Pratite nas

Kolumne

U potrazi za crnim labudom

Objavljeno

na

Iako za njom još nije raspisana nagrada, najtraženija ptica u Hrvatskoj nesumnjivo predstavlja dovoljno primamljiv mamac da njezinim tragom krene još jedan tragač. Za razliku od većine koja postavlja pitanje – tko je “crni labud”? – pisac ovih redaka će se radije zapitati – što je “crni labud”? – u smislu kojeg navodi Robert Kopal, HDZ-ov vodeći podatkovni analitičar koji je taj izraz nedavno ubacio u eter. Riječ je, slobodno rečeno, o nagloj, neočekivanoj pojavi koja je značajno utjecala na izborni rezultat, čiji se efekt nije mogao modelirati niti procijeniti. To, naravno, ne znači da u središtu te pojave – koja se HDZ-u, kako ćemo vidjeti, nije dogodila prvi put – nisu i određene osobe. No, te osobe nisu bile subjekt čitave operacije, nego su poslužile kao sredstvo za ispunjavanje njezinog cilja. Uključene su, dakle, ponajprije voljom drugih, a onda tek vlastitim pristankom.

Je l’ se Kopal ipak sâm zakopal?

Kako je KopalKopal na televiziji nedavno izjavio, u najgorem scenariju koji je uključivao sve utjecaje na štetu HDZ-a s kojima se u medijima barata, pa već prema definiciji ne potpadaju pod “crnog labuda”, HDZ je na europskim izborima očekivao barem 26% glasova (u novinskom intervjuu to korigira na 25-26%). Vrijedi primijetiti kako je navedeni broj iznimno zahvalan iz barem dva razloga. Prvo, za 1% je veći od postotka glasova koji je HDZ dobio na prethodnim europskim izborima, održanim 2014. godine, nakon što se odbiju glasovi Ruže Tomašić i Marijane Petir, koje su sada nastupile pod drugim zastavama. Drugo, ne manje važno, to bi donijelo HDZ-u 5 mjesta u europskom parlamentu, više od SDP-a i više nego što ih je sâm osvojio na prethodnim izborima. Drugim riječima, taj rezultat bi se mogao prikazati kao uspjeh.

Više svjetla na Kopalovo djelovanje baca uvid u aktivnosti vezane uz nedavno održane izbore za skupštinu Ličko-senjske županije. Nekoliko dana uoči njih Kopal je kroz medije plasirao rezultate ankete prema kojoj HDZ dobiva 45% glasova, a glavni mu konkurent, odmetnuti Darko Milinović svega 14%, manje čak i od SDP-a, čime ga se očito htjelo poniziti. Naime, SDP u konačnici nije prešao ni izborni prag dok je derbi “HDZ – Milinović” završio omjerom glasova 35,5% : 20% u korist HDZ-a. Nakon izbora Kopal je odstupanje pravdao time da je anketa plasirana u svrhu kreiranja, a ne ispitivanja javnog mnijenja, budući su takve bile i one takozvanih neovisnih agencija koje su HDZ-u davale tek 3-4% prednosti u odnosu na Milinovića. A tome ide u prilog i stvarni rezultat, negdje po sredini između HDZ-ove naručene ankete i istraživanja “neovisnih” agencija. S druge strane, Kopal je vodstvu stranke navodno komunicirao realnu procjenu o HDZ-ovom rezultatu od 36-38%, što se pojavilo u novinama poslije izbora. Navedeno doista izgleda kao prikladan i suvisao način političke borbe jer na đon nema druge nego ići đonom. Međutim, izvjesnu sjenu na to baca što je Kopal osjetio potrebu prije nekoliko dana dati drugo, prilično neuvjerljivo objašnjenje – da je HDZ doista toliko vodio, ali mu se prednost do izbora znatno smanjila. A to zapravo znači priznanje i da je tada omanuo tj. da mu se dogodio crni labud.
Uoči europskih izbora HDZ nije izlazio u medije s ohrabrujućom anketom, nego je nakon neočekivano slabog rezultata Kopal upoznao javnost s internom procjenom HDZ-a od najmanje 26% glasova, dok gornju granicu izbornih očekivanja ne spominje. Analogijom s ličkim slučajem, može se naslutiti da je očekivani raspon bio otprilike 26-28%, iz čega slijedi zaključak da je crni labud oteo 3-5% glasova.

Crni labud – prvi put (2015.)

Još veći podbačaj u odnosu na očekivanja HDZ je doživio na parlamentarnim izborima 2015. godine. On, međutim, nije bio posljedica Kopalove samohvale da je tri mjeseca prije izbora upozorio kako će HDZ i SDP biti poravnati, što očito nema nikakve veze s podatkovnom znanošću, nego tek s pukim, doduše uspješnim, prorokovanjem u maniri onog Mostovog analitičara koji s podosta manje uspjeha petkom gata iz espressa… kratkog… Nije bio posljedica, osim ako se nije radilo o takozvanom samoispunjujućem proročanstvu.
Bilo ovako ili onako, sigurno se zna da je te 2015. godine u samoj završnici predizborne utrke medijsko turbo ubrizgavanje zaprimio tada novi igrač na sceni, Most. Naime, nakon postupnog bildanja Mosta, mediji su u zadnjem tjednu kampanje stisnuli gas napadno stavljajući Božu Petrova rame uz rame Karamarku i Milanoviću, kao izglednu treću opciju neokaljanu bilo kakvom ideologijom. Rezultat je bio strelovit rast Mosta s 8%, zabilježenih u zadnjim predizbornim istraživanjima, na skoro 14% glasova na izborima, što je doista bio događaj koji odgovara definiciji crnog labuda.

Kad se potanko analiziraju rezultati po županijama, vidljivo je kako taj učinak nije bio posvuda jednako izražen. Most je najbolje prošao u najnapučenijim županijama, u područjima oko najvećih gradova. Osim matične Dubrovačko neretvanske županije u kojoj je zadobio povjerenje 19,1% birača, daleko iznad prosjeka prolazi u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji (po 18,2%), te u Zagrebačkoj županiji (16,3%), dok je u velikoj većini kontinentalnih županija i u Istri završio ispod 10% ili jedva premašio tu granicu. Već tada se dalo naslutiti da su birači u velikim gradovima i u njihovom bližem okruženju najpodložniji medijskim manipulacijama tj. da najbliže odgovaraju profilu savršeno dresiranog potrošača – onoga koji će prvi kupiti nešto novo čim mu se ponudi, onu robu s još više nečeg percipiranog kao pozitivno, ili s još manje nečeg na zlu glasu. Napokon, sklonost strogo usmjeravanom vrludanju povodljivim medijskim poslušnicima priskrbljuje respektabilnu, premda, teško je to ne primijetiti, i pomalo ciničnu etiketu – naprednih, samosvjesnih, kritički nastrojenih građana.

Da su prema Mostu tada preusmjereni uglavnom glasovi HDZ-ovih birača, potvrdili su izbori 2016. godine kad je HDZ, tada već predvođen Plenkovićem, povratio dio glasova koje mu je godinu dana ranije preoteo Most. To je ujedno i presudilo konačnog pobjednika budući je HDZ narastao više (za 3,5% na razini Hrvatske) nego Milanovićeva koalicija koja je također zabilježila rast. Većinu glasova HDZ je povratio upravo tamo gdje ih je izgubio od Mosta – u najnaseljenijim županijama, najviše u Gradu Zagrebu (porast s 26,8% na 32,1%).

Crni labud – drugi put (2019.)

Kako bi se ostvarila donja Kopalova procjena (26% glasova), HDZ-ove županijske organizacije su trebale poboljšati rezultat u odnosu na prethodne izbore, nakon što se oduzmu glasovi Petir i Tomašić, relativno gledano, za barem 4% (4% od tada postignutih 25% daje upravo onaj 1% koji fali do ciljanih 26%). Njih 9 je u tome uspjelo (primjerice, Virovitičko-podravska je prebacila prethodni rezultat za čak 17,5%), dvije su bile blizu, a 10 ih je manje ili više podbacilo. No, nevolja je bila u tome što su najviše podbacile upravo one najveće, one u kojima znatan dio birača, kako su pokazali već izbori 2015. godine, lako mijenjaju preferencije uslijed medijskih manipulacija. A to su tri županije koje čine skoro 40% cjelokupnog biračkog tijela – u Zagrebačkoj županiji HDZ je izgubio svaki šesti glas (pad s 22,4% na 18,8%), u Splitsko-dalmatinskoj svaki peti (pad s 33,5% na 26,9%) i, konačno, u Gradu Zagrebu i više nego svaki treći (pad s 21,7% na 13,6%).

Ostaje odgovoriti na ključno pitanje koji se to događaj, pandan medijskom lansiranju Bože Petrova u završnici parlamentarnih izbora, poklopio s definicijom “crnog labuda”. Pa to i nije tako teško dokučiti. Jedini istaknuti, napadno medijski promovirani događaj bilo je savršeno tempirano, anketno lansiranje Miroslava Škore kao predsjedničkog kandidata. U ulozi izvođača radova našli su se, gle čuda, čudni ljudi čudnog imena – 5 dana prije izbora Škoro se iznebuha pojavio u anketi agencije u vlasništvu Agana Begića koju je prezentirala, valjda prvi put u životu nekom “desničaru” sklona, HTV-ova novinarka Tatjana Munižaba. Popularnog pjevača tih je dana bio pun teren. Jednostavno, nije silazio s malih ekrana, iz prijelomnih vijesti portala, kao ni s naslovnica tiskovina. Bio je rado viđen gost u emisijama u rasponu od Barbare Kolar do Šprajca. Čak je i na sam izborni dan u Jutarnjem listu izašao intervju s njim, nipošto lišen političkih konotacija. To što formalno nije bio kandidat na euro-izborima, samo je povećalo mogućnosti eksploatacije i učinkovitost operacije. Konačno, izrazito kritički govoreći o HDZ-ovoj politici, široko doživljavan kao nacionalna glazbena ikona, Škoro je svojim nastupom dao zamašni vjetar u jedra svim desnim listama nauštrb HDZ-a, od čega je najviše profitirala Ruža Tomašić.
Stoga, umjesto potrage za saboterima unutar stranke i poticanja ozračja cinkarenja (pojedinačnih primjera destruktivnih nezadovoljnika uvijek se nađe, no takvi ne utječu značajnije na ukupan rezultat, jer ako je sad tako, tko je onda po istome obrascu sa sličnim posljedicama sabotirao HDZ na izborima 2015.?), možda je odgovornima u HDZ-u bolje postaviti pitanje kako je moguće da te zmija dva put ugrize iz iste rupe. Uz nikad zanemarivu mogućnost pojave jedne druge ptice, kao labud crnog perja, samo žutog kljuna, moguća su tri odgovora – ili su u HDZ-u potpuno nemoćni (za uzlet “crnog labuda” iskorišten je HTV, medij na kojem bi HDZ, ako je na vlasti, trebao imati neki utjecaj) ili nisu baš tako pametni kako misle ili su, čemu u prilog idu i neki drugi elementi kampanje, jednostavno htjeli provjeriti koliko najmanje glasova mogu dobiti.

Činjenica da je HDZ dobio manje glasova nego na prethodnim europskim izborima, i kad se oduzmu glasovi Tomašić i Petir, pokazuje kako nije osvojio čak ni one glasove koje su njih dvije dobile samo zahvaljujući nastupu na HDZ-ovoj listi (kad se uzme u obzir veća izlaznost na izborima 2019. i priča svede na zajednički nazivnik, riječ je o skoro 60 tisuća glasova koje sad nije dobila Tomašić i desetak tisuća glasova koje nije dobila Petir, a koji nisu otišli ni HDZ-u, nego su završili negdje drugdje). Pritom nije neka utjeha ni što je SDP prošao još gore u odnosu ne prethodne euro-izbore (percepcija da je prošao dobro proizlazi iz izrazito skromnih očekivanja). Naime, dok je HDZ dobio 2,3% glasova manje nego 2014., SDP je, nakon što se oduzmu glasovi Joze Radoša, Jakovčića i Pupovca, čije su političke opcije sada nastupile odvojeno od SDP-a, dobio 4,4% manje. No, uključi li se u usporedbu i Mirela Holy, koja je bila zvijezda prethodnih izbora (5,6% svih glasova), a sada se našla na SDP-ovoj listi, pad “SDP-a + Holy” iznosi punih 10% (s 28,7% na 18,7%), što se nije sjetio primijetiti niti jedan viđeniji analitičar. Nešto je istina promucao onaj siroti HTV-ovac, Togonal, no Rajko Ostojić ga je, slagavši da ne trepne, rutinski ispreskakao, u trenu ga uvjerivši u suprotno.

Skupo igranje prgometa

Analiza izbornih rezultata ne bi bila potpuna kad bi ostala samo na usporedbi s prethodnim euro-izborima. Itekako ima smisla kao orijentir uzeti i one druge, održane u međuvremenu, što zbog manjeg protoka vremena, što uslijed činjenice da Hrvatska nije Velika Britanija u smislu da se europski izbori drastično razlikuju od onih domaćih (na Otoku na europskim izborima premoćno pobjeđuje Nigel Farage koji na britanskima nema što tražiti). Obzirom na parlamentarne izbore 2016. godine, HDZ je pao za 13,5%, izgubivši više nego svakog trećeg birača, pri čemu je pad od 8-10% već ukalkuliran u očekivanja uslijed otprije poznatih čimbenika izvan fenomena crnog labuda, a koje neki silom trpaju u crnog labuda. U tom kontekstu zanimljivo je primijetiti i kako je na izborima za županijske skupštine održanim 2017. (neposredno nakon zamjene Mosta HNS-om), HDZ gotovo posvuda polučio rezultate slične onima na parlamentarnima održanim 8 mjeseci ranije. Svuda osim u 3 županije, upravo u one 3 u kojima je doživio najveći pad na euro-izborima – u Zagrebačkoj je unatoč koaliciji s dvije stranke doživio pad s 33,6% na 28%, u Splitsko-dalmatinskoj s 45.9% na 38,2%, a u Gradu Zagrebu potop s 32,1% na 12%. Nije li već to trebalo poslužiti kao upozorenje?
Nametanje Drage Prgometa kao kandidata HDZ-a za zagrebačkog gradonačelnika i nositelja liste od strane predsjednika stranke, Andreja Plenkovića, moglo je imati određenog rezona samo promatra li se u eksperimentalnom smislu – ako uspijem s Prgometom, onda mogu baš sve. Naime, mnogi članovi i simpatizeri stranke su tu kandidaturu doživjeli kao šaku u oko. Posve razumljivo, budući se svojedobno s pozicije potpredsjednika HDZ-a Prgomet otrovnim strelicama do mile volje nabacivao na tadašnje vodstvo stranke, otvoreno opstruirajući njegovu politiku. Zato je bio rado viđen gost svih medija srednje struje, skoro k’o Škoro ovih predizbornih dana. Bespogovorno stajući iza Drage Prgometa, Plenković je preuzeo popriličan politički rizik koji se očito nije isplatio. Poljuljao je povjerenje dijela članstva, poglavito zagrebačkog HDZ-a, u njega samog i na tom će, lako moguće već i ranije posijanom sjemenu razdora – jer je Plenkovićeva intervencija u zagrebačkom HDZ-u bila palijativne naravi – izrasti nezadovoljstvo koje će u svakoj prilici, a njih ne će nedostajati, samo bujati.
Sad kad su europski izbori potvrdili da je taj potez ostavio i dublje posljedice na zagrebački HDZ nego što se predmnijevalo, vrijeme je izvući pouku – probalo se, nije prošlo, idemo dalje s onima koji su kadri povezati stranačke redove, zakrpati poderanu mrežu i donijeti glasove (a takvi ne vire iza svakog ćoška). Jer bitka za Zagreb je ključna bitka na svim izborima na nacionalnoj razini. Stoga, ako ni zbog čega drugog, dogovoru treba pristupiti iz čisto pragmatičnih razloga, ma koliko ustrajno opozicionerstvo dijela HDZ-a prema Plenkoviću bilo iracionalno i štetilo hrvatskim nacionalnim interesima. O čemu više uskoro …

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkome tržištu. Ali do obećanoga gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podatcima luksemburškoga statističkog ureda Eurostata, u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.’

Ovako je pred koji mjesec švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskoga demografa dr. sc. Stjepana Šterca. Prilično tmurna je to slika Hrvatske na početku 2020. godine. Trideset godina od pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u našoj državi Hrvatska je danas zemlja iz koje mnogi žele pobjeći glavom bez obzira. Nemoguće je pri tom ne zapitati se koji su tomu razlozi?

Kip domovine 2020.

Pjesnik Pavao Štoos napisao je poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., a književnik Antun Gustav Matoš proznu crticu Kip domovine 188*. I jedan i drugi književni uradak davali su sliku stanja domovine u svojemu razdoblju. Kako bi se dao sveobuhvatan odgovor na prethodno postavljeno pitanje o razlozima snažnoga iseljavanja iz Hrvatske danas, bilo bi potrebno izraditi „kip“ domovine 2020. godine. A u taj kip potrebno je utkati mnoge i mnoge materijale.

Površna su, naime, ona razmišljanja koja iseljavanja iz Hrvatske objašnjavaju isključivo egzistencijalnim razlozima i načelom slobodnoga kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sveobuhvatan odgovor na pitanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske ujedno je i opis svekolike hrvatske realnosti 2020. godine. Za takvu, pak, vrstu opisa, za izradu kipa domovine 2020., za „duboko skeniranje“ hrvatskih problema, htjelo bi se mnogo više od jednoga autora, „kipara“ ili „skenera“. Takvim poslovima trebale bi se baviti institucije. Naglasak je pri tom na ovome „trebale“ jer se institucije time očito ne bave ili se bave nedovoljno. Zašto se ne bave ili slabo bave – pitanje je za sebe, a i njime ćemo se jednom pozabaviti.

Raščišćavanje prošlosti kao strateški interes

U jednome od prošlih tekstova u Hrvatskome tjedniku pozabavili smo se ključnim hrvatskim strateškim nacionalnim interesima danas. Naveli smo tako definiranje srednjoeuropske vanjskopolitičke agende, jačanje vojnih kapaciteta, demontažu klijentelističkoga sustava što uključuje reformu javne uprave i pravosuđa, izradu provedive demografske strategije, ali i upozorili na važnost postojanja duhovnoga središta, tj. vrijednosnoga sustava kao integrativnoga čimbenika jednoga društva.

Među ključnim strateškim interesima naveli smo i raščišćavanje povijesnih tema. I sadašnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore potvrđuje kako je neraščišćena prošlost idealan humus za političke manipulacije, polariziranje društva i za sprječavanje postizanja nužnoga društvenoga konsenzusa. A potvrđuje i to da je ovoj temi potrebno dati i dodatnu pozornost. Neraščišćena prošlost koja se koristi za političke manipulacije i polarizacije nedvojbeno je jedan od glavnih čimbenika koji ljude tjeraju iz Hrvatske. Zbog neraščišćene prošlosti, koja se po potrebi uključuje u dnevnopolitičke obračune, hrvatsko društvo jednostavno ne može naprijed.

Jedna od češćih izreka – ispraznica koje se nerijetko mogu čuti u medijsko-političkome prostoru – ona je da „treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Iako među onima koja zagovaraju ideju da se „pusti prošlost“ ima i dobronamjernih ljudi kojima je dosta ideoloških rasprava i podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, mišljenja sam kako među promicateljima „puštanja prošlosti“ prednjače oni koji jako dobro prosperiraju upravo na temelju „zasluga“ iz prošlosti. I to onih „zasluga“ koje svoje korijene nerijetko imaju u masovnim ubojstvima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata ili u pripadnostima represivnim i političko-ideološkim tijelima tijekom razdoblja Jugoslavije. Oni su ti – ili pak njihovi biološki i ideološki sljednici – koji ne žele utvrđivanje povijesne istine i otkrivanje razmjera komunističkih zločina, ali koji potenciranjem povijesnih krivotvorina i proizvodnjom ideoloških konflikata kontaminiraju medijski, politički i znanstveni prostor i nastoje eliminirati svaki pokušaj revizije lažne prošlosti.

Svi oni koji nastoje dekonstruirati lažne mitove iz jugoslavenske komunističke prošlosti u Hrvatskoj žurno postaju „fašisti“ ili „revizionisti“. Prozivke za fašizam pri tom su stare i otrcane metode kojima se između dvaju svjetskih ratova koristila tzv. lijeva inteligencija. Ona je sve svoje protivnike, bez iznimke, proglašavala fašistima, pa su čak i socijal-demokrati postajali „socijal-fašistima“. Optužbe za „revizionizam“ također dolaze iz bivšega komunističkog verbalnog arsenala (međusobne unutarkomunističke prozivke za „revizionizam“ i „partijska skretanja“) koji je, na žalost, danas i u nekim državama Zapada ušao u uporabu. No revizionizam je, kao što je zapazio jedan američki povjesničar, „životna snaga povijesne znanosti“. Historiografija ne bi bila znanost kad ne bi revidirala pogrješne spoznaje. Pri tom se, naravno, radi o znanstvenome, a ne ideološkome revizionizmu.

‘Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti’

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“ – zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti, bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwelle: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost.“

Razloge zašto je Hrvatima sve više dosta povijesnih tema, do razine prijezira, treba prije svega potražiti u činjenici da su se povijesnim temama umjesto historiografa i znanstvenika u medijima ponajviše bavili ordinarni politikanti i ideološki mistifikatori kojima nije zaista bilo stalo do utvrđivanja povijesne istine, nego su se povijesnim temama koristili kao sredstvom prikupljanja jeftinih političkih poena i kao sredstvom međusobnih obračuna. U takvima su raspravama etiketiranja prednjačila nad istraživanjima temeljenima na povijesnim arhivima. Lakše je etiketirati, nego upoznati čari prašine arhivskih kutija.

Nema alternative raščišćavanju prošlosti

Ispravan stav prema prošlosti i utvrđivanje povijesne istine predstavljaju conditio sine qua non za izgradnju zdrave budućnosti. Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da se okrene budućnosti (taj dio izreke svatko normalan potpisuje), ali se prošlost ne može i ne smije pustiti. Ako Vas netko pokrade, hoćete li „pustiti prošlost“ i sutra ga ponovno pustiti u svoj obiteljski dom? Naravno da ne ćete. Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost. Alternative, zapravo, nema. Alternativa je današnje stanje u Republici Hrvatskoj.

Neraščišćena prošlost, naime, pupčano je povezana i s geopolitičkom i kulturološkom orijentacijom naše države. Tijekom čitave povijesti hrvatske političke, kulturne i duhovne elite bile su upravljene prema srednjoeuropskome i mediteranskome okružju. Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa zastupati srednjoeuropsku i mediteransku vanjskopolitičku orijentaciju značilo bi po prirodi stvari afirmirati hrvatske interese. Ipak, tijekom 19. stoljeća javljaju se ideje i programi koji Hrvatsku – tada, naravno, upravno-politički rascjepkanu na više dijelova u okviru različitih državno-pravnih okvira – u perspektivi vide u okviru južnoslavenskoga naddržavnog okvira. Kasnije, ta će politika kulminirati u obliku stvaranja monarhističke i komunističke Jugoslavije, tj. u odlasku Hrvatske prema Balkanu, ali i prema sovjetskim i afroazijskim paralelama i meridijanima u okviru tzv. politike nesvrstanosti.

Između slobode i jugoslavenstva

„Bi li k slavstvu i ka hrvatstvu?“ – zapitao se davne 1867. u istoimenoj knjizi Otac domovine dr. Ante Starčević. I to će pitanje, ta razdjelnica, zapravo u bitnome odrediti hrvatsku političku povijest proteklih sto i pedeset godina. A što je značio izbor između slavstva i hrvatstva, ponajbolje je opisao naslov zbornika radova objavljen 2009. u Nakladi Trpimir „Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“. Jugoslavenstvo se za Hrvate pokazalo kao ideja neslobode. A izvorno, na žalost, riječ je o hrvatskoj ideji, tj. ideji nastaloj u hrvatskome političkom i kulturnom krugu…

I danas brojne interesne skupine, one političke i medijske, ali i one na povijesnim katedrama, ne žele objektivno rasvjetljavanje posljedica jugoslavenske ideje i prakse po hrvatski narod. Jer to rasvjetljavanje kao čin lustracije jasno bi pokazalo kako je i hrvatska geopolitičko-kulturološka orijentacija nakon 2000. godine uglavnom promašena jer ponovno Hrvatsku nastoji pozicionirati na područje tzv. Zapadnoga Balkana umjesto u Srednju Europu. Do ulaska Hrvatske u EU 2013. ta je agenda bila izrazito agresivna, dok se danas svodi na nastojanje da se Hrvatska koristi kao svojevrsna lokomotiva prostora bivše Jugoslavija za EU što ograničava hrvatske vanjskopolitičke kapacitete na prostoru srednje Europe.

Balkanski mulj

Hrvatski, pak, političari više ili manje pristaju uz zapadnobalkansku agendu što zbog ukaza iz Bruxellesa što zbog činjenice da je u mnogima od njih usađen prijezir prema Srednjoj Europi. Mnogo je lakše plivati u balkanskome mulju, u kojemu se kriminal, korupcija, nepotizam i općenito klijentelizam toleriraju i za koje de facto postoji ozračje pravne nekažnjivost – osim u rijetkim slučajevima unutarstranačkih i međustranačkih obračuna. Korupcija i kriminal u obimu u kojemu danas postoje u Hrvatskoj izravan su proizvod hrvatskoga pozicioniranja na Balkan 1918. godine.

Kao što, analizirajući nastanak prve jugoslavenske države, piše gospodarska povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193., 194., 198.).

Svih ovih godina hrvatski su birači na izborima birali političke opcije koje nisu stvarno željele rasvjetljavanje hrvatske moderne prošlosti, a povijesnim su se temama uglavnom koristili kao sredstvom za prikupljanje jeftinih političkih poena. Tome se mora stati na kraj ako Hrvatska želi ostati subjektom međunarodnih odnosa u desetljećima koja dolaze. Konstantno polariziranje društva na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, kao što je istaknuto, onemogućuje postizanje bitnoga društvenog konsenzusa, ali daje i okolnim suparničkim državama idealno mjesto gdje mogu putem tajnih akcija (covert actions) destabilizirati hrvatsko društvo, posebno glede jasenovačkoga mita koji danas čini jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije, ali vanjskopolitičkoga i propagandnoga djelovanja.

I zato neka birači dobro pripaze koga će zaokružiti pred glasačkom urnom petoga srpnja jer bi još jedan mandat politike kontinuiteta u odnosu na povijesne teme, ali i općenito u odnosu na nacionalne interese – posebno ako uzmemo u obzir aktualnu ekonomsku krizu, ali i tektonske lomove geopolitičke scene – mogao značiti točku nakon koje više ne će biti povratka.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari