Pratite nas

Kolumne

U potrazi za crnim labudom

Objavljeno

na

Iako za njom još nije raspisana nagrada, najtraženija ptica u Hrvatskoj nesumnjivo predstavlja dovoljno primamljiv mamac da njezinim tragom krene još jedan tragač. Za razliku od većine koja postavlja pitanje – tko je “crni labud”? – pisac ovih redaka će se radije zapitati – što je “crni labud”? – u smislu kojeg navodi Robert Kopal, HDZ-ov vodeći podatkovni analitičar koji je taj izraz nedavno ubacio u eter. Riječ je, slobodno rečeno, o nagloj, neočekivanoj pojavi koja je značajno utjecala na izborni rezultat, čiji se efekt nije mogao modelirati niti procijeniti. To, naravno, ne znači da u središtu te pojave – koja se HDZ-u, kako ćemo vidjeti, nije dogodila prvi put – nisu i određene osobe. No, te osobe nisu bile subjekt čitave operacije, nego su poslužile kao sredstvo za ispunjavanje njezinog cilja. Uključene su, dakle, ponajprije voljom drugih, a onda tek vlastitim pristankom.

Je l’ se Kopal ipak sâm zakopal?

Kako je KopalKopal na televiziji nedavno izjavio, u najgorem scenariju koji je uključivao sve utjecaje na štetu HDZ-a s kojima se u medijima barata, pa već prema definiciji ne potpadaju pod “crnog labuda”, HDZ je na europskim izborima očekivao barem 26% glasova (u novinskom intervjuu to korigira na 25-26%). Vrijedi primijetiti kako je navedeni broj iznimno zahvalan iz barem dva razloga. Prvo, za 1% je veći od postotka glasova koji je HDZ dobio na prethodnim europskim izborima, održanim 2014. godine, nakon što se odbiju glasovi Ruže Tomašić i Marijane Petir, koje su sada nastupile pod drugim zastavama. Drugo, ne manje važno, to bi donijelo HDZ-u 5 mjesta u europskom parlamentu, više od SDP-a i više nego što ih je sâm osvojio na prethodnim izborima. Drugim riječima, taj rezultat bi se mogao prikazati kao uspjeh.

Više svjetla na Kopalovo djelovanje baca uvid u aktivnosti vezane uz nedavno održane izbore za skupštinu Ličko-senjske županije. Nekoliko dana uoči njih Kopal je kroz medije plasirao rezultate ankete prema kojoj HDZ dobiva 45% glasova, a glavni mu konkurent, odmetnuti Darko Milinović svega 14%, manje čak i od SDP-a, čime ga se očito htjelo poniziti. Naime, SDP u konačnici nije prešao ni izborni prag dok je derbi “HDZ – Milinović” završio omjerom glasova 35,5% : 20% u korist HDZ-a. Nakon izbora Kopal je odstupanje pravdao time da je anketa plasirana u svrhu kreiranja, a ne ispitivanja javnog mnijenja, budući su takve bile i one takozvanih neovisnih agencija koje su HDZ-u davale tek 3-4% prednosti u odnosu na Milinovića. A tome ide u prilog i stvarni rezultat, negdje po sredini između HDZ-ove naručene ankete i istraživanja “neovisnih” agencija. S druge strane, Kopal je vodstvu stranke navodno komunicirao realnu procjenu o HDZ-ovom rezultatu od 36-38%, što se pojavilo u novinama poslije izbora. Navedeno doista izgleda kao prikladan i suvisao način političke borbe jer na đon nema druge nego ići đonom. Međutim, izvjesnu sjenu na to baca što je Kopal osjetio potrebu prije nekoliko dana dati drugo, prilično neuvjerljivo objašnjenje – da je HDZ doista toliko vodio, ali mu se prednost do izbora znatno smanjila. A to zapravo znači priznanje i da je tada omanuo tj. da mu se dogodio crni labud.
Uoči europskih izbora HDZ nije izlazio u medije s ohrabrujućom anketom, nego je nakon neočekivano slabog rezultata Kopal upoznao javnost s internom procjenom HDZ-a od najmanje 26% glasova, dok gornju granicu izbornih očekivanja ne spominje. Analogijom s ličkim slučajem, može se naslutiti da je očekivani raspon bio otprilike 26-28%, iz čega slijedi zaključak da je crni labud oteo 3-5% glasova.

Crni labud – prvi put (2015.)

Još veći podbačaj u odnosu na očekivanja HDZ je doživio na parlamentarnim izborima 2015. godine. On, međutim, nije bio posljedica Kopalove samohvale da je tri mjeseca prije izbora upozorio kako će HDZ i SDP biti poravnati, što očito nema nikakve veze s podatkovnom znanošću, nego tek s pukim, doduše uspješnim, prorokovanjem u maniri onog Mostovog analitičara koji s podosta manje uspjeha petkom gata iz espressa… kratkog… Nije bio posljedica, osim ako se nije radilo o takozvanom samoispunjujućem proročanstvu.
Bilo ovako ili onako, sigurno se zna da je te 2015. godine u samoj završnici predizborne utrke medijsko turbo ubrizgavanje zaprimio tada novi igrač na sceni, Most. Naime, nakon postupnog bildanja Mosta, mediji su u zadnjem tjednu kampanje stisnuli gas napadno stavljajući Božu Petrova rame uz rame Karamarku i Milanoviću, kao izglednu treću opciju neokaljanu bilo kakvom ideologijom. Rezultat je bio strelovit rast Mosta s 8%, zabilježenih u zadnjim predizbornim istraživanjima, na skoro 14% glasova na izborima, što je doista bio događaj koji odgovara definiciji crnog labuda.

Kad se potanko analiziraju rezultati po županijama, vidljivo je kako taj učinak nije bio posvuda jednako izražen. Most je najbolje prošao u najnapučenijim županijama, u područjima oko najvećih gradova. Osim matične Dubrovačko neretvanske županije u kojoj je zadobio povjerenje 19,1% birača, daleko iznad prosjeka prolazi u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji (po 18,2%), te u Zagrebačkoj županiji (16,3%), dok je u velikoj većini kontinentalnih županija i u Istri završio ispod 10% ili jedva premašio tu granicu. Već tada se dalo naslutiti da su birači u velikim gradovima i u njihovom bližem okruženju najpodložniji medijskim manipulacijama tj. da najbliže odgovaraju profilu savršeno dresiranog potrošača – onoga koji će prvi kupiti nešto novo čim mu se ponudi, onu robu s još više nečeg percipiranog kao pozitivno, ili s još manje nečeg na zlu glasu. Napokon, sklonost strogo usmjeravanom vrludanju povodljivim medijskim poslušnicima priskrbljuje respektabilnu, premda, teško je to ne primijetiti, i pomalo ciničnu etiketu – naprednih, samosvjesnih, kritički nastrojenih građana.

Da su prema Mostu tada preusmjereni uglavnom glasovi HDZ-ovih birača, potvrdili su izbori 2016. godine kad je HDZ, tada već predvođen Plenkovićem, povratio dio glasova koje mu je godinu dana ranije preoteo Most. To je ujedno i presudilo konačnog pobjednika budući je HDZ narastao više (za 3,5% na razini Hrvatske) nego Milanovićeva koalicija koja je također zabilježila rast. Većinu glasova HDZ je povratio upravo tamo gdje ih je izgubio od Mosta – u najnaseljenijim županijama, najviše u Gradu Zagrebu (porast s 26,8% na 32,1%).

Crni labud – drugi put (2019.)

Kako bi se ostvarila donja Kopalova procjena (26% glasova), HDZ-ove županijske organizacije su trebale poboljšati rezultat u odnosu na prethodne izbore, nakon što se oduzmu glasovi Petir i Tomašić, relativno gledano, za barem 4% (4% od tada postignutih 25% daje upravo onaj 1% koji fali do ciljanih 26%). Njih 9 je u tome uspjelo (primjerice, Virovitičko-podravska je prebacila prethodni rezultat za čak 17,5%), dvije su bile blizu, a 10 ih je manje ili više podbacilo. No, nevolja je bila u tome što su najviše podbacile upravo one najveće, one u kojima znatan dio birača, kako su pokazali već izbori 2015. godine, lako mijenjaju preferencije uslijed medijskih manipulacija. A to su tri županije koje čine skoro 40% cjelokupnog biračkog tijela – u Zagrebačkoj županiji HDZ je izgubio svaki šesti glas (pad s 22,4% na 18,8%), u Splitsko-dalmatinskoj svaki peti (pad s 33,5% na 26,9%) i, konačno, u Gradu Zagrebu i više nego svaki treći (pad s 21,7% na 13,6%).

Ostaje odgovoriti na ključno pitanje koji se to događaj, pandan medijskom lansiranju Bože Petrova u završnici parlamentarnih izbora, poklopio s definicijom “crnog labuda”. Pa to i nije tako teško dokučiti. Jedini istaknuti, napadno medijski promovirani događaj bilo je savršeno tempirano, anketno lansiranje Miroslava Škore kao predsjedničkog kandidata. U ulozi izvođača radova našli su se, gle čuda, čudni ljudi čudnog imena – 5 dana prije izbora Škoro se iznebuha pojavio u anketi agencije u vlasništvu Agana Begića koju je prezentirala, valjda prvi put u životu nekom “desničaru” sklona, HTV-ova novinarka Tatjana Munižaba. Popularnog pjevača tih je dana bio pun teren. Jednostavno, nije silazio s malih ekrana, iz prijelomnih vijesti portala, kao ni s naslovnica tiskovina. Bio je rado viđen gost u emisijama u rasponu od Barbare Kolar do Šprajca. Čak je i na sam izborni dan u Jutarnjem listu izašao intervju s njim, nipošto lišen političkih konotacija. To što formalno nije bio kandidat na euro-izborima, samo je povećalo mogućnosti eksploatacije i učinkovitost operacije. Konačno, izrazito kritički govoreći o HDZ-ovoj politici, široko doživljavan kao nacionalna glazbena ikona, Škoro je svojim nastupom dao zamašni vjetar u jedra svim desnim listama nauštrb HDZ-a, od čega je najviše profitirala Ruža Tomašić.
Stoga, umjesto potrage za saboterima unutar stranke i poticanja ozračja cinkarenja (pojedinačnih primjera destruktivnih nezadovoljnika uvijek se nađe, no takvi ne utječu značajnije na ukupan rezultat, jer ako je sad tako, tko je onda po istome obrascu sa sličnim posljedicama sabotirao HDZ na izborima 2015.?), možda je odgovornima u HDZ-u bolje postaviti pitanje kako je moguće da te zmija dva put ugrize iz iste rupe. Uz nikad zanemarivu mogućnost pojave jedne druge ptice, kao labud crnog perja, samo žutog kljuna, moguća su tri odgovora – ili su u HDZ-u potpuno nemoćni (za uzlet “crnog labuda” iskorišten je HTV, medij na kojem bi HDZ, ako je na vlasti, trebao imati neki utjecaj) ili nisu baš tako pametni kako misle ili su, čemu u prilog idu i neki drugi elementi kampanje, jednostavno htjeli provjeriti koliko najmanje glasova mogu dobiti.

Činjenica da je HDZ dobio manje glasova nego na prethodnim europskim izborima, i kad se oduzmu glasovi Tomašić i Petir, pokazuje kako nije osvojio čak ni one glasove koje su njih dvije dobile samo zahvaljujući nastupu na HDZ-ovoj listi (kad se uzme u obzir veća izlaznost na izborima 2019. i priča svede na zajednički nazivnik, riječ je o skoro 60 tisuća glasova koje sad nije dobila Tomašić i desetak tisuća glasova koje nije dobila Petir, a koji nisu otišli ni HDZ-u, nego su završili negdje drugdje). Pritom nije neka utjeha ni što je SDP prošao još gore u odnosu ne prethodne euro-izbore (percepcija da je prošao dobro proizlazi iz izrazito skromnih očekivanja). Naime, dok je HDZ dobio 2,3% glasova manje nego 2014., SDP je, nakon što se oduzmu glasovi Joze Radoša, Jakovčića i Pupovca, čije su političke opcije sada nastupile odvojeno od SDP-a, dobio 4,4% manje. No, uključi li se u usporedbu i Mirela Holy, koja je bila zvijezda prethodnih izbora (5,6% svih glasova), a sada se našla na SDP-ovoj listi, pad “SDP-a + Holy” iznosi punih 10% (s 28,7% na 18,7%), što se nije sjetio primijetiti niti jedan viđeniji analitičar. Nešto je istina promucao onaj siroti HTV-ovac, Togonal, no Rajko Ostojić ga je, slagavši da ne trepne, rutinski ispreskakao, u trenu ga uvjerivši u suprotno.

Skupo igranje prgometa

Analiza izbornih rezultata ne bi bila potpuna kad bi ostala samo na usporedbi s prethodnim euro-izborima. Itekako ima smisla kao orijentir uzeti i one druge, održane u međuvremenu, što zbog manjeg protoka vremena, što uslijed činjenice da Hrvatska nije Velika Britanija u smislu da se europski izbori drastično razlikuju od onih domaćih (na Otoku na europskim izborima premoćno pobjeđuje Nigel Farage koji na britanskima nema što tražiti). Obzirom na parlamentarne izbore 2016. godine, HDZ je pao za 13,5%, izgubivši više nego svakog trećeg birača, pri čemu je pad od 8-10% već ukalkuliran u očekivanja uslijed otprije poznatih čimbenika izvan fenomena crnog labuda, a koje neki silom trpaju u crnog labuda. U tom kontekstu zanimljivo je primijetiti i kako je na izborima za županijske skupštine održanim 2017. (neposredno nakon zamjene Mosta HNS-om), HDZ gotovo posvuda polučio rezultate slične onima na parlamentarnima održanim 8 mjeseci ranije. Svuda osim u 3 županije, upravo u one 3 u kojima je doživio najveći pad na euro-izborima – u Zagrebačkoj je unatoč koaliciji s dvije stranke doživio pad s 33,6% na 28%, u Splitsko-dalmatinskoj s 45.9% na 38,2%, a u Gradu Zagrebu potop s 32,1% na 12%. Nije li već to trebalo poslužiti kao upozorenje?
Nametanje Drage Prgometa kao kandidata HDZ-a za zagrebačkog gradonačelnika i nositelja liste od strane predsjednika stranke, Andreja Plenkovića, moglo je imati određenog rezona samo promatra li se u eksperimentalnom smislu – ako uspijem s Prgometom, onda mogu baš sve. Naime, mnogi članovi i simpatizeri stranke su tu kandidaturu doživjeli kao šaku u oko. Posve razumljivo, budući se svojedobno s pozicije potpredsjednika HDZ-a Prgomet otrovnim strelicama do mile volje nabacivao na tadašnje vodstvo stranke, otvoreno opstruirajući njegovu politiku. Zato je bio rado viđen gost svih medija srednje struje, skoro k’o Škoro ovih predizbornih dana. Bespogovorno stajući iza Drage Prgometa, Plenković je preuzeo popriličan politički rizik koji se očito nije isplatio. Poljuljao je povjerenje dijela članstva, poglavito zagrebačkog HDZ-a, u njega samog i na tom će, lako moguće već i ranije posijanom sjemenu razdora – jer je Plenkovićeva intervencija u zagrebačkom HDZ-u bila palijativne naravi – izrasti nezadovoljstvo koje će u svakoj prilici, a njih ne će nedostajati, samo bujati.
Sad kad su europski izbori potvrdili da je taj potez ostavio i dublje posljedice na zagrebački HDZ nego što se predmnijevalo, vrijeme je izvući pouku – probalo se, nije prošlo, idemo dalje s onima koji su kadri povezati stranačke redove, zakrpati poderanu mrežu i donijeti glasove (a takvi ne vire iza svakog ćoška). Jer bitka za Zagreb je ključna bitka na svim izborima na nacionalnoj razini. Stoga, ako ni zbog čega drugog, dogovoru treba pristupiti iz čisto pragmatičnih razloga, ma koliko ustrajno opozicionerstvo dijela HDZ-a prema Plenkoviću bilo iracionalno i štetilo hrvatskim nacionalnim interesima. O čemu više uskoro …

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Objavio

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari