Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 1. dio

Objavljeno

na

Pojedini hrvatski povjesničari, uporno i sustavno revidiraju nacionalnu povijest, s ciljem da umanje značaj stvaranja hrvatske države 1990. godine. Najveći broj njih čini to iz ideoloških motiva i dnevno-političkih interesa, što je za bilo kojeg znanstvenika koji drži do svoga kredibiliteta nedopustivo. Mada nemamo svi akademsku titule,poput Tvrtka Jakovine i sličnih ” relevantnih povjesničara”,ponekad je potrebno na svoj način odgovoriti na neka od spornih pitanja. Materijal koji slijedi, rezultat je tog nastojanja. Iznijet će mo ga na portalu kamenjar.com u devet nastavaka

U POTRAZI ZA ISTINOM – uvodnik

Tko god tvrdi da su Kraljevina SHS (odnosno, Kraljevina Jugoslavija) i krvavi, diktatorski karađorđevićevski režim koji je vladao u toj državi od 1. prosinca 1918., do 17. travnja 1941. godine, bilo što pozitivno napravili za hrvatski, muslimanski, albanski, makedonski mađarski, bugarski ili bilo koji drugi narod – koji se spletom nesretnih povijesnih okolnosti našao u granicama ove velikosrpske tvorevine, ili je neobaviješten, ili glup, ili zlonamjeran.

Povijesni fakti koji govore sasvim suprotno, i već su dugi niz godina poznati svakomu tko želi znati istinu. Vidljivo je to iz znanstvenih radova i spisa ne samo prof. dr Ljube Bobana, dr Ferde Čulinovića i drugih priznatih hrvatskih povjesničara koji se desetljećima prekopavali arhive, kako bi na temelju činjenica rekonstruirali povijesne događaje, nego i iz dokumenata koji potječu iz razdoblja između dva svjetska rata (Krležini zapisi o teroru u Kraljevini Jugoslaviji u knjiziDeset krvavih godina – pacifističke refleksije između dva rata, podaci koje je u svojim brošurama iznosio Rajko Jovanović – suradnik Društva za zaštitu čovjeka sa sjedištem u Zagrebu, dokumenta SDK – Seljačko-demokratske koalicije koja je okupljala Srbe i Hrvate na zajedničkom konceptu borbe protiv srbijanske tiranije, Zagrebačke punktacije dr Ante Trumbića i Rezolucija SDK iz 1932. godine, tekstovi Svetozara Pribićevića i njegova knjiga izdana u egzilu,Diktatura kralja Aleksnadra, i t.d., i t.d.). Jednom riječju. Dokaza i argumenata je na pretek, i oni su javnosti poznati već desetljećima.

Svojedobno, nakon oštre prepiske s beogradskim krivotvoriteljima, oficirima „JNA“, Velimirom Terzićem i Milutinom Šušovićem, prof dr Ljubo Boban, odnio je blistavu pobjedu i natjerao ih na uzmak.. Potpukovnik Šušović, na kraju, nemajući kuda, izjavio je:

„Boban je u pravu“.

Bobanove ‘Kontroverze iz povijesti Jugoslavije’ predstavljaju kapitalno djelo, koje je ovaj znanstvenik ostavio naraštajima da bi znali istinu. Nitko nikada nije pobio niti jednu jedinu činjenicu koju je on u ovom djelu iznio.

Današnji „hrvatski“ povjesničari koji na bezočan način i s krajnje nečasnim motivima revidiraju povijest naroda kojemu pripadaju, očito nemaju toliko karaktera i osobnog poštenja koliko ga je imao oficir Milutin Šušović. Ove revizioniste uzaludno je razuvjeravati. Oni ne priznaju argumente i činjenice. Njihov cilj jest krivotvorenje. Oni žive od laži, i njihove teorije počivaju na lažima. Obavljaju to po zadatku, sustavno i uporno, pretpostavljajući ideologiju i dnevnu politiku znanosti kojom se, tobože, bave.No, to ne smije biti razlogom da se na brojne neutemeljene tvrdnje (poput onih koje je ne tako davno iznio dr Tvrtko Jakovina, koji kaže kako je „Kraljevina Jugoslavija sačuvala teritorije“, ne odgovori argumentima.

Materijal koji slijedi ne donosi ništa novo, niti otkriva bilo što „epohalno“.

On je samo podsjećanje na nepobitne činjenice koje u još otvorenijoj i drastičnijoj formi iznosi na svjetlo dana Svetozar Pribićević – koji je cijelo jedno desetljeće bio stup režima A. Karađorđevića, da bi ga se nakon 6. siječnja 1929. godine javno odrekao i postao njegov ogorčeni protivnik. Slično je reagirao i drugi razumni Srbin iz Hrvatske , Sava Kosanović (koji je od početka, kao demokrat imao odmak od velikosrbijanskog režima, uvidjevši kuda to vodi), a i mnogi drugi razumni ljudi iz tadašnje SDK (Seljačko-demokratske koalicije).

Onaj tko ne želi ili ne može razumjeti da je pod okriljem jugoslavenske monarhije stvarana „Velika Srbija“, te da je SDK i ugušena upravo zato da bi se razbio savez Srba i Hrvata i ostvario taj cilj, u sukobu je ne samo s istinom i činjenicama, nego i sa zdravom logikom. Hrvati nisu imali u to vrijeme većega neprijatelja od Nikole Pašića i njegove radikalske vlade. Pašić je prihvatio ideju „južnoslavenskog ujedinjenja“ tek onda kad je bio posve siguran u to da će pod njezinim okriljem biti stvorena „Velika Srbija“. On je to, uostalom, i prije, a i nakon „ujedinjenja“ otvoreno iznosio, uz tvrdnje da se „Srbija neće utopiti u nikakvoj južnoslovenskoj državi“, a i svi drugi potezi njega i njegovih diplomata, također su išli u istom smjeru. Kad je o „čuvanju“ hrvatskih teritorija riječ, nije li Srbija, skupa s Italijom i saveznicima, već 1915. godine, tajnim „Londonskim ugovorom“ nastojala dočepati se područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja joj nikada u povijesti nisu pripadala? Nije li već 1916. godine, isti taj Pašić, u Petrogradskim novinama, Talijanima dao otvorenu ponudu za okupaciju dijela hrvatske obale i otoka, da bi netom prije samoga čina „ujedinjenja“ dogovorno dopustio okupaciju Rijeke, Zadra i otoka i t.d., i t.d.

Zar to što su velike sile u Versallesu odlučile stvoriti južnoslavensku državu (zbog vlastitih strateških interesa), treba pripisati u zaslugu Aleksandru Karađorđeviću, koji nije bio ništa drugo do običan pijun u njihovim rukama?

Svetozar Pribićević

Svetozar Pribićević

Doista, braniti propale teze, kojih se već odavno odrekao svaki normalni Srbin – uključujući i spomenutog Pribićevića – nalikuje više na poremećaj iz medicinske domene, nego što se može svrstati u „sukob mišljenja“, „polemiku“ ili što slično.

Jedna stara novinarska izreka kaže kako je dezinformacija jastuk razasutog perja, a demanti pokušaj da se to perje skupi. Onaj tko krivotvori, uvijek je u prednosti, jer je korak ispred, a s druge strane, da bi se opovrgla neka od tih krivotvorina (pogotovu kad je riječ o složenim povijesnim temama), ponekad je potrebno napisati desetine stranica teksta.

Nemamo namjeru pisati knjigu kako bi pobili nebulozu jednoga Tvrtka Jakovine, koji, unatoč svim povijesnim izvorima, NEGIRA I SAMO POSTOJANJE HRVATSKOGA KRALJA TOMISLAVA, a o njegovim eskapadama povodom „antifašističkog ustanka“ u Srbu 1941. godine, da i ne govorimo. Objašnjenja koja je svojedobno davao u hrvatskom tisku vezano za temu je li to bio četnički ili antifašistički ustanak , doista više sliče nevješto sročenoj zadaći osrednje pismenog hrvatskog pučkoškolca, nego serioznom tekstu znanstvenika, uvaženog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

No, na stranu Tvrtkove spisateljske vještine. Kod njega je ključni problem nešto drugo.

Čovjek je do te mjere inficiran ideologijom i dnevnom politikom, da ga se jednostavno ne može ozbiljno shvaćati. Svatko tko drži do svoga ljudskog i znanstvenog kredibiliteta, morao bi shvatiti, ako ništa drugo, da postoje nepobitne činjenice koje su apsolvirane ima već dobrih 25, 30, ili 40 godina, a neke od njih bile su poznate već od 1918.

Ako su sklapanje tajnog „Londonskog ugovora“, nuđenje hrvatske obale i otoka Talijanima (već 1916.), i dopuštanje okupacije Rijeke, Zadra i otoka (Vis, Mljet, Lastovo, Hvar, Korčula), te stvaranje „Velike Srbije“ pod krinkom „Kraljevine SHS“ ono zbog čega Hrvati trebaju biti zahvalni Nikoli Pašiću i Aleksandru Karađorđeviću – onda su Tvrtko Jakovina i njegovi ideološki istomišljenici u pravu.

Najkraće što bi se na ovu temu na kraju ovog uvodnika moglo reći jeste:

Koliko god su „dobra“ Hrvatima i Hrvatskoj donijeli Aleksandar Karađorđević i njegova klika, toliko je i komunističko-četnički režim od 1945. do 1990. godine – a njegove učinke osjetili su na ovim prostorima u razdoblju od 1991. do 1999., Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i drugi narodi, pa i nesretni Srbi koji su ginuli za bolesnu ideju „Velike Srbije“.

DIO I – Uzroci nesporazuma između Hrvata i Srba

Većina povjesničara slaže se s tezom da su korijeni hrvatsko-srpskih nesporazuma i sukoba krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća vezani za Bosnu i Hercegovinu.

Nakon što je Austro-Ugarska 1878. godine izvršila njezinu aneksiju, a budući da je Bosna i Hercegovina već desetljećima prije bila predmetom srpskih teritorijalnih aspiracija, godinu kasnije, srpski zastupnici u Dalmatinskom saboru prestali su pružati potporu ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom (hrvatska država tada je funkcionirala kao Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, ali zbog stranih interesa nije uspijevala u cijelosti uspostaviti pravni sustav i narodno i teritorijalno jedinstvo).

Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, poglavito oni iz Dalmacije, sve su glasnije zagovarali ujedinjenje ove južne hrvatske regije s Bosnom i Hercegovinom, s kojom je ona trebala – prema njihovim zamislima – činiti posebnu autonomnu oblast, dok se u konačnici ne pripoji Kraljevini Srbiji. To je, naime trebao biti jedan od prvih koraka na putu pokušaja stvaranja buduće “Velike Srbije” na razvalinama Austro-Ugarske monarhije.

No, za Srbe u Trojednoj Kraljevini nije bila „sporna“ samo Bosna i Hercegovina. Oni su, u cjelini gledano, bili protiv bilo kakvog objedinjavanja hrvatskih krajeva u okviru Monarhije.

Sličan otpor postojao je i kod Srba u Slavoniji. Evo samo jednog primjera, koji sam za sebe dovoljno govori o kakvim se nastojanjima radilo.

U Zagrebu je 1863. godine trebala biti održana prva „Zemaljska hrvatska državna izložba“ na kojoj su postav predstavljale slike (ulja na platnu) hrvatskih slikara, među kojima su bila i neka djela slavonskih umjetnika. Neposredno prije nego je izložba otvorena, stigle su prijetnje Srba iz Slavonije, kako se ona ne može otvoriti pod tim nazivom („hrvatska državna“), jer u tom slučaju na prilaze zgradi bit će postavljeni balvani a otvaranje i održavanje onemogućeno. Organizatori su na kraju popustili, i izložba je održana pod nazivom „izložba Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“. To je za slavonske Srbe već bilo prihvatljivije, pa je sve prošlo bez izgreda.

Kraljevina_Hrvatska_i_Slavonija[ad id=”68099″]

Srbi su težili objedinjavanju cijelog nacionalnog korpusa u jednu državu, i to mnogo prije nego je došlo do stvaranja bilo kakve južnoslavenske države, pa u tom svijetlu treba gledati i na ove procese koji su sustavno poticani iz Beograda. Ta nastojanja dobivaju na zamahu krajem XIX i početkom XX stoljeća, posebice u zemljama koje nisu bile pod turskom vlašću (Hrvatska i Ugarska). Budući da je na ovim područjima Srbima bio omogućen nesmetan, slobodan i svestran razvoj – kako u nacionalnom, tako i obrazovnom, gospodarskom, političkom, kulturnom i svakom drugom pogledu, oni te povoljne okolnosti koriste za promicanje svojih – prije svega teritorijalnih interesa.

Može se slobodno reći, da su srpske političke stranke, znanstvene i kulturne institucije, a posebice njihov tadašnji tisak u velikoj mjeri okrenuti u pravcu ostvarivanja velikosrpske ideje. Tome dodatni poticaj daje slabljenje Turske i nagovještaj njezinog skorog kraja.

U tom smislu, velikosrpski ideolozi najaktivniji su bili tamo gdje su im uvjeti to omogućavali, tj u banskoj Hrvatskoj i bivšoj “Vojnoj krajini” gdje osnivaju svoje nacionalne stranke (Srpska samostalna stranka, Srpska narodna slobodoumna stranka, Narodna stranka…), glasila-novine (Srbobran, Branik, Srpski glas, Zastava), novčarske i gospodarske institucije (Srpska banka, srpske zemljoradničke zadruge, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga), te brojne udruge građana u kojima nesmetano njeguju svoj kulturni i nacionalni identitet, ali dobrim dijelom šire i velikosrpsku ideju.

Svaka od srpskih stranaka imala je svoje glasilo preko kojega su protežirane i popularizirane određene ideje, politički programi i svjetonazori, ovisno o političkom usmjerenju, ali s jednom zajedničkom idejom vodiljom: stvaranje srpske države koja će svojim granicama obuhvatiti sve Srbe na Balkanu.

Tako je Srbobran nakon Srpskog glasa postao list Srpske samostalne stranke, Branik je promicao interese [I]Srpske narodne slobodoumne stranke Zastavaje bila glasilo Srpskog kluba (kao sastavnog dijela Narodne stranke) i td.

Među ovim političkim organizacijama, najutjecajnija je bila Srpska samostalna stranka. Tako snažan politički utjecaj ostvarivala je dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da je bila glavni pokretač novčarskih i gospodarskih aktivnosti (rukovodila je Srpskom bankom od čijega financiranja su ovisile srpske zemljoradničke zadruge, a to je dalje značilo proširenje utjecaja na široki srpski seljački sloj koji je predstavljao golemu većinu srpskog pučanstva).

Ona je bila i najbolje povezana sa “sestrinskim” strankama integralističke provenijencije izvan Hrvatske (Banat, Bačka, Srbija), a posebice s . To je i razumljivo, budući da su najutjecajniji ljudi ove stranke u čvrstoj vezi sa svojim istomišljenicima izvan Hrvatske (osnivač Srpske banke je bio Kosta Taušanović, inače “ministar unutrašnjih poslova i privrede” u radikalskoj vladi Srbije, a ulagači novca pri njezinom osnivanju srpski trgovci iz svih “srpskih zemalja”).

Sam Taušanović koji je, nakon što je u Beogradu uhićen i u okviru sudskog procesa radikalima zbog atentata na srpskog kralja Milana Obrenovića (1899. godine) od tužitelja optužen (među ostalim) radi svoga “zavjereničkog rada iz vremena emigracije u Zagrebu 1894. godine” (što je obrazlagao “patriotskim razlozima”), u svojoj obrani, spomenuo je i doprinos u osnivanju Srpske banke, te ustvrdio kako se ne radi o tajnom djelovanju, nego o rodoljubivom radu od kojega će cijeli srpski narod imati koristi.

crna-ruka

tajna organizacija “Ujedinjenje ili smrt”, nazvana kasnije “Crna ruka”

Ovakav nacionalni koncept Srba u Hrvatskoj, nužno je izazvao reakciju hrvatskih državotvornih snaga, te dolazi do izuzetno oštrih verbalnih sukoba i polemika, posebice preko tiska. Ovdje je također važno znati, da se i većina drugih srpskih “patriotskih” stranaka čvrsto vezivala za stranke sličnog (velikosrpskog) usmjerenja iz Srbije ili Vojvodine, pogotovu s ve spomenutom, vodećom i u srpskom narodu najutjecajnijom Radikalnom strankom, koja je zagovarala i provodila tvrdu nacionalističku liniju. Mnogi od njihovih listova se tiskaju u Novom Sadu ili Rumi, a prakticira se i sinkronizirano – paralelno objavljivanje žestokih i provokativnih tekstova tvrdog nacionalističkog sadržaja, s uvredljivom retorikom na račun hrvatskoga naroda, istodobno u Hrvatskoj, Vojvodini i Srbiji, što postaje uobičajena praksa.

Vrijeme je to i nastojanja Beograda, da po svaku cijenu (čekajući konačno oslobođenje od Turske), destabilizira političke i društvene prilike, ponajprije u krajevima u kojima ima posebne strateške interese – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i tako u tim zemljama oslabi utjecaj Austro-Ugarske.

Stoga se u Srbiji, među ostalim, organizira teroristička tajna organizacija Crna ruka (1903.), kojoj je jedan od ciljeva dovođenja na vlast dinastije Karađorđevića, da bi potom (uz potporu Ruskog dvora, od kuda su i dobivali naloge i instrukcije) djelovali u cilju radikaliziranja borbe za rješavanje “srpskog pitanja” na Balkanu i objedinjavanja svih „srpskih zemalja“.

Dakako, promatrajući odnose u Europi i na Balkanu u širem kontekstu, nije moguće zaobići neke od strateških odrednica ruske politike, u okviru koje je velikosrpstvo nastojalo ostvariti svoje interese.

Poznato je, naime, da je još ruski car Petar Veliki (Aleksejevič), koji je Rusijom vladao krajem XVII i početkom XVIII stoljeća, u točki br. 13 svoga testamenta (ostavljajući svojim nasljednicima to kao obvezu), naveo da “Rusija neće nikada biti velika sila, dok ne izađe na ‘more Adriatičesko’“.

Velikosrpska politika je, dakle, vješto koristeći savezništvo s Rusijom, i njezine strateške interese, ali i suprotnosti koje su se javljale među velikim silama u Europi, na Balkanu nastojala ostvariti svoje hegemonističke ciljeve u okviru tih globalnih kretanja, stavljajući se po potrebi u službu onoga tko je u tom trenutku bio jači i utjecajniji.

srbobranŠto se tiče srpske propagande u Hrvatskoj (koja je oduvijek bila jedna od uporišnih točaka velikosrpske ideologije), krajem XIX i početkom XX stoljeća, list Srbobran se iskazao kao najagilniji. On je od početka funkcionirao kao bilten srbijanske radikalske vlade, a u mnogim slučajevima zauzimao i ekstremnije stavove od onih koje su zagovarali nacionalisti u Srbiji. Prvi urednik Srbobrana bio je Paja Jovanović, a nakon njegove smrti (1890.), naslijedio ga je Sima Lukin Lazić.

Evo kako se taj list predstavio čitateljima u svojoj uvodnoj riječi prvoga broja: »Tim imenom, zalažemo našu časnu riječ, da ćemo krvlju naših prađedova očuvano, a carskijem poveljama zajamčeno: srpsko ime, srpski jezik, srpsku crkvu i školu braniti i čuvati od neprijateljskih nasrtaja«. »Srbobran« jeobećao pratiti sve činjenice važne za politički, društveni i kulturni razvitak srpskog naroda »ma gde on živio«… (Vidi: Srbobran 4(16) 10.1884. 1, Naša prva riječ; Preuzeto iz: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902., izd. Narijed, Zagreb, 1991.,str.33/34.; istaknuo: autori)

Iako je čitateljima obećao da će se s Hrvatima »natjecati u slozi i ljubavi«, već u samom početku izlaženja »Srbobran« je krenuo drugim smjerom. Položaj srpskog naroda prikazuje izrazito pesimistički – razne »gusjenice« su napale »srpsko stablo«, »Nikoga ne zatekosmo da te gusjenice sa srpskog stabla trijebi, da ga od te napasti spasava…«).

(nastavit će se)

Daran Bašić/Kamenjar.com/Dragovoljac.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Ristić umjesto Bajrušija – Josipović ponovno zatraljao

Objavljeno

na

Objavio

Josipović je  nastavio sa svojim lažima o događajima u Širokom Brijegu 1945. godine, a ovaj  put mu je umjesto Roberta  Bajrušija pokušao asistirati novinar Večernjeg lista Borislav Ristić. I opet neuspješno, jer je  Ivo Josipović u tolikoj mjeri intelektualno potkapacitiran da nije uspio zahvatiti ni  ovaj Ristićev centaršut kako treba.

Ali, sad bar  imamo dokaz  da je cijelu priču pokrenuo portal Kamenjar.com mojim osvrtom na upad sljedbenika najgore zločinačke ideologije u povijesti čovječanstva – socijalizma, na tribinu u organizaciji don Damira Stojića na kojoj je  o svom obraćenju u zatvoru, gdje je nevin proveo više od 17 godina, svjedočio Dario Kordić.
Ristić je u Večernjem listu, dakle novini kojom suvereno vladaju pijuni Georga Sorosa tobože „napao“ Josipovića u jednom igrokazu kojim je mene osobno pokušao pogoditi ispod pojasa.  A koji dan kasnije  Ristiću se u „napadu“ na Josipovića pridružio i  notorni Branimir Pofuk, koji par dana kasnije  u svom pamfletiću u kojem napada i pljuca po svojoj omiljenoj meti – Katoličkoj crkvi u  Hrvatskoj, nimalo slučajno spominje medački džep.

Također nimalo slučajno, Ristić relativizira genocidni zločin streljanja  261 ranjenika iz vukovarske bolnice trpajući taj genocidni zločin u organizaciji  „Uprave bezbednosti JNA“ kolokvijalno poznatije kao KOS, s  legalnim, legitimnim, preventivnim i neočekivanim napadom HVO-a na selo Ahmiće u srednjoj Bosni, kao što relativizira zločinačku ulogu jugo-srpskog generala Ratka Mladića trpajući ga  u isti koš s generalom Mirkom Norcem, kojeg  je pravosuđe u Hrvatskoj, bez ijednog jedinog dokaza, osudilo u čak  dva predmeta.

Ako ponovno pročitate moja dva teksta u kojima sam za Kamenjar.com prokomentirao prepisku između Sesardića i Josipovića, lako ćete uočiti da sam istakao upravo slučaj Ahmića i  generala Norca kao  antipode Josipovićevim papajzanijama u kojima relativizirajući ratni zločin  nad Franjevcima u Širokom Brijegu on  zapravo brani ideologiju internacional-socijalizma (komunizma) i svog oca koji je kao  visoko-pozicionirani  član komunističke partije u bivšoj propaloj državi sudjelovao u odlukama o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. Pa kad  Josipović već nema hrabrosti bubnuti da je pokćerka Stjepana Ševe, mala Rosemarie u  dobi od  9 godina bila „naoružana“, on se tim lažima istovara po Franjevcima sa Širokog.

Pritom Josipović ponovno ne navodi niti  jedan relevantan izvor za  svoje izmišljotine. Ponovno mu se pričinjavaju „britanski i  njemački izvori“ kojima on naravno, ne navodi točnu  referencu jer isti ne postoje, ali u priču uvodi novu kategoriju – „rođake partizanskih sudionika borbi“.  Pritom kaže:

U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri.“

Josipović ovdje kao  izvor navodi nekakvog „g. Torbicu“ i to je jedini „rođak“ kojem navodi  bar prezime. Ovim bijednim „argumentom“ Josipović zakucava obje  moje teze kao  točne:

1. Riječ je o potpuno maloumnoj osobi

2. Riječ je o  osobi koja  nema blagog pojma o pravnoj znanosti

Svjedočenje  fantomskih „rođaka“ pa i „g. Torbice“ u pravnoj znanosti zove se svjedočenje iz druge ruke, odnosno svjedočenje po čuvenju, odnosno rekla-kazala i ni u jednom uređenom  pravnom sustavu bilo koje pravne države ne može se uzeti kao dokaz.
Osim toga, ono što  Josipović iz treće ruke prepričava to što mu je „g. Torbica“ prepričao iz druge ruke u direktnoj je suprotnosti s onim što je  Robert Bajruši objavio u svom famoznom dodatku, navodeći dokument-izjavu „komandira 1. čete 1. bataljona Ivana Jukića“ koji je očito i sam bio sudionik u  počinjenju ratnih zločina koje je pokušao opravdati  tezom o  „ šest naoružanih klerika koji da su se predali“.
Dakle, izjavu direktnog  sudionika borbi, a vrlo vjerojatno i počinitelja ratnog zločina  nad  nenaoružanim Franjevcima, Josipović iz treće ruke  pobija preko  „g. Torbice“ iz druge ruke.
To  vam tako izgleda kad internacional-socijalisti odnosno komunisti krenu sa svojim lažima, pa onda  svaki put iznova griješe upadajući u novu, sve dublju i sve veću laž.

Josipović također u svom pamfletu Ristića „napada“ samo pričom o tome da mu „udaraljke iz spota sliče na hrenovke“ i to je sve.

Iz  toga  je jasno da su se Ristić (koji  je se mnom  na facebooku imao nekoliko pokušaja srazova argumentima i predviđanjima i svaki put je izvukao deblji  kraj jer je i on jedan intelektualno potkapacitirani  blefer koji se  u svom  „napadu“ na Josipovića a zapravo u napadu zavisti  otresao o mene ) Josipović, Pofuk i  Bajruši  udružili u pokušaju  neuspješnog napada na Kamenjar i mene osobno.
Unatoč činjenici da ja stalno njih i  puno sličnih njima stalno pozivam na  sučeljavanje argumentima, kad god hoće, gdje god hoće, koliko god njih da se skupi protiv mene samog, pod kojim  god uvjetima hoće, oni glume da me ignoriraju, a  stalno im se događa da se očešu od mene, i  o demokratski portal Kamenjar kojeg bi oni na silu htjeli proglasiti „ustašoidnim“. Pa zašto onda svi odreda čitaju tekstova s  „ustašoidnog“ portala?  Zašto tu usiljeno ne glume ignoranciju?

Par riječi o medačkom džepu: baš kao i  u slučaju Ahmića, riječ je o preventivnom, legalnom i  legitimnom napadu. Akcija „medački džep“ odnosno pravim imenom „džep 93“ je briljantna  i kao  suza  čista, kirurški  precizno  izvedena vojna operacija nižeg taktičkog značaja. Da je bilo tko od nabrojanih  diletanata uopće pročitao presudu notornog Mrčele o medačkom džepu vidio bi da se čak ni notorni Mrčela nije usudio osuditi  generala Norca za ubojstvo. Naime, general Norac u toj presudi osuđen je samo za uništavanje imovine, bez obzira što ta priča nimalo ne  drži vodu i što  je  sve u svezi s tim nepostojećim kaznenim djelom bilo počinjeno u  skladu s  međunarodnim ratnim pravom.

Par riječi o Ahmićima: Ahmići su bili legalan i legitiman vojni cilj HVO-a, a tijekom operacije bilo je  nešto kolateralne štete. Materijalnih dokaza da se u Ahmićima dogodio ratni  zločin nema, a ako  su točne špekulacije o incidentima tijekom  te operacije koje se mogu podvesti pod kršenje međunarodnog ratnog prava, riječ je o  pojedinačnim incidentima koji su se dogodili na mah.

Postoje  dva osnovna tipa  ratnih zločina, jedan je zločin na mah kakav se dogodio u vijetnamskom selu My  Lai  od strane američke  vojske, i postoji hladnokrvan, smišljen  i  organiziran zločin kakvog su  počinili njemački nacional-socijalistički zločinci  u  češkom (tada još čehoslovačkom) selu  Lidice.

Ako je  zločina  u Ahmićima i bilo, takav  spada u My Lai kategoriju.
S druge strane, streljanje 261 ranjenika na Ovčari bez  ikakve sumnje spada u Lidice kategoriju.

Trpati takve stvari kao što to čini Ristić, u isti koš, podlo je i zlonamjerno. Isto tako, ako je  već Ristić naveo Blaškića kao paradigmatskog počinitelja zločina Hrvata nad Muslimanima u BiH mogao je  bar  navesti Hadžihasanovića ili Kuburu kao u Haagu  pravomoćno osuđene muslimanske zločince za zločine nad Hrvatima. Međutim, gle čuda, Ristić od Muslimana navodi  samo Delića, koji je u  Haagu osuđen samo  za zločine nad Srbima, a oslobođen za zločine nad Hrvatima.
Malo  je  tu  previše zlonamjernih  podmetanja da  bi se govorilo o „slučajnostima“.

U „Matchdayu 2.“ pokazao sam kako Josipović spominjanje zloglasne nacional-socijalističke tajne policije GESTAPO u izvješću OZNA-e želi proturiti kao  „njemački izvor“. I sad, u svom kupus-pamfletu objavljenom u Večernjem listu ponavlja  istu laž. Josipović zapravo stalno ponavlja jedne te iste laži ne  nudeći nikakve izvore ni reference.  To je vjerojatno stoga jer je  usvojio informacijsku doktrinu  socijalista Josepha Goebbelsa po kojoj „ako dovoljno puta izgovoriš laž, ljudi će to početi smatrati istinom“.
Josipovićeva laž da su Franjevci  bili naoružani i da su sudjelovali i borbama najbolje je demantirana forenzičkim nalazom medicinskog tima koji se bavio  ovim pitanjem, a kojeg  možete vidjeti na slijedećem linku:

http://www.cmj.hr/2007/48/4/17696307.htm

Kad bi Josipovićevu laž pokušali nekako spojiti  s  ovim medicinsko-forenzičkim, dakle  znanstvenim nalazom, ispalo bi da su „rođaci  g.  Torbice“ bili toliko precizni da su uslijed borbe u kojoj  sve pršti od metaka, bombi,  granatiranja i  bombardiranja bili  toliko precizni da  su gotovo sve do jednog  Franjevca  uspjeli pogoditi u glavu, a najmanje troje i u zatiljak. A ako su Franjevci u  borbi bili pogođeni u zatiljak, to  znači da  su  bili leđima okrenuti „mladim partizanima“ a  to pak onda  znači  da bi njihovo oružje bilo napereno u  suprotnom smjeru od partizana, odnosno, prema  ustašama i Nijemcima.
I  stoga, da se je  na bih dalje upuštao u bilo kakav pokušaj repliciranja Josipoviću u pokušaju opravdavanja ovog  notornog ratnog zločina nad hercegovačkim Franjevcima, ja ću se  usredotočiti  na ono  što njega, Bajrušija, Pofuka, a moguće i Ristića najviše bode i boli, a to je nikakva  ili gotovo  nikakva razlika između nacional  i internacional socijalizma.

Njemački izvor

Vladimir Resun, operativac sovjetske tajne policije GRU, 1978. godine prebjegao je u Englesku  kako bi, pod pseudonimom „Viktor Suworow“ mogao objaviti svoju  knjigu „Ledolomac“.
O svemu tome snimljena je TV-serija  „Crvena Europa“, koja obiluje vrlo zanimljivim detaljima koji spadaju u domenu  „Tabu tema“, nečeg o čemu se ne smije ni misliti a kamoli govoriti, bez  obzira što  se radi o tvrdim, dokumentiranim i  vrlo argumentiranim činjenicama. Takvi poput Josipovića odmah  će potegnuti da se tu radi o  „revizionizmu“ što je  njihov  pojam za širi, dublji i  nadasve kompletniji uvid u činjenice.

Tako imamo činjenicu da je uz  Marxa i  Engelsa, dakle začetnika ideje genocida, najveći  idejni zločinac u povijesti čovječanstva, Vladimir Iljič Lenjin  1916. godine u  svom „Vojnom programu  revolucije proleterijata“ napisao kako „će biti potreban i drugi svjetski rat“ jer „ako socijalistička revolucija nije na svjetskoj  razini pokrenuta u prvom ratu, bit će potreban još jedan, kako  bi se  revolucija pokrenula na globalnoj  razini“.  Zatim  imamo 1920. godine pokušaj Tuhačevskog  da kroz Poljsku prodre u  Njemačku kako bi dao oružanu potporu njemačkim komunistima u  pokušaju provođenja revolucije. Dakle, 1920. godine, Njemačka je na koljenima  zbog poraza u prvom  svjetskom ratu, ponižavajućim odredbama Versajskog ugovora, katastrofalno lošom ekonomskom situacijom koju prati ogromna inflacija, i takvi uvjeti  su  plodno tlo za sijanje socijalističkih-komunističkih ideja, jer takve sulude ideje mogu se provoditi samo u uvjetima rata i totalne bijede, budući da  takve ideje nitko normalan u bilo kojoj stabilnoj državi ne bi prihvatio.  Mala digresija: poznata je ona  komunistička direktiva s kraja drugog  svjetskog rata u bivšoj jugoslaviji koja je i dovela  do masovnih  pljački, ubijanja i otimačine, jer je cilj bio uspostaviti čim veći  bjedu, budući da je čim veća  bjeda plodnije  tlo za sijanje komunističkih ideja. I to stoji u korijenu svih zločina, pa i  onih  570 tisuća ubijenih  od strane  režima kumrovečkog bravara koje navodi britanski izvor,  ugledni  Daily Mail.

Pohod  Tuhačevskog neslavno je propao jer je hrabra poljska  konjica taj pohod osujetila u  samom  začetku, a  njemački narod  je s  druge strane, unatoč lošim životnim uvjetima bio dovoljno zreo za odbacivanje komunističkih  ideja.

1923. godine, u Rusiji  se obilježava 6 obljetnica „oktobarske  revolucije“ dakle  7. studenog odnosno  novembra ( i tu je jasno vidljiva ta neodoljiva želja komunista za produkcijom laži, čak i  onih  najbizarnijih, kad događaj  iz studenog  bez ovećeg facijalnog grča, mrtvi-hladni smještaju u listopad).
Sutradan, 8.  studenog 1923. Adolf Hitler izjavljuje  „I nama treba revolucija“ i u  jednoj bavarskoj pivnici pokušava provesti jednu takvu socijalističku revoluciju koja neslavno propada.
Razloge pogledajte na ovom, njemačkom izvoru koji se referira na bivšeg sovjetskog tajnog agenta  kojeg je prihvatila i politički azil mu odobrila Velika Britanija:

1927. godine, novi vođa sovjetske komunističke partije i kominterne, Josif Visarjonovič Staljin kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći  na vlast u  Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju kako bi  se stvorila kriza da   bi fašist  Hitler mogao doći  na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“.
U to vrijeme u Njemačkoj je  postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka,  prije svega konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s  jedne strane su imali Hitlerove nacional-socijaliste a s druge komuniste odane Moskvi, odnosno kominterni odnosno Staljinu. Stoga Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da  pomognu Hitleru  istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice i doći na vlast. I kad je srušena  Weimarska republika a Hitler 1933. došao na vlast, samo je trebalo čekati izbijanje rata. Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacional-socijalisti i  njemački fašisti odnosno nacional-socijalisti tijesno surađuju  (što je samo još jedan dodatak u prilog tezi kako nije problem ni u nacionalizmu  ni  u  internacionalizmu,  nego je problem u socijalizmu, koji je u  samom svom  startu  jedna zločinačka  i genocidna ideologija). 23. kolovoza 1939.  godine tajna  suradnja njemačkih  nacional  i sovjetskih internacional socijalista postaje javna kroz sporazum Molotov-Ribbentrop. Nakon toga kreće zajednički napad sovjetskih internacional i  njemačkih  nacional  socijalista  na  katoličku  Poljsku, i krvavi genocid  nad  poljskim narodom, koji je, među ostalim bio krvav djelom i zato što je  predstavljao osvetu  za ometanje pučističkih komunističkih nastojanja Tuhačevskog 1920. godine.

Ostatak  vrlo zanimljivih i prešućivanih činjenica pogledajte u videu, odnosno u  njemačkom izvoru.

Zaključak je  jasan.  Nacistička braća komunisti danas pojam „revizionizam“ svim silama žele dovesti u negativan kontekst isključivo zato da se ne bi vidjelo kako oni ne samo da nisu ništa bolji,  nego su u većini  slučajeva čak i gori od svoje braće po socijalizmu i ateizmu.  Pa  onda miješaju kruške i  jabuke, izmišljaju „naoružane fratre“ kako  bi pokušali  opravdati ubojstva nedužnih malodobnih djevojčica itd.

Vrijeme je da se pravosudna grana vlasti u Republici Hrvatskoj počne držati rezolucije 1481. Vijeća Europe kao i Deklaracije Europskog parlamenta  od 23.  kolovoza 2008. godine i da  svaku fašističku,  nacističku, komunističku, odnosno zajedničkim nazivom – socijalističku  tendenciju počne tretirati jednako, kao zagovaranje  zločinačkih, totalitarnih i  genocidnih  ideja, i da u sankcioniranju istih nema milosti,  te da time osnaži demokratske tendencije u hrvatskom društvu, kako se više nikad ne bi  moglo dogoditi da zagovornici genocidnih ratnih  i poratnih zločina sjede na Pantovčaku, ili da glume novinare po mainstream  medijima…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Korišteni  izvori i  korisni  linkovi:

– Crvena Europa, epizoda 1. „Sovjet“
https://www.youtube.com/watch?v=bMg0g0kWnd4&t

– Crvena Europa, epizoda 2. „Izdajnik“
https://www.youtube.com/watch?v=HFY95NcSW90

– Crvena   Europa, epizoda 3. „Komunizam“
https://www.youtube.com/watch?v=P3_L96j-huE&t

– Crvena Europa epizoda 4. „Imperij“
https://www.youtube.com/watch?v=lPYeDPeK0Ks&t

– Crvena Europa epizoda 5. „Suworow“
https://www.youtube.com/watch?v=qA_d172pLKw&t

– Crvena Europa epizoda  6. „Osloboditelj“
https://www.youtube.com/watch?v=fI_YIRCumCo

– Crvena Europa epizoda 7. „Saveznik“
https://www.youtube.com/watch?v=SzP1iGMwfs8&t

– Crvena Europa epizoda 8. „Katastrofa“
https://www.youtube.com/watch?v=S114XmqAyOs&t

Rekonstrukcija ubojstva Stjepan Ševo
https://www.youtube.com/watch?v=MCiCmWeng4o&t

Ostali korisni linkovi:

https://kamenjar.com/grabovica-najtezi-i-najkrvolocniji-zlocin-u-muslimansko-hrvatskom-gradanskom-ratu-u-bih/

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32659-ahmii-su-bili-legitiman-vojni-cilj-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32739-dogaaji-i-okolnosti-koje-su-prethodile-preventivnom-napadu-hvo-a-u-ahmiima-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32939-analiza-saetka-presude-dariju-kordiu

https://kamenjar.com/gdje-su-dokazi/

https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic-part-ii-demokratski-portal-uzvraca-udarac/

https://kamenjar.com/ivo-josipovic-ustasofili-zele-promijeniti-vrijednosni-sustav/

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tko bi mogao stajati iza namještanja Milijanu Brkiću?

Objavljeno

na

Objavio

Navodna afera s Milijanom Brkićem kao glavnim organizatorom prisluškivanja previše podsjeća na neke ranije slučajeve koji su se dogodili pod vrlo sličnim okolnostima. Dinamika iznošenja lažnih optužbi je toliko podudarna da se ne može raditi o slučajnostima.

Ukoliko pogledamo tko je tada stajao iza napada, nije problem zaključiti tko je i sada u ulozi organizatora lažnih konstrukcija.

Namještena afera koja je imala posve identičnu strukturu se dogodila uoči izbora u prosincu 2011. godine. Tada je protiv glavnog tajnika HDZ-a nekoliko mjeseci prije izbora iznenada otvorena istraga, nakon medijske pripreme vrlo slične kao i u aktivnostima protiv Milijana Brkića.

Najprije su krenuli napisi u medijima prema kojima taj političar želi srušiti vrh HDZ-a i da navodno ima neki tajni plan. Zatim se kazneni progon započeo najavljivati kroz probrane medije, izjavama da se polako stezao obruč. Nakon takve medijske pripreme je navedeni političar doista postao osumnjičen i pozvan na davanje izjave u USKOK, naravno uz medijsku paradu ispred zgrade, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net.

ISTRAGA OBUSTAVLJENA

Nakon davanje izjave u USKOK-u je protiv tog političara formalno otvorena istraga kao konačna metoda difamacije. Mjesecima je povlačena po medijima što je postalo povod za izbacivanje sa izbornih lista. Ako se ne sjećate o kojem slučaju se radi, podsjetit ćemo vas da je žrtva fabriciranih prijava taj put bio Ivan Jarnjak.

Pitate se koji krivac je stajao iza cijele akcije?

Ako možemo zaključiti po objavama u medijima, jedan poznati političar mu je prijetio da će protiv njega biti podnesene i druge optužnice, a dojam je pojačala činjenica da je tadašnji glavni državni odvjetnik viđen kako dolazi upravo njemu na sastanak.

O insinuacijama u tom slučaju dovoljno govori činjenica da je istraga obustavljena jer nije bilo nikakvih dokaza, o čemu je USKOK izvijestio jedan dan nakon provedenih izbora.

Nakon odbacivanja kaznene prijave nitko se nije ispričao, niti su represivna tijela odgovarala za služenje političkim interesima i za unutarstranačke obračune. Međutim, navedeni organizator je i nakon obustave istrage zaprijetio Jarnjaku da mu se spremaju nove optužnice. Jarnjak je na takvu prijetnju optužbama vrlo burno reagirao i umalo je došlo do fizičkog obračuna.

FABRICIRANJE NOVIH OPTUŽBI

Razlog radi kojeg je protiv Ivana Jarnjaka tada bila podnesena kaznena prijava bio je u njegovim najavama da bi se mogao kandidirati za neko od vodećih mjesta u HDZ-u. Iz takve situacije se može zaključiti da je neutemeljena prijava imala isključivi cilj difamacije mogućeg kandidata.

U potrazi za porijeklom represivnih metoda, više puta je bilo objavljeno da je organizator netko tko je vjerojatno bio suradnik UDBE, što je u medijima potvrdio i bivši ravnatelj te službe. Zanimljivo je da su upravo 2011. godine na izborne liste HDZ-a prvi put stavljeni Davor Božinović i Andrej Plenković kao novi perspektivni kadrovi. Dakle, podmetnuta je lažna afera Tuđmanovom ministru a na listu je došao Davor Božinović koji je bio predstojnik Mesićevog ureda.

Ako usporedimo strukturu prikazanog slučaja sa insinuacijama o Milijanu Brkiću, očito je da se radi o istovjetnim metodama, a samo je sadržaj optužbi drugačiji. Razlika je i trajanje navodne afere te izostanak cilja kojeg su pokretači očekivali.

Očito su vjerovali da će tri-četiri mjeseca biti dovoljno za cijelu operaciju, a to se moglo vidjeti i po naručenim naslovima u nekim medijima krajem 2018. godine. Nakon što su shvatili da im se plan izjalovio, panično su krenuli sa fabriciranjem novih težih optužbi koje sada već graniče sa nevjerojatnim. Radi toga se podmetanje toliko rastegnulo da više nikome ne nalikuje na pošteni pravni postupak.

Ako usporedimo navedena dva slučaja iz 2011. i 2018. vidljiva je potpuno ista struktura:

1. senzacionalno medijsko otkrivanje plana rušenja vlasti,

2. navodi o stezanju obruča radi pripreme kaznene prijave,

3. najava preko medija da će biti osumnjičeni,

4. davanje izjave u USKOKU uz javnu paradu probranih novinara,

5. otvaranje istrage,

6. odbacivanje prijava i istrage nakon popuštanja pozornosti medija,

7. prijetnja novim lažnim optužbama.

KAKO JE MOGUĆE PRISLUŠKIVATI MUP?

Propadanje plana organizatora je vidljivo u prebacivanju navodnih skandala na razna druga područja. Kad su odbačene sve optužbe protiv Milijana Brkića za tzv. elitnu prostituciju i tzv. SMS aferu, a pokazalo se da supruzi nije nadzirao poštu pa će i ta prijava biti uskoro odbačena, odjednom je izmišljen tzv. novi krak afere o prisluškivanju ministara ili premijera, ali bez ikakvih iznesenih dokaza koje bi takve optužbe prirodno zahtijevale.

Zašto niti jednom ozbiljnom mediju, niti novinaru, nije neobično kako to da nema dokaza za ovako ozbiljne optužbe?

Zašto niti jedan novinar nije provjerio kakve bi to tehničke uređaje i pristup komunikacijskim pravcima trebao imati netko tko bi želio prisluškivati MUP?

Ako je nešto tako izvedivo amaterima sa laptopom, zašto onda strane obavještajne službe trebaju silnu tehniku za prisluškivanje?

Znate li da u MUP-u postoji odjel inženjera kojima je jedina zadaća kriptografska zaštita komunikacija?

Zašto ministar Božinović ne kaže da prisluškivanje uopće nije bilo moguće? Bio je predstojnik Mesićevog ureda i sigurno se sjeća da čak niti strane službe nisu mogle prisluškivati, pa im je Mesić bez zakonske osnove zato ponudio Tuđmanove transkripte.

Kako to da iz postupka cijelo vrijeme cure navodne informacije medijima, a osumnjičenici i njihovi odvjetnici uopće nemaju prava uvida u spis?

Da li to znači da ministar policije uopće nije žrtva prisluškivanja, nego on ustvari manipulira tijelima kaznenog progona?

Cijela navodna afera traje već više od pola godine. Mislite li da neki opskurni tjednik već ne bi odavno objavio neki konkretni dokaz da išta takvo postoji?

Kako to da državni odvjetnik odjednom izgubi spis i ne preuzme odgovornost, nego odmah uz presumpciju krivnje pokušava insinuirati nešto što u spisu ne stoji?

A onda se nakon razvlačenja otkrije da je sve bilo po zakonu, ali državni odvjetnik ne stane pred javnost i ne ispriča se za narušavanje ugleda?

Možda naši pravosudni dužnosnici nisu upoznati da Europski sud za ljudska prava u okviru čl. 18. Konvencije primjenjuje tzv. test predominantnosti političkih motiva u kaznenom progonu, što ovakav slučaj stavlja uz bok mračnoj praksi u nekim bivšim državama Sovjetskog Saveza. Veliki domaći pobornici europskih principa će možda imati čast da ih se spomene u presudi Europskog suda za ljudska prava.

U lažnoj aferi postoji toliko nelogičnosti da je teško nabrojati.

Kako to da se jednog osumnjičenika okrivljuje da on prenosi informacije medijima, a on uopće nema uvida u spis?

Ponavljaju mu pretragu i uhićenje, iako je pola godine bio u zatvoru i informacije su jedino mogle curiti iz državnih tijela?

Zamislite paradoks da okrivljuju osumnjičenika da je on sam protiv sebe davao lažne informacije?

Kako to da postupak traje toliko dugo iako su sve istražne radnje davno provedene?

VARGA JE MOŽDA PRISLUŠKIVAO MERKEL, MACRONA…

Javnost nije reagirala na prisluškivanje premijera i ministra, pa će možda sljedeći broj opskurnog tjednika vjerojatno pokušavati sa nekim još neobičnijim konstrukcijama. Možda će pisati nešto kao da je Varga prisluškivao Merkel i Macrona, postavljat će se pitanje ima li kakve intime među njima, a jedna strana televizija sa domaćom adresom će možda pokrenuti veliku priču o nekom novom domaćem cilju prisluškivanja, možda da je nadziran Luka Modrić ili kardinal Bozanić.

Možda će se javiti neki preparirani svjedok sa nekom starom pričom u kojoj će opet napadati ugled Milijana Brkića. Ne bi bilo neobično niti da netko kaže da je pronašao neku žicu kraj telefonske utičnice, neki diktafon, bateriju ili neki sličan dokaz.

Jedini problem sa starim trikovima je što nakon par izvedbi više nikome nisu zanimljivi i nemaju očekivani efekt. Suradnici koji se u ovoj paradi skrivaju iza političkih marioneta istrošili su uvjerljivost medijskih manipulacija i nitko im više ne vjeruje. U cijelom slučaju je vrlo zanimljivo ponašanje najviših vladinih dužnosnika koji konstantno glume nezainteresiranost i prepuštaju istraživanje institucijama, a ustvari tim institucijama rukovode i omogućuju rastezanje namještenog slučaja isključivo za medijske potrebe.

Zar to nismo godinama slušali od Mesića, koji je szstavno ponavljao “neka institucije rade svoj posao”, a na čelu tih institucija bili su ljudi koje je on osobno tamo “uhljebio”!

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari