Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 7. dio

Objavljeno

na

Što se pak „zasluga“ u obrani (u sastavu „krajiške“ vojske) tiče, općepoznato je da su se Vlasi* u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu (od oko 40% u odnosu na ukupno stanovništvo)?

*Čak ni znanstveni radovi srpskih povjesničara-nacionalista (primjerice, Vasilija Krestića) koji se odnose na to razdoblje povijesti, u Hrvatskoj ne spominju Srbe, nego Vlahe ili „pravoslavne šizmatike“, jer pravoslavni element se tek polovicom XIX stoljeća (pod uplivom Srpske pravoslavne crkve i sustavne srbijanske propagande počeo „osjećati“ srpskim). Proučavajući taj fenomen, svjetski priznati demografi (poput dr Stanka Žuljića), tvrde da u današnjoj srpskoj populaciji u Hrvatskoj, niti 10% današnjih pravoslavaca (Srba), ne vuče korijene iz Srbije.

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dirigirano iz Beograda i dovodilo do tenzija. Pravoslavci iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

U srpskom korpusu u Hrvatskoj, velikosrpska politika je nažalost, uvijek nalazila čvrsto uporište i u kritičnim trenucima bila prevlađujuća opcija za koju su se vezivali. To je nužno, samo po sebi, postala razdjelnica između Srba i Hrvata. Ona se polako pretvarala u jaz koji nije bilo moguće premostiti. Upliv Beograda bio je jači od svih logičkih argumenata koji su govorili u prilog potrebe izgrađivanja zajedničke budućnosti s narodom s kojim Srbi u Hrvatskoj dijele životni prostor.

Radikaliziranju stavova revolucionarne hrvatske struje koja prerasta u ustaški pokret, ali isto tako i netrpeljivosti mnogih drugih hrvatskih građana prema Srbima, prethodilo je okrutno i krvavo dvadesetogodišnje nasilje nad Hrvatima, i to je istina koja se ne smije prešućivati.

Ovo, dakako, nije, i ne može biti opravdanje za bilo čije zločine (pa niti za one koje je počinio pokret Ante Pavelića), ali se mora uzeti u obzir kao nepobitna povijesna činjenica u kojoj treba tražiti uzroke međusobne nesnošljivosti između Srba i Hrvata, s kojom su oni 1941. godine, po prvi put u povijesti, ušli i u međusobni oružani sukob.

Sjeme mržnje je proklijalo

pavle karađorđevićNamjesnik Pavle Karađorđević (koji je u okviru tročlanog namjesništva naslijedio ubijenog diktatora Aleksandra), bio je vrlo inteligentan političar i dobar diplomat, koji se trudio dovesti u red odnose u državi, svjestan da bi svako odlaganje riješavanja gorućih problema bilo pogubno. On je shvatio da je hrvatsko pitanje rak-rana Kraljevine Jugoslavije, i nastojao ga je razriješiti na sporazuman i dogovoran način s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda, što ga u tom smislu izdvaja od svih drugih vladara u srpskoj političkoj povijesti. Postignuti dogovor s predsjednikom HSS-a, Vladkom Mačekom, o uspostavi hrvatske autonomije u okviru zajedničke države, bio je uistinu zaokret koji bi – u drugim okolnostima i u drugačijoj političkoj klimi – sasvim sigurno imao epohalno značenje.

No, nažalost, vanjske i unutarnje okonosti nisu pogodovale ovakvim konceptima. Do sporazuma o Banovini Hrvatskoj dolazi u vrijeme kada je otvoreni ratni sukob u Europi na pomolu (mada je rijetko tko tada znao u što će se pretvoriti), a Njemačka se nakon anšlusa Austrije i okupacije Čehoslovačke, o podjeli Europe već praktično dogovorila sa svojim tada najvećim takmacem, Sovjetskim Savezom (sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske potpisan je 26. kolovoza 1939. godine – odnosno, samo 3 dana nakon što su Ribbentrop i Molotov u ime svojih zemalja sklopili pakt o nenapadanju). Opća nesigurnost, u kojoj su velike sile (kao i uvijek) gledale svoje interese, a mali europski narodi bili prepušteni sami sebi, morala se odraziti i na stanje u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji, koju su ionako razdirale unutarnje suprotnosti i tenzije.

[ad id=”40551″]

Drugi nepovoljan momenat sadržan je u činjenici da namjesnik Pavle nije imao prijeko potreban autoritet i utjecaj u srpskom narodu, kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom. Odnos snaga bio je takav da je većina relevantnih političkih stranaka i uglednih političara (pogotovu u Srbiji) i dalje zastupala politiku hegemonije i tvrdu nacionalističku koncepciju, i stoga se nisu mirili s reformama koje je on nastojao provoditi. Pod utjecajem propagande, najveći dio srbijanskog javnog mnijenja prihvaćao takav politički kurs, što ima značajnog upliva i na Srbe prečane. Hrvati su shvaćani u najmanju ruku kao narod koji nije dovoljno pouzdan i „lojalan“ Kraljevini (što je još uočljivije nakon smrti kralja „Ujedinitelja“), pa se najveći dio Srba nikako nije mirio s popustljivom i tolerantnom politikom koju je namjesnik nastojao provoditi.

Vodeća integrativna (projugoslavenska) politička snaga u tadašnjoj državi, JRZ („Jugoslovenska radikalna zajednica“), podijelila se na pristaše Dragiše Cvetkovića („za“ Banovinu) i pristaše Milana Stojadinovića („protiv“ Banovine), pa uskoro dolazi do njezinog raskola na dvije oštro suprotstavljene frakcije. Cvetković je nastojao smiriti situaciju prijedlozima o stvaranju neke vrste „Velike Srbije“ koja bi obuhvatila prostore istočno od granice s Banovinom Hrvatskom, ali to u beogradskom Srpskom kulturnom klubu (tada u političkom smislu vrlo važnoj instituciji) i među intelektualcima velikosrpskog usmjerenja, kao i vodećim nacionalnim strankama nije imalo odjeka.

I druga, također značajna „integrativna“ stranka Kraljevine Jugoslavije, JNS („Jugoslovenska nacionalna stranka“), podijelila se na istom pitanju, pri čemu je tzv. Savska grupa JNS-a predvođena narodnim poslanikom dr. Petrom Zecom iz Gospića otkazala poslušnost svojoj središnjici u Beogradu i postala glavnim pokretačem protu-banovinskih aktivnosti u Lici i na Kordunu, ali s bitnim utjecajem i na druge krajeve u kojima su živjeli Srbi „prečani“. Srpski članovi ove skupine uskoro postaju nositelji političkih aktivnosti u zagrebačkom društvu Krajina i povezuju se s protivnicima Banovine Hrvatske u Lici, Banovini, na Kordunu, u zapadnoj Slavoniji, Bosanskoj Posavini i sjevernoj Dalmaciji, gdje su već bile u toku akcije velikosrpskih ekstremista i četnika pod parolom: „Srbi na okup“. Njihov zahtjev u početku se svodio na priključenje oblasti Banije, Korduna i Like Vrbaskoj banovini, čime bi se razbila Banovina Hrvatska, a najveći dio srpskog nacionalnog korpusa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini teritorijalno objedinio.

Radikalni elementi JRZ-a i JNS-a, uz intelektualce iz Srpskog kulturnog kluba, nastojali su na svojoj platformi okupiti sve one koji su im bili istomišljenici, ali prije svega Srbe na području cijele Kraljevine Jugoslavije i njihove političke stranke, organizacije, udruženja i viđenije intelektualce, te razbiti SDK (Seljačko-demokratsku koaliciju) kao najznačajniji politički savez Hrvata i Srba „prečana“ na području Banovine Hrvatske. Oni su se oštro protivili bilo kakvoj hrvatskoj autonomiji i otvoreno zagovarali „Veliku Srbiju“, zahtijevajući njezinu uspostavu u „istorijskim, etničkim i prirodnim granicama“. Naravno, u svom djelovanju, ove snage oslanjale su se na onaj najekstremniji dio u svom korpusu, a to su bile četničke organizacije.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije formiranja Banovine Hrvatske (u ljeto 1939. godine), samo u kontinentalnom dijelu Hrvatske, postojalo je 117 većih ili manjih naoružanih i organiziranih četničkih skupina.*

*Dr. Boban je ovaj podatak iznio na Hrvatskoj televiziji, u ljeto 1991. godine, nakon što su ekstremni Srbi s područja bivše Jugoslavije uz pomoć „JNA“ izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Kraljevine Jugoslavije, te spomenutih stranaka, u ove akcije bili su uključeni mnogi intelektualci, aktivisti ORJUNA-e, SRNAO, Sokola i brojnih sličnih „građanskih“ ili „omladinskih“ udruga i organizacija, srpskih „kulturnih društava“ i „klubova“, „zemljoradničkih zadruga“, banaka i čitaonica, brojni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve i svećenici, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, dakako, uz oslonac na državni (činovnički, policijski i vojni) aparat. U Srbiji je bilo isuviše onih koji ovu odluku nikada nisu prihvatili, i oni su u nadolazećem vremenu sukoba čekali priliku da stvari vrate na početak.

Ova sinergija svesrpskih „patriotskih“ snaga odigrala je odlučujuću ulogu u stvaranju psihoze straha i nesigurnosti kod hrvatskog i mulimanskog naroda, ali isto tako i u pogledu konkretnih koraka, najprije u smislu onemogućavanja uspostave stvarne hrvatske autonomije (1939. godine), pa potom i samostalne hrvatske države (1941. godine).

Namjesnik Pavle i njegovo političko krilo ostali su u manjini, bez gotovo ikakvog utjecaja na društvene prilike. Državni aparat, uključujući i vojsku i žandarmeriju, koji se nikada nije podvrgnuo volji namjesništva, nakon potpisanog sporazuma Cvetković-Maček, počeo je djelovati gotovo kao samostalan, od središnje vlasti neovisan organizam. U njemu su uvelike prevladavali oni kojima je „Velika Srbija“ bio i ostao najvažniji nacionalni cilj.

Već je bilo govora o tome kako su u Kraljevini SHS (odn. Kraljevini Jugoslaviji), kroz cijelo razdoblje od 1918 godine, nesrpski narodi, a posebice Hrvati, bili sustavno obespravljeni, tlačeni, ubijani, zatvarani, premlaćivani, pljačkani, odnarođivani, ekonomski uništavani globama i visokim porezima…Sama ta činjenica bila je dovoljna da se kod Hrvata javi netrpeljivost i mržnja prema Beogradu kao izvoru diktature i svih nedaća s kojima su se u tom razdoblju susretali. U jednom dijelu hrvatske javnosti, srpski narod je poistovjećen s tim režimom, i stoga ga se u cjelini odgovornima za ono što se događa. Dakako da se takav stav ne može opravdati razložnim argumentima, ali je isto tako nepobitna činjenica da u srpskom narodu nije bilo skoro nikakvoga ozbiljnijeg otpora ovoj zločinačkoj velikosrpskoj politici, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim krajevima karađorđevićevske Jugoslavije.

Kod Hrvata je prevladavala težnja za samostalnom državom, a kod srpskog naroda ideje Ilije Garašanina i Nikole Pašića o stvaranju etnički čiste „Velike Srbije“, i to je bila realnost u kojoj se u to vrijeme živjelo.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku (osim onoga što se moglo vidjeti sa Sljemena – kako su znali govoriti srpski ekstremisti), morala su na kraju dovesti do međusobnog sraza.

Zbog raznih tumačenja čija je osnovna intencija izjednačavanje krivnje Srba i Hrvata za ovakvo stanje u godinama pred Drugi svjetski rat, nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Razmotrimo, dakle, bar dio izvora koji bacaju drugačije svjetlo na događanja o kojima je ovdje riječ.

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32.).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.), daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti što veći utjecaj na njih i Srbe iskoristiti za slabljenje NDH. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ (…) Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije…(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije* hrvatske zemlje … Za Hrvate je posebice

* Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo, za razliku od „istina“ koje su nam kroz minula desetljeća podastirali revizionisti (Viktor Novak, Vasilije Krestić,Velimir Terzić, Dobrica Ćosić, Antun Miletić, Vladimir Dedijer, Milutin Šušović, Milan Bulajić i drugi).

bolno bilo pitanje okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je velikosrpska politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i u situaciji bremenitoj napetošću i uzavrelim strastima, uz vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalista koji su nastojali svim sredstvima i po svaku cijenu spriječiti nastanak bilo kakve samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju i t.d.), do kojih dolazi već u ožujku i početkom travnja 1941. godine – dakle prije formalne uspostave NDH – onda nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj, i Hrvata i muslimana na drugoj strani, dobila na zamahu.

To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se oslanjala na fašističke sile, i velikosrpski nacionalistički pokret koji je također bio instrument okupatorskih vlasti, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive koncepcije, uz brojne druge okolnosti vezano za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnijeli i hrvatski i srpski i muslimanski, ali i svi drugi narodi.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile zabranjene i po pravilu prikazivane krajnje jednostrano, bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ

Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Proglašena NDH deseti travnja

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – „sve je počelo“ 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je „od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima“; „ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba“; „samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba“; „u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom“; „katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima“; „u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga, osim onih koje su činili Srbi“ …Moglo bi se nabrajati u beskonačnost … Srpska propagandna mašinerija zacijelo je moćno sredstvo revidiranja povijesti i širenja laži … No, kad se krene u razmatranje činjenica, onda stvari poprimaju sasvim druge oblike.

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati očite činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je između jednog značajnog dijela Srba i Hrvata postojala, sviđalo se to nekome ili ne), moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine već spomenuti velikosrpski i komunistički agitatori i krivotvoritelji.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim stalnih sukobljavanja oko političkih, egzistencijalnih pitanja čiji je korijen u neriješenim nacionalnim problemima, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija bili su dio brutalnog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava, identiteta i samobitnosti.

Ovo hrvatsko državno pravo i danas se ismijava i izvrgava poruzi od strane velikosrpskih publicista i znanstvenika koji ga proglašavaju „fikcijom“ i „izmišljotinom“, a da u isto vrijeme drže sasvim normalnim, da takvo što po nekom prirodnom pravu, pripada njihovom (srpskom) narodu. I, ne samo to, nego se ide i dalje – pa se po toj logici i „Velika Srbija“ shvaća kao legitimni cilj, mada je sasvim očito da takav projekat izravno ugrožava sve susjedne narode i nihove vitalne interese.

Isto se čini i kad je u pitanju velikosrpska hegemonija i diktatura u Kraljevini SHS (odn. Kr. Jugoslaviji), pa je za njih to „navodna hegemonija“, „tobožnja diktatura“, jednostavno, izmišljotina i fikcija brojnih „neprijatelja srpstva“.

Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad civilnim pučanstvom; okrutni zločin nad hrvatskim zastupnicima u vrijeme zasjedanja, usred „Narodne“ Skupštine u Beogradu – zlodjelo kakvo se ne pamti nigdje u civiliziranom svijetu; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; gaženje svih ljudskih i nacionalnih prava i građanskih sloboda; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune »do istrage naše ili vaše«; aktivnosti srpskih vojnika, žandara, četnika, popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama »Srbi na okup« prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine?

Nisu li, s tog gledišta više nego znakovite riječi koje je zagrebački nadbiskup i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, Antun Bauer zapisao još 25. svibnja 1935 godine (u sklopu svoga Memoranduma što ga je podnio namjesniku Pavlu Karađorđeviću – navodeći u njemu oko dvije stotine konkretnih slučajeva ubojstava, mučenja i progona hrvatskih ljudi):

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“

Treba doista biti slijepac ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljedničnih veze događanja od 1918. do 1941. godine, koji su uvjetovali buduće ponašanje strana u sukobu – prije svega Hrvata i Srba.

S te točke gledišta, i hrvatski revolucionarni Ustaški pokret, izravna je posljedica te krvave diktature, koja je Hrvate tlačila više od dva desetljeća, i to je neoboriva i lako dokaziva činjenica, koju nije moguće opovrgnuti nikakvim makinacijama i konstrukcijama, bez obzira s koje strane dolazile.

(nastavit će se)

Daran Bašić/kamenjar.com

>>U POTRAZI ZA ISTINOM 6. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

NEKAŽNJENI ZLOČINI – KRVAVA JESEN U LOVASU

Objavljeno

na

Objavio

U listopadu 1991. godine, malo pitoreskno hrvatsko mjesto Lovas (smješteno na krajnjem istoku Hrvatske, na obroncima Fruške Gore, između Sotina i Iloka), pretvoreno je u koncentracijski logor u kojemu su srpski zločinci počinili neke od najtežih i najokrutnijih masovnih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata.

“Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem” – svjedoči jedna od žrtava, teško ranjeni Ivan Mujić koji je uspio preživjeti dane okupacije svog sela i krvavu “berbu grožđa” u minskom polju kuda su njega i njegove sugrađane natjerali pripadnici srpske paravojske.

U tom hodu smrti ubijen je 21 civil, dok ih je 14 ranjeno. Leševi žrtava pokopani su tek sutradan u zajedničku masovnu grobnicu. Selo je temeljito opljačkano i spaljeno.

Pokolj u Lovasu planirani je zločin koji su počinili “JNA” i srpske paravojne postrojbe sastavljene od domaćih Srba i njihovih pomagača iz Srbije i bio je dijelom sveobuhvatnog velikosrpskog projekta etničkog čišćenja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji”. Prema izvješćima UN-a, pored postrojbi “JNA”, u tomu su sudjelovali i četnički odredi “Beli orlovi” i “Dušan Silni”.

Jedan od najodgovornijih za sve što se događalo u Lovasu i okolici je krvnik Srijema, oficir “JNA” Dušan Lončar koji je zapovjedio napad na Lovas, a izravni je krivac i za masovni zločin u Tovarniku (75 ubijenih nakon pada ovog mjesta u ruke agresora, 22. rujna 1991. godine).

Napad, okupacija, pokolj i bijele vrpce za Hrvate

Razorena crkva sv, Mihaela u Lovasu, listopad 1991.

Napadi na Lovas započeli su 10. listopada i trajali punih osam dana.

Spomenuti Ivan Mujić opisuje to stanje kao dane u kojima je svakodnevno “gledao smrti u oči”.

U Lovasu je živio sa suprugom i svjedoči kako je od početka rata cijeli taj kraj bio okružen vojskom i četnicima, a kasnije su uslijedila i granatiranja sela, pogotovu katoličke crkve.

Dva dana po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, započela je okupacija i brutalno iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ujutro, u 7,30 sati, tog 10. listopada, uslijedilo je granatiranje i odmah potom pješački napad koji malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu uspjeli odbiti. Tog prvog dana okupacije, agresor je ubio 23 stanovnika – na ulicama, u dvorištima ili u kućama žrtava. Domaći Srbin iz Lovasa, Milan Radojčić bio je zapovjednik “Teritorijalne odbrane” općine Lovas i on i njegova skupina su uz pristanak oficira “JNA” u mjestu uspostavili svoju vlast.

Hrvati su po naredbi srpskih nacista morali nositi bijele vrpce oko rukava i od tada nadalje tretirani kao roblje. Lovas je pretvoren u srpski koncentracijski logor iz kojega nije bilo izlaza.

Katolička crkva sv, Mihaela je zapaljena i srušena, na svakoj hrvatskoj kući je izvješena bijela krpa, 261 je opljačkana u spaljena, dok su srušeni ili oštećeni i svi gospodarski objekti. Mnoge su žene i djevojke silovane, dio je mještana odveden u logore u Srbiji. Mnogi su mučeni – tukli su ih željeznim šipkama, kabelima, palicama, bušili im noge i ruke električnim bušilicama, izlagali elektro-šokovima, vadili su im zube i stavljali sol na rane…Tih tortura nisu pošteđene ni žene.

Krvava “berba grožđa”

Pokop žrtava iz masovne grobnice u Lovasu

Dana 17. listopada, okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Nakon što se do 16 sati tamo skupilo 60 ljudi, zločinci su ih s puškama u rukama natjerali u  dvorište mehaničarske radione (u krugu zadruge), gdje su prenoćili pod stražom. Popisani su, a potom je nekoliko ljudi odvojeno na stranu i pretučeno.

Najgore je tek slijedilo nakon neprospavane noći, 18. listopada, kad su ponovno nemilice tukli (bokserima, palicama, nogama i rukama) i boli noževima većinu uhićenih i potom ih poveli (kako su rekli, u “berbu grožđa”).

Prema iskazu Ivana Mujića, najveći mučitelji bili su izvjesni Petronije, Kosta, Pljoka, Nikola.

Onako krvave i izmučene, postrojili su ih i potom s uperenim puškama potjerali do minskog polja. Usput su ubili Boška Bođanca koji nije mogao dalje hodati. Prozivali su ih po imenu i prezimenu i natjeravali u minsko polje držeći ih cijelo vrijeme na nišanu.

Skupina od 52 Hrvata silom je upućena na čišćenje minskog polja svojim tijelima. Nisu znali da se oko njih nalaze ubojita eksplozivna sredstva. Krvnici su ih natjerali da se uhvate za ruke, rašire i tako pješice krenu preko minskog polja. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a ranjeno njih 14. Na tom području nije ranije bilo minskog polja, nego je ono bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Da se na kraju nije našao jedan oficir “JNA” koji je prekinuo ovaj masakr, vjerojatno bi bili svi pobijeni. (Opširnije: isto – )

Epilog

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998. godine), iz masovne grobnice na području Lovasa ekshumirano je 68 žrtava i njih još 10 u pojedinačnim grobnicama.

Tijekom Domovinskog rata u Lovasu je ubijeno ukupno 89 osoba, dok se jedna vodi kao nestala.

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine 2007. godine je podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva protiv 14 osoba (pripadnika “JNA”, lokalnih teritorijalnih paravlasti općine Lovas u vrijeme rata i četničkog odreda “Dušan Silni”) za ubojstvo 70 civila u Lovasu: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Lovas je jedno od rijetkih mjesta na istoku Hrvatske u koje se vratio život

Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je poslije 4 godine suđenja (26.6.2012.) izreklo osuđujuće presude koje su, međutim, 2014. godine od strane Apelacionog suda poništene, te je naloženo novo suđenje.

Slijede manipulacije s izmjenama sudaca, pa čak i njihovim smjenjivanjem i nepostavljanjem drugih, tako da se postupak namjerno opstruira.

Protiv Milana Devčića i još 9 optuženih (jer u međuvremenu su umrla njih četvorica: Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić), pokrenut je novi proces koji je trebao biti završen 2016. godine, ali je neposredno prije završnih riječi postupak počeo ispočetka – zbog postavljanja novog predsjednika Sudskog vijeća!

Tako se bizantska podvala i dalje nastavlja kao i u svim drugim slučajevima gdje Srbija tobože “sudi” vlastitim zločincima za djela masovnih zločina koja su počinili na teritoriju Hrvatske. (Vidi: (https://www.danas.rs/drustvo/sudjenje-za-lovas-pocinje-iz-pocetka/)

Neobjašnjivo je, međutim, da Republika Hrvatska po tom pitanju ne poduzima ništa. Za koju godinu, kad akteri događaja poumiru, bit će kasno za pravdu.

O zločinima u Lovasu te ratne jeseni 1991. godine, snimljen je 2017. godine dokumentarni film “Krvava berba grožđa” (autor Silvije Mirošničenko). U njemu pakao koji su prošli opisuju autentični svjedoci – preživjele žrtve (Ruža Pavlić, Petar Vuleta, Nevenka Peulić).

U prepunoj dvorani Art-kina Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 14. listopada 2017. godine održana je premijera ovog potresnog filma koji je izazvao i suze i ovacije nazočnih.

Narod ne zaboravlja.

Pamti.

I pamtit će svoje žrtve i krv prolivenu za slobodu.

Moliti za njih, sjećati se i čuvati uspomenu.

To mu nitko ne može uzeti.

Ali, nepravda zbog nekažnjenog zločina boli, peče i ostavlja gorak okus u ustima…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari