Pratite nas

Povijesnice

U POTRAZI ZA ISTINOM III dio

Objavljeno

na

Sjeme mržnje je proklijalo

[dropcap]N[/dropcap]amjesnik Pavle Karađorđević (koji je u okviru tročlanog namjesništva naslijedio ubijenog diktatora Aleksandra), bio je vrlo inteligentan političar i dobar diplomat, koji se trudio dovesti u red odnose u državi, svjestan da bi svako odlaganje riješavanja gorućih problema bilo pogubno. On je shvatio da je hrvatsko pitanje rak-rana Kraljevine Jugoslavije, i nastojao ga je razriješiti na sporazuman i dogovoran način s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda, što ga u tom smislu izdvaja od svih drugih vladara u srpskoj političkoj povijesti. Postignuti dogovor s predsjednikom HSS-a, Vladkom Mačekom, o uspostavi hrvatske autonomije u okviru zajedničke države, bio je uistinu zaokret koji bi – u drugim okolnostima i u drugačijoj političkoj klimi – sasvim sigurno imao epohalno značenje.

No, nažalost, vanjske i unutarnje okonosti nisu pogodovale ovakvim konceptima. Do sporazuma o Banovini Hrvatskoj dolazi u vrijeme kada je otvoreni ratni sukob u Europi na pomolu (mada je rijetko tko tada znao u što će se pretvoriti), a Njemačka se nakon anšlusa Austrije i okupacije Čehoslovačke, o podjeli Europe već praktično dogovorila sa svojim tada najvećim takmacem, Sovjetskim Savezom (sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske potpisan je 26. kolovoza 1939. godine – odnosno, samo 3 dana nakon što su Ribbentrop i Molotov u ime svojih zemalja sklopili pakt o nenapadanju). Opća nesigurnost, u kojoj su velike sile (kao i uvijek) gledale svoje interese, a mali europski narodi bili prepušteni sami sebi, morala se odraziti i na stanje u višenacionalnoj Kraljevini Jugoslaviji, koju su ionako razdirale unutarnje suprotnosti i tenzije.

Drugi nepovoljan momenat sadržan je u činjenici da namjesnik Pavle nije imao prijeko potreban autoritet i utjecaj u srpskom narodu, kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom. Odnos snaga bio je takav da je većina relevantnih političkih stranaka i uglednih političara (pogotovu u Srbiji) i dalje zastupala politiku hegemonije i tvrdu nacionalističku koncepciju, i stoga se nisu mirili s reformama koje je on nastojao provoditi. Pod utjecajem propagande, najveći dio srbijanskog javnog mnijenja prihvaćao takav politički kurs, što ima značajnog upliva i na Srbe prečane. Hrvati su shvaćani u najmanju ruku kao narod koji nije dovoljno pouzdan i „lojalan“ Kraljevini (što je još uočljivije nakon smrti kralja „Ujedinitelja“), pa se najveći dio Srba nikako nije mirio s popustljivom i tolerantnom politikom koju je namjesnik nastojao provoditi.

Vodeća integrativna (projugoslavenska) politička snaga u tadašnjoj državi, JRZ („Jugoslovenska radikalna zajednica“), podijelila se na pristaše Dragiše Cvetkovića („za“ Banovinu) i pristaše Milana Stojadinovića („protiv“ Banovine), pa uskoro dolazi do njezinog raskola na dvije oštro suprotstavljene frakcije. Cvetković je nastojao smiriti situaciju prijedlozima o stvaranju neke vrste „Velike Srbije“ koja bi obuhvatila prostore istočno od granice s Banovinom Hrvatskom, ali to u beogradskom Srpskom kulturnom klubu (tada u političkom smislu vrlo važnoj instituciji) i među intelektualcima velikosrpskog usmjerenja, kao i vodećim nacionalnim strankama nije imalo odjeka.

b496afd2e8e827c4f75793fba2838705_view_article

Pavle Karađorđević

 

I druga, također značajna „integrativna“ stranka Kraljevine Jugoslavije, JNS („Jugoslovenska nacionalna stranka“), podijelila se na istom pitanju, pri čemu je tzv. Savska grupa JNS-a predvođena narodnim poslanikom dr. Petrom Zecom iz Gospića otkazala poslušnost svojoj središnjici u Beogradu i postala glavnim pokretačem protu-banovinskih aktivnosti u Lici i na Kordunu, ali s bitnim utjecajem i na druge krajeve u kojima su živjeli Srbi „prečani“. Srpski članovi ove skupine uskoro postaju nositelji političkih aktivnosti u zagrebačkom društvu Krajina i povezuju se s protivnicima Banovine Hrvatske u Lici, Banovini, na Kordunu, u zapadnoj Slavoniji, Bosanskoj Posavini i sjevernoj Dalmaciji, gdje su već bile u toku akcije velikosrpskih ekstremista i četnika pod parolom: „Srbi na okup“. Njihov zahtjev u početku se svodio na priključenje oblasti Banije, Korduna i Like Vrbaskoj banovini, čime bi se razbila Banovina Hrvatska, a najveći dio srpskog nacionalnog korpusa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini teritorijalno objedinio.

Radikalni elementi JRZ-a i JNS-a, uz intelektualce iz Srpskog kulturnog kluba, nastojali su na svojoj platformi okupiti sve one koji su im bili istomišljenici, ali prije svega Srbe na području cijele Kraljevine Jugoslavije i njihove političke stranke, organizacije, udruženja i viđenije intelektualce, te razbiti SDK (Seljačko-demokratsku koaliciju) kao najznačajniji politički savez Hrvata i Srba „prečana“ na području Banovine Hrvatske. Oni su se oštro protivili bilo kakvoj hrvatskoj autonomiji i otvoreno zagovarali „Veliku Srbiju“, zahtijevajući njezinu uspostavu u „istorijskim, etničkim i prirodnim granicama“. Naravno, u svom djelovanju, ove snage oslanjale su se na onaj najekstremniji dio u svom korpusu, a to su bile četničke organizacije.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije formiranja Banovine Hrvatske (u ljeto 1939. godine), samo u kontinentalnom dijelu Hrvatske, postojalo je 117 većih ili manjih naoružanih i organiziranih četničkih skupina.1

[toggle_box title=”1″ width=”Width of toggle box”]*Dr. Boban je ovaj podatak iznio na Hrvatskoj televiziji, u ljeto 1991. godine, nakon što su ekstremni Srbi s područja bivše Jugoslavije uz pomoć „JNA“ izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku.[/toggle_box]

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Kraljevine Jugoslavije, te spomenutih stranaka, u ove akcije bili su uključeni mnogi intelektualci, aktivisti ORJUNA-e, SRNAO, Sokola i brojnih sličnih „građanskih“ ili „omladinskih“ udruga i organizacija, srpskih „kulturnih društava“ i „klubova“, „zemljoradničkih zadruga“, banaka i čitaonica, brojni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve i svećenici, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, dakako, uz oslonac na državni (činovnički, policijski i vojni) aparat. U Srbiji je bilo isuviše onih koji ovu odluku nikada nisu prihvatili, i oni su u nadolazećem vremenu sukoba čekali priliku da stvari vrate na početak.

Ova sinergija svesrpskih „patriotskih“ snaga odigrala je odlučujuću ulogu u stvaranju psihoze straha i nesigurnosti kod hrvatskog i mulimanskog naroda, ali isto tako i u pogledu konkretnih koraka, najprije u smislu onemogućavanja uspostave stvarne hrvatske autonomije (1939. godine), pa potom i samostalne hrvatske države (1941. godine).

Namjesnik Pavle i njegovo političko krilo ostali su u manjini, bez gotovo ikakvog utjecaja na društvene prilike. Državni aparat, uključujući i vojsku i žandarmeriju, koji se nikada nije podvrgnuo volji namjesništva, nakon potpisanog sporazuma Cvetković-Maček, počeo je djelovati gotovo kao samostalan, od središnje vlasti neovisan organizam. U njemu su uvelike prevladavali oni kojima je „Velika Srbija“ bio i ostao najvažniji nacionalni cilj.

Već je bilo govora o tome kako su u Kraljevini SHS (odn. Kraljevini Jugoslaviji), kroz cijelo razdoblje od 1918 godine, nesrpski narodi, a posebice Hrvati, bili sustavno obespravljeni, tlačeni, ubijani, zatvarani, premlaćivani, pljačkani, odnarođivani, ekonomski uništavani globama i visokim porezima…Sama ta činjenica bila je dovoljna da se kod Hrvata javi netrpeljivost i mržnja prema Beogradu kao izvoru diktature i svih nedaća s kojima su se u tom razdoblju susretali. U jednom dijelu hrvatske javnosti, srpski narod je poistovjećen s tim režimom, i stoga ga se u cjelini odgovornima za ono što se događa. Dakako da se takav stav ne može opravdati razložnim argumentima, ali je isto tako nepobitna činjenica da u srpskom narodu nije bilo skoro nikakvoga ozbiljnijeg otpora ovoj zločinačkoj velikosrpskoj politici, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim krajevima karađorđevićevske Jugoslavije.

Kod Hrvata je prevladavala težnja za samostalnom državom, a kod srpskog naroda ideje Ilije Garašanina i Nikole Pašića o stvaranju etnički čiste „Velike Srbije“, i to je bila realnost u kojoj se u to vrijeme živjelo.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku (osim onoga što se moglo vidjeti sa Sljemena – kako su znali govoriti srpski ekstremisti), morala su na kraju dovesti do međusobnog sraza.

Zbog raznih tumačenja čija je osnovna intencija izjednačavanje krivnje Srba i Hrvata za ovakvo stanje u godinama pred Drugi svjetski rat, nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Razmotrimo, dakle, bar dio izvora koji bacaju drugačije svjetlo na događanja o kojima je ovdje riječ.

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32.).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.), daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti što veći utjecaj na njih i Srbe iskoristiti za slabljenje NDH. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ (…) Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije…(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije2 hrvatske zemlje … Za Hrvate je posebice

[toggle_box title=”2″ width=”Width of toggle box”]* Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo, za razliku od „istina“ koje su nam kroz minula desetljeća podastirali revizionisti (Viktor Novak, Vasilije Krestić,Velimir Terzić, Dobrica Ćosić, Antun Miletić, Vladimir Dedijer, Milutin Šušović, Milan Bulajić i drugi).[/toggle_box]

bolno bilo pitanje okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je velikosrpska politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i u situaciji bremenitoj napetošću i uzavrelim strastima, uz vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalista koji su nastojali svim sredstvima i po svaku cijenu spriječiti nastanak bilo kakve samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju i t.d.), do kojih dolazi već u ožujku i početkom travnja 1941. godine – dakle prije formalne uspostave NDH – onda nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj, i Hrvata i muslimana na drugoj strani, dobila na zamahu.

To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se oslanjala na fašističke sile, i velikosrpski nacionalistički pokret koji je također bio instrument okupatorskih vlasti, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive koncepcije, uz brojne druge okolnosti vezano za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnijeli i hrvatski i srpski i muslimanski, ali i svi drugi narodi.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile zabranjene i po pravilu prikazivane krajnje jednostrano, bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ?

Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – „sve je počelo“ 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je „od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima“; „ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba“; „samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba“; „u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom“; „katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima“; „u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga, osim onih koje su činili Srbi“ …Moglo bi se nabrajati u beskonačnost … Srpska propagandna mašinerija zacijelo je moćno sredstvo revidiranja povijesti i širenja laži … No, kad se krene u razmatranje činjenica, onda stvari poprimaju sasvim druge oblike.

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati očite činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je između jednog značajnog dijela Srba i Hrvata postojala, sviđalo se to nekome ili ne), moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine već spomenuti velikosrpski i komunistički agitatori i krivotvoritelji.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim stalnih sukobljavanja oko političkih, egzistencijalnih pitanja čiji je korijen u neriješenim nacionalnim problemima, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija bili su dio brutalnog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava, identiteta i samobitnosti.

Ovo hrvatsko državno pravo i danas se ismijava i izvrgava poruzi od strane velikosrpskih publicista i znanstvenika koji ga proglašavaju „fikcijom“ i „izmišljotinom“, a da u isto vrijeme drže sasvim normalnim, da takvo što po nekom prirodnom pravu, pripada njihovom (srpskom) narodu. I, ne samo to, nego se ide i dalje – pa se po toj logici i „Velika Srbija“ shvaća kao legitimni cilj, mada je sasvim očito da takav projekat izravno ugrožava sve susjedne narode i nihove vitalne interese.

Isto se čini i kad je u pitanju velikosrpska hegemonija i diktatura u Kraljevini SHS (odn. Kr. Jugoslaviji), pa je za njih to „navodna hegemonija“, „tobožnja diktatura“, jednostavno, izmišljotina i fikcija brojnih „neprijatelja srpstva“.

Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad civilnim pučanstvom; okrutni zločin nad hrvatskim zastupnicima u vrijeme zasjedanja, usred „Narodne“ Skupštine u Beogradu – zlodjelo kakvo se ne pamti nigdje u civiliziranom svijetu; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; gaženje svih ljudskih i nacionalnih prava i građanskih sloboda; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune »do istrage naše ili vaše«; aktivnosti srpskih vojnika, žandara, četnika, popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama »Srbi na okup« prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine?

Nisu li, s tog gledišta više nego znakovite riječi koje je zagrebački nadbiskup i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, Antun Bauer zapisao još 25. svibnja 1935 godine (u sklopu svoga Memoranduma što ga je podnio namjesniku Pavlu Karađorđeviću – navodeći u njemu oko dvije stotine konkretnih slučajeva ubojstava, mučenja i progona hrvatskih ljudi):

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“

Treba doista biti slijepac ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljedničnih veze događanja od 1918. do 1941. godine, koji su uvjetovali buduće ponašanje strana u sukobu – prije svega Hrvata i Srba.

S te točke gledišta, i hrvatski revolucionarni Ustaški pokret, izravna je posljedica te krvave diktature, koja je Hrvate tlačila više od dva desetljeća, i to je neoboriva i lako dokaziva činjenica, koju nije moguće opovrgnuti nikakvim makinacijama i konstrukcijama, bez obzira s koje strane dolazile.

UVOD U NOVI RATNI SUKOB

Uz sve naprijed rečeno, istaknimo, ipak, makar neke od značajnih momenata iz razdoblja od 1918 do 1938. godine, a koji su sasvim sigurno bitno utjecali na ono što će se na području Jugoslavije događati u nekoliko sljedećih godina.

01.12.1918. godine,

Protuzakonito, protupravno i nelegalno, protivno svim do tada sklopljenim sporazumima (uz potpuno ignoriranje volje budućih konstitivnih naroda i odredbi Ženevske deklaracije sklopljene između Narodnog vijeća Države SHS i Jugoslovenskog odbora 1917. godine), proglašeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca pod žezlom dinastije Karađorđevića. Adresu pročitao Ante Pavelić zubar, član HSS-a. Hrvatski sabor nikada nije ratificirao tu odluku, što znači da je ovo »ujedinjenje« provedeno mimo volje hrvatskoga naroda i (kako se ubrzo pokazalo), protivno njegovim interesima.

Ustavotvorna skupština formirana tek 1920. godine – uslijedile političke manipulacije i izborne prijevare, kako bi velikosrbijanska vrhuška ostvarila većinu u Parlamentu.

05.12.1918. godine.

Postrojbe 25. i 53. domobranskog puka izašle na središnji zagrebački trg protestirajući protiv ovoga nezakonitog ujedinjenja. Pod ravnateljstvom načelnika zagrebačke policije Budisava Grge Anđelinovića, policija ubila 13, a ranila 17 domobrana i građana Zagreba. Ministar policije Kraljevine SHS, Svetozar Pribićević izjavljuje:

„Hrvati će biti manji od makovog zrna“.

30.12.1920.

Donesena Obznana, kojom se propisuju najoštrije mjere protiv oporbenih političkih stranaka. Ovaj akt uslijedio je nakon brojnih i masovnih štrajkova radništva i seljaštva – što je od početka stvaranja Kraljevstva SHS bila stalna pojava. Obespravljenost širokih narodnih slojeva glavnim je razlogom formiranja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) u Beogradu, travnja mjeseca 1919. godine. Ova Partija, kao svoje glavne ciljeve istaknula je borbu za nacionalno oslobođenje, ravnopravnost naroda, i socijalnu pravdu.

1921.

28.06. – Na srpski vjerski blagdan Vidovdan (dan kada je 1389. godine na Kosovu polju srpska vojska poražena od Turaka), donesen velikosrpski, centralistički Vidovdanski ustav, kojim se ozakonjuje diktatura velikosrpske kraljevske oligarhije. „Ustav“ je potpisao kralj Aleksandar i on je bio rezultat njegove težnje za potpunom dominacijom u novostvorenoj državi.

02.08. – O dobren je Zakon o zaštiti države – kojim se ozakonjuju teške kazne, uključujući i smrtnu, za svaku djelatnost koja se od strane vlasti okarakterizira kao protudržavna.

1923.

Unatoč svemu, veliki uspjeh Radićeve HRSS na izborima, što je ogorčilo Radikale i ostale velikosrpski orijentirane krugove.

Radić odlazi na proputovanje Europom, nastojeći u Beču, Parizu i Moskvi pronaći saveznike za demokratsko rješenje hrvatskoga pitanja.

1928.

08.03. – U Istri je ozakonjeno talijaniziranje osobnih imena i prezimena Hrvata koje provode talijanski fašisti. Oni se prema ovoj hrvatskoj regiji već odnose kao prema okupiranome području: progone se svi viđeniji i ugledniji intelektualci hrvatskog usmjerenja i katolički svećenici.

20.06. – Nezapamćeni zločin u “Narodnoj skupštini” Kraljevine Jugoslavije u Beogradu. Ubijena su dva hrvatska zastupnika (Đuro Basariček i Pavle Radić), Stjepan Radić je teško ranjen, dok su Ivan Pernar i Ivan Granđa lakše ranjeni. Atentat je izveo Puniša Račić, radikalski poslanik i jedan od lidera tadašnjeg četničkog pokreta. Ubrzo nakon zlodjela pobjegao je u kraljev dvor, svojim naredbodavcima i zaštitnicima. Zastupnik Hrvatske stranke prava, dr. Ante Pavelić (kasnije poglavnik u NDH), kojega je Račić također htio ubiti, spasio se pukom slučajnošću, bijegom iz dvorane. Nekoliko dana kasnije, sastaje se sa skupinom istomišljenika, te odlučuju osnovati UHRO (Ustašku hrvatsku revolucionarnu organizaciju) koja će se oružanim putem boriti za uspostavu samostalne hrvatske države.

U cijeloj Hrvatskoj uslijedili su masovni prosvjedi i pobuna naroda protiv režima – što se guši drastičnim metodama nasilja – ubijanjem i ranjavanjem prosvjednika.

21./22.06. – U Zagrebu dolazi do velikih demonstracija, a više od 30.000 građana (radnika, studenata, intelektualaca) traži republiku. U strahu od odmazde nad građanima, HSS poziva na prekid protesta, ali Mjesni komitet KPJ širi letke s potpisom Josipa Broza, u kojima se traži njegovo nastavljanje. Od strane žandarmerije, u dva dana tih događanja (21. i 22. lipnja), ubijeno je 5 osoba, preko 50 ranjeno, a više od stotinu uhapšeno.

23.06. – U Hrvatskoj je proveden generalni štrajk, a tek poslije 14 dana od zločina u Skupštini, vlada Velje Vukićevića podnosi ostavku.

04.08. – Uhićen Josip Broz, i osuđen na 5 godina robije.

08.08. – Od zadobivenih rana umire Stjepan Radić, lider HSS-a i narodni tribun Hrvata, koji neovisno o svim osobnim nedosljednostima i slabostima ostaje glavna figura ovog dijela hrvatske povijesti.

Prije smrti, konačno shvativši svoje zablude, Radić je rekao da sa Srbima nema i ne može biti demokratskog dogovora, te da se više radi toga ne treba ići u Beograd.

1929.

06.01. – Uslijed jačanja oprbenog djelovanja, uvedena je krvava diktatura kralja Aleksandra, kao najočitiji i najrepresivniji vid samovlašća velikosrpske oligarhije. Zabranjen rad svim strankama (posebice HSS-u i Komunističkoj partiji), uz teška kršenja temeljnih građanskih i nacionalnih prava i sloboda. Za predsjednika Vlade kralj postavlja zapovjednika svoje garde, Petra Živkovića.

19.01. – Dr. Ante Pavelić bježi u emigraciju, otkuda Savezu naroda (preteča današnjeg UN-a), šalje Memorandum u kojem iznosi položaj hrvatskoga naroda i opisuje teror koji vlada u Jugoslaviji, tražeći pomoć demokratskih zemalja i njihovih vlada. Uskoro zbog tih djelatnosti, od strane srbijanskog državnog suda biva osuđe na smrt – u odsustvu.

Slične apele međunarodnoj javnosti, uputio je i Juraj Krnjević, u dva navrata, a drugi put (25.01.1930.) skupa s Augustom Košutićem. Svijet na to ne reagira.

1931.

18.02. – Nakon što je ubojstvo unaprijed najavljeno u državnom tisku, u Zagrebu, u Dalmatinskoj ulici, željeznim polugama, od srbijanskih agenata teško je ozljeđen Milan Šufflay, albanolog svjetskog glasa, književnik i znanstvenik. Jedan od njegovih grijehova (u odnosu na velikosrpski režim) bio je i taj što je podržavao tezu o ilirskom podrijetlu Albanaca, što se nije uklapalo u velikosrpski ekspanzionistički projekt. Umire sutradan, 19. veljače, u kasnim večernjim satima, ne probudivši se iz kome. U njegovu kuću je nakon napada provaljeno. Odnesena je kompletna arhiva, a također i rukopis Trećeg sveska njegovog djela Codex Albanicus.

07.06. – U zagrebačkoj Ilici, u srijed dana, po nalozima iz Beograda, policijski agenti srbijanske vlasti izvršili su napad hladnim oružjem na hrvatskog intelektualca i književnika, odvjetnika dr. Milu Budaka. Uspio je preživjeti, te emigrirao u inozemstvo.

1932.

Ustaška emigracija (UHRO), izvela svoju prvu oružanu, revolucionarnu akciju – napad na žandarmerijsku postaju u selu Brušani u Lici. KPJ javnim proglasom u službenom glasilu CK KPJ (Proleter) pozdravila ovaj akt ustaša, naglašavajući da se radi o zajedničkim ciljevima rušenja jugoslavenske tamnice naroda i pozvala narod da podrži akcije ove revolucionarne organizacije.

1933.

15.07. – U Dugom Selu, ubrzo nakon što je pušten iz zatvora, na pragu svoje kuće ubijen je potpredsjednik HSS-a Josip Predavec, iza kojega je ostala supruga sa šestero djece. Ubojstvo je izvršio njegov sugrađanin Tomo Košćec. Zločin se nastojao prikazati kao čin osobne osvete, iako je izvršitelj od početka bio uključen u progon Predavca (kao svjedok u montiranom procesu zbog tobožnje pronevjere novca u Hrvatskoj zadružnoj banci). Bio je to nastavak planskih likvidacija koje provodio srbijanski režim u cilju obezglavljivanja hrvatskog naroda.

03.09. – U svojoj kući na Tuškancu (u jednome od zagrebačkih kvartova) pronađen mrtav hrvatski znanstvenik, publicist i povjesničar, dr. Ivo Pilar. Službeno priopćenje govorilo je da je riječ o samoubojstvu. Međutim, budući da se radilo o čovjeku koji je dobar dio svoga života posvetio upravo proučavanju mehanizama i metoda ostvarivanja srpske imperijalne politike u Bosni i Hercegovini, te da je te radove publicirao i hrabro stajao iza svojih teza, vjerojatno se radi o smišljenoj likvidaciji.

1935.

06.01. – U Sloveniji osnovan „Jugoslavenski narodni pokret ‘Zbor’“, profašistička srpska organizacija Dimitrija Ljotića, koja se krila iza tobožnjeg „jugoslovenstva“, a čije se djelovanje temeljilo na antisemitizmu i antikomunizmu, te zalaganju za održanje monarhije pod hegemonijom Srbije.

19.02. – U Sibinju su srbijanski žandari, na predizbornom skupu koji je održan poslije pučke mise, pucali u okupljene Hrvate, ubili 8 seljaka, a mnoštvo ranili.

19.05. – Bez ikakovoga razloga, u Kravarskom su žandari otvorili vatru na seljane i ubili dvoje ljudi: Đuru Bireka i Antoniju Jambriš.

25.05. – Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer predao je namjesniku Pavlu (koji je zamjenio kralja Aleksandra Karađorđevića ubijenog u Marseju) memorandum u kojem je detaljno naveo na desetine slučajeva terora (ubojstava, ranjavanja, teških premlaćivanja) provođenog od strane srbijanske vlasti nad Hrvatima. U dokumentu se poimence nabrajaju žrtve žandarmerije diljem Hrvatske: u Đurđevcu, Bizovcu, Zaboku, Semnici, Adolfovac, Vojni Križ, Laslovo, Žitnik, Hreljin, Novalja, Vrbanja, Stari Grad na Hvaru itd. Na kraju, moleći da se ovo bezakonje konačno spriječi, nadbiskup kaže:

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“3

[toggle_box title=”3″ width=”Width of toggle box”]* Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX. stoljeće u Hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str. 35[/toggle_box]

1936.

09.04. – U Lici, u selu Trnovcu kod Gospića, ubijen je zastupnik HSS-a Karlo Brkljačić.

Iste godine je u mitrovačkoj kaznionici, poslije 5 godina robijanja, pri čemu je svakodnevno bio izložen teškom mučenju, od posljedica zlostavljanja umro Stipe Javor, koji je bio osuđen na dugotrajni zatvor od 20 godina, kao hrvatski nacionalist.

16.04. – U dvorcu bana Mihalovića, u Kerestincu pokraj Zagreba, pripadnici Hrvatske seljačke i građanske zaštite, u samoobrani, naoružani samo drvenim štapovima, ubili nekoliko četnika koji su bili poslani iz Zagreba.

Zabilježena su ubojstva hrvatskih seljaka u Imotskom, Požegi i Novoj Gradiški.

1937.

09.05. – Žandari u Senju ubili 7 hrvatskih omladinaca i omladinki u cilju zastrašivanja, što je najvjerojatnije bilo vezano za predstojeće izbore.

1938.

Uprkos svemu, HSS dobiva na razini cijele države (Kraljevine Jugoslavije) 44% glasova u izborima za Narodnu skupštinu. Teror srbijanskih vlasti postaje još žešći.

Uoči samih izbora, u Primoštenu su ubijena 4 Hrvata.

[divider]

Sporazum koji je između lidera HSS-a Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića (po odobrenju namjesnika Pavla Karađorđevića) potpisan u kolovozu mjesecu 1939. godine, o formiranju Banovine Hrvatske – čime je hrvatskom narodu u okviru tadašnje države nominalno priznata široka autonomija – od samoga početka naišao je na strahovite otpore unutar velikosrpskih unitarističkih krugova. Odmah se krenulo u onemogućavanje njezinog funkcioniranja, u čemu su najaktivniji bili četnički odbori i njihove naoružane skupine, koje su diljem Hrvatske svojim terorističkim aktima i nasiljem ugrožavale nesrpsko stanovništvo, sijući strah i paniku. U tobožnju obranu „ugroženih“ srpskih interesa ustaju i sve druge snage organizirane na velikosrpskoj platformi.

O stvarnoj naravi ove hrvatske „autonomije“ u Kraljevini Jugoslaviji, i uzrocima njezine uspostave, dosta objektivno je pisao Jozo Tomashevich u svojoj knjizi The chetniks (Stanford University Press, 1975 – broj stranica: 508):

„ Čak ni pod najidealnijim uvjetima ne bi promjene do kojih je došlo sporazumom Cvetković – Maček mogle odmah iskorijeniti loš učinak od dva desetljeća srpske hegemonije i krutog centralizma, te jednog desetljeća kraljevske diktature. Svakom je, na žalost, bilo jasno da srpski vladajući sloj nije učinio ustupke Hrvatima iz neke ljubavi prema federalizmu, već isključivo u cilju pokušaja ujedinjenja i jačanja zemlje ako bi bila uvučena u rat. (Maček je u stvari i smanjio neke od svojih zahtjeva kad ga je njegov predstavnik u.inozemstvu dr Juraj Krnjević, obavijestio da je rat neminovan.) Nacionalna kohezija i solidarnost, koju je kratkovidna politika velikosrpskih vladajućih grupa tokom proteklih dvadeset godina efikasno gušila, nije mogla oživjeti u tim tjeskobnim danima kad je zemlja bila pod teškim unutarnjim i vanjskim političkim, psihološkim i ekonomskim pritiskom.“ 4

[toggle_box title=”4″ width=”Width of toggle box”]*Izvor: Internet izdanje knjige – http://www.znaci.net/00001/40-8.htm,[/toggle_box] [dropcap]P[/dropcap]lanirane reforme države, dakle, bile su izraz nužnosti, a ne dobre volje bilo koga u Beogradu, i ovaj potez s formiranjem Banovine Hrvatske trebao je biti tek prvi korak u nizu onoga što se planiralo poduzeti, odnosno, ono što su srpski političari – realisti smatrali da se mora učiniti u cilju opstojnosti zajedničke južnoslavenske države. Pri tomu, ne rijetko se zanemaruju vrlo bitne činjenice, da je u isto vrijeme kad je formalno uspostavljena Banovina Hrvatska, već postojao jasan plan formiranja srpske jedinice (s glavnim gradom Skopjem – pri čemu bi sva područja zapadno do granice s njom pripala Srbiji), dok je Dravska Banovina trebala biti pretvorena u „Slovenačku Banovinu“. Na ovaj način bili bi na neki način zadovoljeni interesi konstitutivnih naroda (Srba, Hrvata i Slovenaca), ali su ostajala neriješena nacionalna pitanja Crnogoraca i Makedonaca (bosanski muslimani tada još nisu bili priznati kao posebna nacija), što je bio najveći nedostatak ovih reformi, koje su unaprijed bile osuđene na propast.

Hrvati i njihova Banovina (koja u pravom smislu riječi nije ni imala priliku funkcionirati, jer joj srpski ekstremisti svojim organiziranim akcijama to nisu dopustili), unatoč svemu tomu, bili su od najvećeg dijela srpskog javnog mnijenja promatrani isključivo kao glavni krivci i destruktivni čimbenici usmjereni na razbijanje zajedničke države, i u tom smislu je velikosrpska propaganda činila sve kako bi ovu „istinu“ učvrstila u srpskom narodu. To i nije bilo naročito teško, jer je već ranije, kroz minula desetljeća, ona uspjela dobar dio vlastitog javnog mnijenja uvjeriti kako su upravo Hrvati glavna smetnja ostvarivanju „srpskog nacionalnog cilja“. No, ova propaganda, u isto vrijeme je potaknula i prihvaćanje velikosrpstvu srodnih ekstremnih ideologija koje su sve više dolazile do izražaja na europskoj pozornici

Stoga su deje naci-fašizma u Srbiji bile dosta široko prihvaćene već početkom tridesetih godina, što je sve više dolazilo do izražaja usporedo s jačanjem tih snaga u Italiji i Njemačkoj.

Utjecaj Srpske pravoslavne crkve koja je svojom nacionalnom filozofsko-političko-religijskom doktrinom tzv. svetosavskog nacionalizma stoljećima očaravala vlastiti narod, ni u ovom slučaju nije moguće zaobići. Mada on možda nije bio presudan, izvan svake sumnje jeste da je bitno doprinio oživaljavanju starih i rađanju novih velikosrpskih naci-fašističkih ekstremnih pokreta koji djeluju već sredinom tridesetih godina i čije aktivnosti s približavanjem svjetskog sukoba postaju sve izraženije. Dakako, nije u pitanju samo dobro poznati stav o sličnostima nacizma i srpskog svetosavlja (odn. Hitlera i Svetog Save), onako kako je to zastupao vladika Nikolaj Velimirović Žički i njegovi istomišljenici, nego jedna opća tendencija koja krajem tridesetih godina sve više jača. Mnogi crkveni velikodostojnici otvoreno i javno podržavaju naci-fašističke ideje i veličaju Hitlera, uvjereni da će uz njega ostvariti svoj „svetosavski“ državni i nacionalni „ideal“. Našavši se na istoj liniji s „Velikim vođom nemačkog naroda“, Srpska pravoslavna crkva, četnički pokret i druge organizacije i grupacije velikosrpskog ideološkog usmjerenja, zasigurno su imali na javnost u Srbiji mnogo više utjecaja nego što to danas želi priznati većina tamošnjih povjesničara i publicista.5

 

[toggle_box title=”5″ width=”Width of toggle box”] * Događaji koji su uslijedili nakon okupacije Srbije, najbolji su dokaz u prilog ovoj tvrdnji. Nije u pitanju samo Apel srpskom narodu (kojim su srpski crkveni velikodostojnici i intelektualci pozvali narod na pokornost i poslušnost Trećem Reichu), nego sveukupno ponašanje Crkve, političke elite i najvećeg dijela janog mnijenja. U Srbiji se na samome početku rata razbija antifašistički pokret, i ona sve do jeseni 1944. godine, ostaje poslušna i potpuno pokorna okupatorskoj sili, dok je 2/3 svećenstva naklonjeno četnicima, te u tom pokretu aktivno sudjeluje ili ga podupire, u isto vrijeme njegujući simpatije i za druge „patriotske“ snage (nedićevce, ljotićevce, Srpsku državnu stražu, Ruski korpus i t.d.). Tako je patrijarh srpski Gavrilo Dožić (kojega se u Srbiji voli isticati kao protivnika naci-fašizma), 1945. godine, osobno blagoslovio četničkog vođu i zločinca, popa Momčila Đujića nakon što je ovaj počinio brojna masovna zlodjela genocida, dok je „posvećivanje“ srpskih kolaboracionističkih postrojbi i skupina prije odlaska u zločinačke akcije, „blagosiljanje“ četničkih zastava i „parastosi“ njihovim zlikovcima, spadalo u redovite aktivnosti dužnosnika Srpske pravoslavne crkve. Tako je, nažalost, ostalo do dana današnjeg. Mnogi srpski sveštenici postali su i ugledni četnički zapovjednici i istaknuti zlikovci (pored već spomenutog Đujića, tu su bili pop Sergije Urukalo, pop Savo Božić , pop Radojica Perišić i t.d.).[/toggle_box]

 

Pored već postojećih četničkih udruženja i brojnih nacionalističkih-velikosrpskih organizacija s istim ili sličnim ciljevima, u Kraljevini Jugoslaviji je već od 6. siječnja 1935. godine, i službeno djelovala ekstremna fašistička organizacija pod nazivom „Jugoslovenski narodni pokret ‘Zbor’“. Na čelu pokreta bio je Dimitrije Ljotić, biviši ministar pravde (u vladi Pere Živkovića). Iza „jugoslovenskog“ naziva, krila se velikosrpska desničarska ideologija, a Ljotić i njegovi sljedbenici uzore su tražili u sličnim pokretima u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj.

Kroz cijelo razdoblje vladavine Aleksandra Karađorđevića, Srpska pravoslavna crkva podržavala je ovaj režim, uključujući i velikosrpsku diktaturu, neovisno o tome što je bila itekako svjesna da se radi o tiraniji i zločinima. U tom smislu, surađivala je sa svim strankama i organizacijama koje su bile velikosrpske orijentacije (Četnici, Narodna odbrana, Sokoli, Skauti, ORJUNA, SRNAO, Jugoslovenska nacionalna stranka, Jugoslovenska radikalna zajednica, Srpski kulturni klub i sl.), pa tako i s Ljotićevim pokretom. Temeljna programska opredjeljenja „Zbora“ bila su određena antisemitizmom, antikomunizmom i monarhističkim državnim uređenjem, što je kod srpske crkve nailazilo na simpatije, jer se uklapalo u njezin filozofski okvir. Najveći dio svećenstva i gotovo cijeli episkopat Srpske pravoslavne crkve podržava Ravnogorski četnički pokret i Dražu Mihailovića tijekom cijeloga rata.

U cjelini gledano, osnovni cilj svih „patriotskih“ srpskih snaga (neovisno o nekim razlikama koje su pojedine skupine i organizacije imale kad je posrijedi način njegovog ostvarivanja), bio je stvoriti „Veliku Srbiju“ svim sredstvima i po svaku cijenu, pa makar i u okviru i pod okriljem Hitlerovog „novog poretka“.

Mada se patrijarh Gavrilo Dožić formalno usprotivio potpisivanju Trojnog pakta s Njemačkom i Italijom, pristajući uz pučističku Simovićevu skupinu (da bi, nakon što je pozvao narod na pobunu, pobjegao u manastir Ostrog u Crnoj Gori, zbog čega su ga Nijemci držali jedno vrijeme zatočenog, najprije u manastiru Rakovica kod Beograda, pa potom u manastiru Vojlovica u Banatu), to nije bio izraz nikakvog njegovog antifašističkog opredjeljenja. Nijemci su ga i zatvorili zbog agitiranja u korist puča, a ne zbog bilo kakvog njegovog neprijateljskog držanja prema okupacijskim snagama. Uskoro su vodeći ljudi Srpske pravoslavne crkve pokazali da su bez ostatka na strani okupatora i pete kolone, prije svega četničkog pokreta. Opće je poznato da su četnici u Srbiji aktivno surađivali s Njemcima a na području NDH s Talijanima, pa stoga nema govora o bilo kakvoj antiokupatorskoj orijentaciji srpske crkve. Kler je u golemoj većini bio nastrojen izrazito antikomunistički i težio obnovi monarhije, što na ovim prostorima nikako nije bila platforma za antifašizam.

Citat koji slijedi, najbolje govori na kojoj je strani bila i kako se angažirala Srpska pravoslavna crkva u razdoblju rata. Najutjecajniji srbijanski dnevni list iz ovog razdoblja, beogradska Obnova (preteča Politike), u svom broju od 1. prosinca, među ostalim piše:

„ Svakim danom povećava se broj naših sveštenika koji energično i odlučno ustaju protiv svih zala koja su uslovila našu propast i sve nesreće. Svake nedelje i praznika može se čuti po beogradskim hramovima rodoljubivi glas naših pastira, koji daju svom narodu spasonosne pouke i uputstva. Tako je u crkvi sv. Marka održao izvanredno lepu besedu prota Dušan On. Popović, u kojoj je između ostalog rekao: ‘…Avaj, mi smo bili izdani i prodani! Crv izdajstva i korupcije u vidu Jevrejstva, ušao je u srž Jugoslavije’.“6

[toggle_box title=”6″ width=”Width of toggle box”]*Vidi: Ljubica Štefan, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb 1996., str. 258.[/toggle_box]

I na samome kraju rata, spomenuti sveštenik – antisemit, očaravao je nazočne svojim govorima, u istoj crkvi u kojoj je držao propovjedi o „jevrejskom crvu izdajstva“. O tome ovoga puta izvještava službeni izvor Srpske pravoslavne crkve :

„ U nedelju na našu Novu 1945 godinu obavljena je, posle podne, svečana sahrana posmrtnih ostataka Blaženoupokojenog Mitropolita zagrebačkog Dositeja.

(…) U utorak 20. februara o. g., u crkvi ženskog manastira sv. Vavedenje u Beogradu, održan je četrdesetodnevni parastos blažene uspomene Mitropolitu Dositeju. Prvo je odslužena toga dana zaupokojena Liturgija. Parastos je održan u 11 časova posle Liturgije. Na parastosu činodejstvovao je Preosvećeni G. Valerijan uz saradnju dvanaestorice sveštenika i jednog arhiđakona.

Pri kraju parastosa protojerej Dušan On. Popović, paroh pri crkvi sv. Marka u Beogradu, kao đak bogoslovije za vreme profesorovanja Blaženopokojnog Mitropolita, održao je vrlo upečatljivo slovo.“7

[toggle_box title=”7″ width=”Width of toggle box”]*Izvor:http://www.svetosavlje.org/bibliotek…itejZagrebacki, kao primarni izvor navodi se: Glasnik Srpske pravoslavne crkve – 1945, br. 4[/toggle_box]

Beograd je (prema izvješćima njemačkih zapovjednika), bio prvi „judenfrei“ grad u Europi, a u Srbiji je „židovsko pitanje“ bilo riješeno za nešto više od godinu dana. Doprinos Srpske pravoslavne crkve u tome nikako ne treba zanemariti.

No, da se vratimo na početak.

Da su namjere velikosrpskog državnog aparata doista bile planski usmjerene na to da se u okolnostima nadolazećeg svjetskog sukoba vojno pokori nesrpske narode i prisilno ih uključi u buduću “Veliku Srbiju”, pokazuje i odluka “Jugoslovenskog Ministarstva vojske i mornarice” od 08.05.1940. godine, o formiranju posebne ‘Četničke komande’ sa šest četničkih bataljuna. Dokument je potpisao armijski “đeneral” Milan Nedić. Na ovaj način, dotadašnje “pomoćne”, “neredovne”, “dobrovoljačke” ili “paravojne” četničke trupe i skupine legalizirane su, objedinjene i izdvojene u poseban rod vojske. Svakoj od tadašnjih 6 Armija, dodan je po jedan jurišni četnički bataljun. Ove postrojbe (prema službenoj verziji) trebale su „voditi gerilski rat protiv okupatora i izvršavati specijalne zadatke u neprijateljskoj pozadini“, pa su stoga raspoređene su po cijelom području Kraljevine Jugoslavije, sa zapovjednim središtima u Novom Sadu, Nišu, Skoplju, Sarajevu, Mostaru i Karlovcu. Pripadnici ovih „jugoslovenskih“ odreda formalno su mogli biti samo Srbi, Hrvati i Slovenci (jer, četništvo se još uvijek krilo iza „jugoslavenstva). Zbog protivljenja Vladka Mačeka, naziv “četnički” bio je privremeno izostavljen, pa se ovi odredi srpskih ekstremista službeno nazivaju “jurišnim odredima”, a zapovjedništvo „Komandom jurišnih odreda“, ali su već u travnju mjesecu 1941. godine i za postrojbe i za zapovjedništvo vraćeni stari nazivi.

O namjeni ovih „specijalnih“ četničkih postrojbi i njihovom djelovanju nema mnogo podataka, ali brojni izvori govore kako oni nisu bili predviđeni samo za „gerilsku borbu protiv okupatora“ i „odbranu Kraljevine Jugoslavije od spoljnog neprijatelja“, nego i za suzbijanje „pete kolone“. Na temelju arhivske građe, Jozo Tomasevich o tomu piše:

„ K tome je jugoslavenska vojna organizacija od aprila 1940. uključivala i specijalnu komandu za gerilske operacije, »četničku komandu«, koja je imala svoj vlastiti štab i trebala je imati sedam bataljona. Ta je snaga mogla biti upotrijebljena kako protiv domaće petokolonaške aktivnosti, tako i za gerilske operacije. Početkom aprila 1941. bilo je organizirano šest od sedam bataljona, koji su pridodani komandama armija (to jest jedan bataljon svakoj armiji), radije nego da budu pod posebnom komandom.“ 8

[toggle_box title=”8″ width=”Width of toggle box”]*Jozo Tomasevich, The chetniks, Stanford University Press, California, SAD, 1975 – broj stranica: 508;[/toggle_box]

Svakako nije potrebno posebno naglašavati koga se sve (s četničkog i velikosrpskog stanovišta) smatralo „petom kolonom“ – bili su to, naime, svi oni koji nisu podržavali velikosrpski koncept države za kakvu su se borili monarhisti i četnici.

U godinama pred Drugi svjetski rat, Kraljevina Jugoslavija, pored svih unutarnjih problema i suprotnosti koje je opterećuju, i na vanjsko-političkom planu se nalazi pred nimalo lakim izborom: udovoljavati i dalje težnjama Italije koja želi anektirati cijelu jadransku obalu (čime bi bili ugroženi njezini vitalni interesi), ili potražiti zaštitu pod okriljem neke od velikih sila.

Nakon što je shvatio da od saveza s Velikom Britanijom nema ništa i da ona neće zaštititi njezine interese (što se najbolje očitovalo na primjeru Čehoslovačke koju je unatoč ugovornoj obvezi obrane u slučaju rata prepustila Hitleru), namjesnik Pavle Karađorđević okreće se Njemačkoj, pa stoga odlazi u službeni posjet Hitleru (1. lipnja 1939. godine), gdje je dočekan uz najviše državne počasti. Ovakvu njegovu politiku tada je formalno podržavala kompletna Vlada i vojni vrh (osim jedne malobrojne frakcije što ju je predvodio zapovjednik zrakoplovstva, general Dušan Simović). Nakon što je vlda Kraljevine Jugoslavije 25 ožujka 1941. godine potpisala Trojni pakt, u akciju stupa Velika Britanija.

U dosluhu s britanskom tajnom službom, Simović je 27. ožujka 1941. godine pokušao prevrat, nakratko preuzeo vlast i oformio Vladu kojoj je bio na čelu. Namjesnik Pavle svrgnut je i protjeran u Grčku (otkuda su ga Britanci internirali u Keniju i tamo ga držali zatvorenog tijekom cijelog rata, nakon čega je otišao u Francusku). Uslijedio je napad Njemačke (6. travnja 1941. godine), nakon kojega su tobožnji žestoki „čuvari“ Kraljevine Jugoslavije već 14 i 15. travnja 1941. godine jednostavno pobjegli iz zemlje. Kralj Petar II sa svojom obitelji i svitom, kao i „Vlada“ na čelu sa Dušanom Simovićem odlaze najprije u Atenu, potom u Palestinu i n kraju u London.9

[toggle_box title=”9″ width=”Width of toggle box”]*Slobodan Jovanović je u siječnju mjesecu 1942. godine ( nakon tzv. Kairske afere), na mjestu predsjednika „Vlade“ zamijenio Dušana Simovića. Poslije Drugoga svjetskog rata bio je osuđen u odsutnosti kao ratni zločinac, ali nikada nije izručen komunističkoj Jugoslaviji (umire kao slobodan čovjek 1958. godine u Londonu). Devedesetih godina 20-og stoljeća u Srbiji službeno rehabilitiran. Simović se u Jugoslaviju vratio 1946. godine, i bio jedan od svjedoka u procesu protiv D. Mihailovića.[/toggle_box]

„Aprilski slom“ Kraljevine Jugoslavije, odn. kapitulacija do koje je došlo samo 11 dana nakon napada na Beograd, dokaz je sramotnog odnosa prije svega „srpskih patriota“ prema državi u koju su se zaklinjali i u ime koje su 23 godine tlačili sve nesrpske narode. To se u jednakoj mjeri odnosi na državno-političku elitu predvođenu kraljem, diplomacijom i „Vladom“, kao i na velikosrpsku inteligenciju, te vojni vrh, dok sam srpski narod, dakako, ne snosi nikakvu krivnju za događaje. Uprkos toj nepobitnoj istini, tijekom rata i neposredno po njegovom svršetku, u srpskoj publicistici i historiografiji zaživjela je teza o tomu kako je glavna krivnja za slom u travnju 1941. godine, na Hrvatima, Albancima, muslimanima, Mađarima i ostalim Jugoslaviji nesklonim narodima koji su odigrali ulogu „pete kolone“. Da stvar bude zanimljivija, tvorci te teorije urote, uglavnom su oni koji su izravno odgovorni za izostanak svakog oružanog otpora protiv okupacijskih trupa. Da je tomu tako, dokazuju zapisnici sa sjednica „Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu“, koja je neposredno poslije poraza razmatrala njegove uzroke i donijela zaključke. Tako njezin predsjednik, general Simović, dana 24.travnja, na sjednici u manastiru Tantura, nedaleko od Jeruzalema, među ostalim kaže:

„Skoro svi generali su bili protiv otpora… Kad su generali želeli što pre primirje, da se vrate svojim porodicama, što se moglo očekivati od ljudstva.“ 10

[toggle_box title=”10″ width=”Width of toggle box”]*Jozo Tomasevich, The chetniks, California, SAD, 1975.; Internet izdanje: http://www.znaci.net/00001/40-19.htm, stranica posjećena 28.02.2012. Autor navodi ove riječi kao izvorne, iz zapisnika Vlade od 28.04.1941., dokumenti iz arhiva Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, kao i izvore: „73 Marić, str. 105. Marić citira iz zapisnika vladinog sastanka koji se čuva u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. U tom smislu tvrdi i Branko Cubrilović {Zapisi iz tuđine, str. 26) ministar poljoprivrede u Simovićevoj vladi, koji je prisustvovao sastanku od 28. IV 1941.“ Riječ je o djelima Mihajla Marića, Kralj i vlada u emigraciji, Zagreb, 1966. i Branka Čubrilovića, Zapisi iz tuđine, Sarajevo, 1946.[/toggle_box]

Na istom mjestu, Tomasevich navodi kako je Simović za raspad države već ranije optužio druge (hrvatske ustaše, te bugarske, albanske, mađarske, makedonske, slovenske i muslimanske „separatiste“) kako bi opravdao svoju naredbu izdanu generalu Danilu Kalafatoviću o tzv. primirju između jugoslavenskih vojnih snaga i njemačke oružane sile – što je ustvari bio akt kapitulacije, jer je „primirje“ podrazumijevalo potpuno razoružanje i predaju vojske. U nastavku, isti autor pojašnjava zašto su srpskoj vrhuški bili potrebni krivci koji bi opravdali njihov fijasko:

„ Gotovo svi generali na vodećim komandnim položajima u kopnenoj vojsci savjetovali su Cvetkovićevoj vladi da priđe Trojnom paktu, jer su vjerovali da se Jugoslavija ne bi mogla oduprijeti napadu Osovine, a sam Simović je bio taj koji je vratio u vojsku generala Milana Nedića i dao mu komandu nad Trećom grupom armija, koja je imala zadatak da brani vitalno područje jugoslavenske Makedonije, most do Soluna i Grčke. Budući da je Nedić kao ministar vojske i mornarice bio smijenjen jer je htio da se Jugoslavija pridruži Osovini, a između novembra i aprila nije promijenio mišljenje, njegova želja za brzim primirjem nije uopće iznenađujuća. Gotovo se unaprijed moglo zaključiti da će nakon 27. marta on i ostali generali kopnene vojske biti za što brže zaključivanje primirja, pozivajući se na uobičajeni izgovor da žele spriječiti nepotrebno prolijevanje krvi. Ali ako je general Simović i shvatio što se dogodilo, njegov sud zanemarili su ostali srpski emigrantski pisci koji su pisali o ratu, pisci koji ne vole da se u nepovoljnom svjetlu prikazuje kraljevska vojska, najistaknutija ustanova međuratnog režima. Uobičajeno objašnjenje generala i političara velikosrpskog kova jest da se stara Jugoslavija vojno raspala jer su je izdali Hrvati — implicirajući time da se inače rat mogao odvijati drugačije i da njegov ishod nikako nije morao biti sigurni poraz.“ *Tomasevich, isto.;

[dropcap]U[/dropcap]natoč tvrdnjama komunističkog velikosrpskog generala Velimira Terzića (kojega i sam Tomasevich često citira u svojoj ovdje navedenoj knjizi) i sličnih „povjesničarima“ koji i dalje glavne krivce za slom svoje Kraljevine traže u Hrvatima (umjesto da se okrenu činjenicama i dokazima sadržanim u arhivima u Beogradu), sasvim je evidentno tko je kriv za izostanak otpora i sraman poraz. Uostalom, zar nisu svi ratni planovi koji su već od 1939. godine nadalje krojeni u „Đeneralštabu“ vojske Kraljevine Jugoslavije, kao jednu od svojih najvažnijih sastavnica imali povlačenje preko Grčke, odnosno, napuštanje države nakon udara sila Osovine? Ako se sve naprijed spomenuto uzme u obzir, treba li tu uopće još kakvih dokaza?

„Jugoslavenska vlada u izbjeglištvu“ vodila je dvostruku i dvoličnu politiku. S jedne strane, službeni stav je bio da se štite interesi svih naroda u Jugoslaviji, i da se ona „obnovi“ kao država, pa se u tom smislu na retoričkoj razini istupalo protiv „bratoubilačkog rata“, i tobože djelovalo na „stišavanju međunacionalnih strasti“, dok su na drugoj strani njezini srpski članovi tajno ili polu-javno vodili velikosrpsku politiku. Tako su brojne propagandne aktivnosti Srpske pravoslavne crkve i četničkih organizacija išle upravo preko njezinih diplomatskih kanala i špijuna, a naročito one koje su bile usmjerene na to da se dokaže kako su Srbi na području NDH izvrgnuti masovnim zločinima koji su započeli odmah poslije sloma Kraljevine Jugoslavije.

Povijesna je činjenica da su srpski predstavnici „Vlade“ već u rujnu mjesecu 1941. godine, od Draže Mihailovića dobili pismeni izvještaj o tome što on namjerava (sa svojim četničkim pokretom) poduzeti u cilju stvaranja nove srpske države.

U njemu je među ostalim pisalo kako je nužno „omeđiti ‘defakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj”, naglašavalo se da treba „u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi…”, i na kraju, da se mora „ izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice”, te u tom smislu „posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom.”

Glavni elementi ovog četničkog plana bili su već definirani elaboratom Stevana Moljevića iz lipnja mjeseca 1941. godine, a poslužili su i izradi „Instrukcije“ koju je kasnije Draža poslao svojim „komandantima“ na terenu.

Simović 25.11.1941. godine glavnim zapovjednikom „Jugoslovenske vojske u otadžbini“ i „armijskim generalom“ imenuje upravo protagonistu ovakve politike genocida i etničkog čišćenja, četničkog vođu Dražu Mihailovića. Potpredsjednik ove „Vlade“ bio je također veliki srpski nacionalist i simpatizer četničkog pokreta Slobodan Jovanović.* Hrvatski i slovenski članovi izbjegličke „Vlade“, samo su pokriće za ono što je ona u ime nepostojeće Jugoslavije (koju je kukavički napustila), poduzimala. Njezina najvažnija vanjsko-politička aktivnost bila je lobiranje za monarhističku Jugoslaviju pod srpskom dominacijom, što su u vojnom smislu trebali osigurati Draža i njegovi četnici.

Sve to ukazuje na činjenicu da je „Vlada“ u Londonu pod krinkom „jugoslavenstva“ vodila velikosrpsku politiku, koja je, nažalost, tijekom samoga rata, a također i po njegovom svršetku u bitnoj mjeri utjecala na odnose snaga u novostvorenoj komunističkoj Jugoslaviji.

O pravoj snazi četničkih organizacija postoje različiti podaci, obzirom da ih je bilo više i da su doživljavale brojne transformacije, ali je izvan svake sumnje da je njihov utjecaj na događanja prije i tijekom Drugoga svjetskog rata bio veliki – mada mnogi historiografi i publicisti iz raznih razloga ne žele priznati ovu činjenicu. Da je tomu uistinu tako, i da je četnička ideja bila prevlađujuća ideologija u srpskom nacionalnom korpusu na području Kraljevine Jugoslavije, govori sljedeći podatak.

„Kosta Pećanac postao je predsjednik četničkog udruženja godine. 1934. Nastojao je proširiti organizaciju, ali njegova politika primanja mnogobrojnog novog članstva uskoro je izazvala opoziciju starih četničkih veterana. Novo članstvo nije sudjelovalo u četničkoj prošlosti i nije marilo za četničke ideale, već je prilazilo samo iz političkih i ekonomskih razloga. Neki veterani, uključujući tu i Iliju Trifunovića-Birčanina — koji je bio predsjednik udruženja od 1929. do 1932. i stajao na čelu druge srpske patriotske organizacije, Narodne odbrane — povukli su se i osnovali suparničku organizaciju pod imenom Udruženje starih četnika, ali ona nije bila ozbiljan takmac. Između ubistva kralja Aleksandra u Marseillesu, oktobra 1934, i 1938, udruženje koje je vodio Pećanac širilo se na veliko: 1938. imalo je prema godišnjem izvještaju više od tisuću odbora po cijeloj zemlji s nekih petsto tisuća članova. Nakon 1935. otvorena djelatnost organizacije bila je formalno zabranjena u Savskoj, a očito i u Primorskoj i Dravskoj banovini, zbog protivljenja Hrvata i Slovenaca. Ali izgleda da su njeni odbori u tim krajevima nastavili djelovati i u slijedećim godinama, iako u smanjenom opsegu i s poteškoćama.“ 11

[toggle_box title=”11″ width=”Width of toggle box”]*Jozo Tomasevich, The chetniks, California, SAD, 1975., Internet stranica: http://www.znaci.net/00001/40-30.htm Kao izvor autor navodi: Nusret Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini 1918 -1941. Politička uloga i oblici djelatnosti četničkih udruženja, Sarajevo, 1971., str. 69, 92, 175-178. ; istaknuo:[/toggle_box]

Doda li se tomu da je desetine tisuća Srba bilo organizirano u drugim četničkim udruženjima, te ekstremnim nacionalnim organizacijama, udrugama, pokretima i strankama (poput Srpskog kulturnog kluba, SRNAO, Srpskog društva ‘Krajina’, Radikalne stranke, Demokratske stranke i sl.), te da je broj srpskih vojnika samo iz uže Srbije (prema njemačkim podacima o zarobljenicima kraljevske vojske u travanjskom ratu) bio preko 250.000, može se sa sigurnošću pretpostaviti da su organizirane i dobrim dijelom naoružane snage spremne upustiti se u borbu za „Veliku Srbiju“, uoči samoga Drugog svjetskog rata na području Kraljevine Jugoslavije raspolagale sa milijun, ili čak i više aktivista.

Stoga je usitinu neozbiljno tvrditi (što čak i danas neki od „ozbiljnih“ povjesnih i znanstvenih autoriteta na ovim prostorima čine), da su sve ove velikosrpske i četničke snage nestale nakon travanjskog sloma, te da od 6. travnja do 27. srpnja 1941. godine s njihove strane na području NDH nije bilo nikakvih aktivnosti!

Uostalom slijed događaja najbolje demantira ovakve povjesne krivotvorine i nepobitno potvrđuje da se velikosrpski ekstremisti nisu smjeli – niti namjeravali – upustiti u borbu protiv okupatora, nego su, naprotiv, s njime surađivali, a li su zato, već prije kapitulacije u travnju mjesecu 1941. godine započeli s etničkim čišćenjem područja na kojima su planirali uspostavu „Velike Srbije“, ubijajući civile – mahom Hrvate i muslimane, a u kasnijoj fazi, nakon uspostave NDH, praveći diverzije i pucajući na oružnike i ustaše (čime su smišljeno izazivali represiju u cilju omasovljenja svojih redova, što su također činili i komunisti).

Daran Bašić/kamenjar.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari