Pratite nas

Herceg Bosna

U povodu 22. obljetnice zločina na Stipića livadi

Objavljeno

na

Nikad, ali baš nikad u bošnjačkim medijima nisam pročitao niti slova o zločinima muslimana nad Hrvatima u BiH, a nitko se vrlo i ne buni niti podiže svoj glas protiv toga.

Kao, to doduše jest nepravda, ali Bošnjaci su brojniji, vlast im je u rukama, tu se baš ništa ne može promijeniti. Stoga je nužno koristiti svaku prigodu kako bi se bosansko-hercegovačku javnost, odnosno njen bošnjački dio, podsjetilo i na zločine muslimana i mudžahedina nad Hrvatima u BiH. A jedan od najgnjusnijih zločina muslimana nad Hrvatima u BiH dogodio se 28. srpnja 1993. godine na ozemlju općine Jablanica, manjim dijelom u selu Doljani, a bitno većim i okrutnijim na Stipića livadi, kad su združene muslimanske oružane snage (MOS) masakrirale 39 Hrvata.

[ad id=”68099″]

Bio je to crni dan za Hrvate Doljana, crni da crnji ne može biti! Dugo pripremanim i organiziranim napadom veća skupina muslimanskih snaga, zapravo zlikovaca i ubojica, iz više je smjerova u isto vrijeme upala na prostor sela Doljani. Izvršili su nezapamćen masakr nad tamošnjim stanovništvom, takav masakr da je detalje teško i opisati. Toga nesretnog 28. srpnja 1993. godine, da ponovimo, u Doljanima je ubijeno ukupno 39 hrvatskih civila i vojnika HVO-a, a u samim Doljanima u tom razdoblju smrtno je stradalo i na različite najokrutnije načine ubijeno ukupno 65 ljudi.

U tom su napadu do popodnevnih sati združene MOS-e uspjele ovladati najvećim dijelom sela Doljani, zatim Stropom, Stipića livadom i važnim komunikacijskim pravcem koji preko Pisvira i Pomena vodi prema Gračacu i Prozoru. Nažalost, baš na Pomenu je jedno vozilo naišlo na protutenkovsku minu, pri čemu je život izgubio jedan pripadnik HVO-a.

Doljani – teren nepovoljan za organizaciju obrane

Široki prostor Doljana je u to vrijeme branila domicilna postrojba, bojna ‘Mijat Tomić’, koju su sačinjavali isključivo mještani, koji nisu bili profesionalni vojnici, nego domobrani koji su samo branili svoje domove. Domaći domobrani u svakom su trenutku imali pomoć tek jedne satnije iz sastava ZP Mostar, koja je držala istureni položaj ‘u dnu Doljana’ prema Jablanici, te s vremena na vrijeme još pokoju formacijski manju postrojbu kao ispomoć. Realno, sve to zajedno nisu bile ni približno dovoljne snage za držanje ogromne i zahtjevne crte bojišta.

Kako se dogodio muslimanski prepad i masakr?

U utorak prije podne, 27. srpnja 1993. godine, dan prije  napada ABiH  na Doljane, dvije su postrojbe obavile smjenu i primopredaju, jedna je otišla na odmor.  Sjećam se dobro kako se vojska međusobno zezala kako su imali ugodan tjedan odmora i sunčanja, te kako će i oni koji preuzimaju smjenu jednako tako uživati i sunčati se. Nažalost, nije bilo tako.

Sljedećeg jutra, u srijedu 28. srpnja 1993. godine, nešto prije 10.00 sati, krenuo je sveopći napad združenih muslimanskih oružanih snaga (MOS-a) sačinjenih od pripadnika 44. jablaničke brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnika republičkog MUP-a BiH policijske postaje iz Jablanice, pripadnika tzv. ‘Zukine vojske’ – zloglasne postrojbe za posebne namjene (PPN) ‘Zulfikar’, te pripadnika naoružane skupine muslimana iz sela Jelačići, koje su napale sve položaje HVO-a oko sela Doljani (12 km zapadno od Jablanice). Prema dostupnim svjedočanstvima, muslimanski su zločinci ušli duboko preko planinskih prijevoja u teritorij koji je bio pod kontrolom HVO-a. Prošavši iza leđa hrvatskih branitelja napravili su zasjedu na više mjesta, a između ostalog i na tridesetak minuta hoda udaljenoj Stipića livadi, jedinom izvoru pitke vode koje se nalazilo na okolnim planinskim vrletima.

Narod koji se povlačio iz okupiranih Doljana, jedino je na tome mjestu mogao naći okrjepu, a usput istim tim pravcem i izlaz do slobodnog teritorija na Risovcu, tako da su popodne počele pristizati prve manje skupine na to područje. Čim bi se pojavili, Muslimani su otvarali vatru na njih. Budući da su sve dobro znali, imali su lagan ‘posao’. Tog su dana u ‘sačekuši’ na Stipića livadi mučki poubijali 22 ljudi. Ubijali su nasumce i bez milosti sve koji su im dopali šaka. U popodnevnim satima tog 28. srpnja 1993. godine, te u ‘dugoj mračnoj noći’ koja je slijedila, i sva ostala brda koja okružuju Doljane bila su prepuna Hrvata koji su se povlačili  iz napadnutog i okupiranog sela.

Kako su kasnije potvrdili svjedoci, predvodnik i mozak zločina koji su tada počinile navedene združene muslimanske snage bio je Behrem Bećir – Beća (1944.), nastavnik tjelesnog odgoja, poznati planinar, alpinist i lovac koji je poznavao širi prostor Doljana kao vlastiti džep, zatim su tu još bili Ismet Englenović zvani ‘Pegla’, Amir Halilhodžić zvani ‘Prpa’, Jusa Kevrić i drugi. Oni su ujedno i najodgovorniji za oružani napad na Hrvate i njihovu imovinu, s ovako teškim posljedicama, pri čemu je počinjen masakr nad zatečenim civilima i pripadnicima lokalne domobranske postrojbe HVO-a, bojne ‘Mijat Tomić’ iz Doljana, a s druge strane, najodgovorniji su i za pljačka imovine. Prema tvrdnjama svjedoka, po Jablanici se dugo nakon pokolja u Doljanima slavilo i častilo zločinački kvartet Beća, Pegla, Prpa i Jusa.

Ukupan broj žrtava muslimanskog zločina u Doljanima i na Stipića livadi je 39 pobijenih Hrvata, od toga je 17 ubijenih u selu Doljani i 22 ubijenih na Stipića livadi, a od čega je bilo 8 civila i 31 vojnik HVO-a. Stradali civili i pripadnici bojne HVO-a ‘Mijat Tomić’ iz Doljana usmrćeni su na razne najokrutnije načine: neki su poginuli odmah pri upadu MOS-a u neravnopravnoj borbi, drugi su ubijeni iz zasjede, a najveći broj njih bio je zarobljen, brutalno mučen pa na kraju ubijen. Neki od njih nastradali su i od eksploziva, neki su pak nađeni goli ili u donjem rublju, tako da su im se po tijelu vidjeli tragovi mučenja. Nekoliko vojnika HVO-a je kastrirano, nekima su pak iskopane oči, a skoro svima je ispod tijela stavljena mina ‘kašikara’ ne bi li na taj način stradali i oni koji ih budu pokapali. Također, oko 200 Hrvata, mještana sela Doljani, među kojima je bilo 58 djece i 10 trudnica, uhićeno je i odvedeno u Jablanicu, u novu neizvjesnost muslimanskog konclogora pripravljenog za Hrvate, zvanog ‘Muzej revolucije’ (navedeni prostor je do rata služio kao muzej posvećen besmislenim partizansko-komunističkim mitovima iz II. svjetskog rata, op. a.).

Kad se dogodio iznenadni upad MOS-a u Doljane, pred užasnom i potpuno izvjesnom spoznajom da će biti pobijeni, ljudi su jednostavno bježali na sve strane ‘glavom bez obzira’. Bježao je i doljanski župnik fra Vlado Koštroman u automobilu koji je bio pogođen sa šest metaka, od kojih je jedan okrznuo župnika, a drugi ranio jednu osobu na stražnjem sjedištu.

Zločin ‘Alijine vojske’ na Stipića livadi, na padinama Čvrsnice, otkriven je 28. srpnja 1993. godine kada su pripadnici HVO-a u izravnom okršaju potisnuli  muslimanske snage s položaja na Stipića livadi, a zločin u selu Doljanima otkriven je tek tri dana kasnije, 1. kolovoza 1993., kad su združene postrojbe HVO-a oslobodile selo.

Osobni doživljaji zločina nekih od preživjelih

U samo jednome satu bračni par Kata i Ilija Soldo, koji su i sami lakše ranjeni preživjeli masakr, izgubili su trojicu sinova, koji su na posebno brutalne načine likvidirani (kastriranje, rasporen trbuh, spaljeno tijelo). Kako mi je Kata osobno posvjedočila dan nakon otkrića zločina na Stipića livadi, muslimanski su zločinci sasvim slučajno ostavili na životu i njih dvoje. Naime, samo zato što je jedan od muslimanskih zločinaca u unutarnjem džepu od sakoa njezina supruga Ilije pronašao tisuću njemačkih maraka i stavio ih u svoj džep uz objašnjenje ‘ovo je za Armiju BiH’, bez daljnjeg pregledanja proslijedili su ih u lovačku kolibu gdje su ih pritvorili. Inače, da su ih pretresli, saznali bi njihova imena, a posve je sigurno da bi u tom slučaju i njih odmah pobili. Na svu sreću, nakon pritvaranja, u noći su Solde uspjeli nekako pobjeći iz lovačke kolibe u koju su bili zatočeni i tako su spasili žive glavu. I još nešto: četvrti sin Kate i Ilije Solde, hvala ti Svemogući Bože, ostao je živ, pa iako s ozbiljnim zdravstvenim problemom (šum srca), olakšat će bol i tugu svojih ostarjelih i teško ucviljenih roditelja. Momka sam zadnji put vidio prije puno godina, ne znam ni gdje je ni što radi, ali mu želim svaku sreću u životu.

Kata Soldo, majka trojice masakriranih sinova na Stipića livadi, osobno je posvjedočila pred Komisijom za ratne zločine HR HB: „Kad smo ovdje došli (na krivinu niže lovačke kolibe na Stipića livadi, op. a.), zapucali su i zavikali: Lez’te! I mi smo onda svi polegli. Sve jedno do drugoga. Muslimani su sišli odozgo. Jedan od njih kaže: ‘Tko je ranjen – ranjen, tko nije ranjen – nek’ se diže.’ I mi smo se digli, moja zaova, muž i ja. Nas troje amo smo se digli i nesretni Mikšić s nama kao četvrti. I onda oni zavikaše Mikšiću: ‘Jesi li to ti?’ Kaže meni zaova: ‘Sigurno ga poznaju!’ I onda kaže: ‘Ovaj je pucao na našu Jablanicu.’ I tako je on jadnik… Moga muža su pretresli… Kaže: ‘Vas troje, stojte tu!’ Mikšića odvedoše tu gore poviše… Najprije su ga grdno mučili pa su ga onda ubili kao i sve druge. A nas je odozdo potjeralo i dotjeralo nas gore u vikendicu (lovačku kuću na Stipića livadi, op. a.). I onda smo u noći odatle nekako uspjeli maknuti…“

Božica Žigo iz Doljana također je pred Komisijom za ratne zločine HR HB posvjedočila: „Bio je 28. srpnja, srijeda. Ujutro sam ustala kao i svaki dan, imala sam sina od 18 mjeseci, nije nikad ujutro spavao dugo, ali je to jutro spavao do 10 sati. Pravila sam dvije pite kao obično za doručak, navečer smo dobili struju, uključila sam mašinu, usisavala kuću. Odjednom, čuo se pucanj, svašta nešto i onda meni svekrva govori – odoh ja Nevo dolje na put da vidim što je. Ona je dolje otišla, kad trči putom i govori: ‘Nevo spremaj dijete, muslimani su upali u Doljane.’ Sve su oni pobili, gdje su god što našli: bio djed, bila baka, bio momak, bio čovjek, bila žena, bilo dijete, sve su pobili. Gdje su god što našli, sve su smakli, to je nemoguće, to je strahota Božja.“

Kad je nakon ponovnog oslobađanja cijelog ozemlja Doljana i njegova vraćanja u pravni poredak HR HB, stratište na Stipića livadi posjetio je tadašnji zapovjednik ZP Mostar brigadir Miljenko Lasić, vidno potresen prizorom koji je vidio, on je u izjavi za medije  kazao: “Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su muslimani počinili na ozemlju cijele Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje tjedan dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se iz sela uspjela probiti do ovog mjesta, ali je tu sačekana i iz zasjede mučki pobijena. Nad mrtvim tijelima muslimansi vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela djelomično su i spaljena.”

Kasnije je pričuvni policajac iz Jablanice Mirza (Ragiba) Osnović, pred predstavnikom Komisije za ratne zločine HR HB, također posvjedočio: „Policijske postrojbe i postrojbe 44. brdske brigade Armije BiH krenule su prema naselju Krkača-Doljani pod zapovjedništvom Sene Munikoze, Edina Bešića, Senada Džina i Enesa Kovačevića. Po selu su nasumice pucali tromblonima i minobacačima. Tada je u Krkači-Doljani ubijen Ivica Tomić iz Jablanice, a tu je i ranjen Ivan Žarić, zvani ‘Maran’. Ranjeni ‘Maran’ odveden je u ambulantu u Jablanici, gdje je dobivao infuziju, ali je jedna muslimanka, iščupala crijevo infuzije koju je primao, nakon čega je ‘Maran’ preminuo.“ Mirza Ovnović priznao je da je i sam sudjelovao u pljački kuća u Doljanima.

Imena odgovornih za zločin na Stipića livadi svima poznata!

Neki su detalji i počinitelji vrlo brzo nakon masakra izašli na vidjelo. Postali su čak poznati i neki počinitelji zločina, kao i odgovorni koji su zločin predvodili ili zapovjedili. Tako su, na primjer, preživjeli svjedoci posvjedočili su da je Slavko (Stjepana) Vrljić (1968.), pripadnik bojne ‘Mijat Tomić’, nudio Jusi Kevriću, pripadniku Armije BiH, svoju imovinu (ugostiteljski objekt i automobil) u zamjenu za život. No, na tu ponudu Kevrić je odgovorio da će njegovu imovinu svakako uzeti, a da Vrljić samo može birati između jednog metka i rafala. Na livadici Žabljak, tik do šume, Ismet Eglenović ‘Pegla’, sudeći prema iskazima očevidaca, ubio je Antu (Ivana) Žarića (1965.), također pripadnika doljanske bojne HVO-a ‘Mijat Tomić’.

Također, među odgovornima i osumnjičenima za počinjeni zločin u Doljanima i na Stipića livadi nalazio se i komandant IV. korpusa Armije BiH general Arif Pašalić, zatim komandant jablaničke 44. brigade zvane ‘Neretva’ Enes Kovačević, zamjenik komandanta brigade Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna ‘Glogošnica’ Ekrem Kevrić i Džemal Ovnović, zatim zapovjednik Stanice javne sigurnosti Emin Zebić i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić ‘Cicko’.

Kao ratni zločinac osumnjičen je i već spomenuti Behrem Bećir – Beća (1944.), koji je rođen u selu Jelačići, općina Jablanica, nastavnik tjelesnog odgoja, oženjen, otac četvoro djece, poznati planinar, alpinist i lovac, a koji je pred početak rata bio direktor Osnovne škole ‘Suljo Čilić’ u Jablanici. On je 28. srpnja 1993. godine bio mozak i predvodnik diverzantsko-terorističku akciju 44. brdske brigade Armije BiH iz Jablanice, gdje je u stravičnim ratnim zločinima većina žrtava bila masakrirana.

Posebna je odgovornost za pokolj Hrvata u Doljanima dr. Safeta Ćibe, ratnog predsjednika općina Jablanica, Konjic i Rama/Prozor i ratnog zločinca koji još nije odgovarao za ovaj zločin, a kako stvari stoje i neće. Unatoč stravičnom masakru u Doljanima i toliko hrvatskih žrtava, dr. Safet Ćibo zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem, uputio je čestitke sudionicima ‘akcije’. Čestitka je upućena tog kobnog 28. srpnja u večernjim satima u Dnevniku lokalne CTV Jablanica, a sve je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH. Pohvaljeni su svi sudionici ‘oslobađanja’ Doljana – pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku je tekođer rečeno da će jedan broj vojnika A BiH biti nagrađen za proširenje teritorija R BiH. Posebno je isticano kako su borci A BiH za deset minuta rastjerali ustaše, te da su, kojeg li cinizma, u svemu poštovana ratna pravila i potpuno zaštićeni civili.

‘Muzej revolucije’ u Jablanici – konclogor za Hrvate

Da kažemo riječ-dvije više i o konclogoru ‘priređenom’ za hrvatske civile i vojnike u ‘Muzeju revolucije’ u Jablanici, kako bi se ponešto saznalo i o muslimanskim konclogorima o kojima se uporno šuti. Konclogor ‘Muzej revolucije’ u Jablanici neće prestati biti muslimanski koncentracijski logor za Hrvate, ma koliko se o tome šutjelo. Dakle, s područja sela Doljani nakon muslimanskog napada i masakra u konclogor ‘Muzej revolucije’ u Jablanici 28. srpnja 1993. godine bilo je odvedeno preko 200 hrvatskih civila i vojnika, medu njima je bilo i 58 djece, 10 trudnica, a s njima su bile njihove majke, bake i djedovi. U tom konclogoru već su otprije bili zatočeni jablanički Hrvati i to: 37 iz sela Ćopi, Donja Grabovica i Grabovica; 7 iz sela Mrakovo i 8 iz sela Žuglići.

U podrumskom prostoru tog konclogora bilo je zatočeno još 48 pripadnika HVO-a iz Jablanice (njih 35 bilo je u zatočeništvu od 15. travnja 1993.). Zatočenici su bili smješteni u predvorju ‘Muzeja’ čiji je pod bio od granitnih ploča te dijelom na stubištu, bez grijanja, a imali su malo pokrivača, te su stalno bili izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumu zgrade bila su još 62 zarobljenika HVO-a. Svako jutro oni su morali ustati u tri sata i pješačiti više od pet sati do Pisvira, gdje su gonjeni na prisilni rad.

Prema dugo i brižno pripremanom planu, 31. listopada 1993. godine, zatočeni pripadnici HVO-a, koji su svakodnevno pješačili di Pisvira i natrag (10-tak kilometara, op. a.), zaskočili su dvojicu naoružanih pratitelja i čuvara, razoružali su ih, potom vezali žicom, začepili im usta i ostavili ih tako pokraj puta, a oni su pobjegli prema  položajima HVO-a. Organiziranje bijega izvedeno je savršeno, tako da je tom prilikom skupina od 22 zatočena pripadnika HVO-a kroz selo Stupare uspjela doći do položaja HVO-a. Na svu sreću, tu su relativno brzo prepoznati i tako su sretno stigli svojim domovima. Osobno sam podijelio sreću s tim ljudima, jer sam bio nazočan kad su stigli do naših položaja i sudjelovao u njihovu prepoznavanja. Kad je riječ o uvjetima života u navedenom konclogoru u ‘Muzeju revolucije’ u Jablanici, valja reći da su se bile pojavile uši, žutica, svrab i brojne druge kronične i akutne bolesti.

Jablanički Hrvat M. Z. o konclogoru ‘Muzej revolucije’ svjedoči: “Potpuno neočekivano, 4. studenog ’93. godine, nas sedam odvode u zatvor u ‘Muzej’, a 14. studenog pridružuju nam se i ostali hrvatski zatočenici iz Zukine baze u Donjoj Jablanici. Za vrijeme boravka u Muzeju, četiri mjeseca, nikad nisam izašao vani. U sali nas je ukupno bilo 21., a prostorija nije imala prozora, tako da nikad nismo znali je li dan ili noć. Većinu vremena smo morali ležati, jer nije bilo prostora za hodanje. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata tri smo puta po dvije minute puštani u WC, a u međuvremenu sve potrebe rješavali bismo u sali. Posjeta je bila dopuštena samo najužoj rodbini svakih 15 dana. Hrana je bila užasna, nedovoljna, nejestiva i jednolična.”

Za zločine nitko nije odgovarao

A gdje su i što danas rade ‘zaslužni’ za ova ‘junačka’ djela. Ako se upitate kakva su to junačka djela, odgovor ćete naći u naslovu ovog teksta: kako nisu junačka, kad su svi počinitelji pohvaljeni, a neki i nagrađeni. I svi danas normalno žive među nama. Osim što je npr. podignuta jedna farsična optužnica pred Županijskim sudom u Mostaru, koja je očekivano i odbačena, nitko nije odgovarao za ovaj stravični zločin nad Hrvatima, kao uostalom kao ni za sve druge. I bez obzira što su istražitelji Haaškog suda početkom studenog 2005. godine (u predvečerje izricanja oslobađajuće presude generalu Seferu Haliloviću u Haagu i ustupanje predmeta Sudu BiH, op. a.), vršljali po Doljanima i Stipića livadi dopunjavajući nekakve svoje ranije istrage koje su provodili na tom području, već tada smo, poučeni ružnim iskustvima, znali da će opet biti ‘pojeo vuk magare’. Naravno, tako je i bilo!

Bez obzira na notornu činjenicu da je u vrijeme ovoga teškog ratnog zločina, na čelu stožera Armije BiH bio je general Sefer Halilović, to nikoga ne zanima. Pa niti Haag, naravno! Toliko godina poslije, ubojice i nalogodavci slobodno šeću prostorom BiH, a njihov zapovjednik nakon haaške epizode vraća se u BiH amnestiran od bilo kakve odgovornosti. Optužnica je prebačena na Tužiteljstvo BiH zbog čega je general bio više puta ‘ispitan’ zbog ratnih zločina nad Hrvatima Hercegovine i središnje Bosne. Prebacivanje optužnice Tužiteljstvu BiH doslovno znači – oslobađajuću presudu. No, umjesto da leži iza rešetaka, Sefer Halilović se još jednom cinično narugao svojim žrtvama – Hrvatima, i to tako što je za izbore 2014. godine istaknuo svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Ali ako se protiv Haaga ne može, zar se ništa ne može poduzeti protiv domaćig pravosuđa? Ima li kod kuće u Federaciji nade za hrvatske žrtve muslimanskih zločina? Očito, nema! Ako izuzmemo pokoji bošnjački igrokaz za javnost, a napravili su ih dosada nekoliko, sudi se isključivo Hrvatima. Tako ispada da je najmalobrojniji narod u BiH jedini uspio počiniti ratne zločine, i to nad svima. Može li tužnije?

U međuvremenu Hrvati Doljana, kao uostalom i cijele BiH, žive svoju crnu etničku bilancu i polako, ali sigurno – nestaju! Tako je i s Doljanima, jer se raseljeno stanovništvo Doljana u ogromnoj većini nije vratilo. Fra Andrija Jozić, župnik u Doljanima, naglašava: “Župa Doljani prije rata imala je 1.100 vjernika. Danas ih ima gotovo pet puta manje. Ukupno ih je 246. i svi oni žive u 92 obitelji.”Eto, gdje su danas (2015.) Hrvati Doljana.

Ima li nade?

Bošnjačkim političarima puna su usta otrcanih fraza ‘zločin je zločin’, ‘svaki zločin je za osudu’ ili ‘neka pravosudni organi rade svoj posao’. Ali impotentni organi nisu ni za kakva posla! Da su ti impotentni organi i tijela radili svoj posao, nitko ne bi ni inzistirao na pravdi, ona bi se podrazumijevala.

Danas u Bugojnu, Travniku, Konjicu, Kaknju, Jablanici i drugdje Hrvati koji su preživjeli logore i masakre na ulicama prepoznaju svoje mučitelje, koji pored njih mirno žive sasvim normalnim životom. Ako je ‘zločin – zločin’ i ako je ‘žrtva – žrtva’, maknite svoje mučitelje i zločince s ulica u zatvore, gdje je takvima i mjesto. Vrhunsko je licemjerje tražiti ispriku i suočavanje sa vlastitom prošlošću od svih drugih, a pri tome ignorirati ili čak štititi zločin(c)e u svojim redovima.

Dakle, dvadeset i dvije su godine prošle od zločina u Doljanima i na Stipića livadi, pa zar konačno ne bi bilo ljudski da i bošnjačka politika prizna počinjene zločine kad već tako uporno inzistira da to učine drugi. Ali ‘jok’, ni čuti, jer u Sarajevu vrijede dvostruki “aršini”: ono što vrijedi za Hrvate u FBiH, ne vrijedi i za Bošnjake. Jer, Bože moj, ovo je “njihova država”, a kome se ne sviđa, neka ide!

Hoće li biti baš tako, to ćemo još vidjeti?! Bilo je i većih zala, ali nikud nismo otišli.

Cvitan Kablina/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Bile: obilježavanje ‘Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma’

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma, u organizaciji Odjela HNS-a za Drugi svjetski rat i poraće, ove će godine na Groblju mira na Bilima biti 24. kolovoza (subota najbliža 23. kolovozu).

Sv. misu zadušnicu u 12.00 predvodit će uzoriti kardinal Vinko Puljić koji će ujedno i pokopati pronađene neidentificirane žrtve ratnih i poratnih djelovanja Drugoga svjetskoga rata i poraća. Izaslanstva hrvatskog naroda s obje strane granice položit će vijence i zapaliti svijeće za sve pobijene. Kao i prošlih godina, očekuje se više tisuća osoba koji će sv. misu zadušnicu i događanja pratiti ispod prigodno podignutih šatora. Preporučuje se poći na vrijeme zbog gužvi i mogućih zastoja na cesti.

Zaravan Bile iznad Mostara i Širokog Brijega u veljači 1945. bila je mjesto krvavih okršaja. Danas se tu, na površini od 100.000 m2 polako uzdiže Groblje mira, spomen-prostor na sve pobijene katolike Hrvate iz Herceg Bosne, BiH. Ograđeno je, sazidana je i blagoslovljena crkvica posvećena Sv. Josipu, dovršena kosturnica, zasađena stabla, podignuti prvi križevi, asfaltirane staze. Ostali radovi su u tijeku.

Sve je počelo 2013. u povodu »Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma«. Naum je sazrio kroz rad Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće, povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća na području pojedinih općina (do sada njih 9) te njihovih suradnika, što se sve kasnije uobličilo u Odjel HNS-a BiH za Drugi svjetski rat i poraće.

Željelo se na jednom mjestu pokopati sve neidentificirane posmrtne ostatke ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću koje na svom ozemlju pronađu Povjerenstva te postavljanjem prikladnih križeva simbolično pokopati sve one za koje obitelji ne znaju gdje su pokopani tako da bi imali negdje mjesto pomoliti se i zapaliti svijeću za njih.

Spomenimo još da su jugokomunisti za nekoliko dana u veljači 1945., koliko im je trebalo da pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru, napravili 330 što većih što manjih stratišta i grobišta te da je u Drugom svjetskom ratu i poraću stradao svaki deseti Hercegovac (oko 20.000). Za vrijeme jugokomunizma o tomu se nije smjelo ni govoriti, a kamo li raditi na tomu da ih se dostojno pokopa, što je oduvijek kršćanski a već dugo i civilizacijski doseg.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Tko je kome dužan?

Objavljeno

na

Objavio

Nije ovo prvi puta da Muslimani osporavaju hrvatske zasluge za opstojnost svog naroda i same Bosne i Hercegovine u vrijeme velikosrpske agresije, na što se domaća javnost već pomalo i naviknula. U posljednje vrijeme svjedoci smo čitave kampanje čiji je cilj dokazivanje golemih muslimanskih zasluga za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu…

Hamdija Abdić odgovorio Kolindi: Peti korpus je oslobodio dio Hrvatske, vi biste nas trebali odlikovati!“ (faktor.ba, 1. 8. 2019.)

Nakon razbuktavanja polemike između predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i bošnjačke elite predvođene Željkom Komšićem, u neugodnu raspravu uključio se i nekadašnji pukovnik muslimanske vojske Hamdija Abdić zvani „Tigar“, koji je hrvatskoj predsjednici zamjerio na izjavama o spašavanju Bihaća od strane Hrvatske vojske 1995. godine.

Da podsjetimo, predsjednica je na svečanoj akademiji povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti izjavila kako je „operacija Oluja spasila Bosnu i Hercegovinu i voljela bih da naši susjedi nikada ne zaborave tko im je pružio ruku u najtežim danima“. Takve izjave naši su političari i dosada davali, najčešće u vrijeme proslave Oluje, pa tim prije začuđuje oštra retorika muslimanske strane koja se odjednom našla „pogođenom“.

Bošnjački general protiv Kolinde Grabar-Kitarović: Armija BiH je štitila Hrvatsku

Najviše truda u opovrgavanju povijesnih činjenica dao si je već spomenuti Hamdija Abdić, ratni zapovjednik 505. Viteške brigade Armije RBiH, koji kaže: „U Bihaću se praktično čuvao i Zagreb. Zasluge za očuvanje naroda u  HVO ABiHBosanskoj krajini, koja je bila opkoljena sa svih strana i napadnuta i od domaćih izdajnika, ima samo Peti korpus. Pa nas je napadalo i sa hrvatske teritorije tri i po godine. Borili smo se sa tri neprijatelja i eto sad će nam neko pričati kako nismo mogli i ’95, da bi tad bili gotovi. Kako da ne! Oni su se uvježbavali tri i po godine dok smo se mi borili i ratovali. Dozvolili su samo da poneki helikopter poleti iz Zagreba u svrhu pomoći, a i to su znali po godinu da ne dozvole kad su izbili sukobi dolje u Hercegovini između Armije RBiH i HVO-a. Po godinu dana onda ni ptica sa te strane nije dolazila u Bihać. Tako da ta njihova priča o oslobađanju Krajine i spašavanju Petog korpusa ne pije vode. To valjda zna svako živ. Samo oni ne žele to tako da sagledaju. Oni bi ustvari trebali odlikovati Peti korpus jer im je sačuvao ovamo taj dio Hrvatske. Lika njihova ne bi bila, i ovaj ovamo dio zaleđa, da nije bilo Petog korpusa… Da nas nisu zaustavili, možda bih im ja i u Karlovac došao“ – kaže (skromno) pukovnik Abdić, protiv kojega je tužiteljstvo BiH prošle godine konačno podiglo optužnicu zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića. Što bi rekao narod – pravi se našao da odgovara Kolindi!

Alijina „Sjećanja“

Istine radi, mora se priznati da na muslimansko-bošnjačkoj strani postoje i drukčija razmišljanja! Jedno od njih iznio je IzetbegovićAlija Izetbegović u svojim „Sjećanjima“, u kojima potpuno opovrgava pukovnika Hamdiju: „Devetnaestog jula 1995. vojska hrvatskih (kninskih) Srba napala je sa zapadne strane bihaćki džep. Peti korpus se povlačio, ali je pružao ogorčen otpor i usporavao neprijateljsko napredovanje. Obavio sam više telefonskih razgovora sa generalom Dudakovićem. Prvi put Dudek nije bio optimist… Međutim dogodilo se čudo. Kada je kriza bila na vrhuncu, neočekivano me Tuđman pozvao i predložio da dođem u Split na, kako je rekao, ‘važne razgovore’. Tamo nas je dočekala visoka hrvatska vojno-politička delegacija. Predložili su zajedničku vojnu akciju… Ponudu smo odmah prihvatili. Akcija je počela u petak 4. augusta u ranim jutarnjim satima i uspješno završena za manje od tri dana. Hrvati su oslobodili Kninsku krajinu, a mi probili trogodišnju blokadu bihaćke regije. Spas je došao odakle sam se najmanje nadao.“ – zapisao je Alija Izetbegović. Što se u međuvremenu dogodilo, da ni Alijini najvjerniji sljedbenici više ne drže do riječi svog „oca nacije“?!

Igra brojki

Nije ovo prvi puta da Muslimani osporavaju hrvatske zasluge za opstojnost svog naroda i same Bosne i Hercegovine u vrijeme velikosrpske agresije, na što se domaća javnost već pomalo i naviknula. U posljednje vrijeme svjedoci smo čitave kampanje čiji je cilj dokazivanje golemih muslimanskih zasluga za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, pri  HVčemu se ne preza ni od najluđih pretjerivanja, poput često ponavljane tvrdnje da se u HV-u tijekom rata borilo više od 20.000 Muslimana! Mediji u Hrvatskoj redovito objavljuju takve podvale bez ikakvog komentara, ili barem sumnje u točnost navedene procjene.

Poznati novinar Davor Ivanković, u članku posvećenom „histeriji koja se širi iz BiH“, također nekritički prenosi propagandne izmišljotine: „Pa u HV-u se borilo 25.000 Bošnjaka, to Hrvati ne zaboravljaju, koga oni misle posvađati?“ (Večernji list, 4.8.2019.) U međuvremenu, na internetu se pojavio dokument koji govori da je tijekom rata u HV-u služilo 928 Muslimana, što otprilike odgovara udjelu te nacionalne manjine u hrvatskom stanovništvu. Naime, 1991. godine u Hrvatskoj je popisano 40.000 Muslimana, današnjih Bošnjaka. Ako odbijemo žene, djecu i starce, nesposobne i pacifiste, jasno je da stvarni broj Muslimana koji su se u Domovinskom ratu borili na našoj strani nikako ne može biti puno veći od gore spomenutih 928. Čemu, dakle, pretjerivanja o nečemu što se lako može provjeriti?! Osim toga, nikako ne smijemo zaboraviti ni velik broj Muslimana s prostora BiH, koji su se 1991./1992. stavili na stranu agresorske JNA i tako dali nemali doprinos uništavanju Hrvatske. Ekstremisti u Sarajevu o toj mračnoj epizodi svoje prošlosti šute k’o zaliveni, baš kao i njihovi plaćenici u Zagrebu. Za ovu prigodu spomenimo samo trojicu UZP-ovaca koji su se 1991. istaknuli u neprijateljskim redovima!

Tri ratna druga

Prvi među njima, Izet Nanić iz Bužima, zanat je ispekao ratujući kao oficir JNA u Vukovaru. Početkom rata u BiH priključio se obrani Cazinske krajine i dogurao do zapovjednika 505. Bužimske brigade Armije RBiH. Poginuo je 1995. JNAgodine braneći svoj rodni kraj od srpskog agresora; međutim, to ga nimalo ne ispričava od odgovornosti za vukovarsku tragediju. Ako je za svoj narod heroj, za Vukovarce sigurno nije!

Drugi, široj javnosti nešto poznatiji muslimanski oficir je pilot nekadašnjeg Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva Emir Šišić, koji se istaknuo rušenjem helikoptera s europskim promatračima iznad Hrvatskog zagorja početkom 1992. godine. Naš Emir je, inače, porijeklom stopostotni Bosanac iz Živinica kraj Tuzle, a za svoje „junaštvo“ nagrađen je s 15 godina zatvora koje je djelomično odslužio u Italiji i Srbiji.

Treći, najmanje poznati član veličanstvene trojke je Sead Muračkić iz Kozarca pokraj Prijedora, mladi snajperist koji se u redovima svojih suboraca proslavio ratujući protiv „ustaša“ u zapadnoj Slavoniji. Svoje „uspjehe“ ovjekovječio je zarezima na pušci, a njegovu priču zabilježili su video-kamerom amaterski snimatelji. (v. youtube, „komšije LIPIK PAKRAC NOVSKA“). Ovakvih slučajeva ima na tisuće, pa, da ne bi ispalo kako su samo Muslimani nešto krivi, bilo bi dobro da se istraži i udio drugih naroda bivše SFRJ u agresiji na Hrvatsku (primjerice Crnogoraca i Makedonaca) kako nam jednog dana medijska peta kolona ne bi servirala priče o njihovim zaslugama za našu pobjedu. S te strane gledano, istup Hamdije Abdića možemo samo pozdraviti!

Dinko Pejčinović/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari