Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 7. dio

Objavljeno

na

Što se pak „zasluga“ u obrani (u sastavu „krajiške“ vojske) tiče, općepoznato je da su se Vlasi* u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu (od oko 40% u odnosu na ukupno stanovništvo)?

*Čak ni znanstveni radovi srpskih povjesničara-nacionalista (primjerice, Vasilija Krestića) koji se odnose na to razdoblje povijesti, u Hrvatskoj ne spominju Srbe, nego Vlahe ili „pravoslavne šizmatike“, jer pravoslavni element se tek polovicom XIX stoljeća (pod uplivom Srpske pravoslavne crkve i sustavne srbijanske propagande počeo „osjećati“ srpskim). Proučavajući taj fenomen, svjetski priznati demografi (poput dr Stanka Žuljića), tvrde da u današnjoj srpskoj populaciji u Hrvatskoj, niti 10% današnjih pravoslavaca (Srba), ne vuče korijene iz Srbije.

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dirigirano iz Beograda i dovodilo do tenzija. Pravoslavci iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

U srpskom korpusu u Hrvatskoj, velikosrpska politika je nažalost, uvijek nalazila čvrsto uporište i u kritičnim trenucima bila prevlađujuća opcija za koju su se vezivali. To je nužno, samo po sebi, postala razdjelnica između Srba i Hrvata. Ona se polako pretvarala u jaz koji nije bilo moguće premostiti. Upliv Beograda bio je jači od svih logičkih argumenata koji su govorili u prilog potrebe izgrađivanja zajedničke budućnosti s narodom s kojim Srbi u Hrvatskoj dijele životni prostor.

Radikaliziranju stavova revolucionarne hrvatske struje koja prerasta u ustaški pokret, ali isto tako i netrpeljivosti mnogih drugih hrvatskih građana prema Srbima, prethodilo je okrutno i krvavo dvadesetogodišnje nasilje nad Hrvatima, i to je istina koja se ne smije prešućivati.

Ovo, dakako, nije, i ne može biti opravdanje za bilo čije zločine (pa niti za one koje je počinio pokret Ante Pavelića), ali se mora uzeti u obzir kao nepobitna povijesna činjenica u kojoj treba tražiti uzroke međusobne nesnošljivosti između Srba i Hrvata, s kojom su oni 1941. godine, po prvi put u povijesti, ušli i u međusobni oružani sukob.

Sjeme mržnje je proklijalo

pavle karađorđevićNamjesnik Pavle Karađorđević (koji je u okviru tročlanog namjesništva naslijedio ubijenog diktatora Aleksandra), bio je vrlo inteligentan političar i dobar diplomat, koji se trudio dovesti u red odnose u državi, svjestan da bi svako odlaganje riješavanja gorućih problema bilo pogubno. On je shvatio da je hrvatsko pitanje rak-rana Kraljevine Jugoslavije, i nastojao ga je razriješiti na sporazuman i dogovoran način s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda, što ga u tom smislu izdvaja od svih drugih vladara u srpskoj političkoj povijesti. Postignuti dogovor s predsjednikom HSS-a, Vladkom Mačekom, o uspostavi hrvatske autonomije u okviru zajedničke države, bio je uistinu zaokret koji bi – u drugim okolnostima i u drugačijoj političkoj klimi – sasvim sigurno imao epohalno značenje.

No, nažalost, vanjske i unutarnje okonosti nisu pogodovale ovakvim konceptima. Do sporazuma o Banovini Hrvatskoj dolazi u vrijeme kada je otvoreni ratni sukob u Europi na pomolu (mada je rijetko tko tada znao u što će se pretvoriti), a Njemačka se nakon anšlusa Austrije i okupacije Čehoslovačke, o podjeli Europe već praktično dogovorila sa svojim tada najvećim takmacem, Sovjetskim Savezom (sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske potpisan je 26. kolovoza 1939. godine – odnosno, samo 3 dana nakon što su Ribbentrop i Molotov u ime svojih zemalja sklopili pakt o nenapadanju). Opća nesigurnost, u kojoj su velike sile (kao i uvijek) gledale svoje interese, a mali europski narodi bili prepušteni sami sebi, morala se odraziti i na stanje u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji, koju su ionako razdirale unutarnje suprotnosti i tenzije.

[ad id=”40551″]

Drugi nepovoljan momenat sadržan je u činjenici da namjesnik Pavle nije imao prijeko potreban autoritet i utjecaj u srpskom narodu, kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom. Odnos snaga bio je takav da je većina relevantnih političkih stranaka i uglednih političara (pogotovu u Srbiji) i dalje zastupala politiku hegemonije i tvrdu nacionalističku koncepciju, i stoga se nisu mirili s reformama koje je on nastojao provoditi. Pod utjecajem propagande, najveći dio srbijanskog javnog mnijenja prihvaćao takav politički kurs, što ima značajnog upliva i na Srbe prečane. Hrvati su shvaćani u najmanju ruku kao narod koji nije dovoljno pouzdan i „lojalan“ Kraljevini (što je još uočljivije nakon smrti kralja „Ujedinitelja“), pa se najveći dio Srba nikako nije mirio s popustljivom i tolerantnom politikom koju je namjesnik nastojao provoditi.

Vodeća integrativna (projugoslavenska) politička snaga u tadašnjoj državi, JRZ („Jugoslovenska radikalna zajednica“), podijelila se na pristaše Dragiše Cvetkovića („za“ Banovinu) i pristaše Milana Stojadinovića („protiv“ Banovine), pa uskoro dolazi do njezinog raskola na dvije oštro suprotstavljene frakcije. Cvetković je nastojao smiriti situaciju prijedlozima o stvaranju neke vrste „Velike Srbije“ koja bi obuhvatila prostore istočno od granice s Banovinom Hrvatskom, ali to u beogradskom Srpskom kulturnom klubu (tada u političkom smislu vrlo važnoj instituciji) i među intelektualcima velikosrpskog usmjerenja, kao i vodećim nacionalnim strankama nije imalo odjeka.

I druga, također značajna „integrativna“ stranka Kraljevine Jugoslavije, JNS („Jugoslovenska nacionalna stranka“), podijelila se na istom pitanju, pri čemu je tzv. Savska grupa JNS-a predvođena narodnim poslanikom dr. Petrom Zecom iz Gospića otkazala poslušnost svojoj središnjici u Beogradu i postala glavnim pokretačem protu-banovinskih aktivnosti u Lici i na Kordunu, ali s bitnim utjecajem i na druge krajeve u kojima su živjeli Srbi „prečani“. Srpski članovi ove skupine uskoro postaju nositelji političkih aktivnosti u zagrebačkom društvu Krajina i povezuju se s protivnicima Banovine Hrvatske u Lici, Banovini, na Kordunu, u zapadnoj Slavoniji, Bosanskoj Posavini i sjevernoj Dalmaciji, gdje su već bile u toku akcije velikosrpskih ekstremista i četnika pod parolom: „Srbi na okup“. Njihov zahtjev u početku se svodio na priključenje oblasti Banije, Korduna i Like Vrbaskoj banovini, čime bi se razbila Banovina Hrvatska, a najveći dio srpskog nacionalnog korpusa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini teritorijalno objedinio.

Radikalni elementi JRZ-a i JNS-a, uz intelektualce iz Srpskog kulturnog kluba, nastojali su na svojoj platformi okupiti sve one koji su im bili istomišljenici, ali prije svega Srbe na području cijele Kraljevine Jugoslavije i njihove političke stranke, organizacije, udruženja i viđenije intelektualce, te razbiti SDK (Seljačko-demokratsku koaliciju) kao najznačajniji politički savez Hrvata i Srba „prečana“ na području Banovine Hrvatske. Oni su se oštro protivili bilo kakvoj hrvatskoj autonomiji i otvoreno zagovarali „Veliku Srbiju“, zahtijevajući njezinu uspostavu u „istorijskim, etničkim i prirodnim granicama“. Naravno, u svom djelovanju, ove snage oslanjale su se na onaj najekstremniji dio u svom korpusu, a to su bile četničke organizacije.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije formiranja Banovine Hrvatske (u ljeto 1939. godine), samo u kontinentalnom dijelu Hrvatske, postojalo je 117 većih ili manjih naoružanih i organiziranih četničkih skupina.*

*Dr. Boban je ovaj podatak iznio na Hrvatskoj televiziji, u ljeto 1991. godine, nakon što su ekstremni Srbi s područja bivše Jugoslavije uz pomoć „JNA“ izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Kraljevine Jugoslavije, te spomenutih stranaka, u ove akcije bili su uključeni mnogi intelektualci, aktivisti ORJUNA-e, SRNAO, Sokola i brojnih sličnih „građanskih“ ili „omladinskih“ udruga i organizacija, srpskih „kulturnih društava“ i „klubova“, „zemljoradničkih zadruga“, banaka i čitaonica, brojni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve i svećenici, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, dakako, uz oslonac na državni (činovnički, policijski i vojni) aparat. U Srbiji je bilo isuviše onih koji ovu odluku nikada nisu prihvatili, i oni su u nadolazećem vremenu sukoba čekali priliku da stvari vrate na početak.

Ova sinergija svesrpskih „patriotskih“ snaga odigrala je odlučujuću ulogu u stvaranju psihoze straha i nesigurnosti kod hrvatskog i mulimanskog naroda, ali isto tako i u pogledu konkretnih koraka, najprije u smislu onemogućavanja uspostave stvarne hrvatske autonomije (1939. godine), pa potom i samostalne hrvatske države (1941. godine).

Namjesnik Pavle i njegovo političko krilo ostali su u manjini, bez gotovo ikakvog utjecaja na društvene prilike. Državni aparat, uključujući i vojsku i žandarmeriju, koji se nikada nije podvrgnuo volji namjesništva, nakon potpisanog sporazuma Cvetković-Maček, počeo je djelovati gotovo kao samostalan, od središnje vlasti neovisan organizam. U njemu su uvelike prevladavali oni kojima je „Velika Srbija“ bio i ostao najvažniji nacionalni cilj.

Već je bilo govora o tome kako su u Kraljevini SHS (odn. Kraljevini Jugoslaviji), kroz cijelo razdoblje od 1918 godine, nesrpski narodi, a posebice Hrvati, bili sustavno obespravljeni, tlačeni, ubijani, zatvarani, premlaćivani, pljačkani, odnarođivani, ekonomski uništavani globama i visokim porezima…Sama ta činjenica bila je dovoljna da se kod Hrvata javi netrpeljivost i mržnja prema Beogradu kao izvoru diktature i svih nedaća s kojima su se u tom razdoblju susretali. U jednom dijelu hrvatske javnosti, srpski narod je poistovjećen s tim režimom, i stoga ga se u cjelini odgovornima za ono što se događa. Dakako da se takav stav ne može opravdati razložnim argumentima, ali je isto tako nepobitna činjenica da u srpskom narodu nije bilo skoro nikakvoga ozbiljnijeg otpora ovoj zločinačkoj velikosrpskoj politici, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim krajevima karađorđevićevske Jugoslavije.

Kod Hrvata je prevladavala težnja za samostalnom državom, a kod srpskog naroda ideje Ilije Garašanina i Nikole Pašića o stvaranju etnički čiste „Velike Srbije“, i to je bila realnost u kojoj se u to vrijeme živjelo.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku (osim onoga što se moglo vidjeti sa Sljemena – kako su znali govoriti srpski ekstremisti), morala su na kraju dovesti do međusobnog sraza.

Zbog raznih tumačenja čija je osnovna intencija izjednačavanje krivnje Srba i Hrvata za ovakvo stanje u godinama pred Drugi svjetski rat, nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Razmotrimo, dakle, bar dio izvora koji bacaju drugačije svjetlo na događanja o kojima je ovdje riječ.

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32.).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.), daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti što veći utjecaj na njih i Srbe iskoristiti za slabljenje NDH. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ (…) Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije…(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije* hrvatske zemlje … Za Hrvate je posebice

* Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo, za razliku od „istina“ koje su nam kroz minula desetljeća podastirali revizionisti (Viktor Novak, Vasilije Krestić,Velimir Terzić, Dobrica Ćosić, Antun Miletić, Vladimir Dedijer, Milutin Šušović, Milan Bulajić i drugi).

bolno bilo pitanje okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je velikosrpska politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i u situaciji bremenitoj napetošću i uzavrelim strastima, uz vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalista koji su nastojali svim sredstvima i po svaku cijenu spriječiti nastanak bilo kakve samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju i t.d.), do kojih dolazi već u ožujku i početkom travnja 1941. godine – dakle prije formalne uspostave NDH – onda nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj, i Hrvata i muslimana na drugoj strani, dobila na zamahu.

To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se oslanjala na fašističke sile, i velikosrpski nacionalistički pokret koji je također bio instrument okupatorskih vlasti, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive koncepcije, uz brojne druge okolnosti vezano za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnijeli i hrvatski i srpski i muslimanski, ali i svi drugi narodi.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile zabranjene i po pravilu prikazivane krajnje jednostrano, bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ

Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Proglašena NDH deseti travnja

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – „sve je počelo“ 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je „od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima“; „ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba“; „samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba“; „u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom“; „katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima“; „u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga, osim onih koje su činili Srbi“ …Moglo bi se nabrajati u beskonačnost … Srpska propagandna mašinerija zacijelo je moćno sredstvo revidiranja povijesti i širenja laži … No, kad se krene u razmatranje činjenica, onda stvari poprimaju sasvim druge oblike.

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati očite činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je između jednog značajnog dijela Srba i Hrvata postojala, sviđalo se to nekome ili ne), moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine već spomenuti velikosrpski i komunistički agitatori i krivotvoritelji.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim stalnih sukobljavanja oko političkih, egzistencijalnih pitanja čiji je korijen u neriješenim nacionalnim problemima, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija bili su dio brutalnog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava, identiteta i samobitnosti.

Ovo hrvatsko državno pravo i danas se ismijava i izvrgava poruzi od strane velikosrpskih publicista i znanstvenika koji ga proglašavaju „fikcijom“ i „izmišljotinom“, a da u isto vrijeme drže sasvim normalnim, da takvo što po nekom prirodnom pravu, pripada njihovom (srpskom) narodu. I, ne samo to, nego se ide i dalje – pa se po toj logici i „Velika Srbija“ shvaća kao legitimni cilj, mada je sasvim očito da takav projekat izravno ugrožava sve susjedne narode i nihove vitalne interese.

Isto se čini i kad je u pitanju velikosrpska hegemonija i diktatura u Kraljevini SHS (odn. Kr. Jugoslaviji), pa je za njih to „navodna hegemonija“, „tobožnja diktatura“, jednostavno, izmišljotina i fikcija brojnih „neprijatelja srpstva“.

Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad civilnim pučanstvom; okrutni zločin nad hrvatskim zastupnicima u vrijeme zasjedanja, usred „Narodne“ Skupštine u Beogradu – zlodjelo kakvo se ne pamti nigdje u civiliziranom svijetu; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; gaženje svih ljudskih i nacionalnih prava i građanskih sloboda; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune »do istrage naše ili vaše«; aktivnosti srpskih vojnika, žandara, četnika, popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama »Srbi na okup« prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine?

Nisu li, s tog gledišta više nego znakovite riječi koje je zagrebački nadbiskup i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, Antun Bauer zapisao još 25. svibnja 1935 godine (u sklopu svoga Memoranduma što ga je podnio namjesniku Pavlu Karađorđeviću – navodeći u njemu oko dvije stotine konkretnih slučajeva ubojstava, mučenja i progona hrvatskih ljudi):

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“

Treba doista biti slijepac ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljedničnih veze događanja od 1918. do 1941. godine, koji su uvjetovali buduće ponašanje strana u sukobu – prije svega Hrvata i Srba.

S te točke gledišta, i hrvatski revolucionarni Ustaški pokret, izravna je posljedica te krvave diktature, koja je Hrvate tlačila više od dva desetljeća, i to je neoboriva i lako dokaziva činjenica, koju nije moguće opovrgnuti nikakvim makinacijama i konstrukcijama, bez obzira s koje strane dolazile.

(nastavit će se)

Daran Bašić/kamenjar.com

>>U POTRAZI ZA ISTINOM 6. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Objavljeno

na

Objavio

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.

Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.

Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.

Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?

Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.

Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.

Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!

Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).

Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

 

Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su  -ubijeni.

Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.

Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.

Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.

A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:

Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka,  85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.

Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

I fra Branka Šuška partizani su nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju u zarobljeničkoj koloni…

Objavljeno

na

Objavio

Petru Šušku i Mandi, r. Džajkić, iz Mokroga (Pribinovića), župa Široki Brijeg, 29. studenoga 1912. rodio se sin. Nadjenuli su mu ime Ivan. Kršten je istoga dana u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo na Širokom Brijegu. Poslije će Ivan stupiti u franjevački red i uzeti ime fra Branko. Imao je još jedno redovničko ime, fra Benjamin. 

Nakon pučke škole završio je franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu (1925. – 1934.), a bogoslovni studij u Mostaru (1934. – 1937.) i Bologni, Italija (1937. – 1939.). Vojsku nije služio. U franjevački red stupio je na Humcu 6. kolovoza 1931. Obukao ga je provincijal fra Dominik Mandić. Zavjetovan je jednostavno 7. kolovoza 1932. (provincijal fra Dominik Mandić), a svečano 18. kolovoza 1935. (provincijal fra Mate Čuturić). Za subđakona zaređen je u Mostaru 20. veljače 1937., a za svećenika 23. svibnja 1937., također u Mostaru.

Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Nakon svećeničkog zaređenja dušobrižnički je djelovao kao župni vikar na Čitluku (1939. – 1941.), Mostaru (1941. – 1944.) te kao župnik u Blizancima – Krehinu Gracu (1944./45.). U svibnju 1945. uhitili su ga komunisti partizani negdje u Sloveniji i ubili na nepoznatu mjestu. Bile su mu tek 33 godine. Prema sjećanju prof. fra Vojislava Mikulića, fra Branko je bio »jednostavan i dobar redovnik i svećenik«. To, međutim, komunistima partizanima nije bila nikakva zaprjeka da ga usmrte u jednoj od stotina kolona smrti u svibnju 1945.

Školovanje i redovničko-svećenički život

Nisam uspio pronaći podatak gdje je Ivan Šušak pohađao pučku školu, ali je to najvjerojatnije bilo u gradu Širokom Brijegu (Lištici). U franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu Ivan Šušak upisao se šk. 1925./26. godine. Na žalost, nemamo izvješća o njegovu školovanju sve do 1930. Tada ga nalazimo u 5. razredu i to među onima koji su uspješno položili popravni ispit. Školske godine 1930./31. Ivan je upisao 6. razred. Iz jednog dopisa iste šk. godine saznajemo da Ivan sve do 6. razreda nije bio sjemeništarac, nego vanjski đak. On je, naime, početkom 1931. molio provincijala da ga primi u sjemenište i novicijat. O tome je provincijal tražio mišljenje uprave gimnazije. Profesori su na sjednici od 13. ožujka 1931. zaključili da ga se primi na koncu školske godine i to ako prođe u školi i ako liječnik pronađe da je zdrav.

Na temelju objavljena gimnazijskoga izvješća teško možemo zaključiti kakve je ocjene imao iz pojedinih predmeta, ali znamo da je upućen na popravni ispit iz matematike. Najviše je u svim razredima bilo propalih upravo iz matematike. Razred se sastojao od 26 učenika, a razrednik im je bio dr. fra Marijan Zubac. God. 1931./32. Ivan nije na Širokom Brijegu: tu je godinu proveo u novicijatu na Humcu, što znači da su profesori dali pozitivno mišljenje unatoč tomu što je propao iz jednog predmeta. U gimnaziji je opet u šk. god. 1932./33. Završio je 7. razred, čini se s dobrim uspjehom. Upisan je kao fra Benjamin Šušak. U razredu su bila dvadesetorica, od čega jedanaestorica klerika. Razrednik im je bio fra Martin Sopta.

I osmi je razred fra Benjamin prošao s dobrim uspjehom. U razredu ih je bilo samo 13, a razrednik im je bio dr. fra Arkanđeo Nuić. Nakon okončanja gimnazije navedeni su pristupili maturalnom ispitu koji je trajao od 10. do 15. lipnja 1934. Predsjednik ispitne komisije bio je dr. Nikola Majnarić, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Krešimir Pandžić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), fra Fabijan Paponja (povijest i zemljopis), dr. fra Arkanđeo Nuić (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski jezik). Fra Benjamin je maturirao s dobrim uspjehom. Nakon toga upisao je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru.

Na temelju jednog dopisa provincijala fra Dominika Mandića vidljivo je da je Ivan Šušak imao neku manu na licu, možda neku izraslinu, pa mu provincijal uvjetuje primanje u novicijat prethodnom operacijom lica. K tome treba donijeti liječničku potvrdu da je zdrav te prije oblačenja obaviti duhovne vježbe. Tako je uskoro (6. kolovoza 1931.) Ivan stupio u novicijat i uzeo redovničko ime fra Benjamin.

Godinu novicijata proveo je u humačkom samostanu (1931./32.). S njim je bilo još deset kolega: fra Bogdan Ćubela, fra Efrem Juričić, fra Dionizije Lasić, fra Vinko Petrović, fra Metod Puljić, fra Kornelije Ravlić, fra Krsto Ravlić, fra Gojko Stojić, fra Jenko Vasilj i fra Bogomir Zlopaša. Obukao ih je provincijal dr. fra Dominik Mandić. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st. Dvojica su napustila zajednicu (V. Petrović i E. Juričić; Juričić je kasnije postao biskupijski svećenik, član Dubrovačke biskupije, umro 1960. i pokopan u Čitluku), jedan se poslije u Americi sekularizirao i djelovao kao biskupijski svećenik (Kornelije Ravlić), dvojica su preminuli kao mladi svećenici (G. Stojić i B. Zlopaša), trojicu su ubili komunisti partizani 1945. (B. Šušak, M. Puljić i J. Vasilj), jedan je život proveo u Italiji i Americi (D. Lasić) dok su samo dvojica, fra Bogdan Ćubela i fra Krsto Ravlić, svećenički i redovnički život proveli u Hercegovini i tu preminuli.

Filozofsko-teološki studij fra Branko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U prvi semestar upisan je 1934./35. (tamo mu je redovničko ime upisano kao fra Benjamin). Imao je četiri predmeta: apologetiku, povijest Crkve, specijalnu filozofiju i hebrejski jezik. Ocjene su mu dobar (7 ½) i 9 iz apologetike. Vladanje je vrlo dobro (2). U ljetnom semestru ima iste predmete i gotovo iste ocjene te uz to ascetiku (8). Vladanje je vrlo dobro (2).

U drugoj godini studija (1935./36.) slušao je predmete: Sveto pismo, dogmatika, moralna teologija, kanonsko pravo, povijest Crkve, etika i ascetika. Prosječna ocjena je vrlo dobar (8). U ljetnom semestru predmeti su potpuno isti, prosječna ocjena opet 8, iako ima jednu odličnu (9), ali sada ima čak četiri 7 ili 7 ½. Vladanje opet vrlo dobro (2). Treće godine studija u Mostaru (1936./37.) u zimskom je semestru slušao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve i specijalnu filozofiju. Ocjene 7 i 8, više prvih nego drugih. Ipak bi zaključna ocjena bila 8, jer ima dvaput 7 ½, a dvaput 7 ¾. U ljetnom semestru polaže četiri ispita: Sveto pismo (7), dogmatika (7 ¾), moralna teologija (7 ½) i kanonsko pravo (8). Sada mu je u imeniku ime zabilježeno kao fra Branimir. Tako je završio studij u Mostaru, a nastavit će ga u inozemstvu.

Fra Branko je za svećenika zaređen prije nego je završio bogoslovni studij – jer je tako u ono vrijeme bilo uobičajeno. Provincijal je za šestoricu klerika, među kojima je bio i fra Branko, 27. ožujka 1937. tražio od Sv. Oca dispenzu za svećeničko ređenje, vjerojatno od nedostatka dobi. Riječ je o fra Bernardu Katiću, fra Bogdanu Ćubeli, fra Dioniziju Lasiću, fra Metodu Puljiću, fra Gojku Stojiću, fra Branku Šušku, fra Jenku Vasilju, fra Bogomiru Zlopaši i fra Emilu Stipiću.

Za svećenika je zaređen 23. svibnja 1937. Nakon toga je određen za studij u inozemstvu, kako je to bilo uobičajeno. U inozemstvu je ostao dvije akademske godine. Bilo je predviđeno da studij nastavi u Lyonu (Francuska). Tamo je trebao poći s kolegama fra Gojkom Stojićem i fra Kornelijem Ravlićem. Za njih je, kao i za neke kolege u druga mjesta, zatražena obedijencija od generala franjevačkoga reda. Nije poznato kad su točno dospjeli u Lyon, možda u rujnu ili vjerojatnije u listopadu 1937. Ipak fra Branko u Lyonu nije ostao dugo. Pisao je o tome iz Bologne provincijalu fra Mati Čuturiću 12. studenoga iste godine. Provincijal u Lyonu poslao ga je, naime, kući u Hercegovinu jer je bio odveć slab, dakle loša zdravlja.

Sad je u Bologni kod fra Bogdana Ćubele, svoga kolege, a bolonjski provincijal nudi mu da ostane u njegovoj bogosloviji. »I meni se svidjelo i rado bi[h] ostao, jer se ja ne osjećam slabim.« Moli provincijala da mu to dopusti. Njegovu je molbu svojim pismom podupro i fra Bogdan Ćubela. Na to je provincijal odgovorio potvrdno te dopustio fra Branku da može ostati u Bologni do daljnje odredbe. I tako je fra Branko umjesto Lyona dospio u Bolognu, gdje je ostao do svršetka studija 1939.

U ljeto 1938. njih su dvojica pošla na izlet u Rim. To im je dopustio hercegovački provincijal, a molio je i bolonjskog provincijala da bi im dopustio poći na taj izlet. Njih su dvojica 18. srpnja zahvalila provincijalu što im je odobrio pohod Rimu. Krajem 1938. fra Bogdan je dostavio provincijalu misne intencije kao trošak za studij. Uz to mu javlja o velikoj hladnoći u Italiji te šalje božićnu čestitku. Nastavlja: »Studeno, ali se trpi hrvatski. Ja još mlad pa poskačem da se ugrijem (da nije toga, Vi me poznajete, isto bi bilo), dočim Branko miran pa njemu studenije.«

Dušobrižničko djelovanje

U Hercegovinu se fra Branko vratio sredinom 1939. Imenovan je duhovnim pomoćnikom na Čitluku. O tome je kasnije provincijal obavijestio Ispostavu banske vlasti, Odjel za vjere (23. veljače 1940.). Župnik na Čitluku bio mu je fra Bernardin Smoljan. Fra Branko je u Čitluku 18. srpnja 1939. – 8. lipnja 1941. Krstio je 107 djece te obavio dva vjenčanja. Potom je tri godine bio župni vikar u Mostaru (1941. – 1944.). Kroz to je vrijeme krstio 193 djece te obavio 16 vjenčanja. Potom je 1944. imenovan župnikom u župi Blizanci (Krehin Gradac). K njemu se uskoro preselio njegov bivši župnik s Čitluka fra Bernardin Smoljan. On je bio u mirovini na Humcu, a onda se, vjerojatno u kolovozu 1944., »radi teških časova koja proživljava naš samostan«, to jest nakon bombardiranja humačkog samostana, premjestio na Čitluk.

Kako je, međutim, bilo predviđeno da će se tamo uskoro preseliti bogoslovi, on je molio provincijala da se može premjestiti u Krehin Gradac. To mu je provincijal odobrio. Provincijal piše kako je uvjeren da će ga župnik fra Branko »rado primiti kao svoga nekadašnjeg gošpara i kao našega uglednog člana«. Zanimljiv je i nastavak provincijalova pisma: »Bratski Vas pozdravljamo i mnogo Vam preporučamo, da u Vašim svakidašnjim molitvama mislite na Provinciju i na sve njezine članove: da nas sve dobrota sačuva zdrave i čitave u ovim danima kalamiteta [nevolje] i nesreće cjelokupnog čovječanstva.« Nema nikakvih daljnjih obavijesti o njihovu boravku u Krehinu Gracu.

Smrt

Uslijed kaosa koji je svakim danom postajao sve veći, provincijal je nastojao na svaki način popuniti župe koje su bile ispražnjene zbog bijega pojedinih svećenika iz straha od komunista partizana ili nakon što su komunističko-partizanske snage zauzele pojedina mjesta. Provincijal fra Leo Petrović 13. siječnja 1945. poslao je dopise upravama samostana u Mostaru i na Širokom Brijegu o izvanrednu premještaju osoblja. Tako je fra Nevinko Mandić poslan za župnika zamjenika u Izbično, fra Čedo Škrobo u Sutinu na Rakitskom polju, fra Rajko Radišić u Ljuti Dolac, fra Tugomir Soldo u Konjic, fra Branko Šušak u Gorance, fra Celestin Raguž i fra Vinko Dragićević na Široki Brijeg da budu privremeno na ispomoć župnicima.

Prvoj je trojici Ordinarijat podijelio potrebne jurisdikcije za upravu navedenih župa. Nije mi poznato je li fra Branko uopće uspio doći u svoju novu župu; najvjerojatnije da nije. Prema nekim svjedočenjima i on se povlačio pred komunističko-partizanskom vojskom te tako konačno dospio u kolone smrti. O njemu je u imeniku zabilježeno samo toliko da je oko 11. svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Dogodilo se to u njegovoj 33. god. života, 14. god. redovništva i 8. god. svećeništva.

Postoje barem dva svjedoka koji su fra Branka vidjeli neposredno prije njegove smrti. Prva je s. E. V. koja je fra Branka susrela u Sisku na povlačenju hrvatske vojske i naroda prema Mariboru, početkom svibnja 1945. Sjeća se i da joj je fra Branko nešto dao, ali ne zna više točno što te da je to bilo zadnji put da ga je vidjela. Drugi je hrvatski časnik Bože Jelić iz Trna kod Širokog Brijega koji svjedoči da je fra Branko, s brojnim drugima, dospio na Bleiburško polje gdje se hrvatska vojska 15. svibnja 1945. predala Englezima, a ovi ih izručili Titovim komunistima partizanima, protivno svim ratnim konvencijama, znajući kakva ih sudbina čeka.

Jelić piše da se fra Branko nalazio na polju, u nekom šljiviku, sa skupinom hrvatskih časnika i dočasnika. S njima je bio i dr. fra Bono Jelavić. Nakon što su im Englezi naložili da odlože oružje, predali su ih partizanima koji su odmah u blizini ubili četvoricu hrvatskih časnika, a ostale poveli u četveroredu. Fra Branka međutim više ne spominje, što znači da nije bio u njegovoj koloni, dok za fra Bonu kaže da je nakon koji dan odlučio sakriti se i pobjeći iz kolone jer više nije mogao hodati.

O fra Brankovu svršetku piše i dr. fra Častimir Majić: »U svibnju 1945. pridružio se nepreglednu mnoštvu hrvatskih izbjeglica prema Austriji i 15. dana istoga mjeseca osvanuo na zloglasnom Bleiburgu gdje je engleskom prijevarom izdan i predan Titovim partizanima. Oni su ga uključili u zarobljeničke kolone i nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju. Mučen i tjelesno iscrpljen najvjerojatnije je stradao 18. svibnja kod Maribora u Sloveniji u 33. godini života u skupini ostalih hercegovačkih franjevaca, koji su odstranjeni kao zatrovana rana ljudske zloće. Njegovo asketsko tijelo pretvorilo se u mrtvački skelet koji je oživio ovjenčan njegovim krjepostima i okrunjen krunom mučeništva koje vodi u život vječni na nebesima gdje vlada vječna ljubav i gdje pravda ne umire.«

Iako je kristalno jasno da komunističko-partizanskim zločincima nije ni najmanje bilo važno je li netko, a pogotovo katolički svećenik, bio kriv, jer su oni jednako eliminirali i krive i nevine, kakvih je bila ogromna većina, ipak je potrebno postaviti pitanje zbog čega je životom platio fra Branko Šušak, jedan od šezdesetšestorice žrtava komunističko-partizanskoga zločina nad hercegovačkim franjevcima.

U svome nebuloznom 14-straničnom sastavku pod naslovom Blajburg iz hercegovačkog ugla poznati partizan Jure Galić govori ponešto i o svećenicima i njihovu djelovanju tijekom rata. Na jednome mjestu spominje i fra Branka: »U ovom vremenu veliki broj ustaških dužnosnika raznih nivoa, obrazovanja i zanimanja, pa i katoličkih svećenika, obilaze sela, agituju i u tu svrhu obilato koriste mise i oltare, zatim zalaze u seoska domaćinstva i pri tome ljudima ukazuju na mesijsku i istorijsku ulogu ustaštva, Pavelića te veličaju Hitlera i Musolinija i nagovještavajući da će još u 1941. godini biti završen rat.

Kao po pravilu oni su u svojoj propagandi za sve dosadašnje ljudske patnje i nevolje optuživali komuniste i komunizam, Jevreje i jevrejstvo, Srbiju i srpstvo itd. Nemoguće je i ovom prigodom ne spomenuti bar neka imena svećenika koji su se u tome od samoga početka posebno isticala, a to su: fra Bogomil Zlopaša, župnik sa Humca, don Jure Vrdoljak Biščević, župnik iz Studenaca, fra Bono Jelavić, župnik iz Vitine, i fra Branko Šušak, župnik iz Čitluka, don Ilija Tomas, župnik iz Klepaca, fra Tugomir Soldo, župnik iz Čapljine itd, itd.«

Ne ulazeći ovdje u pravopisne pogrješke ni u očite faktografske pogrješke (npr. ni Zlopaša, ni Šušak, ni Soldo nisu bili župnici, nego župni vikari u navedenim mjestima), jasno je da Galić, u toliko puta okušanoj komunističko-partizanskoj primitivnoj maniri, želi opravdati zločine nad nevinim ljudima.

I drugo Galićevo nebulozno djelo Vrijeme i ljudi spominje fra Branka Šuška kao jednoga od organizatora ustaškoga pokreta u Čitluku. Navodi se da je fra Branko bio župnik u Čitluku (što on nikada nije bio) te »ideolog i organizator ovog čitlučkog ustaškog jezgra«. Nešto poslije doslovno piše: »Kad je u početku okupacije otpočelo ubijanje Srba, Mato Primorac organizuje jednu grupu čitlučkih vjerskih (sic!) zatucanih, nepismenih i fanatiziranih mladića, naoružava njih dvadesetak, a Šimun Buntić istu takvu drugu, i obadvojica odlaze na istočnu stranu Neretve i malo je mjesta gdje je bilo Srba u koja oni nisu dolazili i nad njima pravili zločine. Neskrivenu potporu i blagoslov u svemu davao im je čitlučki župnik fra Branko Šušak, pozivajući hrvatsku i katoličku omladinu da stupi u ustaše, da se bore za hrvatstvo i za katoličku vjeru, tako da je u tu svrhu obilato koristio crkvu i oltar.«

Svakomu tko se bavi problematikom Drugoga svjetskog rata, a osobito ulogom svećenstva u njemu, poznato je da je većina svećenika, i onda kao i danas, bila za slobodnu državu hrvatskoga naroda i za izlazak iz ropstva u kojem je živio hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji (kao i poslije u komunističkoj Jugoslaviji), te da su gotovo svi bili sretni zbog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941., ali je isto tako činjenica da su se oni u najvećem broju ubrzo razočarali u politiku Ante Pavelića i ustaša, poglavito upravo zbog progona pravoslavnoga pučanstva i besmislena ubijanja nevinih nekatolika.

O tome, kao i o nastojanjima svećenikâ da u svemu iziđu na ruku pravoslavcima u Hercegovini i da ih zaštite, odlično je pisao fra Tugomir Soldo. Galić optužuje fra Branka da je bio ideolog skupine ustaških zločinaca iz čitlučkoga kraja te tako i odgovoran za zločine koje su oni počinili u istočnoj Hercegovini nad srpskim pučanstvom. S obzirom na to da Galić ne donosi nikakvih dokaza ni za jednu svoju tvrdnju, ni za tu da su navedeni ljudi iz čitlučkoga kraja stvarno ubijali Srbe, a pogotovo za to da bi fra Branko imao ikakve veze s tim, njegove tvrdnje ne treba ni uzimati ozbiljno. One su proizvod njegove patološke ideološke mržnje na sve što je katoličko i sve što je hrvatsko.

U svakom slučaju, ako je fra Branko i odobravao odlazak hrvatskih mladića u hrvatsku vojsku, u tome nema nikakva zločina jer je takav postupak tih mladića bila njihova domoljubna zadaća (kao i njihovih potomaka u Domovinskom ratu). Sigurno je da ih fra Branko nije nagovarao na bilo kakve zločine niti ih odobravao, kao što je sigurno da daleko najveći broj hrvatskih vojnika nikada nije ni počinio bilo kakav zločin – za razliku od komunističko-partizanskih »osloboditelja« kojima je pripadao i Galić.

A da su Galićeve konstrukcije uistinu plod naknadne pameti i pokušaja opravdanja zločina nad nevinim svećenicima, najbolje pokazuje i monumentalna zloknjiga njegova istomišljenika Viktora Novaka Magnum crimen u kojoj se ime fra Branka Šuška uopće ne spominje iako se spominje stotinu drugih svećenika kojima je krivica podmetnuta i izmišljena. Fra Branko je imao toliko veze sa zločinima da ga se nije sjetio ni Novak. Ali zato jest Jure Galić 60 godina poslije!

Galiću se može postaviti pitanje bi li on i danas strijeljao fra Branka (i stotine drugih svećenika) bez ikakva suđenja i bez dokazane krivnje? Braneći postupke svojih »drugova« iz 1945., on neljudski opravdava stravične komunističko-partizanske zločine i pokazuje da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada i da bi, kad bi za to imao mogućnosti, i danas ubijao i progonio svoje neistomišljenike isto kako su to činili njegovi »drugovi« 1945. i u desetljećima koja su uslijedila nakon rata.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari