Pratite nas

Kolumne

U potrazi za crnim labudom

Objavljeno

na

Iako za njom još nije raspisana nagrada, najtraženija ptica u Hrvatskoj nesumnjivo predstavlja dovoljno primamljiv mamac da njezinim tragom krene još jedan tragač. Za razliku od većine koja postavlja pitanje – tko je “crni labud”? – pisac ovih redaka će se radije zapitati – što je “crni labud”? – u smislu kojeg navodi Robert Kopal, HDZ-ov vodeći podatkovni analitičar koji je taj izraz nedavno ubacio u eter. Riječ je, slobodno rečeno, o nagloj, neočekivanoj pojavi koja je značajno utjecala na izborni rezultat, čiji se efekt nije mogao modelirati niti procijeniti. To, naravno, ne znači da u središtu te pojave – koja se HDZ-u, kako ćemo vidjeti, nije dogodila prvi put – nisu i određene osobe. No, te osobe nisu bile subjekt čitave operacije, nego su poslužile kao sredstvo za ispunjavanje njezinog cilja. Uključene su, dakle, ponajprije voljom drugih, a onda tek vlastitim pristankom.

Je l’ se Kopal ipak sâm zakopal?

Kako je KopalKopal na televiziji nedavno izjavio, u najgorem scenariju koji je uključivao sve utjecaje na štetu HDZ-a s kojima se u medijima barata, pa već prema definiciji ne potpadaju pod “crnog labuda”, HDZ je na europskim izborima očekivao barem 26% glasova (u novinskom intervjuu to korigira na 25-26%). Vrijedi primijetiti kako je navedeni broj iznimno zahvalan iz barem dva razloga. Prvo, za 1% je veći od postotka glasova koji je HDZ dobio na prethodnim europskim izborima, održanim 2014. godine, nakon što se odbiju glasovi Ruže Tomašić i Marijane Petir, koje su sada nastupile pod drugim zastavama. Drugo, ne manje važno, to bi donijelo HDZ-u 5 mjesta u europskom parlamentu, više od SDP-a i više nego što ih je sâm osvojio na prethodnim izborima. Drugim riječima, taj rezultat bi se mogao prikazati kao uspjeh.

Više svjetla na Kopalovo djelovanje baca uvid u aktivnosti vezane uz nedavno održane izbore za skupštinu Ličko-senjske županije. Nekoliko dana uoči njih Kopal je kroz medije plasirao rezultate ankete prema kojoj HDZ dobiva 45% glasova, a glavni mu konkurent, odmetnuti Darko Milinović svega 14%, manje čak i od SDP-a, čime ga se očito htjelo poniziti. Naime, SDP u konačnici nije prešao ni izborni prag dok je derbi “HDZ – Milinović” završio omjerom glasova 35,5% : 20% u korist HDZ-a. Nakon izbora Kopal je odstupanje pravdao time da je anketa plasirana u svrhu kreiranja, a ne ispitivanja javnog mnijenja, budući su takve bile i one takozvanih neovisnih agencija koje su HDZ-u davale tek 3-4% prednosti u odnosu na Milinovića. A tome ide u prilog i stvarni rezultat, negdje po sredini između HDZ-ove naručene ankete i istraživanja “neovisnih” agencija. S druge strane, Kopal je vodstvu stranke navodno komunicirao realnu procjenu o HDZ-ovom rezultatu od 36-38%, što se pojavilo u novinama poslije izbora. Navedeno doista izgleda kao prikladan i suvisao način političke borbe jer na đon nema druge nego ići đonom. Međutim, izvjesnu sjenu na to baca što je Kopal osjetio potrebu prije nekoliko dana dati drugo, prilično neuvjerljivo objašnjenje – da je HDZ doista toliko vodio, ali mu se prednost do izbora znatno smanjila. A to zapravo znači priznanje i da je tada omanuo tj. da mu se dogodio crni labud.
Uoči europskih izbora HDZ nije izlazio u medije s ohrabrujućom anketom, nego je nakon neočekivano slabog rezultata Kopal upoznao javnost s internom procjenom HDZ-a od najmanje 26% glasova, dok gornju granicu izbornih očekivanja ne spominje. Analogijom s ličkim slučajem, može se naslutiti da je očekivani raspon bio otprilike 26-28%, iz čega slijedi zaključak da je crni labud oteo 3-5% glasova.

Crni labud – prvi put (2015.)

Još veći podbačaj u odnosu na očekivanja HDZ je doživio na parlamentarnim izborima 2015. godine. On, međutim, nije bio posljedica Kopalove samohvale da je tri mjeseca prije izbora upozorio kako će HDZ i SDP biti poravnati, što očito nema nikakve veze s podatkovnom znanošću, nego tek s pukim, doduše uspješnim, prorokovanjem u maniri onog Mostovog analitičara koji s podosta manje uspjeha petkom gata iz espressa… kratkog… Nije bio posljedica, osim ako se nije radilo o takozvanom samoispunjujućem proročanstvu.
Bilo ovako ili onako, sigurno se zna da je te 2015. godine u samoj završnici predizborne utrke medijsko turbo ubrizgavanje zaprimio tada novi igrač na sceni, Most. Naime, nakon postupnog bildanja Mosta, mediji su u zadnjem tjednu kampanje stisnuli gas napadno stavljajući Božu Petrova rame uz rame Karamarku i Milanoviću, kao izglednu treću opciju neokaljanu bilo kakvom ideologijom. Rezultat je bio strelovit rast Mosta s 8%, zabilježenih u zadnjim predizbornim istraživanjima, na skoro 14% glasova na izborima, što je doista bio događaj koji odgovara definiciji crnog labuda.

Kad se potanko analiziraju rezultati po županijama, vidljivo je kako taj učinak nije bio posvuda jednako izražen. Most je najbolje prošao u najnapučenijim županijama, u područjima oko najvećih gradova. Osim matične Dubrovačko neretvanske županije u kojoj je zadobio povjerenje 19,1% birača, daleko iznad prosjeka prolazi u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji (po 18,2%), te u Zagrebačkoj županiji (16,3%), dok je u velikoj većini kontinentalnih županija i u Istri završio ispod 10% ili jedva premašio tu granicu. Već tada se dalo naslutiti da su birači u velikim gradovima i u njihovom bližem okruženju najpodložniji medijskim manipulacijama tj. da najbliže odgovaraju profilu savršeno dresiranog potrošača – onoga koji će prvi kupiti nešto novo čim mu se ponudi, onu robu s još više nečeg percipiranog kao pozitivno, ili s još manje nečeg na zlu glasu. Napokon, sklonost strogo usmjeravanom vrludanju povodljivim medijskim poslušnicima priskrbljuje respektabilnu, premda, teško je to ne primijetiti, i pomalo ciničnu etiketu – naprednih, samosvjesnih, kritički nastrojenih građana.

Da su prema Mostu tada preusmjereni uglavnom glasovi HDZ-ovih birača, potvrdili su izbori 2016. godine kad je HDZ, tada već predvođen Plenkovićem, povratio dio glasova koje mu je godinu dana ranije preoteo Most. To je ujedno i presudilo konačnog pobjednika budući je HDZ narastao više (za 3,5% na razini Hrvatske) nego Milanovićeva koalicija koja je također zabilježila rast. Većinu glasova HDZ je povratio upravo tamo gdje ih je izgubio od Mosta – u najnaseljenijim županijama, najviše u Gradu Zagrebu (porast s 26,8% na 32,1%).

Crni labud – drugi put (2019.)

Kako bi se ostvarila donja Kopalova procjena (26% glasova), HDZ-ove županijske organizacije su trebale poboljšati rezultat u odnosu na prethodne izbore, nakon što se oduzmu glasovi Petir i Tomašić, relativno gledano, za barem 4% (4% od tada postignutih 25% daje upravo onaj 1% koji fali do ciljanih 26%). Njih 9 je u tome uspjelo (primjerice, Virovitičko-podravska je prebacila prethodni rezultat za čak 17,5%), dvije su bile blizu, a 10 ih je manje ili više podbacilo. No, nevolja je bila u tome što su najviše podbacile upravo one najveće, one u kojima znatan dio birača, kako su pokazali već izbori 2015. godine, lako mijenjaju preferencije uslijed medijskih manipulacija. A to su tri županije koje čine skoro 40% cjelokupnog biračkog tijela – u Zagrebačkoj županiji HDZ je izgubio svaki šesti glas (pad s 22,4% na 18,8%), u Splitsko-dalmatinskoj svaki peti (pad s 33,5% na 26,9%) i, konačno, u Gradu Zagrebu i više nego svaki treći (pad s 21,7% na 13,6%).

Ostaje odgovoriti na ključno pitanje koji se to događaj, pandan medijskom lansiranju Bože Petrova u završnici parlamentarnih izbora, poklopio s definicijom “crnog labuda”. Pa to i nije tako teško dokučiti. Jedini istaknuti, napadno medijski promovirani događaj bilo je savršeno tempirano, anketno lansiranje Miroslava Škore kao predsjedničkog kandidata. U ulozi izvođača radova našli su se, gle čuda, čudni ljudi čudnog imena – 5 dana prije izbora Škoro se iznebuha pojavio u anketi agencije u vlasništvu Agana Begića koju je prezentirala, valjda prvi put u životu nekom “desničaru” sklona, HTV-ova novinarka Tatjana Munižaba. Popularnog pjevača tih je dana bio pun teren. Jednostavno, nije silazio s malih ekrana, iz prijelomnih vijesti portala, kao ni s naslovnica tiskovina. Bio je rado viđen gost u emisijama u rasponu od Barbare Kolar do Šprajca. Čak je i na sam izborni dan u Jutarnjem listu izašao intervju s njim, nipošto lišen političkih konotacija. To što formalno nije bio kandidat na euro-izborima, samo je povećalo mogućnosti eksploatacije i učinkovitost operacije. Konačno, izrazito kritički govoreći o HDZ-ovoj politici, široko doživljavan kao nacionalna glazbena ikona, Škoro je svojim nastupom dao zamašni vjetar u jedra svim desnim listama nauštrb HDZ-a, od čega je najviše profitirala Ruža Tomašić.
Stoga, umjesto potrage za saboterima unutar stranke i poticanja ozračja cinkarenja (pojedinačnih primjera destruktivnih nezadovoljnika uvijek se nađe, no takvi ne utječu značajnije na ukupan rezultat, jer ako je sad tako, tko je onda po istome obrascu sa sličnim posljedicama sabotirao HDZ na izborima 2015.?), možda je odgovornima u HDZ-u bolje postaviti pitanje kako je moguće da te zmija dva put ugrize iz iste rupe. Uz nikad zanemarivu mogućnost pojave jedne druge ptice, kao labud crnog perja, samo žutog kljuna, moguća su tri odgovora – ili su u HDZ-u potpuno nemoćni (za uzlet “crnog labuda” iskorišten je HTV, medij na kojem bi HDZ, ako je na vlasti, trebao imati neki utjecaj) ili nisu baš tako pametni kako misle ili su, čemu u prilog idu i neki drugi elementi kampanje, jednostavno htjeli provjeriti koliko najmanje glasova mogu dobiti.

Činjenica da je HDZ dobio manje glasova nego na prethodnim europskim izborima, i kad se oduzmu glasovi Tomašić i Petir, pokazuje kako nije osvojio čak ni one glasove koje su njih dvije dobile samo zahvaljujući nastupu na HDZ-ovoj listi (kad se uzme u obzir veća izlaznost na izborima 2019. i priča svede na zajednički nazivnik, riječ je o skoro 60 tisuća glasova koje sad nije dobila Tomašić i desetak tisuća glasova koje nije dobila Petir, a koji nisu otišli ni HDZ-u, nego su završili negdje drugdje). Pritom nije neka utjeha ni što je SDP prošao još gore u odnosu ne prethodne euro-izbore (percepcija da je prošao dobro proizlazi iz izrazito skromnih očekivanja). Naime, dok je HDZ dobio 2,3% glasova manje nego 2014., SDP je, nakon što se oduzmu glasovi Joze Radoša, Jakovčića i Pupovca, čije su političke opcije sada nastupile odvojeno od SDP-a, dobio 4,4% manje. No, uključi li se u usporedbu i Mirela Holy, koja je bila zvijezda prethodnih izbora (5,6% svih glasova), a sada se našla na SDP-ovoj listi, pad “SDP-a + Holy” iznosi punih 10% (s 28,7% na 18,7%), što se nije sjetio primijetiti niti jedan viđeniji analitičar. Nešto je istina promucao onaj siroti HTV-ovac, Togonal, no Rajko Ostojić ga je, slagavši da ne trepne, rutinski ispreskakao, u trenu ga uvjerivši u suprotno.

Skupo igranje prgometa

Analiza izbornih rezultata ne bi bila potpuna kad bi ostala samo na usporedbi s prethodnim euro-izborima. Itekako ima smisla kao orijentir uzeti i one druge, održane u međuvremenu, što zbog manjeg protoka vremena, što uslijed činjenice da Hrvatska nije Velika Britanija u smislu da se europski izbori drastično razlikuju od onih domaćih (na Otoku na europskim izborima premoćno pobjeđuje Nigel Farage koji na britanskima nema što tražiti). Obzirom na parlamentarne izbore 2016. godine, HDZ je pao za 13,5%, izgubivši više nego svakog trećeg birača, pri čemu je pad od 8-10% već ukalkuliran u očekivanja uslijed otprije poznatih čimbenika izvan fenomena crnog labuda, a koje neki silom trpaju u crnog labuda. U tom kontekstu zanimljivo je primijetiti i kako je na izborima za županijske skupštine održanim 2017. (neposredno nakon zamjene Mosta HNS-om), HDZ gotovo posvuda polučio rezultate slične onima na parlamentarnima održanim 8 mjeseci ranije. Svuda osim u 3 županije, upravo u one 3 u kojima je doživio najveći pad na euro-izborima – u Zagrebačkoj je unatoč koaliciji s dvije stranke doživio pad s 33,6% na 28%, u Splitsko-dalmatinskoj s 45.9% na 38,2%, a u Gradu Zagrebu potop s 32,1% na 12%. Nije li već to trebalo poslužiti kao upozorenje?
Nametanje Drage Prgometa kao kandidata HDZ-a za zagrebačkog gradonačelnika i nositelja liste od strane predsjednika stranke, Andreja Plenkovića, moglo je imati određenog rezona samo promatra li se u eksperimentalnom smislu – ako uspijem s Prgometom, onda mogu baš sve. Naime, mnogi članovi i simpatizeri stranke su tu kandidaturu doživjeli kao šaku u oko. Posve razumljivo, budući se svojedobno s pozicije potpredsjednika HDZ-a Prgomet otrovnim strelicama do mile volje nabacivao na tadašnje vodstvo stranke, otvoreno opstruirajući njegovu politiku. Zato je bio rado viđen gost svih medija srednje struje, skoro k’o Škoro ovih predizbornih dana. Bespogovorno stajući iza Drage Prgometa, Plenković je preuzeo popriličan politički rizik koji se očito nije isplatio. Poljuljao je povjerenje dijela članstva, poglavito zagrebačkog HDZ-a, u njega samog i na tom će, lako moguće već i ranije posijanom sjemenu razdora – jer je Plenkovićeva intervencija u zagrebačkom HDZ-u bila palijativne naravi – izrasti nezadovoljstvo koje će u svakoj prilici, a njih ne će nedostajati, samo bujati.
Sad kad su europski izbori potvrdili da je taj potez ostavio i dublje posljedice na zagrebački HDZ nego što se predmnijevalo, vrijeme je izvući pouku – probalo se, nije prošlo, idemo dalje s onima koji su kadri povezati stranačke redove, zakrpati poderanu mrežu i donijeti glasove (a takvi ne vire iza svakog ćoška). Jer bitka za Zagreb je ključna bitka na svim izborima na nacionalnoj razini. Stoga, ako ni zbog čega drugog, dogovoru treba pristupiti iz čisto pragmatičnih razloga, ma koliko ustrajno opozicionerstvo dijela HDZ-a prema Plenkoviću bilo iracionalno i štetilo hrvatskim nacionalnim interesima. O čemu više uskoro …

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih. Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana. Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“. Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama. Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već. Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira. Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje. Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari