Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 7. dio

Objavljeno

na

Što se pak „zasluga“ u obrani (u sastavu „krajiške“ vojske) tiče, općepoznato je da su se Vlasi* u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu (od oko 40% u odnosu na ukupno stanovništvo)?

*Čak ni znanstveni radovi srpskih povjesničara-nacionalista (primjerice, Vasilija Krestića) koji se odnose na to razdoblje povijesti, u Hrvatskoj ne spominju Srbe, nego Vlahe ili „pravoslavne šizmatike“, jer pravoslavni element se tek polovicom XIX stoljeća (pod uplivom Srpske pravoslavne crkve i sustavne srbijanske propagande počeo „osjećati“ srpskim). Proučavajući taj fenomen, svjetski priznati demografi (poput dr Stanka Žuljića), tvrde da u današnjoj srpskoj populaciji u Hrvatskoj, niti 10% današnjih pravoslavaca (Srba), ne vuče korijene iz Srbije.

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dirigirano iz Beograda i dovodilo do tenzija. Pravoslavci iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

U srpskom korpusu u Hrvatskoj, velikosrpska politika je nažalost, uvijek nalazila čvrsto uporište i u kritičnim trenucima bila prevlađujuća opcija za koju su se vezivali. To je nužno, samo po sebi, postala razdjelnica između Srba i Hrvata. Ona se polako pretvarala u jaz koji nije bilo moguće premostiti. Upliv Beograda bio je jači od svih logičkih argumenata koji su govorili u prilog potrebe izgrađivanja zajedničke budućnosti s narodom s kojim Srbi u Hrvatskoj dijele životni prostor.

Radikaliziranju stavova revolucionarne hrvatske struje koja prerasta u ustaški pokret, ali isto tako i netrpeljivosti mnogih drugih hrvatskih građana prema Srbima, prethodilo je okrutno i krvavo dvadesetogodišnje nasilje nad Hrvatima, i to je istina koja se ne smije prešućivati.

Ovo, dakako, nije, i ne može biti opravdanje za bilo čije zločine (pa niti za one koje je počinio pokret Ante Pavelića), ali se mora uzeti u obzir kao nepobitna povijesna činjenica u kojoj treba tražiti uzroke međusobne nesnošljivosti između Srba i Hrvata, s kojom su oni 1941. godine, po prvi put u povijesti, ušli i u međusobni oružani sukob.

Sjeme mržnje je proklijalo

pavle karađorđevićNamjesnik Pavle Karađorđević (koji je u okviru tročlanog namjesništva naslijedio ubijenog diktatora Aleksandra), bio je vrlo inteligentan političar i dobar diplomat, koji se trudio dovesti u red odnose u državi, svjestan da bi svako odlaganje riješavanja gorućih problema bilo pogubno. On je shvatio da je hrvatsko pitanje rak-rana Kraljevine Jugoslavije, i nastojao ga je razriješiti na sporazuman i dogovoran način s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda, što ga u tom smislu izdvaja od svih drugih vladara u srpskoj političkoj povijesti. Postignuti dogovor s predsjednikom HSS-a, Vladkom Mačekom, o uspostavi hrvatske autonomije u okviru zajedničke države, bio je uistinu zaokret koji bi – u drugim okolnostima i u drugačijoj političkoj klimi – sasvim sigurno imao epohalno značenje.

No, nažalost, vanjske i unutarnje okonosti nisu pogodovale ovakvim konceptima. Do sporazuma o Banovini Hrvatskoj dolazi u vrijeme kada je otvoreni ratni sukob u Europi na pomolu (mada je rijetko tko tada znao u što će se pretvoriti), a Njemačka se nakon anšlusa Austrije i okupacije Čehoslovačke, o podjeli Europe već praktično dogovorila sa svojim tada najvećim takmacem, Sovjetskim Savezom (sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske potpisan je 26. kolovoza 1939. godine – odnosno, samo 3 dana nakon što su Ribbentrop i Molotov u ime svojih zemalja sklopili pakt o nenapadanju). Opća nesigurnost, u kojoj su velike sile (kao i uvijek) gledale svoje interese, a mali europski narodi bili prepušteni sami sebi, morala se odraziti i na stanje u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji, koju su ionako razdirale unutarnje suprotnosti i tenzije.

[ad id=”40551″]

Drugi nepovoljan momenat sadržan je u činjenici da namjesnik Pavle nije imao prijeko potreban autoritet i utjecaj u srpskom narodu, kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom. Odnos snaga bio je takav da je većina relevantnih političkih stranaka i uglednih političara (pogotovu u Srbiji) i dalje zastupala politiku hegemonije i tvrdu nacionalističku koncepciju, i stoga se nisu mirili s reformama koje je on nastojao provoditi. Pod utjecajem propagande, najveći dio srbijanskog javnog mnijenja prihvaćao takav politički kurs, što ima značajnog upliva i na Srbe prečane. Hrvati su shvaćani u najmanju ruku kao narod koji nije dovoljno pouzdan i „lojalan“ Kraljevini (što je još uočljivije nakon smrti kralja „Ujedinitelja“), pa se najveći dio Srba nikako nije mirio s popustljivom i tolerantnom politikom koju je namjesnik nastojao provoditi.

Vodeća integrativna (projugoslavenska) politička snaga u tadašnjoj državi, JRZ („Jugoslovenska radikalna zajednica“), podijelila se na pristaše Dragiše Cvetkovića („za“ Banovinu) i pristaše Milana Stojadinovića („protiv“ Banovine), pa uskoro dolazi do njezinog raskola na dvije oštro suprotstavljene frakcije. Cvetković je nastojao smiriti situaciju prijedlozima o stvaranju neke vrste „Velike Srbije“ koja bi obuhvatila prostore istočno od granice s Banovinom Hrvatskom, ali to u beogradskom Srpskom kulturnom klubu (tada u političkom smislu vrlo važnoj instituciji) i među intelektualcima velikosrpskog usmjerenja, kao i vodećim nacionalnim strankama nije imalo odjeka.

I druga, također značajna „integrativna“ stranka Kraljevine Jugoslavije, JNS („Jugoslovenska nacionalna stranka“), podijelila se na istom pitanju, pri čemu je tzv. Savska grupa JNS-a predvođena narodnim poslanikom dr. Petrom Zecom iz Gospića otkazala poslušnost svojoj središnjici u Beogradu i postala glavnim pokretačem protu-banovinskih aktivnosti u Lici i na Kordunu, ali s bitnim utjecajem i na druge krajeve u kojima su živjeli Srbi „prečani“. Srpski članovi ove skupine uskoro postaju nositelji političkih aktivnosti u zagrebačkom društvu Krajina i povezuju se s protivnicima Banovine Hrvatske u Lici, Banovini, na Kordunu, u zapadnoj Slavoniji, Bosanskoj Posavini i sjevernoj Dalmaciji, gdje su već bile u toku akcije velikosrpskih ekstremista i četnika pod parolom: „Srbi na okup“. Njihov zahtjev u početku se svodio na priključenje oblasti Banije, Korduna i Like Vrbaskoj banovini, čime bi se razbila Banovina Hrvatska, a najveći dio srpskog nacionalnog korpusa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini teritorijalno objedinio.

Radikalni elementi JRZ-a i JNS-a, uz intelektualce iz Srpskog kulturnog kluba, nastojali su na svojoj platformi okupiti sve one koji su im bili istomišljenici, ali prije svega Srbe na području cijele Kraljevine Jugoslavije i njihove političke stranke, organizacije, udruženja i viđenije intelektualce, te razbiti SDK (Seljačko-demokratsku koaliciju) kao najznačajniji politički savez Hrvata i Srba „prečana“ na području Banovine Hrvatske. Oni su se oštro protivili bilo kakvoj hrvatskoj autonomiji i otvoreno zagovarali „Veliku Srbiju“, zahtijevajući njezinu uspostavu u „istorijskim, etničkim i prirodnim granicama“. Naravno, u svom djelovanju, ove snage oslanjale su se na onaj najekstremniji dio u svom korpusu, a to su bile četničke organizacije.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije formiranja Banovine Hrvatske (u ljeto 1939. godine), samo u kontinentalnom dijelu Hrvatske, postojalo je 117 većih ili manjih naoružanih i organiziranih četničkih skupina.*

*Dr. Boban je ovaj podatak iznio na Hrvatskoj televiziji, u ljeto 1991. godine, nakon što su ekstremni Srbi s područja bivše Jugoslavije uz pomoć „JNA“ izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Kraljevine Jugoslavije, te spomenutih stranaka, u ove akcije bili su uključeni mnogi intelektualci, aktivisti ORJUNA-e, SRNAO, Sokola i brojnih sličnih „građanskih“ ili „omladinskih“ udruga i organizacija, srpskih „kulturnih društava“ i „klubova“, „zemljoradničkih zadruga“, banaka i čitaonica, brojni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve i svećenici, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, dakako, uz oslonac na državni (činovnički, policijski i vojni) aparat. U Srbiji je bilo isuviše onih koji ovu odluku nikada nisu prihvatili, i oni su u nadolazećem vremenu sukoba čekali priliku da stvari vrate na početak.

Ova sinergija svesrpskih „patriotskih“ snaga odigrala je odlučujuću ulogu u stvaranju psihoze straha i nesigurnosti kod hrvatskog i mulimanskog naroda, ali isto tako i u pogledu konkretnih koraka, najprije u smislu onemogućavanja uspostave stvarne hrvatske autonomije (1939. godine), pa potom i samostalne hrvatske države (1941. godine).

Namjesnik Pavle i njegovo političko krilo ostali su u manjini, bez gotovo ikakvog utjecaja na društvene prilike. Državni aparat, uključujući i vojsku i žandarmeriju, koji se nikada nije podvrgnuo volji namjesništva, nakon potpisanog sporazuma Cvetković-Maček, počeo je djelovati gotovo kao samostalan, od središnje vlasti neovisan organizam. U njemu su uvelike prevladavali oni kojima je „Velika Srbija“ bio i ostao najvažniji nacionalni cilj.

Već je bilo govora o tome kako su u Kraljevini SHS (odn. Kraljevini Jugoslaviji), kroz cijelo razdoblje od 1918 godine, nesrpski narodi, a posebice Hrvati, bili sustavno obespravljeni, tlačeni, ubijani, zatvarani, premlaćivani, pljačkani, odnarođivani, ekonomski uništavani globama i visokim porezima…Sama ta činjenica bila je dovoljna da se kod Hrvata javi netrpeljivost i mržnja prema Beogradu kao izvoru diktature i svih nedaća s kojima su se u tom razdoblju susretali. U jednom dijelu hrvatske javnosti, srpski narod je poistovjećen s tim režimom, i stoga ga se u cjelini odgovornima za ono što se događa. Dakako da se takav stav ne može opravdati razložnim argumentima, ali je isto tako nepobitna činjenica da u srpskom narodu nije bilo skoro nikakvoga ozbiljnijeg otpora ovoj zločinačkoj velikosrpskoj politici, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim krajevima karađorđevićevske Jugoslavije.

Kod Hrvata je prevladavala težnja za samostalnom državom, a kod srpskog naroda ideje Ilije Garašanina i Nikole Pašića o stvaranju etnički čiste „Velike Srbije“, i to je bila realnost u kojoj se u to vrijeme živjelo.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku (osim onoga što se moglo vidjeti sa Sljemena – kako su znali govoriti srpski ekstremisti), morala su na kraju dovesti do međusobnog sraza.

Zbog raznih tumačenja čija je osnovna intencija izjednačavanje krivnje Srba i Hrvata za ovakvo stanje u godinama pred Drugi svjetski rat, nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Razmotrimo, dakle, bar dio izvora koji bacaju drugačije svjetlo na događanja o kojima je ovdje riječ.

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32.).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.), daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti što veći utjecaj na njih i Srbe iskoristiti za slabljenje NDH. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ (…) Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije…(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije* hrvatske zemlje … Za Hrvate je posebice

* Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo, za razliku od „istina“ koje su nam kroz minula desetljeća podastirali revizionisti (Viktor Novak, Vasilije Krestić,Velimir Terzić, Dobrica Ćosić, Antun Miletić, Vladimir Dedijer, Milutin Šušović, Milan Bulajić i drugi).

bolno bilo pitanje okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je velikosrpska politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i u situaciji bremenitoj napetošću i uzavrelim strastima, uz vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalista koji su nastojali svim sredstvima i po svaku cijenu spriječiti nastanak bilo kakve samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju i t.d.), do kojih dolazi već u ožujku i početkom travnja 1941. godine – dakle prije formalne uspostave NDH – onda nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj, i Hrvata i muslimana na drugoj strani, dobila na zamahu.

To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se oslanjala na fašističke sile, i velikosrpski nacionalistički pokret koji je također bio instrument okupatorskih vlasti, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive koncepcije, uz brojne druge okolnosti vezano za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnijeli i hrvatski i srpski i muslimanski, ali i svi drugi narodi.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile zabranjene i po pravilu prikazivane krajnje jednostrano, bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ

Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Proglašena NDH deseti travnja

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – „sve je počelo“ 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je „od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima“; „ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba“; „samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba“; „u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom“; „katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima“; „u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga, osim onih koje su činili Srbi“ …Moglo bi se nabrajati u beskonačnost … Srpska propagandna mašinerija zacijelo je moćno sredstvo revidiranja povijesti i širenja laži … No, kad se krene u razmatranje činjenica, onda stvari poprimaju sasvim druge oblike.

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati očite činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je između jednog značajnog dijela Srba i Hrvata postojala, sviđalo se to nekome ili ne), moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine već spomenuti velikosrpski i komunistički agitatori i krivotvoritelji.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim stalnih sukobljavanja oko političkih, egzistencijalnih pitanja čiji je korijen u neriješenim nacionalnim problemima, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija bili su dio brutalnog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava, identiteta i samobitnosti.

Ovo hrvatsko državno pravo i danas se ismijava i izvrgava poruzi od strane velikosrpskih publicista i znanstvenika koji ga proglašavaju „fikcijom“ i „izmišljotinom“, a da u isto vrijeme drže sasvim normalnim, da takvo što po nekom prirodnom pravu, pripada njihovom (srpskom) narodu. I, ne samo to, nego se ide i dalje – pa se po toj logici i „Velika Srbija“ shvaća kao legitimni cilj, mada je sasvim očito da takav projekat izravno ugrožava sve susjedne narode i nihove vitalne interese.

Isto se čini i kad je u pitanju velikosrpska hegemonija i diktatura u Kraljevini SHS (odn. Kr. Jugoslaviji), pa je za njih to „navodna hegemonija“, „tobožnja diktatura“, jednostavno, izmišljotina i fikcija brojnih „neprijatelja srpstva“.

Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad civilnim pučanstvom; okrutni zločin nad hrvatskim zastupnicima u vrijeme zasjedanja, usred „Narodne“ Skupštine u Beogradu – zlodjelo kakvo se ne pamti nigdje u civiliziranom svijetu; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; gaženje svih ljudskih i nacionalnih prava i građanskih sloboda; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune »do istrage naše ili vaše«; aktivnosti srpskih vojnika, žandara, četnika, popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama »Srbi na okup« prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine?

Nisu li, s tog gledišta više nego znakovite riječi koje je zagrebački nadbiskup i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, Antun Bauer zapisao još 25. svibnja 1935 godine (u sklopu svoga Memoranduma što ga je podnio namjesniku Pavlu Karađorđeviću – navodeći u njemu oko dvije stotine konkretnih slučajeva ubojstava, mučenja i progona hrvatskih ljudi):

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“

Treba doista biti slijepac ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljedničnih veze događanja od 1918. do 1941. godine, koji su uvjetovali buduće ponašanje strana u sukobu – prije svega Hrvata i Srba.

S te točke gledišta, i hrvatski revolucionarni Ustaški pokret, izravna je posljedica te krvave diktature, koja je Hrvate tlačila više od dva desetljeća, i to je neoboriva i lako dokaziva činjenica, koju nije moguće opovrgnuti nikakvim makinacijama i konstrukcijama, bez obzira s koje strane dolazile.

(nastavit će se)

Daran Bašić/kamenjar.com

>>U POTRAZI ZA ISTINOM 6. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Poskok info: ‘Kako su begovi opljačkali Aluminij’

Objavljeno

na

Objavio

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet, piše Poskok.info u teksu kojega prenosimo u cijelosti:

Zlatko Lagumdžija

nikada nije optužen za aferu Reket. Radi se o ozbiljnoj aferi za koju postoje snimci, svjedoci i dokazni materijal poduzetnika koji je reketaren.  Postoje i vapaji pokradenog poduzetnika. Tužiteljstvo je smatralo da nema osnove za pokretanje procesa.Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Damir Hadžić

posve desno na slici oslobođen je optužbe . Teretio se da je iz budžeta Općine Novi Grad nezakonito omogućio isplatu više od milijun maraka Esedu Radeljašu za zemljište, koje je 2006. godine Radeljaš platio Općini u iznosu od 51.340,00 KM. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Slavo Kukić

nikada nije optužen za kriminal u Eronetu. Marketinški ugovori koje je FTV na čijem je čelu bio Slavo Kukić sklapao s Eronetom na čijem je čeku bio Kukić Slavo, nikada nisu bili predmet istrage. A milijunski su. Niti će biti. Ne stupa se u posao krotitelja Hrvata i gubernatora Hercegovine bez zajamčenog pravnog imuniteta. Kumovi i jarani, menadžment Slave Kukića, Prlić i ostali bili su na sudu godinama zbog višemilijunskog kriminala u Eronetu. Oslobođeni su optužnice. Milijuni stoje i danas na stranim računima u Austriji. Krivca nema. Tužitelj nije došao na zadnje ročište. Tvrde da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Živko Budimir

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Jerko Lijanović

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Tko su ovi ljudi? Govore li vam nešto ovi podaci? I ove redom nepostojeće ili pak odbačene optužnice?

Ovo su , u većini, iako ih ima još, ključna imena Platforme koja je vladala Federacijom BIH od 2010- 2014. Alijansu i Platformu osmislila je Međunarodna zajednica (po želji onih koji su se proglasili spasiteljima Bosne) koja ujedno nadzire rad pravosudnog sustava u BIH.

Afera koja potresa Pravosuđe i koja govori o ambasadama koje indoktriniraju suce u BIH, nije afera koja se smije probiti na svjetsko tržište. Ako strani ambasador nama tu u Hercegovini očita lekciju i pojasni nam da su nas isključivo krali naši, ne i oni koje je postavila ambasada, nema slobodnog intelektualca koji će mu replicirati. Jer sloboda riječi u BIH ide na sve adrese. Osim na adresu ambasade koja se predstavlja kao najveća zaštitnica slobode u svijetu i ostalim galaksijama. Moš mislit. Iste ambasade nadziru rad obavještajne službe u BIH. Praćene medija koji oponiraju sarajevskom unitarizmu, kršenja prava novinara nisu tema koju će recimo objaviti RFE. Zašto? Zato što tamo sjede nacionalisti istog tog unitarizma. Bivši komunisti, drugovi Slava i Zlaja obučeni u ruho tolerancije i socdemokracije. U praksi bagra koja i danas militantno puca u glavu svakome tko ne misli kao oni. Kidajući nam lančiće s vratova.

Isti gore pobrojani ljudi  i ljudi su Alijanse koja je vladala BIH i Federacijom 2000-2002 godine. Dodajmo im i nikad optuženog Krešimira Zubaka, ministra pravosuđa UZP-a, i zadnjeg predsjednika UZP-a. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno i u slučaju Zubak. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade. Tako da Zubak nije optužen. No jest imenovano i to u doba HDZ vlade FBIH za glavnog čovjeka komisije koja ispituje pristupnike pravosudnom ispitu. Udruženi Zubakov poduhvat. Poslijeratni. On imunitet određenim ljudima, oni njemu mjesto ispitivača. Jako unosno mjesto.

Što nam govore sve ove činjenice?

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i  koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet?

Uništenje Hercegovine

“Sveta” Zlatkova i Kukićeva Alijansa 2000-e godine tek je djelomično provela svoj plan. Nakon Petritschevih amandmana kojima se ovoj ekipi daje protuustavno preuzimanje svih poluga moći cilj Alijanse i njihovih međunarodnih pokorvitelja bilo je uništenje Hercegovačke banke, Hercegovina Osiguranja i Aluminija. Banka i Osiguranje su uništeni. Slomljena je hrvatska financijska kičma nakon što su poniženi politički.

Jelavić je naravno promptno trebao biti osuđen. Njega nitko u stranoj ambasadi nije i neće zastupati. Pa imunitet nema.  Nema zapinjanja u procesu kao u slučaju pobrojane gospode. Kako je Aluminij eskivirao uništenje treba pitati Brajkovića. On i njegova vispresnost znaju daleko više detalja. Uvijek je, čak i u ratu, znao ispregovarati situaciju tako da Aluminij preživi. Ispregovarao ju je i u doba najljućeg Petritschevog puberteta. Kad je ovaj kao kakav tupamaros, tenkovima rušio privatnu svojinu. U državi u kojoj je upravo on morao biti garant iste.

Iako su sarajevski lažovi obmanuli čak i US ambasadora, koji tvrdi da Aluminij pada odmah po svom ponovnom pokretanju 1997. Aluminij u tom vremenu kao i godinama nakon toga , kada njim upravlja Sarajevu mrski HDZ , međutim raste.

Hercegovina tog vremena bode oči strancima. Dok cijela država propada Hercegovina i hrvatski gradići ruše stereotip države s propalom ekonomijom. Broj uposlenih raste, ukupan broj milijuna koji se godišnje obrću raste. Nešto što se nije smjelo dopustiti. Jer politički pogažen hrvatski čovjek, koji ima neki novac opasan je po državu. Politički pogažen, a siromašan, lako je manipulativan, i nije opasan. Može ga se, uz posredno gašenje hrvatskih medija, lako natjerati da uzima kamen i baca ga na svoje. Baš onako kako su u pradavna vremena kolonizatori egzotičnih zemalja, umjesto da se tuku s domordcima, istima dali vatrenu vodu, potom ih podučili kako je lijepo da se pokolju među sobom. I tako je nastala demokracija.

Umjesto dakle  se Hrvati okreću Sarajevu, po želji Mesića oni , tih godina, razvijaju gospodarstvo. Postaju ekonomski sve neovisniji i prijetnja po državu. Političke turbulencije koje je izazvao Petritsch sjajno su poslužile i za slom ekonomije u Hrvata u BIH i za potonje  njeno discipliniranje i preuzimanje.

Dijeljenje Vatrene Vode

Doba Alijanse je doba i prebacivanja vlasništva ključnih hrvatskih tvrtki na Vladu FBIH, u kojoj će kasnije ključne odluke i poluge preuzeti Bošnjaci. Putem preglasavanja u Domu naroda i putem novih Alijansi. Kasnije nazvanih Platforme.

Iako je prema ugovoru ta Vlada, vlada dva ravnopravna partnera. No što je ugovor za Koloniju? Međunarodno pravo primjenjuje se u državama. Ako si kolonizirao koloniju i dao joj neku hartiju, koju si nazvao Dayton, to ne znači da je ta hartija sveto pismo. Uostalom ni Ahdnama se nije poštovala, što bi Dayton?

Tako je ono što je bilo “naše” ostati naše , a ono što je bilo vaše, i što ste u međuvremenu stvorili, također će postati naše. Jer nema vaše naše, mi hoćemo život jednih s drugima, ne jednih pored drugih. A to znači mi , putem matematičke većine, nadziremo sve.

Iako smo nominalno u postdaytonlandu ušli u društvo slobodnog tržišta, politika predominantno kreće u nadzor krupnih riba. Ona guši slobodu ekonomije a proizvodnjom političkih kriza tjera investitore iz BIH. Što mislite koliko su Zlatko i Kukić iselili građana BIH iz ove države s projektom ALijanse i Platforme? Tko će normalan ulagati, izvana, u BIH , ako mu savjetnici savjetuju da se radi o trusnom tlu u kojem traje kriza vlasti, i u kojem jača nacionalizam, kao posljedica Zlatkove potrebe da bude važan i da se bavi politikom? Nije tu samo Lagumdžija, razmaženo derište stranih ambasada. Svako malo izlezi neki sociopat, s posebnim potrebama da bude važan i među Bošnjake i Hrvate unese nove kilometre razadaljine. Sve ko fol nas zbližava, a sve čini da se nikad ne upoznamo. To je taj apsurd u logici Građanistana.

Umjesto privatizacija, jedan nacionalizam nastoji uknjižiti na sebe nacionalno blago drugog nacionalizma. Pri tome je jedan nacionalizam, ovaj koji uzima, dobar i patriotski, dok ovaj koji se roji i stvara, antidržavni, koruptivan i antibosanski.

Kukičanje u Hrvata i ostali silnici za dresuru Hercegovine

Ključna osoba za taj posao u doba Alijanse bio je Slavo Kukić. Gubernator poželjnog nacionalizma za Hercegovinu. Vječni vladar FTV-a na kojem njegovi gnomovi već drugo desetljeće medijski progone “karcinome hrvatskog naroda”. Zvonimir Jukić i ostala prava raja. Nesmjenjivi do danas.

U BIH smo posjećamo vas. Ne u Bjelorusiji. Ljudi postavljeni 2002-e godine od strane Kukića i danas kroje program FTV-a. Ljudi postavljeni od strane Kukića u Eronet, i danas su tamo važne figure. Informacijski punktovi kako reče akademik.

I dok Poljska, Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, potpuno provoode lustraciju komunističkih kadrova, prijeratni marksist i antikrstaš, sakupljač plemenitih kovina sa neplemenitih učeničkih vratova postaje medijski, ekonomski i politički terorist poželjnog nacionalizma kojem je kolonijalna uprava povjerovala da on doista govori u hrvatsko ime. A on to sjajno naplatio. Zlatkov Zlatousti.

Konačan obračun s Aluminijom

Nisu sva ubojstva trenutna. Za ubiti diva potreban je nešto dulji proces. Diva obično otruješ. Il mu naneseš takvu ranu da se od nje nikad ne oporavi. Umrijet će nekad kasnije, naknadno, kad tebe možda i ne bude, no umrijet će.

2010-e godine, opet odlukom OHR-a, Petritscha iz 2010, Valentina Inzka, Sarajevo dobija priliku uništiti i Aluminij. Pogledajmo kako je tekao taj proces.

2010 godine dug Aluminija raste za 13.5 milijuna. To je godina u kojoj Platformaški menadžment raskida ugovore s dotadašnjim Brajkovićevim dobavljačima i potpisuje nove. Javljaju se nove tvrtke koje dobavljaju usluge Aluminiju. Novac se izvlači. Dolazi i Prndelj, hercegovački Sanader. S kojim Platforma potpisuje ekstremistički, govoto teroristički ugovor za uništenje Aluminija. Odštetne klauzule za isporuku struje takve su kao da je osmišljeno preuzimanje Aluminija il pak njegovo umrtvljenje. Važno je ovdje naglasiti jednu stvar. Otkada traje majorizacija SDA i SDP-a nad Hrvatima te stranke uvijek su , u svakoj prizidi Hercegovine, mogli pronaći nekog svog Prndelja, Lijanovića il Kukića. Hrvati već dva desetljeća ne mogu pronaći Bošnjaka koji bi radio u našem interesu.  Ovo morate imati na umu kad veličate svoju naciju, i govorite Bošnjacima kako oni nisu nacija. Dragi Hrvati, Bošnjaci su za nas jedna jako ozbiljna nacija. Među njima ne možete pronaći takve karakterne ljušture kakve oni pronađu među nama. Od njih treamo učiti. Ne im se rugati.

Vratimo se na Aluminij.

Pogon glinice ne radi još od ranije. Aluminij od rata nabavlja glinicu kao gotovu sirovinu. Najviše od Glencora.

Ivo Bradvica, Lagumdžijin i Kukićev direktor Aluminija, 2011. godine prodaje pogon glinice u staro željezo, te profit uknjižava kao dobit Aluminija. Na prvu se čini kao da je Aluminij tu godinu poslovao pozitivno,  no nije, jednak je minus i tu godinu a što se tiče prodaje samog aluminija i štetnih ugovora. u 2012 i 2013 godini stvaraju se maksimalne krađe.

Bradvica biva smijenjen krajem 2013. Te minus u idućoj godini spada za nekih 15 milijuna maraka no još je uvijek ogroman. Platformaška uprava i dalje gura Aluminij u minus. Stvaraju se novi štetni ugovori s firmama koje izvlače milijune vanka.

Sad si postavite jedno pitanje: Ako je Vlada FBIH vlasnik 44% Aluminija, a vladu tog vremena čini Platforma Zlatkista i kukićista, zašto ta Vlada uporno na čelu ove firme ostavlja i produljuje ugovore likovima koji guraju Aluminij prema točki taljenja, prema dugu koji se više neće moći sanirati? Prema čarobnoj brojci od 200 milijuna duga?

Zašto osim ako je cilj raniti diva, takvom ranom da se više nikada neće moći oporaviti? Ne bi li uostalom glupo bilo da Platforma, tako očito, završi posao s Aluminijem i usmrti ga do kraja mandata?

2014 godine se događaju izbori i smjena uprave Aluminija, no štetni ugovori koje je Vlada Platforme uradila sa platformaškim dobavljačima nastavljaju se većinu 2015 godine. Ti ugovori će ovih dana biti objavljeni. Bit će jasno tko su ti “hrvatski sinovi” koji su na poziv Zlatka, potrčali isisavati Aluminij. Neki od njih će na sudovima i propjevati. Možda ćemo slušati kolike je provizije uzimao Reuf Bajrović, možda će NGO sektor Sarajeva konačno umučari i posuti se pepelom?

Tek od te 2015 i dijela 2016 godine može se govoriti o odgovornosti Čovićevog menadžmenta. No krajem 2015 godine ukupan minus koji je Aluminij uradio pod Saraj upravom je što mislite koliki?

Čarobnih 245 milijuna maraka. Ubojita doza minusa.

Nije Aluminij više tvrtka koja duguje državi 40 milijuna maraka, što je dug koji bi se dao sanirati i kontrolirati da ne podivlja.

Nije više ponos Hercegovine niti div Bosne i Hercegovine. Aluminij je nakon 4 godine Platforme postao bolesnik. On tetura. Njega se tek drži na životu.

Ovo je dakle tekst koji govori o tome kako je Čović uništavao Aluminij od 2010-2014 , točnije do kraja 2015 godine. Tako da sada kad ste ga pročitali, kad sretnete Čovića možete mu viknuti lopove i baciti mu bocu u glavu. Nikako to ne smijete doviknuti Kukiću, Lagumdžiji, Bajroviću i svim ostalim gmazovima poštenja i socdemokracije.

Kao što  vidite Čović je temeljito uništio Aluminij, nikako ovi koje prozivamo.

Sad će se netko pitati kako ga je uništio i čime smo dokazali da ga je upravo on uništio?

E pa dobro došli u BIH. U BIH ne postoji sustav činjenica i konkluzija. Vi živite u hologramu. Ne postoji kognitivni proces zaključivanja, ne postoji prosvijećena javnost koja se koristi dokazima.

BIH je , zahvaljujući upravo onoj istoj Međunarodnoj zajednici s početka teksta danas federacija triju zatupljenih entiteta. Katolibanije, Talibanije i Pravoslavobanije.  U njima žive narodi glupi ko foke. Otupljeni i omađijani. Pametni među njima odavno su odselili.

U ta tri entiteta caruju kulture linča, poluinformacija i masovne medijske sječe glava.

Javna prozivka Čoviću i njegovim stožernim legitimlijama

Budući da je upravo Čović, i njegov HDZ najodgovorniji za činjenicu da su hrvatski prostori u BIH danas medijski razoružani, i da je slika Hrvata iz BIH koja odlazi u svijet, slika koju stvara i krerira sarajevski establishment, tko smo mi, da tvrdimo da Čović nije pokrao Aluminij ako Slavo, Zlatko i prava medijska raja, pojačana Index.hr janjičarima na platnom spisku Sarajeva, tvrde da jest?

Dakle sve ovog gore zaboravite. Jebeš argumente. Čović je kriv , njegova kuća je kriva, njegova pomaknuta rijeka i logoraši koje je mučio , njegov bolan počasni doktorati i njegove eUropske vrijednosti su krive za 245 milijuna maraka minusa 2010-2014. I ne zaboravite da je to tako. I stalno to ponavljajte. I boce pripremite. I vičite “Lopove”. To je jedini način da ostanete prihvaćeni kao građani ove zemlje. U suprotnom nazvat će vas ustašama.

Nadalje, za sve one koji misle da prijetnje uništenjem Aluminija nisu izlazile ovih dana, iz Sarajeva, rječima “odustanite od izbornog zakona il ćemo ugasiti Aluminij” nisu postojale, možemo samo reći da se divimo njihovoj dobroćudnosti i svijetlom pogledu na političku realnost BIH.

Da, mi se usuđujemo misliti drugačije jer smo o propasti Aluminija pisali i 2010-2014. Dok su telali građanštine šutjeli

Ovaj tekst napisan je da se shvati da su godine 2010-2014 ključne godine propasti Aluminija. Ne jednako loše, ne iste kao godine poslije, nego ključne.

Godine su to  kad se kralo u ime države i najboljeg naroda i kad država i najbolji narod, pravi narod nikom nisu prijetili gašenjem. Pa ni Aluminiju. Samo su ga jeli iznutra. Doba je to unosnih ugovora dobavljačima, od kojih bi neke mogle biti recimo informatičke firme iz Hrvatske, u vezi sa Zlatkom, ili pak proizvođači trafostanica , također u vezi sa Zlatkom, doba je to  visokih rana nanesenih Aluminiju  i doba kad se Aluminij redovno sanirao, sa svim svojim višemilijunskim rupama, samo kako bi se i u procesu saniranja, mogli izvlačiti novi milijuni. Saniranje se vršilo tako da Div, nakon saniranja jače krvari nego prije.

Propast ove firme ne može  se promatrati bez ovih 245 milijuna maraka. Da Platforma nije zadužila Aluminij za te pare, u doba dok je cijena Aluminija još bila visoka na svjetskom tržištu, bi li Aluminij bio danas mrtav?

Sami odgovorite.

Za sve ovo gore navedeno, postoje ugovori, postoje imena, prezimena, i potpisi. Sve to trebalo bi biti predmetom Tužiteljstva BIH. Tj, već odavno je trebalo biti predmetom Tužiteljstva. I zlatkisti i bajrovićevi i kukićevi odavno su morali dati neke izjave u “neovisnim pravosudnim organima”. No pravosuđe u BIH je takvo, da su njegov najveći problem Milan Tegeltija i Ružica Jukić. Dvoje ljudi koji pokušavaju, po cijenu karijere, očuvati čast ove zemlje. Na žalost, kako vrijeme teče, niti časti, niti zemlje.

U nastavku priče o Aluminiju, čitat ćete o tome što se događalo u Aluminiju od 2014, točnije 2015 godine do danas. Ne postoji sila, niti pritisak, koji bi nas na bilo koji način prisilio, ne objaviti svaki mogući detalj kriminala tog vremena. Činio ga Čović ili bilo tko drugi.  Najžalosnija činjenica, menadžmenta kojem je Čović dao povjerenje je da je taj isti menadžment preuzimajući ranjenog diva, godinama nakon Platforme, preuzemo platformašku praksu ubijanja diva, računajući valjda da će begovat u Sarajevu biti milostiv kod krpljenja rupa, kao što ih je krpio kad su Aluminij pljačkali begovi.

Iako je pljačka Aluminija, nešto o čem se mora govoriti kad se govori o ovoj tvrtki, američki ambasador u BIH u pravu je kad tvrdi da je stranačka politika presudila ovoj tvrtki. Globalna stranačka politika. Demokrati su ga izranjavali, postavljajući kriminalce na njegovo čelo 2010. Bio je to čin čiste mržnje i služenja sarajevskom nacionalizmu. Jasan antidaytonski čin. Republikanac Trump mu je , štiteći tržište SAD-a, posredno, obaranjem cijena aluminija na svjetskom tržištu, ne namjerno, i ne iz mržnje prema Hrvatima, Aluminiju presudio. U tom smislu iskrenost američkog ambasadora, kao zaokret US politike u BIH treba pozdraviti.

Napomena: Valjda shvaćate da je zadnja rečenica ovog teksta cinizam. Ako ne shvaćate, što onda uopće shvaćate oko događaja u BIH?

Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Objavljeno

na

Objavio

Vodstvo Aluminija godinama je imalo istančan okus za angažman ljudi koji nemaju nikakve veze sa onim što je ova tvornica radila i proizvodila. Stoga se i ne treba čuditi da je priča završila gašenjem proizvodnje. Samo je pitanje hoće li itko odgovarati za kolaps nekadašnjeg giganta. I dok se istražne agencije i tužiteljstva bave s onim što se događalo u Aluminiju, polako pred javnost izlaze ugovori koje je imala ova tvrtka sa drugim subjektima, piše portal ero.tel.

Zanimljivo, jedan od ugovora je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati liječnik Edib Šarić, koji je osim po svom radu na polju medicine poznat i po dobrim odnosima sa čelnicima SDA i Safetom Oručevićem.

Šarić i Trputec suvlasnici

Na mjestu direktora CKM-a je Amina Šarić, liječnikova kćer i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je propali gigant Centru za komercijalni menadžment mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama.

Ugovor koji je dostavljen našoj redakciji je stupio na snagu 1. prosinca 2017. godine i trebao je trajati šest mjeseci. Potpisao ga je Mario Gadžić. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža.

On je vjerojatno na temelju stručnih analiza rada CKM-a i usluga koje pružaju Aluminiju zaključio kako je 6000 maraka malo za navedene usluge, pa je još odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos. U prvom ugovoru gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Pandža je svojim menadžerskim sposobnostima procijenio kako Aluminiji treba snositi i troškove PDV-a u ovoj poslovnoj suradnji i produžio je ugovor na još šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Aluminiji je tada bio dužan “samo” 300 milijuna maraka. Je li CKM dobio ugovor i za ovu godinu nije nam poznato.

Ali je zato poznato kako je Aluminij završio i postavlja se pitanje što je iz navedenih stavki koje je CKM trebao obavljati zaista izvršeno. Ostaje nejasno zašto je CKM trebao pregovarati u ime Aluminija pri državnim institucijama? Ako će to raditi obitelj Šarić onda se postavlja pitanje što će raditi Uprava i Nadzorni odbor? S obzirom da je proizvodnja ugašena, očito kako nisu uradili ništa ili dovoljno po tome pitanju. Ironično zvuči stavka o tome kako je CKM trebao raditi na projektima obnovljive energije za Aluminiji, a na kraju je tvornica ostala bez ikakve energije. Treba li dalje?

Ostaje još samo jedno pitanje. Koliko još ima ovakvih i sličnih ugovora u Aluminiju? I koje je koristi tvornica imala od njih? Odgovor na ovo pitanje bi trebali uskoro doznati, piše ero.tel.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari