Pratite nas

Povijesnice

U Pologu je bio službeni početak kraja tadašnje JNA

Objavljeno

na

Dana 6. svibnja 1991. godine građani Splita, prevođeni radnicima škvera iz tamošnjeg brodogradilišta blokirali su Zapovjedništvo Vojnopomorske oblasti JNA, ispred mjesta narodu poznatijeg kao Banovina, piše Večernji list BiH.

Tada je poginuo jedan makedonski vojnik. No, taj događaj u recentnim povjesničarskim, ali i političkim, krugovima ne smatra se početkom kraja postojanja tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Blokada tenkovske kolone od 7. do 9. svibnja 1991. u mjestu Polog između Mostara i Širokog Brijega smatra se službenim početkom kraja postojanja JNA. S tom konstatacijom se slaže i povjesničar Davor Marijan, koji je o temi JNA i njezine uloge u prošlom ratu na prostoru bivše Jugoslavije napisao gomilu knjiga, ali i doktorsku disertaciju. Po njemu je Polog bio glavna prekretnica u kojoj JNA nije više bila narodna armija, nego vojna sila koja se jasno stavila na stranu tadašnje hegemonističke politike Slobodana Miloševića i njezinih suradnika iz Predsjedništva SFRJ.

Trodnevnu blokadu tenkovske kolone JNA u mjestu Polog kao prekretnicu u egzistiranju tadašnje Jugoslavenske armije smatra i tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović. On tvrdi da se od tada ništa više nije moglo napraviti na očuvanju Armije, ali i države Jugoslavije kao takve. S njim se slaže i crnogorski član Predsjedništva SFRJ Momir Bulatović, koji tvrdi kako su se svibanjska događanja i strah od rata osjetili u tadašnjoj zgradi zajedničkih institucija u Beogradu.

– I konobari i osoblje u to vrijeme su čak osjetili da više ništa nije isto, – kazao je Momir Bulatović s kojim smo radili intervju za potrebe dokumentarnoga filma “3 dana”, koji je evocirao sjećanje na tu trodnevnu blokadu u Pologu. Hrvatski član Predsjedništva SFRJ i kasnije predsjednik Hrvatske Stipe Mesić, koji u svom mandatu i nije bio blagonaklon prema Hercegovini i Hercegovcima, s vremenske distance tvrdi “kako je blokada tenkovske kolone u Pologu bila prekretnica za opstojnost Hrvatske koja bi najvjerojatnije bila presječena napola da se tenkovska kolona probila do Sinja i Knina”, gdje je zapovijedao zloglasni general Ratko Mladić.

Prisjetimo se kako je to izgledalo tih svibanjskih dana 1991. U jedan sat ujutro 7. svibnja 1991. general-bojnik Milovan Zorc, tadašnji zapovjednik 4. korpusa JNA, dobiva zapovijed iz Glavnog stožera u Beogradu da dio 10. mehanizirano-oklopne brigade iz vojarne Sjeverni logor u Mostaru, sastavljene od stotinjak oklopnih vozila i tenkova, premjesti u Sinj. Cijela operacija je trebala biti izvedena bez znanja civilnih struktura vlasti, policije… Drugi dio tenkovske kolone kretao se prema Sinju i Kninu iz smjera Banje Luke i trebao je biti spojen s tenkovskom kolonom iz Mostara.

Zahtjev za ovakvim vojnim manevrom stigao je s terena, točnije iz Knina, a na temelju operativnih preporuka tadašnjeg zapovjednika 9. korupusa JNA general-bojnika JNA Ratka Mladića i sadašnjeg haaškoga optuženika za ratne zločine. Konačni cilj cijele operacije bio je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga JNA iz smjera Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić Grad – Drvar – Livno i produžiti s daljnjim borbenim djelovanjima u cilju presijecanja Dalmacije na tri djela.

Unatoč upozorenjima general-bojnika Milovana Zorca da se takva operacija ne može izvesti bez znanja civilnih vlasti i osiguranja policije, iz Beograda je stigla zapovijed da tenkovska kolona krene. – Rekao sam im u Beogradu da to neće ići tako lako, oni su mi samo kazali da se operacija izvede i da više ništa ne pitam – kazuje general-bojnik Milovan Zorc, čije je svjedočenje zabilježeno u dokumentarnom filmu “3 dana”.

Kad je tenkovska kolona iz smjera Mostara krenula prema Sinju, građani Hercegovine su je blokirali u mjestu Polog, na pola puta između Mostara i Širokog Brijega. Nakon blokade u Pologu, general-pukovnik Aleksandar Spirkovski i njegov glavni i zapovjednik Glavnog stožera JNA general Blagoje Adžić, uz mentorstvo tadašanjeg ministra obrane SFRJ generala Veljka Kadijevića, izdaju zapovijedi da se blokada ukloni silom.

Zapovjednik 4. korupsa JNA general-bojnik Milovan Zorc, inače Slovenac, takvu zapovijed vješto ignorira jer je shvatio da će nasilnom intervencijom JNA u Pologu doći do masakra i civila i vojnika, a taj bi masakr u Beogradu okarakterizirali “napadom na bratstvo i jedinstvo” jer su u koloni bili i Hrvati, Srbi, Slovenci, Crnogorci, Albanci….

– General Spirkovski bio je brutalan u svojim zapovijedima. Jednom nam je rekao: “Dignite avijaciju i dolje to u Hercegovini sve spržite” – kazuje general Fikret Muslimović, koji je u to vrijeme radio kao obavještajac u JNA, poznatim odjelom pod akronimom KOS.

Kako operacija nije uspjela, iz Glavnog stožera u Beogradu stiže zapovijed da se kolona preusmjeri na Kupres, pod izlikom redovitih vojnih vježbi. – E, kad su mi rekli da idemo na Kupres, kad su to izmislili samo da se ne vratimo u vojarnu, nisam mogao vjerovati. I onda su poslali helikoptere i vojnike da izvrše desant u okolici Širokog Brijega i Mostara.

Situacija je bila napeta i nakon jedne blokade napravljena je još jedna… Stanje je bilo sve gore i gore… – kazuje general-bojnik Milovan Zorc, koji je nakon cijele operacije umirovljen po žurnoj proceduri. Nakon uvjeravanja predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, dolaska i obraćanja okupljenima u Pologu predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, tenkovska kolona je prošla kroz Hercegovinu, s tim da nije ispunila glavni cilj.

Umjesto u vojarnu u Sinju, morala je zbog lažnih informacija prema javnosti otići na Kupres, odakle je kasnije za nekoliko mjeseci upućena u napade na Drniš, Šibenik. Zadar…. Zbog blokade u Pologu koja je trajala od 7. do 9. svibnja 1991. zadatak dijela 10. mehanizirane brigade JNA nikada nije obavljen.

Goloruki hrvatski narod stao je pred tenkove i tako spriječio moguću okupaciju zapadne Hercegovine, odnosno spajanje srpskih jedinica iz Knina, odnosno Krajine, s jedinicama JNA u Mostaru i vjerojatno spriječio napad na Split. O tom događaju prije 25 godina izvještavali su svi etablirani svjetski mediji poput BBC-ja, The New York Timesa, ZDF-a, 
Le Mondea…

Široki Brijeg: 27. obljetnica zaustavljanja tenkova u Pologu (VIDEO)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1483. godine otisnuta prva hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora

Objavljeno

na

Objavio

‘Misal po zakonu rimskoga dvora’ je prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta svega 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije.

Ujedno, to je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena  je 22. veljače 1483. godine.

Jezik na kojem je Misal tiskan zapravo je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda.

Točnije, staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik je, kao i pismo glagoljicu, sastavio sveti Ćiril, a za bogoslužne potrebe Slavena.

Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. Glagoljsko se pismo na hrvatskom području s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu, na kojoj je tiskan i Misal.

Misal nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom, a kao takav je označavao prekretnicu u kulturi Hrvata i Slavena uopće.

Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su imali povlasticu u liturgiji se služiti hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju.

Hrvati su pak tu povlasticu služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., koji je tu dozvolu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. god.

Nije na odmet niti skrenuti pozornost na činjenicu da je baš od svih drugih knjiga za prvotisak odabran misal, odnosno knjiga za slavlje svete mise. Pokazuje to ne samo važnost te knjige po sebi, nego i odražava vjerski život onoga vremena.

Primjerice, u talijanskim su tiskarama (gdje su se, napose u Veneciji, češće tiskale naše kasnije knjige) najprije tiskali rimski pjesnici i grčki filozofi, pa su tek tada došle na red liturgijske knjige. Kod nas se, pak, kao najčasnija za tisak pokazala uistinu u duhovnom smislu najvrjednija knjiga poslije Svetog pisma – misal.

S koliko se brižljivosti pristupilo pripremi za tisak Misala svjedoči i činjenica da je upravo on najljepša od svih tiskanih glagoljskih knjiga.

Tiskan je dvobojno, odnosno crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca, u formatu 27 x 14 cm, na ukupno 220 stranica, uz korištenje većih i manjih slova (s ukupno 201 grafičkim znakom), te uvriježenih kratica i ligatura (tj. slova sastavljenih od dva, a ponekad i više slova).

I po tome možemo biti ponosni na naš prvotisak, jer se po ljepoti itekako može usporediti s najljepšim rukopisnim misalima iz 14. i 15. st., a uz to valja i dodati da je to prva dvobojna slavenska inkunabula.

Kao i u Gutenbergovoj Bibliji, ni u Misalu nisu otisnuti inicijali, nego je ostavljen prostor za njihovu naknadnu iluminaciju, što je na nekim mjestima i učinjeno rukom, ali ne baš posebno vješto.

Kao i druge knjige iz tog razdoblja, knjiga je tiskana bez naslovne stranice, odnosno počinje kalendarom, a potom slijedi tekst Misala. Završava pak kolofonom (bilješkom na zadnjoj stranici koja sadrži podatke o autoru, tiskari, mjestu i godini izdanja…), ali je u njemu naznačen samo nadnevak završetka tiskanja: 22. veljače 1483. god.

misal2Budući da takvi važni podaci nisu naznačeni u samom Misalu, put za njihovo otkrivanje je iznimno trnovit, tako da većinu njih, unatoč višestoljetnom nastojanju, ni danas ne poznajemo.

Ipak, stručnjaci su utvrdili da je tekst za tisak pripremljen u Istri, odnosno otkrili su da je kao glavni od predložaka za Misalpo zakonu rimskog dvora poslužio rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. god., koji se u to vrijeme nalazio u Istri, te da su kao drugi predlošci poslužili i istarski glagoljski rukopisni misali.

Istarsko podrijetlo potvrđuje i uvrštavanje u kalendar blagdan sv. Mavre, porečkog biskupa, a koji se nije nalazio u drugim kalendarima, kao i neki drugi pokazatelji.

Prema nekima, iako to nije općeprihvaćeno, Misal je tiskan u Kosinju, dok se još kao moguća mjesta tiskanja navode Izola, Roč i Modruš, a u ranijim se vremenima smatralo da je tiskan u Veneciji. No, ni jedno od tih mjesta se ne može uzeti s potpunom sigurnošću.

Ne zna se ni u koliko je primjeraka tiskan Misal po zakonu rimskog dvora, ali sudeći po tiražu onoga vremena, može se pretpostaviti da nije prelazio brojku od 300, a možda ni od 200. Sačuvano je tek 11 nepotpunih primjeraka i 6 fragmenata. Iako je bilo i onih primjeraka koji su tiskani na pergameni, takvi nisu sačuvani, odnosno sačuvana su tek tri lista.

Sačuvani primjerci se čuvaju u raznim mjestima i državama: u Zagrebu 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera), u Vatikanu 2, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu (tom primjerku nedostaje tek jedan list), Washingtonu i jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču.

Drugo izdanje Misala  tiskao je je Blaž Baromić 1494. god. u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Mlecima, te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. god. Valja spomenuti i kako je pretisak prvotiska objavila Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu 1971. god.

Uz poseban vjerski i nacionalni ponos zbog tolikog bogatstva Misala, valja sa žaljenjem istaknuti da je ipak ta knjiga označila i početak kraja svog onog marljivog i sustavnog posla ručnog pisanja i prepisivanja knjiga, kojega možemo ponajviše zahvaliti srednjovjekovnim samozatajnim redovnicima, koji su taj posao svakodnevno obavljali u tišini svoje samostanske ćelije ili u skriptorijima, kao i početak kraja onih prekrasnih iluminacija koje su minijaturisti pomno i umjetnički ukrašavali, pazeći na svaki detaljčić dok su bojili crvenom, zelenom, modrom i zlatnom bojom.

Svaka je takva knjiga za sebe značila neizmjerno bogatstvo, ne samo po svome sadržaju ili neponovljivosti knjige, nego i po tolikom trudu onih koji su ih stvarali.

S druge pak strane, prvotisak je označavao skoru sve veću i veću dostupnost znanju i znanosti znatno širem čitateljstvu od onoga koje si je do tada moglo kupiti rukom pisanu i oslikanu knjigu, pa bi to svakako trebali imati u vidu oni današnji kvazimudraci i kvaziznanstvenici koji se odveć razbacuju nekakvim “svjetovnim znanjem” i svjetovnom znanošću, negirajući doprinos Crkve u razvoju kulture i znanosti, jer da nije bilo onih marljivih redovnika koji su postojano, pažljivo i marljivo svakodnevno prepisivali knjige grčkih, rimskih i kršćanskih klasika, oni bi danas od svoje svjetovne znanosti uistinu imali jako malo, zapravo gotovo ništa.

Pojava Misala, knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.

Misal iz 1483. prvi je spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist, koji pišući 1820. o našem prvotisku duhovito primjećuje kako je “ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana”, a godinu dana poslije iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s nadnevkom 20. listopada 1821. ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari