Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 5. dio

Objavljeno

na

OSOBNA I IMOVINSKA NESIGURNOST – BARTOLOMEJSKA NOĆ

Što se tiče lične sigurnosti, dokazana su mnogo i mnogo puta i na sudu policijska stradanja političkih uapšenika. Tortura, mnogostruka, rafinirana, krvava, uobičajeno je sredstvo, kojim se terorizira i iznuđuju ‘priznanja’. Kad treba i ubija se uapšenike. I sudski je utvrđeno, kako su u policiji ubijani ljudi, a zatim bacani niz prozor, da se fingira samoubojstvo.

Organiziraju se bande pokvareni mladića, koji za platu priređuju manifestacije ‘za kralja i otadžbinu’ i pod sigurnom zaštitom imadu da sa ‘patriotskim’ parolama izazivaju progone i napadaju mirne ljude, osim što pod presijom, jer svak zna tko ih štiti, iznuđuju, naročito kod poslovnih ljudi, novac. Ubija se i na ulici bezkažnjeno, i mada su zločinci poznati, ne otkrivaju se.

Dr. Mile Budak

Dr. Mile Budak

Kad je u lipnju napadnut o podne u najprometnijoj ulici hrvatski književnik Mile Budak nastala je sveopća uzrujanost, pa je, osim ostaloga, izdalo protest i apel na javnost i na vlasti oko 200 uglednih ličnosti, tražeći ništa drugo, nego zaštitu prava čovjeka na život i slobodu.

Na čelu odličnih potpisnika, književnika, umjetnika, profesora, svećenika, bila su i dva metropolita katoličke crkve, Dr. Ante Bauer i Dr. Josip Šarić, prvi nadbiskup u Zagrebu a drugi u Sarajevu. U tom protestu citiralo se je i izvatke iz interpelacija koje su nekoji članovi današnjeg zastupničkog doma u Beogradu (pristaše ovoga režima, ‘birani’ na listi generala Živkovića, bivšeg predsjednika vlade) podnijeli na ministra policije o tomu atentatu na Budaka. Istaknuto je, da je lane ubijen bezkažnjeno na ulici sveuč. prof. Šuflaj, a da je napadaj na Budaka uvod u politička umorstva, čiji će uspjeh biti drugi put sigurniji, a žrtve brojnije i teže.

Pa se nastavlja: ‘Doba se grozne proskripcije vraća, a listu od 27 proskribiranih političara u Zagrebu čuva po vama (ministru policije) odobreni ‘Novi Pokret’ (organizacija pod krinkom ekonomske propagande) s preciznim uputama za krvavu bartolomejsku noć. Otrovana politička atmosfera stoji pod strašnim dojmom nevidljive ruke, koja i na glave mirnih protivnika pušta gvozdene palice smrti.’ Pa se još na adresu ministra kaže i ovo: ‘Dok tako zemljom prolazi smrt, a vi g. ministre, za ličnu bezbednost ništa ne poduzimate, dotle iza ovih napadaja, ubistava i smrti jezovita narodna duša sumnja vidi sakrivenu ruku vaše javne bezbednosti.

Odgovor na ove interpelacije do danas, nakon pet mjeseci nije došao, ali su međutim pale uslijed zaključenja sesije.

milan sufflay[ad id=”68099″]

29. VELIKA SRBIJA I «AMPUTACIJA» HRVATSKE

Kako su u Beogradu uvijek mislili samo na stvaranje Velike Srbije, to jest srpske pravoslavne države po mogućnosti sa što manje nepravoslavnih, i u tom pravcu stvarao se u školi i u javnom životu narodni mentalitet, tako danas, kad vide da ne ide sve glatko, kako bi oni htjeli, traže načina kako bi se riješili Hrvatske, koja je historijski predstavnik hrvatske državne misli. Ali to nije lako provesti sa svom vlašću i oružanom silom, kojom raspolažu. Jer bar nekoji znadu, da na konferenciji mira nije dosuđeno Srbiji kao takovoj ni pedalj zemlje osim Caribroda i Bosiljgrada i onih krajeva, koje je Srbija dobila 1913. ugovorom o miru u Bukureštu, a znat će i to da je ova država dobila međunarodno priznanje samo na predpostavci da su Hrvati, Srbi i Slovenci iz bivše Austro-Ugarske s jedne strane i Srbija s druge svojim sporazumom osnovali ovu državu pod imenom kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Ako bi nastalo pitanje dijeljenja ove države zato što bi se ustanovilo da narod s jedne i s druge strane, kako nije 1918. bio upitan tako, da ni kasnije nije odobrio taj sporazum, nego da je Srbija “via facti” nametnula nezavisnoj državi Hrvatskoj i ostalim ovamošnjim zemljama svoju vojničku hegemoniju, koja nam je donijela turski sistem: spahija i raje, koja hegemonija devastira naše zemlje i uništava u njima pravni red, staloženi socialni poredak, zakonitost pravne države, kulturni život, ekonomsku ravnotežu, sigurnost života i imovine, naše liberalne ustanove, koja je jednom riječju nesposobna, da učini išta što predstavlja stabilizaciju prilika (osim one : Ubi solitudinem faciunt, pacem appellunt!), uslove narodnog prosperiteta i socialni mir; ako, kažemo, takav postupak iznese na tapet pitanje “amputacije”, onda će i drugi faktori imati da kažu svoju riječ, a između njih svakako Hrvatski narod da kaže što misli o svojoj sudbini. Svakako ove pojave, koje su realne, sile nas Hrvate da vodimo računa o svom opstanku, ne dozvoljavajući da naša sudbina bude zavisila o volji onih, koji u stotinu godina svoje nezavisnosti (pokazali su?), da se znadu boriti, ali nisu znali (da?) Srbiju urede kao Evropsku državu.

31. KATASTROFALNO EKSPERIMENTIRANJE

Srbija vjekovima živi svojim osobitim životom, koji je ostavio u narodu svoje duboke tragove crkveno-kulturne, političke, socialne. Tako se izgradio zaseban mentalitet, koji na svoj način gleda na odnose života naroda i ljudi. To je činjenica o kojoj se mora voditi računa. Sve je to posve različito tako, da i ako govorimo istim rječnikom, ne govorimo istim izrazom uma i osjećanja.

Htjeti nametnuti njihovu vlast ovamo i upravljati samo njihovim navikama i metodama, kao što se je radilo ovih prvih 14 godina s ovakovim katastrofalnim rezultatom, nije naprosto moguće, ako se neće stvarati sve to veći sukob, koji će rađati sve to većim zlom. Ovo neuspjelo eksperimentiranje (do sada se je mijenjalo četiri puta teritorialno razgraničenje administracije i istodobno mijenjanje administrativne kompetencije, što bi i pod jednom sposobnom vlašću bilo dovoljno da se razori i najbolja administrativna organizacija, a sada kao da se sprema još jedan eksperimenat!) mora se već jednom napustiti. Teško se je čemu nadati iz Beograda, koji je politički može se reći Srbija, što bi u isto vrijeme značilo ispuštanje iz ruke onih materialnih koristi, koje hegemonija politička sobom nosi.

32. PRAVO KAO TEMELJ HRVATSKIH ZAHTJEVA

Na naše tužbe iz Beograda se odgovara: Prvo, da se ne zna što Hrvati hoće, jer nemaju programa te nas pozivlju da kažemo što ‘tražimo’; drugo, da su Hrvati sa Srbima (pravoslavnima) tako pomiješani da ih se ne može razgraničiti na autonomne teritorije.

Na ovo Hrvati odgovaraju, da je njihov program ovaj: Prvo, da ništa ne traže od Srbije, nego hoće da Srbijanci odu sa vlasti iz njihove zemlje, gdje nemaju nikakvih svojih prava; a drugo, da je teritorialno razgraničenje, u bilo kojem slučaju moguće, a to putem konstituiranja naroda, koji svojom slobodnom voljom ima da se izjavi.

Nakon (toga) lako će biti, ako se iskreno bude htjelo, urediti putom slobodnog sporazuma sve odnošaje, ne na bazi hegemonije, nego na bazi slobodne asocijacije interesa na izmjeničnu korist ugovornika i njihovih odnosa.

Danas se može fundirati država samo na ovom temelju.” *

*Na kraju dr. Boban navodi u bilješci br. 37: “Dokument u arhivu JAZU, ostavština A. Trumbića, neregistrirano” . ;

Samo 4 dana poslije, nastala je Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije (poznata kao Zagrebačke punktacije) koju su na sastanku 0d 05., 06., i 07. studenoga 1932. godine, donijeli: kao predsjednik dr Vladko Maček iz Zagreba, dr Dušan Bošković iz Pančeva, dr Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugoga Sela, dr Juraj Šutej iz Sarajeva, dr Ante Trumbić iz Splita, i Većeslav Vilder iz Zagreba.

Ovaj dokument u 6 točaka donosi slijedeće zaključke:

»1. Stojeći na principu demokracije, smatrano narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti.

2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života.

3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama uopće, s ove strane Drine, Save, Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u svojoj ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno, uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To je stanje postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 06. I. 1929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.

4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na 1918. kao ishodnu točku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona odstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim predstavnicima.

5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će načelnu podlogu misao da ta zajednica, isključivši prevlast jednog ili više njenih članova nad ostalim, ima biti jedna asocijacija interesa osnovana na slobodnoj volji njenih članova tako, da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života naroda srpskog, naroda hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi inojezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.

6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju.«*

*Vidi: Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987., str. 34/35.; autor navodi u bilješci br.39., na kraju teksta kao izvor: »Almanah ‘Nove riječi’ za 1940, str. 24-26. Tekst Punktacije napisao je Trumbić i one umnogome nose pečat njegovih shvaćanja.«)

Režimski tisak, obrušio se na ovaj dokument SDK, kao i na Trumbićev Elaborat, svom žestinom uz kvalifikacije: „ovu su rezoluciju potpisali svega nekolicina ljudi, koji bi htjeli neovlašteno da govore u tuđe ime…“ i sl., uz bezuvjetnu obranu „narodne dinastije“ i Kralja i nevješte pokušaje pobijanja iznesenih tvrdnji. Ove napade na Rezoluciju SDK, objavio je sarajevski list Večernja pošta br. 3444, 25. XI 1932. (Vidi: isto, str. 35.).

Režimu u Beogradu naročito je smetala činjenica što su Hrvati i Srbi ‘prečani’ konačno ovim dokumentom postigli puno jedinstvo u stavovima i zauzeli istovjetna politička stajališta po svim bitnim pitanjima, što je bila zapreka njegovim planovima pretvaranja države u „Veliku Srbiju“.

Događaji koji su uslijedili pokazali su da srbijanski diktatori imaju namjeru obračunati se svim sredstvima sa svakim oprbenim djelovanjem.

Na političara i književnika dr Milu Budaka (kasnije visoki ustaški dužnosnik), također je izvršen atentat, usrijed dana u Zagrebu, 7. lipnja 1932. godine, ali je preživio.

Potpisnici Rezolucije, ali i svi drugi „nepoćudni“ intelektualci, došli su pod još jači udar, a na neke je izvšen i atentat. Tako je jedan od njih – Josip Predavec, član HSS-a – ubijen 15. srpnja 1933. godine u Dugom Selu.

Iste godine (3. rujna), u svome stanu na Tuškancu (dio Zagreba) pronađen je mrtav dr Ivo Pilar, poznati znanstvenik i povjesničar koji je pisao i govorio protiv srbijanske hegemonije i njezinih teritorijalnih aspiracija u Bosni i Hercegovini. Službena verzija bila je kako je riječ o samoubojstvu, ali se sve odigralo u krajnje sumnjivim okolnostima koje nikada nisu istražene niti razjašnjene.

Na kraju, konačno je i sam Svetozar Pribićević, koji je čitavo desetljeće bio instrument i jedan od stupova te i takve velikosrpske politike, shvatio (doduše, kasno, ali ipak), da srpska diktatura, hegemonija i, napose, ovakav odnos prema Hrvatima mogu imati teške i tragične posljedice po sve narode u Kraljevini Jugoslaviji.

Nakon robije i štrajka glađu (kojim se izborio za slobodu – pod uvjetom da mora otići u egzil), u Parizu, početkom 1933 godine izlazi knjiga Diktatura kralja Aleksandra ( La dictature du roi Alexandre), u kojoj Pribićević na analitički način „secira“ hegemonistički srbijanski režim, otvoreno iznoseći sve što je o njemu znao. Budući da je knjiga izazvala pravo ogorčenje u tamošnjim političkim krugovima (ne samo u redovima vlasti, nego i u opoziciji), te među najviđenijim intelektualcima i srpskim uglednicima, i jednodušno ocijenjena kao „štetna“ za Srbiju i srpske interese (s optužbama da jednostrano govori o političkom stanju i neistinito prikazuje srpsku povijest), Pribićević u ljeto iste godine, prvacima triju srbijanskih opozicijskih stranaka (radikali, zemljoradnici, demokrati), piše pismo u kojem želi pojasniti svoje stavove.

Na desetak kucanih stranica, on iznosi svoje poglede na ukupno stanje u Kraljevini SHS, osvrće se na položaj opozicije i njezinu ulogu, dotiče problem riješavanja srpsko-hrvatskih odnosa i drugih važnih pitanja, te na kraju u 12 točaka sažeto iznosi prijedloge onoga što bi se sve moralo poduzeti za normaliziranje stanja u državi. Jedan od njegovih zaključaka, primjerice jeste (u točki 4.), da bi se stanje moralo vratiti na ono od prije 1. decembra 1918. godine, te da se nacionalno pitanje može riješiti samo ako se narodi koji je tvore, kao individualiteti, svojom slobodnom voljom i bez ikakve prisile opredjele za život u zajedničkoj državi.

Pismo je poslano iz Pariza i nosi datum 19. VII.1933.godine. Budući da je riječ o doista zanimljivom materijalu, koji je desetljećima bio skrivan od očiju javnosti, evo pojedinih ulomaka (mada ga je radi potpunog razumijevanja najbolje pročitati u integralnom obliku), prema tekstu koji je objavio dr Ljubo Boban u Historijskom zborniku, Godina XVIII, Zagreb, 1966..; dr. Boban navodi da je original pohranjen u zbirci Ante Trumbića (f-135).

Evo što, među ostalim, kaže Pribićević:

„Pišem svoj trojici (liderima vodećih opozicijskih stranaka u Srbiji – op. autora) povodom izvještaja, koje sam u uredu primio.

Svetozar Pribićević

Svetozar Pribićević

(…) Iz tih izjava vidim ja samo jedno, a to je, da današnji Srbijanci 1) ne podnose kritiku i 2) nemaju smisla za autokritiku. Otud potiče nezadovoljstvo s mojom knjigom, kome ste i vi dali izraza u razgovorima s mojom ženom. Vi se naprosto ne možete uzvisiti iznad vaše sredine, ne možete se – i nitko od vas – oteti njenom svemoćnom uticaju; svi vi jednako rezonirate i jedenako argumentirate, naročito kad je u pitanju održanje prevlasti Srbije, i što je najčudnije, pojedini visoki inteligentni ljudi, kojima se inače čovjek mora diviti, jednako misle o tom pitanju kao na primjer komandant cjelokupne žandarmerije ili kraljeve garde.

Zbog toga je iz Zagrebačke rezolucije ( u fusnoti, dr. Boban navodi: „Misli na tzv. Zagrebačke punktacije“ – op. Z.P.) najviše uvredio (do srca) pasus o srbijanskoj hegemoniji, koji je pak istinit, jer naša država nije Jugoslavija, ni država Srba, Hrvata i Slovenaca, niti je to nekakvo ujedinjeno srpstvo, nego je naprosto proširena predratna Srbija. Kad se u Srbiji ni taj fakat ne će da prizna, kako se onda može vjerovati da se naše prilike mogu srediti bratskim sporazumom i dogovorom i zašto se onda čudite, što se tzv. prečani ironički osmješkuju kad se formula o ‘bratskom dogovoru’ ubacuje u naše diskusije.

(…) Svetozar Marković rekao je na adresu Srbije slične, pa i teže stvari i iznio krupnije optužbe, nego ja u svojoj knjizi; on je kazao da se Srbija nije nikad ponašala prema Bosni, Bugarskoj ili Crnoj Gori bratski i prijateljski, nego je prema njima zauzimala stav osvajača i gospodara.

(…) U državi je bila mjerodavna riječ Srbije, vodstvo je države bilo uvijek skoro isključivo u srbijanskim rukama i to skoro uvijek sa 100%, tako da ja nisam mogao druge krajeve činiti odgovornim za ulogu, koju oni uopće nisu igrali ili su je igrali tek u sporednijem značaju.

Ja ne znam, kako vas izvjesna fakta, koja tuku kao maljem u glavu ne mogu uvjeriti? Zar ne vidite ovaj fakt, da su npr. za tako zvano ‘jedinstvo države’ svi Srbijanci, dok su drugi u ogromnoj većini protiv? Kako to da nisu za ‘jedinstvo države’ Hrvati, a Srbijanci protiv? …Zašto su svi Srbijanci za ‘jedinstvo države’, a Hrvati protiv? Pitajte se to i analizirajte.

(…) Vidite, svaki Srbijanac smatra, da on ima pravo da rješava o tom, što će biti sa Hrvatskom, kako će se urediti Vojvodina ili koji drugi kraj, ali kad Maček dirne pitanje Makedonije, onda svi Srbijanci skoče kao ubodeni, jer on nema pravo da se miješa u to pitanje.

(…) Dragi moji prijatelji, odbijam prigovor da sam u knjizi nipodištavao historiju Srbije. Ja sam ustao protiv megalomanije, a ne protiv prave istinske historije. Kad je pok. Ruvarac pisao, da Srbi nisu došli u Vojvodinu kao organizovan narod, nego kao bjegunci, da nisu sklapali s carevima bilateralne ugovore, nego da su od njih dobivali na osnovu svojih molbi carske gramate, da Đuraj Branković nije bio despot, nego švindler, da Srbi nisu izdani na Kosovu, nego da su potučeni itd., nitko od vas to nije uzeo kao nipodaštavanje srpske historije.

(…) Oprostite izraz, ali vas vređa, svaka istina i svaki dokumenat, jer hoćete da nametnete neku romantičnu historiju, kakva se pisala prije stotinu godina. Vidite, ja sam u knjizi iznio autentičan dokumenat, Pašićevu depešu, iz koje se vidi, da prečanski krajevi nisu osovjeni, da se nisu morali sjediniti sa Srbijom, da su mogli sami odlučiti o sebi po svojoj volji, pa i u tom pravcu, da budu samostalni

(…) Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima. Kad taj stav zauzmu, onda će sve ići lako, jer će se stvoriti takvo psihološko raspoloženje i takva politička atmosfera u kojoj će se sporazumi lako ugovarati i lako realizirati.

(…) Hrvati traže dakle pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat.

(…) I ako se hoće zajednica sa Hrvatima, a i sa ostalim Srbima, mora se napuštati stara ideologija i stara terminologija, koja je naslijeđena od predratne (homogene) Srbije.

(…) Neki u Beogradu tvrde, da sam ja taj, koji podjaruje Hrvate, a i druge, naročito vojvođanske Srbe na otpor. Ja mislim da bi bilo smiješno braniti se od toga…Otpora ne može biti tamo, gdje nema nezadovoljstva i on je to jači, što je nezadovoljstvo veće.

(…) Pogledajmo uostalom današnju situaciju. Ipak je to neizbrisiva sramota da je iz Srbije uopće mogao doći takav režim, kao što je taj t.zv. 6. januarski. To je najgori, najkoruptivniji, i idejno najbjedniji režim, koji se pojavio u novijoj historiji, te se ne može usporediti ni s kojim drugim na svijetu.

(…) Ja sam dvije godine i 3 mjeseca odsjedio u potuno izolovanom zatvoru i morao sam pribjeći štrajku glađu, da se dokopam slobode – u izgnanstvu. U izgnanstvu su Košutić i Krnjević. Maček je već po drugi put u zatvoru, suđen na tri godine. Predavec je najprije suđen zbog prostog zločina na tri godine, koje je odležao u kaznenom zatvoru i tek što je izašao iz zatvora ubili su ga. Ubijstvo su diktirali oni isti, koji su dali ubiti Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Dr. Šuflaj je ubijen, Dr. Budak je skoro ubijen, Dr. Pernar je u zatvoru, iako još i danas nosi zrno u grudima iz revolvera P. Račića. Dr. Korošec se nalazi u internaciji, a jednako i njegovi drugovi iz vodstva. Po zatvorima se vuku toliki Hrvati, Slovenci i Srbi iz preka, kojima se broj ne zna i od kojih se mnogi prebijaju i muče mukama svakojakim. Zločinstva, koja se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i Sjevernoj Dalmaciji, postala su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt i na doživotnu tamnicu sipaju kao iz rukava. Vješanje se vrši svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću, da čovjeku mora pamet stati kad to promatra. I taj besramni i bezbožni režim sramoti srpsko ime pred cijelim svijetom…da ja ne znam hoće li se ta ljaga ikada moći potpuno sprati sa njega.

(…) Nemojmo da se obmanjujemo i da se zavaravamo i da prodajemo rog za svijeću. Tako sam se naprosto skandalizirao kad sam čitao u novinama kako predstavnici srpske pravoslavne crkve tobože vrše neku propagandu za zbliženje sa Bugarskom. Pa zašto ti predstavnici srpske pravoslavne crkve ne dignu svoj glas protiv nečuvenog bezakonja…

(…)

1)Treba stvarati i izgrađivati naš seljačko-radnički pokret t.j. stvarati radničko-seljačku stranku, ali u najtješnjoj zajednici sa Radićevom hrvatskom seljačkom strankom. Hrvati moraju biti sigurni, da ih nećemo ostaviti do posljednjeg daha i da se na nas mogu pouzdano osloniti u ovoj strašnoj situaciji koju danas preživljavaju.

(…)

3)Ne samo izvor, nego i nosilac vlasti i prava u našoj državnoj zajednici može biti samo narod…“

(navedeno djelo, str. 204-211.; )

Preživjelog zastupnika (iz atentata na Radića i druge, od 20. lipnja 1928. godine), dr. Ivana Pernara, nastavlja se sustavno progoniti i zatvarati pod izmišljenim optužbama, kako bi mu se mogao pratiti svaki korak i spriječiti njegovo javno djelovanje.

Stjepan_RadicPod pritiskom su i obitelji žrtava. Udovica hrvatskog narodnog vođe Stjepana, Marija Radić, pod stalnom je paskom doušnika i policije. Iako je ostala kao samohrana majka sa četvero djece, uzdržavala se od vlastitog rada, i odbila mirovinu koju joj je ponudio osobno kralja Aleksandar, rekavši da ne želi ništa od ubojica njenog muža. Niz godina se bezuspješno borila da Punišu Račića stigne zaslužena kazna, pa je taj problem čak nastojala i internacionalizirati pred Ligom naroda – također bez uspjeha. Od istog tijela, tražila je da obitelj Radić u parnici protiv ubojice zastupa francuski odvjetnik Henry Torres. Njemu je napisala pismo u kojem za ubojstvo supruga otvoreno optužuje velikosrpski državni vrh: „Borba u kojoj je poginuo Stjepan Radić više je nego borba naroda hrvatskoga… to je borba zapadne kulture s tamnim i mračnim sramotama srednjega vijeka… Stjepan Radić morao je umrijeti, jer ga je na smrt osudila čitava vladina većina i jer je ta osuda dobila najviše odobrenje ministra dvora. Sedam je srbijanskih zastupnika bacalo kocke, pa je samo slučaj odlučio, tko će biti izvršilac toga nedjela.“

Supruga Augusta Košutića, Mira (inače, kćer Stjepana i Marije Radić), također je bila izvrgnuta stalnom šikaniranju, naročito nakon odlaska supruga u emigraciju. Ante Trumbić nije trpio ozbiljnije posljedice samo zahvaljujući svome prijateljstvu s kiparom Ivanom Meštrovićem, koji je bio miljenik kralja.

Netrpeljivost velikosrbijanskog režima prema Hrvatima dodatno je potaknuto ubojstvom diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseju 1934. Mada je ubrzo utvrđeno kako ga je izvršila bugarska nacionalistička revolucionarna organizacija (VMRO), najveća krivnja je pala na ustaše i Antu Pavelića (tada u egzilu u Italiji), a Hrvati su smatrani glavnim krivcima za ovaj „zločin“.*

* Je li zločin ubiti diktatora koji je na duši imao tisuće nevinih žrtava, to je pitanje na koje bi morali odgovriti teolozi ili filozofi. Dakako, ničije ubojstvo (kao nasilan, protupravan i nedemokratski čin) ne treba opravdavati, ali, žrtvu ovoga atentata ne može se stavljati u istu ravan s onima koji su svoje živote gubili samo zato što su tražili pravo na slobodu. Ako je bilo zločin ubiti tiranina i zlikovca Aleksandra Karađorđevića, onda su svi prevrati i sve revolucije (od „Francuske buržoaske“ nadalje), kriminalni pothvati, a svi atentati zločinački akti.

Učestali su progoni, zatvaranja, premlaćivanja i ubojstva diljem Hrvatske. U najvećem broju slučajeva počinitelji su bili državni službenici (žandari ili vojnici), a žrtve obični građani, seljaci i radnici. Biralo se uglavnom ugledne pojedince koji su u svojim lokalnim sredinama imali najviše utjecaja. Kad se njih ušutkalo, onda je bilo lakše izvršiti pacifikaciju čitavih područja. Bio je to razrađen sustav koji se u praksi pokazao vrlo djelotvoran.

(nastavit će se)

 Daran Bašić/kamenjar.com

>>U potrazi za istinom 4. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Pogubili su i fra Melhiora Prlića vrsnog časnog brata i stolara na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Fra Melhior Prlić rođen je 26. srpnja 1912. u Sovićima, župa Gorica. Roditelji su mu bili Ambro i Anica, r. Vlašić. Kršten je 27. srpnja 1912., župa Sv. Stjepana, Gorica, MK sv. III., str. 37., br. 63. Krstio ga je fra Blago Babić, župnik, a kum mu je na krštenju bio Ante Vlašić, seljak. Krsno mu je ime Jerko.

Stanje duša župe Gorica na 240. stranici donosi popis obitelji Prlić Ambrože, + Grge, kućni broj 18. Ambroža (rođ. 20. 11. 1883.) i njegova žena Anica, r. Vlašić (rođ. 11. 4. 1884.), vjenčali su se 27. 11. 1906. godine i u svom braku rodili desetero djece, osam sinova i dvije kćeri: Antu (1907.), Milu (1908.), Jerku (1912.), Ivana (1914.), Stjepana (1917.), Ivu (1919.), Grgu (1920.), Zorku (1922.), Rafu (1925.) i Ljubu (1929.). Njihov je sin Jerko postao hercegovački franjevac fra Melhior.

Osnovna škola

Jerko je osnovnu školu završio u Sovićima. Odmah ispod njegovih Vlašića, na cesti, predivna je i danas kamena kuća osnovne škole.

Školske god. 1920./21. pohađa 1. razred osnovne škole. U razrednoj je knjizi na str. 26./27. pod brojem 35 upisan Jerko Prlić, rimokatolik, rođen 26. VII. 1911. od oca Ambroža, težaka iz Sovića, k. br. 18. Učiteljica mu je bila Kornely Brekkey. Te je školske godine nedostajao ukupno četiri sata: 2 opravdano, 2 neopravdano.

Uspjeh u pojedinim nastavnim predmetima:
Polazak škole: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljača) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Vladanje: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljače) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Nauka u vjeri: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Početna stvarna nastava: (listopad) 2; (prosinac) 1; (veljače) 2; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: db (2)
Srpski ili hrvatski jezik: (listopad) 2; (prosinac) 2; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: db (2)
Račun: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Zemljopis i povijest
Prirodne nauke
Krasnopis
Geometrija i crtanje
Gospodarstvo kućanstvo
Pjevanje: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Gimnastika: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Ženski ručni rad

UKUPNI USPJEH: (listopad) dobro = db (2); (prosinac) dovoljno = dv (3); (veljača) dovoljno = dv (3); (travanj) dobro = db (2); (lipanj) db (2)
Na kraju školske godine prošao s dovoljnim = dv (3)

Školske godine 1921. /1922. pohađa 2. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi na str. 62./63. pod brojem 14.
Na kraju je školske god. prošao s dobrim = db (2). Imao je u odnosu na 1. razred novi predmet krasnopis iz kojeg je imao ocjenu vrlo dobar = vdb (1). Te godine nije izostao nijedan sat nastave.
Školske god. 1922. /1923. pohađa 3. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 29.
Na kraju godine prošao je s dovoljnim = dv (3). U odnosu na 2. razred imao je sljedeće predmete: zemljopis i povijest dobar = db (2); prirodne nauke dovoljan = dv (3); geometriju i crtanje dovoljan = dv (3); gospodarstvo i kućanstvo dovoljan = dv (3).
Školske godine 1923. / 1924. pohađa 4. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 22. U školi u tom 4. razredu ima ocjene za mjesec listopad, i to: polazak škole (1), vladanje (1), nauka o vjeri (2), srpski ili hrvatski jezik (2) račun (2), zemljopis i povijest (3), prirodne nauke (2), krasnopis (3), geometrija i crtanje (3), gospodarstvo i kućanstvo (2), pjevanje (2) i gimnastika (2). Uspjeh na kraju toga razdoblja je dobar = db (2).

U razrednici u toj godini iza ovih ocjena u listopadu stoji: »Prešao u Drinovce« i potpis učiteljice Kornely Brekkey. U razrednim knjigama u školi u Drinovcima nema podataka o njemu. Time je, koliko nam sačuvane razredne knjige govore, Jerko Prlić, sin Ambrože, osnovnu školu završio u Sovićima.

Redovništvo i sveti redovi

U franjevački je red stupio kao tercijar u Mostaru 3. kolovoza 1935. U novicijat kao brat laik stupio je na Humcu 11. srpnja 1937. Arhiv Provincije čuva dopis (SP SV 120., folije 19. – 21., Humac, 13. 7. 1937.) meštra novaka fra Eugena Tomića koji obavješćuje Provincijalat da je o. provincijal 11. srpnja 1937. na Humcu primio u novicijat nove kandidate:
fra Boris (Ivan) Božić
fra Blago (Jozo) Brkić
fra Nevenko (Jozo) Dugandžić
fra Krešimir (Ante) Jukić
fra Bosiljko (Mate) Kordić
fra Teofil (Jure) Leko
fra Alojzije (Nikola) Milićević
fra Darinko (Bože) Mikulić
fra Urban (Bože) Pavković
fra Srećko (Jozo) Pejić
fra Rudo (Slavko) Prlić
fra Ambrozije (Ante) Tomić
fra Andrija (Bože) Topić
fra Stanko (Marijan) Vasilj
fra Ljubomir (Jozo) Zorić
fra Melhior (Jerko) Prlić, dosadašnji oblat primljen u novicijat laikata.
Redovničko im je odijelo obukao provincijal fra Mate Čuturić, a meštar im je bio »najprije fra Eugen Tomić, pa onda fra Mile Leko«.

Nakon godine dana provedene u novicijatu na Humcu jednostavne zavjete polaže 12. srpnja 1938. Potom ide na Široki Brijeg u stolariju. U njoj ostaje do kraja svoga života. Radio je i na početku učio zanat od vrsna stolara Hinka Rošeca, koji je već od prije u franjevačkoj stolariji na Širokom Brijegu. Fra Melhior je pismen, što ima zahvaliti pohađanju pučke škole u svojim rodnim Sovićima, župa Gorica, i nastojanju fratara u Mostaru i na Širokom Brijegu.

Da je na Širokom Brijegu radio u stolariji za samostan i za Provinciju, potvrđuje nekoliko vlastoručno ispisanih papira narudžbi i potražnja brava, drveta, dnevnica za djelatnike i drugog potrebnog za stolariju, kao i rasporedi osoblja.

Provincijal fra Krešimir Pandžić Vojnom okrugu u Mostaru službeno pod brojem 1112/40. 11. prosinca 1940. piše kako je »Prlić Jerko (fra Melhior) Ambrožin iz Sovića, rođen 1912. god. – srez Ljubuški, Vojni Okrug Mostar – pozvan ovih dana u rezervu u Hrvace – Sinj I. baterija.« Da bi bio oslobođen te »rezerve« provincijal se poziva na »naređenje u službenom Vojnom listu od 6. IX. 1940.« prema kojem se »svi obveznici-monasi od dana prijema monaškog čina imaju prevesti u obveznike-bolničare bez obzira u kojem su rodu vojske odslužili svoj kadrovski rok« …

»Obzirom na gornje moli se Naslov, da izvoli poziv u rezervu spomenutog Prlića Jerke (fra Melhiora) poništiti odnosno smatrati nevažećim, jer po svom zvanju i citiranom naređenju spada među bolničare, koji se u slučaju rata pozivaju.«

Fra Melhior je u samostanu na Širokom Brijegu i u sjemeništu, gimnaziji, konviktu za vanjske đake te u svim drugim gospodarskim objektima bio poput kućnog majstora. I ne samo da je otklanjao kvarove, on je znao napraviti i urediti mnoge zahtjevne zadatke. Tako čitamo u Hercegovini franciscani o događajima i radovima u samostanu na Širokom Brijegu:

»Novi je prefekt odlučio u dogovoru s fra Melhiorom Prlićem u prijašnjoj ostavi urediti malu banju s dva tuša. Banja je sjemeništu neophodno potrebna radi slučajeva svraba i sličnih zaraza. Zid između sjemenišnog dvorišta i samostanske ograde, što ga je 1936. tadanji prefekt o. Tadija Kožul većim dijelom podigao, produžen je za 27 metara do stolarske radionice i završen. Su tim je odijeljena sjemenišna ograda od samostanske. Fra Melhior Prlić postavio je nove električne stupove od centrale na južni dio gimnazije – sjemenište – samostan. Rupe za stupove iskopali su u ljeto 1941. dobrovoljno klerici.«

Svečane je zavjete fra Melhior položio na Širokom Brijegu 18. prosinca 1941. Pismohrana Provincije čuva »Svjedočanstvo prije polaganja svečanih zavjeta«: »Ja niže potpisani brat fra Melhior, član Reda Manje Braće, predloživši molbu starješinama za polaganje svečanih zavjeta, nakon što sam pred Bogom pomno stvar promislio, izjavljujem pod zakletvom i svjedočim:
da nisam natjeran nikakvim prisiljavanjem iz straha ili sile na polaganje svečanih zavjeta, već da to svojom voljom želim i posve slobodno hoću da ih prigrlim sa svim dužnostima što su s njima skopčane.

Ja priznajem da su mi dobro poznate sve dužnosti koje proističu iz ovoga zavjetovanja pa ih ja svojevoljno prihvaćam i odlučujem da ću ih uz pomoć Božju marljivo obavljati kroz čitavi život svoj.
Ja svjedočim da sam očito shvatio ono što se naređuje zavjetom čistoće i zakonom neženstva pa odlučujem čvrsto s Božjom pomoću to izdržati do konca života.
Napokon iskreno obećajem, da ću se prema Reguli i prema ustanovama Reda i svetih zakona pokoravati u svemu najspremnije što mi starješine nalože prema stezi Crkve i našega Reda, drugima spreman davati primjer kreposti riječju i djelom, tako da nakon polaganja svetog zavjetovanja zaslužim od Boga primiti zasluženu plaću.

Tako svjedočim i zaklinjem se na sveto Evanđelje na kojemu držim svoju ruku.
Široki Brijeg, dne 18. prosinca 1941.
Potpis: fra Melhior Prlić
Svjedoci (potpisi): fra Marijan Zubac
fra Rajko Radišić.«

Dan prije, fra Melhior je pred svom subraćom u samostanu na Širokom Brijegu prije večere u blagovaonici, kako je to uvijek običaj u ovim prigodama, pročitao i potpisao sljedeću izjavu:

»Odricanje prava na baštinu
Ja brat Melkior Prlić, dne 17. prosinca 1941 uoči moga svečanog zavjetovanja, pred Bogom i u prisutnosti redovničke zajednice, po 581 kanonu Crkvenoga Zakonika i prema općim propisima Reda po članu 89 odričem se čitavoga svoga vlasništva i svih posjeda koji mi pripadaju ili bi mi pripali.
U potvrdu toga ja se vlastitom rukom potpisujem.
Tako je. Ja fra Melkior Prlić.
Na Širokom Brijegu dne 17. prosinca 1941.«

Koliko je bio fra Melhior, i uopće časni brat laik, u Provinciji cijenjen i čašćen, potvrđuje nam izvješće Hercegovine franciscane: »Koliko provincija obiluje, Bogu hvala, svećeničkim zvanjima, toliko većma iznenađuje oskudica zvanja braće lajika u Hercegovini. Biti zdrav, čestit i sposoban radnik, još izučiti zanat pa usprkos predrasudama bliže i dalje okoline poći doživotno u samostan kao ponizni brat lajik, to je u nas doista rijedak dar Božje milosti. Što je slučaj rjeđi, to srdačnije je naša redovnička obitelj dočekala i proslavila svečane zavjete našeg vrijednog stolara fra Melhiora Prlića.

Dne 18. XII. 1941. u 7 sati pod misom položio je zavjete u ruke mp. o. provincijala, koji je prije mise uputio nekoliko toplih riječi o značenju redovničkog zvanja fra Melkioru, sabranoj samostanskoj obitelji, sjemeništu i vjernicima. Na ručku je ponovno o. provincijal čestitao fra Melkioru svečano primanje u bratstvo franjevačkog reda i sve prisutne pozvao na suradnju za zvanja braće lajika po milosti Božjoj, da čim prije ispunimo veliku i osjetljivu prazninu u životu provincije.

Po ručku priredio je u zabavnici dirljivu i bratsku svečanost u čast fra Melkioru meštar o. Vilim sa svojim klericima. Uz kratke prigodne govore tri klerika predali su svečaru tri dara: dar mp. o. provincijala od Svetog Oca blagoslovljenu krunicu i moći zaštitnika braće lajika sv. Didaka, dar o. gvardijana “Nasljeduj Krista” i dar klerikata Novi Zavjet. Na koncu su đaci otpjevali koral: Ecce quam bonum. Uzgojni rad naših Društava sv. Ante pružit će dokaz svoje temeljitosti i donijet će najplemenitiji plod, ako nam pomogne napučiti samostane zvanjima dobre braće laika.«

U Pismohrani Provincije nalazi se dopis Provincijalata, koji je potpisao tajnik Provincije, Ravnateljstvu hrvatskih državnih željeznica u Sarajevu, u kojem se za fra Melhiora Prlića i za fra Antu Perića traže »iskaznice za povlašćenu vožnju«.

Zadnji spis koji čuva Pismohrana Provincije, a odnosi se na fra Melhiora, jest onaj koji na njega osobno šalje provincijal fra Leo Petrović. A dopis Provincijalata Hercegovačkih franjevaca od 27. prosinca 1943. pod službenim brojem 914/43. glasi:
»Častnom bratu
Fra Melhioru Prliću, stolaru
Široki Brieg
Vama je povjeren veliki posao i čitav jedan imetak, kojega sačinjava material i alat u našoj stolarskoj radionici na Širokom Briegu. To je jedno veliko povjerenje prema Vama, što Vam služi na čast. Preporučamo Vam da odsele kao i dosada nastojite sačuvati povjerenje, koje su Vam svi provincijali poklanjali. U to ni najmanje ne sumnjamo.

Treba priznati da Vas na sve strane razvlače raznim malim poslima, što Vas smeta u redovitom radu koji Vam je povjeren. Da Vama bude lakše, da se ne morate obazirati lievo i desno, odlučili smo, da ne primate ničije narudžbe izravno od naručitelja nego da sve primate preko p. o. fra Andrije Jelčića, samostanskog vikara, tako da nitko, pa ni sam provincijal, ne će ništa naručivati nego sve preko p. o. vikara. Tako ćete biti u svemu mirni i bez brige.
Ovoga se točno držite.
Bratski Vas pozdravljamo.
Provincijal.«

Fra Melhior je bio jako odgovoran čovjek, radin, okretan. Fratri koji su preživjeli jugokomunistički pokolj o njemu su uvijek govorili s osobitim poštovanjem. Tako će pismeno ostati zabilježeno što je fra Vojislav Mikulić o njemu rekao u anketi koju je 1986. napravio fra Jozo Vasilj: »Fra Melhior Prlić (33). Bio je stolar. Sposoban i stručan u poslu; ozbiljan i primjeran u redovničkom životu. Za popravak brane na našoj hidrocentrali stručnjaci tražili rok od 3 mjeseca, a on je to izveo zajedno s nama za cigla 4 dana.«

Fra Melhiorov nestanak i smrt

Preživjeli đaci svjedoci, poslije fratri, kažu da je bio i u samostanskom podrumu i u mlinici tih zadnjih dana jugokomunističkih napada i žestokih borbi te da je navečer 6. veljače došao u mlinicu s viješću da je s đacima uspio ugasiti požar na zgradi gimnazije.

Njegov je otac Ambroža svima do svoje smrti svjedočio da ga je vidio živa u Imotskom i da je odveden put Splita. Od trenutka kada su ga jugokomunisti 8. veljače 1945. zajedno s drugim fratrima iz mlinice doveli pred samostanom gubi mu se svaki trag. U nekrologu Provincije stoji da je uhićen u hidrocentrali s još sedmoricom braće i odveden »via Spalatum«.

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz poraća Drugoga svjetskoga rata, gdje su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić.

U Mostaru 8. studenoga 2004., pod Ur. Br. 576./2004., provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
»Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.
U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – “in odium fidei”.

Metkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu.«
Osnutkom ovoga povjerenstva Hercegovačka je franjevačka provincija učinila izravan korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se pothvatu ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Na Radiopostaji »Mir« Međugorje fra Ante je govorio o Povjerenstvu i o tome što bi ono trebalo raditi. To je u Zagvozdu slušao Vlado Čagalj te u »eter« Radiopostaji »Mir« Međugorje postavio pitanje: »Zašto fratri ne dolaze uzeti kosti ubijenih širokobrijeških fratara u Zagvozdu i ukopanih na Sudišću?« Bilo je to 9. veljače 2005.

»Fra Ante Marić odmah je stupio u kontakt s njim i najavio svoj posjet Zagvozdu.« U dogovoru s provincijalom fra Slavkom Soldom napravljeni su dopisi župniku don Jakovu Cikojeviću i načelniku općine Zagvozd gospodinu Boženku Dediću. Obojica su na dopise odgovorili pozitivno te se moglo pristupiti ekshumaciji.

»Fra Ante se još na Vel. Četvrtak 24. ožujka 2005. u Imotskome vidio s načelnikom Zagvozda Boženkom Dedićem i gđom. Gordanom Turić, a dana 4. travnja, ponedjeljak, 2005. godine su fra Željko Grubišić župnik u Drinovcima, fra Vinko Mikulić iz Gorice, prof. arheolog Tihomir Glavaš i fra Ante Marić u Zagvozdu gdje se sastaju sa župnikom don Jakovom Cikojevićem i načelnikom Boženkom Dedićem, odlaze na lokalitet Đoginu ledinu. Tu su, po kazivanju žitelja Zagvozda, ukopani ljudi koje su partizani mučili i ubili, a među njima su i širokobriješki fratri. Snjegova više nema, proljeće se budi. Početak ekshumacije je dogovoren za 6. travnja, u srijedu, 2005. godine.«

Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trave nije bilo, samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi. Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po jugokomunističkoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih osamnaest, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na osamdeset cm dubine.

Zagvozd, srijeda, 6. travnja 2005.

»U Zagvozdu su bili u 9 sati. Sastali se i upoznali s radnicima. Radnici su Josip Prodan, Mirko Krištić i Ivan Čagalj, svi iz Zagvozda. Krenuli su put Sudišća. Najprije su vrtlić očistili od površinske mahovine i lišajeva. Tu skoro da nije bilo ni trave. Na zemlji su ljudi od kamenja poslagali križ, u sami ulaz u vrtlić. Ostatci su mnogih izgorenih lampaša.

Tiho je započeo probno iskopavanje u jugoistočnom dijelu vrtlića. Nakon 30 do 40 cm naišlo se na prvu ljudsku kost (rebro). Ljudi su po pobožnom običaju odložili alat, prekrstili se i izmolili Očenaš za te pokojne koji tu počivaju. Zatim se uz pomoć načelnika doveo jedan mali bager, te je Mirko u cijelom vrtliću podigao prvi sloj zemlje, desetak centimetara iznad pronađene kosti. U toj dubini nije se naišlo ni na jednu kost. Zemlja se odbacivala na stranu.«

Ubrzo je situacija bila jasna. Stratište je skrivalo osamnaest tijela na kojima su vidljive žice kojima su im ruke vezali na leđima. Sve je javljeno medijima i čekalo se na suca istražitelja.
»Boženko je Dedić javio da u 8 iz Splita kreće istražni sudac sa svojom ekipom. I stigli su oko deset sati Marko Brdar istražni sudac istražnog centra županijskog suda, zamjenica državne županijske tužiteljice Živana Marušić, sudski vještak za medicinu Marija Definis Gojanović. S prof. su arheologom Tihomirom Glavašem i s fra Antom došli do pronađenih tijela u zajedničkom grobu. Sudac je po propisu uzeo sve podatke, pitao je tko je ovo sve pokrenuo, pa mu je fra Ante Marić sve ispričao:

Da je iskapanje pokrenula Hercegovačka franjevačka provincija preko svoga Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca kojemu je fra Ante pročelnik. Provincija je u tom smislu tražila i dobila dopuštenje od općine Zagvozd, te unajmila arheologa Tihomira Glavaša, da u provincijsko ime arheološki istraži ima li u tom dočiću pokopanih ljudi, kako tvrde mještani, da su tu ukopani “širokobriški fratri”. Kad se utvrdilo da je tu uistinu ukop, zajedno su fra Ante Marić i načelnik općine Zagvozd obavijestili MUP i zatražili da na lice mjesta dođe sudac istražitelj.

Nakon što je sve detaljno pregledano, dogovorili smo se da se radovi nastave, a da sada na radilištu bude i Marija Definis kao vještak za sudsku medicinu, i da se nakon prave arheološke pripreme i ilustriranja na licu mjesta, pristupi ekshumaciji tijela i prijevozu na patologiju kako bi se utvrdio uzrok smrti i njihov identitet.«
O tome je podrobno u svom dnevniku zapisao prof. arheolog Tihomir Glavaš:

»14. travnja MMV:
Konačno je stigla ekipa za očevid na čelu sa županijskim sudcem istražiteljem Markom Brdarom. Osim njega, tu je dr. Marija Definis Gojanović, medicinski sudski vještak i g-đa Živana Marušić, zamjenica državnog županijskog tužitelja, te gosp. Ivan Ančić, kriminalistički policajac iz Splita i dr. Napravili su očevid. Sudac je Brdar preko svoje veze izdiktirao zapisnik o zatečenom stanju masovne grobnice. Nakon toga, na naše iznenađenje, zatražio je ekshumaciju.

Po našem mišljenju to nije bilo moguće uraditi na zadovoljavajući način jer kosturi ni izdaleka nisu bili dovoljno oslobođeni zemlje. Svaki pokušaj vađenja teško bi oštetio kosture. Stoga smo diskretno zamolili dr Definis Gojanović za podršku i zatražili da se započeti posao završi po našemu planu. Mada su PVC vreće već bile na brzinu dopremljene, uspjeli smo odgoditi masakriranje i osigurati dalji normalan rad kako smo ga ranije i zamislili. Dr Definis Gojanović nam je obećala pomoć. (…)

15. travnja MMV:
Danas su s nama dr. Marija Definis Gojanović, gosp. Ivan Ančić i gosp. Miran Palčok dokumentarista iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita koji će grobnicu geodetski snimiti i napraviti drugu tehničku dokumentaciju.
Ovi su nam ljudi bili od velike pomoći. Dr Definis Gojanović radila je cijeli dan s nama na čišćenju kostura a Ančić je digitalnim foto aparatom snimao svaki detalj po policijskoj i medicinskoj metodologiji. Svaki je kostur dobio svoj broj. Tu smo nomenklaturu prihvatili i mi iz praktičnih razloga i stoga što odgovara i našoj metodologiji.«
Tijela su pojedinačno izdvojena, obilježena i 19. travnja odvezena put Splita.

Slijedila je akcija na terenu i uzimanje uzorka krvi članova obitelji fratara za koje se smatralo da su u Zagvozdu ubijeni kako bi se napravila DNK analiza. Najviše se mislilo na skupinu iz hidrocentrale u kojoj su bili:
fra Bonifacije Majić, 62 godine, bivši profesor i meštar, graditelj konvikta i gimnazijske zgrade
fra Fabijan Kordić, 55 godina, brat pomoćnik – krojač
dr. fra Rade Vukšić, 51 godina, ravnatelj gimnazije i profesor
dr. fra Fabijan Paponja, 48 godina, ravnatelj konvikta i profesor
fra Andrija Jelčić, 41 godina, gvardijan samostana
dr. fra Leonardo Rupčić, 38 godina, profesor
fra Melhior Prlić, 33 godine, brat pomoćnik – stolar
fra Mariofil Sivrić, 32 godine, samostanski vikar
fra Miljenko Ivanković, 21 godina, klerik.

Fra Ante Marić zanimao se za obitelji ovih fratara. U svim je tim obiteljima živo sjećanje na njihove fratre iako je prošlo više od šezdeset godina njihova stradanja. No, uvijek su djeca braće i sestara tih fratara, njihovi unuci i praunuci, po tim fratrima dobivali imena. I obitelji su ponosne na njih i čuvaju svetost uspomene na njihovu žrtvu. S fra Antom je do obitelji ubijenih fratara išla s. Mila Sesar da bi od njih uzela uzorke krvi.

Uzorak krvi br. 2
Br. 2 – Vinko Prlić
Br. 2A – Jozo Prlić
»Krenulo se put Sovića. (23. lipnja 2005., m. o.) Kiša je padala sve do iza Posušja. Na Soviće su došli preko Imotskog i granice Vinjani – Gorica. Išli su odmah u Vlašiće, kako se brzoglasom i dogovorilo s Marinkom Prlićem – Batom. Uzorak su uzeli od dvojice fra Melhiorevih bratića: od brata mu Ante (1907.), krv su uzeli od njegova sina Vinka (1936.), a od brata mu Mile (1908.) krv smo uzeli od sina mu Joze (1955.).

Marinko je Bata, unuk od fra Melhiorovog brata Mile. On je jako sličan, prema fotografijama koje imamo od fra Melhiora, fra Melhioru. Fra Melhiorov je otac Ambrozije išao za svojim sinom kad su ga partizani natjerali kroz Soviće do Posušja i Imotskog. Dalje o njemu više ništa ne zna. To veli njihova obitelj. Prlići su častili s. Milu i fra Antu. Sretni su da se ovo čini. Nešto iza 16 sati, skoro 17 kreće se put Hardomilja.«

U laboratoriju u Splitu na patologiji na Firulama Marija Definis-Gojanović nastavlja sada laboratorijski posao identifikacije. Vrlo je bitno naglasiti da je dr. prof. Marija Definis-Gojanović stratište u Zagvozdu uzela kao ogledni primjerak identifikacije iz jednog desetljećima starog stratišta i sa svojim studentima napravila plakat kako se od jedne masovne grobnice, u ovom slučaju u Zagvozdu, izdvaja jedno tijelo i kako se postupa u postupku njegove identifikacije. Jedan primjerak toga plakata darovan je fra Anti Mariću i on je danas u arhivu Vicepostulature.

»8. Ostaci tijela označeni br.:
Lubanja zaživotno prelomljena, u brojnim manjim i nešto većim nepravilnim fragmentima.
Donja čeljust čitava, manja, s po jednim prisutnim kutnjakom sa svake strane; postranično stara vađenja (izravnat aveloarni greben), prednji zubi postmortalno ispali; na zubima ravne (istrošene) grizne plohe.
Na fragmentima tjemenih kostiju vidljivi dijelovi defekta ulazne i izlazne strijelne rane.
Sve kosti suhe, krte, dijelom prorašćene korijenjem i znatno truležno promijenjene, posebice rebra, kralješci, lopatice, zdjelica, lisne kosti; sitne kosti šaka i stopala dijelom nedostaju glavice humerusa i femura male, duge kosti tanje ostaci žice dostavljeni uz tijelo.

Duljina dugih kostiju: humerusa = 33,5 cm.
Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi starije životne dobi, slabije (nježnije) koštane građe.
Preračunavanjem faktorima po trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 173 cm.
Specifična zaživotna oštećenja: strijelna rana glave.
Za DNA analizu uzeto je pet (5)zuba.«

Nakon što se dobiveni DNA usporedio s DNA uzorka uzeta iz obitelji došlo se do željena rezultata:
»1. Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno je izolirana i umnožena DNA pod laboratorijskim brojem Os-36/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Amplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka krvi Joze i Vinka Prlića, sinova braće pok. Fra Melhiora Prlića, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga , izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima DNA analize uzorka krvi najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod br. Tijela 11 pripadaju pok. Fra Melhioru Prliću i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 862 034 417.

Pokojni Melhior Prlić preminuo je uslijed strijelne rane glave. Pregledom koštanih ostataka utvrđena je strijelna rana na tjemenom dijelu glave.
Takozvani plivajući predmeti koji su nađeni između/iznad koštanih ostataka, označeni brojem 23 (ostatci krunice) i 25 (ostatci tintane olovke), mogu se pridodati tijelu pok. Melhiora Prlića jer su se isti nalazili iznad kostura br. 11.«

Marija Definis-Gojanović je 30. prosinca 2005. obavijestila fra Antu da je identificiran fra Melhior Prlić. To je prvi pronađeni ubijeni hercegovački franjevac nakon punih šezdeset godina. Fra Melhior je mogao iz Splita krenuti natrag na svoj Široki Brijeg preko svoje župe Gorica i svojih Sovića.

Krunica uz njegove kosti vjerojatno je bila u džepu njegova habita ili njegovih hlača. Lijepa, bijelih zrnaca poput zrna riže te bijelih desetaka okruglih poput bisera, ostala je uz fra Melhiora svih tih šezdeset godina pod zemljom. Je li to ona krunica koju je posvetio Papa i koju je na dan polaganja vječnih zavjeta dobio na dar od provincijala fra Krešimira Pandžića, kojeg su također jugokomunisti ubili? Vjerujemo da bi mogla biti.

Fra Melhiorov ukop

Dana 7. listopada 2007. u 15.00 sati u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa, a potom u mjesnom groblju i ukop petnaest neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, suslavili su generalni vikar Splitsko-makarske biskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević te više od 40 svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci, bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine.

Nakon ukopa, u pratnji policije, krenula je iz Zagvozda povorka s tijelima identificiranih fratara: fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zupca i fra Julijana Kožula na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića, Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav. Pred samostanskim vratima svoju su ubijenu braću, nakon 62 godine, dočekala braća iz samostana te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu.

Dana 9. listopada 2007. ukopani su posmrtni ostatci identificiranih fratara iz Zagvozda: fra Melhiora Prlića, fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zupca. Ukopani su u fratarski grob u širokobriješkoj crkvi. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. To su (njih 12) ubijenih na Širokom Brijegu: fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš. S njima su i oni iz Mostarskog Graca (njih 6): fra Krešimir Pandžić, fra Leopold Augustin Zubac, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Pandžić, fra Kornelije Sušac i fra Rudo Jurić. Ukupno je u grobu tada bio 21 ubijeni fratar.

Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za mir vječni.
Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 sati general franjevačkoga reda fra José Rodríguez Carballo, uz sumisništvo provincijala dr. fra Ivana Sesara te nazočnost cijele Provincije, ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa je slavljena pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. pokopani posmrtni ostatci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostatci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

“Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka”, rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 7. – 10. listopada 2007. (…)

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova Frame, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) je bio neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci svih ubijenih fratara koji su ukopani u fratarsku grobnicu u crkvi na Širokom Brijegu. Tu se uz ostalu ubijenu i ukopanu braću nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Melhiora Prlića na trinaestoj stranici.

Piše fra Ante Marić/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Papazjanije ‘teškog duševnog bolesnika’

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Postoji jedan lik, zove se, hm, malo je teže reći kako se zove, ali možemo reći da se služi čitavim nizom imena i prezimena: Drago Pilsel, Vjeran Grković, Zvonimir Carlos itd. To je lik koji u dva ujutro ‘mlati djecu’ po hotelskim hodnicima, pri čemu izjavljuje: “Oko 1.50 sati izašao sam četvrti put na hodnik. Nisam bio suvisao u to doba. Hodao sam u pidžami, pod djelovanjem tableta” Izvor: https://www.vecernji.hr/vijesti/drago-pilsel-udario-djecaka-jer-mu-u-hotelu-nije-dao-spavati-351948

Onda imamo činjenicu da je taj tip s više imena i prezimena nego Chico iz romana o Zagoru bio predmetom glavne rasprave na suđenju za Oluju u Haagu. Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić tad je, tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva Žarka Puhovskog (a koji je skupa s Pilselom, Bancem Čičkom i sličnima djelovao u HHO-u na način da su umjetno proizvodili i umnažali broj srpskih žrtava Oluje za što im je George Soros plaćao skupno pola milijuna dolara godišnje) otkrio da se Drago Pilsel krije iza pseudonima “Vjeran Grković” koji je u Feralu radio jedan intervju s Petrom Mrkaljom (Još jednim sorosevcem iz HHO-a). Za one koji o tome žele znati više, nek pročitaju transkript protuispitivanja od 16. veljače 2009. godine od stranice 16092 pa dalje http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090216ED.htm

Kako je taj dan vrijeme isticalo, te se dnevno zasjedanje suda približilo svom kraju, Mišetić je nastavio sutradan, kad smo otkrili još veću pikanteriju. Naime, policija iz PU Zadarske zatekla je Dragu Pilsela, Jadranka Mrkalja (sin spomenutog Petra Mrkalja) i još nekoliko osoba tijekom počinjenja kaznenog djela prikrivanja ubojstva u selu Komić u Lici. Kad su policajci legitimirali Pilsela, on se predstavio kao Zvonimir Carlos, a kasnije je o tom događaju pod pseudonimom “Vjeran Grković” u Feralu o tom slučaju postavljao pitanja Petru Mrkalju, a pozivajući se na, zamislite – Dragu Pilsela. Za sve koji se žele o tome detaljnije informirati, stavljam poveznicu na transkript od 17. veljače 2009. to vam počinje na stranici 16105. a na istom transkriptu, na stranicama 16137. – 16138. imate dokaz da je Soros plaćao 500. 000 dolara godišnje HHO-u za proizvodnju lažnih i optužujućih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, HV-a, operacije Oluja i Republike Hrvatske. http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Dakle, kad smo utvrdili tko je to Drago Zvonimir Vjeran Pilsel Carlos Grković, sad se možemo pozabaviti njegovim najnovijim pamfletom u kojem on klasično nevjerojatnim lažima pokušava obraniti veleizdajnika Budimira Lončara. Taj pamflet možete vidjeti na ovoj poveznici: http://www.autograf.hr/ovo-je-istina-budimir-loncar-je-omogucio-hrvatsku-neovisnost/

S obzirom da s teškim duševnim bolesnicima (a kako je Drago Vjeran Zvonimir u gore postavljenom članku iz Večernjeg lista opisao sam sebe ) teško smisleno polemizirati, jednako kao i s njihovim duševno osakaćenim tekstovima koji vrve najnevjerojatnijim lažima, uzet ću svega dva primjera iz ovog pamfletića kako bih vam pokazao kako, kad takvi kao Pilsel ili Buda Lončar lažu, to ne može izdržati ni test elementarne kronološke korektnosti, a kamoli da bi ovakav lažljivi pamflet mogao držati vodu kao bar donekle istinit.

Prvo, kaže Pilsel ovako: “Inače, Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju.”

Činjenica: Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja započeo je 15. siječnja 1996. godine kad je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037 i ustanovilo UNTAES, a završio je dvije godine poslije, 15. siječnja 1998. Izvor: https://hrvatski-vojnik.hr/mirna-reintegracija-hrvatskog-podunavlja/ Dakle, taj proces je počeo 21 mjesec prije tog navodnog razgovora, do završetka tog procesa došlo je 4 mjeseca nakon sastanka, a Buda da je upozorio Tuđmana da ne napada vojno?? Sama činjenica da ovo nikad nitko nije spominjao jer se ne može spomenuti ono što se nije dogodilo, a spominje se tak sad, govori samo za sebe. I onda, kažu Zvonimir, Drago, Vjeran i Buda, “ako ne vjerujete meni, pitajte Tuđmana, Tuđman je svjedok”. Umjesto da su toliko drski i pozivaju se na mrtvog svjedoka, zašto se ne pozovu na živog svjedoka Stjepana Mesića, koji je, kao što je poznato, rušeći Ustavni poredak i najveću veleizdaju u povijesti hrvatskog naroda otvorio Tuđmanov arhiv britanskim novinarima i obavještajcima (Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=tOebNGA_z1M) te haškom tužiteljstvu, Feralu, Nacionalu, Globusu i sarajevskim Danima, čudno je kako oni u toj hrpi nigdje ne mogu pronaći taj transkript tog navodnog razgovora Tuđmana i Lončara, a zna se da je Tuđman snimao svaki razgovor. Dakle, svakom razumnom tu je jasno da je riječ o potpunoj izmišljotini.

Kao drugo, Pilsel kaže ovako: Zahvaljujući lobiranju Budimira Lončara u tijelima UN-a (ostat će vezan uz Pokreta nesvrstanih zemalja sve do 1996.), doći će do usvajanje Deklaracije o nezavisnosti RH (21. lipnja 1991., primijenjena s odgodom od tri mjeseca)

Činjenica: Notorna je, općepoznata, tvrda, teška i neoboriva činjenica da je Sabor Republike Hrvatske Deklaraciju o nezavisnosti donio 25. lipnja 1991. Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=6edOi0N_-H0

Pa ako je Sabor donio Deklaraciju 25, lipnja 1991. kako je to onda moguće da su “tijela UN-a usvojila Deklaraciju o nezavisnosti RH 21. lipnja 1991.”? To on hoće reći da su “tijela UN-a” donijela Deklaraciju 4 dana prije Hrvatskog Sabora, valjda s u toliko voljeli Hrvatsku (pogotovo “nesvrstani) a mrzili jugoslaviju da nisu mogli čekati Hrvatski Sabor nego su samoinicijativno proglasili Hrvatsku nezavisnom? Postoji li u ovom djelu svemira toliki idiot da je toliko udaren u mozak da može prihvatiti ovakvu tešku laž kao istinu? Očito da postoji bar jedan, osim Drage-Vjerana-Zvonimira, a predstavio se kao Zdenko Barišić u komentaru odmah ispod teksta. A sad prava istina.

Činjenica je da je srbijansko vodstvo odustalo od ideje očuvanja jugoslavije i pretvaranja iste u unitarnu državu pod vodstvom Srba 24. siječnja 1991. godine kad su Milan Kučan i Slobodan Milošević potpisali srpsko-slovenski sporazum) (Izvor: https://kamenjar.com/o-sporazumu-milosevic-kucan-od-24-sijecnja-1991-2-dio/ Btw, u ovom članku koji je napisan prije više od 4 godine vidjet ćete da linkovi na youtube ne rade. Ti linkovi su bili tamo, ali ovi koji su skinuti s HTV-a ukinuti su intervencijom notornog KOS-ovca Gorana Radmana koji je bio glavni ravnatelj HTV-a i koji se, brišući sve te video-materijale pozivao na copyright HTV-a. A vi i tada i danas imate čitavu hrpu materijala s HTV-a koja nije brisana zbog copyrighta (autorskog prava) ali u njima ne možete vidjeti notornu činjenicu poput one da rat na području ex-yu nisu počeli ni Hrvati ni Srbi ni Muslimani nego jugoslaveni, da ga nisu počeli ni Tuđman ni Milošević ni Izetbegović nego Ante Marković, Budimir Lončar i Veljko Kadijević. Naime, nije samo Hrvatska 25. lipnja 1991. donijela Deklaraciju o neovisnosti. Isti dan isto je učinila i Slovenija te su se Hrvatska i Slovenija odmah i međusobno priznale. Tog istog dana Ante Marković, predsjednik savezne vlade, donosi dvije odluke: 1. Odluka o neposrednom obezbeđivanju izvršenja saveznih propisa o prelaženju državne granice na teritoriji Republike Slovenije 2. Odluka o zabrani uspostavljanja takozvanih graničnih prelaza unutar teritorije SFRJ.

Da bi shvatili što ove odluke znače, moramo se vratiti na 24. siječanj i potpisivanje srpsko-slovenskog sporazuma po kojem “Srbija nema ništa protiv da Slovenija izađe iz jugoslavije a zauzvrat Slovenija nema ništa protiv prava svih Srba da žive u jednoj državi”, onda treba reći i da je kontekst tog događaja direktno povezan s onim što će se dogoditi samo dan kasnije. Naime, tzv. JNA prijetila je izvođenjem vojnog udara. Tuđman odlučuje otići u Beograd. U tom trenutku pušta se famozni film KOS-a sa Špegeljom po kojem tzv. JNA traži izliku za oružanu intervenciju u Hrvatskoj. Tuđman v uče ključni potez i usred Beograda napada Kadijevića za kojeg zna da je labilan, i da, kao što to točno reče Branko Mamula “nije čovjek odluke nego čovjek provedbe”. Uostalom, sve te stvari možete vidjeti u serijalu “Rat prije rata”. Ista je stvar bila u ožujku 1991. Tad je tzv. JNA čekala samo odluku Predsjedništva SFRJ, ali je stvar propala neočekivanim glasom Bogića Bogičevića protiv intervencije. A Kadijević nikako nije sam htio donijeti tu odluku, htio je da mu neka viša instanca donese odluku i da je on onda samo provede. I to se dogodilo 25. lipnja kad Ante Marković kao predsjednik savezne vlade donosi one dvije ranije u tekstu spomenute odluke i tzv. JNA po tim odlukama napada Sloveniju. https://kamenjar.com/26-sijecnja-1991-afera-spegelj-promidzbena-filmska-podvala-srpskog-vodstva/

Kao bivši vojnik koji je vojničku dužnost obnašao preko 15 godina znam nešto o vojsci. Vojska je obično veliki i složeni mehanizam, pogotovo kad govorimo o vojsci kakva je bila bivša JNA, velika vojska, naoružana do zuba, masivna, ali ne baš mobilna kao manje vojske članice NATO-a (na primjer današnja Hrvatska vojska). Takav masivan mehanizam teško se pokreće, a kad se jednom pokrene još teže se zaustavlja. Iate film “Siege” koji je i nedavno bio na televiziji u kojem Bruce Willis u ulozi pukovnika američke vojske objašnjava nekom civilu i kaže: “Vojska ne reže žiletom nego sabljom”. Kad je jednom Ante Marković pokrenuo tu vojsku, ona se nije zaustavila sve dok nije razorila Vukovar, Pakrac, Gospić, Mostar, Sarajevo itd.

Još jednom treba upozoriti i podvući: Odluku o angažmanu JNA nije donijelo ni predsjedništvoi SFRJ koje je po ustavu bivše države bilo jedino tijelo koje je to imalo pravo, a ni famozni Slobodan Milošević, nego Ante Marković koji je tim činom prekršio savezni Ustav, a sve zato jer su on, Budimir Lončar i Veljko Kadijević i tad, nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije i dalje vjerovali u utopijsku ideju o očuvanju jugolslavije, partije i armije. Pritom im je na ruku išao i sramni američki državni tajnik James Baker koji je neposredno prije toga, u društvu upravo Budimira Lončara i na njegovo veliko zadovoljstvo usred Beograda izjavio kako SAD neće priznati Hrvatsku i Sloveniju. Šteta je što je i taj video fantomski nestao s you tubea, jer taj izraz lica Budimira Lončara u tom videu, nakon što Baker to izjavljuje, govori više od tisuću riječi (http://www.forum.hr/showpost.php?p=41564358&postcount=9561). No, svi ti video materijali, svi mogući dokumenti, kao i recimo kompletna web-stranica generala Praljka brišu se valjda jer je tima koji brišu “stalo do istine”, kao što je svakom tko uništava dokaze stalo do istine. Ali, kad unište dokaze onda mogu širiti ovakve laži kao što to ovdje čini Pilsel.

Dakle, nakon ovoga, tzv. JNA je nekih desetak dana ratovala sa Slovencima a onda je uslijedilo primirje i pregovori na Brijunima. Tad je počela internacionalizacija jugoslavenske krize, ali bez UN-a, samo EZ je poslao svog predstavnika, Lorda Petera Carringtona a u svemu je osim njega sudjelovala i famozna “europska trojka” u sastavu Gianni De Michelis, Jacques Poos i Hans Van Den Broek. Konačno je 7. srpnja usvojen “Brijunski sporazum” po kojem se vojska mora vratiti u vojarne a Hrvatska i Slovenija se moraju pridržavati tromjesečnog moratorija na odluke o nezavisnosti. Hrvatska se svoje obveze držala u potpunosti i tek 8. listopada 1991. proglasila raskid svih državno-pravnih sveza sa SFRJ, a JNA se nije držala istog jer je, kao što je poznato krajm kolovoza počela opći napad na Vukovar, a prije i poslije toga i n a druga mjesta u Hrvatskoj. Zapravo je britanski Lord Peter Carrington tu kupio tri mjeseca JNA da može srušiti Hrvatsku, a nakon toga još tri mjeseca, jer je, kao što je poznato, Hrvatska od strane EZ-a priznata tek 15. siječnja 1992. godine.

UN u igru ulazi tek 25. rujna 1991. kad uvodi embargo na uvoz oružja najviše zahvaljujući upravo Jamesu Bakeru i Budimiru Lončaru. O tome sam napisao jučer pa tko želi može se informirati ovdje https://kamenjar.com/zbog-embarga-je-pao-vukovar-zbog-toga-smo-imali-puno-zrtava-jer-se-nismo-imali-cime-braniti/

Sve ostalo su priče za malu djecu i teške naivce koje više ne puši čak ni Novi list!

Predrag Nebihi

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta uredništva portala.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari