Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 7. dio

Objavljeno

na

Što se pak „zasluga“ u obrani (u sastavu „krajiške“ vojske) tiče, općepoznato je da su se Vlasi* u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu (od oko 40% u odnosu na ukupno stanovništvo)?

*Čak ni znanstveni radovi srpskih povjesničara-nacionalista (primjerice, Vasilija Krestića) koji se odnose na to razdoblje povijesti, u Hrvatskoj ne spominju Srbe, nego Vlahe ili „pravoslavne šizmatike“, jer pravoslavni element se tek polovicom XIX stoljeća (pod uplivom Srpske pravoslavne crkve i sustavne srbijanske propagande počeo „osjećati“ srpskim). Proučavajući taj fenomen, svjetski priznati demografi (poput dr Stanka Žuljića), tvrde da u današnjoj srpskoj populaciji u Hrvatskoj, niti 10% današnjih pravoslavaca (Srba), ne vuče korijene iz Srbije.

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dirigirano iz Beograda i dovodilo do tenzija. Pravoslavci iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

U srpskom korpusu u Hrvatskoj, velikosrpska politika je nažalost, uvijek nalazila čvrsto uporište i u kritičnim trenucima bila prevlađujuća opcija za koju su se vezivali. To je nužno, samo po sebi, postala razdjelnica između Srba i Hrvata. Ona se polako pretvarala u jaz koji nije bilo moguće premostiti. Upliv Beograda bio je jači od svih logičkih argumenata koji su govorili u prilog potrebe izgrađivanja zajedničke budućnosti s narodom s kojim Srbi u Hrvatskoj dijele životni prostor.

Radikaliziranju stavova revolucionarne hrvatske struje koja prerasta u ustaški pokret, ali isto tako i netrpeljivosti mnogih drugih hrvatskih građana prema Srbima, prethodilo je okrutno i krvavo dvadesetogodišnje nasilje nad Hrvatima, i to je istina koja se ne smije prešućivati.

Ovo, dakako, nije, i ne može biti opravdanje za bilo čije zločine (pa niti za one koje je počinio pokret Ante Pavelića), ali se mora uzeti u obzir kao nepobitna povijesna činjenica u kojoj treba tražiti uzroke međusobne nesnošljivosti između Srba i Hrvata, s kojom su oni 1941. godine, po prvi put u povijesti, ušli i u međusobni oružani sukob.

Sjeme mržnje je proklijalo

pavle karađorđevićNamjesnik Pavle Karađorđević (koji je u okviru tročlanog namjesništva naslijedio ubijenog diktatora Aleksandra), bio je vrlo inteligentan političar i dobar diplomat, koji se trudio dovesti u red odnose u državi, svjestan da bi svako odlaganje riješavanja gorućih problema bilo pogubno. On je shvatio da je hrvatsko pitanje rak-rana Kraljevine Jugoslavije, i nastojao ga je razriješiti na sporazuman i dogovoran način s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda, što ga u tom smislu izdvaja od svih drugih vladara u srpskoj političkoj povijesti. Postignuti dogovor s predsjednikom HSS-a, Vladkom Mačekom, o uspostavi hrvatske autonomije u okviru zajedničke države, bio je uistinu zaokret koji bi – u drugim okolnostima i u drugačijoj političkoj klimi – sasvim sigurno imao epohalno značenje.

No, nažalost, vanjske i unutarnje okonosti nisu pogodovale ovakvim konceptima. Do sporazuma o Banovini Hrvatskoj dolazi u vrijeme kada je otvoreni ratni sukob u Europi na pomolu (mada je rijetko tko tada znao u što će se pretvoriti), a Njemačka se nakon anšlusa Austrije i okupacije Čehoslovačke, o podjeli Europe već praktično dogovorila sa svojim tada najvećim takmacem, Sovjetskim Savezom (sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske potpisan je 26. kolovoza 1939. godine – odnosno, samo 3 dana nakon što su Ribbentrop i Molotov u ime svojih zemalja sklopili pakt o nenapadanju). Opća nesigurnost, u kojoj su velike sile (kao i uvijek) gledale svoje interese, a mali europski narodi bili prepušteni sami sebi, morala se odraziti i na stanje u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji, koju su ionako razdirale unutarnje suprotnosti i tenzije.

[ad id=”40551″]

Drugi nepovoljan momenat sadržan je u činjenici da namjesnik Pavle nije imao prijeko potreban autoritet i utjecaj u srpskom narodu, kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom. Odnos snaga bio je takav da je većina relevantnih političkih stranaka i uglednih političara (pogotovu u Srbiji) i dalje zastupala politiku hegemonije i tvrdu nacionalističku koncepciju, i stoga se nisu mirili s reformama koje je on nastojao provoditi. Pod utjecajem propagande, najveći dio srbijanskog javnog mnijenja prihvaćao takav politički kurs, što ima značajnog upliva i na Srbe prečane. Hrvati su shvaćani u najmanju ruku kao narod koji nije dovoljno pouzdan i „lojalan“ Kraljevini (što je još uočljivije nakon smrti kralja „Ujedinitelja“), pa se najveći dio Srba nikako nije mirio s popustljivom i tolerantnom politikom koju je namjesnik nastojao provoditi.

Vodeća integrativna (projugoslavenska) politička snaga u tadašnjoj državi, JRZ („Jugoslovenska radikalna zajednica“), podijelila se na pristaše Dragiše Cvetkovića („za“ Banovinu) i pristaše Milana Stojadinovića („protiv“ Banovine), pa uskoro dolazi do njezinog raskola na dvije oštro suprotstavljene frakcije. Cvetković je nastojao smiriti situaciju prijedlozima o stvaranju neke vrste „Velike Srbije“ koja bi obuhvatila prostore istočno od granice s Banovinom Hrvatskom, ali to u beogradskom Srpskom kulturnom klubu (tada u političkom smislu vrlo važnoj instituciji) i među intelektualcima velikosrpskog usmjerenja, kao i vodećim nacionalnim strankama nije imalo odjeka.

I druga, također značajna „integrativna“ stranka Kraljevine Jugoslavije, JNS („Jugoslovenska nacionalna stranka“), podijelila se na istom pitanju, pri čemu je tzv. Savska grupa JNS-a predvođena narodnim poslanikom dr. Petrom Zecom iz Gospića otkazala poslušnost svojoj središnjici u Beogradu i postala glavnim pokretačem protu-banovinskih aktivnosti u Lici i na Kordunu, ali s bitnim utjecajem i na druge krajeve u kojima su živjeli Srbi „prečani“. Srpski članovi ove skupine uskoro postaju nositelji političkih aktivnosti u zagrebačkom društvu Krajina i povezuju se s protivnicima Banovine Hrvatske u Lici, Banovini, na Kordunu, u zapadnoj Slavoniji, Bosanskoj Posavini i sjevernoj Dalmaciji, gdje su već bile u toku akcije velikosrpskih ekstremista i četnika pod parolom: „Srbi na okup“. Njihov zahtjev u početku se svodio na priključenje oblasti Banije, Korduna i Like Vrbaskoj banovini, čime bi se razbila Banovina Hrvatska, a najveći dio srpskog nacionalnog korpusa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini teritorijalno objedinio.

Radikalni elementi JRZ-a i JNS-a, uz intelektualce iz Srpskog kulturnog kluba, nastojali su na svojoj platformi okupiti sve one koji su im bili istomišljenici, ali prije svega Srbe na području cijele Kraljevine Jugoslavije i njihove političke stranke, organizacije, udruženja i viđenije intelektualce, te razbiti SDK (Seljačko-demokratsku koaliciju) kao najznačajniji politički savez Hrvata i Srba „prečana“ na području Banovine Hrvatske. Oni su se oštro protivili bilo kakvoj hrvatskoj autonomiji i otvoreno zagovarali „Veliku Srbiju“, zahtijevajući njezinu uspostavu u „istorijskim, etničkim i prirodnim granicama“. Naravno, u svom djelovanju, ove snage oslanjale su se na onaj najekstremniji dio u svom korpusu, a to su bile četničke organizacije.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije formiranja Banovine Hrvatske (u ljeto 1939. godine), samo u kontinentalnom dijelu Hrvatske, postojalo je 117 većih ili manjih naoružanih i organiziranih četničkih skupina.*

*Dr. Boban je ovaj podatak iznio na Hrvatskoj televiziji, u ljeto 1991. godine, nakon što su ekstremni Srbi s područja bivše Jugoslavije uz pomoć „JNA“ izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Kraljevine Jugoslavije, te spomenutih stranaka, u ove akcije bili su uključeni mnogi intelektualci, aktivisti ORJUNA-e, SRNAO, Sokola i brojnih sličnih „građanskih“ ili „omladinskih“ udruga i organizacija, srpskih „kulturnih društava“ i „klubova“, „zemljoradničkih zadruga“, banaka i čitaonica, brojni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve i svećenici, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, dakako, uz oslonac na državni (činovnički, policijski i vojni) aparat. U Srbiji je bilo isuviše onih koji ovu odluku nikada nisu prihvatili, i oni su u nadolazećem vremenu sukoba čekali priliku da stvari vrate na početak.

Ova sinergija svesrpskih „patriotskih“ snaga odigrala je odlučujuću ulogu u stvaranju psihoze straha i nesigurnosti kod hrvatskog i mulimanskog naroda, ali isto tako i u pogledu konkretnih koraka, najprije u smislu onemogućavanja uspostave stvarne hrvatske autonomije (1939. godine), pa potom i samostalne hrvatske države (1941. godine).

Namjesnik Pavle i njegovo političko krilo ostali su u manjini, bez gotovo ikakvog utjecaja na društvene prilike. Državni aparat, uključujući i vojsku i žandarmeriju, koji se nikada nije podvrgnuo volji namjesništva, nakon potpisanog sporazuma Cvetković-Maček, počeo je djelovati gotovo kao samostalan, od središnje vlasti neovisan organizam. U njemu su uvelike prevladavali oni kojima je „Velika Srbija“ bio i ostao najvažniji nacionalni cilj.

Već je bilo govora o tome kako su u Kraljevini SHS (odn. Kraljevini Jugoslaviji), kroz cijelo razdoblje od 1918 godine, nesrpski narodi, a posebice Hrvati, bili sustavno obespravljeni, tlačeni, ubijani, zatvarani, premlaćivani, pljačkani, odnarođivani, ekonomski uništavani globama i visokim porezima…Sama ta činjenica bila je dovoljna da se kod Hrvata javi netrpeljivost i mržnja prema Beogradu kao izvoru diktature i svih nedaća s kojima su se u tom razdoblju susretali. U jednom dijelu hrvatske javnosti, srpski narod je poistovjećen s tim režimom, i stoga ga se u cjelini odgovornima za ono što se događa. Dakako da se takav stav ne može opravdati razložnim argumentima, ali je isto tako nepobitna činjenica da u srpskom narodu nije bilo skoro nikakvoga ozbiljnijeg otpora ovoj zločinačkoj velikosrpskoj politici, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim krajevima karađorđevićevske Jugoslavije.

Kod Hrvata je prevladavala težnja za samostalnom državom, a kod srpskog naroda ideje Ilije Garašanina i Nikole Pašića o stvaranju etnički čiste „Velike Srbije“, i to je bila realnost u kojoj se u to vrijeme živjelo.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku (osim onoga što se moglo vidjeti sa Sljemena – kako su znali govoriti srpski ekstremisti), morala su na kraju dovesti do međusobnog sraza.

Zbog raznih tumačenja čija je osnovna intencija izjednačavanje krivnje Srba i Hrvata za ovakvo stanje u godinama pred Drugi svjetski rat, nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Razmotrimo, dakle, bar dio izvora koji bacaju drugačije svjetlo na događanja o kojima je ovdje riječ.

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32.).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.), daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti što veći utjecaj na njih i Srbe iskoristiti za slabljenje NDH. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ (…) Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije…(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije* hrvatske zemlje … Za Hrvate je posebice

* Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo, za razliku od „istina“ koje su nam kroz minula desetljeća podastirali revizionisti (Viktor Novak, Vasilije Krestić,Velimir Terzić, Dobrica Ćosić, Antun Miletić, Vladimir Dedijer, Milutin Šušović, Milan Bulajić i drugi).

bolno bilo pitanje okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je velikosrpska politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i u situaciji bremenitoj napetošću i uzavrelim strastima, uz vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalista koji su nastojali svim sredstvima i po svaku cijenu spriječiti nastanak bilo kakve samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju i t.d.), do kojih dolazi već u ožujku i početkom travnja 1941. godine – dakle prije formalne uspostave NDH – onda nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj, i Hrvata i muslimana na drugoj strani, dobila na zamahu.

To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se oslanjala na fašističke sile, i velikosrpski nacionalistički pokret koji je također bio instrument okupatorskih vlasti, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive koncepcije, uz brojne druge okolnosti vezano za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnijeli i hrvatski i srpski i muslimanski, ali i svi drugi narodi.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile zabranjene i po pravilu prikazivane krajnje jednostrano, bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ

Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Proglašena NDH deseti travnja

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – „sve je počelo“ 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je „od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima“; „ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba“; „samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba“; „u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom“; „katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima“; „u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga, osim onih koje su činili Srbi“ …Moglo bi se nabrajati u beskonačnost … Srpska propagandna mašinerija zacijelo je moćno sredstvo revidiranja povijesti i širenja laži … No, kad se krene u razmatranje činjenica, onda stvari poprimaju sasvim druge oblike.

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati očite činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je između jednog značajnog dijela Srba i Hrvata postojala, sviđalo se to nekome ili ne), moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine već spomenuti velikosrpski i komunistički agitatori i krivotvoritelji.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim stalnih sukobljavanja oko političkih, egzistencijalnih pitanja čiji je korijen u neriješenim nacionalnim problemima, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija bili su dio brutalnog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava, identiteta i samobitnosti.

Ovo hrvatsko državno pravo i danas se ismijava i izvrgava poruzi od strane velikosrpskih publicista i znanstvenika koji ga proglašavaju „fikcijom“ i „izmišljotinom“, a da u isto vrijeme drže sasvim normalnim, da takvo što po nekom prirodnom pravu, pripada njihovom (srpskom) narodu. I, ne samo to, nego se ide i dalje – pa se po toj logici i „Velika Srbija“ shvaća kao legitimni cilj, mada je sasvim očito da takav projekat izravno ugrožava sve susjedne narode i nihove vitalne interese.

Isto se čini i kad je u pitanju velikosrpska hegemonija i diktatura u Kraljevini SHS (odn. Kr. Jugoslaviji), pa je za njih to „navodna hegemonija“, „tobožnja diktatura“, jednostavno, izmišljotina i fikcija brojnih „neprijatelja srpstva“.

Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad civilnim pučanstvom; okrutni zločin nad hrvatskim zastupnicima u vrijeme zasjedanja, usred „Narodne“ Skupštine u Beogradu – zlodjelo kakvo se ne pamti nigdje u civiliziranom svijetu; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; gaženje svih ljudskih i nacionalnih prava i građanskih sloboda; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune »do istrage naše ili vaše«; aktivnosti srpskih vojnika, žandara, četnika, popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama »Srbi na okup« prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine?

Nisu li, s tog gledišta više nego znakovite riječi koje je zagrebački nadbiskup i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, Antun Bauer zapisao još 25. svibnja 1935 godine (u sklopu svoga Memoranduma što ga je podnio namjesniku Pavlu Karađorđeviću – navodeći u njemu oko dvije stotine konkretnih slučajeva ubojstava, mučenja i progona hrvatskih ljudi):

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“

Treba doista biti slijepac ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljedničnih veze događanja od 1918. do 1941. godine, koji su uvjetovali buduće ponašanje strana u sukobu – prije svega Hrvata i Srba.

S te točke gledišta, i hrvatski revolucionarni Ustaški pokret, izravna je posljedica te krvave diktature, koja je Hrvate tlačila više od dva desetljeća, i to je neoboriva i lako dokaziva činjenica, koju nije moguće opovrgnuti nikakvim makinacijama i konstrukcijama, bez obzira s koje strane dolazile.

(nastavit će se)

Daran Bašić/kamenjar.com

>>U POTRAZI ZA ISTINOM 6. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari