Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 7. dio

Objavljeno

na

Što se pak „zasluga“ u obrani (u sastavu „krajiške“ vojske) tiče, općepoznato je da su se Vlasi* u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu (od oko 40% u odnosu na ukupno stanovništvo)?

*Čak ni znanstveni radovi srpskih povjesničara-nacionalista (primjerice, Vasilija Krestića) koji se odnose na to razdoblje povijesti, u Hrvatskoj ne spominju Srbe, nego Vlahe ili „pravoslavne šizmatike“, jer pravoslavni element se tek polovicom XIX stoljeća (pod uplivom Srpske pravoslavne crkve i sustavne srbijanske propagande počeo „osjećati“ srpskim). Proučavajući taj fenomen, svjetski priznati demografi (poput dr Stanka Žuljića), tvrde da u današnjoj srpskoj populaciji u Hrvatskoj, niti 10% današnjih pravoslavaca (Srba), ne vuče korijene iz Srbije.

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dirigirano iz Beograda i dovodilo do tenzija. Pravoslavci iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

U srpskom korpusu u Hrvatskoj, velikosrpska politika je nažalost, uvijek nalazila čvrsto uporište i u kritičnim trenucima bila prevlađujuća opcija za koju su se vezivali. To je nužno, samo po sebi, postala razdjelnica između Srba i Hrvata. Ona se polako pretvarala u jaz koji nije bilo moguće premostiti. Upliv Beograda bio je jači od svih logičkih argumenata koji su govorili u prilog potrebe izgrađivanja zajedničke budućnosti s narodom s kojim Srbi u Hrvatskoj dijele životni prostor.

Radikaliziranju stavova revolucionarne hrvatske struje koja prerasta u ustaški pokret, ali isto tako i netrpeljivosti mnogih drugih hrvatskih građana prema Srbima, prethodilo je okrutno i krvavo dvadesetogodišnje nasilje nad Hrvatima, i to je istina koja se ne smije prešućivati.

Ovo, dakako, nije, i ne može biti opravdanje za bilo čije zločine (pa niti za one koje je počinio pokret Ante Pavelića), ali se mora uzeti u obzir kao nepobitna povijesna činjenica u kojoj treba tražiti uzroke međusobne nesnošljivosti između Srba i Hrvata, s kojom su oni 1941. godine, po prvi put u povijesti, ušli i u međusobni oružani sukob.

Sjeme mržnje je proklijalo

pavle karađorđevićNamjesnik Pavle Karađorđević (koji je u okviru tročlanog namjesništva naslijedio ubijenog diktatora Aleksandra), bio je vrlo inteligentan političar i dobar diplomat, koji se trudio dovesti u red odnose u državi, svjestan da bi svako odlaganje riješavanja gorućih problema bilo pogubno. On je shvatio da je hrvatsko pitanje rak-rana Kraljevine Jugoslavije, i nastojao ga je razriješiti na sporazuman i dogovoran način s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda, što ga u tom smislu izdvaja od svih drugih vladara u srpskoj političkoj povijesti. Postignuti dogovor s predsjednikom HSS-a, Vladkom Mačekom, o uspostavi hrvatske autonomije u okviru zajedničke države, bio je uistinu zaokret koji bi – u drugim okolnostima i u drugačijoj političkoj klimi – sasvim sigurno imao epohalno značenje.

No, nažalost, vanjske i unutarnje okonosti nisu pogodovale ovakvim konceptima. Do sporazuma o Banovini Hrvatskoj dolazi u vrijeme kada je otvoreni ratni sukob u Europi na pomolu (mada je rijetko tko tada znao u što će se pretvoriti), a Njemačka se nakon anšlusa Austrije i okupacije Čehoslovačke, o podjeli Europe već praktično dogovorila sa svojim tada najvećim takmacem, Sovjetskim Savezom (sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske potpisan je 26. kolovoza 1939. godine – odnosno, samo 3 dana nakon što su Ribbentrop i Molotov u ime svojih zemalja sklopili pakt o nenapadanju). Opća nesigurnost, u kojoj su velike sile (kao i uvijek) gledale svoje interese, a mali europski narodi bili prepušteni sami sebi, morala se odraziti i na stanje u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji, koju su ionako razdirale unutarnje suprotnosti i tenzije.

[ad id=”40551″]

Drugi nepovoljan momenat sadržan je u činjenici da namjesnik Pavle nije imao prijeko potreban autoritet i utjecaj u srpskom narodu, kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom. Odnos snaga bio je takav da je većina relevantnih političkih stranaka i uglednih političara (pogotovu u Srbiji) i dalje zastupala politiku hegemonije i tvrdu nacionalističku koncepciju, i stoga se nisu mirili s reformama koje je on nastojao provoditi. Pod utjecajem propagande, najveći dio srbijanskog javnog mnijenja prihvaćao takav politički kurs, što ima značajnog upliva i na Srbe prečane. Hrvati su shvaćani u najmanju ruku kao narod koji nije dovoljno pouzdan i „lojalan“ Kraljevini (što je još uočljivije nakon smrti kralja „Ujedinitelja“), pa se najveći dio Srba nikako nije mirio s popustljivom i tolerantnom politikom koju je namjesnik nastojao provoditi.

Vodeća integrativna (projugoslavenska) politička snaga u tadašnjoj državi, JRZ („Jugoslovenska radikalna zajednica“), podijelila se na pristaše Dragiše Cvetkovića („za“ Banovinu) i pristaše Milana Stojadinovića („protiv“ Banovine), pa uskoro dolazi do njezinog raskola na dvije oštro suprotstavljene frakcije. Cvetković je nastojao smiriti situaciju prijedlozima o stvaranju neke vrste „Velike Srbije“ koja bi obuhvatila prostore istočno od granice s Banovinom Hrvatskom, ali to u beogradskom Srpskom kulturnom klubu (tada u političkom smislu vrlo važnoj instituciji) i među intelektualcima velikosrpskog usmjerenja, kao i vodećim nacionalnim strankama nije imalo odjeka.

I druga, također značajna „integrativna“ stranka Kraljevine Jugoslavije, JNS („Jugoslovenska nacionalna stranka“), podijelila se na istom pitanju, pri čemu je tzv. Savska grupa JNS-a predvođena narodnim poslanikom dr. Petrom Zecom iz Gospića otkazala poslušnost svojoj središnjici u Beogradu i postala glavnim pokretačem protu-banovinskih aktivnosti u Lici i na Kordunu, ali s bitnim utjecajem i na druge krajeve u kojima su živjeli Srbi „prečani“. Srpski članovi ove skupine uskoro postaju nositelji političkih aktivnosti u zagrebačkom društvu Krajina i povezuju se s protivnicima Banovine Hrvatske u Lici, Banovini, na Kordunu, u zapadnoj Slavoniji, Bosanskoj Posavini i sjevernoj Dalmaciji, gdje su već bile u toku akcije velikosrpskih ekstremista i četnika pod parolom: „Srbi na okup“. Njihov zahtjev u početku se svodio na priključenje oblasti Banije, Korduna i Like Vrbaskoj banovini, čime bi se razbila Banovina Hrvatska, a najveći dio srpskog nacionalnog korpusa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini teritorijalno objedinio.

Radikalni elementi JRZ-a i JNS-a, uz intelektualce iz Srpskog kulturnog kluba, nastojali su na svojoj platformi okupiti sve one koji su im bili istomišljenici, ali prije svega Srbe na području cijele Kraljevine Jugoslavije i njihove političke stranke, organizacije, udruženja i viđenije intelektualce, te razbiti SDK (Seljačko-demokratsku koaliciju) kao najznačajniji politički savez Hrvata i Srba „prečana“ na području Banovine Hrvatske. Oni su se oštro protivili bilo kakvoj hrvatskoj autonomiji i otvoreno zagovarali „Veliku Srbiju“, zahtijevajući njezinu uspostavu u „istorijskim, etničkim i prirodnim granicama“. Naravno, u svom djelovanju, ove snage oslanjale su se na onaj najekstremniji dio u svom korpusu, a to su bile četničke organizacije.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije formiranja Banovine Hrvatske (u ljeto 1939. godine), samo u kontinentalnom dijelu Hrvatske, postojalo je 117 većih ili manjih naoružanih i organiziranih četničkih skupina.*

*Dr. Boban je ovaj podatak iznio na Hrvatskoj televiziji, u ljeto 1991. godine, nakon što su ekstremni Srbi s područja bivše Jugoslavije uz pomoć „JNA“ izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Kraljevine Jugoslavije, te spomenutih stranaka, u ove akcije bili su uključeni mnogi intelektualci, aktivisti ORJUNA-e, SRNAO, Sokola i brojnih sličnih „građanskih“ ili „omladinskih“ udruga i organizacija, srpskih „kulturnih društava“ i „klubova“, „zemljoradničkih zadruga“, banaka i čitaonica, brojni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve i svećenici, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, dakako, uz oslonac na državni (činovnički, policijski i vojni) aparat. U Srbiji je bilo isuviše onih koji ovu odluku nikada nisu prihvatili, i oni su u nadolazećem vremenu sukoba čekali priliku da stvari vrate na početak.

Ova sinergija svesrpskih „patriotskih“ snaga odigrala je odlučujuću ulogu u stvaranju psihoze straha i nesigurnosti kod hrvatskog i mulimanskog naroda, ali isto tako i u pogledu konkretnih koraka, najprije u smislu onemogućavanja uspostave stvarne hrvatske autonomije (1939. godine), pa potom i samostalne hrvatske države (1941. godine).

Namjesnik Pavle i njegovo političko krilo ostali su u manjini, bez gotovo ikakvog utjecaja na društvene prilike. Državni aparat, uključujući i vojsku i žandarmeriju, koji se nikada nije podvrgnuo volji namjesništva, nakon potpisanog sporazuma Cvetković-Maček, počeo je djelovati gotovo kao samostalan, od središnje vlasti neovisan organizam. U njemu su uvelike prevladavali oni kojima je „Velika Srbija“ bio i ostao najvažniji nacionalni cilj.

Već je bilo govora o tome kako su u Kraljevini SHS (odn. Kraljevini Jugoslaviji), kroz cijelo razdoblje od 1918 godine, nesrpski narodi, a posebice Hrvati, bili sustavno obespravljeni, tlačeni, ubijani, zatvarani, premlaćivani, pljačkani, odnarođivani, ekonomski uništavani globama i visokim porezima…Sama ta činjenica bila je dovoljna da se kod Hrvata javi netrpeljivost i mržnja prema Beogradu kao izvoru diktature i svih nedaća s kojima su se u tom razdoblju susretali. U jednom dijelu hrvatske javnosti, srpski narod je poistovjećen s tim režimom, i stoga ga se u cjelini odgovornima za ono što se događa. Dakako da se takav stav ne može opravdati razložnim argumentima, ali je isto tako nepobitna činjenica da u srpskom narodu nije bilo skoro nikakvoga ozbiljnijeg otpora ovoj zločinačkoj velikosrpskoj politici, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim krajevima karađorđevićevske Jugoslavije.

Kod Hrvata je prevladavala težnja za samostalnom državom, a kod srpskog naroda ideje Ilije Garašanina i Nikole Pašića o stvaranju etnički čiste „Velike Srbije“, i to je bila realnost u kojoj se u to vrijeme živjelo.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku (osim onoga što se moglo vidjeti sa Sljemena – kako su znali govoriti srpski ekstremisti), morala su na kraju dovesti do međusobnog sraza.

Zbog raznih tumačenja čija je osnovna intencija izjednačavanje krivnje Srba i Hrvata za ovakvo stanje u godinama pred Drugi svjetski rat, nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Razmotrimo, dakle, bar dio izvora koji bacaju drugačije svjetlo na događanja o kojima je ovdje riječ.

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32.).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.), daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti što veći utjecaj na njih i Srbe iskoristiti za slabljenje NDH. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ (…) Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije…(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije* hrvatske zemlje … Za Hrvate je posebice

* Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo, za razliku od „istina“ koje su nam kroz minula desetljeća podastirali revizionisti (Viktor Novak, Vasilije Krestić,Velimir Terzić, Dobrica Ćosić, Antun Miletić, Vladimir Dedijer, Milutin Šušović, Milan Bulajić i drugi).

bolno bilo pitanje okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je velikosrpska politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i u situaciji bremenitoj napetošću i uzavrelim strastima, uz vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalista koji su nastojali svim sredstvima i po svaku cijenu spriječiti nastanak bilo kakve samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju i t.d.), do kojih dolazi već u ožujku i početkom travnja 1941. godine – dakle prije formalne uspostave NDH – onda nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj, i Hrvata i muslimana na drugoj strani, dobila na zamahu.

To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se oslanjala na fašističke sile, i velikosrpski nacionalistički pokret koji je također bio instrument okupatorskih vlasti, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive koncepcije, uz brojne druge okolnosti vezano za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnijeli i hrvatski i srpski i muslimanski, ali i svi drugi narodi.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile zabranjene i po pravilu prikazivane krajnje jednostrano, bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ

Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Proglašena NDH deseti travnja

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – „sve je počelo“ 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je „od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima“; „ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba“; „samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba“; „u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom“; „katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima“; „u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga, osim onih koje su činili Srbi“ …Moglo bi se nabrajati u beskonačnost … Srpska propagandna mašinerija zacijelo je moćno sredstvo revidiranja povijesti i širenja laži … No, kad se krene u razmatranje činjenica, onda stvari poprimaju sasvim druge oblike.

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati očite činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je između jednog značajnog dijela Srba i Hrvata postojala, sviđalo se to nekome ili ne), moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine već spomenuti velikosrpski i komunistički agitatori i krivotvoritelji.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim stalnih sukobljavanja oko političkih, egzistencijalnih pitanja čiji je korijen u neriješenim nacionalnim problemima, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija bili su dio brutalnog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava, identiteta i samobitnosti.

Ovo hrvatsko državno pravo i danas se ismijava i izvrgava poruzi od strane velikosrpskih publicista i znanstvenika koji ga proglašavaju „fikcijom“ i „izmišljotinom“, a da u isto vrijeme drže sasvim normalnim, da takvo što po nekom prirodnom pravu, pripada njihovom (srpskom) narodu. I, ne samo to, nego se ide i dalje – pa se po toj logici i „Velika Srbija“ shvaća kao legitimni cilj, mada je sasvim očito da takav projekat izravno ugrožava sve susjedne narode i nihove vitalne interese.

Isto se čini i kad je u pitanju velikosrpska hegemonija i diktatura u Kraljevini SHS (odn. Kr. Jugoslaviji), pa je za njih to „navodna hegemonija“, „tobožnja diktatura“, jednostavno, izmišljotina i fikcija brojnih „neprijatelja srpstva“.

Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad civilnim pučanstvom; okrutni zločin nad hrvatskim zastupnicima u vrijeme zasjedanja, usred „Narodne“ Skupštine u Beogradu – zlodjelo kakvo se ne pamti nigdje u civiliziranom svijetu; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; gaženje svih ljudskih i nacionalnih prava i građanskih sloboda; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune »do istrage naše ili vaše«; aktivnosti srpskih vojnika, žandara, četnika, popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama »Srbi na okup« prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine?

Nisu li, s tog gledišta više nego znakovite riječi koje je zagrebački nadbiskup i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, Antun Bauer zapisao još 25. svibnja 1935 godine (u sklopu svoga Memoranduma što ga je podnio namjesniku Pavlu Karađorđeviću – navodeći u njemu oko dvije stotine konkretnih slučajeva ubojstava, mučenja i progona hrvatskih ljudi):

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“

Treba doista biti slijepac ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljedničnih veze događanja od 1918. do 1941. godine, koji su uvjetovali buduće ponašanje strana u sukobu – prije svega Hrvata i Srba.

S te točke gledišta, i hrvatski revolucionarni Ustaški pokret, izravna je posljedica te krvave diktature, koja je Hrvate tlačila više od dva desetljeća, i to je neoboriva i lako dokaziva činjenica, koju nije moguće opovrgnuti nikakvim makinacijama i konstrukcijama, bez obzira s koje strane dolazile.

(nastavit će se)

Daran Bašić/kamenjar.com

>>U POTRAZI ZA ISTINOM 6. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Znate li što je Valerijanov memorandum!?

Objavljeno

na

Objavio

Valerijanov memorandum je dokument Srpske Pravoslavne Crkve izdan 24. lipnja 1941. godine, kao potpora i propagandna poluga Dokumentu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“, koji je zahtijevao uspostavu Velike Srbije izvršenjem genocida nad Hrvatima.

Valerijanov memorandum su predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve predali njemačkim vlastima u Beogradu, te ga raširili kao laž po svijetu. Laž je tolika da su tvrdili da je već u lipnju 1941., u manje od dva mjeseca i prije bilo kakvih logora, u NDH ubijeno više od 100.000 Srba. A u rujnu 1941. taj službeni broj ubijenih Srba koji je SPC širila svijetom bio veći od 300.000 žrtava!

„Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega“ (Stjepan Lozo)

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima!, piše Slobodna Dalmacija.

P:Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

O: Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima.

Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima uslijedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, uslijedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati.

Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ Srpske Pravoslavne Crkve. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

P:”Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

O:Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument Srpske Pravoslavne Crkve i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu.

Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni.

Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo naselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

P:O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

O:Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

P: Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

O: Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriješiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema

(…)

P: Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

O:Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune.

Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine.

Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere.

Po raspadu Jugoslavije, Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima.

Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima.

To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

(…)

Cijeli intervju Stjepana Loze u Slobodnoj Dalmaciji možete pročitati OVDJE

Teške klevete Valerijanovog memoranduma Sprske Pravoslavne Crkve (od 30:00 minute nadalje) – Stjepan Lozo

Izvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Objavljeno

na

Objavio

Oskar Schindler spasio je tisuću ljudi, a mi imamo Dianu Budisavljević, koja je ih je spasila deset puta više – rekao je Zlatko Vidačković, umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, najavljujući filmsku premijeru „Dnevnika Diane Budisavljević“, redateljice Dane Budisavljević.

Vidačkovića najava sugerira kojim će smjerom ići PR kampanja filma te kakav je sadržaj filma o volonterki austrijskog podrijetla Diani Budisavljević (rođ. Obexer), koja se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uključila u pomaganje, liječenje i udomljavanje izbjeglica, djece i interniraca uglavnom pravoslavne vjere.

Vidačkovićeva usporedba sa Schindlerom zapravo je neumjesna. Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek.

Život im je bio ugrožen – ali od bolesti, gladi, iscrpljenosti, a to su stanje dospjeli zbog niza ratnih okolnosti. Tadašnja hrvatska država nastojala je popraviti to stanje. U pomaganje toj skupini (što nije bilo moguće bez dozvole države) uključila se Diana Budisavljević sa suradnicima, a uz njih bili su tu i Crveni križ, Karitas, redovi časnih sestara i brojni drugi hrvatski građani. Pomaganje nije bilo protiv sustava – kao Schindlerovo.
Hoće li to tako biti prikazano i u filmu? Vrijedi sumnjati. Iz izjava autora filma i njihovih savjetnika dade zaključiti da će Diana biti prikazana „šindlerovski“.

Čak je i film do nedavno nosio neinventivni i provincijalni naziv „Dianina lista“. Na kraju je film od dokumentarnog, pa preko dokumentarnog s igranim scenama, postao „igrano-dokumentarni“ i dobio ime „Dnevnik Diane Budisavljević“. Iz toga se može zaključiti da će sve moguće i očekivane kritike autori nastojati svaliti – na leđa svoje heroine. U smislu, pa to je njezin subjektivni prikaz događaja, i to je igrani film, ne treba ga gledati kao stvaran i realan prikaz događaja iz tog doba. Ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast, reći će autori, kao što neki drugi, pomalo u panici, ponavljaju da o povijesti mogu pisati i govoriti samo povjesničari.

Ali ne treba biti filmski kritičar pa znati da film koji je „utemeljen na stvarnim događajima“ ipak treba imati relativno snažnu vezu sa stvarnim događajima. Uostalom, vidjet će se to u kritikama poslije premijere. Nije teško predvidjeti da će se rijetki kritičari zaustaviti samo na umjetničkim vrijednostima filma.

Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

Zatim, autori su na raspolaganju imali i arhivu i brojne dokumente iz kojih se uz malo truda mogla vidjeti stvarni smisao događaja u kojima je sudjelovala Diana Budisavljević.

Mogli su dakle temeljito istražiti događaje i potom ih filmskim jezikom ispričati gledateljima. Tko zna, možda će nas iznenaditi: redateljica Dana Budisavljević autorica je hrabrog dokumentarca „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je javnosti dala na uvid kako se njezina obitelj nosi s njezinom nekonvencionalnom prirodom. Zasluženo je dobila nagrade za odabir teme i njezinu obradu.

No s druge strane, autori filma odbijali su razgovore s ljudima koji su im mogli ponuditi drukčije viđenje i potaknuti ih da film bude još bolji. Još gore, u savjetničkom timu imali su i osobe koje su spremne u javnosti ponavljati neke od najgorih propagandnih konstrukcija iz arsenala jugoslavenske i srpske propagandne kuhinje.

Primjerice, u nedavnom dokumentarnom filmu „Dianina deca“ u produkciji Radio televizije Srbije, jedna takva savjetnica je mrtva-hladna rekla da „nije našla dokaze da bi liječnik dr. Antun Najžar u Sisku injekcijama usmrćivao djecu, ali da je moguće da se tako nešto događalo“!? Pazite, nije našla dokaze, ali je moguće. Nema dokaza, ali je moguće da su ih ubijali konj’ma na repove… Ili da su ustaše na srpsku djecu bacali kamene gromade teške tonu ili dvije…
Strašno. Čovjek bi napisao: pa nisu valjda ni srpski gledatelji toliko blesavi da progutaju takvu rečenicu, ali nažalost, znamo da još uvijek jesu. To je pristup koji se približava zlonamjernim izjavama engleskog „povjesničara“ Roryja Yeomansa i šibenskog aktiviste Zorana Restovića da je NDH imala logore za masovno ubijanje djece. (Što je bilo s injekcijama dr. Najžara objasnit ćemo nešto kasnije u tekstu).

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

Intencija filma Dnevnik Diane Budisavljević moći će se procjenjivati na njegovu odnosu prema dostupnim i provjerljivim povijesnim činjenicama. One kažu da je Diana Budisavljević prvu dozvolu da dostavljanje hrane i odjeće srpskim-pravoslavnim zatočenicama u Lobor-gradu u listopadu 1941. godine. Dozvolu je izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Bez te „dozvole sistema“ nikad ne bi mogla dostaviti ništa tim zatočenicama, koje su ondje internirane, neke od njih zajedno s njihovom djecom, kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu u okolici Sarajeva.

U ožujku iduće, 1942. godine. te su zatočenice puštene i vlakom odvezene u Beograd. Suradnici Diane Budisavljević dali su im dodatnu hranu kad su proputovali kroz Zagreb. Puštanje te skupine od dvjestotinjak žena i djece opet je bila odluka sustava, odnosno, ustaškog režima. Bila je rezultat dogovora s nacističkim predstavnicima, uz zalaganje i Save Besarovića, sarajevskog pravoslavca i odvjetnika, koji je nedugo prije toga postao predstavnik pravoslavnih stanovnika ND Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru (kasnije i ministar u hrvatskoj vladi). Bilo je to nakon niza susreta koje je održao s poglavnikom Antom Pavelićem (na Pavelićev poziv). Na tim susretima razmatrano je kako suzbiti ili smiriti protuhrvatsku pobunu, osobito onu koja je bila motivirana srpskim nacionalnim ciljevima. Jedan od rezultata bilo je i puštanje iz logora i zatvora pravoslavnih uhićenika kako bi se pokazala dobra volja za smirivanjem tenzija. Diana Budisavljević u svojem dnevniku na par mjesta spominje Savu Besarovića, ali dosta mrzovoljno, ne dajući previše objašnjenja za takav stav.

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Kulminacija njezina angažmana u zbrinjavanju djece slijedi nakon vojne akcije na Kozari kojom je razbijena pobunjenička „republika“. No i ovdje je njezina uloga moguća tek uz dozvolu i, u nekim elementima, uz poticaj državnih vlasti. Dakle, ako Diana Budisavljević radi nešto dobro, onda nešto tog dobrog treba pripisati i ustaškoj državi koja joj omogućava to djelovanje. Jesu li se autori filma usudili tako postaviti stvari? Vidjet ćemo.

Dokumenti pokazuju da je zapovijed za pomaganje djeci stigla s vrha, od poglavnika Ante Pavelića. Liječnike za pomaganje odraslima i djeci u prihvatnim centrima slalo je Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske, a smještaj djece osiguravalo je Ministarstvo udružbe ND Hrvatske.

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

Kad djeca dolaze u Sisak i druga prihvatilišta, pruža im se sva moguća pomoć. Ne treba zaboraviti da su prihvatilišta već puna katoličke i muslimanske djece izbjegle pred četnicima i drugim ratnim zbivanjima. Mjesto za nove izbjeglice treblo je žurno pronaći. Djeca s Kozare dolaze bolesna, iscrpljena, oslabljela do krajnjih granica. I sami partizani u svojim memoarima i analizama bitke nevoljko napominju da je bila krupna greška što je na Kozaru dovučeno civilno stanovništvo, uz nedostatnu hranu i odjeću. Po danu su se temperature tog lipnja i srpnja 1942. penjale iznad 30 stupnjeva, dok bi noći u planinskim vrletima bile nepodnošljio hladne. Stoga su se mnoge skupine civila s Kozare dobrovoljno predavale hrvatskim i njemačkim vojnicima – na pozive s letaka bačenih iz zrakoplova u kojima se jamčio život ako se predaju do određenog roka. Te su skupine zatim, u skladu s porukama s letaka, bile prepraćene do prihvatnih centara.

Da, ondje su, na više mjesta, djeca bila razdvajana od roditelja koji su upućivani na rad u njemačku ratnu industriju. To razdvajanje i smrtnost djece jesu grozne posljedice tih događaja, za svako žaljenje. Ali ne treba zaboraviti da je i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima savjetovala ženama da predaju djecu, da se odvoje od njih, jer će djeci u prihvatilištima biti dobro, bit će zbrinuta, nahranjena, izliječena… U opisima tih događaja savjetnici redateljice Budisavljević često nastoje odvojiti „dobre Nijemce“ od „zlih ustaša“ pa su kao „dobri Nijemci“ sprečavali „zle ustaše“ da naprave nešto nažao malim pravoslavcima. A istina je da su „dobri Nijemci“, bolje rečeno, nacisti, tražili odrasle kao radnu snagu, dok im djeca nisu bila potrebna. Stoga ni i zalaganje Diane Budisavljević da djeca ostanu na brigu državi ne treba osuđivati.

Prema dostupnim dokumentima, kroz Sisak je prošlo oko 7000 djece, a umrlo je 1156. Svako dijete je registrirano, svaka smrt upisana u kartoteke, djeca pristojno pokopana. Organizirano je i fotografiranje malih leševa kako bi se u tom kaosu pokušao sačuvati njihov identitet. Najveća smrtnost bila je među najmlađima, a mnoga njihova imena nisu bila upisana ili su u toj gužvi izgubila. Primjerice, dobivali su kartonske listiće s imenom na uzici oko vrata, a ti listići bi se istrgnuli, otpali u prijevozu…

U Sisku su bili smještani u nekoliko zgrada i dvorana, koje su se mogle na brzinu pronaći. Naravno da to nije bio najprikladniji smještaj. No nije bio ni logor, pa su čak i tih dana neki roditelji uspijevali doći do Siska i ponovo uzeti svoju djecu. Dolazila su i izaslanstva nekih sela koji su preuzimali cijele skupine. Iz Siska i okolica dolazili su građani i preuzimali djecu na skrb.

Savjetnici Dane Budisavljević nam žele reći da se u tom cijelom tom kaosu, među djecom kreće dr. Anton Najžar i dijeli djeci smrtonosne injekcije! Mengele iz našeg sokaka!

Da im se dalo pročitati što je komunistička, partizanska istražna komisija utvrdila poslije rata, vidjeli bi da je dr. Najžar bio tih dana pozvan na raport agentu Ustaške nadzorne službe. Ovaj ga je pitao je li istina da djeca umiru nakon što im se daju neke čudne injekcije, kao što se priča po Sisku?

Dakle, ustaški agenti zabrinuli su se zbog glasina o strašnim postupcima doktora u sisačkom prihvatilištu. Dr. Najžar je objasnio da je riječ o tome da se injekcijama daje – fiziološka otopina. To je jedan od tada uobičajenih načina da se rehidriraju iznemogla djeca. Jest, neka su umrla i nakon takve pomoći, ali ih je više, baš zbog primanja fiziološke otopine, uspjelo preživjeti. Ima dovoljno dokumenata i svjedočenja koja jasno pokazuju da je dr. Najžar postupao prema svojim malim pacijentima s pažnjom i u skladu s liječničkom etikom. Svejedno mu je poslije rata dosuđena smrtna kazna.

Kroz Jastrebarsko je prošlo 3200 djece, a oko 450 je umrlo. U svim protokolima i zapisnicima je vidljivo – kako smrtnost snažno opada nakon dolaska u prihvatilišta, bilo u Sisku, Jastrebarsku, Zagrebu… Liječnici, časne sestre, aktivisti Crvenog križa, građani, ustaškinje, svi koji su pomagali toj djeci učinili su najviše u danim okolnostima. Neki od osoblja što su pomagali i sami su se razboljeli, neki čak i umrli, nesebično pomažući djeci. I Diana Budisavljević je bila bolesna, i umorna, trudeći se pomoći što je moguće više.

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu. Paradoks je da danas 2019. godine takve stvari teško dobivaju pravo građanstva u pulskoj areni, gdje su još sedamdesetih godina emitirani filmovi Antuna Vrdoljaka s donekle nijansiranim prikazima raznih zbivanja. Ideološkom nadzoru čak i tada mogli su se provući filmovi poput Hadžićeva „Lova na jelene“, s prikazom slučaja bivšeg ustaše koji se vraća u Jugoslaviju iz emigracije. Tada su nastale i „Crne ptice“ Eduarda Galića (dosad najbolji igrani film o Staroj Gradišci i Jasenovcu iz vremena drugog svjetsko rata, snimljen 1967., potražite na You tubeu). O filmovima srbijanskog crnog vala da i ne govorimo.

Bilo bi žalosno kad bi film Dane Budisavljević u protuhrvatskoj propagandi stao uz bok filmovima koji se upravo pripremaju u Srbiji – od Emira Kusturice do Predraga Antonijevića, kojem je srpska država dala oko 500.000 eura za film o izvjesnoj Dari, izbjeglici s Kozare koja dospijeva do prihvatnih centara. U njihovim filmovima nas malo toga može iznenaditi, a kod ovih naših, financiranih našim novcem, još uvijek uzgajamo i neke iluzije.

I supruga ustaškog pukovnika udomila je kozaračkog dječaka

Dokumenti zorno pokazuju da su djecu na udomljavanje uzimali mnogi – od običnih građana preko poduzeća i institucija do ustaških pukovnika. Diana Budisavljević nije se morala boriti protiv sistema (eventualno ga je trebalo malo pogurati tu i tamo), ali ni protiv običnih ljudi. Mnogi su uzimali djecu na skrb, i bogati i siromašnji, u svemu je posredovao i Karitas i katoličke župe, a dugačak je popis gradova i sela u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj gdje su zbrinjavana kozaračka djeca.

Među ostalima, žena ustaškog pukovnika Servatzyja povela je sa sobom u emigraciju i jednog malog kozaračkog dječaka Peru, koji je ostao bez igdje ikoga, a koji je u argentinskom slobodnom društvu proživio svoj život. I bez obzira na podrijetlo, bio potpuno integriran u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Buenos Airesu.

I Ozna je zaključila da je Ženska loza ustaškog pokreta pridonijela skrbi o kozaračkoj djeci

Odmah poslije rata Ozna je istražila što se s kozaračkom djecom događalo u Sisku. Napravili su elaborat koji je sadržavao čak i precizne tlocrte dvorana i prostora u kojima su djeca bila smještena. Elaborat je zatim uzela Marija Šoljan-Bakarić, žena komunističkog upravljača Hrvatskom Vladimira Bakarića.

Marija Bakarić, dužnosnica Antifašističke fronte žena (AFŽ) elaborat je spremila u svoju ladicu i ondje ga držala dvadesetak godina! Na kraju ga je predala Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, u nadi da će tu biti sačuvan „za generacije“. No zbog dolaska demokracije, elaborat je srećom stigao do Hrvatskog državnog arhiva i ondje ga svatko zainteresiran može pregledati.

I u njemu se može vidjeti kako je Ozna konstatirala da je brizi o kozaračkoj djeci u Sisku uz ostale bitno pridonijela i Ženska loza ustaškog pokreta, čije su pripadnice bile izravno angažirane na pomaganju i zbrinjavanju dječje izbjegliče skupine. Recimo, u sisačkom prihvatilištu za djecu kuhalo je desetak kuharica.

Čelnicu Ženske loze Juliju Šepić nakon svega poglavnik Ante Pavelić odlikovao je, upravo s obrazloženjem da je dobro organizirala pomoć kozaračkoj djeci.

Izvor: Igor Vukić/Hrvatski tjednik/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari