Connect with us

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 6. dio

Published

on

Zbog nastalih okolnosti u kojima se teror nije mogao dalje trpjeti, oglasio se i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskup zagrebački, dr. Antun Bauer (inače nesklon bilo kakvim mješanjima u pilitička pitanja). Dana 25. svibnja 1935. godine, nadbiskup je u pratnji križevačkog vladike Dionizija Njaradija, otišao u Beograd, gdje je knezu tadašnjem namjesniku, knezu Pavlu Karađorđeviću i ministru vojske generalu Peri Živkoviću, predao svoj Memorandum.

Bio je to popis koji je sadržavao oko 200 najnovijih i najtežih slučajeva zločina, što su ih nad Hrvatima počinili pripadnici vojske i žandarmerije diljem Kraljevine Jugoslavije. Veliki broj tih slučajeva bio je vezan za izbore koji su se održali početkom svibnja, i bili su praćeni nesmiljenim terorom i progonom hrvatskih seljaka i radništva, kako bi ih se spriječilo u izražavanju slobodne biračke volje. Najveći broj slučajeva bila su ničim izazvana ubojstva, a svaki je posebno obrađen, s navedenim vremenom i mjestom događaja, te imenima žrtava i počinitelja. U tekstu Memoranduma dr Bauer piše kako izvješćuje predstavnike državne vlasti o strahovitim patnjama kojima su izloženi njegovi vjernici, te da mora podići glas protiv mučenja i ubijanja. U uvodnom tekstu zapisao je i ovo:

„ Ne mogu dopustiti da se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi jedino mržnjom, osvetom i priklanjanjem onoj struji koja nestrpljivo samo čeka zgodu da uništi kršćansku kulturu i civilizaciju.“

Vodeća politička snaga u hrvatskom narodu, Hrvatska seljačka stranka bila je primorana konačno nešto poduzeti, te se u srpnju mjesecu 1935. godine, zbog sve jačeg terora i učestalih napada četnika na narod u Hrvatskoj formiraju ‘Hrvatska seljačka zaštita – po selima, i ‘Hrvatska građanska zaštita‘ po gradovima. Naoružani drvenim toljagama, ljudi brane kućne pragove i svoje obitelji, te uskoro dolazi do lokalnih sukoba u kojima ginu i neki od četničkih ekstremista. Državni aparat i dalje angažira skupine agenata i terorista kojima je zadaća likvidacija viđenijih Hrvata za koje se drži da predstavljaju smetnju održanju srbijanske hegemonije, a antihrvatska promidžba dobija zastrašujuće razmjere, tako da se putem tiska otvoreno najavljuju akcije odmazde prema svima koji se ne slažu s politikom aktualnog režima, ili na bilo koji način djeluju protivno njegovim interesima.

Za vrijeme posjeta pisca i potpredsjednika francuskog Parlamenta Ernesta Pezeta Kraljevini Jugoslaviji (listopada 1935. godine), ovaj je posjetio i Zagreb i pritom na vlastito traženje primljen je u audijenciju kod nadbiskupa-koadjutora Alojzija Stepinca. Budući da je Pezet bio i izvjestitelj za Srednju i Istočnu Europu Komisije za vanjske poslove svoga Parlamenta, on se detaljno raspitivao za situaciju u državi, posebice sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

[ad id=”68099″]

Na temelju bilješki koje je Francuz objavio kasnije u svojoj knjizi Jugoslavija u opasnosti?, dijelom se može rekonstruirati o čemu su razgovarali. Pezet, dakle, navodi, kako mu je tom prigodom Stepinac dao obiman pisani materijal koji je sadržavao podatke o aktima okrutnog nasilja nad narodom, protukatoličkim pritiscima, protupravnim državnim uredbama i zakonima. Govoreći kako je dovoljan i najmanji povod (primjerice, izražavanje nacionalnih osjećaja, makar i u najblažem obliku), pa da se poduzmu čini surovog nasilja prema običnim seljacima. Evo nekih navoda iz bilješki Pezeta:

„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“

„Za bilo što nađe se isprike i opravdanja za zlostavljanje. Prilikom jednog od zadnjih mojih pastirskih posjeta, dva su čovjeka ubijena u jednom metežu od žandara…“

„Nakon ‘Memoranduma’ Mons. Bauera upućenog Stojadinovićevoj vladi, grožnje su sve češće i vjernicima i svećenicima i biskupima. Nasilja su bezbrojna…“

„Dobra volja Stojadinovića i Korošca uzaludna je, jer ih vojska i žandarmerija ignorira. Šef sigurnosti priznao mi je 27. rujna: „Ja sam nemoćan pred žandarima…

„Ni jedan svećenik nije siguran za svoj život. Ne prođe dan, da po koji ne dođe i zatraži moju zaštitu…“

„(…) Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000. To se opravdava zbog utjecaja i djelovanja komunista: nemoguće je stanje danas u Hrvatskoj…“

„(…) Informirao sam princa Pavla o situaciji. On mi je odgovorio: ‘Imate pravo, ali nisam ja sam i praktično ne mogu ništa’…“

„Mi živimo u režimu, koji je protiv nas. Svuda su špijuni, svuda su doušnici. To je turski sitem, koji se nastavlja po srpskom režimu. Policija, žandarmerija država je u državi…“*

* M. Landercy, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci 1989., str. 46/47.; istaknuo: Z.-P.

Zagrebački nadbiskup-koadjutor ispričao je Pezetu, kako je urednik Hrvatske straže, mons. Augustin Juretić uhićen samo zato što je obradio podatke koji su bili sadržani u predstavci. Pri kraju razgovora, Stepinac je gostu dao jedan dokument koji je kod ovoga izazvao nevjericu. Riječ je bila o računu za naplatu pet puščanih zrna od čovjeka kojem su žandari ubili oca.

Evo sadržaja teksta:

„ Broj 1959/1934./Platežni nalog/G. Varga Ivan, iz D. Dubrave, kbr. 465. pozivate se, da u roku od 8 dana dugovinu na ime utrošenih pet puščanih metaka prilkom ubistva vašeg oca, u iznosu od 13D. 15 p. kod blagajne općine D. Dubrava pod prijetnjom ovrhe podmirite./Poglavarstvo općine u D. Dubravi dne 3.VII.1934./Predsjednik (potpis nečitljiv)/Blagajnik (potpis nečitljiv)“

Taj trenutak Pezet ovako opisuje:

„Mons. Stepinac predaje mi jednu fotografiju. Ne mogu vjerovati u autentičnost fotografiranog dokumenta. Onda mi dade original u ruke…“*

* Isto, str.47. ; Svoje bilješke s ovog susreta u Zagrebu, Ernest Pezet javno je čitao 21. prosinca 1959. Godine u Parizu, na predstavljanju knjige T. Draguna, Le dosier du Cardinal Stepinac

Dokaze slične ovdje navedenim, moglo bi se nizati u nedogled, jer krvavi tragovi velikosrpske diktature isuviše su duboki i vidljivi da bi se mogli sakriti.

Antun Bauer

Antun Bauer

Ukupnom stanju nepovjerenja između Srba i Hrvata i sve većim napetostima, u velikoj je mjeri doprinosila Srpska pravoslavna crkva. On je unaprijed odbacivala svaku mogućnost da se Katolička crkva u svojim pravima izjednači s njom i islamskom zajednicom, a poduzimala je čak i konkretne korake kako bi srušila sporazume između Vatikana i vlasti Kraljevine Jugoslavije, koji su se u tom smislu donosili, i onemogućila njihovo provođenje.

Budući da su već postojali potpisani konkordati Svete Stolice s Kraljevinom Srbijom – 1914. godine, a sa Crnom Gorom još 1886. godine, nerazumno je bilo ostaviti neriješenim položaj Katoličke crkve u Kraljevini Jugoslaviji (jer odnosi između nje i države nisu uopće bili regulirani zakonom). Stoga je Katolička crkva na demokratski i civiliziran način od državnih tijela dugi niz godina tražila razriješenje tog problema, pozivajući se na međunarodne konvencije i univerzalna načela slobode vjere. Na kraju je Vlada stala na stanovište da bi donošenje takvog sporazuma između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije ublažilo negativnu sliku o državi u inozemstvu, i istodobno smanjilo napetosti između vlasti i katolika koji su bili vrlo uznemireni i nezadovoljni svojim podređenim položajem.

Konačno, 25. srpnja 1935. godine, između katoličkog pape Pija XI i vlade Kraljevine Jugoslavije potpisan je Konkordat, kojim su se u 7 točaka regulirala neka od bitnih pitanja za položaj Katoličke crkve:

1. U državnim školama gdje su u većini učenici katoličke vjeroispovjesti, dozvoliti rad nastavnicima-katolicima;

2. U školskim udžbenicima i priručnicima trebaju prestati napadati katoličku vjeru i Crkvu;

3. Regulirati pravo osnivanja slobodnih škola tamo gdje katolici žive;

4. Slobodna primjena katoličkog ženidbenog prava u koje se ne bi smjelo dirati;

5. Obveza države da daje novčanu pomoć Katoličkoj crkvi proporcionalno broju vjernika;

6. Osiguravanje pune slobode osnivanja organizacija za katoličku mladež;

7. Izjednačavanje katoličke religije s drugim religijama.

Konkordat je, da bi se počeo provoditi, trebao biti odobren u Narodnoj skupštini u Beogradu i potvrđen od Senata, ali pojedinci iz ovih tijela vlasti protestiraju protiv toga, tvrdeći da se u Srbiji i Crnoj Gori službeno priznaje jedino pravoslavna religija. Stojadinović pune dvije godine odlaže postupak ratifikacije, jer su protiv Konkordata odmah ustali Srpska pravoslavne crkva (na čelu sa svojim patijarhom Varnavom koji se odmah odredio negativno prema dokumentu), kao i oni koji su iz bilo kojeg razloga htjeli srušiti Stojadinovićevu Vladu (Demokrati, Radikali, Udruženje četnika, srpske kulturne i nacionalne organizacije i udruženja i t.d.). Mada je ‘Konkordat’ imao za temelj isključivo ravnopravnost katoličke vjere i Crkve na području Kraljevine Jugoslavije, u narodu se širila fama o „savezu“ s Vatikanom koji izravno šteti srpskoj Crkvi, pa se ovaj sporazum počeo nazivati „čudovištem“, „zlom“ i sl.

Predvođen Nikolajem Velimirovićem Žičkim *(čiji je utjecaj već u to vrijeme bio vrlo

*Srpski svetac, vladika N. V. Žički, bio je aktivni član Ljotićevog fašističkog zbora, gorljivi antisemit i pristaša naci-fašizma, koji je tvrdio da je Sveti Sava za Srbe u prošlosti napravio isto što i Hitler za njemački narod. Ovaj huškač i rasist, jedan je od najuglednijih teologa i svetaca u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

značajan, ne samo u narodu i crkvenim krugovima, nego i među srpskim intelektualcima), ratoborni dio srpsko-pravoslavnog klera neprestano radi na izazivanju incidenata, s ciljem dokazivanja kako spomenuti dokument „unosi nemir i neslogu među narod“ i šireći glasine kako je riječ o izdaji srpstva i pravoslavlja, a za račun omraženih Latina i katoličkog pape. Iz tiska izlazi brošura „Primedbe konkordatu“, nepoznatog autora (Stojadinović kasnije u svojim memoarima tvrdi kako je autor ovog spisa bio vladika SPC, Platon iz Srijemskih Karlovaca), koja također igra važnu ulogu u dokazivanju „štetnosti“ potpisanog sporazuma.

Pune dvije godine vodi se kampanja, u kojoj se na jedan agresivan i perfidan način javno iznosi i propovjeda teza o posvemašnjoj ugroženosti Srpske pravoslavne crkve i Pravoslavlja uopće u Kraljevini Jugoslaviji!? Dakle, u državi u kojoj svi narodi osim Srba, već punih 18 godina trpe velikosrpsku samovolju i hegemononiju, i u kojoj ih se nekažnjeno lišava života i imovine, prebija, zatvara, pljačka… „ugrožena“ je Srpska pravoslavna crkva, Srpstvo i Pravoslavlje! Uistinu je fascinantno koliko daleko jedna vjerska institucija (koja uz to sebe smatra „hrišćanskom“), može ići u izmišljotinama, lažima i krivotvorinama.

Najveća kriza vezano za potpisani Konkordat, uslijedila je u ljeto 1937. godine. Dana 19. srpnja započinje sjednica Skupštine, na kojoj je kao točka dnevnog reda bila uvrštena i rasprava o prihvaćanju dokumenta. Sjednica se održavala u vrlo burnoj i napetoj atmosferi, ponajprije zbog onoga što se događalo na ulicama Beograda.

Naime, baš u vrijeme dok su se u Skupštini vodile rasprave o Konkordatu, srpski patrijarh Varnava (Petar Rosić), bio je smrtno bolestan. Najekstremniji klerici i ovo stanje svog poglavara koriste kao oruđe protiv „saveza s omraženim Vatikanom“, te pod izlikom zajedničke „molitve“ („molepstvija“) za oboljelog patrijarha organiziraju nasilne demonstracije u Beogradu. Protest je upriličen na sam dan početka zasjedanja Narodne skupštine (19. srpnja 1937. godine). Bio je usmjeren protiv Vlade na koju se vršio pritisak da Konkordat odbaci, a vodio ga je narodni zastupnik dr. Vojislav Janjić.

Nakon okupljanja i molitve u Sabornoj crkvi u Beogradu, agresivno mnoštvo (sam zastupnik Mihailo Đurović koji je ovo pitanje sutradan iznio pred Skupštinu, skup naziva „razjarenim narodom“), ne poštiva od policije unaprijed dozvoljenu rutu kretanja povorke, nego nasilno prolazi u ulicu Knez Mihajlovu i to upravo u vrijeme kada je tamo bio veliki broj šetača. Namjera ratobornog srpskog svećenstva (koje je bilo u prvim redovima) i njihovih istomišljenika, bilo je izazivanje incidenta po svaku cijenu. Zato se namjerno kršila zabrana kretanja povorke ovom ulicom, koja je vrijedila samo od 18 do 20 sati. Ograničena intervencija žandara i policije, koji su dobili od ministra unutrašnjih dela Antona Korošeca nalog da uvedu mir i red, imala je za posljedicu još jači otpor, pa je na kraju bilo i nekoliko lakše ozlijeđenih, i na jednoj i na drugoj strani. Od ovoga su potom „prosvjednici“ napravili događaj koji je trebao biti krunskim dokazom o ugroženosti Pravoslavlja i Srpstva pod krunom kralja Aleksandra Karađorđevića, s tim što je najveća krivnja svaljena na Slovenca Korošca (kao da je on odlučivao samostalno, mimo volje Dvora), ali mnogi su optuživali i šefa gradske policije, Srbina Dragog Jovanovića, tvrdeći da je zapovjedio čak „nož na pušku“ i htio „proliti srpsku krv“. Popovi su uspjeli u svojoj namjeri da se njihovom skupu pridruži nekoliko stotina mladih ljudi, koji su potom kamenicama i drugim predmetima zasuli policiju i žandare, koji su se povukli s ulica. Pedesetak uhićenih nasilnika bili su odmah pušteni, zbog straha od još većih nereda.

U raspravi na sjednici Skupštine (20. srpnja), organizator protesta Janjić, drži podulji monolog, kako bi uvjerio poslanike u svoju verziju istine. Naročito je ogorčen činjenicom da jedan Slovenac (pa još k tome „katolički pop“ – Korošec), ima pravo tući srpska sveštena lica usred Beograda. „Slovenački žandarmi – katolici – tuku tri srpska Arhijereja i psuju im majku srpsku“ – grmi s govornice Skupštine dr. Janjić, opisujući u tančine njihova „krvava lica“, kao da zna da će ovaj njegov ekspoze ispisati još jednu stranicu „slavne i mučeničke srpske istorije“.

Istoga dana ( 20. srpnja), u akciju ponovno stupa i Nikolaj Velimirović Žički. Predsjedniku Vlade Milanu Stojadinoviću iz Valjeva šalje telegram slijedeće sadržine:

„ Kao sina Svetosavske eparhije, preklinjem Vas, skidajte to zlo sa dnevnog reda. Prekinite nasilja prema crkvi Pravoslavnoj. Znajte, teška je ruka Nemanjića Save.“

Stojadinović odmah uzvraća, također telegramom:

„U odgovoru na Vaše želje molim Vas da imate poverenja u mene lično. Vodim o svemu računa, ali molim i Vas da sa svoje strane pomirljivo utičete na svoje kolege.“

Nikolaj Žički već sutradan (21. srpnja) piše oštro pismo Stojadinoviću u kojem mu spočitava kako „nije pročitao njegov telegram“, odbacuje aluzije na neprimjereno ponašanje svojih „kolega“ (uz tvrdnje kako Korošec terorizira pravoslavce, a ne katolike?!), te od njega ultimativno traži da se dokument odbaci. Na kraju pisma, u gotovo preklinjućem tonu, Žički episkop podsjeća da se to mora učiniti zbog budućih srpskih naraštaja, spominjući u tom kontekstu i obitelj samoga predsjednika Vlade:

„(…) Zato Vas i ovim putem i posledenji put, molim i preklinjem – skinite to čudovište s dnevnog reda, te sačuvajte zemlju od potresa. Sačuvajte svoju čast i povratite ugled u narodu. Sačuvajte sebe od moralne i političke smrti…

Srbima nisu na odmet ni ljudi manjih sposobnosti, nego što ste Vi. Reći ćete: teško je sada skinuti s dnevnog reda. Možda. No, setite se da će biti teže ako prođe. Neka jeziva atmosfera okružava nas. Svak očekuje najgore. Ako izagitujete nasuprot volji narodnoj, volji sedam miliona Srba, i toliko katolika, da se konkordat izglasa u skupštini, što ste time učinili? Otvorili ste jednu živu ranu koja se godinama neće moći zalečiti, a svoje ste ime upisali ne na listove slave, nego u spisak onih koje narod proklinje, a Vi niste samac, Vi imate i porod…“

Zaklinjanja i prijetnje militantnog Nikolaja, nasilje crkvenih otaca, i brojni drugi incidenti, ipak nisu spriječili donošenje odluke. Dokument je stavljen na dnevni red. Rasprava o njemu je završena 23. srpnja, i pristupilo se glasovanju. Uprkos atmosferi mržnje i isključivosti koja se sustavno širila iz krila Srpske pravoslavne crkve, zastupnici su prihvatili dokument većinom glasova (166 „za“ i 129 „protiv“). Nakon ovoga, odluku je formalno trebao potvrditi Senat. Poslije „krvave litije“ i smrti patrijarha Petra Rosića Varnave (čiji su sljedbenici proširili glasine kako nije umro prirodnom smrću, nego je otrovan), nitko u srpskoj Vladi nije se usudio založiti za provođenje skupštinske odluke. Patrijarha na posljednji počinak ispraćaju, pored crkvenog klera i desetak tisuća građana, i naoružani četnici Koste Pećanca sa svojim tradicionalnim četničkim zastavama (s mrtvačkom glavom).

Konkordat nikada nije ratificiran od Senata, jer su diljem Srbije i Bosne i Hercegovine na ulice masovno izašli srpski svećenici protestirajući protiv njega, dok je SPC službeno objavila, kako će svatko tko ga prihvati biti ekskomuniciran* (što je već bilo učinjeno sa zastupnicima-Srbima koji su kod usvajanja glasovali „za“).

*Opširnije: M. Landrecy, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989., str. 48/49.;

Stojadinović na kraju odustaje i dokument ne upućuje Senatu na ratifikaciju, nego ga odbacuje i o tome istoga dana izvješćuje Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, kako bi se stanje smirilo. On i njegova vlada, morali su na kraju, spašavati vlastitu kožu kapitulacijom pred Srpskom pravoslavnom crkvom, što samo dokazuje koliki je utjecaj ova institucija u srpskom društvu i narodu imala.

Protesti Pape koji je tražio da se ispune međunarodno preuzete obveze, ostali su bez odjeka, a nesnošljivost srpskog klera i ekstremnih nacionalista prema Hrvatima postala je još veća. Sve skupa, urodilo je jačanjem terora. Svako nastojanje da se Hrvati legitimnim sredstvima založe za svoja temeljna ljudska, nacionalna i vjerska prava, dočekivano je s još većom mržnjom nesnošljivošću. Tako je Katolička crkva ostala izvan zakona u Kraljevini Jugoslaviji, kao jedina vjerska zajednica čiji položaj nije pravno uređen, što je imalo i vrlo negativne posljedice po Hrvate-katolike uopće.

Nakon svega, ostala je još jedna srpska legenda: ona o „krvavoj litiji“ i „trovanju patrijarha Varnave“ – što je trebalo trajno zapečatiti tobožnje „mučeništvo“ Srpske pravoslavne crkve, čak i u vlastitoj državi, pod žezlom Karađorđevića! Neki od tadašnjih srpskih novinara, tvrdili su čak, da je ono što se dogodilo srpskom sveštenstvu u sukobu sa žandarmerijom i policijom u Beogradu 19. srpnja 1937. godine, bilo „gore nego što je radila španska inkvizicija u srednjem veku“. O tempora, o mores!

Uostalom, pitanje je što bi se dogodilo i da je Konkordat formalno prihvaćen, jer treba znati da Srbija u praksi (de facto) nikada nije ispoštivala svoje obveze (po pitanju ravnopravnosti naroda i vjera), koje je preuzela na Berlinskom kongresu (1878. godine), a što je bio uvjet njezinog međunarodnog priznanja. Ako je to moglo prolaziti bez sankcija 60 godina, tko je mogao jamčiti da se neće ista metodologija neprovođenja međunarodnih ugovora i obveza nastaviti i dalje?

Promatrano s globalne političke razine, u Hrvatskoj je (pod utjecajem Beograda), u razdoblju političkih previranja u XIX i početkom XX stoljeća, bila vrlo izražena srpska nacionalna „integralistička“ koncepcija, koja je došla je u sukob s državotvornim nastojanjima hrvatskoga naroda. S druge strane, Hrvati su tražili samostalnost, slobodu i pravo na odlučivanje o vlastitoj sudbini na svojoj zemlji, na što imaju pravo svi narodi na svijetu. Njima je, međutim, to pravo, nakon 1. Prosinca 1918. godine bilo uskraćeno grubom silom i grubim gaženjem nacionalnog i ljudskog dostojanstva.

Srbi u Hrvatskoj su, u posljednjih stotinjak godina uporno tražili konstitutivnost,* što je

* Ovu tezu o „pravu Srba na konstitutivnost“ i danas zagovaraju oni koji se nisu pomirili s tim da su Srbi poslije rata koji su poveli protiv Hrvatske (1991. – 1995.), u ovoj državi postali ono što uistinu i jesu, i što su oduvijek bili: nacionalna manjina. S druge strane, zanimljiva je pojava, da Srbi apriori odbacuju svaki razgovor o mogućoj konstitutivnosti nesrpskih naroda koji žive u okviru njihovog državnog područja, pa makar se radilo i o pokrajinama i regijama koje nikada niti po povijesnom niti po etničkom načelu nisu spadale pod ingerenciju srpske države (Vojvodina, Sandžak, Kosovo …). I ne samo to! Oni nekim narodima ne žele priznati niti status nacionalne manjine?! Takav je slučaj, recimo, s Hrvatima u Vojvodini, koji su se od početka demokratskim sredstvima borili upravo za to. Pod izlikom da se Srbija „opredelila za građansku koncepciju društva u kome nacionalnost ne predstavlja bitnu odrednicu za položaj pojedinca u državi“, odbijane su sve ovakve inicijative, pa čak i legitiman zahtjev za kulturnom autonomijom. Takve inicijative su, čak što više, proglašavane „destruktivnim“ i „antisrpskim“ djelovanjem koje je usmjereno na „razbijanje Srbije“. Hrvati u Vojvodini su konačno priznati kao nacionalna manjina tek poslije pada Miloševićevog režima.

praktično značilo i podjelu suvereniteta s većinskim, domicilnim, hrvatskim narodom. Te zahtjeve pravdali su ranije stečenim „pravima“ i svojim „zaslugama“ u obrani prostora „Vojne krajine“ (odnosno pozivali su se na privilegije koje su im u oblasti obrazovanja, vjerskog odgoja, nacionalnih prava, kulturne autonomije i sl., davali u prošlosti strani vladari koji su upravljali tuđim, odnosno hrvatskim područjima). Zanimljivo je kako su u ovom slučaju bili itekako skloni pozvati se na pojedine odluke austrougarskih vladara iz prošlosti, iako tvrde kako su tu državu oduvijek smatrali okupacijskom, pa s tog gledišta nisu priznavali ni njezin “nametnuti” i “nenarodni” ustavno-pravni poredak.

(nastavit će se)

Daran Bašić

>>U POTRAZI ZA ISTINOM 5. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari