Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 5. dio

Objavljeno

na

OSOBNA I IMOVINSKA NESIGURNOST – BARTOLOMEJSKA NOĆ

Što se tiče lične sigurnosti, dokazana su mnogo i mnogo puta i na sudu policijska stradanja političkih uapšenika. Tortura, mnogostruka, rafinirana, krvava, uobičajeno je sredstvo, kojim se terorizira i iznuđuju ‘priznanja’. Kad treba i ubija se uapšenike. I sudski je utvrđeno, kako su u policiji ubijani ljudi, a zatim bacani niz prozor, da se fingira samoubojstvo.

Organiziraju se bande pokvareni mladića, koji za platu priređuju manifestacije ‘za kralja i otadžbinu’ i pod sigurnom zaštitom imadu da sa ‘patriotskim’ parolama izazivaju progone i napadaju mirne ljude, osim što pod presijom, jer svak zna tko ih štiti, iznuđuju, naročito kod poslovnih ljudi, novac. Ubija se i na ulici bezkažnjeno, i mada su zločinci poznati, ne otkrivaju se.

Dr. Mile Budak

Dr. Mile Budak

Kad je u lipnju napadnut o podne u najprometnijoj ulici hrvatski književnik Mile Budak nastala je sveopća uzrujanost, pa je, osim ostaloga, izdalo protest i apel na javnost i na vlasti oko 200 uglednih ličnosti, tražeći ništa drugo, nego zaštitu prava čovjeka na život i slobodu.

Na čelu odličnih potpisnika, književnika, umjetnika, profesora, svećenika, bila su i dva metropolita katoličke crkve, Dr. Ante Bauer i Dr. Josip Šarić, prvi nadbiskup u Zagrebu a drugi u Sarajevu. U tom protestu citiralo se je i izvatke iz interpelacija koje su nekoji članovi današnjeg zastupničkog doma u Beogradu (pristaše ovoga režima, ‘birani’ na listi generala Živkovića, bivšeg predsjednika vlade) podnijeli na ministra policije o tomu atentatu na Budaka. Istaknuto je, da je lane ubijen bezkažnjeno na ulici sveuč. prof. Šuflaj, a da je napadaj na Budaka uvod u politička umorstva, čiji će uspjeh biti drugi put sigurniji, a žrtve brojnije i teže.

Pa se nastavlja: ‘Doba se grozne proskripcije vraća, a listu od 27 proskribiranih političara u Zagrebu čuva po vama (ministru policije) odobreni ‘Novi Pokret’ (organizacija pod krinkom ekonomske propagande) s preciznim uputama za krvavu bartolomejsku noć. Otrovana politička atmosfera stoji pod strašnim dojmom nevidljive ruke, koja i na glave mirnih protivnika pušta gvozdene palice smrti.’ Pa se još na adresu ministra kaže i ovo: ‘Dok tako zemljom prolazi smrt, a vi g. ministre, za ličnu bezbednost ništa ne poduzimate, dotle iza ovih napadaja, ubistava i smrti jezovita narodna duša sumnja vidi sakrivenu ruku vaše javne bezbednosti.

Odgovor na ove interpelacije do danas, nakon pet mjeseci nije došao, ali su međutim pale uslijed zaključenja sesije.

milan sufflay[ad id=”68099″]

29. VELIKA SRBIJA I «AMPUTACIJA» HRVATSKE

Kako su u Beogradu uvijek mislili samo na stvaranje Velike Srbije, to jest srpske pravoslavne države po mogućnosti sa što manje nepravoslavnih, i u tom pravcu stvarao se u školi i u javnom životu narodni mentalitet, tako danas, kad vide da ne ide sve glatko, kako bi oni htjeli, traže načina kako bi se riješili Hrvatske, koja je historijski predstavnik hrvatske državne misli. Ali to nije lako provesti sa svom vlašću i oružanom silom, kojom raspolažu. Jer bar nekoji znadu, da na konferenciji mira nije dosuđeno Srbiji kao takovoj ni pedalj zemlje osim Caribroda i Bosiljgrada i onih krajeva, koje je Srbija dobila 1913. ugovorom o miru u Bukureštu, a znat će i to da je ova država dobila međunarodno priznanje samo na predpostavci da su Hrvati, Srbi i Slovenci iz bivše Austro-Ugarske s jedne strane i Srbija s druge svojim sporazumom osnovali ovu državu pod imenom kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Ako bi nastalo pitanje dijeljenja ove države zato što bi se ustanovilo da narod s jedne i s druge strane, kako nije 1918. bio upitan tako, da ni kasnije nije odobrio taj sporazum, nego da je Srbija “via facti” nametnula nezavisnoj državi Hrvatskoj i ostalim ovamošnjim zemljama svoju vojničku hegemoniju, koja nam je donijela turski sistem: spahija i raje, koja hegemonija devastira naše zemlje i uništava u njima pravni red, staloženi socialni poredak, zakonitost pravne države, kulturni život, ekonomsku ravnotežu, sigurnost života i imovine, naše liberalne ustanove, koja je jednom riječju nesposobna, da učini išta što predstavlja stabilizaciju prilika (osim one : Ubi solitudinem faciunt, pacem appellunt!), uslove narodnog prosperiteta i socialni mir; ako, kažemo, takav postupak iznese na tapet pitanje “amputacije”, onda će i drugi faktori imati da kažu svoju riječ, a između njih svakako Hrvatski narod da kaže što misli o svojoj sudbini. Svakako ove pojave, koje su realne, sile nas Hrvate da vodimo računa o svom opstanku, ne dozvoljavajući da naša sudbina bude zavisila o volji onih, koji u stotinu godina svoje nezavisnosti (pokazali su?), da se znadu boriti, ali nisu znali (da?) Srbiju urede kao Evropsku državu.

31. KATASTROFALNO EKSPERIMENTIRANJE

Srbija vjekovima živi svojim osobitim životom, koji je ostavio u narodu svoje duboke tragove crkveno-kulturne, političke, socialne. Tako se izgradio zaseban mentalitet, koji na svoj način gleda na odnose života naroda i ljudi. To je činjenica o kojoj se mora voditi računa. Sve je to posve različito tako, da i ako govorimo istim rječnikom, ne govorimo istim izrazom uma i osjećanja.

Htjeti nametnuti njihovu vlast ovamo i upravljati samo njihovim navikama i metodama, kao što se je radilo ovih prvih 14 godina s ovakovim katastrofalnim rezultatom, nije naprosto moguće, ako se neće stvarati sve to veći sukob, koji će rađati sve to većim zlom. Ovo neuspjelo eksperimentiranje (do sada se je mijenjalo četiri puta teritorialno razgraničenje administracije i istodobno mijenjanje administrativne kompetencije, što bi i pod jednom sposobnom vlašću bilo dovoljno da se razori i najbolja administrativna organizacija, a sada kao da se sprema još jedan eksperimenat!) mora se već jednom napustiti. Teško se je čemu nadati iz Beograda, koji je politički može se reći Srbija, što bi u isto vrijeme značilo ispuštanje iz ruke onih materialnih koristi, koje hegemonija politička sobom nosi.

32. PRAVO KAO TEMELJ HRVATSKIH ZAHTJEVA

Na naše tužbe iz Beograda se odgovara: Prvo, da se ne zna što Hrvati hoće, jer nemaju programa te nas pozivlju da kažemo što ‘tražimo’; drugo, da su Hrvati sa Srbima (pravoslavnima) tako pomiješani da ih se ne može razgraničiti na autonomne teritorije.

Na ovo Hrvati odgovaraju, da je njihov program ovaj: Prvo, da ništa ne traže od Srbije, nego hoće da Srbijanci odu sa vlasti iz njihove zemlje, gdje nemaju nikakvih svojih prava; a drugo, da je teritorialno razgraničenje, u bilo kojem slučaju moguće, a to putem konstituiranja naroda, koji svojom slobodnom voljom ima da se izjavi.

Nakon (toga) lako će biti, ako se iskreno bude htjelo, urediti putom slobodnog sporazuma sve odnošaje, ne na bazi hegemonije, nego na bazi slobodne asocijacije interesa na izmjeničnu korist ugovornika i njihovih odnosa.

Danas se može fundirati država samo na ovom temelju.” *

*Na kraju dr. Boban navodi u bilješci br. 37: “Dokument u arhivu JAZU, ostavština A. Trumbića, neregistrirano” . ;

Samo 4 dana poslije, nastala je Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije (poznata kao Zagrebačke punktacije) koju su na sastanku 0d 05., 06., i 07. studenoga 1932. godine, donijeli: kao predsjednik dr Vladko Maček iz Zagreba, dr Dušan Bošković iz Pančeva, dr Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugoga Sela, dr Juraj Šutej iz Sarajeva, dr Ante Trumbić iz Splita, i Većeslav Vilder iz Zagreba.

Ovaj dokument u 6 točaka donosi slijedeće zaključke:

»1. Stojeći na principu demokracije, smatrano narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti.

2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života.

3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama uopće, s ove strane Drine, Save, Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u svojoj ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno, uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To je stanje postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 06. I. 1929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.

4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na 1918. kao ishodnu točku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona odstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim predstavnicima.

5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će načelnu podlogu misao da ta zajednica, isključivši prevlast jednog ili više njenih članova nad ostalim, ima biti jedna asocijacija interesa osnovana na slobodnoj volji njenih članova tako, da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života naroda srpskog, naroda hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi inojezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.

6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju.«*

*Vidi: Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987., str. 34/35.; autor navodi u bilješci br.39., na kraju teksta kao izvor: »Almanah ‘Nove riječi’ za 1940, str. 24-26. Tekst Punktacije napisao je Trumbić i one umnogome nose pečat njegovih shvaćanja.«)

Režimski tisak, obrušio se na ovaj dokument SDK, kao i na Trumbićev Elaborat, svom žestinom uz kvalifikacije: „ovu su rezoluciju potpisali svega nekolicina ljudi, koji bi htjeli neovlašteno da govore u tuđe ime…“ i sl., uz bezuvjetnu obranu „narodne dinastije“ i Kralja i nevješte pokušaje pobijanja iznesenih tvrdnji. Ove napade na Rezoluciju SDK, objavio je sarajevski list Večernja pošta br. 3444, 25. XI 1932. (Vidi: isto, str. 35.).

Režimu u Beogradu naročito je smetala činjenica što su Hrvati i Srbi ‘prečani’ konačno ovim dokumentom postigli puno jedinstvo u stavovima i zauzeli istovjetna politička stajališta po svim bitnim pitanjima, što je bila zapreka njegovim planovima pretvaranja države u „Veliku Srbiju“.

Događaji koji su uslijedili pokazali su da srbijanski diktatori imaju namjeru obračunati se svim sredstvima sa svakim oprbenim djelovanjem.

Na političara i književnika dr Milu Budaka (kasnije visoki ustaški dužnosnik), također je izvršen atentat, usrijed dana u Zagrebu, 7. lipnja 1932. godine, ali je preživio.

Potpisnici Rezolucije, ali i svi drugi „nepoćudni“ intelektualci, došli su pod još jači udar, a na neke je izvšen i atentat. Tako je jedan od njih – Josip Predavec, član HSS-a – ubijen 15. srpnja 1933. godine u Dugom Selu.

Iste godine (3. rujna), u svome stanu na Tuškancu (dio Zagreba) pronađen je mrtav dr Ivo Pilar, poznati znanstvenik i povjesničar koji je pisao i govorio protiv srbijanske hegemonije i njezinih teritorijalnih aspiracija u Bosni i Hercegovini. Službena verzija bila je kako je riječ o samoubojstvu, ali se sve odigralo u krajnje sumnjivim okolnostima koje nikada nisu istražene niti razjašnjene.

Na kraju, konačno je i sam Svetozar Pribićević, koji je čitavo desetljeće bio instrument i jedan od stupova te i takve velikosrpske politike, shvatio (doduše, kasno, ali ipak), da srpska diktatura, hegemonija i, napose, ovakav odnos prema Hrvatima mogu imati teške i tragične posljedice po sve narode u Kraljevini Jugoslaviji.

Nakon robije i štrajka glađu (kojim se izborio za slobodu – pod uvjetom da mora otići u egzil), u Parizu, početkom 1933 godine izlazi knjiga Diktatura kralja Aleksandra ( La dictature du roi Alexandre), u kojoj Pribićević na analitički način „secira“ hegemonistički srbijanski režim, otvoreno iznoseći sve što je o njemu znao. Budući da je knjiga izazvala pravo ogorčenje u tamošnjim političkim krugovima (ne samo u redovima vlasti, nego i u opoziciji), te među najviđenijim intelektualcima i srpskim uglednicima, i jednodušno ocijenjena kao „štetna“ za Srbiju i srpske interese (s optužbama da jednostrano govori o političkom stanju i neistinito prikazuje srpsku povijest), Pribićević u ljeto iste godine, prvacima triju srbijanskih opozicijskih stranaka (radikali, zemljoradnici, demokrati), piše pismo u kojem želi pojasniti svoje stavove.

Na desetak kucanih stranica, on iznosi svoje poglede na ukupno stanje u Kraljevini SHS, osvrće se na položaj opozicije i njezinu ulogu, dotiče problem riješavanja srpsko-hrvatskih odnosa i drugih važnih pitanja, te na kraju u 12 točaka sažeto iznosi prijedloge onoga što bi se sve moralo poduzeti za normaliziranje stanja u državi. Jedan od njegovih zaključaka, primjerice jeste (u točki 4.), da bi se stanje moralo vratiti na ono od prije 1. decembra 1918. godine, te da se nacionalno pitanje može riješiti samo ako se narodi koji je tvore, kao individualiteti, svojom slobodnom voljom i bez ikakve prisile opredjele za život u zajedničkoj državi.

Pismo je poslano iz Pariza i nosi datum 19. VII.1933.godine. Budući da je riječ o doista zanimljivom materijalu, koji je desetljećima bio skrivan od očiju javnosti, evo pojedinih ulomaka (mada ga je radi potpunog razumijevanja najbolje pročitati u integralnom obliku), prema tekstu koji je objavio dr Ljubo Boban u Historijskom zborniku, Godina XVIII, Zagreb, 1966..; dr. Boban navodi da je original pohranjen u zbirci Ante Trumbića (f-135).

Evo što, među ostalim, kaže Pribićević:

„Pišem svoj trojici (liderima vodećih opozicijskih stranaka u Srbiji – op. autora) povodom izvještaja, koje sam u uredu primio.

Svetozar Pribićević

Svetozar Pribićević

(…) Iz tih izjava vidim ja samo jedno, a to je, da današnji Srbijanci 1) ne podnose kritiku i 2) nemaju smisla za autokritiku. Otud potiče nezadovoljstvo s mojom knjigom, kome ste i vi dali izraza u razgovorima s mojom ženom. Vi se naprosto ne možete uzvisiti iznad vaše sredine, ne možete se – i nitko od vas – oteti njenom svemoćnom uticaju; svi vi jednako rezonirate i jedenako argumentirate, naročito kad je u pitanju održanje prevlasti Srbije, i što je najčudnije, pojedini visoki inteligentni ljudi, kojima se inače čovjek mora diviti, jednako misle o tom pitanju kao na primjer komandant cjelokupne žandarmerije ili kraljeve garde.

Zbog toga je iz Zagrebačke rezolucije ( u fusnoti, dr. Boban navodi: „Misli na tzv. Zagrebačke punktacije“ – op. Z.P.) najviše uvredio (do srca) pasus o srbijanskoj hegemoniji, koji je pak istinit, jer naša država nije Jugoslavija, ni država Srba, Hrvata i Slovenaca, niti je to nekakvo ujedinjeno srpstvo, nego je naprosto proširena predratna Srbija. Kad se u Srbiji ni taj fakat ne će da prizna, kako se onda može vjerovati da se naše prilike mogu srediti bratskim sporazumom i dogovorom i zašto se onda čudite, što se tzv. prečani ironički osmješkuju kad se formula o ‘bratskom dogovoru’ ubacuje u naše diskusije.

(…) Svetozar Marković rekao je na adresu Srbije slične, pa i teže stvari i iznio krupnije optužbe, nego ja u svojoj knjizi; on je kazao da se Srbija nije nikad ponašala prema Bosni, Bugarskoj ili Crnoj Gori bratski i prijateljski, nego je prema njima zauzimala stav osvajača i gospodara.

(…) U državi je bila mjerodavna riječ Srbije, vodstvo je države bilo uvijek skoro isključivo u srbijanskim rukama i to skoro uvijek sa 100%, tako da ja nisam mogao druge krajeve činiti odgovornim za ulogu, koju oni uopće nisu igrali ili su je igrali tek u sporednijem značaju.

Ja ne znam, kako vas izvjesna fakta, koja tuku kao maljem u glavu ne mogu uvjeriti? Zar ne vidite ovaj fakt, da su npr. za tako zvano ‘jedinstvo države’ svi Srbijanci, dok su drugi u ogromnoj većini protiv? Kako to da nisu za ‘jedinstvo države’ Hrvati, a Srbijanci protiv? …Zašto su svi Srbijanci za ‘jedinstvo države’, a Hrvati protiv? Pitajte se to i analizirajte.

(…) Vidite, svaki Srbijanac smatra, da on ima pravo da rješava o tom, što će biti sa Hrvatskom, kako će se urediti Vojvodina ili koji drugi kraj, ali kad Maček dirne pitanje Makedonije, onda svi Srbijanci skoče kao ubodeni, jer on nema pravo da se miješa u to pitanje.

(…) Dragi moji prijatelji, odbijam prigovor da sam u knjizi nipodištavao historiju Srbije. Ja sam ustao protiv megalomanije, a ne protiv prave istinske historije. Kad je pok. Ruvarac pisao, da Srbi nisu došli u Vojvodinu kao organizovan narod, nego kao bjegunci, da nisu sklapali s carevima bilateralne ugovore, nego da su od njih dobivali na osnovu svojih molbi carske gramate, da Đuraj Branković nije bio despot, nego švindler, da Srbi nisu izdani na Kosovu, nego da su potučeni itd., nitko od vas to nije uzeo kao nipodaštavanje srpske historije.

(…) Oprostite izraz, ali vas vređa, svaka istina i svaki dokumenat, jer hoćete da nametnete neku romantičnu historiju, kakva se pisala prije stotinu godina. Vidite, ja sam u knjizi iznio autentičan dokumenat, Pašićevu depešu, iz koje se vidi, da prečanski krajevi nisu osovjeni, da se nisu morali sjediniti sa Srbijom, da su mogli sami odlučiti o sebi po svojoj volji, pa i u tom pravcu, da budu samostalni

(…) Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima. Kad taj stav zauzmu, onda će sve ići lako, jer će se stvoriti takvo psihološko raspoloženje i takva politička atmosfera u kojoj će se sporazumi lako ugovarati i lako realizirati.

(…) Hrvati traže dakle pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat.

(…) I ako se hoće zajednica sa Hrvatima, a i sa ostalim Srbima, mora se napuštati stara ideologija i stara terminologija, koja je naslijeđena od predratne (homogene) Srbije.

(…) Neki u Beogradu tvrde, da sam ja taj, koji podjaruje Hrvate, a i druge, naročito vojvođanske Srbe na otpor. Ja mislim da bi bilo smiješno braniti se od toga…Otpora ne može biti tamo, gdje nema nezadovoljstva i on je to jači, što je nezadovoljstvo veće.

(…) Pogledajmo uostalom današnju situaciju. Ipak je to neizbrisiva sramota da je iz Srbije uopće mogao doći takav režim, kao što je taj t.zv. 6. januarski. To je najgori, najkoruptivniji, i idejno najbjedniji režim, koji se pojavio u novijoj historiji, te se ne može usporediti ni s kojim drugim na svijetu.

(…) Ja sam dvije godine i 3 mjeseca odsjedio u potuno izolovanom zatvoru i morao sam pribjeći štrajku glađu, da se dokopam slobode – u izgnanstvu. U izgnanstvu su Košutić i Krnjević. Maček je već po drugi put u zatvoru, suđen na tri godine. Predavec je najprije suđen zbog prostog zločina na tri godine, koje je odležao u kaznenom zatvoru i tek što je izašao iz zatvora ubili su ga. Ubijstvo su diktirali oni isti, koji su dali ubiti Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Dr. Šuflaj je ubijen, Dr. Budak je skoro ubijen, Dr. Pernar je u zatvoru, iako još i danas nosi zrno u grudima iz revolvera P. Račića. Dr. Korošec se nalazi u internaciji, a jednako i njegovi drugovi iz vodstva. Po zatvorima se vuku toliki Hrvati, Slovenci i Srbi iz preka, kojima se broj ne zna i od kojih se mnogi prebijaju i muče mukama svakojakim. Zločinstva, koja se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i Sjevernoj Dalmaciji, postala su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt i na doživotnu tamnicu sipaju kao iz rukava. Vješanje se vrši svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću, da čovjeku mora pamet stati kad to promatra. I taj besramni i bezbožni režim sramoti srpsko ime pred cijelim svijetom…da ja ne znam hoće li se ta ljaga ikada moći potpuno sprati sa njega.

(…) Nemojmo da se obmanjujemo i da se zavaravamo i da prodajemo rog za svijeću. Tako sam se naprosto skandalizirao kad sam čitao u novinama kako predstavnici srpske pravoslavne crkve tobože vrše neku propagandu za zbliženje sa Bugarskom. Pa zašto ti predstavnici srpske pravoslavne crkve ne dignu svoj glas protiv nečuvenog bezakonja…

(…)

1)Treba stvarati i izgrađivati naš seljačko-radnički pokret t.j. stvarati radničko-seljačku stranku, ali u najtješnjoj zajednici sa Radićevom hrvatskom seljačkom strankom. Hrvati moraju biti sigurni, da ih nećemo ostaviti do posljednjeg daha i da se na nas mogu pouzdano osloniti u ovoj strašnoj situaciji koju danas preživljavaju.

(…)

3)Ne samo izvor, nego i nosilac vlasti i prava u našoj državnoj zajednici može biti samo narod…“

(navedeno djelo, str. 204-211.; )

Preživjelog zastupnika (iz atentata na Radića i druge, od 20. lipnja 1928. godine), dr. Ivana Pernara, nastavlja se sustavno progoniti i zatvarati pod izmišljenim optužbama, kako bi mu se mogao pratiti svaki korak i spriječiti njegovo javno djelovanje.

Stjepan_RadicPod pritiskom su i obitelji žrtava. Udovica hrvatskog narodnog vođe Stjepana, Marija Radić, pod stalnom je paskom doušnika i policije. Iako je ostala kao samohrana majka sa četvero djece, uzdržavala se od vlastitog rada, i odbila mirovinu koju joj je ponudio osobno kralja Aleksandar, rekavši da ne želi ništa od ubojica njenog muža. Niz godina se bezuspješno borila da Punišu Račića stigne zaslužena kazna, pa je taj problem čak nastojala i internacionalizirati pred Ligom naroda – također bez uspjeha. Od istog tijela, tražila je da obitelj Radić u parnici protiv ubojice zastupa francuski odvjetnik Henry Torres. Njemu je napisala pismo u kojem za ubojstvo supruga otvoreno optužuje velikosrpski državni vrh: „Borba u kojoj je poginuo Stjepan Radić više je nego borba naroda hrvatskoga… to je borba zapadne kulture s tamnim i mračnim sramotama srednjega vijeka… Stjepan Radić morao je umrijeti, jer ga je na smrt osudila čitava vladina većina i jer je ta osuda dobila najviše odobrenje ministra dvora. Sedam je srbijanskih zastupnika bacalo kocke, pa je samo slučaj odlučio, tko će biti izvršilac toga nedjela.“

Supruga Augusta Košutića, Mira (inače, kćer Stjepana i Marije Radić), također je bila izvrgnuta stalnom šikaniranju, naročito nakon odlaska supruga u emigraciju. Ante Trumbić nije trpio ozbiljnije posljedice samo zahvaljujući svome prijateljstvu s kiparom Ivanom Meštrovićem, koji je bio miljenik kralja.

Netrpeljivost velikosrbijanskog režima prema Hrvatima dodatno je potaknuto ubojstvom diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseju 1934. Mada je ubrzo utvrđeno kako ga je izvršila bugarska nacionalistička revolucionarna organizacija (VMRO), najveća krivnja je pala na ustaše i Antu Pavelića (tada u egzilu u Italiji), a Hrvati su smatrani glavnim krivcima za ovaj „zločin“.*

* Je li zločin ubiti diktatora koji je na duši imao tisuće nevinih žrtava, to je pitanje na koje bi morali odgovriti teolozi ili filozofi. Dakako, ničije ubojstvo (kao nasilan, protupravan i nedemokratski čin) ne treba opravdavati, ali, žrtvu ovoga atentata ne može se stavljati u istu ravan s onima koji su svoje živote gubili samo zato što su tražili pravo na slobodu. Ako je bilo zločin ubiti tiranina i zlikovca Aleksandra Karađorđevića, onda su svi prevrati i sve revolucije (od „Francuske buržoaske“ nadalje), kriminalni pothvati, a svi atentati zločinački akti.

Učestali su progoni, zatvaranja, premlaćivanja i ubojstva diljem Hrvatske. U najvećem broju slučajeva počinitelji su bili državni službenici (žandari ili vojnici), a žrtve obični građani, seljaci i radnici. Biralo se uglavnom ugledne pojedince koji su u svojim lokalnim sredinama imali najviše utjecaja. Kad se njih ušutkalo, onda je bilo lakše izvršiti pacifikaciju čitavih područja. Bio je to razrađen sustav koji se u praksi pokazao vrlo djelotvoran.

(nastavit će se)

 Daran Bašić/kamenjar.com

>>U potrazi za istinom 4. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Tito i Draža na Jovankinoj slamarici: Nas dva brata oba ratujemo…

Objavljeno

na

Objavio

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa. (Vidi:  https://wikileaks.org/plusd/cables/09BELGRADE839_a.html)

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame“, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća. 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Prosinačke žrtve

Objavljeno

na

Objavio

“Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.”

Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine.

Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri ‘Shwarzlose‘ 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao ‘krvavi četvrtak‘. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve.

Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, ‘borbe protiv hrvatskog nacionalizma’ koja još traje.

U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca – gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.

Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.

Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba – sedam domobrana i četvero građana – a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:

Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”. “Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje – Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije).” (Str. 211, 212.)

Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite.

Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda.

schwarzlose

schwarzlose

Nedugo prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije gdje je ostao sve do 1928. godine da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku.

Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti, a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području ‘srpskih zemalja’, unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: ‘U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO… Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.’ To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.

Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji.

Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o ‘Splitskom kvartetu’: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: ‘Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše’.

Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja – nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu.

A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, ‘Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!’.

Potomci Grge i Danka Anđelinovića to, u neku ruku, i jesu. Zoran Pusić je svojevrsni žandar, preko svoje udruge za ljudska prava i dalje uhićuje i progoni hrvatske nacionaliste i promovira ideju Jugoslavenstva. Često mu se u progonima hrvatskih nacionalista priključuje i sestra, koja je u više navrata izjavljivala da je Hrvatska ‘država stvorena na zločinu’. Za svog ujaka, Vuka Anđelinovića, Vesna Pusić tvrdi da je bio ugledan partizanski liječnik, no on je rođen 1922. pa se postavlja pitanje kad je i gdje diplomirao, obzirom da šuma nije zgodno mjesto za studij medicine. Također je sporno što je partizanima pristupio koji dan pred pad Italije….

(Arhiva)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari