Pratite nas

Herceg Bosna

U povodu 22. obljetnice zločina na Stipića livadi

Objavljeno

na

Nikad, ali baš nikad u bošnjačkim medijima nisam pročitao niti slova o zločinima muslimana nad Hrvatima u BiH, a nitko se vrlo i ne buni niti podiže svoj glas protiv toga.

Kao, to doduše jest nepravda, ali Bošnjaci su brojniji, vlast im je u rukama, tu se baš ništa ne može promijeniti. Stoga je nužno koristiti svaku prigodu kako bi se bosansko-hercegovačku javnost, odnosno njen bošnjački dio, podsjetilo i na zločine muslimana i mudžahedina nad Hrvatima u BiH. A jedan od najgnjusnijih zločina muslimana nad Hrvatima u BiH dogodio se 28. srpnja 1993. godine na ozemlju općine Jablanica, manjim dijelom u selu Doljani, a bitno većim i okrutnijim na Stipića livadi, kad su združene muslimanske oružane snage (MOS) masakrirale 39 Hrvata.

[ad id=”68099″]

Bio je to crni dan za Hrvate Doljana, crni da crnji ne može biti! Dugo pripremanim i organiziranim napadom veća skupina muslimanskih snaga, zapravo zlikovaca i ubojica, iz više je smjerova u isto vrijeme upala na prostor sela Doljani. Izvršili su nezapamćen masakr nad tamošnjim stanovništvom, takav masakr da je detalje teško i opisati. Toga nesretnog 28. srpnja 1993. godine, da ponovimo, u Doljanima je ubijeno ukupno 39 hrvatskih civila i vojnika HVO-a, a u samim Doljanima u tom razdoblju smrtno je stradalo i na različite najokrutnije načine ubijeno ukupno 65 ljudi.

U tom su napadu do popodnevnih sati združene MOS-e uspjele ovladati najvećim dijelom sela Doljani, zatim Stropom, Stipića livadom i važnim komunikacijskim pravcem koji preko Pisvira i Pomena vodi prema Gračacu i Prozoru. Nažalost, baš na Pomenu je jedno vozilo naišlo na protutenkovsku minu, pri čemu je život izgubio jedan pripadnik HVO-a.

Doljani – teren nepovoljan za organizaciju obrane

Široki prostor Doljana je u to vrijeme branila domicilna postrojba, bojna ‘Mijat Tomić’, koju su sačinjavali isključivo mještani, koji nisu bili profesionalni vojnici, nego domobrani koji su samo branili svoje domove. Domaći domobrani u svakom su trenutku imali pomoć tek jedne satnije iz sastava ZP Mostar, koja je držala istureni položaj ‘u dnu Doljana’ prema Jablanici, te s vremena na vrijeme još pokoju formacijski manju postrojbu kao ispomoć. Realno, sve to zajedno nisu bile ni približno dovoljne snage za držanje ogromne i zahtjevne crte bojišta.

Kako se dogodio muslimanski prepad i masakr?

U utorak prije podne, 27. srpnja 1993. godine, dan prije  napada ABiH  na Doljane, dvije su postrojbe obavile smjenu i primopredaju, jedna je otišla na odmor.  Sjećam se dobro kako se vojska međusobno zezala kako su imali ugodan tjedan odmora i sunčanja, te kako će i oni koji preuzimaju smjenu jednako tako uživati i sunčati se. Nažalost, nije bilo tako.

Sljedećeg jutra, u srijedu 28. srpnja 1993. godine, nešto prije 10.00 sati, krenuo je sveopći napad združenih muslimanskih oružanih snaga (MOS-a) sačinjenih od pripadnika 44. jablaničke brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnika republičkog MUP-a BiH policijske postaje iz Jablanice, pripadnika tzv. ‘Zukine vojske’ – zloglasne postrojbe za posebne namjene (PPN) ‘Zulfikar’, te pripadnika naoružane skupine muslimana iz sela Jelačići, koje su napale sve položaje HVO-a oko sela Doljani (12 km zapadno od Jablanice). Prema dostupnim svjedočanstvima, muslimanski su zločinci ušli duboko preko planinskih prijevoja u teritorij koji je bio pod kontrolom HVO-a. Prošavši iza leđa hrvatskih branitelja napravili su zasjedu na više mjesta, a između ostalog i na tridesetak minuta hoda udaljenoj Stipića livadi, jedinom izvoru pitke vode koje se nalazilo na okolnim planinskim vrletima.

Narod koji se povlačio iz okupiranih Doljana, jedino je na tome mjestu mogao naći okrjepu, a usput istim tim pravcem i izlaz do slobodnog teritorija na Risovcu, tako da su popodne počele pristizati prve manje skupine na to područje. Čim bi se pojavili, Muslimani su otvarali vatru na njih. Budući da su sve dobro znali, imali su lagan ‘posao’. Tog su dana u ‘sačekuši’ na Stipića livadi mučki poubijali 22 ljudi. Ubijali su nasumce i bez milosti sve koji su im dopali šaka. U popodnevnim satima tog 28. srpnja 1993. godine, te u ‘dugoj mračnoj noći’ koja je slijedila, i sva ostala brda koja okružuju Doljane bila su prepuna Hrvata koji su se povlačili  iz napadnutog i okupiranog sela.

Kako su kasnije potvrdili svjedoci, predvodnik i mozak zločina koji su tada počinile navedene združene muslimanske snage bio je Behrem Bećir – Beća (1944.), nastavnik tjelesnog odgoja, poznati planinar, alpinist i lovac koji je poznavao širi prostor Doljana kao vlastiti džep, zatim su tu još bili Ismet Englenović zvani ‘Pegla’, Amir Halilhodžić zvani ‘Prpa’, Jusa Kevrić i drugi. Oni su ujedno i najodgovorniji za oružani napad na Hrvate i njihovu imovinu, s ovako teškim posljedicama, pri čemu je počinjen masakr nad zatečenim civilima i pripadnicima lokalne domobranske postrojbe HVO-a, bojne ‘Mijat Tomić’ iz Doljana, a s druge strane, najodgovorniji su i za pljačka imovine. Prema tvrdnjama svjedoka, po Jablanici se dugo nakon pokolja u Doljanima slavilo i častilo zločinački kvartet Beća, Pegla, Prpa i Jusa.

Ukupan broj žrtava muslimanskog zločina u Doljanima i na Stipića livadi je 39 pobijenih Hrvata, od toga je 17 ubijenih u selu Doljani i 22 ubijenih na Stipića livadi, a od čega je bilo 8 civila i 31 vojnik HVO-a. Stradali civili i pripadnici bojne HVO-a ‘Mijat Tomić’ iz Doljana usmrćeni su na razne najokrutnije načine: neki su poginuli odmah pri upadu MOS-a u neravnopravnoj borbi, drugi su ubijeni iz zasjede, a najveći broj njih bio je zarobljen, brutalno mučen pa na kraju ubijen. Neki od njih nastradali su i od eksploziva, neki su pak nađeni goli ili u donjem rublju, tako da su im se po tijelu vidjeli tragovi mučenja. Nekoliko vojnika HVO-a je kastrirano, nekima su pak iskopane oči, a skoro svima je ispod tijela stavljena mina ‘kašikara’ ne bi li na taj način stradali i oni koji ih budu pokapali. Također, oko 200 Hrvata, mještana sela Doljani, među kojima je bilo 58 djece i 10 trudnica, uhićeno je i odvedeno u Jablanicu, u novu neizvjesnost muslimanskog konclogora pripravljenog za Hrvate, zvanog ‘Muzej revolucije’ (navedeni prostor je do rata služio kao muzej posvećen besmislenim partizansko-komunističkim mitovima iz II. svjetskog rata, op. a.).

Kad se dogodio iznenadni upad MOS-a u Doljane, pred užasnom i potpuno izvjesnom spoznajom da će biti pobijeni, ljudi su jednostavno bježali na sve strane ‘glavom bez obzira’. Bježao je i doljanski župnik fra Vlado Koštroman u automobilu koji je bio pogođen sa šest metaka, od kojih je jedan okrznuo župnika, a drugi ranio jednu osobu na stražnjem sjedištu.

Zločin ‘Alijine vojske’ na Stipića livadi, na padinama Čvrsnice, otkriven je 28. srpnja 1993. godine kada su pripadnici HVO-a u izravnom okršaju potisnuli  muslimanske snage s položaja na Stipića livadi, a zločin u selu Doljanima otkriven je tek tri dana kasnije, 1. kolovoza 1993., kad su združene postrojbe HVO-a oslobodile selo.

Osobni doživljaji zločina nekih od preživjelih

U samo jednome satu bračni par Kata i Ilija Soldo, koji su i sami lakše ranjeni preživjeli masakr, izgubili su trojicu sinova, koji su na posebno brutalne načine likvidirani (kastriranje, rasporen trbuh, spaljeno tijelo). Kako mi je Kata osobno posvjedočila dan nakon otkrića zločina na Stipića livadi, muslimanski su zločinci sasvim slučajno ostavili na životu i njih dvoje. Naime, samo zato što je jedan od muslimanskih zločinaca u unutarnjem džepu od sakoa njezina supruga Ilije pronašao tisuću njemačkih maraka i stavio ih u svoj džep uz objašnjenje ‘ovo je za Armiju BiH’, bez daljnjeg pregledanja proslijedili su ih u lovačku kolibu gdje su ih pritvorili. Inače, da su ih pretresli, saznali bi njihova imena, a posve je sigurno da bi u tom slučaju i njih odmah pobili. Na svu sreću, nakon pritvaranja, u noći su Solde uspjeli nekako pobjeći iz lovačke kolibe u koju su bili zatočeni i tako su spasili žive glavu. I još nešto: četvrti sin Kate i Ilije Solde, hvala ti Svemogući Bože, ostao je živ, pa iako s ozbiljnim zdravstvenim problemom (šum srca), olakšat će bol i tugu svojih ostarjelih i teško ucviljenih roditelja. Momka sam zadnji put vidio prije puno godina, ne znam ni gdje je ni što radi, ali mu želim svaku sreću u životu.

Kata Soldo, majka trojice masakriranih sinova na Stipića livadi, osobno je posvjedočila pred Komisijom za ratne zločine HR HB: „Kad smo ovdje došli (na krivinu niže lovačke kolibe na Stipića livadi, op. a.), zapucali su i zavikali: Lez’te! I mi smo onda svi polegli. Sve jedno do drugoga. Muslimani su sišli odozgo. Jedan od njih kaže: ‘Tko je ranjen – ranjen, tko nije ranjen – nek’ se diže.’ I mi smo se digli, moja zaova, muž i ja. Nas troje amo smo se digli i nesretni Mikšić s nama kao četvrti. I onda oni zavikaše Mikšiću: ‘Jesi li to ti?’ Kaže meni zaova: ‘Sigurno ga poznaju!’ I onda kaže: ‘Ovaj je pucao na našu Jablanicu.’ I tako je on jadnik… Moga muža su pretresli… Kaže: ‘Vas troje, stojte tu!’ Mikšića odvedoše tu gore poviše… Najprije su ga grdno mučili pa su ga onda ubili kao i sve druge. A nas je odozdo potjeralo i dotjeralo nas gore u vikendicu (lovačku kuću na Stipića livadi, op. a.). I onda smo u noći odatle nekako uspjeli maknuti…“

Božica Žigo iz Doljana također je pred Komisijom za ratne zločine HR HB posvjedočila: „Bio je 28. srpnja, srijeda. Ujutro sam ustala kao i svaki dan, imala sam sina od 18 mjeseci, nije nikad ujutro spavao dugo, ali je to jutro spavao do 10 sati. Pravila sam dvije pite kao obično za doručak, navečer smo dobili struju, uključila sam mašinu, usisavala kuću. Odjednom, čuo se pucanj, svašta nešto i onda meni svekrva govori – odoh ja Nevo dolje na put da vidim što je. Ona je dolje otišla, kad trči putom i govori: ‘Nevo spremaj dijete, muslimani su upali u Doljane.’ Sve su oni pobili, gdje su god što našli: bio djed, bila baka, bio momak, bio čovjek, bila žena, bilo dijete, sve su pobili. Gdje su god što našli, sve su smakli, to je nemoguće, to je strahota Božja.“

Kad je nakon ponovnog oslobađanja cijelog ozemlja Doljana i njegova vraćanja u pravni poredak HR HB, stratište na Stipića livadi posjetio je tadašnji zapovjednik ZP Mostar brigadir Miljenko Lasić, vidno potresen prizorom koji je vidio, on je u izjavi za medije  kazao: “Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su muslimani počinili na ozemlju cijele Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje tjedan dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se iz sela uspjela probiti do ovog mjesta, ali je tu sačekana i iz zasjede mučki pobijena. Nad mrtvim tijelima muslimansi vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela djelomično su i spaljena.”

Kasnije je pričuvni policajac iz Jablanice Mirza (Ragiba) Osnović, pred predstavnikom Komisije za ratne zločine HR HB, također posvjedočio: „Policijske postrojbe i postrojbe 44. brdske brigade Armije BiH krenule su prema naselju Krkača-Doljani pod zapovjedništvom Sene Munikoze, Edina Bešića, Senada Džina i Enesa Kovačevića. Po selu su nasumice pucali tromblonima i minobacačima. Tada je u Krkači-Doljani ubijen Ivica Tomić iz Jablanice, a tu je i ranjen Ivan Žarić, zvani ‘Maran’. Ranjeni ‘Maran’ odveden je u ambulantu u Jablanici, gdje je dobivao infuziju, ali je jedna muslimanka, iščupala crijevo infuzije koju je primao, nakon čega je ‘Maran’ preminuo.“ Mirza Ovnović priznao je da je i sam sudjelovao u pljački kuća u Doljanima.

Imena odgovornih za zločin na Stipića livadi svima poznata!

Neki su detalji i počinitelji vrlo brzo nakon masakra izašli na vidjelo. Postali su čak poznati i neki počinitelji zločina, kao i odgovorni koji su zločin predvodili ili zapovjedili. Tako su, na primjer, preživjeli svjedoci posvjedočili su da je Slavko (Stjepana) Vrljić (1968.), pripadnik bojne ‘Mijat Tomić’, nudio Jusi Kevriću, pripadniku Armije BiH, svoju imovinu (ugostiteljski objekt i automobil) u zamjenu za život. No, na tu ponudu Kevrić je odgovorio da će njegovu imovinu svakako uzeti, a da Vrljić samo može birati između jednog metka i rafala. Na livadici Žabljak, tik do šume, Ismet Eglenović ‘Pegla’, sudeći prema iskazima očevidaca, ubio je Antu (Ivana) Žarića (1965.), također pripadnika doljanske bojne HVO-a ‘Mijat Tomić’.

Također, među odgovornima i osumnjičenima za počinjeni zločin u Doljanima i na Stipića livadi nalazio se i komandant IV. korpusa Armije BiH general Arif Pašalić, zatim komandant jablaničke 44. brigade zvane ‘Neretva’ Enes Kovačević, zamjenik komandanta brigade Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna ‘Glogošnica’ Ekrem Kevrić i Džemal Ovnović, zatim zapovjednik Stanice javne sigurnosti Emin Zebić i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić ‘Cicko’.

Kao ratni zločinac osumnjičen je i već spomenuti Behrem Bećir – Beća (1944.), koji je rođen u selu Jelačići, općina Jablanica, nastavnik tjelesnog odgoja, oženjen, otac četvoro djece, poznati planinar, alpinist i lovac, a koji je pred početak rata bio direktor Osnovne škole ‘Suljo Čilić’ u Jablanici. On je 28. srpnja 1993. godine bio mozak i predvodnik diverzantsko-terorističku akciju 44. brdske brigade Armije BiH iz Jablanice, gdje je u stravičnim ratnim zločinima većina žrtava bila masakrirana.

Posebna je odgovornost za pokolj Hrvata u Doljanima dr. Safeta Ćibe, ratnog predsjednika općina Jablanica, Konjic i Rama/Prozor i ratnog zločinca koji još nije odgovarao za ovaj zločin, a kako stvari stoje i neće. Unatoč stravičnom masakru u Doljanima i toliko hrvatskih žrtava, dr. Safet Ćibo zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem, uputio je čestitke sudionicima ‘akcije’. Čestitka je upućena tog kobnog 28. srpnja u večernjim satima u Dnevniku lokalne CTV Jablanica, a sve je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH. Pohvaljeni su svi sudionici ‘oslobađanja’ Doljana – pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku je tekođer rečeno da će jedan broj vojnika A BiH biti nagrađen za proširenje teritorija R BiH. Posebno je isticano kako su borci A BiH za deset minuta rastjerali ustaše, te da su, kojeg li cinizma, u svemu poštovana ratna pravila i potpuno zaštićeni civili.

‘Muzej revolucije’ u Jablanici – konclogor za Hrvate

Da kažemo riječ-dvije više i o konclogoru ‘priređenom’ za hrvatske civile i vojnike u ‘Muzeju revolucije’ u Jablanici, kako bi se ponešto saznalo i o muslimanskim konclogorima o kojima se uporno šuti. Konclogor ‘Muzej revolucije’ u Jablanici neće prestati biti muslimanski koncentracijski logor za Hrvate, ma koliko se o tome šutjelo. Dakle, s područja sela Doljani nakon muslimanskog napada i masakra u konclogor ‘Muzej revolucije’ u Jablanici 28. srpnja 1993. godine bilo je odvedeno preko 200 hrvatskih civila i vojnika, medu njima je bilo i 58 djece, 10 trudnica, a s njima su bile njihove majke, bake i djedovi. U tom konclogoru već su otprije bili zatočeni jablanički Hrvati i to: 37 iz sela Ćopi, Donja Grabovica i Grabovica; 7 iz sela Mrakovo i 8 iz sela Žuglići.

U podrumskom prostoru tog konclogora bilo je zatočeno još 48 pripadnika HVO-a iz Jablanice (njih 35 bilo je u zatočeništvu od 15. travnja 1993.). Zatočenici su bili smješteni u predvorju ‘Muzeja’ čiji je pod bio od granitnih ploča te dijelom na stubištu, bez grijanja, a imali su malo pokrivača, te su stalno bili izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumu zgrade bila su još 62 zarobljenika HVO-a. Svako jutro oni su morali ustati u tri sata i pješačiti više od pet sati do Pisvira, gdje su gonjeni na prisilni rad.

Prema dugo i brižno pripremanom planu, 31. listopada 1993. godine, zatočeni pripadnici HVO-a, koji su svakodnevno pješačili di Pisvira i natrag (10-tak kilometara, op. a.), zaskočili su dvojicu naoružanih pratitelja i čuvara, razoružali su ih, potom vezali žicom, začepili im usta i ostavili ih tako pokraj puta, a oni su pobjegli prema  položajima HVO-a. Organiziranje bijega izvedeno je savršeno, tako da je tom prilikom skupina od 22 zatočena pripadnika HVO-a kroz selo Stupare uspjela doći do položaja HVO-a. Na svu sreću, tu su relativno brzo prepoznati i tako su sretno stigli svojim domovima. Osobno sam podijelio sreću s tim ljudima, jer sam bio nazočan kad su stigli do naših položaja i sudjelovao u njihovu prepoznavanja. Kad je riječ o uvjetima života u navedenom konclogoru u ‘Muzeju revolucije’ u Jablanici, valja reći da su se bile pojavile uši, žutica, svrab i brojne druge kronične i akutne bolesti.

Jablanički Hrvat M. Z. o konclogoru ‘Muzej revolucije’ svjedoči: “Potpuno neočekivano, 4. studenog ’93. godine, nas sedam odvode u zatvor u ‘Muzej’, a 14. studenog pridružuju nam se i ostali hrvatski zatočenici iz Zukine baze u Donjoj Jablanici. Za vrijeme boravka u Muzeju, četiri mjeseca, nikad nisam izašao vani. U sali nas je ukupno bilo 21., a prostorija nije imala prozora, tako da nikad nismo znali je li dan ili noć. Većinu vremena smo morali ležati, jer nije bilo prostora za hodanje. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata tri smo puta po dvije minute puštani u WC, a u međuvremenu sve potrebe rješavali bismo u sali. Posjeta je bila dopuštena samo najužoj rodbini svakih 15 dana. Hrana je bila užasna, nedovoljna, nejestiva i jednolična.”

Za zločine nitko nije odgovarao

A gdje su i što danas rade ‘zaslužni’ za ova ‘junačka’ djela. Ako se upitate kakva su to junačka djela, odgovor ćete naći u naslovu ovog teksta: kako nisu junačka, kad su svi počinitelji pohvaljeni, a neki i nagrađeni. I svi danas normalno žive među nama. Osim što je npr. podignuta jedna farsična optužnica pred Županijskim sudom u Mostaru, koja je očekivano i odbačena, nitko nije odgovarao za ovaj stravični zločin nad Hrvatima, kao uostalom kao ni za sve druge. I bez obzira što su istražitelji Haaškog suda početkom studenog 2005. godine (u predvečerje izricanja oslobađajuće presude generalu Seferu Haliloviću u Haagu i ustupanje predmeta Sudu BiH, op. a.), vršljali po Doljanima i Stipića livadi dopunjavajući nekakve svoje ranije istrage koje su provodili na tom području, već tada smo, poučeni ružnim iskustvima, znali da će opet biti ‘pojeo vuk magare’. Naravno, tako je i bilo!

Bez obzira na notornu činjenicu da je u vrijeme ovoga teškog ratnog zločina, na čelu stožera Armije BiH bio je general Sefer Halilović, to nikoga ne zanima. Pa niti Haag, naravno! Toliko godina poslije, ubojice i nalogodavci slobodno šeću prostorom BiH, a njihov zapovjednik nakon haaške epizode vraća se u BiH amnestiran od bilo kakve odgovornosti. Optužnica je prebačena na Tužiteljstvo BiH zbog čega je general bio više puta ‘ispitan’ zbog ratnih zločina nad Hrvatima Hercegovine i središnje Bosne. Prebacivanje optužnice Tužiteljstvu BiH doslovno znači – oslobađajuću presudu. No, umjesto da leži iza rešetaka, Sefer Halilović se još jednom cinično narugao svojim žrtvama – Hrvatima, i to tako što je za izbore 2014. godine istaknuo svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Ali ako se protiv Haaga ne može, zar se ništa ne može poduzeti protiv domaćig pravosuđa? Ima li kod kuće u Federaciji nade za hrvatske žrtve muslimanskih zločina? Očito, nema! Ako izuzmemo pokoji bošnjački igrokaz za javnost, a napravili su ih dosada nekoliko, sudi se isključivo Hrvatima. Tako ispada da je najmalobrojniji narod u BiH jedini uspio počiniti ratne zločine, i to nad svima. Može li tužnije?

U međuvremenu Hrvati Doljana, kao uostalom i cijele BiH, žive svoju crnu etničku bilancu i polako, ali sigurno – nestaju! Tako je i s Doljanima, jer se raseljeno stanovništvo Doljana u ogromnoj većini nije vratilo. Fra Andrija Jozić, župnik u Doljanima, naglašava: “Župa Doljani prije rata imala je 1.100 vjernika. Danas ih ima gotovo pet puta manje. Ukupno ih je 246. i svi oni žive u 92 obitelji.”Eto, gdje su danas (2015.) Hrvati Doljana.

Ima li nade?

Bošnjačkim političarima puna su usta otrcanih fraza ‘zločin je zločin’, ‘svaki zločin je za osudu’ ili ‘neka pravosudni organi rade svoj posao’. Ali impotentni organi nisu ni za kakva posla! Da su ti impotentni organi i tijela radili svoj posao, nitko ne bi ni inzistirao na pravdi, ona bi se podrazumijevala.

Danas u Bugojnu, Travniku, Konjicu, Kaknju, Jablanici i drugdje Hrvati koji su preživjeli logore i masakre na ulicama prepoznaju svoje mučitelje, koji pored njih mirno žive sasvim normalnim životom. Ako je ‘zločin – zločin’ i ako je ‘žrtva – žrtva’, maknite svoje mučitelje i zločince s ulica u zatvore, gdje je takvima i mjesto. Vrhunsko je licemjerje tražiti ispriku i suočavanje sa vlastitom prošlošću od svih drugih, a pri tome ignorirati ili čak štititi zločin(c)e u svojim redovima.

Dakle, dvadeset i dvije su godine prošle od zločina u Doljanima i na Stipića livadi, pa zar konačno ne bi bilo ljudski da i bošnjačka politika prizna počinjene zločine kad već tako uporno inzistira da to učine drugi. Ali ‘jok’, ni čuti, jer u Sarajevu vrijede dvostruki “aršini”: ono što vrijedi za Hrvate u FBiH, ne vrijedi i za Bošnjake. Jer, Bože moj, ovo je “njihova država”, a kome se ne sviđa, neka ide!

Hoće li biti baš tako, to ćemo još vidjeti?! Bilo je i većih zala, ali nikud nismo otišli.

Cvitan Kablina/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Bitka za Mostar 1992.

Objavljeno

na

Objavio

wikiwand.com

3. travnja 1992. Mostar – HVO oslobodio Mostar od četnika, a onda su Bošnjaci u HVO-u okrenuli puške prema Hrvatima

Dana 3. travnja 1992., u popodnevnim satima, na autobusnom stajalištu u naselju Zalik preko puta Sjevernog logora, vojarne JNA, eksplodirala je cisterna. Taj događaj je označio početak rata u Mostaru.

Zaboravlja se da je najveći hercegovački grad od agresije JNA i Srba obranjen i oslobođen od Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u koju je bio uključen i veliki broj muslimana Hercegovine. Hercegovačke muslimane je naoružao i spasio HVO, kao i u Bosanskoj Posavini, a onda ih je Sarajevo nahuškalo protiv Hrvata. Godinu dana kasnije okrenuli su svoje puške prema suborcima Hrvatima.

Ovaj događaj dezorijentirao je JNA: na zapovijed generala Momčila Perišića, 7. travnja 1992. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar, prvog granatiranja naselja Cim, Ilići i Rudnik. Dan kasnije odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane, koje i preuzima obranu Mostara, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar imenuje se Petar Zelenika.

Od 14. travnja traju borbe za oslobađanje vojarne u Čapljini gdje je JNA izvela i desant te je helikopterima izvlačila svoju opremu. Dana 23. travnja 1992. godine, oslobođena je čapljinska vojarna, koja je tako postala prva vojarna oslobođena od srpskog agresora u ratu u Bosni i Hercegovini.

Tijekom tih borbi, srušeno je 5 zrakoplova JNA.

Od 7. travnja 1992. godine do operacije Lipanjske zore, JNA je uz potporu paravojnih jedinica hercegovačkih Srba i Crnogoraca počinila urbicid, sustavno rušenje gradskih područja nad Mostarom. Danonoćno granatiranje zapadnog dijela Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. No još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom Srba i JNA. Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u tom gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka.

Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi, sve osim Starog. Svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni opljačkani su i potpuno uništeni. Najočitiji primjer su Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomice agresor je uništio sva prigradska naselja. U kratkom vremenu srpska vojska uspjela je od 14 mostarskih džamija ostaviti samo dvije neoštećene. Tijekom svibnja 1992. godine zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.

Bošnjaci u HVO-u okreću puške prema Hrvatima!

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Bošnjaka u HVO-u dolazi do vojne izdaje, a „Samostalni mostarski bataljun“ u kojem su bili Bošnjaci napušta položaje koje HVO drži prema Srbima.

Toga dana između 2:30 i 3 sata bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju.

“Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba.

Isto tako je postupio i HVO koji je također otvarao logore za bošnjačke civile i pripadnike Armije BiH: “Heliodrom”, bivša vojarna JNA koja se nalazi u Rodoču, južnom predgrađu Mostara i “Dretelj” također vojni objekt JNA u Dretelju kod Čapljine. Kroz logore obiju vojski prošlo je tisuće i tisuće zatvorenika. Oni su u logorima proživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih su preminuli.

Armija BiH s područja Mostara i bivši pripadnici HVO-a bošnjačke nacionalnosti u Potocima i Vrapčićima od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine, zauzeli su područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima i istočni dio grada Mostara. Zauzeta su sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo.

Hrvatsko vijeće obrane je zarobilo velik dio Bošnjaka iz zapadnog dijela grada Mostara te iz ostalih dijelova mostarske općine koje su bile pod kontrolom HVO-a. (Izvor: narod.hr)

Mostarska cisterna i travanj 1992.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Pomozimo našem Mostaru, srcu Herceg Bosne!

Objavljeno

na

Objavio

Istina je kako se cijeli svijet suočava s pandemijom i kako svima treba pomoći, no Mostar uistinu jest u posebnoj situaciji zbog ogromnog broja ljudi koji gravitira toj bolnici, a svi znamo kako nažalost Mostar nije prioritet u državi u kojoj se nalazi.

Molim Vas da pomognete, svatko na način na koji može, kao što vas molim i da kontaktirate druge za koje mislite da mogu pomoći. U ovakvim situacijama i vremenima, nije vrijeme za raznorazna kritiziranja i očajavanja. Kritika je dobra kada je konstruktivna, ali za vrijeme pandemija ne postoji kontruktivna kritika, postoji samo KONSTRUKTIVNA POMOĆ, ali ona neće padati s neba i može doći samo od nas. Kad se udružimo, virus će biti mačji kašalj. Naše savjesti biti će mirne. Mnogi će biti spašeni. Nemamo vremena za difuziju odgovornosti!

Herojstvo i nadljudski napori medicinskog osoblja zajedno sa zdravstvenim djelatnicima SKB-a Mostar zaslužuju da dotaknu naša srca i motiviraju nas na pomoć!

Posebno molim hrvatsku dijasporu, koja uvijek u teškim i kriznim trenucima pokaže i dokaže svoju vrijednost, da djeluje organizirano, junački i hrabro kao i dosad. (Marijan Knezović)

Apel za pomoć i upute SKM-a Mostar svima koji žele pomoći u zaštiti pacijenata i prevenciji pandemije koronavirusa covid-19

SKB Mostar ovim putem obaviještava sve one koji žele pomoći medicinskom osoblju i zdravstvenim djelatnicima, pacijenticama i pacijentima SKB-a i svima onima koji bi to mogli postati uslijed globalne pandemije koronavirusa, odnosno virusa COVID-19, da nam pomoći mogu na različite načine, zavisno o njihovim mogućnostima.

Najveća potreba SKB-a Mostar, kao i velike većine bolnica u cijelome svijetu, u ovome je trenutku medicinska oprema potrebna za prevenciju daljnjega širenja pandemije. U interesu javnosti i opće zdravstvene situacije velikog broja ljudi koji u slučaju bolesti gravitira SKB-u Mostar, priopćavamo kako smo, kao i većina svjetskih bolnica, suočeni s brojnim problemima koji otežavaju nabavku medicinske i zaštitne opreme, čak i uz najbolju volju onih koji nam se javljaju sa željom da nam pomognu i nas samih.

Oni koji mogu, te svi oni koji osjećaju da bi mogli, pomoći nam najviše mogu direktnim doniranjem medicinske opreme; prioritizirano na sljedeći način:

  1. Respiratori
  2. Zaštitne maske s certifikatom FFP3 standard EUR (ili američki N 95 standard) kao i maske s certifikatom FFP2
  3. Zaštitna odijela protiv Covid–19 (preferirano: Chemical protective coverall type 3)
  4. Maske kirurške jednokratne s gumicom, troslojne, s PVC slojem
  5. Rukavice nitrilne
  6. Medicinske kaljače
  7. Antiseptične otopine na bazi minimalno 70% alkohola
  8. Zaštitne naočale

Svjesni smo kako mnogi nisu u mogućnosti nabaviti opremu, unatoč svojim željama. Stoga smo otvoreni i za novčane donacije, koje će naš stručni tim transparentno trošiti na nabavku proizvoda koji služe za sprječavanje širenja virusa kao i liječenje oboljelih. U svrhu borbe protiv pandemije koronavirusa otvoreni su novi, namjenski računi koji su popisani na kraju teksta, i to za donacije u svim valutama (dolari, euri, hrvatske kune i druge,) a svi oni koji novac žele uplatiti kao naznaku (opis plaćanja) trebaju staviti: „KORONA-SKB.“

Popis donacija biti će objavljivan na našoj web stranici u posebnoj  kategoriji „KORONAVIRUS“ te će se javnost pravovremeno i transparentno informirati o nabavi opreme od donacija gdje se SKB Mostar u potpunosti obvezuje na transparentnost prema donatorima, medijima, cjelokupnoj javnosti kao i nadležnim institucijama.

Važno je naglasiti kako je za očekivati da će potreba za respiratorima biti povećana, te sve one koji smatraju kako mogu pomoći u nabavci respiratora, zbog obujma donacije, upućujemo da se jave direktno telefonski na broj 00387-36-336-505.

Svi oni koji imaju pouzdane informacije o mogućnosti nabavke potrebnih proizvoda, neka također budu slobodni obratiti nam se.

Ovim putem se zahvaljujemo svima koji su već pomogli rad i borbu SKB-a Mostar protiv pandemije koronavirusa, a zahvaljujemo se i svima koji će to činiti u budućnosti. Zajedno s vama, ne sumnjamo kako ćemo se izboriti sa svakim problemom, pa i s globalnom pandemijom koja pogađa i naše društvo.

Nemoguće je ne istaknuti profesionalnost, uslužnost, žrtvovanje i nadasve spremnost našega medicinskog osoblja koje iz dana u dan ulaže herojske napore, postižući zavidne rezultate, posebice u odnosu na sve poteškoće s kojima se suočavamo, prvenstveno zbog manjka opreme i povećanog obujma posla. Njima, i na ovaj način, izričemo jedno veliko „hvala,“ i nadamo se kako ćete ga izreći i vi svojom pomoći, kakva god i kolika ona bila.

PODACI ZA NAMJENSKE NOVČANE DONACIJE ZA BORBU PROTIV KORONAVIRUSA:

U DOLARIMA, EURIMA, KUNAMA I DRUGIM VALUTAMA OSIM KONVERTIBILNE MARKE:

IBAN: BA395550000047945566
PRIMATELJ: SVEUČILIŠNA KLINIČKA BOLNICA MOSTAR
ADRESA PRIMATELJA: BIJELI BRIJEG BB, MOSTAR, BiH
INSTRUKCIJE ZA PLAĆANJE: NOVA BANKA A.D. BANJA LUKA
SWIFT: NOBIBA22
OPIS PLAĆANJA: KORONA-SKB

U KONVERTIBILNIM MARKAMA:

TRANSAKCIJSKI ŽIRO RAČUN U KM: 5550000047945469
PRIMATELJ: SVEUČILIŠNA KLINIČKA BOLNICA MOSTAR
ADRESA PRIMATELJA: BIJELI BRIJEG BB, MOSTAR, BiH
OPIS PLAĆANJA: KORONA-SKB

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari