Pratite nas

Kolumne

U potrazi za crnim labudom

Objavljeno

na

Iako za njom još nije raspisana nagrada, najtraženija ptica u Hrvatskoj nesumnjivo predstavlja dovoljno primamljiv mamac da njezinim tragom krene još jedan tragač. Za razliku od većine koja postavlja pitanje – tko je “crni labud”? – pisac ovih redaka će se radije zapitati – što je “crni labud”? – u smislu kojeg navodi Robert Kopal, HDZ-ov vodeći podatkovni analitičar koji je taj izraz nedavno ubacio u eter. Riječ je, slobodno rečeno, o nagloj, neočekivanoj pojavi koja je značajno utjecala na izborni rezultat, čiji se efekt nije mogao modelirati niti procijeniti. To, naravno, ne znači da u središtu te pojave – koja se HDZ-u, kako ćemo vidjeti, nije dogodila prvi put – nisu i određene osobe. No, te osobe nisu bile subjekt čitave operacije, nego su poslužile kao sredstvo za ispunjavanje njezinog cilja. Uključene su, dakle, ponajprije voljom drugih, a onda tek vlastitim pristankom.

Je l’ se Kopal ipak sâm zakopal?

Kako je KopalKopal na televiziji nedavno izjavio, u najgorem scenariju koji je uključivao sve utjecaje na štetu HDZ-a s kojima se u medijima barata, pa već prema definiciji ne potpadaju pod “crnog labuda”, HDZ je na europskim izborima očekivao barem 26% glasova (u novinskom intervjuu to korigira na 25-26%). Vrijedi primijetiti kako je navedeni broj iznimno zahvalan iz barem dva razloga. Prvo, za 1% je veći od postotka glasova koji je HDZ dobio na prethodnim europskim izborima, održanim 2014. godine, nakon što se odbiju glasovi Ruže Tomašić i Marijane Petir, koje su sada nastupile pod drugim zastavama. Drugo, ne manje važno, to bi donijelo HDZ-u 5 mjesta u europskom parlamentu, više od SDP-a i više nego što ih je sâm osvojio na prethodnim izborima. Drugim riječima, taj rezultat bi se mogao prikazati kao uspjeh.

Više svjetla na Kopalovo djelovanje baca uvid u aktivnosti vezane uz nedavno održane izbore za skupštinu Ličko-senjske županije. Nekoliko dana uoči njih Kopal je kroz medije plasirao rezultate ankete prema kojoj HDZ dobiva 45% glasova, a glavni mu konkurent, odmetnuti Darko Milinović svega 14%, manje čak i od SDP-a, čime ga se očito htjelo poniziti. Naime, SDP u konačnici nije prešao ni izborni prag dok je derbi “HDZ – Milinović” završio omjerom glasova 35,5% : 20% u korist HDZ-a. Nakon izbora Kopal je odstupanje pravdao time da je anketa plasirana u svrhu kreiranja, a ne ispitivanja javnog mnijenja, budući su takve bile i one takozvanih neovisnih agencija koje su HDZ-u davale tek 3-4% prednosti u odnosu na Milinovića. A tome ide u prilog i stvarni rezultat, negdje po sredini između HDZ-ove naručene ankete i istraživanja “neovisnih” agencija. S druge strane, Kopal je vodstvu stranke navodno komunicirao realnu procjenu o HDZ-ovom rezultatu od 36-38%, što se pojavilo u novinama poslije izbora. Navedeno doista izgleda kao prikladan i suvisao način političke borbe jer na đon nema druge nego ići đonom. Međutim, izvjesnu sjenu na to baca što je Kopal osjetio potrebu prije nekoliko dana dati drugo, prilično neuvjerljivo objašnjenje – da je HDZ doista toliko vodio, ali mu se prednost do izbora znatno smanjila. A to zapravo znači priznanje i da je tada omanuo tj. da mu se dogodio crni labud.
Uoči europskih izbora HDZ nije izlazio u medije s ohrabrujućom anketom, nego je nakon neočekivano slabog rezultata Kopal upoznao javnost s internom procjenom HDZ-a od najmanje 26% glasova, dok gornju granicu izbornih očekivanja ne spominje. Analogijom s ličkim slučajem, može se naslutiti da je očekivani raspon bio otprilike 26-28%, iz čega slijedi zaključak da je crni labud oteo 3-5% glasova.

Crni labud – prvi put (2015.)

Još veći podbačaj u odnosu na očekivanja HDZ je doživio na parlamentarnim izborima 2015. godine. On, međutim, nije bio posljedica Kopalove samohvale da je tri mjeseca prije izbora upozorio kako će HDZ i SDP biti poravnati, što očito nema nikakve veze s podatkovnom znanošću, nego tek s pukim, doduše uspješnim, prorokovanjem u maniri onog Mostovog analitičara koji s podosta manje uspjeha petkom gata iz espressa… kratkog… Nije bio posljedica, osim ako se nije radilo o takozvanom samoispunjujućem proročanstvu.
Bilo ovako ili onako, sigurno se zna da je te 2015. godine u samoj završnici predizborne utrke medijsko turbo ubrizgavanje zaprimio tada novi igrač na sceni, Most. Naime, nakon postupnog bildanja Mosta, mediji su u zadnjem tjednu kampanje stisnuli gas napadno stavljajući Božu Petrova rame uz rame Karamarku i Milanoviću, kao izglednu treću opciju neokaljanu bilo kakvom ideologijom. Rezultat je bio strelovit rast Mosta s 8%, zabilježenih u zadnjim predizbornim istraživanjima, na skoro 14% glasova na izborima, što je doista bio događaj koji odgovara definiciji crnog labuda.

Kad se potanko analiziraju rezultati po županijama, vidljivo je kako taj učinak nije bio posvuda jednako izražen. Most je najbolje prošao u najnapučenijim županijama, u područjima oko najvećih gradova. Osim matične Dubrovačko neretvanske županije u kojoj je zadobio povjerenje 19,1% birača, daleko iznad prosjeka prolazi u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji (po 18,2%), te u Zagrebačkoj županiji (16,3%), dok je u velikoj većini kontinentalnih županija i u Istri završio ispod 10% ili jedva premašio tu granicu. Već tada se dalo naslutiti da su birači u velikim gradovima i u njihovom bližem okruženju najpodložniji medijskim manipulacijama tj. da najbliže odgovaraju profilu savršeno dresiranog potrošača – onoga koji će prvi kupiti nešto novo čim mu se ponudi, onu robu s još više nečeg percipiranog kao pozitivno, ili s još manje nečeg na zlu glasu. Napokon, sklonost strogo usmjeravanom vrludanju povodljivim medijskim poslušnicima priskrbljuje respektabilnu, premda, teško je to ne primijetiti, i pomalo ciničnu etiketu – naprednih, samosvjesnih, kritički nastrojenih građana.

Da su prema Mostu tada preusmjereni uglavnom glasovi HDZ-ovih birača, potvrdili su izbori 2016. godine kad je HDZ, tada već predvođen Plenkovićem, povratio dio glasova koje mu je godinu dana ranije preoteo Most. To je ujedno i presudilo konačnog pobjednika budući je HDZ narastao više (za 3,5% na razini Hrvatske) nego Milanovićeva koalicija koja je također zabilježila rast. Većinu glasova HDZ je povratio upravo tamo gdje ih je izgubio od Mosta – u najnaseljenijim županijama, najviše u Gradu Zagrebu (porast s 26,8% na 32,1%).

Crni labud – drugi put (2019.)

Kako bi se ostvarila donja Kopalova procjena (26% glasova), HDZ-ove županijske organizacije su trebale poboljšati rezultat u odnosu na prethodne izbore, nakon što se oduzmu glasovi Petir i Tomašić, relativno gledano, za barem 4% (4% od tada postignutih 25% daje upravo onaj 1% koji fali do ciljanih 26%). Njih 9 je u tome uspjelo (primjerice, Virovitičko-podravska je prebacila prethodni rezultat za čak 17,5%), dvije su bile blizu, a 10 ih je manje ili više podbacilo. No, nevolja je bila u tome što su najviše podbacile upravo one najveće, one u kojima znatan dio birača, kako su pokazali već izbori 2015. godine, lako mijenjaju preferencije uslijed medijskih manipulacija. A to su tri županije koje čine skoro 40% cjelokupnog biračkog tijela – u Zagrebačkoj županiji HDZ je izgubio svaki šesti glas (pad s 22,4% na 18,8%), u Splitsko-dalmatinskoj svaki peti (pad s 33,5% na 26,9%) i, konačno, u Gradu Zagrebu i više nego svaki treći (pad s 21,7% na 13,6%).

Ostaje odgovoriti na ključno pitanje koji se to događaj, pandan medijskom lansiranju Bože Petrova u završnici parlamentarnih izbora, poklopio s definicijom “crnog labuda”. Pa to i nije tako teško dokučiti. Jedini istaknuti, napadno medijski promovirani događaj bilo je savršeno tempirano, anketno lansiranje Miroslava Škore kao predsjedničkog kandidata. U ulozi izvođača radova našli su se, gle čuda, čudni ljudi čudnog imena – 5 dana prije izbora Škoro se iznebuha pojavio u anketi agencije u vlasništvu Agana Begića koju je prezentirala, valjda prvi put u životu nekom “desničaru” sklona, HTV-ova novinarka Tatjana Munižaba. Popularnog pjevača tih je dana bio pun teren. Jednostavno, nije silazio s malih ekrana, iz prijelomnih vijesti portala, kao ni s naslovnica tiskovina. Bio je rado viđen gost u emisijama u rasponu od Barbare Kolar do Šprajca. Čak je i na sam izborni dan u Jutarnjem listu izašao intervju s njim, nipošto lišen političkih konotacija. To što formalno nije bio kandidat na euro-izborima, samo je povećalo mogućnosti eksploatacije i učinkovitost operacije. Konačno, izrazito kritički govoreći o HDZ-ovoj politici, široko doživljavan kao nacionalna glazbena ikona, Škoro je svojim nastupom dao zamašni vjetar u jedra svim desnim listama nauštrb HDZ-a, od čega je najviše profitirala Ruža Tomašić.
Stoga, umjesto potrage za saboterima unutar stranke i poticanja ozračja cinkarenja (pojedinačnih primjera destruktivnih nezadovoljnika uvijek se nađe, no takvi ne utječu značajnije na ukupan rezultat, jer ako je sad tako, tko je onda po istome obrascu sa sličnim posljedicama sabotirao HDZ na izborima 2015.?), možda je odgovornima u HDZ-u bolje postaviti pitanje kako je moguće da te zmija dva put ugrize iz iste rupe. Uz nikad zanemarivu mogućnost pojave jedne druge ptice, kao labud crnog perja, samo žutog kljuna, moguća su tri odgovora – ili su u HDZ-u potpuno nemoćni (za uzlet “crnog labuda” iskorišten je HTV, medij na kojem bi HDZ, ako je na vlasti, trebao imati neki utjecaj) ili nisu baš tako pametni kako misle ili su, čemu u prilog idu i neki drugi elementi kampanje, jednostavno htjeli provjeriti koliko najmanje glasova mogu dobiti.

Činjenica da je HDZ dobio manje glasova nego na prethodnim europskim izborima, i kad se oduzmu glasovi Tomašić i Petir, pokazuje kako nije osvojio čak ni one glasove koje su njih dvije dobile samo zahvaljujući nastupu na HDZ-ovoj listi (kad se uzme u obzir veća izlaznost na izborima 2019. i priča svede na zajednički nazivnik, riječ je o skoro 60 tisuća glasova koje sad nije dobila Tomašić i desetak tisuća glasova koje nije dobila Petir, a koji nisu otišli ni HDZ-u, nego su završili negdje drugdje). Pritom nije neka utjeha ni što je SDP prošao još gore u odnosu ne prethodne euro-izbore (percepcija da je prošao dobro proizlazi iz izrazito skromnih očekivanja). Naime, dok je HDZ dobio 2,3% glasova manje nego 2014., SDP je, nakon što se oduzmu glasovi Joze Radoša, Jakovčića i Pupovca, čije su političke opcije sada nastupile odvojeno od SDP-a, dobio 4,4% manje. No, uključi li se u usporedbu i Mirela Holy, koja je bila zvijezda prethodnih izbora (5,6% svih glasova), a sada se našla na SDP-ovoj listi, pad “SDP-a + Holy” iznosi punih 10% (s 28,7% na 18,7%), što se nije sjetio primijetiti niti jedan viđeniji analitičar. Nešto je istina promucao onaj siroti HTV-ovac, Togonal, no Rajko Ostojić ga je, slagavši da ne trepne, rutinski ispreskakao, u trenu ga uvjerivši u suprotno.

Skupo igranje prgometa

Analiza izbornih rezultata ne bi bila potpuna kad bi ostala samo na usporedbi s prethodnim euro-izborima. Itekako ima smisla kao orijentir uzeti i one druge, održane u međuvremenu, što zbog manjeg protoka vremena, što uslijed činjenice da Hrvatska nije Velika Britanija u smislu da se europski izbori drastično razlikuju od onih domaćih (na Otoku na europskim izborima premoćno pobjeđuje Nigel Farage koji na britanskima nema što tražiti). Obzirom na parlamentarne izbore 2016. godine, HDZ je pao za 13,5%, izgubivši više nego svakog trećeg birača, pri čemu je pad od 8-10% već ukalkuliran u očekivanja uslijed otprije poznatih čimbenika izvan fenomena crnog labuda, a koje neki silom trpaju u crnog labuda. U tom kontekstu zanimljivo je primijetiti i kako je na izborima za županijske skupštine održanim 2017. (neposredno nakon zamjene Mosta HNS-om), HDZ gotovo posvuda polučio rezultate slične onima na parlamentarnima održanim 8 mjeseci ranije. Svuda osim u 3 županije, upravo u one 3 u kojima je doživio najveći pad na euro-izborima – u Zagrebačkoj je unatoč koaliciji s dvije stranke doživio pad s 33,6% na 28%, u Splitsko-dalmatinskoj s 45.9% na 38,2%, a u Gradu Zagrebu potop s 32,1% na 12%. Nije li već to trebalo poslužiti kao upozorenje?
Nametanje Drage Prgometa kao kandidata HDZ-a za zagrebačkog gradonačelnika i nositelja liste od strane predsjednika stranke, Andreja Plenkovića, moglo je imati određenog rezona samo promatra li se u eksperimentalnom smislu – ako uspijem s Prgometom, onda mogu baš sve. Naime, mnogi članovi i simpatizeri stranke su tu kandidaturu doživjeli kao šaku u oko. Posve razumljivo, budući se svojedobno s pozicije potpredsjednika HDZ-a Prgomet otrovnim strelicama do mile volje nabacivao na tadašnje vodstvo stranke, otvoreno opstruirajući njegovu politiku. Zato je bio rado viđen gost svih medija srednje struje, skoro k’o Škoro ovih predizbornih dana. Bespogovorno stajući iza Drage Prgometa, Plenković je preuzeo popriličan politički rizik koji se očito nije isplatio. Poljuljao je povjerenje dijela članstva, poglavito zagrebačkog HDZ-a, u njega samog i na tom će, lako moguće već i ranije posijanom sjemenu razdora – jer je Plenkovićeva intervencija u zagrebačkom HDZ-u bila palijativne naravi – izrasti nezadovoljstvo koje će u svakoj prilici, a njih ne će nedostajati, samo bujati.
Sad kad su europski izbori potvrdili da je taj potez ostavio i dublje posljedice na zagrebački HDZ nego što se predmnijevalo, vrijeme je izvući pouku – probalo se, nije prošlo, idemo dalje s onima koji su kadri povezati stranačke redove, zakrpati poderanu mrežu i donijeti glasove (a takvi ne vire iza svakog ćoška). Jer bitka za Zagreb je ključna bitka na svim izborima na nacionalnoj razini. Stoga, ako ni zbog čega drugog, dogovoru treba pristupiti iz čisto pragmatičnih razloga, ma koliko ustrajno opozicionerstvo dijela HDZ-a prema Plenkoviću bilo iracionalno i štetilo hrvatskim nacionalnim interesima. O čemu više uskoro …

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ovako će izgledati Europljanin 21. stoljeća

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da kada migranti stradaju u Sredozemlju kao ovih tjedana, medijski se u Europi upire prstom u ljude, poput Salvinija, koji traži samo jedno: vladavinu zakona, osim za one koji bježe od životne i bilo koje druge ugroze. No nitko ne upire prstom u one koji stvaraju kaos, u trgovce ljudima i nevladine udruge.

Ovi posljednji su po definiciji dobri dečki i cure, a oni koji traže vladavinu zakona, jer su 90 posto migranata bez dokumenata ekonomski migranti, oni su loši dečki.

Kako nevladine udruge koje se bave klimatskim promjenama već imaju svoju sveticu, djevicu i mučenicu, malu Gretu, bezočno instrumentalizirano bolesno dijete (autizam), tako su i nevladine udruge koje se bave prijevozom migranata u Europu preko leđa sve siromašnijih Talijana, također dobile svoju prvu sveticu u NGO kalendaru, kapetanicu broda i udruge Sea Watch, Carolu Rackete.

O njoj, NGO svetici koja se sva posvetila spašavanju prezrenih na svijetu, malo se zna, no nju smatram modelom Europljanina u skoroj budućnosti, koji će nastati uslijed nasilnog i protuzakonitog miješanja rasa, te ideologijom konzumerizma u koju možemo sažeti sve, tzv. “europske vrijednosti”.

No prije nego što opišemo Carolu Rackete na temelju onoga što je ona sama rekla o sebi, pogledajmo tko financira njezinu udrugu. Iako se u toj agendi stalno spominje Sorosa, ovdje to nije slučaj. Na prvom mjestu to je prebogata njemačka Evangelička crkva, potom slijede razni članovi i simpatizeri stranaka “zelenih”.

Pridružila se tome i Katolička crkva u Njemačkoj, u liku omiljenog kardinala pape Frane, münchenskog nadbiskupa Marxa. Ali, kao i kod reklame za posuđe na televiziji, uz kupovinu seta lonaca dobijete besplatno i set noževa, iznenađenje.

U ovom slučaju financiranja nevladine udruge Sea Watch iznenađenje se zove Millî Görüş. Ne, to nije ime i prezime, to je naziv turske islamističke organizacije (u prijevodu “nacionalna vizija”) koja u Europi broji oko 500 tisuća članova. Njihovo djelovanje, posebno u Njemačkoj, temelji se na financiranju džamija i islamskih centara te širenju radikalne političke vizije islama.

Jedan od njihovih glavnih ideologa i utemeljitelja je Necmettin Erbakan, koji je umro prije osam godina, no njegove programatske riječi i dalje su žive. Citiram Erbakana: “Europa je bolesna, i moramo im dati ispravan lijek – cijela će Europa postati islamska. Osvojit ćemo i Rim”. Kako? Oružjem kao u prethodne dvije invazije u povijesti?

Ne, uz pomoć korisnih idiota poput Carole i zloporabom ljudskih prava, što je sažeo u rečenicu: “Pokorit ćemo vas vašim zakonima”.

Zbog svega toga islamistička organizacija Millî Görüş prošle je godine došla u sukob s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom koji je iz Austrije protjerao oko šezdeset imama i zatvorio sedam džamija koje su radikalizirale mlade muslimane, čak i one druge generacije.

Nema šale s Kurzom, no, nažalost, u drugim europskim zemljama ignoriraju ovu moćnu i brojnu organizaciju, mediji o njoj skoro pa i ne pišu. Tako smo došli do paradoksa da jedna islamistička organizacija zajedno s njemačkom Evangeličkom i Katoličkom crkvom te sve snažnijom grupacijom zelenih stranaka, financira našu Carolu Racket i njezinu organizaciju i brod.

Racketova je model rađajućeg Europljanina, bez korijena, bez ičega, bez identiteta. Evo što je govorila u intervjuima o sebi, od talijanskog Corriere della Sera do španjolskog El Paisa.

Nju, veli, grize savjest što je Europljanka jer je odrasla u blagostanju, za razliku ljudi iz tzv. trećeg svijeta, a za to je kriva Europa, pa je njezin aktivizam pranje savjesti zbog zločinačke Europe.

Iako Njemica, ne osjeća se Njemicom, tek Europljankom. Apolitična je, no želi “više Europe” jer su nacije izvori zločina. Kaže da nema fiksne kuće. Granice smatra glupošću, povijest Europe za nju je tek povijest zločina. Dakako, ona je fan Grete, ekološki osviještena.

Osim što ova svetica spašava migrante, spašava i Zemlju, pa je i članica grupe Extinction Rebellion “gdje ratujemo protiv klimatskih promjena… pa u Kinu nisam išla zrakoplovom već vlakom.

Nema korijena, stalno putuje i spašava ovo ili ono. Ljudska prava su ispred pozitivnih zakona i svatko iz islamskog svijeta i bez dokumenata ima prava, iako ne bježi od rata ili siromaštva, doći u Europu i tražiti još bolji život.

Dakako, ateistkinja je, ne voli kršćanstvo, ali uzima novac od crkava, pa i islamskih radikala. Smatra se intelektualkom i “ima mrežu prijatelja po sveučilištima diljem svijeta”.

Tko ne misli ili ne čini ili ne živi kao ona, to rješava po kratkom postupku, on je rasist, fašist, ksenofob, islamofob.

Dakako, kapitalizam je za nju zlo, iako mrskim kapitalistima doslovno dovozi roblje, jeftinu radnu snagu. Kada isti siluju zapadnjakinje, uglavnom šuti jer “to rade i Europljani”. Sve je dakle relativno, sve su kulture iste, a ljudi su braća.

U jednom, ateist, apatrid, bez ikakvog identiteta, ne želi se vezati niti imati djecu. Millî Görüş s pravom joj daje novac. Izvrsna investicija.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom?

Objavljeno

na

Objavio

A mudrost i razboritost se probudiše iznenada i u Siniše Senjanovića i Branke Žigante Živković na Visokom prekršajnom sudu i Čavoglave odoše na tzv. “đubrište istorije“. Najprije je po proceduri odradio svoje sudac u Makarskoj Slavko Štrbac, čiji inicijali jako podsjećaju na inicijale “sudije“ iz Zadra Save Štrbca i njegovog “Veritasa“ koji je dostavio dvije tone pismenih dokaza Haagu o genocidu HV-a nad srpskim civilima nakon“ Oluje“. Zastrašujuća je zvučala činjenica da su ”ustaše” srpske civile razoružale!

Usprkos podršci HHO-a i Zvonimira Čička, Žarka Puhovskog i Feralovaca, tada mlade Slavice Lukić i Hrvoja Zovka, koji je navodno snimio film o generalu, ali nešto drugačijem od ovog od Tončija Vrdoljaka, haški birokrate oslobodiše – na opću žalost “progresivne javnosti“ – ”genocidne” generale… Ostalo je samo povijest. Naivni Hrvateki počeše hodočastiti u Međugorje, Međumurje, Lourdes, Vatikan i Fatimu, uvjereni da su oni baš oni Hrvateki koji su ratni pobjednici. Sad naše ”sudije” kazniše pjevača zbog “ustaškog pozdrava koji potiče na mržnju“. On mora platiti 765 ustaških kuna. One potiču na ljubav!

Na fejsu sve gori. Neki javljaju da je Komunistička partija službeno proglašena zločinačkom organizacijom, ali u Bugarskoj. Bugari moraju biti baš u svemu bolji od nas. Depresivno. Ali nije ipak sve tako crno, uvijek se nađe nešto što udahne dašak optimizma i radosti.

Čavoglave su ”šlus”, kako to kažu u Hercegovini, ali nam je zato za Veliku Gospu došao gost iz Srbije Miroslav Ilić da nam ”odpeva” pjesmu o generalu Draži. Naime u Novoj Rači, marijanskom svetištu, u srijedu 14. kolovoza naš Miroslav je opjevao ponosnim Hrvatekima nekoliko “hrvatskih budnica“ kao “Morem plovi jedna mala barka“, s jednim senzibilno poetskim tekstom: “Pošla majka sina da potraži, pa se javi đeneralu Draži, čiča Dražo, gde je moje dete…čuvaju ga srpske bajunete“ ili tako nekako.

E, da je Aleksandar Vučić neki lijevi liberalni političar, kao njegovi hrvatski kolege, on bi pred Pupovcem i Stanimirovićem u Krušedolu umjesto pjesme “Morem plovi jedna mala barka“ dao izvesti pjesmu koja je bila naročito popularna na Baniji i Kordunu “Od Topole pa do Ravne gore sve su straže đenerala Draže…“. Naši Siniša i Branka bi to također, u roku odmah, zabranili, ali te dvije pjesme ne bi otišle na popularno “đubrište istorije“. Zašto? Pa tamo je kao na Zlatnom ratu u kolovozu. Od mnoštva možeš ležati samo na kuku! Kod nas je sve puno “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vila Velebita, Ustani bane, Marjane, Marjane, Lijepa li si, Moj Ivane, Sude mi, Hrvatska te zove, zove…

Javljaju se paničari na fejsu… “Ako se blagajnica u trgovini uvrijedi jer plaćam u ustaškim i zločinačkim kunama, jesam li prekršio zakon?“ Prilično komplicirano pitanje. Ne osjećam se kompetentan odgovoriti. Tek sam oko 50 godina fiškal. Predložio sam eksperte advokata Šerića, sudca Turudića, Sinišu, Branku i Slavicu. Ja sam nekonfliktan i sklon kompromisima. Iako i trulim, stoga predlažem “Sprem’te se sprem’te četnici… ZDS!?

I na kraju ove povijesne balade gdje, kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom? Kakove formalno-pravne i uzročne veze ima spomenuta Brankina i Sinišina presuda s čl. 39. Ustava RH? Ako se pozdravom ZDS krši čl. 39 Ustava RH, ne kršili li ga i “ustaška“ valuta kuna? Je li himna Lijepa naša u skladu s čl. 39. Ustava jer se pjevala za čitavo vrijeme trajanja NDH? Da se ne ponavljam, u jednoj od mojih kolumni objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana iz SAD-a koji se na kraju pozdravljaju s “ustaškim“ ZDS. Mali problem je jedino što je ta korespondencija iz 1936. godine.

U SAD-u su već tada mudro dijalektički zaključili kakova će ustašija buknuti na brdovitom Balkanu. Naravno, moj portal posjeduje faksimil tog dopisivanja pa ako naše antife žele, on se može pojaviti…, ali nekako sumnjam da to njih zanima. Nakon što je prvi puta bio objavljen, nitko nije ni muknuo o mogućem falsifikatu, da je to fake news ili slično kukavičje jaje. Hajmo i mi danas u slobodnoj Hrvatskoj kako nas je drug Tito učio, kazneno/prekršajno goniti i pozdrav ZDS i grb s prvim bijelim poljem i hrvatske rodoljubne pjesme. Sve to treba proslijediti Slavici Lukić, Slavku Štrbcu, Siniši i Branki…pa neka oni svakog rebnu, kao po novom Zakonu o prometu na cestama, strogim kaznama od bar pet godina na više ili manje… Sve će to “naši“ suci na Ustavnom zaviti u fini plavo, bijelo i crveni celofan i potvrditi kao ustavno. Oni malobrojni će izdvojiti svoje mišljenje, ali revolucija teče dalje.

Siguran sam da su mnogi koji čitaju ovu subverzivnu kolumnu čitali i roman Marcela Prousta “U potrazi za izgubljenim vremenom“. Proust je sa simboličnih klasnih pozicija opisao društveno raslojavanje francuske aristokracije. Usporedbom možemo gledati na raslojavanje crvene komunističke elite devedesetih godina i njihov snobovski prelazak onima koji su tada došli do vrhova vlasti. Kad su se tamo primirili, snašli, stekli pozicije, poglavito medijske, krenuli su u “potragu za svojim izgubljenim vremenima“.

Glorifikacija Tita, roktanje o “divnim“ vremenima samoupravljanja i “Golih otoka“, obračun sa simbolima protiv kojih su se četiri godine borili preko njihovih medija, a često i s puškom u ruci, zauzimanje pravih pozicija u pravosuđu, na filozofskim faksevima, osobito katedrama povijesti… Danas se pojavljuju kao likovi Mesića, Manolića, Beljaka i sličnih koji s punim pravom “predaju“ svoju povijest. Oni su “povjesničari“ koji su sami ne tako davno “držali katedru iz povijesti“, ali tako da su držali katedru dok je stolar zabijao čavle u nju. Uvjereni su da je povijest njihova.

Samo likovi iz Žikine dinastije Dejan Jović, Saša Leković, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Žonja, Rade, Rada, Anka partizanka, Slavica Lukić, Ivanka Toma… nisu shvatili biti problema. ZDS se vratio iz Domovinskog rata na velika vrata jer su se s tim poklikom naši branitelji borili i uz njega ginuli za današnju slobodu i samostalnost Hrvatske. I nema tog Siniše, Branke, Slavice, Branka…koji će mu opet nabiti lance…iste one lance koji su u komunizmu bili najveći prijatelji radnih ljudi. Naime, kad je god trebalo išli su radnicima na ruku.

Da parafraziram ono što je Ennio Flaiano, scenarist kultnog filma “Slatki život“, jedanput napisao: “Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna“.

Delije su na nekoj utakmici izvjesili transparent “Dogodine u Kninu!“ Torcida je odgovorila: “Bez Vojvodine!“ Zašto vas zamaram ovim u biti irelevantnim prepucavanjem navijačkih skupina. Zbog poplave sociopatoloških optužnica koje nam dolaze kako s istoka tako i iz našeg pravosuđa. Ne bi se začudio da se i tu umiješaju Štrbac, Siniša i Branka. Zašto? Zato što komšije histerično pljuju po Torcidi. Evo samo jednog od blažih naslova u jednim srpskim novinama: “Torcidaši su poznati po mržnji i žele raspad Srbije“. Valjda se to odnosilo na to što je Torcida odgovorila na ofucanu parolu “dogodine u Kninu“ s kontrom “ali bez Vojvodine“.

Ovakvo športsko prepucavanje navijača odmah pada na plodno tlo naših jugovića. Plima tobožnje mržnje i zagovora raspada Srbije širi se polagano i sigurno kroz njihove smrznute glave. Već valjda vide i Pupovca kako u Saboru hoda sa žutom trakom oko ruke. Mira Nikolić, srpska gospođa ”ambasadorka” u Zagrebu, odmah će zatražiti da se ispričamo, a možda da se i ”izvinemo”.

Nedavno se Mira istakla k’o muha u čaši mlijeka izjavivši: “Oluja je bila etničko čišćenje! Nema mirenja bez isprike“. Čije, pitam ja? Evo, ta izjava je jedan od razloga zašto sam počeo s plakatima Delija i Torcide. Oni su nas okupirali, klali i ubijali četiri godine, a sada nam preko svoje veleposlanice u RH službeno i poručuju: “Nema mirenja bez isprike…“. I tko se na kraju krajeva uopće želi pomiriti? Na žalost, ratni pobjednici tj. njihovi poltronski političari.

Je li naše zrinjevačko Ministarstvo nakon ove izjave reagiralo, je li gospođu ”ambasadorku” priupitalo za što bi se mi morali ispričati? Možda zbog toga što su napali Vukovar, Maslenicu…ili zbog Bljeska i Oluje kojima smo oslobađali vlastiti teritorij. Činjenica je da se ni jedan rat s njima nije vodio na teritoriju Srbije. To je valjda dovoljan dokaz i zadnjoj političkoj budali tko je koga napadao, tko je na čije tenkove bacao ”bele lale” na ispraćaju prema Ovčari. Mlaka, mlitava, trulo kompromisna politika RH prema ”nabrijanoj” politici iz Srbije na kraju je i dovela do zabrane izvođenja Čavoglava.

Ne bih se onesvijestio da u svom poltronstvu vlast u RH jednog dana odluči disciplinirati Torcidu. Poltronima svašta pada na pamet. A kako produžiti kratku pamet? Razlog bi mogao biti legendarni transparent Torcide u znak sjećanja na Jean-Michela Nicoliera, vukovarskog dragovoljca na kome je pisalo: “Borio se i umro za Hrvatsku, bez da je požalio ni odustao! Ja moram biti tu. To je moja sudbina. Jean-Michele Nicolier”. S takvim transparentom Torcida se zauvijek svrstala na pravu stranu povijesti. Dinamo, Mamić, suci, sve su to periferni ekscesi, ali ovaj pozdrav mladom Francuzu trajno je obilježje Torcide i Splita koje nikakva svastika ne može zasjeniti. Kod njih je jedino sigurno da neće pljeskati političarima. Ni kada slučajno i zasluže.

Roman Binder na fejsu poručuje: “Pljeskati političaru zato što je izgradio bolnicu, školu ili cestu javnim novcem je kao da plješćete bankomatu jer vam je isplatio vaš novac”.

Komunjare će za obnovu Titovog “Galeba“ potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada im nisu bitne dječje bolnice, vrtići… Tito je zaslužio brod-muzej. Ako ništa, zbog svojih manira. Taj ”inteljektualjac”, kako je on izgovarao riječ ”intelektualac”, bio je lukav političar mada nije mogao sročiti ni tri ozbiljne rečenice. Pipkanje Sofije Loren pred kamerama, dimljenje kubanske cigare u Bijeloj kući, šepurenje u bijeloj maršalskoj uniformi, vucaranje pudlice na press konferencije, sve samo da bi izgledao kao mondeni frajer. Da nije bilo Staljinova maršala Tolbuhina još bi danas oslobađao Istru i derao se ”Trst je naš”.

Dok “obožavaoci“ voze aute na par-nepar, on je kolekcionirao rolls rojseve, brodove, Galebove, Plave vlakove, privatno otočje Brioni. Dobro, imao je i neke sposobnosti. Okupio je sve siromašne afričke zemlje u nesvrstane i sebe stavio na čelo. No, dobro, crveni u Rijeci imaju love pa neka obnavljaju Galeb. Oni su iz Trećeg maja poslali nepovratnu pozajmicu “managerima“ u Uljanik od nekih 600 milijuna kuna. Sad traže da država spasi 3. maj, a oni će obnoviti Galeb. Lova se lijepi na europski grad kulture.

Sad se čeka da Nina Obuljen javno posveti “genijalnog“ bravara – ”Santo subito”! (svetac odmah). Dekret će javno zalijepiti na fasadu HNK-a Sneška Banović iz Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba.

Vrdoljakov  “General“ maršira kroz hrvatske kino dvorane brže nego pravi general prema Kninu 5. kolovoza 1995. godine. Iako prava sezona odlazaka u kina tek dolazi na jesen, ”Generala” je dosad gledalo više od 40.000 znatiželjnika. Nenad Polimac, s JNA pedigreom, ima taktički zadatak zaustaviti “neprijateljsko dejstvovanje“. Pomogao mu je, u svrhu puštanja orjunaške magle, film “Svećenikova djeca“ u prvom vikendu prikazivanja. Kaže naš Poli: ”Slab film s trash elementima i nizom scena nekorektnih prema Srbima“. Nenad, k’o balkanski špijun, prati “Generala“ u stopu. Najprije mu se vilica istegnula do poda od sreće: “General je naprosto domoljubni spektakl s puno problema. Inače ne bi tako slabo prošao na festivalu u Puli…. U petak navečer – kad sam ga drugi put gledao – Cinestarova dvorana u Branimir centru bila je tek napola popunjena“. Ma, bravo Poli! Zamisli, sredina je ljeta, a dvorana nije puna!

Zato je u Bolu na Braču ljetno kino u dvije predstave bilo puno k’o šipak, a na kraju su svi i zapljeskali. Ovo “šipak“ je ujedno i simbolična poruka Jurici Pavičiću, Anti Tomiću i Nenadu Polimcu da mogu na dnevnoj bazi gledati i sliniti nad filmom ”Neretva” ili ”Sutjeska“ i uživati u partizanskoj propagandnoj večeri. Ako pri tome dožive neku vrstu ugode to bolje za naše kritičare opće prakse. Za mene i gledatelje u Bolu, film je prije svega iskren i povijesno utemeljen. To što slab i nabrijani lijevi kritičar misli da je film slab samo je dokaz da Sava i dalje teče uzvodno. Kao što ih je i učio njihov partijski sveti gral – Tito.

E, sad o tobožnjoj “nekorektnosti prema Srbima“. Ona se prema “stručnom“ mišljenju našeg Polija sastoji u tome što se u “traktorijadi“ nalazilo premalo traktora i civila pa je izostao “genocidni“ dojam zbog kojeg je pravi general 7-8 godina odležao u Haagu. Ispada da bi “General“ bio gledljiv film (40 i više tisuća posjetitelja je za njega samo trash…) da je sinopsis napisao Ante Tomić, režirao ga Rajko Grlić, a da je generala glumio Rade Šerbedžija. Onda bi i 4000 gledatelja u Puli navijalo za film koji demaskira genocidnu Hrvatsku vojsku. Tada bi bilo i nagrada koliko ti srce želi.

A hrvatskim režiserima Brešanu, Mataniću, Hribaru, Grliću i ostalima ostaje sada jedino nedosanjan san postići već dosadašnju gledanost ”Generala”. Film srpskog Quentina Tarantina, Slobodana Šijana iz 1980. godine “Tko to tamo peva“ po scenariju Dušana Kovačevića, hrvatska poltronsko-režiserska elita nikada neće biti u stanju snimiti pa o takvoj filmskoj umjetnosti može samo sanjati. Da ne govorim o ostalim dobrim srpskim filmovima kao “Kad budem mrtav i beo“, “Maratonci trče počasni krug“, “Zaseda“ Živojina Pavlovića, “Balkanski špijun“ i da ne nabrajam.

Ovo što nam nude hrvatski ljevičarski režiseri je pravi ideološki ”trash”, zbrčkana boza o hrvatskim desničarskim pederima koji mrze Srbe. Od toga je bolji čak i “15 minuta-Masakr u Dvoru” – izmišljena četnička priča o HV-u koja ubija srpske duševne bolesnike. Jedino što je točno je da se dobar dio njih preko HAVC-a kao lišaj infiltrirao u naš film. I možete samo zamisliti kako im je sjela ova “Generalova“ gledanost! Siguran sam da su, ako već nemaju, dobili čireve na želucu.

Arthur Schopenhauer je napisao: “Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se barem oni glupi okaju na ovome“.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari