Pratite nas

Herceg Bosna

U povodu 22. obljetnice zločina na Stipića livadi

Objavljeno

na

Nikad, ali baš nikad u bošnjačkim medijima nisam pročitao niti slova o zločinima muslimana nad Hrvatima u BiH, a nitko se vrlo i ne buni niti podiže svoj glas protiv toga.

Kao, to doduše jest nepravda, ali Bošnjaci su brojniji, vlast im je u rukama, tu se baš ništa ne može promijeniti. Stoga je nužno koristiti svaku prigodu kako bi se bosansko-hercegovačku javnost, odnosno njen bošnjački dio, podsjetilo i na zločine muslimana i mudžahedina nad Hrvatima u BiH. A jedan od najgnjusnijih zločina muslimana nad Hrvatima u BiH dogodio se 28. srpnja 1993. godine na ozemlju općine Jablanica, manjim dijelom u selu Doljani, a bitno većim i okrutnijim na Stipića livadi, kad su združene muslimanske oružane snage (MOS) masakrirale 39 Hrvata.

[ad id=”68099″]

Bio je to crni dan za Hrvate Doljana, crni da crnji ne može biti! Dugo pripremanim i organiziranim napadom veća skupina muslimanskih snaga, zapravo zlikovaca i ubojica, iz više je smjerova u isto vrijeme upala na prostor sela Doljani. Izvršili su nezapamćen masakr nad tamošnjim stanovništvom, takav masakr da je detalje teško i opisati. Toga nesretnog 28. srpnja 1993. godine, da ponovimo, u Doljanima je ubijeno ukupno 39 hrvatskih civila i vojnika HVO-a, a u samim Doljanima u tom razdoblju smrtno je stradalo i na različite najokrutnije načine ubijeno ukupno 65 ljudi.

U tom su napadu do popodnevnih sati združene MOS-e uspjele ovladati najvećim dijelom sela Doljani, zatim Stropom, Stipića livadom i važnim komunikacijskim pravcem koji preko Pisvira i Pomena vodi prema Gračacu i Prozoru. Nažalost, baš na Pomenu je jedno vozilo naišlo na protutenkovsku minu, pri čemu je život izgubio jedan pripadnik HVO-a.

Doljani – teren nepovoljan za organizaciju obrane

Široki prostor Doljana je u to vrijeme branila domicilna postrojba, bojna ‘Mijat Tomić’, koju su sačinjavali isključivo mještani, koji nisu bili profesionalni vojnici, nego domobrani koji su samo branili svoje domove. Domaći domobrani u svakom su trenutku imali pomoć tek jedne satnije iz sastava ZP Mostar, koja je držala istureni položaj ‘u dnu Doljana’ prema Jablanici, te s vremena na vrijeme još pokoju formacijski manju postrojbu kao ispomoć. Realno, sve to zajedno nisu bile ni približno dovoljne snage za držanje ogromne i zahtjevne crte bojišta.

Kako se dogodio muslimanski prepad i masakr?

U utorak prije podne, 27. srpnja 1993. godine, dan prije  napada ABiH  na Doljane, dvije su postrojbe obavile smjenu i primopredaju, jedna je otišla na odmor.  Sjećam se dobro kako se vojska međusobno zezala kako su imali ugodan tjedan odmora i sunčanja, te kako će i oni koji preuzimaju smjenu jednako tako uživati i sunčati se. Nažalost, nije bilo tako.

Sljedećeg jutra, u srijedu 28. srpnja 1993. godine, nešto prije 10.00 sati, krenuo je sveopći napad združenih muslimanskih oružanih snaga (MOS-a) sačinjenih od pripadnika 44. jablaničke brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnika republičkog MUP-a BiH policijske postaje iz Jablanice, pripadnika tzv. ‘Zukine vojske’ – zloglasne postrojbe za posebne namjene (PPN) ‘Zulfikar’, te pripadnika naoružane skupine muslimana iz sela Jelačići, koje su napale sve položaje HVO-a oko sela Doljani (12 km zapadno od Jablanice). Prema dostupnim svjedočanstvima, muslimanski su zločinci ušli duboko preko planinskih prijevoja u teritorij koji je bio pod kontrolom HVO-a. Prošavši iza leđa hrvatskih branitelja napravili su zasjedu na više mjesta, a između ostalog i na tridesetak minuta hoda udaljenoj Stipića livadi, jedinom izvoru pitke vode koje se nalazilo na okolnim planinskim vrletima.

Narod koji se povlačio iz okupiranih Doljana, jedino je na tome mjestu mogao naći okrjepu, a usput istim tim pravcem i izlaz do slobodnog teritorija na Risovcu, tako da su popodne počele pristizati prve manje skupine na to područje. Čim bi se pojavili, Muslimani su otvarali vatru na njih. Budući da su sve dobro znali, imali su lagan ‘posao’. Tog su dana u ‘sačekuši’ na Stipića livadi mučki poubijali 22 ljudi. Ubijali su nasumce i bez milosti sve koji su im dopali šaka. U popodnevnim satima tog 28. srpnja 1993. godine, te u ‘dugoj mračnoj noći’ koja je slijedila, i sva ostala brda koja okružuju Doljane bila su prepuna Hrvata koji su se povlačili  iz napadnutog i okupiranog sela.

Kako su kasnije potvrdili svjedoci, predvodnik i mozak zločina koji su tada počinile navedene združene muslimanske snage bio je Behrem Bećir – Beća (1944.), nastavnik tjelesnog odgoja, poznati planinar, alpinist i lovac koji je poznavao širi prostor Doljana kao vlastiti džep, zatim su tu još bili Ismet Englenović zvani ‘Pegla’, Amir Halilhodžić zvani ‘Prpa’, Jusa Kevrić i drugi. Oni su ujedno i najodgovorniji za oružani napad na Hrvate i njihovu imovinu, s ovako teškim posljedicama, pri čemu je počinjen masakr nad zatečenim civilima i pripadnicima lokalne domobranske postrojbe HVO-a, bojne ‘Mijat Tomić’ iz Doljana, a s druge strane, najodgovorniji su i za pljačka imovine. Prema tvrdnjama svjedoka, po Jablanici se dugo nakon pokolja u Doljanima slavilo i častilo zločinački kvartet Beća, Pegla, Prpa i Jusa.

Ukupan broj žrtava muslimanskog zločina u Doljanima i na Stipića livadi je 39 pobijenih Hrvata, od toga je 17 ubijenih u selu Doljani i 22 ubijenih na Stipića livadi, a od čega je bilo 8 civila i 31 vojnik HVO-a. Stradali civili i pripadnici bojne HVO-a ‘Mijat Tomić’ iz Doljana usmrćeni su na razne najokrutnije načine: neki su poginuli odmah pri upadu MOS-a u neravnopravnoj borbi, drugi su ubijeni iz zasjede, a najveći broj njih bio je zarobljen, brutalno mučen pa na kraju ubijen. Neki od njih nastradali su i od eksploziva, neki su pak nađeni goli ili u donjem rublju, tako da su im se po tijelu vidjeli tragovi mučenja. Nekoliko vojnika HVO-a je kastrirano, nekima su pak iskopane oči, a skoro svima je ispod tijela stavljena mina ‘kašikara’ ne bi li na taj način stradali i oni koji ih budu pokapali. Također, oko 200 Hrvata, mještana sela Doljani, među kojima je bilo 58 djece i 10 trudnica, uhićeno je i odvedeno u Jablanicu, u novu neizvjesnost muslimanskog konclogora pripravljenog za Hrvate, zvanog ‘Muzej revolucije’ (navedeni prostor je do rata služio kao muzej posvećen besmislenim partizansko-komunističkim mitovima iz II. svjetskog rata, op. a.).

Kad se dogodio iznenadni upad MOS-a u Doljane, pred užasnom i potpuno izvjesnom spoznajom da će biti pobijeni, ljudi su jednostavno bježali na sve strane ‘glavom bez obzira’. Bježao je i doljanski župnik fra Vlado Koštroman u automobilu koji je bio pogođen sa šest metaka, od kojih je jedan okrznuo župnika, a drugi ranio jednu osobu na stražnjem sjedištu.

Zločin ‘Alijine vojske’ na Stipića livadi, na padinama Čvrsnice, otkriven je 28. srpnja 1993. godine kada su pripadnici HVO-a u izravnom okršaju potisnuli  muslimanske snage s položaja na Stipića livadi, a zločin u selu Doljanima otkriven je tek tri dana kasnije, 1. kolovoza 1993., kad su združene postrojbe HVO-a oslobodile selo.

Osobni doživljaji zločina nekih od preživjelih

U samo jednome satu bračni par Kata i Ilija Soldo, koji su i sami lakše ranjeni preživjeli masakr, izgubili su trojicu sinova, koji su na posebno brutalne načine likvidirani (kastriranje, rasporen trbuh, spaljeno tijelo). Kako mi je Kata osobno posvjedočila dan nakon otkrića zločina na Stipića livadi, muslimanski su zločinci sasvim slučajno ostavili na životu i njih dvoje. Naime, samo zato što je jedan od muslimanskih zločinaca u unutarnjem džepu od sakoa njezina supruga Ilije pronašao tisuću njemačkih maraka i stavio ih u svoj džep uz objašnjenje ‘ovo je za Armiju BiH’, bez daljnjeg pregledanja proslijedili su ih u lovačku kolibu gdje su ih pritvorili. Inače, da su ih pretresli, saznali bi njihova imena, a posve je sigurno da bi u tom slučaju i njih odmah pobili. Na svu sreću, nakon pritvaranja, u noći su Solde uspjeli nekako pobjeći iz lovačke kolibe u koju su bili zatočeni i tako su spasili žive glavu. I još nešto: četvrti sin Kate i Ilije Solde, hvala ti Svemogući Bože, ostao je živ, pa iako s ozbiljnim zdravstvenim problemom (šum srca), olakšat će bol i tugu svojih ostarjelih i teško ucviljenih roditelja. Momka sam zadnji put vidio prije puno godina, ne znam ni gdje je ni što radi, ali mu želim svaku sreću u životu.

Kata Soldo, majka trojice masakriranih sinova na Stipića livadi, osobno je posvjedočila pred Komisijom za ratne zločine HR HB: „Kad smo ovdje došli (na krivinu niže lovačke kolibe na Stipića livadi, op. a.), zapucali su i zavikali: Lez’te! I mi smo onda svi polegli. Sve jedno do drugoga. Muslimani su sišli odozgo. Jedan od njih kaže: ‘Tko je ranjen – ranjen, tko nije ranjen – nek’ se diže.’ I mi smo se digli, moja zaova, muž i ja. Nas troje amo smo se digli i nesretni Mikšić s nama kao četvrti. I onda oni zavikaše Mikšiću: ‘Jesi li to ti?’ Kaže meni zaova: ‘Sigurno ga poznaju!’ I onda kaže: ‘Ovaj je pucao na našu Jablanicu.’ I tako je on jadnik… Moga muža su pretresli… Kaže: ‘Vas troje, stojte tu!’ Mikšića odvedoše tu gore poviše… Najprije su ga grdno mučili pa su ga onda ubili kao i sve druge. A nas je odozdo potjeralo i dotjeralo nas gore u vikendicu (lovačku kuću na Stipića livadi, op. a.). I onda smo u noći odatle nekako uspjeli maknuti…“

Božica Žigo iz Doljana također je pred Komisijom za ratne zločine HR HB posvjedočila: „Bio je 28. srpnja, srijeda. Ujutro sam ustala kao i svaki dan, imala sam sina od 18 mjeseci, nije nikad ujutro spavao dugo, ali je to jutro spavao do 10 sati. Pravila sam dvije pite kao obično za doručak, navečer smo dobili struju, uključila sam mašinu, usisavala kuću. Odjednom, čuo se pucanj, svašta nešto i onda meni svekrva govori – odoh ja Nevo dolje na put da vidim što je. Ona je dolje otišla, kad trči putom i govori: ‘Nevo spremaj dijete, muslimani su upali u Doljane.’ Sve su oni pobili, gdje su god što našli: bio djed, bila baka, bio momak, bio čovjek, bila žena, bilo dijete, sve su pobili. Gdje su god što našli, sve su smakli, to je nemoguće, to je strahota Božja.“

Kad je nakon ponovnog oslobađanja cijelog ozemlja Doljana i njegova vraćanja u pravni poredak HR HB, stratište na Stipića livadi posjetio je tadašnji zapovjednik ZP Mostar brigadir Miljenko Lasić, vidno potresen prizorom koji je vidio, on je u izjavi za medije  kazao: “Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su muslimani počinili na ozemlju cijele Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje tjedan dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se iz sela uspjela probiti do ovog mjesta, ali je tu sačekana i iz zasjede mučki pobijena. Nad mrtvim tijelima muslimansi vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela djelomično su i spaljena.”

Kasnije je pričuvni policajac iz Jablanice Mirza (Ragiba) Osnović, pred predstavnikom Komisije za ratne zločine HR HB, također posvjedočio: „Policijske postrojbe i postrojbe 44. brdske brigade Armije BiH krenule su prema naselju Krkača-Doljani pod zapovjedništvom Sene Munikoze, Edina Bešića, Senada Džina i Enesa Kovačevića. Po selu su nasumice pucali tromblonima i minobacačima. Tada je u Krkači-Doljani ubijen Ivica Tomić iz Jablanice, a tu je i ranjen Ivan Žarić, zvani ‘Maran’. Ranjeni ‘Maran’ odveden je u ambulantu u Jablanici, gdje je dobivao infuziju, ali je jedna muslimanka, iščupala crijevo infuzije koju je primao, nakon čega je ‘Maran’ preminuo.“ Mirza Ovnović priznao je da je i sam sudjelovao u pljački kuća u Doljanima.

Imena odgovornih za zločin na Stipića livadi svima poznata!

Neki su detalji i počinitelji vrlo brzo nakon masakra izašli na vidjelo. Postali su čak poznati i neki počinitelji zločina, kao i odgovorni koji su zločin predvodili ili zapovjedili. Tako su, na primjer, preživjeli svjedoci posvjedočili su da je Slavko (Stjepana) Vrljić (1968.), pripadnik bojne ‘Mijat Tomić’, nudio Jusi Kevriću, pripadniku Armije BiH, svoju imovinu (ugostiteljski objekt i automobil) u zamjenu za život. No, na tu ponudu Kevrić je odgovorio da će njegovu imovinu svakako uzeti, a da Vrljić samo može birati između jednog metka i rafala. Na livadici Žabljak, tik do šume, Ismet Eglenović ‘Pegla’, sudeći prema iskazima očevidaca, ubio je Antu (Ivana) Žarića (1965.), također pripadnika doljanske bojne HVO-a ‘Mijat Tomić’.

Također, među odgovornima i osumnjičenima za počinjeni zločin u Doljanima i na Stipića livadi nalazio se i komandant IV. korpusa Armije BiH general Arif Pašalić, zatim komandant jablaničke 44. brigade zvane ‘Neretva’ Enes Kovačević, zamjenik komandanta brigade Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna ‘Glogošnica’ Ekrem Kevrić i Džemal Ovnović, zatim zapovjednik Stanice javne sigurnosti Emin Zebić i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić ‘Cicko’.

Kao ratni zločinac osumnjičen je i već spomenuti Behrem Bećir – Beća (1944.), koji je rođen u selu Jelačići, općina Jablanica, nastavnik tjelesnog odgoja, oženjen, otac četvoro djece, poznati planinar, alpinist i lovac, a koji je pred početak rata bio direktor Osnovne škole ‘Suljo Čilić’ u Jablanici. On je 28. srpnja 1993. godine bio mozak i predvodnik diverzantsko-terorističku akciju 44. brdske brigade Armije BiH iz Jablanice, gdje je u stravičnim ratnim zločinima većina žrtava bila masakrirana.

Posebna je odgovornost za pokolj Hrvata u Doljanima dr. Safeta Ćibe, ratnog predsjednika općina Jablanica, Konjic i Rama/Prozor i ratnog zločinca koji još nije odgovarao za ovaj zločin, a kako stvari stoje i neće. Unatoč stravičnom masakru u Doljanima i toliko hrvatskih žrtava, dr. Safet Ćibo zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem, uputio je čestitke sudionicima ‘akcije’. Čestitka je upućena tog kobnog 28. srpnja u večernjim satima u Dnevniku lokalne CTV Jablanica, a sve je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH. Pohvaljeni su svi sudionici ‘oslobađanja’ Doljana – pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku je tekođer rečeno da će jedan broj vojnika A BiH biti nagrađen za proširenje teritorija R BiH. Posebno je isticano kako su borci A BiH za deset minuta rastjerali ustaše, te da su, kojeg li cinizma, u svemu poštovana ratna pravila i potpuno zaštićeni civili.

‘Muzej revolucije’ u Jablanici – konclogor za Hrvate

Da kažemo riječ-dvije više i o konclogoru ‘priređenom’ za hrvatske civile i vojnike u ‘Muzeju revolucije’ u Jablanici, kako bi se ponešto saznalo i o muslimanskim konclogorima o kojima se uporno šuti. Konclogor ‘Muzej revolucije’ u Jablanici neće prestati biti muslimanski koncentracijski logor za Hrvate, ma koliko se o tome šutjelo. Dakle, s područja sela Doljani nakon muslimanskog napada i masakra u konclogor ‘Muzej revolucije’ u Jablanici 28. srpnja 1993. godine bilo je odvedeno preko 200 hrvatskih civila i vojnika, medu njima je bilo i 58 djece, 10 trudnica, a s njima su bile njihove majke, bake i djedovi. U tom konclogoru već su otprije bili zatočeni jablanički Hrvati i to: 37 iz sela Ćopi, Donja Grabovica i Grabovica; 7 iz sela Mrakovo i 8 iz sela Žuglići.

U podrumskom prostoru tog konclogora bilo je zatočeno još 48 pripadnika HVO-a iz Jablanice (njih 35 bilo je u zatočeništvu od 15. travnja 1993.). Zatočenici su bili smješteni u predvorju ‘Muzeja’ čiji je pod bio od granitnih ploča te dijelom na stubištu, bez grijanja, a imali su malo pokrivača, te su stalno bili izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumu zgrade bila su još 62 zarobljenika HVO-a. Svako jutro oni su morali ustati u tri sata i pješačiti više od pet sati do Pisvira, gdje su gonjeni na prisilni rad.

Prema dugo i brižno pripremanom planu, 31. listopada 1993. godine, zatočeni pripadnici HVO-a, koji su svakodnevno pješačili di Pisvira i natrag (10-tak kilometara, op. a.), zaskočili su dvojicu naoružanih pratitelja i čuvara, razoružali su ih, potom vezali žicom, začepili im usta i ostavili ih tako pokraj puta, a oni su pobjegli prema  položajima HVO-a. Organiziranje bijega izvedeno je savršeno, tako da je tom prilikom skupina od 22 zatočena pripadnika HVO-a kroz selo Stupare uspjela doći do položaja HVO-a. Na svu sreću, tu su relativno brzo prepoznati i tako su sretno stigli svojim domovima. Osobno sam podijelio sreću s tim ljudima, jer sam bio nazočan kad su stigli do naših položaja i sudjelovao u njihovu prepoznavanja. Kad je riječ o uvjetima života u navedenom konclogoru u ‘Muzeju revolucije’ u Jablanici, valja reći da su se bile pojavile uši, žutica, svrab i brojne druge kronične i akutne bolesti.

Jablanički Hrvat M. Z. o konclogoru ‘Muzej revolucije’ svjedoči: “Potpuno neočekivano, 4. studenog ’93. godine, nas sedam odvode u zatvor u ‘Muzej’, a 14. studenog pridružuju nam se i ostali hrvatski zatočenici iz Zukine baze u Donjoj Jablanici. Za vrijeme boravka u Muzeju, četiri mjeseca, nikad nisam izašao vani. U sali nas je ukupno bilo 21., a prostorija nije imala prozora, tako da nikad nismo znali je li dan ili noć. Većinu vremena smo morali ležati, jer nije bilo prostora za hodanje. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata tri smo puta po dvije minute puštani u WC, a u međuvremenu sve potrebe rješavali bismo u sali. Posjeta je bila dopuštena samo najužoj rodbini svakih 15 dana. Hrana je bila užasna, nedovoljna, nejestiva i jednolična.”

Za zločine nitko nije odgovarao

A gdje su i što danas rade ‘zaslužni’ za ova ‘junačka’ djela. Ako se upitate kakva su to junačka djela, odgovor ćete naći u naslovu ovog teksta: kako nisu junačka, kad su svi počinitelji pohvaljeni, a neki i nagrađeni. I svi danas normalno žive među nama. Osim što je npr. podignuta jedna farsična optužnica pred Županijskim sudom u Mostaru, koja je očekivano i odbačena, nitko nije odgovarao za ovaj stravični zločin nad Hrvatima, kao uostalom kao ni za sve druge. I bez obzira što su istražitelji Haaškog suda početkom studenog 2005. godine (u predvečerje izricanja oslobađajuće presude generalu Seferu Haliloviću u Haagu i ustupanje predmeta Sudu BiH, op. a.), vršljali po Doljanima i Stipića livadi dopunjavajući nekakve svoje ranije istrage koje su provodili na tom području, već tada smo, poučeni ružnim iskustvima, znali da će opet biti ‘pojeo vuk magare’. Naravno, tako je i bilo!

Bez obzira na notornu činjenicu da je u vrijeme ovoga teškog ratnog zločina, na čelu stožera Armije BiH bio je general Sefer Halilović, to nikoga ne zanima. Pa niti Haag, naravno! Toliko godina poslije, ubojice i nalogodavci slobodno šeću prostorom BiH, a njihov zapovjednik nakon haaške epizode vraća se u BiH amnestiran od bilo kakve odgovornosti. Optužnica je prebačena na Tužiteljstvo BiH zbog čega je general bio više puta ‘ispitan’ zbog ratnih zločina nad Hrvatima Hercegovine i središnje Bosne. Prebacivanje optužnice Tužiteljstvu BiH doslovno znači – oslobađajuću presudu. No, umjesto da leži iza rešetaka, Sefer Halilović se još jednom cinično narugao svojim žrtvama – Hrvatima, i to tako što je za izbore 2014. godine istaknuo svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Ali ako se protiv Haaga ne može, zar se ništa ne može poduzeti protiv domaćig pravosuđa? Ima li kod kuće u Federaciji nade za hrvatske žrtve muslimanskih zločina? Očito, nema! Ako izuzmemo pokoji bošnjački igrokaz za javnost, a napravili su ih dosada nekoliko, sudi se isključivo Hrvatima. Tako ispada da je najmalobrojniji narod u BiH jedini uspio počiniti ratne zločine, i to nad svima. Može li tužnije?

U međuvremenu Hrvati Doljana, kao uostalom i cijele BiH, žive svoju crnu etničku bilancu i polako, ali sigurno – nestaju! Tako je i s Doljanima, jer se raseljeno stanovništvo Doljana u ogromnoj većini nije vratilo. Fra Andrija Jozić, župnik u Doljanima, naglašava: “Župa Doljani prije rata imala je 1.100 vjernika. Danas ih ima gotovo pet puta manje. Ukupno ih je 246. i svi oni žive u 92 obitelji.”Eto, gdje su danas (2015.) Hrvati Doljana.

Ima li nade?

Bošnjačkim političarima puna su usta otrcanih fraza ‘zločin je zločin’, ‘svaki zločin je za osudu’ ili ‘neka pravosudni organi rade svoj posao’. Ali impotentni organi nisu ni za kakva posla! Da su ti impotentni organi i tijela radili svoj posao, nitko ne bi ni inzistirao na pravdi, ona bi se podrazumijevala.

Danas u Bugojnu, Travniku, Konjicu, Kaknju, Jablanici i drugdje Hrvati koji su preživjeli logore i masakre na ulicama prepoznaju svoje mučitelje, koji pored njih mirno žive sasvim normalnim životom. Ako je ‘zločin – zločin’ i ako je ‘žrtva – žrtva’, maknite svoje mučitelje i zločince s ulica u zatvore, gdje je takvima i mjesto. Vrhunsko je licemjerje tražiti ispriku i suočavanje sa vlastitom prošlošću od svih drugih, a pri tome ignorirati ili čak štititi zločin(c)e u svojim redovima.

Dakle, dvadeset i dvije su godine prošle od zločina u Doljanima i na Stipića livadi, pa zar konačno ne bi bilo ljudski da i bošnjačka politika prizna počinjene zločine kad već tako uporno inzistira da to učine drugi. Ali ‘jok’, ni čuti, jer u Sarajevu vrijede dvostruki “aršini”: ono što vrijedi za Hrvate u FBiH, ne vrijedi i za Bošnjake. Jer, Bože moj, ovo je “njihova država”, a kome se ne sviđa, neka ide!

Hoće li biti baš tako, to ćemo još vidjeti?! Bilo je i većih zala, ali nikud nismo otišli.

Cvitan Kablina/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Herceg Bosna

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Objavljeno

na

Objavio

U mnoštvu objavljenih tekstova o prvoj većoj oslobodilačkoj operaciji „Čagalj“ Hrvatskog Vijeća Obrane, često se radi o kopiji već napisanih s nažalost dosta pogrješaka. Stoga ponovo donosimo govor Generala Stanka Sopte za 25 jubilarnu obljetnicu u kojemu je precizno i točno opisao operaciju “Čagalj”. Svi oni koji žele punu i pravu istinu neka pročitaju i/ili poslušaju i ostale priloge koje smo ovdje objedinili:

LIPANJSKE ZORE – SVEČANOST OBILJEŽAVANJA 25. OBLJETNICE OSLOBODILAČKE OPERACIJE „ČAGALJ“  HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte:

Dragi prijatelji, dragi suborci, evo nas ovdje u ovo lijepo lipanjsko jutro, ponovno, okupljenih nakon 25 godina. Pozdravljamo se, pitamo jedni druge za zdravlje, gledamo tko nedostaje, no i pored briga današnjih što nas pritišću osjećamo onaj duh kojim bijasmo prožeti, onaj duh koji nam davaše snagu za boj koji se ovdje od rane zore 11. lipnja 1992. vodio s velikosrpskim okupatorom.

Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga! Zemlju Hrvatsku smo oslobodili.

Taj dan Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovolaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna,  ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.

Nikada se boj bez žrtve nije dobio, nikada se sloboda nije rodila a da u nju nisu utkani životi vitezova!

Na spomenik pred kojim stojimo, na kojemu su uklesana imena dvojice naših prijatelja iz Kažnjeničke bojne, dvojice naših vitezova Stanislava Baje Kraljevića i Mije Babića,  položili smo vijenac i upalili svijeću za pokoj njihovih duša i duša svih Vitezova koji nam donesoše svijetlost slobode u lipanjskim zorama 1992.

Prijatelji, sjećamo li se Baje prije 25. godina, sjećamo li se Mije na današnji dan prije 25 godina, sjećamo li se Tihomira Mišića, Marija Hrkaća Ćikote, Božana Šimovića, Tvrtka Miloša, sjećamo li se sebe, o čemu  smo onih lipanjskih zora  i noći razmišljali prije 25 godina?

Jesmo li molili Boga i sv.Antu da nam osnaži duh, da ne pokleknemo, da nas ne obuzme ljudska slabost kukavičluka?

Jesmo li se pitali „Kako  sam baš ja odabran, kako je baš ova pogibelj stavljena pred mene?“

Pitali smo se, i te kako smo se pitali, no znali smo, nema nam slobode, nema nam opstanka, ako ne budemo odlučni i spremni žrtvu podnijeti, život dati!

 Moramo se stoga prisjetiti tih presudnih bitaka za našu opstojnost.

Listopada 1991. srpski je agresor u svom velikosrpskom planu polako, ali tiho iz ove svoje kasarne JNA uzimao kotu po kotu u dolini Neretve.  JNA je velikim snagama osiguravala mostobran u području Mostarskog Polja, kako bi u povoljnom trenutku, uvođenjem značajnijih snaga svoja napadna djelovanja mogla ostvariti prema Brotnju, Širokom Brijegu, odnosno smjerovima koji se pružaju prema Tomislavgradu i Imotskome, i time se spojiti s Kninskim i Krajiškim korpusom.

Snage HVO do oslobodilačke operacije drže obrambenu crtu od Čapljine do Vrdi i Salakovca, u dužini do nekih 70 km, s velikim crtama bojišnice u Jablanici, Konjicu i južnim prilazima Sarajevu. U općinske stožere HVO ogranizirani su Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Čapljina, Ljubuški, Grude, Stolac, Neum, Ravno  a zasebne postrojbe bile su, Kažnjenička bojna, bojna Ludvig Pavlović,  i grupacija HOS-a.

Snage HV na južnom dijelu Hrvatske moraju izvoditi oslobađanje Dubrovnika i zaleđa na uskom prostoru, čime im osjetljivim postaje lijevi bok, odnosno mogućnost da ih neprijatelj nastavi napadati iz BiH, a u tu je svrhu srbokomunistički neprijatelj i organizirao crte bojišnice na rijeci Neretvi, porušio mostove, misleći da snage HVO nisu uvježbane i nemaju ratnu tehniku kako bi ih na tim pozicijama ugrozile.

U ovakvom stanju bojišnice, snage HVO organiziraju oslobodilačku operaciju širih razmjera u dolini rijeke Neretve kako bi neprijatelja odbacili od Neretve, oslobodile Dubravsku visoravan i grad Stolac, i time u potpunosti zaštitili lijevi ranjivi bok snaga HV-a u Hrvatskoj. S time se u daljnjem tijeku borbenih djelovanja otvora mogućnost potpunog oslobođanja Bišća Polja i grada Mostara.

U tu je svrhu isplanirana i uspješno izvedena operacija „Čagalj“ u pet faza:

  1. snage HVO razbijaju neprijatelja na lijevoj obali r. Neretve u području Čapljine, ovladavaju naseljenim Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima;
  2. napadno-oslobađajuća djelovanja usmjeriti k Stocu da bi ga se oslobodilo, i u isti mah rasteretilo lijevi bok snagama HV u Hrvatskoj;
  3. ovladati područjem Mostarskog Polja, osloboditi i zauzeti objekte aerodroma i helidroma;
  4. ovladati prostorom sjeverno od Mostara, čime se četničke snage u samom gradu dovode u poluokruženje, i stvoriti uvjete za oslobođenje grada Mostara;
  5. osloboditi istočne dijelove grada Mostara i Podveležje.

 Ovako planirana operacija započinje u noći 6/7. lipnja 1992. iz smjera Čeljeva prema rijeci Bregavi i prelaskom postrojbi HVO preko rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano je Ševaš Njivama, Klepcima, Tasovčićima i Prebilovcima, a 10. lipnja oslobođeni su Domanovići, i istovremeno započinje napad na Slipčiće i Orlovac na desnoj obali. Već sutra, tj. na današnji dan 11. lipnja oslobođena je cijela desna obala rijeke Neretve u području Mostarskog Polja, a 12. lipnja je oslobođen grad Stolac.

 Veličanstvenim pohodima HVO-a sa sjevera, juga i bokova 17. i 18. lipnja oslobođen stolni hrvatski grad Mostar, 25. lipnja Kažnjenička bojna, uz potporu druge bojne Rudnik i treće Cimske bojne, ovladala je repetitorom na vrhu planine Velež, a borbena djelovanja tjeranja neprijatelja nastavljena su do 26. lipnja. Dostignuta crta tih lipanjskih dana 1992. s nekim manjim odstupanjima održana je u tijeku cijelog Domovinskog rata, i ove pobjede HVO u zorama lipnja 1992. temelj su Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, što operaciji „Čagalj“ daje sva obilježja jedne izuzetne povijesne bitke HVO za slobodu ovih hrvatskih prostora.

Uspješnost provedbe operacije „Čagalj“, kad su sve prednosti na strani neprijatelja u omjeru 1:8 zahtjevali su izuzetnu hrabrost bojovnika, njihovo domoljublje, te taktiku i radnje od kojih bih posebno istakao:

– napadna djelovanja izvode se grupama 25-30 bojovnika, naoružanih pretežno lakim pješačkim i prenosivim protuoklopnim oružjem, ojačane s 2-3 vojnika inženjerca;

– napad se provodi u više smjerova, najčešće bez topničke pripreme, čime se postiže potpuno iznenađenje i dezorganizacija neprijateljske obrane;

– prijelaz r. Neretve vrši se čamcima, kajacima, gumenjacima i priručnim sredstvima;

– kod proboja prednje crte obrane odmah se uvode svježe snage i nastavlja se s gonjenjem neprijatelja u dubinu, čime se povećava rasulo i nemogućnost pravilne uporabe eventualnih neprijateljskih pričuva.

Sudionici ovih napadnih djelovanja za oslobađanje hrvatskih prostora u dolini rijeke Neretve su vojnici bez značajnog ratnog iskustva, zapovijedna je struktura bez iskustva u vođenju i zapovijedanju napadnim djelovanjima. No, još jednom se iskazala ona stara i Hrvatima dobro poznata mudrost, da bitku ne dobija oružje, već srce i ljubav prema narodu i domu svom.

Danas nakon 25 godina, još jednom potvrđujemo, Hrvatski branitelji dobili su ovu slavnu bitku, ovaj dio Hercegovine smo oslobodili od srpskog agresora. No  25 godina neki uporno pokušavaju krivotvoriti povijest i zasluge pripisati sebi. Rade oni to koristeći se obmanama i lažima, podižući montirane optužnice. Njihove namjere postale su očite. Oni nas odavde, s naše zemlje, žele protjerati!

Mnogi su ljudi iz tih vremena vrijedni našeg spomena, no danas posebno pozdravljamo i zahvaljujemo na svemu učinjenom za slobodu svog naroda: pok. Mati Bobanu, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Jadranku Prliću, Berislavu Pušiću, Mladenu Naletiliću, Zlatanu Miji Jeliću, Nedjeljku Obradoviću, Miljenku Lasiću, Marku Radiću, Željku Šiljegu.

Hrvatskom stolnom Mostaru Herceg-Bosne, svim Vitezovima HVO grada i Herceg-Bosne neka je slava u vječnosti, laka im sveta zemlja Hrvatska, a tebi vječni grade i svima nama čestita i blagoslovljena svetkovina Slobode LIPANJSKIH ZORA!

Svim sudionicima Lipanjskih zora diljem cijele Herceg-Bosne, svim časnicima, dočasnicima, vojnicima, svima ranjenima, svima koji ste danas tu ili niste iskreno i vječno hvala!

Svi naši poginuli Lipanjski zora i Domovinskog rata „ S NAMA SU“, a mi smo trajno s vašim obiteljima,  zahvalni na vašoj Žrtvi!

Živjeli!


Govor generala zbora HVO Stanka Sopte

Mostar, 11. lipnja 2018.

Poštovani prijatelji, dragi suborci, djeco, roditelji, supruge naših pokojnih vitezova, pozdravljam Vas od srca. Vi me obvezujete i nadahnjujete da žrtva koju su prinijela naša braća za slobodu svog doma, svoje obitelji, svog Hrvatskog naroda ne bude zaboravljena i da na njoj nađemo novu snagu i nadahnuće kako bi njihov san o slobodi, napokon postao kolijevka za dostojanstven život hrvatskog čovjeka.

Današnja obljetnica, kada smo u operaciji Čagalj 1992. godine oslobodili Mostar i dolinu Neretve od agresora, od Jugoslavenske narodne armije, od četnika, od velikosrpskog agresora, veliko je i slavno poglavlje koju su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane svojom žrtvom, svojom krvlju ispisali.

Ta iznimna energija, ta stoljetna želja za slobodom hrvatskog čovjeka, ta jednostavna ljudska potreba da zbacimo sve okove, pa i okove komunizama pod kojima smo skoro kao narod nestali, bila je utkana u nama. Nije bilo dvojbe sedmog lipnja 1992. kad smo, od Čapljine preko Dubrava, Stoca, Bune, Mostara, Bijelog Polja, pa do vrha Veleža krenuli oslobađati našu stoljetnu grudu ove slavne Hercegovačke zemlje da ćemo u tome uspjeti. Ponavljam, nije bilo dvojbe u pobjedu, a nije je bilo, jer su vitezovi cijenu slobode bili spremni platiti i plaćali su je, svojim životima.

Ovdje su, 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, dali njih dvojica: Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa  stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. Oni su dali najviše! Dali su živote! Sa zahvalnošću i divljenjem spominjemo se naših ranjenih, spominjemo se sviju koji dadoše svoj obol za bližnjega svoga!

Prije dvadeset šest godina, kada smo boj vodili, kada smo oslobađali Mostar, kada smo ljudski bitak i ljubav prema bratu čovjeku potvrđivali osobnom žrtvom, jedan od naših zapovjednika bijaše general Slobodan Praljak. Bijaše to čovjek koji nije posustao u svom svjedočenju, bijaše ustrajan i ponosan na svoje suborce, na dijela koja učini, odbacio je sve laži koje mu zlobnici pripisaše. Mostar ga je tada  slavio kao osloboditelja, a licemjeri koji su mu se tada dodvoravali kasnije su ga lažima optuživali. S gnušanjem je dodvorice i laži odbacivao cijeli život. Ljubav prema istini, ljubav prema ljudima u njemu je bila neiscrpna. Ljudsko dostojanstvo  bilo mu je iznad svih blaga ovog svijeta i to je potvrdio žrtvom života! Hvala ti Generale!

Danas su nam misli pune košmara i strepnje, i naviru bolna pitanja.

Jeli sve bilo uzalud?

Jesu li neki žrtvu obeščastili?

Jeli misle samo na sebe, a narod zaboravljaju?

Gdje je dostojanstvo čovjeka?

Tko ga gazi?

Zašto hrvatski čovjek danas odlazi u tuđi svijet?

Sigurni smo i znamo! Nije bilo uzalud, no isto tako smo sigurni da su mnogi našu žrtvu zlorabili. Odlazak sa stoljetnih ognjišta je posljednja opomena današnjim odgovornim, da se okrenu narodu i da rade za njegovo dobro!

Dragi prijatelji, dragi suborci, vojnici, dočasnici i časnici, puče hrvatski, čestitam Vam ovu slavnu pobjedu iz tih Lipanjskih zora 1992.! Neka nam je ova pobjeda na čast i diku, kako danas tako i u sva vremena dok hrvatsko srce bije!

Poginulim našim Vitezovima, neka je pokoj vječni i laka gruda zemlje Hrvatske, a nama svima, njihova žrtva neka bude svetinjom i opomenom! ŽIVJELI!

 

Obilježena 27. obljetnica  operacije Čagalj Hrvatskog vijeća obrane

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obilježena 27. obljetnica  operacije Čagalj Hrvatskog vijeća obrane

Objavljeno

na

Objavio

U okviru manifestacije “Lipanjske zore 1992.- 2019.”, danas je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća pred spomen-obilježje u krugu vojarne “Stanislav Baja Kraljević” u Mostaru obilježena 27. obljetnica od oslobađanja spomenute vojarne.

Na taj dan 1992. u operaciji Čagalj 1992. godine pripadnici HVO-a oslobodili su Mostar i dolinu Neretve od agresora, od Jugoslavenske narodne armije, od četnika, od velikosrpskog agresora, bilo je to veliko  slavno poglavlje koju su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane svojom žrtvom, svojom krvlju ispisali.

Tog je 11. lipnja Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovoljaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna,  ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.

Zauzimanjem kasarne JNA heliodom, toga su 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa  stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. Oni su dali najviše! Dali su živote!

LIPANJSKE ZORE 1992.-2019“

SVEČANOST OBILJEŽAVANJA  27. OBLJETNICE  OSLOBODILAČKE OPERCIJE „ČAGALJ“ HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE

Vojarna Stanislav Baja Kraljević, Mostar, 11. lipnja 2019.

Govor generala zbora HVO Stanka Sopte

Poštovani prijatelji,

opet je obljetnica Helidroma. Opet je obljetnica Lipanjskih zora. To je tako lijepo i sveto ime. Hrvatski vitezovi u svom su neodoljivom i junačkom naletu pomeli utvrde JNA i Četnika na Orlovcu, Humu,  zauzeli Helidrom, a neprijatelja potjerali preko Neretve i dalje na istok gdje mu je i danas mjesto.

Grad je Mostar kucao samo žilom životnom Ceste Spasa kroz Cim i preko Planinice. Vitezovi Hrvatske zajednice Herceg Bosne Hrvatskog vijeća obrane držali su Malu Kozicu, Galac i Planinicu. Ostalo je čeličnim i krvavim zagrljajem držao naš neprijatelj JNA I četnici. Onda kad smo krenuli, njima tu više nije bilo mjesta. Hrvatski stolni grad Mostar oslobodili smo njihova čeličnog zagrljaj jednom zauvijek samo u jednom naletu. Pjevali smo pjesmu slobode u Lipanjskim zorama.

Danas stojimo do spomena hrabrih vitezova Hrvatskog vijeća obrane Stanislava Kraljevića i Mije Babića. Oni su dali živote i udarili mrginj našoj slobodi. S njima i drugi poginuli u Lipanjskim zorama, ranjeni, nestali. Majke su čekale svoje sinove, a oni su ostali u zagrljaju slobode. Sloboda je njihovim očevima kucala na vrata i zvala se njihovim imenom.

Dvadeset i sedam godina poslije mi smo tu. Opet s vama, sinovima lipanjskih zora. Zakićeni cvijetom slobode sričemo ponovno Vaša imena i velimo Vam. Hvala! Hvala Vašim obiteljima! Počivajte u miru Božjem okićeni slavom svoje zemlje za koju ste život dali.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine. Počivali u miru Božjem!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari