Pratite nas

Herceg Bosna

U povodu 22. obljetnice zločina na Stipića livadi

Objavljeno

na

Nikad, ali baš nikad u bošnjačkim medijima nisam pročitao niti slova o zločinima muslimana nad Hrvatima u BiH, a nitko se vrlo i ne buni niti podiže svoj glas protiv toga.

Kao, to doduše jest nepravda, ali Bošnjaci su brojniji, vlast im je u rukama, tu se baš ništa ne može promijeniti. Stoga je nužno koristiti svaku prigodu kako bi se bosansko-hercegovačku javnost, odnosno njen bošnjački dio, podsjetilo i na zločine muslimana i mudžahedina nad Hrvatima u BiH. A jedan od najgnjusnijih zločina muslimana nad Hrvatima u BiH dogodio se 28. srpnja 1993. godine na ozemlju općine Jablanica, manjim dijelom u selu Doljani, a bitno većim i okrutnijim na Stipića livadi, kad su združene muslimanske oružane snage (MOS) masakrirale 39 Hrvata.

[ad id=”68099″]

Bio je to crni dan za Hrvate Doljana, crni da crnji ne može biti! Dugo pripremanim i organiziranim napadom veća skupina muslimanskih snaga, zapravo zlikovaca i ubojica, iz više je smjerova u isto vrijeme upala na prostor sela Doljani. Izvršili su nezapamćen masakr nad tamošnjim stanovništvom, takav masakr da je detalje teško i opisati. Toga nesretnog 28. srpnja 1993. godine, da ponovimo, u Doljanima je ubijeno ukupno 39 hrvatskih civila i vojnika HVO-a, a u samim Doljanima u tom razdoblju smrtno je stradalo i na različite najokrutnije načine ubijeno ukupno 65 ljudi.

U tom su napadu do popodnevnih sati združene MOS-e uspjele ovladati najvećim dijelom sela Doljani, zatim Stropom, Stipića livadom i važnim komunikacijskim pravcem koji preko Pisvira i Pomena vodi prema Gračacu i Prozoru. Nažalost, baš na Pomenu je jedno vozilo naišlo na protutenkovsku minu, pri čemu je život izgubio jedan pripadnik HVO-a.

Doljani – teren nepovoljan za organizaciju obrane

Široki prostor Doljana je u to vrijeme branila domicilna postrojba, bojna ‘Mijat Tomić’, koju su sačinjavali isključivo mještani, koji nisu bili profesionalni vojnici, nego domobrani koji su samo branili svoje domove. Domaći domobrani u svakom su trenutku imali pomoć tek jedne satnije iz sastava ZP Mostar, koja je držala istureni položaj ‘u dnu Doljana’ prema Jablanici, te s vremena na vrijeme još pokoju formacijski manju postrojbu kao ispomoć. Realno, sve to zajedno nisu bile ni približno dovoljne snage za držanje ogromne i zahtjevne crte bojišta.

Kako se dogodio muslimanski prepad i masakr?

U utorak prije podne, 27. srpnja 1993. godine, dan prije  napada ABiH  na Doljane, dvije su postrojbe obavile smjenu i primopredaju, jedna je otišla na odmor.  Sjećam se dobro kako se vojska međusobno zezala kako su imali ugodan tjedan odmora i sunčanja, te kako će i oni koji preuzimaju smjenu jednako tako uživati i sunčati se. Nažalost, nije bilo tako.

Sljedećeg jutra, u srijedu 28. srpnja 1993. godine, nešto prije 10.00 sati, krenuo je sveopći napad združenih muslimanskih oružanih snaga (MOS-a) sačinjenih od pripadnika 44. jablaničke brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnika republičkog MUP-a BiH policijske postaje iz Jablanice, pripadnika tzv. ‘Zukine vojske’ – zloglasne postrojbe za posebne namjene (PPN) ‘Zulfikar’, te pripadnika naoružane skupine muslimana iz sela Jelačići, koje su napale sve položaje HVO-a oko sela Doljani (12 km zapadno od Jablanice). Prema dostupnim svjedočanstvima, muslimanski su zločinci ušli duboko preko planinskih prijevoja u teritorij koji je bio pod kontrolom HVO-a. Prošavši iza leđa hrvatskih branitelja napravili su zasjedu na više mjesta, a između ostalog i na tridesetak minuta hoda udaljenoj Stipića livadi, jedinom izvoru pitke vode koje se nalazilo na okolnim planinskim vrletima.

Narod koji se povlačio iz okupiranih Doljana, jedino je na tome mjestu mogao naći okrjepu, a usput istim tim pravcem i izlaz do slobodnog teritorija na Risovcu, tako da su popodne počele pristizati prve manje skupine na to područje. Čim bi se pojavili, Muslimani su otvarali vatru na njih. Budući da su sve dobro znali, imali su lagan ‘posao’. Tog su dana u ‘sačekuši’ na Stipića livadi mučki poubijali 22 ljudi. Ubijali su nasumce i bez milosti sve koji su im dopali šaka. U popodnevnim satima tog 28. srpnja 1993. godine, te u ‘dugoj mračnoj noći’ koja je slijedila, i sva ostala brda koja okružuju Doljane bila su prepuna Hrvata koji su se povlačili  iz napadnutog i okupiranog sela.

Kako su kasnije potvrdili svjedoci, predvodnik i mozak zločina koji su tada počinile navedene združene muslimanske snage bio je Behrem Bećir – Beća (1944.), nastavnik tjelesnog odgoja, poznati planinar, alpinist i lovac koji je poznavao širi prostor Doljana kao vlastiti džep, zatim su tu još bili Ismet Englenović zvani ‘Pegla’, Amir Halilhodžić zvani ‘Prpa’, Jusa Kevrić i drugi. Oni su ujedno i najodgovorniji za oružani napad na Hrvate i njihovu imovinu, s ovako teškim posljedicama, pri čemu je počinjen masakr nad zatečenim civilima i pripadnicima lokalne domobranske postrojbe HVO-a, bojne ‘Mijat Tomić’ iz Doljana, a s druge strane, najodgovorniji su i za pljačka imovine. Prema tvrdnjama svjedoka, po Jablanici se dugo nakon pokolja u Doljanima slavilo i častilo zločinački kvartet Beća, Pegla, Prpa i Jusa.

Ukupan broj žrtava muslimanskog zločina u Doljanima i na Stipića livadi je 39 pobijenih Hrvata, od toga je 17 ubijenih u selu Doljani i 22 ubijenih na Stipića livadi, a od čega je bilo 8 civila i 31 vojnik HVO-a. Stradali civili i pripadnici bojne HVO-a ‘Mijat Tomić’ iz Doljana usmrćeni su na razne najokrutnije načine: neki su poginuli odmah pri upadu MOS-a u neravnopravnoj borbi, drugi su ubijeni iz zasjede, a najveći broj njih bio je zarobljen, brutalno mučen pa na kraju ubijen. Neki od njih nastradali su i od eksploziva, neki su pak nađeni goli ili u donjem rublju, tako da su im se po tijelu vidjeli tragovi mučenja. Nekoliko vojnika HVO-a je kastrirano, nekima su pak iskopane oči, a skoro svima je ispod tijela stavljena mina ‘kašikara’ ne bi li na taj način stradali i oni koji ih budu pokapali. Također, oko 200 Hrvata, mještana sela Doljani, među kojima je bilo 58 djece i 10 trudnica, uhićeno je i odvedeno u Jablanicu, u novu neizvjesnost muslimanskog konclogora pripravljenog za Hrvate, zvanog ‘Muzej revolucije’ (navedeni prostor je do rata služio kao muzej posvećen besmislenim partizansko-komunističkim mitovima iz II. svjetskog rata, op. a.).

Kad se dogodio iznenadni upad MOS-a u Doljane, pred užasnom i potpuno izvjesnom spoznajom da će biti pobijeni, ljudi su jednostavno bježali na sve strane ‘glavom bez obzira’. Bježao je i doljanski župnik fra Vlado Koštroman u automobilu koji je bio pogođen sa šest metaka, od kojih je jedan okrznuo župnika, a drugi ranio jednu osobu na stražnjem sjedištu.

Zločin ‘Alijine vojske’ na Stipića livadi, na padinama Čvrsnice, otkriven je 28. srpnja 1993. godine kada su pripadnici HVO-a u izravnom okršaju potisnuli  muslimanske snage s položaja na Stipića livadi, a zločin u selu Doljanima otkriven je tek tri dana kasnije, 1. kolovoza 1993., kad su združene postrojbe HVO-a oslobodile selo.

Osobni doživljaji zločina nekih od preživjelih

U samo jednome satu bračni par Kata i Ilija Soldo, koji su i sami lakše ranjeni preživjeli masakr, izgubili su trojicu sinova, koji su na posebno brutalne načine likvidirani (kastriranje, rasporen trbuh, spaljeno tijelo). Kako mi je Kata osobno posvjedočila dan nakon otkrića zločina na Stipića livadi, muslimanski su zločinci sasvim slučajno ostavili na životu i njih dvoje. Naime, samo zato što je jedan od muslimanskih zločinaca u unutarnjem džepu od sakoa njezina supruga Ilije pronašao tisuću njemačkih maraka i stavio ih u svoj džep uz objašnjenje ‘ovo je za Armiju BiH’, bez daljnjeg pregledanja proslijedili su ih u lovačku kolibu gdje su ih pritvorili. Inače, da su ih pretresli, saznali bi njihova imena, a posve je sigurno da bi u tom slučaju i njih odmah pobili. Na svu sreću, nakon pritvaranja, u noći su Solde uspjeli nekako pobjeći iz lovačke kolibe u koju su bili zatočeni i tako su spasili žive glavu. I još nešto: četvrti sin Kate i Ilije Solde, hvala ti Svemogući Bože, ostao je živ, pa iako s ozbiljnim zdravstvenim problemom (šum srca), olakšat će bol i tugu svojih ostarjelih i teško ucviljenih roditelja. Momka sam zadnji put vidio prije puno godina, ne znam ni gdje je ni što radi, ali mu želim svaku sreću u životu.

Kata Soldo, majka trojice masakriranih sinova na Stipića livadi, osobno je posvjedočila pred Komisijom za ratne zločine HR HB: „Kad smo ovdje došli (na krivinu niže lovačke kolibe na Stipića livadi, op. a.), zapucali su i zavikali: Lez’te! I mi smo onda svi polegli. Sve jedno do drugoga. Muslimani su sišli odozgo. Jedan od njih kaže: ‘Tko je ranjen – ranjen, tko nije ranjen – nek’ se diže.’ I mi smo se digli, moja zaova, muž i ja. Nas troje amo smo se digli i nesretni Mikšić s nama kao četvrti. I onda oni zavikaše Mikšiću: ‘Jesi li to ti?’ Kaže meni zaova: ‘Sigurno ga poznaju!’ I onda kaže: ‘Ovaj je pucao na našu Jablanicu.’ I tako je on jadnik… Moga muža su pretresli… Kaže: ‘Vas troje, stojte tu!’ Mikšića odvedoše tu gore poviše… Najprije su ga grdno mučili pa su ga onda ubili kao i sve druge. A nas je odozdo potjeralo i dotjeralo nas gore u vikendicu (lovačku kuću na Stipića livadi, op. a.). I onda smo u noći odatle nekako uspjeli maknuti…“

Božica Žigo iz Doljana također je pred Komisijom za ratne zločine HR HB posvjedočila: „Bio je 28. srpnja, srijeda. Ujutro sam ustala kao i svaki dan, imala sam sina od 18 mjeseci, nije nikad ujutro spavao dugo, ali je to jutro spavao do 10 sati. Pravila sam dvije pite kao obično za doručak, navečer smo dobili struju, uključila sam mašinu, usisavala kuću. Odjednom, čuo se pucanj, svašta nešto i onda meni svekrva govori – odoh ja Nevo dolje na put da vidim što je. Ona je dolje otišla, kad trči putom i govori: ‘Nevo spremaj dijete, muslimani su upali u Doljane.’ Sve su oni pobili, gdje su god što našli: bio djed, bila baka, bio momak, bio čovjek, bila žena, bilo dijete, sve su pobili. Gdje su god što našli, sve su smakli, to je nemoguće, to je strahota Božja.“

Kad je nakon ponovnog oslobađanja cijelog ozemlja Doljana i njegova vraćanja u pravni poredak HR HB, stratište na Stipića livadi posjetio je tadašnji zapovjednik ZP Mostar brigadir Miljenko Lasić, vidno potresen prizorom koji je vidio, on je u izjavi za medije  kazao: “Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su muslimani počinili na ozemlju cijele Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje tjedan dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se iz sela uspjela probiti do ovog mjesta, ali je tu sačekana i iz zasjede mučki pobijena. Nad mrtvim tijelima muslimansi vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela djelomično su i spaljena.”

Kasnije je pričuvni policajac iz Jablanice Mirza (Ragiba) Osnović, pred predstavnikom Komisije za ratne zločine HR HB, također posvjedočio: „Policijske postrojbe i postrojbe 44. brdske brigade Armije BiH krenule su prema naselju Krkača-Doljani pod zapovjedništvom Sene Munikoze, Edina Bešića, Senada Džina i Enesa Kovačevića. Po selu su nasumice pucali tromblonima i minobacačima. Tada je u Krkači-Doljani ubijen Ivica Tomić iz Jablanice, a tu je i ranjen Ivan Žarić, zvani ‘Maran’. Ranjeni ‘Maran’ odveden je u ambulantu u Jablanici, gdje je dobivao infuziju, ali je jedna muslimanka, iščupala crijevo infuzije koju je primao, nakon čega je ‘Maran’ preminuo.“ Mirza Ovnović priznao je da je i sam sudjelovao u pljački kuća u Doljanima.

Imena odgovornih za zločin na Stipića livadi svima poznata!

Neki su detalji i počinitelji vrlo brzo nakon masakra izašli na vidjelo. Postali su čak poznati i neki počinitelji zločina, kao i odgovorni koji su zločin predvodili ili zapovjedili. Tako su, na primjer, preživjeli svjedoci posvjedočili su da je Slavko (Stjepana) Vrljić (1968.), pripadnik bojne ‘Mijat Tomić’, nudio Jusi Kevriću, pripadniku Armije BiH, svoju imovinu (ugostiteljski objekt i automobil) u zamjenu za život. No, na tu ponudu Kevrić je odgovorio da će njegovu imovinu svakako uzeti, a da Vrljić samo može birati između jednog metka i rafala. Na livadici Žabljak, tik do šume, Ismet Eglenović ‘Pegla’, sudeći prema iskazima očevidaca, ubio je Antu (Ivana) Žarića (1965.), također pripadnika doljanske bojne HVO-a ‘Mijat Tomić’.

Također, među odgovornima i osumnjičenima za počinjeni zločin u Doljanima i na Stipića livadi nalazio se i komandant IV. korpusa Armije BiH general Arif Pašalić, zatim komandant jablaničke 44. brigade zvane ‘Neretva’ Enes Kovačević, zamjenik komandanta brigade Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna ‘Glogošnica’ Ekrem Kevrić i Džemal Ovnović, zatim zapovjednik Stanice javne sigurnosti Emin Zebić i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić ‘Cicko’.

Kao ratni zločinac osumnjičen je i već spomenuti Behrem Bećir – Beća (1944.), koji je rođen u selu Jelačići, općina Jablanica, nastavnik tjelesnog odgoja, oženjen, otac četvoro djece, poznati planinar, alpinist i lovac, a koji je pred početak rata bio direktor Osnovne škole ‘Suljo Čilić’ u Jablanici. On je 28. srpnja 1993. godine bio mozak i predvodnik diverzantsko-terorističku akciju 44. brdske brigade Armije BiH iz Jablanice, gdje je u stravičnim ratnim zločinima većina žrtava bila masakrirana.

Posebna je odgovornost za pokolj Hrvata u Doljanima dr. Safeta Ćibe, ratnog predsjednika općina Jablanica, Konjic i Rama/Prozor i ratnog zločinca koji još nije odgovarao za ovaj zločin, a kako stvari stoje i neće. Unatoč stravičnom masakru u Doljanima i toliko hrvatskih žrtava, dr. Safet Ćibo zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem, uputio je čestitke sudionicima ‘akcije’. Čestitka je upućena tog kobnog 28. srpnja u večernjim satima u Dnevniku lokalne CTV Jablanica, a sve je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH. Pohvaljeni su svi sudionici ‘oslobađanja’ Doljana – pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku je tekođer rečeno da će jedan broj vojnika A BiH biti nagrađen za proširenje teritorija R BiH. Posebno je isticano kako su borci A BiH za deset minuta rastjerali ustaše, te da su, kojeg li cinizma, u svemu poštovana ratna pravila i potpuno zaštićeni civili.

‘Muzej revolucije’ u Jablanici – konclogor za Hrvate

Da kažemo riječ-dvije više i o konclogoru ‘priređenom’ za hrvatske civile i vojnike u ‘Muzeju revolucije’ u Jablanici, kako bi se ponešto saznalo i o muslimanskim konclogorima o kojima se uporno šuti. Konclogor ‘Muzej revolucije’ u Jablanici neće prestati biti muslimanski koncentracijski logor za Hrvate, ma koliko se o tome šutjelo. Dakle, s područja sela Doljani nakon muslimanskog napada i masakra u konclogor ‘Muzej revolucije’ u Jablanici 28. srpnja 1993. godine bilo je odvedeno preko 200 hrvatskih civila i vojnika, medu njima je bilo i 58 djece, 10 trudnica, a s njima su bile njihove majke, bake i djedovi. U tom konclogoru već su otprije bili zatočeni jablanički Hrvati i to: 37 iz sela Ćopi, Donja Grabovica i Grabovica; 7 iz sela Mrakovo i 8 iz sela Žuglići.

U podrumskom prostoru tog konclogora bilo je zatočeno još 48 pripadnika HVO-a iz Jablanice (njih 35 bilo je u zatočeništvu od 15. travnja 1993.). Zatočenici su bili smješteni u predvorju ‘Muzeja’ čiji je pod bio od granitnih ploča te dijelom na stubištu, bez grijanja, a imali su malo pokrivača, te su stalno bili izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumu zgrade bila su još 62 zarobljenika HVO-a. Svako jutro oni su morali ustati u tri sata i pješačiti više od pet sati do Pisvira, gdje su gonjeni na prisilni rad.

Prema dugo i brižno pripremanom planu, 31. listopada 1993. godine, zatočeni pripadnici HVO-a, koji su svakodnevno pješačili di Pisvira i natrag (10-tak kilometara, op. a.), zaskočili su dvojicu naoružanih pratitelja i čuvara, razoružali su ih, potom vezali žicom, začepili im usta i ostavili ih tako pokraj puta, a oni su pobjegli prema  položajima HVO-a. Organiziranje bijega izvedeno je savršeno, tako da je tom prilikom skupina od 22 zatočena pripadnika HVO-a kroz selo Stupare uspjela doći do položaja HVO-a. Na svu sreću, tu su relativno brzo prepoznati i tako su sretno stigli svojim domovima. Osobno sam podijelio sreću s tim ljudima, jer sam bio nazočan kad su stigli do naših položaja i sudjelovao u njihovu prepoznavanja. Kad je riječ o uvjetima života u navedenom konclogoru u ‘Muzeju revolucije’ u Jablanici, valja reći da su se bile pojavile uši, žutica, svrab i brojne druge kronične i akutne bolesti.

Jablanički Hrvat M. Z. o konclogoru ‘Muzej revolucije’ svjedoči: “Potpuno neočekivano, 4. studenog ’93. godine, nas sedam odvode u zatvor u ‘Muzej’, a 14. studenog pridružuju nam se i ostali hrvatski zatočenici iz Zukine baze u Donjoj Jablanici. Za vrijeme boravka u Muzeju, četiri mjeseca, nikad nisam izašao vani. U sali nas je ukupno bilo 21., a prostorija nije imala prozora, tako da nikad nismo znali je li dan ili noć. Većinu vremena smo morali ležati, jer nije bilo prostora za hodanje. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata tri smo puta po dvije minute puštani u WC, a u međuvremenu sve potrebe rješavali bismo u sali. Posjeta je bila dopuštena samo najužoj rodbini svakih 15 dana. Hrana je bila užasna, nedovoljna, nejestiva i jednolična.”

Za zločine nitko nije odgovarao

A gdje su i što danas rade ‘zaslužni’ za ova ‘junačka’ djela. Ako se upitate kakva su to junačka djela, odgovor ćete naći u naslovu ovog teksta: kako nisu junačka, kad su svi počinitelji pohvaljeni, a neki i nagrađeni. I svi danas normalno žive među nama. Osim što je npr. podignuta jedna farsična optužnica pred Županijskim sudom u Mostaru, koja je očekivano i odbačena, nitko nije odgovarao za ovaj stravični zločin nad Hrvatima, kao uostalom kao ni za sve druge. I bez obzira što su istražitelji Haaškog suda početkom studenog 2005. godine (u predvečerje izricanja oslobađajuće presude generalu Seferu Haliloviću u Haagu i ustupanje predmeta Sudu BiH, op. a.), vršljali po Doljanima i Stipića livadi dopunjavajući nekakve svoje ranije istrage koje su provodili na tom području, već tada smo, poučeni ružnim iskustvima, znali da će opet biti ‘pojeo vuk magare’. Naravno, tako je i bilo!

Bez obzira na notornu činjenicu da je u vrijeme ovoga teškog ratnog zločina, na čelu stožera Armije BiH bio je general Sefer Halilović, to nikoga ne zanima. Pa niti Haag, naravno! Toliko godina poslije, ubojice i nalogodavci slobodno šeću prostorom BiH, a njihov zapovjednik nakon haaške epizode vraća se u BiH amnestiran od bilo kakve odgovornosti. Optužnica je prebačena na Tužiteljstvo BiH zbog čega je general bio više puta ‘ispitan’ zbog ratnih zločina nad Hrvatima Hercegovine i središnje Bosne. Prebacivanje optužnice Tužiteljstvu BiH doslovno znači – oslobađajuću presudu. No, umjesto da leži iza rešetaka, Sefer Halilović se još jednom cinično narugao svojim žrtvama – Hrvatima, i to tako što je za izbore 2014. godine istaknuo svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Ali ako se protiv Haaga ne može, zar se ništa ne može poduzeti protiv domaćig pravosuđa? Ima li kod kuće u Federaciji nade za hrvatske žrtve muslimanskih zločina? Očito, nema! Ako izuzmemo pokoji bošnjački igrokaz za javnost, a napravili su ih dosada nekoliko, sudi se isključivo Hrvatima. Tako ispada da je najmalobrojniji narod u BiH jedini uspio počiniti ratne zločine, i to nad svima. Može li tužnije?

U međuvremenu Hrvati Doljana, kao uostalom i cijele BiH, žive svoju crnu etničku bilancu i polako, ali sigurno – nestaju! Tako je i s Doljanima, jer se raseljeno stanovništvo Doljana u ogromnoj većini nije vratilo. Fra Andrija Jozić, župnik u Doljanima, naglašava: “Župa Doljani prije rata imala je 1.100 vjernika. Danas ih ima gotovo pet puta manje. Ukupno ih je 246. i svi oni žive u 92 obitelji.”Eto, gdje su danas (2015.) Hrvati Doljana.

Ima li nade?

Bošnjačkim političarima puna su usta otrcanih fraza ‘zločin je zločin’, ‘svaki zločin je za osudu’ ili ‘neka pravosudni organi rade svoj posao’. Ali impotentni organi nisu ni za kakva posla! Da su ti impotentni organi i tijela radili svoj posao, nitko ne bi ni inzistirao na pravdi, ona bi se podrazumijevala.

Danas u Bugojnu, Travniku, Konjicu, Kaknju, Jablanici i drugdje Hrvati koji su preživjeli logore i masakre na ulicama prepoznaju svoje mučitelje, koji pored njih mirno žive sasvim normalnim životom. Ako je ‘zločin – zločin’ i ako je ‘žrtva – žrtva’, maknite svoje mučitelje i zločince s ulica u zatvore, gdje je takvima i mjesto. Vrhunsko je licemjerje tražiti ispriku i suočavanje sa vlastitom prošlošću od svih drugih, a pri tome ignorirati ili čak štititi zločin(c)e u svojim redovima.

Dakle, dvadeset i dvije su godine prošle od zločina u Doljanima i na Stipića livadi, pa zar konačno ne bi bilo ljudski da i bošnjačka politika prizna počinjene zločine kad već tako uporno inzistira da to učine drugi. Ali ‘jok’, ni čuti, jer u Sarajevu vrijede dvostruki “aršini”: ono što vrijedi za Hrvate u FBiH, ne vrijedi i za Bošnjake. Jer, Bože moj, ovo je “njihova država”, a kome se ne sviđa, neka ide!

Hoće li biti baš tako, to ćemo još vidjeti?! Bilo je i većih zala, ali nikud nismo otišli.

Cvitan Kablina/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Kako je tzv. ARBiH 9. svibnja 1993. planirala zauzeti Mostar?

Objavljeno

na

Objavio

Pojedini sarajevski mediji ovih dana, kao uostalom i svake godine objavljuju članke u kojima se, na crnobijeli način, prikazuje hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru. Prema autorima tih članaka rat u Mostaru izgledao je kao u partizanskim filmovima- na jednoj strani, ua padnom dijelu grada su bili fašisti, pripadnici HVO-a i HV-a, koji su napali Mostar i njegove žitelje, dok su na drugoj istočnoj strani bili slabo naoružani, ali hrabri i odvažni antifašistički borci Armije i MUP-a BiH, koji su herojskom borbom, goloruki, uspjeli obraniti Mostar i državu Bosnu i Hercegovinu.

Stvarnost je, međutim, tih ratnih godina izgledala posve drugačije. Kako je, zaista, počeo hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru, tko je i kako planirao zauzimanje Mostara, može se pročitati i na stranicama Wikipedie, koja objavljuje detaljan opis planova i naredbi zapovjednika tzv. ARBiH za zauzimanje grada na Neretvi, te kako je to spriječeno, piše Hrvatski Medijski Servis.

Na srpsku agresiju na grad Mostar i čitavu dolinu rijeke Neretve zajednički odgovaraju Hrvati i Bošnjaci koji se udružuju u Hrvatske obrambene snage i Hrvatsko vijeće obrane. Upravo su te snage potpomognute HV-om operacijom Lipanjske zore u mjesecu lipnju 1992. godine oslobodile grad Mostar i cijelu dolinu rijeke Neretve. Nakon toga dolazi do nesuglasica između HOS-a i HVO-a, no nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića, HOS je raspušten, a Hrvati unutar njega prešli su u HVO, dok su Muslimani prešli u Armiju RBiH.

Hrvatsko vijeće obrane je, nakon pobjede u bitci za Mostar, upravljalo Mostarom od 26. lipnja 1992. godine. U postrojbama HVO-a osim Hrvata je bilo i Bošnjaka. Većina Bošnjaka je bila u „Samostalnom mostarskom bataljunu“ (Samostalni bataljun obrane Mostara) koji je bio pod upravom HVO-a, a osim u toj postrojbi Bošnjaka je bilo gotovo u svim postrojbama HVO-a (u naseljima Potoci i Vrapčići u postrojbama HVO-a broj Bošnjaka i Hrvata gotovo da je bio podjednak). U studenom 1992. godine, na području Jablanice, Konjica i Mostara osniva se IV. korpus Armije BiH. Odnosi između Hrvata i Bošnjaka počinju se zahlađivati krajem 1992. i početkom 1993. godine.

Interna uputstva

VOS GS HVO 22. srpnja 1992. izvijestio je da je bilo problema u odnosima između HVO i muslimanskih snaga TO. Postoje dva zapovjedništva. Dok se HVO bori i drži borbene crte prema Srbima, pripadnici muslimanske TO bježe s položaja, paradiraju po gradovima, pljačkaju i bacaju ljagu na HVO. Na prostoru srednje Bosne svi zapovjednici TO su pripadnici bivše JNA. Središte muslimanskog fundamentalizma je u Zenici, gdje se pripremaju i obučavaju jedinice za djelovanje protiv postrojbi HVO, iste se obučavaju u mudžahedinskom stilu (fanatizam). U isto vrijeme u zapadnoj Hercegovini TO je djelovala preko HOS-a. Na prisezi satnija HOS-a u Čapljini ispred TO bio je prisutan Armin Pohara – pukovnik sa svojom pratnjom. Pripadnicima TO isplaćena je ista plaća kao i pripadnicima HOS-a; jer, prema izvješću VOS GS HVO od 8. kolovoza 1992. muslimani u BiH su navodno dobili interna upustva da ulaze isključivo u postrojbe TO ili HOS, da bi se borili protiv legalnih civilnih vlasti HVO i pokušali držati što više teritorije pod svojom kontrolom. Navodno je u Čapljini u postrojbi HOS-a, koja broji oko 400 vojaka 80 % Muslimana. Navodno im je cilj borba protiv civilnih vlasti HVO i omogućavanje izbjeglicama iz Trebinja, Bileće, Nevesinja i dr. mjesta (pretežno Muslimani) da se trajno nasele u ovoj općini.

Tiho zauzimanje grada

Bošnjački su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. godine počeli vraćati s Jadrana gdje su bili u izbjeglištvu. Po Mostaru se sve češće pojavljuju “ljiljani” na uniformama pripadnika Armije BiH. Armija BiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi između Bošnjaka i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema VRS-u), Bošnjaci su tiho zauzimali grad.

U zgradi Vranica (u središnjem dijelu zapadnog Mostaru) u kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa Armije BiH probijeni su svi podrumi duž Ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja zgrada s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike kontrolirala bošnjačka vojska. U Mostaru se osjećala sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti poziv Sefera Halilovića Bošnjacima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Bošnjake na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje zapovjedništva nad jedinicama i teritorijem.

Šifra za napad RAK-625

Dok je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO, Muslimani-Bošnjaci smišljali su napad na HVO. Armija naložila napad na HVO u Mostaru sa šifrom ‘RAK-625’. dana 19. travnja 1993. godine, 20 dana prije otvorena napada, sastavili su zapovijed za napad na Hrvate. Uputio ju je zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka. Drugi bataljun dobio je zadaću zaposjesti položaje za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute crte imali su izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum. 1. bataljun dobio je zadaću zauzeti južne prilaze gradu te borbeno djelovati prema Rodoču. Zadaća 3. bataljuna bila je “zatvoriti Vrapčiće” i onemogućiti prijelaz preko HE Mostar uz upotrebu raketnih bacača. Bataljun Nevesinje dobio je zadaću zauzeti Đački dom i Ekonomsku školu, a Samostalna četa Blagaj – Kosor – Buna ovladati mostovima preko Bune na cesti Mostar – Čapljina i Mostar – Domanovići te ne dopustiti dolazak pojačanja HVO-a iz Čapljine.

Na vjernost HVO i HZ HB prisegnuo je i bivši mostarski (do)gradonačelnik Safet Oručević. Pripadnicima MUP-a RBiH po toj zapovijedi bila je zadaća izvršiti napad na prostorije MUP-a HZ HB i Policijske postaje Mostar, zaposjesti ih i uporno braniti. U zapovijedi je stajalo da moraju težiti da u ARBIH zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar. Zadaća Izviđačkog voda bila je zauzeti zgradu Elektrohercegovine, a diverzantski vod napasti objekte Žitoprometa, tj. izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve. Dalja zadaća bila je uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza crta HVO sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava HVO. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade bio je RAK-625. Dokaz da HVO nije planirao napad je taj što je u trenutku sukoba oko zgrade Vranica, zapovjednik Zbornoga područja HVO-a tražio hitno pojačanje iz Čitluka, a hitna pojačanja se ne zove kad se isplaniralo napad, nego u hitnim situacijama nepripremljenosti.

Napad na Sjeverni logor

6. svibnja, nakon povratka sa smjene, koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Zapovijed od 19. travnja počela se ostvarivati 9. svibnja 1993., u 5 sati ujutro, kada Armija BiH napada vojarnu Sjeverni logor, u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo HVO-a Mostar i mnoge važne ciljeve u središtu grada, zacrtane još 19. travnja. Jedinice Armije BiH smještene u zapadnom Mostaru u zgradi Vranica pokrenule su veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, u kojima Bošnjaci pokušavaju zauzeti cijeli Mostar.

Protunapad i zauzimanje “Vranice”

HVO pokreće svoj protunapad i zauzima Vranicu, 10. svibnja 1993. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika Armije BiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. Uspostavljena je crta bojišnice između HVO-a i Armije BiH u gradu, u ulici Alekse Šantića i Bulevaru narodne revolucije, koja je podijelila grad na zapadni i istočni dio. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Bošnjake te ih smjestiti u zarobljenički logore: Heliodrom i Dretelj. HVO-u je u pomoć došlo oko 1.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema moru spriječen. Lokalni branitelji branili su uglavnom naseljena mjesta, dok su praznine u liniji popunjavali dragovoljci iz Hrvatske. Bošnjaci su se povremeno koristili taktikom ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici Armija BiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi.

Najjača i najbolje pripremljena bošnjačka ofenziva na području Mostara nije uspjela zahvaljujući Mladenu Naletiliću “Tuti”, koji je preko Hrvatskog radija Mostar pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe.

Spajanje s Jablanicom i Konjicom

Armija BiH poduzela je napadnu akciju spajanja područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica, što su potvrdili međunarodni promatrači i sudsko vijeće MKSJ, a nikakvu “deblokadu”, kako velikobošnjački pseudopovjesničari i politikanti iskrivljavaju. Tzv. ABiH napala je 30. lipnja 1993. i zauzela ovu vojarnu. Ranog jutra 30. lipnja 1993. između 3:00 i 3:45 sati, snage ABiH su napale vojarnu Tihomir Mišić. U daljnjem tijeku napada udarile na položaja HVO-a sjevernom od istočnog Mostara, naročito na području Bijelog Polja. Pri tome je uspjela staviti pod svoju nadzor područje u pravcu Drežnice i Jablanice pa sve do brane u Salakovcu, Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće i Salakovac kao i nekoliko drugih mjesta u pojasu od 26 km sjeverno od Mostara, uključujući i područje Potoka, i vojarnu Tihomir Mišić. Izvršila ga je u suradnji s vojnicima HVO-a muslimanske nacionalnosti koji su dezertirali iz HVO-a i stupili u redove ABiH, naročito sa muslimanskim vojnicima 1. i 3. brigade HVO-a, kao i 2. brigade, uključujući 1. bojnu “Bijelo Polje” i 2. bojnu.

Bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Bošnjaka u HVO-u dolazi do pobune protiv Hrvata, a „Samostalni mostarski bataljun“ napušta položaje koje HVO drži prema Srbima. Toga dana između 2:30 i 3 sata bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju. “Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba. Isto tako je postupio i HVO koji je također otvarao logore za bošnjačke civile i pripadnike Armije BiH: “Heliodrom”, bivša vojarna JNA koja se nalazi u Rodoču, južnom predgrađu Mostara i “Dretelj” također vojni objekt JNA u Dretelju kod Čapljine. Kroz logore obiju vojski prošlo je tisuće i tisuće zatvorenika. Oni su u logorima proživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih su preminuli.

Armija BiH s područja Mostara i bivši pripadnici HVO-a bošnjačke nacionalnosti u Potocima i Vrapčićima od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine, zauzeli su područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima i istočni dio grada Mostara. Zauzeta su sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Hrvatsko vijeće obrane je zarobilo velik dio Bošnjaka iz zapadnog dijela grada Mostara te iz ostalih dijelova mostarske općine koje su bile pod kontrolom HVO-a.

Kako je srušen Stari most?

U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije BiH (istočni dio) je bio blokiran i granatiran od strane HVO-a. U jednom takvom granatiranju 9. studenog 1993. godine navodno je bio srušen Stari most, crni mit i zlonamjerna podvala koju se beskritično vrtilo po svjetskim medijima ne pitajući za autentičnost i sam sadržaj što snimka kazuje. Analize su pokazale da Stari most nije srušio tenk HVO-a, nego podmetnuta mina aktivirana iz muslimanskog dijela grada, što potvrđuje izjave generala Praljka da nije sudjelovao u tome vandalskom činu. Na Haaškom sudu sudac je pravedno upitao ima li stvarnih dokaza da su Hrvati uopće srušili taj most. Te dvije godine (1993. i 1994.) Bošnjaci (koji nisu uspjeli pobjeći od ratnih sukoba) u istočnom Mostaru proživljavali su najteže trenutke. Armija BiH u samom gradu je bila u očajnom stanju i jedva su neki dočekali surađivati sa Srbima i nabavljati oružje od Vojske Republike Srpske za što nisu morali mnogo platiti, jer plaćeni iznos bio je daleko manji od onog što su im Srbi pružili. Srbi su topništvom pomagali muslimansko-bošnjačke ratne napore protiv Hrvata.

Razoružavanje brigade “Bregava”

U stolačkom HVO-u morali su reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Doznalo se da Muslimani planiraju izbiti na Čapljinu i Tasovčiće i dalje ka moru. Stoga su iz HVO-a muslimanskoj brigadi „Bregava“ dali su ultimatum za povlačenje. HVO je imao mješovit sastav gdje su neke brigade imale trećinu vojnika muslimanske nacionalnosti, koji su ušli u brigadu HVO tek nakon oslobođenja Stoca. HVO ih je uvježbao i naoružao, a u brigadi „Bregava“ bili su gotovo isključivo Muslimani. Odbili su iz “Bregave” Nakon zapovijed za povlačenje. Nakon saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a 19. travnja 1993. uhitili su zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Istovremeno, sjevernije od Stoca, ABiH je na konjičkom i jablaničkom području nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar. Snage ABiH pokrenule su 13. srpnja napadnu akciju prema Stocu, Čapljini i Dubravskoj visoravni. Nakon teškog poraza ABiH na Dubravama, morali su se povući ka Blagaju. Nakon toga su djelovali samo preko jakih diverzantsko-izviđačkih grupa.Pripadnici HVO-a 3. kolovoza 1993. godine su izvršili deportaciju Bošnjaka iz općine Stolac prema crtama Armije Bosne i Hercegovine u Blagaju. Protjerani stolački Bošnjaci utočište su pronašli u istočnom Mostaru, a time je stvoren još veći pritisak istočni dio grada Mostara i njegove ograničene mogućnosti.

Napad na Vrde

Krajem kolovoza 1993. godine, Armija BiH ponovno pokušava nastaviti prodore dolinom Neretve. Sefer Halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. kolovoza, kada je po zapovijedi zapovjednika Armije BiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka “Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne komande (IKM)” sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica. Početkom rujna 1993. godine, pristižu jedinice iz okolice Sarajeva, koje se raspoređuju u borbeni poredak. Dana 6. rujna 1993. počinje žestoki napad na HVO na pravcu Vrda. Vrdi se nalaze sjeverozapadno od Mostara i da su, kojim slučajem, Vrdi u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bi bila jako teška. Vojnici HVO-a su zaustavili su ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, a pripadnici Armije BiH u tijeku operacije izvršile su više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te su uništavali i pljačkali hrvatsku imovinu.

Užasan zločin u Grabovici

Užasan zločin je počinjen u selu Grabovici od strane postrojbi Armije BiH (vidi Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.). Selo Grabovica se nalazi na granici mostarske i jablaničke općine. U zoru 9. rujna 1993. počeo je zločin nad civilnim hrvatskim stanovništvom. Vojnici Armije BiH su ubijali redom Hrvate, ne gledajući na godine i spol, a seljani su gubili živote samo zato što su bili Hrvati. Seljani su teško mučeni, odsijecane su im glave, leševi su bacani u kanjon Neretve. Jedan Hrvat je razapet na križ, a glava mu je odrubljena i nabijena na kolac pokraj križa. Njegovoj ženi izvadili su srce i pekli ga na vatri. U obranu svojih susjeda Hrvata digle su se susjede Bošnjakinje, ali su i one ubijene od strane svojih sunarodnjaka. O ovome zločinu znao je vrh bošnjačkih vlasti u Sarajevu i Armije BiH. Godinama nakon rata ulaz u selo Hrvatima je bio zabranjivan, a nikakav istražni postupak kojim bi se kaznili zločinci nije pokrenut.

U ratnom sukobu između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegoine na području općine Mostar, Hrvati su imali 80 ratnih žrtava, od toga je bilo 19 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, 1 dijete i 60 odraslih civila. U Mostaru, u bošnjačkim logorima, bilo je zatočeno 672 Hrvata od kojih je ubijeno 77./Wikipedia/HMS/

General tzv. Armije BiH otvoreno priznao zbog čega se BiH danas nalazi u nezavidnoj situaciji

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Mjere pomoći gospodarstvu Grada Ljubuškog nisu mrtvo slovo na papiru: Danas isplaćeno 106.070,00 KM – prijave još traju

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Grad Ljubuški

Danas su, po javnim pozivima koji su još u tijeku, izvršene isplate na transakcijske račune poslovnih subjekata koji su se do jučer prijavili na raspisane javne pozive i zadovoljili propisane uvijete.

Riječ je o javnim pozivima  koje je raspisao Gradonačelnik Nevenko Barbarić sukladno odluci Gradskog vijeća Ljubuški od 21. travnja 2020. godine o mjerama pomoći gospodarstvu radi ublažavanja posljedica pandemije uzrokovane koronavirusom (Covid-19).

Grad Ljubuški je prvi od gradova i općina u Bosni i Hercegovine koji je donio ovakve mjere, a današnjim činom isplate pokazao je da se radi o konkretnoj pomoći čime se želi fokusirati na očuvanje radnih mjesta. Teret izvanrednog stanja i usporavanja gospodarstva ne može i ne smije biti stavljen isključivo na teret poslodavaca – zaključuju iz Gradske uprave Ljubuški.

Javne pozive, kao i preliminarne rezultate možete pronaći na službenoj stranci Grada Ljubuškog: www.ljubuski.ba

Pogledajte preliminarne rezultate:PRELIMINARNI REZULTATI Javnog poziva za podnošenje zahtjeva za dodjelu proračunskih sredstava Grada Ljubuškog radi isplate naknade plaća za mjesec travanj

PRELIMINARNI REZULTATI  Javnog poziva za podnošenje zahtjeva za povrat uplaćenog poreza na tvrtku za 2020. godinu

Podnositelji zahtjeva nezadovoljni Preliminarnim rezultatima, imaju pravo prigovora na iste u roku od 3 dana od dana objavljivanja rezultata na službenoj stranici Grada Ljubuškog.

Prigovor se podnosi u pisanoj formi:
– osobno na protkol Gradske uprave Ljubuški,
– preporučeno putem pošte na adresu: Grad Ljubuški, Trg dr. Franje Tuđmana 1, 88320 Ljubuški,
– putem faxa na broj: 039-835-532, ili
– putem elektroničke pošte na adresu: [email protected].Javni poziv za podnošenje zahtjeva za povrat uplaćenog poreza na tvrtku i Javni poziv za podnošenje zahtjeva za dodjelu proračunskih sredstava Grada Ljubuškog radi isplate nakande plaća za mjesec travanj ostaju otvoreni do utorka 12. svibnja 2020. godine.

Po obradi zaprimljenih zahtjeva, Povjerenstvo za provedbu postupka povrata uplaćenog poreza na tvrtku za 2020. godinu će na službenoj stranici Grada Ljubuškog objavljivati rezultate Javnog poziva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari