Pratite nas

U potrazi za Istinom

U POTRAZI ZA ISTINOM 7. dio

Objavljeno

na

Što se pak „zasluga“ u obrani (u sastavu „krajiške“ vojske) tiče, općepoznato je da su se Vlasi* u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu (od oko 40% u odnosu na ukupno stanovništvo)?

*Čak ni znanstveni radovi srpskih povjesničara-nacionalista (primjerice, Vasilija Krestića) koji se odnose na to razdoblje povijesti, u Hrvatskoj ne spominju Srbe, nego Vlahe ili „pravoslavne šizmatike“, jer pravoslavni element se tek polovicom XIX stoljeća (pod uplivom Srpske pravoslavne crkve i sustavne srbijanske propagande počeo „osjećati“ srpskim). Proučavajući taj fenomen, svjetski priznati demografi (poput dr Stanka Žuljića), tvrde da u današnjoj srpskoj populaciji u Hrvatskoj, niti 10% današnjih pravoslavaca (Srba), ne vuče korijene iz Srbije.

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dirigirano iz Beograda i dovodilo do tenzija. Pravoslavci iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

U srpskom korpusu u Hrvatskoj, velikosrpska politika je nažalost, uvijek nalazila čvrsto uporište i u kritičnim trenucima bila prevlađujuća opcija za koju su se vezivali. To je nužno, samo po sebi, postala razdjelnica između Srba i Hrvata. Ona se polako pretvarala u jaz koji nije bilo moguće premostiti. Upliv Beograda bio je jači od svih logičkih argumenata koji su govorili u prilog potrebe izgrađivanja zajedničke budućnosti s narodom s kojim Srbi u Hrvatskoj dijele životni prostor.

Radikaliziranju stavova revolucionarne hrvatske struje koja prerasta u ustaški pokret, ali isto tako i netrpeljivosti mnogih drugih hrvatskih građana prema Srbima, prethodilo je okrutno i krvavo dvadesetogodišnje nasilje nad Hrvatima, i to je istina koja se ne smije prešućivati.

Ovo, dakako, nije, i ne može biti opravdanje za bilo čije zločine (pa niti za one koje je počinio pokret Ante Pavelića), ali se mora uzeti u obzir kao nepobitna povijesna činjenica u kojoj treba tražiti uzroke međusobne nesnošljivosti između Srba i Hrvata, s kojom su oni 1941. godine, po prvi put u povijesti, ušli i u međusobni oružani sukob.

Sjeme mržnje je proklijalo

pavle karađorđevićNamjesnik Pavle Karađorđević (koji je u okviru tročlanog namjesništva naslijedio ubijenog diktatora Aleksandra), bio je vrlo inteligentan političar i dobar diplomat, koji se trudio dovesti u red odnose u državi, svjestan da bi svako odlaganje riješavanja gorućih problema bilo pogubno. On je shvatio da je hrvatsko pitanje rak-rana Kraljevine Jugoslavije, i nastojao ga je razriješiti na sporazuman i dogovoran način s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda, što ga u tom smislu izdvaja od svih drugih vladara u srpskoj političkoj povijesti. Postignuti dogovor s predsjednikom HSS-a, Vladkom Mačekom, o uspostavi hrvatske autonomije u okviru zajedničke države, bio je uistinu zaokret koji bi – u drugim okolnostima i u drugačijoj političkoj klimi – sasvim sigurno imao epohalno značenje.

No, nažalost, vanjske i unutarnje okonosti nisu pogodovale ovakvim konceptima. Do sporazuma o Banovini Hrvatskoj dolazi u vrijeme kada je otvoreni ratni sukob u Europi na pomolu (mada je rijetko tko tada znao u što će se pretvoriti), a Njemačka se nakon anšlusa Austrije i okupacije Čehoslovačke, o podjeli Europe već praktično dogovorila sa svojim tada najvećim takmacem, Sovjetskim Savezom (sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske potpisan je 26. kolovoza 1939. godine – odnosno, samo 3 dana nakon što su Ribbentrop i Molotov u ime svojih zemalja sklopili pakt o nenapadanju). Opća nesigurnost, u kojoj su velike sile (kao i uvijek) gledale svoje interese, a mali europski narodi bili prepušteni sami sebi, morala se odraziti i na stanje u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji, koju su ionako razdirale unutarnje suprotnosti i tenzije.

[ad id=”40551″]

Drugi nepovoljan momenat sadržan je u činjenici da namjesnik Pavle nije imao prijeko potreban autoritet i utjecaj u srpskom narodu, kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom. Odnos snaga bio je takav da je većina relevantnih političkih stranaka i uglednih političara (pogotovu u Srbiji) i dalje zastupala politiku hegemonije i tvrdu nacionalističku koncepciju, i stoga se nisu mirili s reformama koje je on nastojao provoditi. Pod utjecajem propagande, najveći dio srbijanskog javnog mnijenja prihvaćao takav politički kurs, što ima značajnog upliva i na Srbe prečane. Hrvati su shvaćani u najmanju ruku kao narod koji nije dovoljno pouzdan i „lojalan“ Kraljevini (što je još uočljivije nakon smrti kralja „Ujedinitelja“), pa se najveći dio Srba nikako nije mirio s popustljivom i tolerantnom politikom koju je namjesnik nastojao provoditi.

Vodeća integrativna (projugoslavenska) politička snaga u tadašnjoj državi, JRZ („Jugoslovenska radikalna zajednica“), podijelila se na pristaše Dragiše Cvetkovića („za“ Banovinu) i pristaše Milana Stojadinovića („protiv“ Banovine), pa uskoro dolazi do njezinog raskola na dvije oštro suprotstavljene frakcije. Cvetković je nastojao smiriti situaciju prijedlozima o stvaranju neke vrste „Velike Srbije“ koja bi obuhvatila prostore istočno od granice s Banovinom Hrvatskom, ali to u beogradskom Srpskom kulturnom klubu (tada u političkom smislu vrlo važnoj instituciji) i među intelektualcima velikosrpskog usmjerenja, kao i vodećim nacionalnim strankama nije imalo odjeka.

I druga, također značajna „integrativna“ stranka Kraljevine Jugoslavije, JNS („Jugoslovenska nacionalna stranka“), podijelila se na istom pitanju, pri čemu je tzv. Savska grupa JNS-a predvođena narodnim poslanikom dr. Petrom Zecom iz Gospića otkazala poslušnost svojoj središnjici u Beogradu i postala glavnim pokretačem protu-banovinskih aktivnosti u Lici i na Kordunu, ali s bitnim utjecajem i na druge krajeve u kojima su živjeli Srbi „prečani“. Srpski članovi ove skupine uskoro postaju nositelji političkih aktivnosti u zagrebačkom društvu Krajina i povezuju se s protivnicima Banovine Hrvatske u Lici, Banovini, na Kordunu, u zapadnoj Slavoniji, Bosanskoj Posavini i sjevernoj Dalmaciji, gdje su već bile u toku akcije velikosrpskih ekstremista i četnika pod parolom: „Srbi na okup“. Njihov zahtjev u početku se svodio na priključenje oblasti Banije, Korduna i Like Vrbaskoj banovini, čime bi se razbila Banovina Hrvatska, a najveći dio srpskog nacionalnog korpusa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini teritorijalno objedinio.

Radikalni elementi JRZ-a i JNS-a, uz intelektualce iz Srpskog kulturnog kluba, nastojali su na svojoj platformi okupiti sve one koji su im bili istomišljenici, ali prije svega Srbe na području cijele Kraljevine Jugoslavije i njihove političke stranke, organizacije, udruženja i viđenije intelektualce, te razbiti SDK (Seljačko-demokratsku koaliciju) kao najznačajniji politički savez Hrvata i Srba „prečana“ na području Banovine Hrvatske. Oni su se oštro protivili bilo kakvoj hrvatskoj autonomiji i otvoreno zagovarali „Veliku Srbiju“, zahtijevajući njezinu uspostavu u „istorijskim, etničkim i prirodnim granicama“. Naravno, u svom djelovanju, ove snage oslanjale su se na onaj najekstremniji dio u svom korpusu, a to su bile četničke organizacije.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije formiranja Banovine Hrvatske (u ljeto 1939. godine), samo u kontinentalnom dijelu Hrvatske, postojalo je 117 većih ili manjih naoružanih i organiziranih četničkih skupina.*

*Dr. Boban je ovaj podatak iznio na Hrvatskoj televiziji, u ljeto 1991. godine, nakon što su ekstremni Srbi s područja bivše Jugoslavije uz pomoć „JNA“ izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Kraljevine Jugoslavije, te spomenutih stranaka, u ove akcije bili su uključeni mnogi intelektualci, aktivisti ORJUNA-e, SRNAO, Sokola i brojnih sličnih „građanskih“ ili „omladinskih“ udruga i organizacija, srpskih „kulturnih društava“ i „klubova“, „zemljoradničkih zadruga“, banaka i čitaonica, brojni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve i svećenici, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, dakako, uz oslonac na državni (činovnički, policijski i vojni) aparat. U Srbiji je bilo isuviše onih koji ovu odluku nikada nisu prihvatili, i oni su u nadolazećem vremenu sukoba čekali priliku da stvari vrate na početak.

Ova sinergija svesrpskih „patriotskih“ snaga odigrala je odlučujuću ulogu u stvaranju psihoze straha i nesigurnosti kod hrvatskog i mulimanskog naroda, ali isto tako i u pogledu konkretnih koraka, najprije u smislu onemogućavanja uspostave stvarne hrvatske autonomije (1939. godine), pa potom i samostalne hrvatske države (1941. godine).

Namjesnik Pavle i njegovo političko krilo ostali su u manjini, bez gotovo ikakvog utjecaja na društvene prilike. Državni aparat, uključujući i vojsku i žandarmeriju, koji se nikada nije podvrgnuo volji namjesništva, nakon potpisanog sporazuma Cvetković-Maček, počeo je djelovati gotovo kao samostalan, od središnje vlasti neovisan organizam. U njemu su uvelike prevladavali oni kojima je „Velika Srbija“ bio i ostao najvažniji nacionalni cilj.

Već je bilo govora o tome kako su u Kraljevini SHS (odn. Kraljevini Jugoslaviji), kroz cijelo razdoblje od 1918 godine, nesrpski narodi, a posebice Hrvati, bili sustavno obespravljeni, tlačeni, ubijani, zatvarani, premlaćivani, pljačkani, odnarođivani, ekonomski uništavani globama i visokim porezima…Sama ta činjenica bila je dovoljna da se kod Hrvata javi netrpeljivost i mržnja prema Beogradu kao izvoru diktature i svih nedaća s kojima su se u tom razdoblju susretali. U jednom dijelu hrvatske javnosti, srpski narod je poistovjećen s tim režimom, i stoga ga se u cjelini odgovornima za ono što se događa. Dakako da se takav stav ne može opravdati razložnim argumentima, ali je isto tako nepobitna činjenica da u srpskom narodu nije bilo skoro nikakvoga ozbiljnijeg otpora ovoj zločinačkoj velikosrpskoj politici, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim krajevima karađorđevićevske Jugoslavije.

Kod Hrvata je prevladavala težnja za samostalnom državom, a kod srpskog naroda ideje Ilije Garašanina i Nikole Pašića o stvaranju etnički čiste „Velike Srbije“, i to je bila realnost u kojoj se u to vrijeme živjelo.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku (osim onoga što se moglo vidjeti sa Sljemena – kako su znali govoriti srpski ekstremisti), morala su na kraju dovesti do međusobnog sraza.

Zbog raznih tumačenja čija je osnovna intencija izjednačavanje krivnje Srba i Hrvata za ovakvo stanje u godinama pred Drugi svjetski rat, nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Razmotrimo, dakle, bar dio izvora koji bacaju drugačije svjetlo na događanja o kojima je ovdje riječ.

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32.).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.), daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti što veći utjecaj na njih i Srbe iskoristiti za slabljenje NDH. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ (…) Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije…(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije* hrvatske zemlje … Za Hrvate je posebice

* Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo, za razliku od „istina“ koje su nam kroz minula desetljeća podastirali revizionisti (Viktor Novak, Vasilije Krestić,Velimir Terzić, Dobrica Ćosić, Antun Miletić, Vladimir Dedijer, Milutin Šušović, Milan Bulajić i drugi).

bolno bilo pitanje okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je velikosrpska politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i u situaciji bremenitoj napetošću i uzavrelim strastima, uz vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalista koji su nastojali svim sredstvima i po svaku cijenu spriječiti nastanak bilo kakve samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju i t.d.), do kojih dolazi već u ožujku i početkom travnja 1941. godine – dakle prije formalne uspostave NDH – onda nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj, i Hrvata i muslimana na drugoj strani, dobila na zamahu.

To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se oslanjala na fašističke sile, i velikosrpski nacionalistički pokret koji je također bio instrument okupatorskih vlasti, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive koncepcije, uz brojne druge okolnosti vezano za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnijeli i hrvatski i srpski i muslimanski, ali i svi drugi narodi.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile zabranjene i po pravilu prikazivane krajnje jednostrano, bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ

Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Proglašena NDH deseti travnja

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – „sve je počelo“ 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je „od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima“; „ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba“; „samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba“; „u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom“; „katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima“; „u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga, osim onih koje su činili Srbi“ …Moglo bi se nabrajati u beskonačnost … Srpska propagandna mašinerija zacijelo je moćno sredstvo revidiranja povijesti i širenja laži … No, kad se krene u razmatranje činjenica, onda stvari poprimaju sasvim druge oblike.

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati očite činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je između jednog značajnog dijela Srba i Hrvata postojala, sviđalo se to nekome ili ne), moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine već spomenuti velikosrpski i komunistički agitatori i krivotvoritelji.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim stalnih sukobljavanja oko političkih, egzistencijalnih pitanja čiji je korijen u neriješenim nacionalnim problemima, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija bili su dio brutalnog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava, identiteta i samobitnosti.

Ovo hrvatsko državno pravo i danas se ismijava i izvrgava poruzi od strane velikosrpskih publicista i znanstvenika koji ga proglašavaju „fikcijom“ i „izmišljotinom“, a da u isto vrijeme drže sasvim normalnim, da takvo što po nekom prirodnom pravu, pripada njihovom (srpskom) narodu. I, ne samo to, nego se ide i dalje – pa se po toj logici i „Velika Srbija“ shvaća kao legitimni cilj, mada je sasvim očito da takav projekat izravno ugrožava sve susjedne narode i nihove vitalne interese.

Isto se čini i kad je u pitanju velikosrpska hegemonija i diktatura u Kraljevini SHS (odn. Kr. Jugoslaviji), pa je za njih to „navodna hegemonija“, „tobožnja diktatura“, jednostavno, izmišljotina i fikcija brojnih „neprijatelja srpstva“.

Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad civilnim pučanstvom; okrutni zločin nad hrvatskim zastupnicima u vrijeme zasjedanja, usred „Narodne“ Skupštine u Beogradu – zlodjelo kakvo se ne pamti nigdje u civiliziranom svijetu; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; gaženje svih ljudskih i nacionalnih prava i građanskih sloboda; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune »do istrage naše ili vaše«; aktivnosti srpskih vojnika, žandara, četnika, popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama »Srbi na okup« prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine?

Nisu li, s tog gledišta više nego znakovite riječi koje je zagrebački nadbiskup i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, Antun Bauer zapisao još 25. svibnja 1935 godine (u sklopu svoga Memoranduma što ga je podnio namjesniku Pavlu Karađorđeviću – navodeći u njemu oko dvije stotine konkretnih slučajeva ubojstava, mučenja i progona hrvatskih ljudi):

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“

Treba doista biti slijepac ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljedničnih veze događanja od 1918. do 1941. godine, koji su uvjetovali buduće ponašanje strana u sukobu – prije svega Hrvata i Srba.

S te točke gledišta, i hrvatski revolucionarni Ustaški pokret, izravna je posljedica te krvave diktature, koja je Hrvate tlačila više od dva desetljeća, i to je neoboriva i lako dokaziva činjenica, koju nije moguće opovrgnuti nikakvim makinacijama i konstrukcijama, bez obzira s koje strane dolazile.

(nastavit će se)

Daran Bašić/kamenjar.com

>>U POTRAZI ZA ISTINOM 6. dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Predsjednik IDS-a Boris Miletić priča o ‘uspjesima Istre i IDS-a’. Dovoljna je samo jedna riječ – Uljanik

Objavljeno

na

Objavio

isječak/hrt

U Pazinu svečano obilježeno 30 godina od osnutka IDS-a!

Predsjednik IDS-a Boris Miletić nije se mogao nahvaliti sa uspjesima svoje stranke;

“IDS se od samih početaka isticao u šarenom spektru političkih stranaka, prije svega, kao regionalna stranka iz male Istre koja je avangardna i drukčija od drugih. Izborili smo se za dvojezičnost, pričali smo o nekoj dalekoj Europi i zagovarali tada nepopularne ideje antifašizma, suživota, multietničnosti i multikulturalnosti”, istaknuo je Miletić dodavši kako su danas te vrijednosti, za koje se IDS usamljen borio ’90-ih godina, dio hrvatskog  zakonodavstva.

Političari u Hrvatskoj ne ulijevaju ni malo povjerenja i ove riječi Borisa Miletića su isprazne, bez imalo podataka sa kojima bi ih potkrijepio. Kako dobro poznajem povijest i sadašnjost svojeg rodnog kraja i grada prikazati ću drugu stranu IDS-a koju Miletić sakriva ” kao zmija noge”,  da  vidimo i drugu stranu IDS-a , a ne samo ružičastu koju prezentira sam predsjednik stranke, po principu” hvalite me usta moja, kada nitko drugi neće”

1.Osnivanje IDS-a

Istarski demokratski Sabor osnovan je zvanično 14.veljače 1990.godine. Međutim priča počinje tri mjeseca ranije u prostorijama Mjesne zajednice Stoja, kojoj je nazočio novinar HRT- HR- Radio Pula Elvis Mileta i javno objavio.  Tamo je odvjetnik Ivan Pletikos okupio nekolicinu istomišljenika, idealista koji su živjeli za svoj nedosanjani san o demokratskom i pluralističkom društvu.  Zametak budućeg IDS-a činili su njegove kolege iz redakcije nekadašnjeg gimnazijskog odnosno studentskog lista IBOR, koji je Partija ugasila. Prvi je prijedlog bio da se nova partija zove Istarski demokratski savez, ali je na prijedlog Borisa Biletića u spomen na povijesni Istarski sabor prihvaćeno ime koje stranka nosi i danas.

Na fotografiji popisa članova sa potpisima vide se imena osnivača; Ivan Pletikos, Slavko Kalčić, Mladen Kolenko i drugi.  Pletikos prikuplja formulare, piše neophodne akte i Statut stranke. Njegova je “hrvatska” grupa u ogromnoj većini i gotovo bezbrižno u tadašnjem se restoranu ”Varaždin” priprema osnivačka skupština, zakazana za subotu 16. veljače. Drugu grupu predstavljali su  Ivan Pauletta, Mario Sandrić i Dino Debeljuh. Došli su s pričom da imaju sedamdesetak članova, no kako se kasnije ispostavilo, nikada ih nije bilo više od spomenute trojice, a naziv “grupe” zapravo je bila Paulettina adresa u Prematuri. Međutim, u petak ujutro dolazi mu na posao Pauletta i donosi pristupnicu i jednu omanju skulpturu ljudske šake u položaju “šipka ili fige” te sve poprati riječima : “… znaš, nas trojica smo jučer u Zagrebu registrirali IDS !”

E to je bilo nepošteno i na prijevaru otimanje IDS-a od strane talijanaša Paulette, Sandrića i Debeljuha , od osnivača Ivana Pletikosa i njegove grupe, koja je bila hrvatske opcije! Tada je Dino Debeljuh izjavio; ““A šta si ti uopće išao tamo, šta si kod njih tražio? Šta mi uopće imamo s tim Hrvatima, pa mi ćemo se od njih ionako otcijepiti!”

7. srpnja 1991 godine na Prvom redovnom Saboru IDS-a izabran je za predsjednika Ivan Jakovčić i od tada je konstanta IDS-ove politike neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskim Hrvatima , nijekanje hrvatskih dijalekata u Istri i stvaranje pojma Istrijana i Istrijanstva sa ciljem stvaranja Republike Istre i njenog izdvajanja iz RH. To je konstanta koja se provlači svih 30 godina od osnivanja IDS-a

Dovoljno je pročitati četiri Rovinjske deklaracije od 23.travnja 1994.godine

O demokratizaciji Republike Hrvatske
-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske
-O autonomiji Istarske županije i
-O Euroregiji Istri

Svaki član IDS-a dužan je postupati po tim deklaracijama.

Na osnovu Deklaracija donesen je i Statut Istarske županije, koji nije bio u skladu sa Ustavom RH, pa je Ustavni sud ukinuo 18 članaka Statuta kao neustavne.

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_02_9_146.html

Programske deklaracije i sam Statut stranke dokaz su njena autonomaškog i antihrvatskog usmjerenja, a ponašanje i izjave čelnika uredno je objavljivao lokalni list Glas Istre, tako da čelnici ne mogu demantirati svoje izjave i reći da oni tako nisu rekli.

IDS kao stranka nije izašla  na prve višestranačke izbore 22.travnja 1990.godine, već je svom članstvu i simpatizerima preporučio da glasa za SDP-SKH.

  • Dugo su na vlasti i uhljebili su svoje ljude u sav županijski, općinski i državni aparat. Kako su na vlasti raspolažu sa proračunskim novcem, pa se on dijeli raznim udrugama, pa i  braniteljskim i tako ih se obvezuje da budu njihova glasačka baza.
  • Malom izlaznošću na izbore. Evo primjer; Na lokalnim izborima 2017. godine,za pulskog gradonačelnika od ukupnog dijela od 50 360  birača ,izašlo je na izbore njih 18.791  ili 37,31 % . Za Borisa Miletića glasalo je 9740 birača ,što je u postotku 51,83 % od izašlih na izbore, međutim u odnosu na ukupan broj birača taj postotak je daleko manji 19,34 %. Znači da od 50.360 birača u Puli za Miletića je glasalo samo 9740. birača.
  • Skupština Istarske županije izglasala je i Statut Istarske županije 1994. godine, kojem je Ministarstvo pravosuđa ukinulo 36 članaka, od čega je Ustavni sud svojom odlukom u veljači 1995. godine prihvatio 18 članaka, a 18 članaka je potpuno ukinuo.

U praksi bi to značilo federalizaciju Hrvatske, što nije u skladu sa Ustavom RH i definiranom regionalnom samoupravom.

2. Neprestano mahanje sa autonomijom, propali projekt Euregije  Istre  i Istrijanstva

Deklaracija o Euroregiji Istri, koja obuhvaća i općine iz Slovenije i Italije neslavno je propala zahvaljujući Slovencima, koji su takvu ideju prepoznali kao ugrožavanje suvereniteta i integriteta Republike Slovenije.

  • Ivan Jakovčić je puno puta  postavio pitanje autonomije, ali  je  prigodom  proslave 16. obljetnice osnutka stranke,  rekao da bi otvaranje toga pitanja prije nego Hrvatska uđe u EU štetilo Hrvatskoj jer, kako je kazao, Istri autonomija nakon ulaska RH u EU, ali se ogradio da “IDS ne želi naštetiti politici predsjednika Mesića i Vlade te ne želi ići protiv državnih interesa i time zaustaviti ulazak Hrvatske u Europu”.
  • Dosta nam je toga da Istra bude zadnja u državi i da iz proračuna dobivamo samo mrvice, ističe istarski župan Ivan Jakovčić, 2009.godine poručujući da će IDS obnoviti svoju borbu za regionalnu autonomiju Istrehttps://www.tportal.hr/vijesti/clanak/jakovcic-obnavlja-borbu-za-autonomiju-istre-20090928/print
  • Pa iznova prigodom referenduma 2017.godine u talijanskim regijama Veneto i Lombardija u kojima je većina građana zatražila veći stupanj autonomije u školstvu, zdravstvu, sigurnosti i migracijskoj politici. Očekivano, čelnici IDS-a, i  europarlamentarac Ivan Jakovčić uvjereni su  da građani Istre žele upravljati “svime osim klasičnim državnim funkcijama, poput vanjske i obrambene politike”.https://www.vecernji.hr/vijesti/autonomija-istre-kakvu-zaziva-jakovcic-je-neustavna-1203721 – http://www.vecernji.hr
  • “IDS traži i zalaže se za veću financijsku i regionalnu autonomiju po uzoru na Dansku i Njemačku – kazao je predsjednik stranke Boris Miletić. No nevolja je što Ustav RH nije predvidio takve ovlasti županija – one su precizno popisane i odnose se na poslove od regionalnog značaja u školstvu, prometu… Za veću autonomiju županija nužne su izmjene Ustava, a za to je pak potrebna volja HDZ-a i SDP-a. U dvjema velikim strankama, međutim, nisu skloni Jakovčićevu tumačenju decentralizacije, odnosno autonomije.
  • U SDP-u i HDZ-u, bez kojih nema izmjena Ustava, kažu da jesu za decentralizaciju države, ali su protiv zazivanja neovisnosti Istre.

3. Ivan Nino Jakovčić bez ikakve odgovornosti za 30  godina upropaštavanja Istre!

A iskoristio je Istru, njene težake, radnike, seljake i građane svih profila za svoje osobno bogaćenje, bogaćenje svih njegovih pulena, načelnika i gradonačelnika i za svoju osobnu promocije i političku karijeru. Iskoristio i odbacio kao isluženu staru ragu nakon što su mu omogućili da postigne sve što sada ima u životu.

“Jakovčić u politiku ušao kao trgovac, a tako će i izaći iz politike, loveći se za svaku slamku”. Politika trgovine i kupovanja više ne prolazi…” izjavio je Damir Kajin

Nevjerojatno kako glasači ne vide, ne prepoznaju kada ih političari koriste samo kao glasački stroj, kada ih zavaraju raznim obećanjima o boljem životu, dostojnom čovjeka, kada ih obmanjuju  sa nekom posebnošću, sa Istrijanstvom ,samo da bi ih homogenizirali i iskoristili da im daju svoj glas! 

” Bolje da nas kredu naši, nego oni priko Učke” Ma bravo šjor Nino, neka plaćaju kada ste ih učinio sirotima, kada su ostali bez  posla, bez domova, kada ih kamatare, blokiraju, kada ribari za koje se niste založio u EU Parlamentu,  dobivaju slovenske kazne, kada nas trujete sa smradom iz Kaščjuna, kada ste rasprodali najatraktivnije priobalno zemljište Barbarigu i Dragoneru i mnogo drugih zemljišta diljem Istre, koja se prenamjenjena i prodata, a razlikom u cijeni napunili đepove vaši načelnici i gradonačelnici!

jakovčić seli uljanik

Bravo Nino što ste nam doveo Danka Končara i dali mu koncesiju na 99 godina, a on još nije ništa izgradio, ni jednog čovjeka zaposlio, bravo što ste mu pokupio lijepu svoticu od 136.089 eura neto, za sjedenje u Nadzornom Odboru njegove tvrtke Arafak , bravo što ste omogućio svim ovim političarima da i oni sudjeluju u podjeli kolača Brijuni-Rivijera ;

“Osim bivšeg župana Ivana Jakovčića, u nadzornom odboru i/ ili u skupštini Brijuni Rivijere sjedili su: Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš… Kao što vidimo, u tvrtki se izredao sam politički vrh s nacionalne i lokalne razine, a neka su od ovih imena isplivala tijekom istraga raznih kriminalnih afera. Danas skupštinu čine aktualni ministar turizma Gari Cappelli i bivši istarski župan Valter Flego, a u nadzornom odboru sjede Giordano Škuflić, Mirko Herceg i Jadranka Čengija Šarić.”

https://www.h-alter.org/vijesti/brijuni-rivijera-i-svi-zupanovi-ljudi-

Ne pjeva mu  panegirike i hvali ga na sva usta bez osnove, glavni urednik Glasa Istre Robert Frank, ” ni to bez vraga” bi rekli po našu u Istri! Uključio je šjor Nino i državni politički vrh u svoje ambiciozne, a nerealizirane planove, sve u cilju zaštite od odgovornosti, jer nakon svega navedenog ništa od odgovornosti, ni materijalne, ni političke a još manje moralne! 

https://www.glasistre.hr/politika/ivan-nino-jakovcic-enfant-terrible-hrvatske-politike-596928

4. Projekt Brijuni-Rivijera , osmislio je Ivan Jakovčić, kao projekt razvoja turizma na 24 kilometara obalnog pojasa od Bala do Muzila.

Međutim taj se projekat pretvorio u izvor bogaćenja političko-partijske lokalne i državne vrhuške, prenamjenom i rasprodajom državnog zemljišta i nenamjenskim trošenjem državnog novca od 2001.godine do danas. Radi se o nevjerojatnoj pljački državne imovine kroz sam projekt Brijuni-Rivijera i Uljanik Grupe, uključivši i brodogradilište 3.maj iz Rijeke.

Dogodila se najveća pljačka u Istri, jedna od najvećih u Hrvatskoj, prenamjenom,  odnosno urbanizacijom i prodajom  najatraktivnijh parcela uz more na području Barbarige i Dragonere, sa 1,1 milijun kvadratnih metara prekrasne i nedirnute istarske obale, koja je bila u sastavu Nacionalnog parka Brijuni, a koja doseže i do 2,5 milijarde kuna.naravno na štetu lokalne zajednice koju nitko nije ništa pitao. Zbog jeftine prodaje i naknadne urbanizacije 1,1 milijun kvadrata priobalja osuđena je bivša načelnica Općine Vodnjan Lidia Delton jer je pri sklapanju tog posla oštetila Vodnjan za 47,2 milijuna kuna. Doduše, kažnjena je samo načelnica, ali ne i ostali akteri iz političkog vrha Istre koji su zajedno sa čelnicima Hypo banke izvukli 80 milijuna eura kredita za projekt Barbarige i Dragonere te ga nenamjenski potrošili.

Kako na ovom zemljištu i dalje raste tek trava i mediteranska makija pretpostavlja se da će uslijediti daljnja preprodaja projekta. a kolateralne žrtve istraživanja i objavljivanja istine bili su tadašnji novinari i uredni Glasa Istre Igor Brajković i državni odvjetnik Vlatko Nuić, te kasnije potpredsjednik Glasa Istre Đani Bažon koji je počinio samoubistvo. Od tada IDS preuzima kontrolu nad Glasom Istre i DORH-om u Istri.

2012, godine tvrtka Kermas Danka Končara dobila je prvu i jedinu koncesiju u sklopu projekta Brijuni-Rivijera, na otok Sv. Katarinu-Monumenti, gdje bi trebala izgraditi dvije lučice nautičkog turizma, sa 550 vezova u moru i 1 150 vezova na suhom te hotel sa četiri ili pet zvijezdica sa 200 kreveta. No ni ta investicija još nije započela.

Zanimljiva je povezanost Ivana Jakovčića i Danka Končara, gdje je opet Ivan Jakovčić bio debelo u sukobu interesa, jer je na stranici 159. financijskog izvješća tvrtke Arafak, Danka Končara navedeno da mu je u 2016. isplaćeno 68.000 eura, a u 2017. godini 63.000 eura. Kako je on bio u NO Afaraka sve od veljače 2013. godine, a odstupio je pod pritiskom u kolovozu  2018. godine, nije teško pretpostaviti da je i prijašnjih godina zarađivao slične iznose samo u Arafaku, ne računajući lijepu plaću europarlamentarca.

5. Povezanost Brijuni-Rivijera i Uljanika sa IDS-om

Iz naprijed navedenog  jasno je da je projekt Brijuni-Rivijera doživio fijasko i potrošio masu državnog novca. Povezanost Ivana Jakovčića sa Dankom Končarom vidljiva je od 2010. godine kada je Danko Končar otkupio projekt izgradnje vila i golf terena na Barbarigi i Dragoneri , a 2012.godine je dobio koncesiju za Sv.Katarinu i Monumente.

Kako je Uljanik postao” šaka u oko” elitnom turizmu kojeg je zamišljao Ivan Jakovčić, trebalo je uskladiti i urbanističke planove sa projektom Brijuni -Rivijera, a za to je bio zadužen IDS-ov gradonačelnik Pule Boris Miletić.

Prema zadnjoj izmjeni prostornog plana Grada Pule od 29.studenog 2018. godine Uljanika nema nigdje. Na mjestu Uljanika ucrtano je građevinsko zemljište???

ŽUTA oznaka je građevinsko zemljište!. Uljanik sa otokom je označen žutom oznakom!

Koga Miletić zavarava?

BRIJUNI RIVIJERA1.PNG
brijuni rivijera 2

http://www.pula.hr/hr/uprava/upravni-odjeli-i-sluzbe/upravni-odjel-za-prostorno-uredenje-komunalni-sustav-i-imovinu/prostorni-planovi/prostorni-planovi-na-snazi/vi-izmjene-i-dopune-prostornog-plana-uredjenja-grada-pule/

Ivan Jakovčić doveo je Danka Konćara  kao strateškog partnera Uljanika, iako je znao da nema besprijekorno čistu prošlost, svjestan da nema dovoljno znanja, ni sredstava za saniranje dugova Uljanika. I taj je poslovni potez Ivana Jakovčića doživio fijasko, jer Danko Končar nije postao strateški partner Uljanika. A kako i može biti strateški partner  bilo kojeg poduzeća osoba osuđena za gospodarski kriminal 1977 godine na 12.godina strogog zatvora , od kojih je 8 odslužio i osoba koja je pravomočno mora platiti 40 milijuna eura kazne zbog toga što nije pravodobno podnio javnu ponudu za preuzimanje  metalurške tvrtke Arafak.

6. Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun

Kaštijun

Klub vijećnika SDP – HSU održao press konferenciju na temu novog zaduživanja Grada Pule za 20 milijuna kuna za potrebe ŽCGO Kaštijun. Nevjerojatno koliko je već koštao Kaštijun, a preuzet je sa 400 nedostataka.

Danijel Ferić, predsjednik Savjeta za financije i državni proračun SDP Hrvatske,  je konstatirao kako je IDS odlučio građanima Pule čestitati 30 godina IDS-a, i Valentinovo, sa novim zaduženjem od 20 milijuna kuna radi saniranja nedostataka koje ima ŽCGO Kaštijun.

Upozorio je da ovdje s iznosima 20-30 i više milijuna kuna više nema govora o otklanjanju nedostataka, već se to praktički može smatrati skoro pa novim projektom.

ŽCGO Kaštijun je najveći promašaj IDS-a i njegove politike, taj centar je ekološka bomba koja je štetna za stanovnike Pule i Medulina ,te sam okoliš.

Dok s Kaštijuna u sezoni nesnosno smrdi, a vijećnici Skupštine županije prosvjeduju, Županija ne nudi rješenja već prazne priče i obećanja.

Kaštijun se nalazi 2 km od Pomera, Medulina, Banjola i 5 km od centra grada Pule, a nesnosam smrad se širi po ljetnoj vrućini. “Idealno ” za turizam.

7. Pula avetinjski prazan grad

U zimskom periodu centar grada Pule, avetinjski je pust, ulice su prazne, trgovine su zatvorene! Uljanik ne radi! Pored Uljanika uništeni  su svi veći industrijski  subjekti

Svijetski poznata ARENA trikotaža, propala da se nismo ni okrenuli, a imala je trgovine širom bivše drzave! I još manjih pogona.

8. Talijanizacija Istre

Kaže Boris Miletić” izborili smo se za dvojezičnost” Nisu  za dvojezičnost, nego za čistu talijanizaciju!

Talijanizacija se u Istri uspješno provodi. Imena ulica, trgova, gradova, toponima itd. su potalijančena, talijanske zastave se svakodnevno vijore na mjestima na kojima im uopće nije mjesto.

Kino Zagreb u Puli se danas zove kino Valli po talijanskoj glumici Alidi Valli, koja je glumila i u promidžbenim fašističkim filmovima i koja je navodno bila priležnica njihovog Ducea!? Zbog čega? Zar zbog manjinskih ‘prava’? Gospodin Radin bi, ako ima imalo samo -poštovanja, ljudske i nacionalne tolerantnosti, morao znati gdje je granica kada se treba stati sa traženjima takvih ‘prava’ za Talijane u Istri, koja istovremeno znače oduzimanje i/ili ukidanje temeljnih nacionalnih i ljudskih prava drugima, u ovom konkretnom slučaju prije svega nas Hrvata!

grag pula

Uvedena je zabrana zapošljavanja ako se ne zna strani (talijanski) jezik, političke funkcije se dodjeljuju po nacionalnoj osnovi (talijanski dogradonačelnici, vijećnici…), fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno sa predstavnicima talijanske zajednice i gradskih vlasti ( dolazak Ginafranca Finija u Pulu na poziv Furia Radina 2010 godine), zabrana govorenja materinjim hrvatskim jezikom u talijanskim školama (npr. u osnovnoj talijanskoj školi u Puli gdje nastavnici galame na djecu «Non parlate Croato!!!»),  –primjera je bezbroj, samo nema nasilja i sve je po zakonu. Talijanizacija  koju provodi IDS, ravna je prisilnoj talijanizaciji između dva svjetska rata, samo bez nasilnih metoda,  vrlo lukavo, a istovremeno se u svakoj prigodi favorizira talijanski jezik.

Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina.

Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika , a 3 su jednojezična -hrvatskog jezika.

Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.

Ukupan broj stanovnika IŽ;  208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske

  • Hrvati  142 173 ( 68,33%)
  • Talijani  12 543 ( 6,03%)

Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139 553, a hrvatskim jezikom 66 733 stanovnika

Zbog 12 543 pripadnika talijanske manjine ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre!

9. Istra i hrvatski identitet

I nakon 30 godina retorika IDS-ovaca nije se promjenila;

Prigodom darovanje pulske Vile Idola, Porečko-pulskoj biskupiji, 23.kolovoza 2017.godine,premijer Plenković izjavio je;

Naša Crkva ovdje njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, kulturu i baštinu, okuplja naše ljude i stoga mislim da na ovaj način rješavamo pitanje za koje se već desetljećima nastoji naći rješenje.

Ovo je dobra poruka na tragu naše politike, a to ćemo učiniti i u drugim situacijama kada državne institucije, s posebnim doprinosom ministra državne imovine Marića, imaju širu zadaću aktiviranja državne imovine i stavljanja u funkciju brojnih nekretnina diljem Hrvatske, koje imaju gospodarsku i ekonomsku vrijednost“

Međutim, na tu se izjavu neprimjereno i žestoko obrušio Boris Miletić ;

https://www.index.hr/vijesti/clanak/sef-idsa-popljuvao-plenkovica-zbog-jacanja-hrvatskog-identiteta-istre/990339.aspx

 „Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije „ Miletić poručuje Premijeru da se „potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj” Eto a g. Debeljuh kaže da je neistina da IDS hoće svoju politiku proširiti na cijelu Hrvatsku.

Miletiću smeta hrvatski identitet Istre, jer po njemu Istra ima svoj istarski identitet. Znači Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“

Iz svega navedenog razvidno je da IDS od samog osnivanja nije pokazao političku volju da podrži stvaranje Hrvatske države!
Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i statusu Istra regija,
stalno je podrivanje državnog ustrojstva  i suvereniteta RH!

Tome se usprotivio čak i Peđa Grbin ( SDP) koji je izjavio;

“Svima koji govore o neovisnosti Istre mogu poručiti samo neka pročitaju odluke o pripojenju Istre Hrvatskoj iz rujna 1943. ili prve stihove istarske himne koji glase: “Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog“

Mi smo Istrani i Hrvati pravi
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo
.

10. IDS odbacuje svaku hrvatsku  komponentu Istre

U obrazloženju prigodom proglašenja ” Krasne zemlje” istarskom himnom,( Skupština Istarske županije, na svojoj  sjednici, 23. rujna 2002.godine) Istarska županija izdala je priopćenje sa obrazloženjem u kojem nema ni jedne riječi kojom istarsku himnu povezuje sa Hrvatskom, a drugi stih himne glasi ” dome roda hrvatskog”.

Pa čak i to im smeta” dome roda hrvatskog” je nacionalistički diskurs.

Istarska Županija obilno financira Dane srpske kulture po istarskim gradovima, za 11.Dane srpske kulture u Istri, odvojila je 37 000 kuna i još 38 000 grada Pule.

Talijanska unija, Unione Italiana –Festival dell’Istroveneto je dobila 50 000 kuna u 2019.godini

Zatim obilato financira i kazalište Ulysses Rade Šerbedžije koji se već 18 godina šepuri po Brijunima. Naime 2001 Mali Brijun i tvrđavu Minor IDS-ova vlast sa pristankom Ivice Račana, dala je na korištenje kazalištu Ulysis koje je osnovao Rade Šerbedžija. Za 2019.godinu dobio je 200 000 kuna, ali nema novaca za istarski kalendar Jurina i Franina.

11. IDS i antifašizam

IDS pod pojmom antifašizam sakriva zločinačku dimenziju komunizma!

Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao neuslišana želja, a traženje uzora u ‘Europi u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih struktura  protkanih bivšim komunističkim kadrovima i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o  nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj.

A da bi prikrili stvarnu narav svojeg načina vladanja komunizam su izjednačili sa antifašizmom i proglasili ga slobodarskim,humanim i pravednim društvenim uređenjem. Sve je to daleko od istine i stvarne prirode komunističkog totalitarizma.

Uostalom i EU Parlament osudio je komunizam kao isti zlo sa nacizmom i fašizmom izglasavajući Rezoluciju EU Parlamenta 19.rujna 2019.godine za koju je glasao i Valter Flego bivši IDS-ov župan Istarske županije.

Boris Miletić doslovno ponavlja stalno jedne te iste pojmove u  kojima se sudeći po njegovim izjavama baš i ne snalazi dobro. Ponavljajući svakom prigodom antifašizam ,multikulturalnost ,toleranciju,demokraciju misli da će ljude uvjeriti u istinitost takvog života u Istri ,iako ne odgovara stvarnom stanju na terenu. Evo nekih od izjava:

Kaže drug Miletić da se u Hrvatskoj događa desničarsko divljanje i da bi Policija takve skupove trebala zabraniti.!
On bi sve desničare odmah zabranio, jer mu se gade!!!! Gadi mu se i pozdrav Za dom spremni, toliko da ga nije htio niti izreći

Emisija Oporbeni zarez na HRadio 6.ožujka 2017.godine

Zamislite koliko rigidne netrpeljivosti i mržnje izvire iz tih riječi!!!
A na pitanje o komunističkim zločinima rekao je da su bili sporadični i pojedinačni ???
Tito nije zločinac i u Istri će i dalje njegovo ime nositi ulice i trgovi!
Očito drug Miletić ne priznaje postojanje Hude i inih jama. Po njemu su ti zločini bili.pojedinačni i sporadični?
Zamislite pojedinačni i sporadični sa tisućama pobijenih i zazidanih višestrukim zidovima i nivoima u jamama.!!!
Kako neljudski i bezosjećajno prema  tisućama  pobijenih ljudi ???
Boris Miletić može imati kao pojedinac svoje osobno mišljenje takvo kakvo ima ,ali kao političar mora uvažavati povijesne istine ,a ne iznositi javno već utvrđene neistine iz propalog sistema i propale države, time pokazuje  da ne zna što je demokracija !

A da sa neprestanim isticanjem” napredne ,lijevo liberalne stranačke opredjeljenosti  “IDS-a kao stranke nije sve baš tako ,kako stalno govore da su antifašističa stranka ,evo par natuknica o njihovom šurovanju sa ekstremnim talijanskim desnim strankama i političarima:

IDS  ugošćuje talijanske fašiste i iredentiste -crnokošuljaše !
IDS surađuje sa talijanskim neofašistima ,koje je pozvao na 1.kongres Istrijana u Puli 1995 godine.
IDS  je ugostio Gianfranca Finija ,čovjeka koji ne priznaje Osimske sporazume .

Nismo zaboravni da se ne sjećamo Putovnice Republike Istre, Istarske monete, Rovinjskih deklaracija o Euroregiji Istri, projekta Zemlja Istra i raznih Deklaracija!
A sve pod plaštom lažne multikulturalnosti i tolerancije i antifašizma!

miletić putovnica 2

Promicatelji istrijanstva izbjegavaju spominjati pridjev “hrvatski” u svakim okolnostima, kadgod se govori o Istri. Pod patronatom njihove stranke je 1995.godine  organiziran je Prvom kongresu Istrijana u Puli 1995. na kojem su ugostili talijanske iredentiste, među ostalim Lucia Totha, potpisnika klevetničkog odgovora na reakciju MVPEI R. Hrvatske na pokušaj izdavanja iredentički motivirane talijanske poštanske marke.

Također je zabilježeno da je “otac” projekta Istra zemlja Ivan Pauletta svoj projekt 1998. predstavio u Rimu, a prezentaciju su mu organizirali Finijevi postfašisti.

Pristaše istrijanstva se praktično nikad ne zamjeraju talijanskoj iredenti. S druge strane, na samu spomen ičega što bi moglo davati na hrvatstvo Istre, na bilo koju akciju kojom bi se moglo probuditi hrvatstvo Istre dižu medijsku buku. Ostalo je zabilježeno  da su se pristaše tog istarskog regionalističkog projekta za vrijeme Domovinskog rata protivili primanju hrvatskih ratnih izbjeglica i prognanika na Istru, jer da tako hrvatske vlasti žele “kolonizirati Istru” i promjeniti nacionalni sastav stanovništva u Istri.

Sve totalitarne sustave treba osuditi   kao i njihove simbole. Pod crvenom zvijezdom počinjeni su se stravični i masovni zločini ,ne samo u poraću nakon 2.svjetskog rata ,nego i u Domovinskom ratu, kao i pod ustaškim ,četničkim i fašističkim simbolima. Ne može se jedan totalitarizam osuditi ,a drugi ne, jedan amnestirati i negirati ,a drugi osuđivati!

Međutim do  tog stupnja razvoja demokratske svijesti IDS nije ni nakon 30 godina došao, iako se busaju u prsa svojim antifašizmom,  suživotom, multietničnosti i multikulturalnosti! Ostali su i nakon 30 godina jedna mala, provincijalna, zaostala stranka, zarobljena u yugokomunizmu, bez znakova da bi mogli osuditi sve totalitarne i zločinačke sisteme kao sav demokratski svijet!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Milanović uhvaćen u laži i prije inauguracije

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana hrvatska javnost je saznala da je sin novog predsjednika Zorana Milanovića Ante Jakov Milanović, odlučio zaustaviti studij prava u Nizozemskoj, kako bi se zaposlio na splitskoj Televiziji Jadran, gdje od početka ove godine honorarno radi kao dopisnik iz Zagreba.

Inače vlasnik TV Jadrana je splitski poduzetnik Stipe Latković poznat kao poslovni partner Zorana Milanovića. Naime, na jednom od predsjedničkih sučeljavanja Milanović je otkrio da je pružao konzultantske usluge tvrtki iz Šestanovca koja se bavi proizvodnjom obuće.

Riječ o tvrtki “Splićanka – Obuća” koja je izgubila 18 godina dugi sudski spor s Općinom Šestanovac oko Općinskog doma koji je tijekom privatizacije pod sumnjivim okolnostima došao u Latkovićeve ruke.

Latković je isto tako u kumskim vezama s bivšim predsjednikom Stipom Mesićem, a mediji su između ostaloga izvještavali kako je njegova građevinska tvrtka bez potrebnih dozvola sagradila dva mula, lukobran, objekte Vruje Resorta i vodospremu.

Milanović i Josipović provodili vrijeme na bespravno sagrađenom objektu

Zanimljivo, nakon vijesti da se Milanovićve sin zaposlio na Jadran Tv u vlasništvu dotičnog poduzetnika, Milanovićev glasnogovornik Nikola Jelić ustvrdio je da Zoran Milanović nikada nije bio kod Latkovića u Vruji u posjeti, no to je ubrzo demantirao sam Latković za Slobodnu Dalmaciju.

“Milanović nikada nije boravio tamo. On poznaje Latkovića, ali tamo nikada nije boravio. Iako u to doba nije bio dužnosnik, na takve je stvari uvijek pazio”, je Jelić.

No, Latković je za Slobodnu Dalmaciju demantirao Jelića te kazao: “Zoran je ljetos bio kod mene na Vruji, tamo smo ručali, a nakon toga sam ga poveo u obilazak. Kad dođe do nas, spava u Pisku, kod mene doma”.

Latkovićev bespravnog sagrađeni objekt, još je 2014. godine bio na popisu za rušenje Ministarstva graditeljstva, no unatoč tome tadašnji predsjednik Ivo Josipović je na godišnjem odmoru, brodicom prešao preko bespravno sagrađenog lukobrana, kako bi dao intervju novinaru TV Jadrana Robertu Škurli, koji danas supotpisuje novinarske priloge sa Milanovićevim sinom, prenosi narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari