Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 5. dio

Objavljeno

na

OSOBNA I IMOVINSKA NESIGURNOST – BARTOLOMEJSKA NOĆ

Što se tiče lične sigurnosti, dokazana su mnogo i mnogo puta i na sudu policijska stradanja političkih uapšenika. Tortura, mnogostruka, rafinirana, krvava, uobičajeno je sredstvo, kojim se terorizira i iznuđuju ‘priznanja’. Kad treba i ubija se uapšenike. I sudski je utvrđeno, kako su u policiji ubijani ljudi, a zatim bacani niz prozor, da se fingira samoubojstvo.

Organiziraju se bande pokvareni mladića, koji za platu priređuju manifestacije ‘za kralja i otadžbinu’ i pod sigurnom zaštitom imadu da sa ‘patriotskim’ parolama izazivaju progone i napadaju mirne ljude, osim što pod presijom, jer svak zna tko ih štiti, iznuđuju, naročito kod poslovnih ljudi, novac. Ubija se i na ulici bezkažnjeno, i mada su zločinci poznati, ne otkrivaju se.

Dr. Mile Budak

Dr. Mile Budak

Kad je u lipnju napadnut o podne u najprometnijoj ulici hrvatski književnik Mile Budak nastala je sveopća uzrujanost, pa je, osim ostaloga, izdalo protest i apel na javnost i na vlasti oko 200 uglednih ličnosti, tražeći ništa drugo, nego zaštitu prava čovjeka na život i slobodu.

Na čelu odličnih potpisnika, književnika, umjetnika, profesora, svećenika, bila su i dva metropolita katoličke crkve, Dr. Ante Bauer i Dr. Josip Šarić, prvi nadbiskup u Zagrebu a drugi u Sarajevu. U tom protestu citiralo se je i izvatke iz interpelacija koje su nekoji članovi današnjeg zastupničkog doma u Beogradu (pristaše ovoga režima, ‘birani’ na listi generala Živkovića, bivšeg predsjednika vlade) podnijeli na ministra policije o tomu atentatu na Budaka. Istaknuto je, da je lane ubijen bezkažnjeno na ulici sveuč. prof. Šuflaj, a da je napadaj na Budaka uvod u politička umorstva, čiji će uspjeh biti drugi put sigurniji, a žrtve brojnije i teže.

Pa se nastavlja: ‘Doba se grozne proskripcije vraća, a listu od 27 proskribiranih političara u Zagrebu čuva po vama (ministru policije) odobreni ‘Novi Pokret’ (organizacija pod krinkom ekonomske propagande) s preciznim uputama za krvavu bartolomejsku noć. Otrovana politička atmosfera stoji pod strašnim dojmom nevidljive ruke, koja i na glave mirnih protivnika pušta gvozdene palice smrti.’ Pa se još na adresu ministra kaže i ovo: ‘Dok tako zemljom prolazi smrt, a vi g. ministre, za ličnu bezbednost ništa ne poduzimate, dotle iza ovih napadaja, ubistava i smrti jezovita narodna duša sumnja vidi sakrivenu ruku vaše javne bezbednosti.

Odgovor na ove interpelacije do danas, nakon pet mjeseci nije došao, ali su međutim pale uslijed zaključenja sesije.

milan sufflay[ad id=”68099″]

29. VELIKA SRBIJA I «AMPUTACIJA» HRVATSKE

Kako su u Beogradu uvijek mislili samo na stvaranje Velike Srbije, to jest srpske pravoslavne države po mogućnosti sa što manje nepravoslavnih, i u tom pravcu stvarao se u školi i u javnom životu narodni mentalitet, tako danas, kad vide da ne ide sve glatko, kako bi oni htjeli, traže načina kako bi se riješili Hrvatske, koja je historijski predstavnik hrvatske državne misli. Ali to nije lako provesti sa svom vlašću i oružanom silom, kojom raspolažu. Jer bar nekoji znadu, da na konferenciji mira nije dosuđeno Srbiji kao takovoj ni pedalj zemlje osim Caribroda i Bosiljgrada i onih krajeva, koje je Srbija dobila 1913. ugovorom o miru u Bukureštu, a znat će i to da je ova država dobila međunarodno priznanje samo na predpostavci da su Hrvati, Srbi i Slovenci iz bivše Austro-Ugarske s jedne strane i Srbija s druge svojim sporazumom osnovali ovu državu pod imenom kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Ako bi nastalo pitanje dijeljenja ove države zato što bi se ustanovilo da narod s jedne i s druge strane, kako nije 1918. bio upitan tako, da ni kasnije nije odobrio taj sporazum, nego da je Srbija “via facti” nametnula nezavisnoj državi Hrvatskoj i ostalim ovamošnjim zemljama svoju vojničku hegemoniju, koja nam je donijela turski sistem: spahija i raje, koja hegemonija devastira naše zemlje i uništava u njima pravni red, staloženi socialni poredak, zakonitost pravne države, kulturni život, ekonomsku ravnotežu, sigurnost života i imovine, naše liberalne ustanove, koja je jednom riječju nesposobna, da učini išta što predstavlja stabilizaciju prilika (osim one : Ubi solitudinem faciunt, pacem appellunt!), uslove narodnog prosperiteta i socialni mir; ako, kažemo, takav postupak iznese na tapet pitanje “amputacije”, onda će i drugi faktori imati da kažu svoju riječ, a između njih svakako Hrvatski narod da kaže što misli o svojoj sudbini. Svakako ove pojave, koje su realne, sile nas Hrvate da vodimo računa o svom opstanku, ne dozvoljavajući da naša sudbina bude zavisila o volji onih, koji u stotinu godina svoje nezavisnosti (pokazali su?), da se znadu boriti, ali nisu znali (da?) Srbiju urede kao Evropsku državu.

31. KATASTROFALNO EKSPERIMENTIRANJE

Srbija vjekovima živi svojim osobitim životom, koji je ostavio u narodu svoje duboke tragove crkveno-kulturne, političke, socialne. Tako se izgradio zaseban mentalitet, koji na svoj način gleda na odnose života naroda i ljudi. To je činjenica o kojoj se mora voditi računa. Sve je to posve različito tako, da i ako govorimo istim rječnikom, ne govorimo istim izrazom uma i osjećanja.

Htjeti nametnuti njihovu vlast ovamo i upravljati samo njihovim navikama i metodama, kao što se je radilo ovih prvih 14 godina s ovakovim katastrofalnim rezultatom, nije naprosto moguće, ako se neće stvarati sve to veći sukob, koji će rađati sve to većim zlom. Ovo neuspjelo eksperimentiranje (do sada se je mijenjalo četiri puta teritorialno razgraničenje administracije i istodobno mijenjanje administrativne kompetencije, što bi i pod jednom sposobnom vlašću bilo dovoljno da se razori i najbolja administrativna organizacija, a sada kao da se sprema još jedan eksperimenat!) mora se već jednom napustiti. Teško se je čemu nadati iz Beograda, koji je politički može se reći Srbija, što bi u isto vrijeme značilo ispuštanje iz ruke onih materialnih koristi, koje hegemonija politička sobom nosi.

32. PRAVO KAO TEMELJ HRVATSKIH ZAHTJEVA

Na naše tužbe iz Beograda se odgovara: Prvo, da se ne zna što Hrvati hoće, jer nemaju programa te nas pozivlju da kažemo što ‘tražimo’; drugo, da su Hrvati sa Srbima (pravoslavnima) tako pomiješani da ih se ne može razgraničiti na autonomne teritorije.

Na ovo Hrvati odgovaraju, da je njihov program ovaj: Prvo, da ništa ne traže od Srbije, nego hoće da Srbijanci odu sa vlasti iz njihove zemlje, gdje nemaju nikakvih svojih prava; a drugo, da je teritorialno razgraničenje, u bilo kojem slučaju moguće, a to putem konstituiranja naroda, koji svojom slobodnom voljom ima da se izjavi.

Nakon (toga) lako će biti, ako se iskreno bude htjelo, urediti putom slobodnog sporazuma sve odnošaje, ne na bazi hegemonije, nego na bazi slobodne asocijacije interesa na izmjeničnu korist ugovornika i njihovih odnosa.

Danas se može fundirati država samo na ovom temelju.” *

*Na kraju dr. Boban navodi u bilješci br. 37: “Dokument u arhivu JAZU, ostavština A. Trumbića, neregistrirano” . ;

Samo 4 dana poslije, nastala je Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije (poznata kao Zagrebačke punktacije) koju su na sastanku 0d 05., 06., i 07. studenoga 1932. godine, donijeli: kao predsjednik dr Vladko Maček iz Zagreba, dr Dušan Bošković iz Pančeva, dr Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugoga Sela, dr Juraj Šutej iz Sarajeva, dr Ante Trumbić iz Splita, i Većeslav Vilder iz Zagreba.

Ovaj dokument u 6 točaka donosi slijedeće zaključke:

»1. Stojeći na principu demokracije, smatrano narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti.

2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života.

3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama uopće, s ove strane Drine, Save, Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u svojoj ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno, uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To je stanje postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 06. I. 1929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.

4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na 1918. kao ishodnu točku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona odstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim predstavnicima.

5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će načelnu podlogu misao da ta zajednica, isključivši prevlast jednog ili više njenih članova nad ostalim, ima biti jedna asocijacija interesa osnovana na slobodnoj volji njenih članova tako, da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života naroda srpskog, naroda hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi inojezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.

6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju.«*

*Vidi: Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987., str. 34/35.; autor navodi u bilješci br.39., na kraju teksta kao izvor: »Almanah ‘Nove riječi’ za 1940, str. 24-26. Tekst Punktacije napisao je Trumbić i one umnogome nose pečat njegovih shvaćanja.«)

Režimski tisak, obrušio se na ovaj dokument SDK, kao i na Trumbićev Elaborat, svom žestinom uz kvalifikacije: „ovu su rezoluciju potpisali svega nekolicina ljudi, koji bi htjeli neovlašteno da govore u tuđe ime…“ i sl., uz bezuvjetnu obranu „narodne dinastije“ i Kralja i nevješte pokušaje pobijanja iznesenih tvrdnji. Ove napade na Rezoluciju SDK, objavio je sarajevski list Večernja pošta br. 3444, 25. XI 1932. (Vidi: isto, str. 35.).

Režimu u Beogradu naročito je smetala činjenica što su Hrvati i Srbi ‘prečani’ konačno ovim dokumentom postigli puno jedinstvo u stavovima i zauzeli istovjetna politička stajališta po svim bitnim pitanjima, što je bila zapreka njegovim planovima pretvaranja države u „Veliku Srbiju“.

Događaji koji su uslijedili pokazali su da srbijanski diktatori imaju namjeru obračunati se svim sredstvima sa svakim oprbenim djelovanjem.

Na političara i književnika dr Milu Budaka (kasnije visoki ustaški dužnosnik), također je izvršen atentat, usrijed dana u Zagrebu, 7. lipnja 1932. godine, ali je preživio.

Potpisnici Rezolucije, ali i svi drugi „nepoćudni“ intelektualci, došli su pod još jači udar, a na neke je izvšen i atentat. Tako je jedan od njih – Josip Predavec, član HSS-a – ubijen 15. srpnja 1933. godine u Dugom Selu.

Iste godine (3. rujna), u svome stanu na Tuškancu (dio Zagreba) pronađen je mrtav dr Ivo Pilar, poznati znanstvenik i povjesničar koji je pisao i govorio protiv srbijanske hegemonije i njezinih teritorijalnih aspiracija u Bosni i Hercegovini. Službena verzija bila je kako je riječ o samoubojstvu, ali se sve odigralo u krajnje sumnjivim okolnostima koje nikada nisu istražene niti razjašnjene.

Na kraju, konačno je i sam Svetozar Pribićević, koji je čitavo desetljeće bio instrument i jedan od stupova te i takve velikosrpske politike, shvatio (doduše, kasno, ali ipak), da srpska diktatura, hegemonija i, napose, ovakav odnos prema Hrvatima mogu imati teške i tragične posljedice po sve narode u Kraljevini Jugoslaviji.

Nakon robije i štrajka glađu (kojim se izborio za slobodu – pod uvjetom da mora otići u egzil), u Parizu, početkom 1933 godine izlazi knjiga Diktatura kralja Aleksandra ( La dictature du roi Alexandre), u kojoj Pribićević na analitički način „secira“ hegemonistički srbijanski režim, otvoreno iznoseći sve što je o njemu znao. Budući da je knjiga izazvala pravo ogorčenje u tamošnjim političkim krugovima (ne samo u redovima vlasti, nego i u opoziciji), te među najviđenijim intelektualcima i srpskim uglednicima, i jednodušno ocijenjena kao „štetna“ za Srbiju i srpske interese (s optužbama da jednostrano govori o političkom stanju i neistinito prikazuje srpsku povijest), Pribićević u ljeto iste godine, prvacima triju srbijanskih opozicijskih stranaka (radikali, zemljoradnici, demokrati), piše pismo u kojem želi pojasniti svoje stavove.

Na desetak kucanih stranica, on iznosi svoje poglede na ukupno stanje u Kraljevini SHS, osvrće se na položaj opozicije i njezinu ulogu, dotiče problem riješavanja srpsko-hrvatskih odnosa i drugih važnih pitanja, te na kraju u 12 točaka sažeto iznosi prijedloge onoga što bi se sve moralo poduzeti za normaliziranje stanja u državi. Jedan od njegovih zaključaka, primjerice jeste (u točki 4.), da bi se stanje moralo vratiti na ono od prije 1. decembra 1918. godine, te da se nacionalno pitanje može riješiti samo ako se narodi koji je tvore, kao individualiteti, svojom slobodnom voljom i bez ikakve prisile opredjele za život u zajedničkoj državi.

Pismo je poslano iz Pariza i nosi datum 19. VII.1933.godine. Budući da je riječ o doista zanimljivom materijalu, koji je desetljećima bio skrivan od očiju javnosti, evo pojedinih ulomaka (mada ga je radi potpunog razumijevanja najbolje pročitati u integralnom obliku), prema tekstu koji je objavio dr Ljubo Boban u Historijskom zborniku, Godina XVIII, Zagreb, 1966..; dr. Boban navodi da je original pohranjen u zbirci Ante Trumbića (f-135).

Evo što, među ostalim, kaže Pribićević:

„Pišem svoj trojici (liderima vodećih opozicijskih stranaka u Srbiji – op. autora) povodom izvještaja, koje sam u uredu primio.

Svetozar Pribićević

Svetozar Pribićević

(…) Iz tih izjava vidim ja samo jedno, a to je, da današnji Srbijanci 1) ne podnose kritiku i 2) nemaju smisla za autokritiku. Otud potiče nezadovoljstvo s mojom knjigom, kome ste i vi dali izraza u razgovorima s mojom ženom. Vi se naprosto ne možete uzvisiti iznad vaše sredine, ne možete se – i nitko od vas – oteti njenom svemoćnom uticaju; svi vi jednako rezonirate i jedenako argumentirate, naročito kad je u pitanju održanje prevlasti Srbije, i što je najčudnije, pojedini visoki inteligentni ljudi, kojima se inače čovjek mora diviti, jednako misle o tom pitanju kao na primjer komandant cjelokupne žandarmerije ili kraljeve garde.

Zbog toga je iz Zagrebačke rezolucije ( u fusnoti, dr. Boban navodi: „Misli na tzv. Zagrebačke punktacije“ – op. Z.P.) najviše uvredio (do srca) pasus o srbijanskoj hegemoniji, koji je pak istinit, jer naša država nije Jugoslavija, ni država Srba, Hrvata i Slovenaca, niti je to nekakvo ujedinjeno srpstvo, nego je naprosto proširena predratna Srbija. Kad se u Srbiji ni taj fakat ne će da prizna, kako se onda može vjerovati da se naše prilike mogu srediti bratskim sporazumom i dogovorom i zašto se onda čudite, što se tzv. prečani ironički osmješkuju kad se formula o ‘bratskom dogovoru’ ubacuje u naše diskusije.

(…) Svetozar Marković rekao je na adresu Srbije slične, pa i teže stvari i iznio krupnije optužbe, nego ja u svojoj knjizi; on je kazao da se Srbija nije nikad ponašala prema Bosni, Bugarskoj ili Crnoj Gori bratski i prijateljski, nego je prema njima zauzimala stav osvajača i gospodara.

(…) U državi je bila mjerodavna riječ Srbije, vodstvo je države bilo uvijek skoro isključivo u srbijanskim rukama i to skoro uvijek sa 100%, tako da ja nisam mogao druge krajeve činiti odgovornim za ulogu, koju oni uopće nisu igrali ili su je igrali tek u sporednijem značaju.

Ja ne znam, kako vas izvjesna fakta, koja tuku kao maljem u glavu ne mogu uvjeriti? Zar ne vidite ovaj fakt, da su npr. za tako zvano ‘jedinstvo države’ svi Srbijanci, dok su drugi u ogromnoj većini protiv? Kako to da nisu za ‘jedinstvo države’ Hrvati, a Srbijanci protiv? …Zašto su svi Srbijanci za ‘jedinstvo države’, a Hrvati protiv? Pitajte se to i analizirajte.

(…) Vidite, svaki Srbijanac smatra, da on ima pravo da rješava o tom, što će biti sa Hrvatskom, kako će se urediti Vojvodina ili koji drugi kraj, ali kad Maček dirne pitanje Makedonije, onda svi Srbijanci skoče kao ubodeni, jer on nema pravo da se miješa u to pitanje.

(…) Dragi moji prijatelji, odbijam prigovor da sam u knjizi nipodištavao historiju Srbije. Ja sam ustao protiv megalomanije, a ne protiv prave istinske historije. Kad je pok. Ruvarac pisao, da Srbi nisu došli u Vojvodinu kao organizovan narod, nego kao bjegunci, da nisu sklapali s carevima bilateralne ugovore, nego da su od njih dobivali na osnovu svojih molbi carske gramate, da Đuraj Branković nije bio despot, nego švindler, da Srbi nisu izdani na Kosovu, nego da su potučeni itd., nitko od vas to nije uzeo kao nipodaštavanje srpske historije.

(…) Oprostite izraz, ali vas vređa, svaka istina i svaki dokumenat, jer hoćete da nametnete neku romantičnu historiju, kakva se pisala prije stotinu godina. Vidite, ja sam u knjizi iznio autentičan dokumenat, Pašićevu depešu, iz koje se vidi, da prečanski krajevi nisu osovjeni, da se nisu morali sjediniti sa Srbijom, da su mogli sami odlučiti o sebi po svojoj volji, pa i u tom pravcu, da budu samostalni

(…) Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima. Kad taj stav zauzmu, onda će sve ići lako, jer će se stvoriti takvo psihološko raspoloženje i takva politička atmosfera u kojoj će se sporazumi lako ugovarati i lako realizirati.

(…) Hrvati traže dakle pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat.

(…) I ako se hoće zajednica sa Hrvatima, a i sa ostalim Srbima, mora se napuštati stara ideologija i stara terminologija, koja je naslijeđena od predratne (homogene) Srbije.

(…) Neki u Beogradu tvrde, da sam ja taj, koji podjaruje Hrvate, a i druge, naročito vojvođanske Srbe na otpor. Ja mislim da bi bilo smiješno braniti se od toga…Otpora ne može biti tamo, gdje nema nezadovoljstva i on je to jači, što je nezadovoljstvo veće.

(…) Pogledajmo uostalom današnju situaciju. Ipak je to neizbrisiva sramota da je iz Srbije uopće mogao doći takav režim, kao što je taj t.zv. 6. januarski. To je najgori, najkoruptivniji, i idejno najbjedniji režim, koji se pojavio u novijoj historiji, te se ne može usporediti ni s kojim drugim na svijetu.

(…) Ja sam dvije godine i 3 mjeseca odsjedio u potuno izolovanom zatvoru i morao sam pribjeći štrajku glađu, da se dokopam slobode – u izgnanstvu. U izgnanstvu su Košutić i Krnjević. Maček je već po drugi put u zatvoru, suđen na tri godine. Predavec je najprije suđen zbog prostog zločina na tri godine, koje je odležao u kaznenom zatvoru i tek što je izašao iz zatvora ubili su ga. Ubijstvo su diktirali oni isti, koji su dali ubiti Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Dr. Šuflaj je ubijen, Dr. Budak je skoro ubijen, Dr. Pernar je u zatvoru, iako još i danas nosi zrno u grudima iz revolvera P. Račića. Dr. Korošec se nalazi u internaciji, a jednako i njegovi drugovi iz vodstva. Po zatvorima se vuku toliki Hrvati, Slovenci i Srbi iz preka, kojima se broj ne zna i od kojih se mnogi prebijaju i muče mukama svakojakim. Zločinstva, koja se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i Sjevernoj Dalmaciji, postala su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt i na doživotnu tamnicu sipaju kao iz rukava. Vješanje se vrši svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću, da čovjeku mora pamet stati kad to promatra. I taj besramni i bezbožni režim sramoti srpsko ime pred cijelim svijetom…da ja ne znam hoće li se ta ljaga ikada moći potpuno sprati sa njega.

(…) Nemojmo da se obmanjujemo i da se zavaravamo i da prodajemo rog za svijeću. Tako sam se naprosto skandalizirao kad sam čitao u novinama kako predstavnici srpske pravoslavne crkve tobože vrše neku propagandu za zbliženje sa Bugarskom. Pa zašto ti predstavnici srpske pravoslavne crkve ne dignu svoj glas protiv nečuvenog bezakonja…

(…)

1)Treba stvarati i izgrađivati naš seljačko-radnički pokret t.j. stvarati radničko-seljačku stranku, ali u najtješnjoj zajednici sa Radićevom hrvatskom seljačkom strankom. Hrvati moraju biti sigurni, da ih nećemo ostaviti do posljednjeg daha i da se na nas mogu pouzdano osloniti u ovoj strašnoj situaciji koju danas preživljavaju.

(…)

3)Ne samo izvor, nego i nosilac vlasti i prava u našoj državnoj zajednici može biti samo narod…“

(navedeno djelo, str. 204-211.; )

Preživjelog zastupnika (iz atentata na Radića i druge, od 20. lipnja 1928. godine), dr. Ivana Pernara, nastavlja se sustavno progoniti i zatvarati pod izmišljenim optužbama, kako bi mu se mogao pratiti svaki korak i spriječiti njegovo javno djelovanje.

Stjepan_RadicPod pritiskom su i obitelji žrtava. Udovica hrvatskog narodnog vođe Stjepana, Marija Radić, pod stalnom je paskom doušnika i policije. Iako je ostala kao samohrana majka sa četvero djece, uzdržavala se od vlastitog rada, i odbila mirovinu koju joj je ponudio osobno kralja Aleksandar, rekavši da ne želi ništa od ubojica njenog muža. Niz godina se bezuspješno borila da Punišu Račića stigne zaslužena kazna, pa je taj problem čak nastojala i internacionalizirati pred Ligom naroda – također bez uspjeha. Od istog tijela, tražila je da obitelj Radić u parnici protiv ubojice zastupa francuski odvjetnik Henry Torres. Njemu je napisala pismo u kojem za ubojstvo supruga otvoreno optužuje velikosrpski državni vrh: „Borba u kojoj je poginuo Stjepan Radić više je nego borba naroda hrvatskoga… to je borba zapadne kulture s tamnim i mračnim sramotama srednjega vijeka… Stjepan Radić morao je umrijeti, jer ga je na smrt osudila čitava vladina većina i jer je ta osuda dobila najviše odobrenje ministra dvora. Sedam je srbijanskih zastupnika bacalo kocke, pa je samo slučaj odlučio, tko će biti izvršilac toga nedjela.“

Supruga Augusta Košutića, Mira (inače, kćer Stjepana i Marije Radić), također je bila izvrgnuta stalnom šikaniranju, naročito nakon odlaska supruga u emigraciju. Ante Trumbić nije trpio ozbiljnije posljedice samo zahvaljujući svome prijateljstvu s kiparom Ivanom Meštrovićem, koji je bio miljenik kralja.

Netrpeljivost velikosrbijanskog režima prema Hrvatima dodatno je potaknuto ubojstvom diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseju 1934. Mada je ubrzo utvrđeno kako ga je izvršila bugarska nacionalistička revolucionarna organizacija (VMRO), najveća krivnja je pala na ustaše i Antu Pavelića (tada u egzilu u Italiji), a Hrvati su smatrani glavnim krivcima za ovaj „zločin“.*

* Je li zločin ubiti diktatora koji je na duši imao tisuće nevinih žrtava, to je pitanje na koje bi morali odgovriti teolozi ili filozofi. Dakako, ničije ubojstvo (kao nasilan, protupravan i nedemokratski čin) ne treba opravdavati, ali, žrtvu ovoga atentata ne može se stavljati u istu ravan s onima koji su svoje živote gubili samo zato što su tražili pravo na slobodu. Ako je bilo zločin ubiti tiranina i zlikovca Aleksandra Karađorđevića, onda su svi prevrati i sve revolucije (od „Francuske buržoaske“ nadalje), kriminalni pothvati, a svi atentati zločinački akti.

Učestali su progoni, zatvaranja, premlaćivanja i ubojstva diljem Hrvatske. U najvećem broju slučajeva počinitelji su bili državni službenici (žandari ili vojnici), a žrtve obični građani, seljaci i radnici. Biralo se uglavnom ugledne pojedince koji su u svojim lokalnim sredinama imali najviše utjecaja. Kad se njih ušutkalo, onda je bilo lakše izvršiti pacifikaciju čitavih područja. Bio je to razrađen sustav koji se u praksi pokazao vrlo djelotvoran.

(nastavit će se)

 Daran Bašić/kamenjar.com

>>U potrazi za istinom 4. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

NEKAŽNJENI ZLOČINI – KRVAVA JESEN U LOVASU

Objavljeno

na

Objavio

U listopadu 1991. godine, malo pitoreskno hrvatsko mjesto Lovas (smješteno na krajnjem istoku Hrvatske, na obroncima Fruške Gore, između Sotina i Iloka), pretvoreno je u koncentracijski logor u kojemu su srpski zločinci počinili neke od najtežih i najokrutnijih masovnih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata.

“Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem” – svjedoči jedna od žrtava, teško ranjeni Ivan Mujić koji je uspio preživjeti dane okupacije svog sela i krvavu “berbu grožđa” u minskom polju kuda su njega i njegove sugrađane natjerali pripadnici srpske paravojske.

U tom hodu smrti ubijen je 21 civil, dok ih je 14 ranjeno. Leševi žrtava pokopani su tek sutradan u zajedničku masovnu grobnicu. Selo je temeljito opljačkano i spaljeno.

Pokolj u Lovasu planirani je zločin koji su počinili “JNA” i srpske paravojne postrojbe sastavljene od domaćih Srba i njihovih pomagača iz Srbije i bio je dijelom sveobuhvatnog velikosrpskog projekta etničkog čišćenja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji”. Prema izvješćima UN-a, pored postrojbi “JNA”, u tomu su sudjelovali i četnički odredi “Beli orlovi” i “Dušan Silni”.

Jedan od najodgovornijih za sve što se događalo u Lovasu i okolici je krvnik Srijema, oficir “JNA” Dušan Lončar koji je zapovjedio napad na Lovas, a izravni je krivac i za masovni zločin u Tovarniku (75 ubijenih nakon pada ovog mjesta u ruke agresora, 22. rujna 1991. godine).

Napad, okupacija, pokolj i bijele vrpce za Hrvate

Razorena crkva sv, Mihaela u Lovasu, listopad 1991.

Napadi na Lovas započeli su 10. listopada i trajali punih osam dana.

Spomenuti Ivan Mujić opisuje to stanje kao dane u kojima je svakodnevno “gledao smrti u oči”.

U Lovasu je živio sa suprugom i svjedoči kako je od početka rata cijeli taj kraj bio okružen vojskom i četnicima, a kasnije su uslijedila i granatiranja sela, pogotovu katoličke crkve.

Dva dana po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, započela je okupacija i brutalno iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ujutro, u 7,30 sati, tog 10. listopada, uslijedilo je granatiranje i odmah potom pješački napad koji malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu uspjeli odbiti. Tog prvog dana okupacije, agresor je ubio 23 stanovnika – na ulicama, u dvorištima ili u kućama žrtava. Domaći Srbin iz Lovasa, Milan Radojčić bio je zapovjednik “Teritorijalne odbrane” općine Lovas i on i njegova skupina su uz pristanak oficira “JNA” u mjestu uspostavili svoju vlast.

Hrvati su po naredbi srpskih nacista morali nositi bijele vrpce oko rukava i od tada nadalje tretirani kao roblje. Lovas je pretvoren u srpski koncentracijski logor iz kojega nije bilo izlaza.

Katolička crkva sv, Mihaela je zapaljena i srušena, na svakoj hrvatskoj kući je izvješena bijela krpa, 261 je opljačkana u spaljena, dok su srušeni ili oštećeni i svi gospodarski objekti. Mnoge su žene i djevojke silovane, dio je mještana odveden u logore u Srbiji. Mnogi su mučeni – tukli su ih željeznim šipkama, kabelima, palicama, bušili im noge i ruke električnim bušilicama, izlagali elektro-šokovima, vadili su im zube i stavljali sol na rane…Tih tortura nisu pošteđene ni žene.

Krvava “berba grožđa”

Pokop žrtava iz masovne grobnice u Lovasu

Dana 17. listopada, okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Nakon što se do 16 sati tamo skupilo 60 ljudi, zločinci su ih s puškama u rukama natjerali u  dvorište mehaničarske radione (u krugu zadruge), gdje su prenoćili pod stražom. Popisani su, a potom je nekoliko ljudi odvojeno na stranu i pretučeno.

Najgore je tek slijedilo nakon neprospavane noći, 18. listopada, kad su ponovno nemilice tukli (bokserima, palicama, nogama i rukama) i boli noževima većinu uhićenih i potom ih poveli (kako su rekli, u “berbu grožđa”).

Prema iskazu Ivana Mujića, najveći mučitelji bili su izvjesni Petronije, Kosta, Pljoka, Nikola.

Onako krvave i izmučene, postrojili su ih i potom s uperenim puškama potjerali do minskog polja. Usput su ubili Boška Bođanca koji nije mogao dalje hodati. Prozivali su ih po imenu i prezimenu i natjeravali u minsko polje držeći ih cijelo vrijeme na nišanu.

Skupina od 52 Hrvata silom je upućena na čišćenje minskog polja svojim tijelima. Nisu znali da se oko njih nalaze ubojita eksplozivna sredstva. Krvnici su ih natjerali da se uhvate za ruke, rašire i tako pješice krenu preko minskog polja. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a ranjeno njih 14. Na tom području nije ranije bilo minskog polja, nego je ono bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Da se na kraju nije našao jedan oficir “JNA” koji je prekinuo ovaj masakr, vjerojatno bi bili svi pobijeni. (Opširnije: isto – )

Epilog

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998. godine), iz masovne grobnice na području Lovasa ekshumirano je 68 žrtava i njih još 10 u pojedinačnim grobnicama.

Tijekom Domovinskog rata u Lovasu je ubijeno ukupno 89 osoba, dok se jedna vodi kao nestala.

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine 2007. godine je podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva protiv 14 osoba (pripadnika “JNA”, lokalnih teritorijalnih paravlasti općine Lovas u vrijeme rata i četničkog odreda “Dušan Silni”) za ubojstvo 70 civila u Lovasu: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Lovas je jedno od rijetkih mjesta na istoku Hrvatske u koje se vratio život

Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je poslije 4 godine suđenja (26.6.2012.) izreklo osuđujuće presude koje su, međutim, 2014. godine od strane Apelacionog suda poništene, te je naloženo novo suđenje.

Slijede manipulacije s izmjenama sudaca, pa čak i njihovim smjenjivanjem i nepostavljanjem drugih, tako da se postupak namjerno opstruira.

Protiv Milana Devčića i još 9 optuženih (jer u međuvremenu su umrla njih četvorica: Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić), pokrenut je novi proces koji je trebao biti završen 2016. godine, ali je neposredno prije završnih riječi postupak počeo ispočetka – zbog postavljanja novog predsjednika Sudskog vijeća!

Tako se bizantska podvala i dalje nastavlja kao i u svim drugim slučajevima gdje Srbija tobože “sudi” vlastitim zločincima za djela masovnih zločina koja su počinili na teritoriju Hrvatske. (Vidi: (https://www.danas.rs/drustvo/sudjenje-za-lovas-pocinje-iz-pocetka/)

Neobjašnjivo je, međutim, da Republika Hrvatska po tom pitanju ne poduzima ništa. Za koju godinu, kad akteri događaja poumiru, bit će kasno za pravdu.

O zločinima u Lovasu te ratne jeseni 1991. godine, snimljen je 2017. godine dokumentarni film “Krvava berba grožđa” (autor Silvije Mirošničenko). U njemu pakao koji su prošli opisuju autentični svjedoci – preživjele žrtve (Ruža Pavlić, Petar Vuleta, Nevenka Peulić).

U prepunoj dvorani Art-kina Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 14. listopada 2017. godine održana je premijera ovog potresnog filma koji je izazvao i suze i ovacije nazočnih.

Narod ne zaboravlja.

Pamti.

I pamtit će svoje žrtve i krv prolivenu za slobodu.

Moliti za njih, sjećati se i čuvati uspomenu.

To mu nitko ne može uzeti.

Ali, nepravda zbog nekažnjenog zločina boli, peče i ostavlja gorak okus u ustima…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari