Pratite nas

Kolumne

U potrazi za crnim labudom

Objavljeno

na

Iako za njom još nije raspisana nagrada, najtraženija ptica u Hrvatskoj nesumnjivo predstavlja dovoljno primamljiv mamac da njezinim tragom krene još jedan tragač. Za razliku od većine koja postavlja pitanje – tko je “crni labud”? – pisac ovih redaka će se radije zapitati – što je “crni labud”? – u smislu kojeg navodi Robert Kopal, HDZ-ov vodeći podatkovni analitičar koji je taj izraz nedavno ubacio u eter. Riječ je, slobodno rečeno, o nagloj, neočekivanoj pojavi koja je značajno utjecala na izborni rezultat, čiji se efekt nije mogao modelirati niti procijeniti. To, naravno, ne znači da u središtu te pojave – koja se HDZ-u, kako ćemo vidjeti, nije dogodila prvi put – nisu i određene osobe. No, te osobe nisu bile subjekt čitave operacije, nego su poslužile kao sredstvo za ispunjavanje njezinog cilja. Uključene su, dakle, ponajprije voljom drugih, a onda tek vlastitim pristankom.

Je l’ se Kopal ipak sâm zakopal?

Kako je KopalKopal na televiziji nedavno izjavio, u najgorem scenariju koji je uključivao sve utjecaje na štetu HDZ-a s kojima se u medijima barata, pa već prema definiciji ne potpadaju pod “crnog labuda”, HDZ je na europskim izborima očekivao barem 26% glasova (u novinskom intervjuu to korigira na 25-26%). Vrijedi primijetiti kako je navedeni broj iznimno zahvalan iz barem dva razloga. Prvo, za 1% je veći od postotka glasova koji je HDZ dobio na prethodnim europskim izborima, održanim 2014. godine, nakon što se odbiju glasovi Ruže Tomašić i Marijane Petir, koje su sada nastupile pod drugim zastavama. Drugo, ne manje važno, to bi donijelo HDZ-u 5 mjesta u europskom parlamentu, više od SDP-a i više nego što ih je sâm osvojio na prethodnim izborima. Drugim riječima, taj rezultat bi se mogao prikazati kao uspjeh.

Više svjetla na Kopalovo djelovanje baca uvid u aktivnosti vezane uz nedavno održane izbore za skupštinu Ličko-senjske županije. Nekoliko dana uoči njih Kopal je kroz medije plasirao rezultate ankete prema kojoj HDZ dobiva 45% glasova, a glavni mu konkurent, odmetnuti Darko Milinović svega 14%, manje čak i od SDP-a, čime ga se očito htjelo poniziti. Naime, SDP u konačnici nije prešao ni izborni prag dok je derbi “HDZ – Milinović” završio omjerom glasova 35,5% : 20% u korist HDZ-a. Nakon izbora Kopal je odstupanje pravdao time da je anketa plasirana u svrhu kreiranja, a ne ispitivanja javnog mnijenja, budući su takve bile i one takozvanih neovisnih agencija koje su HDZ-u davale tek 3-4% prednosti u odnosu na Milinovića. A tome ide u prilog i stvarni rezultat, negdje po sredini između HDZ-ove naručene ankete i istraživanja “neovisnih” agencija. S druge strane, Kopal je vodstvu stranke navodno komunicirao realnu procjenu o HDZ-ovom rezultatu od 36-38%, što se pojavilo u novinama poslije izbora. Navedeno doista izgleda kao prikladan i suvisao način političke borbe jer na đon nema druge nego ići đonom. Međutim, izvjesnu sjenu na to baca što je Kopal osjetio potrebu prije nekoliko dana dati drugo, prilično neuvjerljivo objašnjenje – da je HDZ doista toliko vodio, ali mu se prednost do izbora znatno smanjila. A to zapravo znači priznanje i da je tada omanuo tj. da mu se dogodio crni labud.
Uoči europskih izbora HDZ nije izlazio u medije s ohrabrujućom anketom, nego je nakon neočekivano slabog rezultata Kopal upoznao javnost s internom procjenom HDZ-a od najmanje 26% glasova, dok gornju granicu izbornih očekivanja ne spominje. Analogijom s ličkim slučajem, može se naslutiti da je očekivani raspon bio otprilike 26-28%, iz čega slijedi zaključak da je crni labud oteo 3-5% glasova.

Crni labud – prvi put (2015.)

Još veći podbačaj u odnosu na očekivanja HDZ je doživio na parlamentarnim izborima 2015. godine. On, međutim, nije bio posljedica Kopalove samohvale da je tri mjeseca prije izbora upozorio kako će HDZ i SDP biti poravnati, što očito nema nikakve veze s podatkovnom znanošću, nego tek s pukim, doduše uspješnim, prorokovanjem u maniri onog Mostovog analitičara koji s podosta manje uspjeha petkom gata iz espressa… kratkog… Nije bio posljedica, osim ako se nije radilo o takozvanom samoispunjujućem proročanstvu.
Bilo ovako ili onako, sigurno se zna da je te 2015. godine u samoj završnici predizborne utrke medijsko turbo ubrizgavanje zaprimio tada novi igrač na sceni, Most. Naime, nakon postupnog bildanja Mosta, mediji su u zadnjem tjednu kampanje stisnuli gas napadno stavljajući Božu Petrova rame uz rame Karamarku i Milanoviću, kao izglednu treću opciju neokaljanu bilo kakvom ideologijom. Rezultat je bio strelovit rast Mosta s 8%, zabilježenih u zadnjim predizbornim istraživanjima, na skoro 14% glasova na izborima, što je doista bio događaj koji odgovara definiciji crnog labuda.

Kad se potanko analiziraju rezultati po županijama, vidljivo je kako taj učinak nije bio posvuda jednako izražen. Most je najbolje prošao u najnapučenijim županijama, u područjima oko najvećih gradova. Osim matične Dubrovačko neretvanske županije u kojoj je zadobio povjerenje 19,1% birača, daleko iznad prosjeka prolazi u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji (po 18,2%), te u Zagrebačkoj županiji (16,3%), dok je u velikoj većini kontinentalnih županija i u Istri završio ispod 10% ili jedva premašio tu granicu. Već tada se dalo naslutiti da su birači u velikim gradovima i u njihovom bližem okruženju najpodložniji medijskim manipulacijama tj. da najbliže odgovaraju profilu savršeno dresiranog potrošača – onoga koji će prvi kupiti nešto novo čim mu se ponudi, onu robu s još više nečeg percipiranog kao pozitivno, ili s još manje nečeg na zlu glasu. Napokon, sklonost strogo usmjeravanom vrludanju povodljivim medijskim poslušnicima priskrbljuje respektabilnu, premda, teško je to ne primijetiti, i pomalo ciničnu etiketu – naprednih, samosvjesnih, kritički nastrojenih građana.

Da su prema Mostu tada preusmjereni uglavnom glasovi HDZ-ovih birača, potvrdili su izbori 2016. godine kad je HDZ, tada već predvođen Plenkovićem, povratio dio glasova koje mu je godinu dana ranije preoteo Most. To je ujedno i presudilo konačnog pobjednika budući je HDZ narastao više (za 3,5% na razini Hrvatske) nego Milanovićeva koalicija koja je također zabilježila rast. Većinu glasova HDZ je povratio upravo tamo gdje ih je izgubio od Mosta – u najnaseljenijim županijama, najviše u Gradu Zagrebu (porast s 26,8% na 32,1%).

Crni labud – drugi put (2019.)

Kako bi se ostvarila donja Kopalova procjena (26% glasova), HDZ-ove županijske organizacije su trebale poboljšati rezultat u odnosu na prethodne izbore, nakon što se oduzmu glasovi Petir i Tomašić, relativno gledano, za barem 4% (4% od tada postignutih 25% daje upravo onaj 1% koji fali do ciljanih 26%). Njih 9 je u tome uspjelo (primjerice, Virovitičko-podravska je prebacila prethodni rezultat za čak 17,5%), dvije su bile blizu, a 10 ih je manje ili više podbacilo. No, nevolja je bila u tome što su najviše podbacile upravo one najveće, one u kojima znatan dio birača, kako su pokazali već izbori 2015. godine, lako mijenjaju preferencije uslijed medijskih manipulacija. A to su tri županije koje čine skoro 40% cjelokupnog biračkog tijela – u Zagrebačkoj županiji HDZ je izgubio svaki šesti glas (pad s 22,4% na 18,8%), u Splitsko-dalmatinskoj svaki peti (pad s 33,5% na 26,9%) i, konačno, u Gradu Zagrebu i više nego svaki treći (pad s 21,7% na 13,6%).

Ostaje odgovoriti na ključno pitanje koji se to događaj, pandan medijskom lansiranju Bože Petrova u završnici parlamentarnih izbora, poklopio s definicijom “crnog labuda”. Pa to i nije tako teško dokučiti. Jedini istaknuti, napadno medijski promovirani događaj bilo je savršeno tempirano, anketno lansiranje Miroslava Škore kao predsjedničkog kandidata. U ulozi izvođača radova našli su se, gle čuda, čudni ljudi čudnog imena – 5 dana prije izbora Škoro se iznebuha pojavio u anketi agencije u vlasništvu Agana Begića koju je prezentirala, valjda prvi put u životu nekom “desničaru” sklona, HTV-ova novinarka Tatjana Munižaba. Popularnog pjevača tih je dana bio pun teren. Jednostavno, nije silazio s malih ekrana, iz prijelomnih vijesti portala, kao ni s naslovnica tiskovina. Bio je rado viđen gost u emisijama u rasponu od Barbare Kolar do Šprajca. Čak je i na sam izborni dan u Jutarnjem listu izašao intervju s njim, nipošto lišen političkih konotacija. To što formalno nije bio kandidat na euro-izborima, samo je povećalo mogućnosti eksploatacije i učinkovitost operacije. Konačno, izrazito kritički govoreći o HDZ-ovoj politici, široko doživljavan kao nacionalna glazbena ikona, Škoro je svojim nastupom dao zamašni vjetar u jedra svim desnim listama nauštrb HDZ-a, od čega je najviše profitirala Ruža Tomašić.
Stoga, umjesto potrage za saboterima unutar stranke i poticanja ozračja cinkarenja (pojedinačnih primjera destruktivnih nezadovoljnika uvijek se nađe, no takvi ne utječu značajnije na ukupan rezultat, jer ako je sad tako, tko je onda po istome obrascu sa sličnim posljedicama sabotirao HDZ na izborima 2015.?), možda je odgovornima u HDZ-u bolje postaviti pitanje kako je moguće da te zmija dva put ugrize iz iste rupe. Uz nikad zanemarivu mogućnost pojave jedne druge ptice, kao labud crnog perja, samo žutog kljuna, moguća su tri odgovora – ili su u HDZ-u potpuno nemoćni (za uzlet “crnog labuda” iskorišten je HTV, medij na kojem bi HDZ, ako je na vlasti, trebao imati neki utjecaj) ili nisu baš tako pametni kako misle ili su, čemu u prilog idu i neki drugi elementi kampanje, jednostavno htjeli provjeriti koliko najmanje glasova mogu dobiti.

Činjenica da je HDZ dobio manje glasova nego na prethodnim europskim izborima, i kad se oduzmu glasovi Tomašić i Petir, pokazuje kako nije osvojio čak ni one glasove koje su njih dvije dobile samo zahvaljujući nastupu na HDZ-ovoj listi (kad se uzme u obzir veća izlaznost na izborima 2019. i priča svede na zajednički nazivnik, riječ je o skoro 60 tisuća glasova koje sad nije dobila Tomašić i desetak tisuća glasova koje nije dobila Petir, a koji nisu otišli ni HDZ-u, nego su završili negdje drugdje). Pritom nije neka utjeha ni što je SDP prošao još gore u odnosu ne prethodne euro-izbore (percepcija da je prošao dobro proizlazi iz izrazito skromnih očekivanja). Naime, dok je HDZ dobio 2,3% glasova manje nego 2014., SDP je, nakon što se oduzmu glasovi Joze Radoša, Jakovčića i Pupovca, čije su političke opcije sada nastupile odvojeno od SDP-a, dobio 4,4% manje. No, uključi li se u usporedbu i Mirela Holy, koja je bila zvijezda prethodnih izbora (5,6% svih glasova), a sada se našla na SDP-ovoj listi, pad “SDP-a + Holy” iznosi punih 10% (s 28,7% na 18,7%), što se nije sjetio primijetiti niti jedan viđeniji analitičar. Nešto je istina promucao onaj siroti HTV-ovac, Togonal, no Rajko Ostojić ga je, slagavši da ne trepne, rutinski ispreskakao, u trenu ga uvjerivši u suprotno.

Skupo igranje prgometa

Analiza izbornih rezultata ne bi bila potpuna kad bi ostala samo na usporedbi s prethodnim euro-izborima. Itekako ima smisla kao orijentir uzeti i one druge, održane u međuvremenu, što zbog manjeg protoka vremena, što uslijed činjenice da Hrvatska nije Velika Britanija u smislu da se europski izbori drastično razlikuju od onih domaćih (na Otoku na europskim izborima premoćno pobjeđuje Nigel Farage koji na britanskima nema što tražiti). Obzirom na parlamentarne izbore 2016. godine, HDZ je pao za 13,5%, izgubivši više nego svakog trećeg birača, pri čemu je pad od 8-10% već ukalkuliran u očekivanja uslijed otprije poznatih čimbenika izvan fenomena crnog labuda, a koje neki silom trpaju u crnog labuda. U tom kontekstu zanimljivo je primijetiti i kako je na izborima za županijske skupštine održanim 2017. (neposredno nakon zamjene Mosta HNS-om), HDZ gotovo posvuda polučio rezultate slične onima na parlamentarnima održanim 8 mjeseci ranije. Svuda osim u 3 županije, upravo u one 3 u kojima je doživio najveći pad na euro-izborima – u Zagrebačkoj je unatoč koaliciji s dvije stranke doživio pad s 33,6% na 28%, u Splitsko-dalmatinskoj s 45.9% na 38,2%, a u Gradu Zagrebu potop s 32,1% na 12%. Nije li već to trebalo poslužiti kao upozorenje?
Nametanje Drage Prgometa kao kandidata HDZ-a za zagrebačkog gradonačelnika i nositelja liste od strane predsjednika stranke, Andreja Plenkovića, moglo je imati određenog rezona samo promatra li se u eksperimentalnom smislu – ako uspijem s Prgometom, onda mogu baš sve. Naime, mnogi članovi i simpatizeri stranke su tu kandidaturu doživjeli kao šaku u oko. Posve razumljivo, budući se svojedobno s pozicije potpredsjednika HDZ-a Prgomet otrovnim strelicama do mile volje nabacivao na tadašnje vodstvo stranke, otvoreno opstruirajući njegovu politiku. Zato je bio rado viđen gost svih medija srednje struje, skoro k’o Škoro ovih predizbornih dana. Bespogovorno stajući iza Drage Prgometa, Plenković je preuzeo popriličan politički rizik koji se očito nije isplatio. Poljuljao je povjerenje dijela članstva, poglavito zagrebačkog HDZ-a, u njega samog i na tom će, lako moguće već i ranije posijanom sjemenu razdora – jer je Plenkovićeva intervencija u zagrebačkom HDZ-u bila palijativne naravi – izrasti nezadovoljstvo koje će u svakoj prilici, a njih ne će nedostajati, samo bujati.
Sad kad su europski izbori potvrdili da je taj potez ostavio i dublje posljedice na zagrebački HDZ nego što se predmnijevalo, vrijeme je izvući pouku – probalo se, nije prošlo, idemo dalje s onima koji su kadri povezati stranačke redove, zakrpati poderanu mrežu i donijeti glasove (a takvi ne vire iza svakog ćoška). Jer bitka za Zagreb je ključna bitka na svim izborima na nacionalnoj razini. Stoga, ako ni zbog čega drugog, dogovoru treba pristupiti iz čisto pragmatičnih razloga, ma koliko ustrajno opozicionerstvo dijela HDZ-a prema Plenkoviću bilo iracionalno i štetilo hrvatskim nacionalnim interesima. O čemu više uskoro …

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari