Pratite nas

Analiza

U povodu Paralela: ‘sigurnosni krajolik’, Trilaterala i predsjednički izbori

Objavljeno

na

U prošlu smo srijedu imali priliku gledati iznimno zanimljive Paralele vanjskopolitički magazin urednice Morane Kasapović (26. 11. 2014., HTV 1, 21.00). Centralna tema emisije se odnosila na krizu u Ukrajini, a u sklopu nje je bio reemitiran dio interviewa s Vladimirom Putinom kojeg je ruski predsjednik dao novinaru ARD-a Hubertu Seipelu.

moranaInterview kojemu je povod bila 25 godišnjica pada Berlinskog zida bio je prikazan desetak dana ranije na spomenutoj njemačkoj televiziji. Zanimljivi su bili i prilozi novinara Danka Družijanića (Ukrajina nakon kijevskog Majdana, status američkih snaga u baltičkim zemljama i Poljskoj, nedavne vojne vježbe britansko-poljskih snaga) i Suzane Volf Pendić (politika Viktora Orbana, mađarska ovisnost o ruskim energentima i njena politička pripadnosti Zapadu, sudbina Južnog toka, Mola, Ine) a nadasve su bile zanimljive poruke ruskog predsjednika i analize u emisiju pozvanih gostiju: doc. dr. Davora Bobana s Fakulteta političkih nauka i Judy Dempsey iz think tanka Carnegie Europe kojeg je jedan od centara u Berlinu.

Predsjednik je Putin u interviewu s dosta uvjerljivosti obrazlagao rusku politiku unatrag petnaestak godina; ukazao je na razloge zbog kojih je Rusija obnovila strateške letove nakon što ih je ’91. obustavila (kaže, ‘NATO se od 2001. g. dva puta proširio’); poistovjetio je gospodarsku situaciju sa sigurnosnom (navodi primjer ‘Gazprombanke koja je ukrajinskom gospodarstvu dala kredit od 25 milijardi dolara’); objasnio je što Sporazum o pridruživanju EU i Ukrajine znači za Rusiju s obzirom na bescarinski pristup i činjenicu da je Ukrajina već članica slobodne zone trgovine unutar ZND-a i upozorio – između ostalog – da bi promicanje rusofobije u Ukrajini imalo katastrofalne posljedice.

Repozicioniranje Rusije na ‘velikoj šahovskoj ploči’ nakon političkog zalaska Mihaila Sergejeviča Gorbačova i fluidno asimetrične podjele svijeta imali smo priliku čitati u obliku geostrateške analize i to prije dvadeset godina!! U prosincu 1995. godine Zbignew Brzezinski je u Los Angelos Timesu, govoreći o prilikama nakon nestankom bipolarnog odnosa snaga spomenuo ‘mogući zaokret ka nekom obliku osobne diktature’ i predvidio da bi ‘autoritarna i nacionalistička većina u Rusiji mogla forsirati 1. reintegraciju Ukrajine, Azerbejdžana i ostalih bivših dijelova Sovjetskog Saveza, 2. usprotiviti se politici širenja NATO-a na Istok, i 3. sklopiti pragmatični savez s Iranom ili Kinom’. I još nešto: kao zagovornik brzog proširenja NATO-a Zbignew Brzezinsky je te iste godine u časopisu Foreign Affairs (1995. siječanj/veljača) napisao da ‘proširenje NATO-a ne treba biti potaknuto uzvitlavanjem antiruske histerije, što bi na kraju moglo postati samoispunjavajućim proročanstvom’.

Začuđujuća točnosti predviđanja autora geopolitičke čitanke iz ’97., The Grad Chessboard: ‘odnekud’ se, umjesto dugovječnog premijera postsovjetske Rusije Černomidina, pojavio Vladimir Putin; reintegracija Ukrajine je zamalo uspjela (pobunom na kijevskom Majdanu je doduše onemogućena Janukovičeva proruska politika, ali joj je epilog rusko preuzimanje Krima); reintegracija Gruzije završila je osamosaljenjem Južne Osetije i Abhazije; pragmatični savez s Kinom je sklopljen ove godine, s Iranom također. Rusija i Kina su naime u svibnju potpisale plinski ugovor stoljeća, vrijedan 400 milijardi dolara. Riječ je o sporazumu između Gazproma i Kineske nacionalne naftne tvrtke CNPC i to na rok od 30 godina!! Očito, ovaj je sporazum više od obične trgovine, on će zasigurno imati krupne geopolitičke posljedice. Nadalje, u skladu s ugovorom kojeg su u Moskvi nedavno potpisali predstavnici državnih nuklearnih agencija Rusije i Irana, ove su dvije zemlje dogovorile izgradnju dva nova bloka nuklearne elektrane Bushehra u Iranu. Procjenjena vrijednost ugovora s kojim Iran dobiva mogućnost diverzifikacije svoje energetske politike je preko 10 milijardi dolara.

rusija-i-iran-nisu-upRusija-1024x724Je li na pomolu stvaranje alijanse Rusija – Kina – Iran prerano je tvrditi, ali činjenica da NATO planira svoje granice na al-Assadovom pragu a u dogledno vrijeme i preko njega, Siriji susjednom Iranu daje povoda sklopiti pragmatičan savez s Rusijom.

Putinove tvrdnje iz razgovora za ARD – da su gospodarski problemi ujedno i sigurnosni – komplementarne su tvrdnjama generala Johna J. Sheehana, bivšeg zapovjednika za Atlantik, koje je iznio u svom govoru na Institutu za strateške i međunarodne studije u Lisabonu, 9. listopada 1997. Govoreći o nužnoj prilagodbi NATO-a novonastalom sigurnosnom krajoliku general Sheehan je u svojoj analizi apostrofirao činjenicu da su od 100 najvećih svjetskih privrednih subjekata, više od polovice korporacije, ne države: ‘Prihodi General Motorsa veći su od bruto nacionalnog proizvoda Danske, Ford ima veće prihode od Južne Afrike, a Toyota od Norveške; zbroje li se prihodi 200 najvećih svjetskih korporacija, vidjet će se da su veći od četvrtine svjetske privredne aktivnosti; prihodi 200 najvećih svjetskih korporacija veći su od zbroja prihoda svih zemalja svijeta, bez 9 najrazvijenijih nadmašuju zbroj prihoda 182 zemlje’. (U odnosu na ’97. godinu, tablica prestiža danas je nešto drukčija, ali je sigurno da je od deset najvećih kompanija osam iz energetskog sektora. Na drugom je mjestu sektor komercijalnih banaka a na trećem automobilska industrija. Godine 2011. među 500 najvećih najviše je američkih kompanija, 132, drugo je mjesto zauzela Kina sa 73 kompanije, a na trećem je mjestu Japan sa 68 kompanija.)

Očito, interes korporacija je i interes države – i obrnuto. Drugim riječima, ulazak ideja, ljudi i kapitala iz privatnog u državni sektor spomenutom je prilagodbom vojnog sustava novom ‘sigurnosnom krajoliku’ patentiran kroz rotirajuća vrata Administracije. U tome smislu treba razumijevati i pojavu privatnih vojski povezanih s osiguranjem kompanija iz energetskog sektora (u Afganistanu i Iraku), a u slučaju Rusije koja je na brojnim primjerima Zapada domislila kontradoktrinu stvaranje oligarhijskog sustava, očito je da vlast iz Moskovskog kremlja kapilarno ali snažno prodire u sve dijelove svijeta, spremna štititi svoje interese (simbolički rečeno) i radioaktivnim polonijem.

Uzgred, kako bi se u kontekstu navedene liste najjačih gospodarskih subjekata trebao razumijevati jedan od strateških dokumenata u kojemu se definira uloga Amerike i njezine globalne zadaće da se (između ostalog) ‘suprotstavlja mogućnostima narušavanja postojećeg sustava svjetske trgovine, financijskog tržišta i dostave energije’? Treba li spominjati da je dokument izrađen pod vodstvom Zbignewa Brzezinskog? (America’s National Interests: A Report from the Commision on America’s National Interests, Council for Foreign Relations, Washington 1996.) Nije li ovaj dokument bio strategijska osnova Europskoj komisiji da svojim članicama (Mađarskoj i Bugarskoj) uz prijetnju sankcijama uputi ‘preporuku’ da odustanu od suradnje na izgradnji Južnog toka.

Da je i Hrvatska dio sigurnosnog krajolika gledateljima spomenutih Paralela dala je znati i gošća emisije Judy Dempsey: ‘Ukrajina sve više postaje zadaćom Europske unije, pustimo sada NATO i SAD, 28 članica EU moraju odlučiti jesu li spremne angažirati se oko Ukrajine na duge staze. To znači dugotrajnu financijsku i gospodarsku potporu, poticanje političkih reformi, nadam se da je Unija na to spremna.’ I bez ovog pojašnjenja gospođe Dempsy da je Hrvatska dio ‘aktualnog sigurnosnog krajolika’ bilo je jasno u trenutku kada je izgradnja Južnog toka postala važno vanjskopolitičko pitanje Hrvatske u mandatu Stjepana Mesića, a pogotovo od najave MOL-a da bi svoj udio u Ini mogao prodati Gazpromu, najprofitabilnijoj kompaniji u plinskom sektoru u svijetu. Nimalo slučajno, a gotovo u isto vrijeme, u javnosti se pojavio naputak američkog potpredsjednika Bidena (Večernji list, 25. studenog, st. 3) da se Hrvatska okrene izgradnji LNG terminala kako bi postala energetski centar za jugoistočnu Europu. U konkretnom slučaju, želi li se Hrvatska afirmirati kao pouzdan partner u euroatlantskom savezništvu pred njom je nimalo jednostavan izbor gospodarskog opredjeljenja.

photoessay02Drugim riječima, potpredsjednik Biden i gospođa Judy Dempsy upućuju na činjenicu da bi po naravi hrvatskog članstva u EU i NATO-u suština njezine vanjske politike trebala biti aktivni euroatlantizam. Nisu to pojedinačni stavovi osobâ iz Administracije ni analitičarâ iz Carnagie zaklade (Judy Dempsey) nego posve izvjesno svih umreženih savjetodavnih think tank organizacija koje osmišljavaju, promiču euroatlantizam i svakodnevno (ovisno o događajima) analiziraju njegove perspektive. S više prikrivenosti sličnih je ‘mislećih’ timova i na ruskoj strani, u pravilu navezanih za Rusku akademiju, čiji je za sada legitimni eksponent savjetnik ruskog predsjednika Aleksandar Dugin.

Takvih think tank organizacija kao što je u Paralelama eksponirana Carnegie Europe ima ih na desetke, a jedna od utjecajnijih je i Trilateralna komisija koju je utemeljio i njen rad osmislio bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera, Zbignew Brzezinski. Nije li onda za očekivati i nije li posve logično da iz jedne takve organizacije dođe poziv da u personalnom smislu Hrvatska sudjeluje u njezinom radu. Kao što je rad Trilateralne komisije otvoren javnosti (pretpostavljam ne u svim aspektima) tako je i članstvo u njoj također javna stvar. Pretpostavljam da je Kolinda Grabar Kiratović članstvo u Trilateralnoj komisiji prihvatila u dogovoru sa Strankom.

I priča o ovoj think thank organizaciji i predsjedničkom kandidatu bi se svela na geopolitička pitanja da na dnevnom redu nisu predsjednički izbori i sve što se uz kampanju pred izbore veže. U tome bi se smislu nedavna primjedba Ive Josipovića da ‘članica Trilateralne komisije’ nema pravo kritizirati njegov probalkanski regionalizam mogla shvatiti kao uspjela ili neuspjela konfabulacija, ili pak kao manje-više dobra predizborna dosjetka. Međutim, osobu (KGK) koja se deklarira kao vjernica, kršćanka, rimokatolkinja, dovoditi u svezu sa sotonizmom zbog činjenice da je članica Trilateralne komisije više je od bezočne optužbe. Takvu je naime optužbu lansirao muzikolog, novinar, glazbeni kritičar i ‘akademik u dijaspori’, E. Ćić, kojeg se u javnosti između ostalog predstavlja kao osobu s teološkom naobrazbom, konkretno na portalu koji u svojim medijskim inačicama pokriva dobar dio balkanskog informativnog prostora. U svojoj mistifikaciji oko Trilateralne komisije spomenuti je publicist posegnuo i za takvim autoritetom kakav je bivši sportski novinar David Icke. Upravo je ovaj ‘poznati Englez’ jedan od onih lažnih autoriteta u pravilu nadahnutih okultizmom, koji će se kao i Leo Taxil davno prije njega pojavljivati s vremena na vrijeme kako bi stotinama stranica fascinirao lakovjerne mješavinom istinitih podataka i grotesknih fabula, pa spomenuta Ćićova tvrdnja u svezi luceferijanstva u konkretnom slučaju nema nikakvog razboritog uporišta, zanemari li se njegova politička preferencija u odnosu na predsjedničke kandidate.

No, pravo je pitanje, hoće li izborom predsjednika (predsjednice) na predstojećim izborima Hrvatska izabrati svoju (bolju) petogodišnju budućnost?

Hoće li se zbog svog izbora (28. prosinca) opet zacrvenjeti ili će se odvažiti kroz ‘novi sigurnosni krajolik’ kapitalizirati svoj založeni suverenitet i svoje geopolitičke šanse u ‘tom i takvom svijetu’?

 

Ivan Mihael Ban/HRsvijet

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Slaven Letica: Odgovorno tvrdim: Večeras će Hrvatska postati prvak, Modrić najbolji na svijetu!

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je posljednji od triju osvrta, da ne kažem trilogije, na eliminacijski ili smrtonosni dio natjecanja na Svjetskom kupu koji sam dogovorio s uredništvom Večernjeg lista.

Prva dva objavljena su uz redakcijske naslove koji su sažimali temeljnu poruku: “Odgovorno tvrdim: ako pobijedimo Ruse, bit ćemo prvaci svijeta!” (7. srpnja 2018. na dan utakmice s Rusijom) i “Ohole ćemo Engleze spustiti na zeleni travnjak i pobijediti!” (11. srpnja 2018., na dan obračuna s Englezima).

Odgovornost za naslov ovog “finalnog” osvrta nije na urednicima Večernjeg lista, nego na meni. Rizični su to naslovi za vjerodostojnost svakog pisca, posebice profesionalnog znanstvenika, što sam donedavno bio, a ni danas se tog poziva ne sramim.

Svi vjeruju u Hrvatsku

Poziv i poslanje znanosti i znanstvenika nije predviđanje budućnosti, premda je ona udaljena manje od 24 sata, kao što je slučaj s vremenom pisanja ovog članka i događaja na koji se on odnosi: finala Svjetskog kupa između favorizirane Francuske i “malešne” Hrvatske u koju bezgranično vjeruju izbornik Zlatko Dalić, njegovi igrači i njihov kapetan Luka Modrić te većinski dio navijača, ne samo Hrvata, koji se usuđuju vjerovati i sanjati da Lijepa Naša može biti 13. zemlja koja će se popeti na nogometni Olimp.

Prva iz dijela svijeta koji ne pripada tradicionalnom, bogatom i moćnom Zapadu. Da su proročke sposobnosti znanosti i znanstvenika kad je riječ o klupskom i svjetskom nogometu u doista malene, osvjedočio se prije četiri godine jedan od najvećih znanstvenika XX. stoljeća, engleski teorijski fizičar, matematičar, svemiroslov (kozmolog), ekspert za kvantnu gravitaciju i crne svemirske rupe Stephen William Hawking (1942. – 2018.).

Ponesen zanosom znanstvene znatiželje, on je uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu prihvatio prijedlog da izradi dvije formule nogometnog uspjeha: formulu uspjeha Engleske na svjetskim prvenstvima i formulu savršeno izvedenog penala.

Da su njegove formule bile potpuni promašaj, ne moram posebno pojašnjavati, jer nema te formule koja bi mogla objasniti čarobne, mistične i misteriozne nepoznanice koje su prije tri dana još jedanput protjerale ohole i pohlepne Engleze iz predvorja moskovskog nogometnog raja: božansko nadahnuće, samurajski skok i omiško-biokovsku silinu kojom je Ivan Perišić zabio izjednačujući gol, njegov nebeski skok nakon kojeg je spustio loptu pred Super Marija da bi taj prekaljeni ratnik dao pobjednički gol ljevicom te neutaživu glad za igrom, natjecanjem i pobjedom cijele momčadi Zlatka Dalića.

Nema te statistike, divovskih podataka (Big Data), teorijske matematike i fizike kojom bi se mogla osmisliti formula nogometnog uspjeha.

Zato se i genijalni Hawking našao pred nerješivom zagonetkom “crne rupe” koja stoji na putu svakoga nogometnog i sportskog proroštva: neizvjesnost, sreća/nesreća, fatalna sudska pogreška, sekunda ili dvije genijalnog igračkog nadahnuća, pacerski promašaj inače pouzdanog igrača, neslomljivi pobjednički duh ili gubitnička malodušnost neke momčadi.

Sve te varijable jednostavno nisu mjerljive i nisu predvidljive! Ne samo da nisu predvidljive nego su te crne spoznajne rupe teško i opisive.

Ruska nogometna trilogija

Sada kad sam javno pokopao proročki potencijal znanosti i znanstvenika, postavit ćete logično pitanje: na čemu počiva moj u naslovu sažeti optimizam, tvrdnja da ćemo večeras pobijediti nogometno moćne Francuze koje 1998. u polufinalu nisu uspjeli pobijediti vatreni ‘98 Miroslava Ćire Blaževića i Zvone Bobana, koji su u svojim redovima imali Zlatnu kopačku tog prvenstva Davora Šukera?

Analitički pristup kojim sam se koristio u pripremi “ruske nogometne trilogije” osmislio je ruski matematički geofizičar i seizmolog Vladimir Keilis-Borok (1921.–2013.). Nastojeći osmisliti metodu prognoziranja potresa, on je zaključio da znanost potrese ne može predvidjeti, ali može definirati neke geofizičke znakove koji bi mogli upućivati na pojavu potresa.

Svoju je metodu nazvao prepoznavanjem obrasca (pattern recognition). U suradnji s američkim kvantitativnim historiografom Allanom Lichtmanom, metodologiju prepoznavanja obrasca uspješno je poslije primijenio na, primjerice, prognoziranje ishoda američkih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Služeći se tom idejom, a polazeći od manje-više neosporne spoznaje da uspjeh i neuspjeh u nogometu ovise o nizu čimbenika ili varijabli – pojedinačnoj kvaliteti igrača, kvaliteti nogometne momčadi, pobjedničkom ili gubitničkom momčadskom duhu i motivaciji, kvaliteti i vodstvenim sposobnostima izbornika/trenera, moralnom i socijalnom kapitalu kapetana momčadi, potpori i energiji koju momčadi daju navijači, korištenju suvremenih znanstvenih spoznaja u nogometu, sportskoj sreći i nesreći, sudačkim kvalitetama i propustima – pokušao sam procijeniti “bruto nogometnu snagu” naših protivnika i hrvatske reprezentacije.

Kako nisam nogometni stručnjak, za komparativne procjene kvalitete naših i “neprijateljskih” igrača zamolio sam trenera svih trenera Miroslava Ćiru Blaževića. Ćiro mi je svoje procjene s radošću poklonio. Na temelju tih procjena i moje socio-psihološke analize ostalih čimbenika, zaključio sam da ćemo pobijediti Ruse i Engleze.

Svaku dvojbu da ćemo pobijediti Engleze napustio sam nakon prave poplave oholih, bahatih i podcjenjivačkih ocjena engleskih novinara i bivših igrača o vatrenima 2.0. Da su Englezi napravili veliku pogrešku podcjenjujući vatrene 2.0, jasno im je stavio na znanje Šime Vrsaljko nakon utakmice: “Kad podcijeniš nekoga, to ti se najčešće vrati, a to se dogodilo i danas.

Nismo se obazirali na to što Englezi pišu i najavljuju. Ja uvijek kažem: ‘Izađi na teren pa onda pričaj’. Mi smo u finalu, a oni mogu na sunčanje ako žele. Pričalo se da ovo nije Engleska koja nabija lopte i preskače igru, ali kad smo mi krenuli u pritisak koji smo uvježbavali cijeli tjedan, onda se pokazalo da je to ipak stara Engleska.

Fizički smo bili spremniji, imali smo volju i htijenje. Nakon što smo primili gol, bili smo bolji i bilo je pitanje vremena kad ćemo zabiti. Ova reprezentacija ima karakter. Mi živimo jedan za drugoga i željeli smo dati 300 posto u ovoj utakmici pa da si ništa ne možemo zamjerati. Kad imaš takav pristup i svu podršku iza sebe, onda pokažeš zube.”

Na temelju analize temeljene na metodologiji prepoznavanja obrazaca, uvjeren sam da ćemo – ako nas ne pogodi neka silna nesreća i/ili ako nas suci ne opljačkaju – pobijediti Francuze i postati svjetski prvaci.

Onima koji misle kako će vatreni 2.0 teško zaustaviti glavne francuske jurišnike-driblere (Kylian Mbappé i Antoine Griezmann) i navodnog neukrotivog gospodara kaznenog prostora (Olivier Giroud), za razmišljanje nudim poučak koji mi je ponudio Ćiro: “Mbappé i Griezmann ne mogu se probiti kroz prostor kojim caruju Modrić, Rakitić i Brozović, a Girouda će Lovren ukrotiti bez većih problema i u zraku i na zemlji.”

Konačno, ako i kad pobijedimo, pitanje dobitnika Zlatne lopte bit će riješeno. Bit će to Luka Modrić. Tu je “francusku” loptu zaslužio i prije finala. Već nakon dramatične, ali i epske pobjede vatrenih 2.0 nad Rusijom, a posebice nakon veličanstvene pobjede nad Gordim/Perfidnim Albionom, vodeći nogometni znalci diljem svijeta počeli su se natjecati u traženju imenica, pridjeva i superlativa kojima su u nogometna nebesa uzdizali niskog i krhkog hrvatskog i Realova veznjaka Luku Modrića.

Divili su mu se i tepali mu: tihi genij, nečujni genij, izvanzemaljac, maestro, virtuoz, čarobnjak, mađioničar, orkestraš, nogometni pjesnik, briljantni dirigent, zadarski Mozart, hrvatski Beethoven, posljednji nogometni romantik, najbolji svjetski igrač, tvorac nogometnog ritma itd.

Jedan od razloga zbog kojeg se globalno selo zaljubilo u Luku bio je taj što su najveće zvijezde svjetskog nogometa napustile Rusiju pošto su njihove reprezentacije ispale u prvom ili drugom dijelu natjecanja: Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Neymar, Mohamed Salah, Luis Suarez, Manuel Neuer, Andres Iniesta, Robert Lewandowski, Marcelo i dr. Ostali su oni čije vrijeme sigurno i brzo dolazi, ali ne u Moskvi u nedjelju: Antoine Griezmann i Kylian Mbappé.

Zaključit ću ovako. Dvije najbolje svjetske momčadi igraju danas finale Svjetskog kupa koje će gledati cijeli svijet!

Razlika u kvaliteti, nogometnom umijeću i snazi skriva se u nijansama, ali je većina tih nijansi na hrvatskoj strani: imamo za nijansu boljeg izbornika, bolji su nam navijači, kapetan nam je malčice bolji i kao vođa i kao igrač, snažniji nam je i momčadski, pobjednički duh, pa i izbornička, igračka i navijačka vjera u pobjedu.

Slaven Letica / Večernji list

 

Povijesni dan hrvatskog sporta

 

 

Pastir na Velebitu: Pogledajte snimku malenog Luke Modrića koji štapom tjera koze po kamenjaru

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Kako se postaviti prema migracijama iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka u Europu!?

Objavljeno

na

Objavio

migranti

Posljednjih tjedana ponovno je aktualizirana tema o migracijama iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka u Europu. Nakon što je Mađarska u srpnju 2015. podigla ogradu na granici uspostavljena je nova tzv. balkanska ruta kojom iz Azije i Afrike, preko Grčke, Albanije Crne Gore i Srbije migranti dolaze u BiH (gdje je prisutno sve više migranata), a odande na granicu s Republikom Hrvatskom, kod Velike Kladuše. Posljedično, sve je više pokušaja ilegalnih ulaska migranata u Hrvatsku.

Migrantska problematika trenutno trese i vladu u Berlinu, odakle je pred nekoliko godina upravo i stigao poziv izbjeglicama i migrantima da nekontrolirano dođu u Europu.

U tijeku je sastanak na vrhu 28 zemalja članica Europske unije na kojem su migracije ponovno jedna od glavnih tema.

Migrantsku problematiku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Đuro Vidmarović, Stipe Kutleša, Damir Pešorda, Kazimir Mikašek Kazo i Matko Marušić.

Đuro Vidmarović: Cilj je etnička i vjerska dezintegracija europskih naroda

U Vašem pitanju kriju se odgovori. Bit ću otvoren: kada bi Republika Hrvatska bila potpuno nezavisna država mogla bi samostalno odlučivati o ovako važnim pitanjima. Budući je ona dio Europske unije, dakle nije nezavisna, rješavanje ovakvih pitanja mora usuglašavati s Vladom u Bruxellesu i slušati naređenja koja od nje dobije. Željeli smo u EU, čak smo promijenili Zakon o broju glasača za ulazak kako bi se on što sigurnije ostvario i sada se ne možemo praviti kao da se to nije dogodilo. Stoga će o pitanjima migranata i njihovome smještavanju u Hrvatskoj, na duže ili kraće vrijeme, odlučivati Europska komisija. U EU postoje države prvoga reda i države drugoga reda. Mađarska se izborila, odnosno još se uvijek bori, za pravo da samostalno odlučuje o svojim granicama i migracijama. Takva pozicija za nas je u ovome trenutku nedostižna. Možemo razglabati na dugo i široko zašto je tomu tako, ali je tako! Rješenje se naslućivalo u Predsjedničinoj inicijativi „Triju mora“, ali Vlada to nije podržala.

Objektivno, migranti su dio složene političko-ekonomske igre globalnih razmjera. U njoj je Hrvatska jedna od zemalja koja o modalitetima te igre ne odlučuje. Nije na odmet postaviti pitanja: zašto muslimanske izbjeglice ne primaju prebogate arapske zemlje, kao što su Sadijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman, Kuvajt, zašto izbjeglice ne primaju npr. Australija i Kanada koje imaju miluje kvadratnih kilometara slobodnog prostora? Odgovorite i biti će vam mnogo toga jasnije.

Nova balkanska ruta migranata upućuje na politički program kojim će se ove ugrožene države pokoriti, postati hot spot, ili se ujediniti u borbi protiv useljenika. Turska ima sada dobar adut za ostvarenje svoje balkanske inicijative.

Migranti iz bliskog i srednjeg istoka su useljenici. Dolaze iz područja gdje više nema rata. Dolaze na nečiji poticaj i promišljeno, dakle organizirano. Cilj je etnička i vjerska dezintegracija europskih naroda. Milijunska masa muslimanske populacije dolazi zajedno sa svoji Kur’anom, svojim hodžama, svojom tradicijom i vjerskim fanatizmom. Ta populacija nikada se neće odreći islama i europeizirati se u smislu kako su to zamišljali neki propali pristalice teorije melting pota. Prema tome, oni će se demografski širiti, čuvati islamske zasade i s vremenom preuzimati poluge vlasti. Pozivanjem na ljudska i manjinska prava stječu već samim dolaskom svaku političku zaštitu i ekonomsku sigurnost.

Europski narodi su u demografskom rasulu, dekristijanizirani, s urušenim tradicijskim i moralnim načelima, uljuljani u životni standard, podložni manipulacijama sredstava masovnoga priopćavanja, sa sve suženim, odnosno fahidiotskim obrazovnim sustavima… pa čime se mogu suprotstaviti vitalnoj, vjerski i tradicijski homogenoj masi? Bio sam u Marseju i vidio jedno poslijepodne kada se oglasio mujezin, sve su ulice potamnile od ljudi koji su klanjali. Bijelaca Francuza nisam vidio. Bilo mi je jasno kako in vivo izgleda politika multi-kulti i što čeka Francuze. Treba posjetiti Nizozemsku i vidjeti što se zbilo s domicilnim narodom.

Vidio sam u Beču cijeli jedan trg koji je postao bliskoistočna tržnica sa svim mirisima, govorima, čepencima i folklorom. Bio sam u Rimu… A Francuzi su velika nacija. Što onda tek nas čeka, sada kada nas je ispod 4 milijuna, a još se 300.000 sprema na iseljavanje jer su u dužničkome ropstvu. Puno je više abortusa nego rođenja, politička elita forsira pravo na abortuse, pravo na istospolne brakove, etc. Škole se zatvaraju, plodna Slavonija se ispraznila, već sada se javno traže strani radnici. Vidjeti će te kako će to izgledati već za 10 godina!… Demografija je egzaktna znanost sa snažnim političkim posljedicama. Imamo iskustvo Kosova, a sada i Makedonije.

Pojam humanosti u ovom se slučaju zloporabljuje. Kao i pojam kršćanske sućuti. Često se govori: i mi smo bili izbjeglice! Da, bili smo, ali sa stalnom vjerom u povratak i bez nakane ostati u zemlji udomiteljici. U izbjeglištvo su išle žene, djeca i starci, dok su mladi branili domovinu. Ovi azijsko-afrički migranti ne kane se vratiti, već trajno nastaniti u europskim zemljama i ondje početi stvarati budućnost po svojim kuranskim mjerilima.

Kako pronaći granicu između humanosti i potrebe zaštite vlastite sigurnosti i identiteta?

Rješenje drže na svojim stolovima oni koji vladaju ovom planetom. Objektivno, maštam: trebalo bi zaustaviti ratove na Bliskom istoku i u Afganistanu, poštivati državni suverenitet, dati veliku ulogu OUN i motivirati bogate zaljevske zemlje na solidarnost. U Africi je tragičnija situacija, poglavito u subsaharskoj Africi. Umjesto bjesomučnog bacanja milijarda i milijarda dolara na naoružanje, trebalo bi utemeljiti institute za istraživanje pustinja, za izvlačenje vode koje je mnogo ispod Sahare, odnosno učiniti ono što je činio libijski vođa Gadafi. Zaustaviti širenje pustinje.

Dalje, u tim državama ne treba poticati plemenske i vjerske sukobe, već pomagati da se ustale režimi koji im najviše odgovaraju. Dalje: treba te države osloboditi inozemnih dugova (papa Ivan Pavao II. je to predlagao) i pomoći im u podizanju tvornica i izgradnji infrastrukture, dakle činiti sve kako bi ljudi mogli živjeti u svojim domovima. Vrlo negativan primjer je naftom prebogata Nigerija, koja grca u neimaštini, muslimanskom teroru, pa čak joj prijeti i glad, samo zbog toga što se prirodna bogatstva pljačkaju, bilo od domaćih, bilo od inozemnih legalnih bandita. Ono što su američke i europske kompanije radile u Liberiji, Kongu, Obali Bjelokosti, Somaliji, Čadu, strašno je. Afriku se stoljećima bezdušno izrabljivalo i sada ovaj magnum crimen dolazi na naplatu.

Na kraju: o našoj sigurnosti glede migranata moramo dobiti podršku EU, granice učiniti nepropusnima, a glede identiteta, e to je mnogo šire i dublje pitanje. Moralno se urušavamo, drobe nam tradiciju, a nameću nam strane običaje i ideologije, mladi odlaze, zemlja leži pusta i neobrađena, kuće prazne, šorovi, sokaci prazni… srce mi se slama. Htio bih da optimizam pobijedi.

Stipe Kutleša: Ako se migracije ne bude znalo kontrolirati identitet Europe će se sigurno promijeniti

Migracije su postojale oduvijek, a postoje i danas. Same po sebi one ne predstavljaju ništa neobično niti opasno. Ljudi napuštaju svoje domove iz različitih razloga kao što su ratovi, diskriminacija pojedinih slojeva pučanstva, siromaštvo, nepravda, prirodne katastrofe, želja za boljim standardom i sl. Jedno je izvjesno: najveći broj migranata ne bi volio napustiti rodni kraj i domovinu bez velike muke. Ako se pogleda u povijest migracija onda se uočava da se najveći broj migranata tijekom vremena dobro uklopi u novim sredinama, čak se i asimilira. Onaj dio koji je svjestan svog podrijetla sačuva svijest o tome, jezik, narodne običaje i sl. Takve manjinske skupine mogu biti kamen spoticanja i faktor nestabilnosti u državama s većinskim stanovništvom, ali mogu biti i faktor povezivanja među narodima. Sve ovisi o tome kakve su njihove tzv. „matične“ zemlje. Ako imaju imperijalističke težnje prema teritoriju drugih država onda imamo probleme kao što je to u slučaju Srbije prema Hrvatskoj.

Novi migracijski val s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike ima više motiva, od ratom zahvaćenih područja do nerazvijene ekonomije i siromaštva. Uzroci ratova su uglavnom negdje u svjetskim centrima moći koji kroje sudbinu svijeta. U svojim laboratorijima zla oni dugoročno planiraju do detalja što će se u svijetu događati. A događati će se ono, tako oni misle, što su oni zamislili da se treba i mora događati. Kreatori zla umjetno pojačavaju i programirano provode svaku vrstu neravnoteže i nepravde gomilajući bogatstvo u vrlo malom postotku čovječanstva (svega nekoliko postotaka) dok je vrlo velika većina čovječanstva osiromašena.

Njihova se nastojanja sastoje u tome da se smanji broj ljudi na Zemlji, ali da po mogućnosti time ne budu zahvaćeni oni sami. Otuda sve vrste ideologija koje služe toj svrsi: rodna ideologija, uništavanje obitelji, prezir prema religiji, posebno kršćanstvu, umjetno uništenje područja u kojima žive „nepoželjne“ nacije (najčešće malobrojne) i nepoželjne religije. Jedna od takvih regija je Europa. Vodeće zemlje Europe kao što je Njemačka navodno žele dobiti jeftinu radnu snagu i zato stimuliraju doseljavanje stranaca. Da je to laž kazuje činjenica da se kvalificirane radnike ne može dobiti stihijskim i nekontroliranim migracijama. Uz to mnogi doseljenici i ne znaju ništa raditi i ne žele. Čak provode nasilje u područjima u kojima su prijateljski primljeni. Ne prihvaćaju ni jezik, ni kulturu ni vrijednost zemalja u koje su došli. Posve suprotno: žele nametnuti svoj način ponašanja većini uz obvezu da im se osigura smještaj, hrana, socijalna pomoć za njihov nerad. Primjer zato imamo u Njemačkoj i u nekim drugim zemljama. Druge su zemlje opreznije i mudrije.

Što se Hrvatske tiče ona je na rubu EU i najviše je izložena migrantskom valu. Što više druge europske zemlje budu zatvarale svoje granice emigrantima to više će im, sada ne baš previše privlačna Hrvatska, biti sve bolje utočište. Pogotovo kada naiđu na posve prazne i ispražnjene prostore koje Hrvati napuštaju. Priča se da iz BiH u Hrvatsku svakog dana ilegalno dođe nekoliko desetaka ili stotina migranata, zauzimaju prazne kuće i naseljavaju se. Pri tome hrvatska „stabilna“ vlada šuti; javnost i ne zna da se to događa. Da bi se to moglo dogoditi bilo je potrebno iseliti domaće stanovništvo. Teško je ne povjerovati da program za to iseljavanje postoji i već se nekoliko godina uspješno ostvaruje. O situaciji u Slavoniji ne treba ni govoriti. Poljoprivredno najbogatija hrvatska pokrajina postala je najsiromašnija. Prodaju se imanja, kuće u bezcijenje da bi se osiguralo prostor za neke druge. Priča se da je sve već dogovoreno.

Sve to je prijetnja sigurnosti Hrvatske. Ali slična sudbina čeka i druge u Europi. Neki su, kao npr. Mađarska, našli način kako zaštititi svoj nacionalni identitet i državni integritet. Unatoč protivljenju naddržave EU. Ako se migracije ne bude znalo kontrolirati identitet Europe će se sigurno promijeniti. Hrvatska će, zahvaljujući svojim nenarodnim političkim vođama, nastradati još i više što u krajnjoj liniji vodi nestanku naroda i države.

Uz pametnu i dobronamjernu demografsku politiku Hrvatska ima rješenje za primanje dijela izbjeglica, ali uz uvjet da se očuva vlastita sigurnost i identitet. Samo to sadašnja politička garnitura niti može niti želi provesti. Njima je stalo do nečega sasvim drugoga.

Damir Pešorda: Vrijeme je da se narod umiješa u odlučivanje o vlastitoj sudbini

Pitanje migranata danas je ključno političko pitanje na svjetskoj razini. Taj je problem nastao vjerojatno zbog spleta povijesnih, geopolitičkih, pa i klimatskih okolnosti, no očito je da ga neke globalno moćne strukture iz pozadine potenciraju i usmjeravaju. Hrvatska se zbog svog geografskog položaja i članstva u Europskoj uniji – članstva koje se dosada pokazalo uglavnom kontraproduktivnim – nalazi u dosta nezgodnoj situaciji. Nalazi se na jednom od frekventnijih migrantskih putova, a kao članica EU prisiljena je primati imigrante koji nisu uspjeli dobiti azil u zapadnoeuropskim zemljama, dok kao nečlanica schengenske vize ne može računati na to da će obrana njezinih granice biti europski interes niti da će jednom primljeni migranti eventualno moći otići u neku drugu europsku zemlju. Treći je problem hrvatska politička elita koja, bez obzira zaklinjala se hrvatstvo ili inklinirala prema jugoslavenstvu, bespogovorno izvršava naloge Europske unije i to samodopadno proglašava vrhunskom političkom mudrošću.

Izlaz je u politici koje se groze trenutne političke elite, dakle u populizmu. Vrijeme je da se narod umiješa u odlučivanje o vlastitoj sudbini. Na tragu referendumskih inicijativa do artikulacije takve politike će, vjerujem, i doći. Na europskom planu Hrvatska svoj interes mora naći u usklađivanju s politikom onih vlada koje se protive multikulturalnom rastakanju Europe i brisanju kršćanskog identiteta Europe. Naravno, rješenje migrantskog pitanja neće biti lako niti se ono može postići preko noći, ali ako još danas ne počnemo štititi hrvatske interese, sutra se neće imati što štititi niti će to imati tko činiti. Tu se otvara još jedno bitno hrvatsko pitanje, a to je predstojeći demografski kolaps nacije. On se može uvesti samo nizom odlučnih mjera, od kojih jedna, svakako, mora biti i pametna imigrantska politika. Treba pokušati barem dio hrvatske dijaspore vratiti u Hrvatsku, stimulirati dolazak stranaca koji se bez većih problema mogu integrirati u hrvatsko društvo te se odlučno suprotstaviti eventualnim europskim namjerama da se od Hrvatske napravi hot spot za izbjeglice.

Kazimir Mikašek Kazo: Gdje je tu suverenistička orbanovska politika Hrvatske?

Masovne migracije su česta pojava u povijesti, bilo ih je i bit će ih. Uzrokovane su najčešće prirodnim katastrofama, ratovima ili prenaseljenošću. Posljednja migracijska kretanja su rezultat sva tri faktora. Na migracije kojima svjedočimo presudno je utjecala ciljana politička destabilizacija koju je donijelo krvavo CIA-ino „Arapsko proljeće”, dugotrajni ratovi nakon toga, u kombinaciji sa visokim stopama demografskog rasta u bliskoistočnim i afričkim zemljama posljednjih 30 godina. Tome možemo pridodati glad, siromaštvo, velike suše i sve veći nedostak vode na širokom području koje se prostire od istočnog Mediterana do Indijskog oceana. Logično, prioritet migranata je domoći se bogatih zapadnoeuropskih država poglavito radi izdašne socijalne politike, a manje ih zanima rad u realnom sektoru ili bilo kakav drugi rad.

Treba se prisjetiti da su prihvatni centri u Turskoj samo privremeno i prividno rješenje. Usporili su prvi migrantski val, ali nisu spriječili početak drugog vala. Inače, procjene Europske komisije su da u Turskoj danas ima 3,9 milijuna izbjeglica, pretežno iz Sirije. Prihvatni centri na Balkanu mogu kupiti vrijeme, usporiti drugi val za godinu ili malo više, ali i ništa više od toga. Turski diktator Erdogan ima u rukama moćan alat ucjene i u svakom trenutku, ako ne budu ispunjavane njegove želje spreman je u Europu i svijet poslati novih milijun izbjeglica. Naravno, dominantno preko BiH koju je od Alije dobio u “amanet”, a posljedično tome preko Hrvatske kojoj geostrateški treba oteti dio Jadranskog mora!?

Nastavak rata u Siriji koji potiču SAD, Saudijska Arabija i Izrael, zaoštravanje odnosa SAD-a sa Turskom, neadekvatan pristup dovršetku građanskog rata u Libiji i očigledno nepovjerenje, te latentna prijetnje Iranu nisu povoljan politički okvir za rješavanje ove globalne migrantske krize.

U prvom valu ove recentne migrantske krize 2014.-2016. godine najveći broj migranata je preko Srbije krenuo u Mađarsku pa zatim prema Njemačkoj i Skandinaviji.To je trajalo sve dok im Viktor Orban nije odlučno poremetio plansku rutu podizanjem žice i zabranom ulaska migrantima koji su prijetili kršćanskoj kulturi Mađarske. Poslije podizanja žičane ograde migrant su krenuli prema Hrvatskoj tj. Slavoniji i Baranji. Tu su relativno uspješno zaustavljeni, jer je duljina kopnene granice u ravnici lako obranjiva, a “forsirati” moćni Dunav ipak je malo riskantno.

Novi migracijski val pokrenut je dolaskom proljeća 2018. i odlikuje ga korištenje novih ruta: od Skopja, preko Prištine i dalje kroz Sandžak prema Sarajevu; od Tirane preko Crne Gore prema Hercegovini ili Dubrovniku i iz Srbije preko Drine u BiH. Slike iz Podrinja zabrinjavaju. Duž obale Zvorničkog jezera, tamo gdje je voda mirna i na mjestima s kojih se čamcem može prijeći u BiH, čekaju velike grupe migranata. Najviše ih je iz Pakistana i Afganistana. Ista, ako ne i puno složenija situacija je u Cazinskoj krajini. Na kraju se, uglavnom iz Cazinske krajine, migranti pokušavaju prebaciti u EU. Paralelno sa ponovnim otvaranjem „balkanske rute “, svjedoci smo istom takvom procesu na „mediteranskoj ruti “koju drže i potiču “šoroševske” skupine aktivista različitih boja sa velikim iznosima novca, velikim brodovima i moćnom organizacijom, te svesrdnom pomoći ljevičarskih medija. Španjolska i Italija su prve na udaru.

Ako Srbija planski, zbog destabilizacije ovog prostora bude propuštala tisuće migranata u BiH, postoji realna opasnost da će oni,“prisilno zaustavljeni”u BiH, u dogledno vrijeme biti asimilirani i instrumentalizirani od bošnjačko-islamističkih političkih moćnika kao sredstvo pritiska na hercegovačke Hrvate, s planom radikalne islamizacije i one umjerene građanske BiH. Plan islamizacije BiH otpočeo je još za vrijeme rata u BiH masovnom izgradnjom džamija financiranih ogromnim svotama novca islamskih država. Sada te džamije treba napuniti novim vjernicima i promijeniti duhovnu i kulturološku svijest BiH na štetu hrvatskog katoličkog življe.

Neki analitičari smatraju da u tom paklenom planu pretvaranja Hrvata u BiH u nacionalnu manjinu aktivno sudjeluju i vlasti iz Srbije. Konačan cilj je stvoriti od BiH novu jugoslavensku republiku radi budućih regionskih podeuropskih integracija. U tom planu zbog geostrateškog značaja zaleđa Jadranskog mora najviše im smetaju Hrvati u BiH koji su kakav taka garant očuvanja ove važne geostrateške točke. Naravno, geostrateški je cilj onemogućiti Hrvatsku i Hrvate u BiH da ponovno preuzmu povijesnu ulogu “predziđa kršćanstva” pred novom islamističkom najezdom! Cilj ovog destabilizirajućeg plana “regiona” je spriječiti EU da Hrvatsku odabere kao prirodnu braniteljicu i spasiteljicu kršćanske Europe.Ovaj morbidni plan bez ikakve sumnje podupiru globalističko-masonske “soroševske skupine” sa velikim iznosima crnog novca.

Konfuzija, nastala u EU zbog slabljena moći do sada nedodirljive “stazijevke”, a danas zadrte globalistice A. Merkel, doprinijela je tome da se ova kriza nastavlja i produbljava.Činjenica je da Angela Merkel ne zna šta je to “ručna kočnica” Kolinde Grabar Kitarović pa jedinstvenog odgovora EU nema. Mađarska i Slovenija se brane žilet ogradama, AfD “drma” stolicu Merkelici, pa vlasti Bavarske samostalno reagiraju, vraćaju križeve u javne ustanove, zalažu se za čvršću kontrolu granice prema Austriji. Austrija istu mjeru primjenjuje na granici sa Italijom i taj scenarij priprema na granici sa Slovenijom.Članovi Višegradske skupine – Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka – izjavili su da neće prisustvovati hitnom sastanku koji je, povodom migrantske krize zakazala Europska komisija, još uvijek pokušavajući oživjeti zaobilazni, selektivni plan doseljavanja milijuna muslimana u kršćansku Europu.

Poslije nedavnog sastanka u Budimpešti premijer Mađarske Viktor Orban, rekao je da je “…mini-summit zakazan mimo pravila EU. Shvaćamo da zbog migrantske politike u nekim državama postoje unutarnji politički problemi, ali zbog toga ne treba napraviti konfuziju u čitavoj Europskoj uniji”.

Premijer Poljske je objasnio da “nema svrhe putovati na sastanak, obzirom da njegova zemlja svakako ne prihvaća, niti će prihvatiti plan o redistribuciji azilanata”. Vrlo je znakovito da Hrvatska nije nazočila sastanku Višegradske skupine. Ministar Božinović po ne znam koji put tvrdi da Hrvatska neće biti novi selektivni “hotpot” za migrante, a u isto vrijeme premijer Plenković tvrdi da Hrvatska pripada elitnim državama EU. Problem je što za ni jednu od ovih pustih želja i tvrdnji nema objektivnih dokaza! Naprotiv, Hrvatska je po svim pokazateljima zadnja u EU, a uskoro će biti lošije pozicionirana i od Bugarske i kandidatkinje Srbije. Dakle, egzaktni pokazatelji nam sugeriraju da ne pripadamo ni u elitu, ni u prvu ili drugu europsku brzinu, već pripadamo u klasičan europski rikverc.

Uspjesi naših nogometaša i tenisača samo je gusta PR-ovska magla puštena nad zlokobnom hrvatskom stvarnošću. Nije nerealno očekivati da će ova globalna migrantska kriza biti okidač za stvaranje nove balkanske podeuropske unije, što u prijevodu znači restauracije bivše Jugoslavije. Vladari Hrvatske i trenutne političke elite nisu nikada ni željeli jaku, samostalnu i neovisnu Hrvatsku, pa je stoga strah od ovakvog scenarija sasvim izgledan. Ruku pod ruku s njima svakako idu oni europski i svjetski močnici koji i danas tvrde da je raspad Jugoslavije bila pogrješka.

Ukidanje unutarnih graničnih kontrola je prije samo desetak godina slavljeno kao najveća blagodat eurointegracija. Sada se granični punktovi ponovo uspostavljaju i nedostaju samo mitraljeska gnijezda i nova arijevska promocija segregacije. Međutim, svima je jasno da to nije i ne može biti dugoročno rješenje. Mediteranske zemlje – Španjolska, Italija, Bugarska i Grčka, a sve više i Portugal i Francuska, tako su postale žrtve pohlepnih globalista. Mjere kojima se kratkoročno osigurava sigurnost Njemačke i Austrije, direktno doprinose nesigurnosti mediteranske Europe.

Austrijski kancelar Sebastian Kurz je zbog toga iznio novi tipično kolonijalistički prijedlog-osnovati prihvatne centre za migrante u Europi, ali i izvan EU te iz tih centara uzimati samo radno sposobne i integracijski prihvatljive migrante. Oni koji to nisu biti će vraćeni u zemlju u kojoj su registrirani, odnosno u Hrvatsku. Danski kolega ga je naravno podržao. Cilj je da se „migrantima pruži minimalna zaštita, ali ne i šansa za bolji život “. To se zove klasično pranje vlastite savijesti!

U tom kontekstu, Albanija je označena kao prva država koja će imati „čast i zadovoljstvo “da na njenom teritoriju bude otvoren jedan takav centar. Ostale „zapadnobalkanske” države su također samaritanski kandidati. Nije nerealno da to bude i novi uvjet tim državama za nastavak procesa pridruživanja EU. Umjesto Srbije, Crne Gore, Makedonije i BiH u EU, moglo bi doći do toga da te zemlje postanu selektivni prihvatni centri za stotine tisuća migranata sa Bliskog i Srednjeg Istoka kao svojevrstan amortizer pa ako ispune tu zadaću možda nekada i postanu “ravnopravne” članice EU sa više brzina.

Iz perspektive moćnika zapadnoeuropskih zemalja ovo djeluje prihvatljivo. Žrtvovat će Balkan da bi sebe zaštitili i iz njega crpili selektivnu radnu snagu. Zadatak te selekcije, odnosno preliminarne integracije migranata časno će pripasti Hrvatskoj, te se na taj način stvara nova Europa “s više brzina”, oko čega su se neki dan usuglasili Merkel i Macron. Sve južno od Dunava i Save bi tako postalo svojevrstan tranzitni prostor, područje za prihvat migranata i pokušaj njihove djelimične integracije. Pojedinci koji bi se uklopili u novi društveni sustav, prihvatili nove europske vrijednosti, obučili se za rad u deficitarnim sektorima i pokazali želju za integracijom,bili bi odabrani nastaviti put neizvjesnosti prema Zapadnoj Europi.

Za EU se rizici tako bitno smanjuju. Međutim, promatrano iz perspektive zemalja Zapadnog Balkana, osobito Hrvatske, to je višestruko opasno. Oni koji se ne žele ili ne mogu integrirati ostajali bi “zarobljeni” na Balkanu, frustrirani i nezadovoljni, jer svoj cilj nisu ispunili, a samim time postali bi trajno tempirana bomba destabilizacije ovog prostora kada močnicima to padne na pamet. U cijeloj ovoj priči ključno je pitanje gdje je tu suverenistička orbanovska politika Hrvatske?

I da ne bi sve ispalo deprimirajuće evo jednog optimističnog vica.

Na svjetskom prvenstvu u atletici, u utrci na 5000 metara predstavnik Crne Gore bio je uvjerljivo zadnji s dva kilometra zaostatka. Naravno, Crnogorci su to pretvorili u pobjedu i svi u glas viknuli: “Viđ našeg sokola što ih goni”! Klasičan Macanov PR!

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Marakeška politička deklaracija je Istanbulska konvencija, a obje su pobjednički komunizam s novim licem

Što god mi mislili, govorili i pisali, stvari na međunarodnoj razini idu prema pobjedi komunizma. Tko god mi tu rečenicu zamjerio, ili je podcijenio, neka mi oprosti, ali molim da je se sjeti kad i njemu postane jasno: komunizam.

1. Zašto i kako komunizam?

Tisuće knjiga su napisane o komunizmu, a o novom komunizmu, s licem umivenom od krvi, ali ne i od mržnje, nema ni jedne. Tu i tamo poneki članak. Teror se preselio u medije i u znanost i kulturu i teško je objaviti otvorenu analizu. Cenzura je jača nego klasična komunistička, jer više na Zapadu nema ni jedna država u kojoj postoji sloboda mišljenja (govora i pisanja). Zasad žive portali, koje nazivaju „desničarskima“, ali ni oni ne će dugo, da sad o tome ne pripovijedam, ali i sami znate da se brišu nepoželjni članci i izjave.

Kad su sami od sebe pali svi komunistički režimi, a nasilje zvano „revolucija“ i „diktatura proletarijata“ postalo politički neprihvatljivo u sve demokratskijem svijetu, komunizam je umio svoje lice: radničku klasu i njezinu potrebu za revolucionarnim preuzimanjem vlasti radi pravednije raspodjele rezultata rada, razmijenio je za spolno nastrane (danas LGBTQIAPK), koji služe za supresiju znanosti; žene, koje služe za „omekšanje“ fronta prema tradiciji; okoliš, koji služi za manipuliranje industrijskom moći; kućne ljubimce, koji služe da se čovjek svrsta među životinje a ne u Božju djecu; i, najnovije, za migrante, koji služe za sukobe religija.

A komunistički cilj je ostao isti: uništenje nacionalnih država i svih religija.

Stvar je došla dotle da zbog spolno nastranih mijenja biomedicinska znanost, da se žene na silu gura u politiku, iako im je to zapravo poniženje („pozitivna diskriminacija“), s kućnim ljubimcima se može sklopiti i partnerstvo (bivši brak), a migranti su sila koja će obaviti posao na terenu – promjenom vjere, kulture, uništenjem nacionalnog identiteta i babilonizacijom jezika.

Strategiju i planove novoga komunizma ne pišu revolucionari niti itko od običnih i vidljivih vojnika novoga komunizma; kao i u prvom obliku komunizma, te planove pišu novi Marxi i Engelsi, sada dobro zakrinkani u skromnost, samozatajnost, institucije i metajezik, te zaklonjeni bukačima koji i ne znaju što rade.

2. Zašto novi komunizam pobjeđuje?

Novi komunizam pobjeđuje zbog više razloga, a glavni je da ga zastupaju i kreiraju vrlo obrazovani i pametni ljudi. To su najobrazovaniji i najpametniji ljudi na svijetu, a zajedničko im je to da su antiteisti. Vjere su se oni odrekli, i mrze je, kao i Sotona – jer misle da su bolji od Boga i da mogu zavladati svijetom i svemirom. Zato je jezično najprimjerenije, a i filozofski utemeljeno da se tu radi o borbi Dobra i Zla, Boga i Sotone, jer ta dva pojma imaju i pojmovnu i iskustvenu utemeljenost u povijesti čovječanstva. Iz povijesti bezbožništva potekli u kao ateizam, a iz povijesti vjere kao ideja o palom anđelu. u oba slučaja pojava antiteizma odgovara iskustvu ljudske vrste.

Sotonski mudraci se pozivaju na „borbu za slabe i slabije“: prije dvjesto godina za sirotinju, prije sto za eksploatirane radnike, a danas za „diskriminirane“ manjine i migrante. Tome se teško suprotstaviti, jer onda čovjek ispada bezosjećajan, pa mu se mogu nadijevati grozna imena poput „fašista“ (u Hrvatskoj „ustaša“), „desničara“ (u Hrvatskoj opet omiljeni „ustaša“), „konzervativca“ (u Hrvatskoj „katolibana“), „fundamentalista“ (to je za sve one koji izražavaju svoju vjeru), itd.

Učeni neprijatelji Boga i čovjeka lako ulaze u organizacije u kojima se odlučuje, lako se u njima pretvaraju i lako preuzimaju vlast, napose zato što to ne ističu. Njihove ideje na kraju formalno izglasavaju drugi, koji i ne znaju da su pijuni u rukama velikih šahista.

Revolucija je zamijenjena politikom „korak po korak“, jer za Sotonu nema žurbe; on ne želi ponovno pasti i učvršćuje uže na sigurnosnom svakom čavlu kojim se penje na Božju planinu.

Pao je cijeli Zapad. Istok (islam) je usmjeren na milenijski obračun s kršćanstvom, a ne vidi da je sljedeći. Druge religije i kulture pale su već ranije.

3. Migranti i kako ih steći

S dolaskom Istanbulske konvencije novi komunizam je odnio veliku pobjedu, ali ona mu nije dovoljna. Ona je više teoretska nego praktična, a netko ipak posao treba obaviti na terenu. Za to je odabran udar s pomoću migranata.
Nesporno je da ljude kojima su ugroženi životi treba primiti u zaštitu, državnu ili drugu. No, tu se pojavljuju barem tri problema:

a) Smije li se, i kada se smije, reći „dosta“ (žica ili zid na granicu) – kad se radi o prevelikom broju tražitelja azila? Odnosno – kad je migranata „previše“? Je li ikad?

b) Kako razlikovati životnu ugroženost od želje za boljim životom, da ne spominjemo moguće osvajanje prostora, udar na tradiciju i kulturu i mogući terorizam? Kako primiti jedne, a odbiti druge, kad svi tvrde da su jednako ugroženi, a ni o kome ne znamo ništa bitno?

c) Kako se tehnički zaštititi od prevelika priljeva migranata ako dođe do te situacije? Kako naći opravdanje da jedne jesmo, a druge nismo primili? Uzmimo najnoviji primjer Španjolske: kad je Italija odbila primiti brod a migrantima, ponosno ga je primila Španjolska; znači li to da će odsad svi brodovi s migrantima ići u Španjolsku, i da Španjolska, s lijevom vladom, nikad ne će reći „dosta je“?

Na ta pitanja ne želim odgovarati, jer na njih ni Europa nije odgovorila. Primjer je gđa A. Merkel, koja je najprije širom otvorila vrata migrantima, a sada ih zatvara, ali na – tuđim granicama. Znam da joj nije lako jasno odgovoriti, ali jasno mi je da nije odgovorila.

No, odgovor, čini mi se, dolazi s druge strane!

4. Marakeška politička deklaracija

Dana 2. svibnja 2018. donesena je Marakeška politička deklaracija (Marrakesh Political Declaration). Nju su potpisale sve relevantne zemlje, uključivši i Hrvatsku, a nije ju potpisala samo Mađarska (ali jesu ostale zemlje Višegradske skupine). Relevantne zemlje, znači afričke zemlje iz kojih migranti dolaze i europske u koje dolaze.

Marakešku deklaracija mi se čini istom kao Istanbulska deklaracija: po metajeziku, stilu, politici „korak po korak“ i ciljevima. Čak ističe pojam roda, na isti način kao Istanbulska konvencija.

Citiram predviđenje akcije, bez truda da ih doslovno prevedem. Muka mi je od metajezika koji omogućava laganje da nije mišljeno onako kako je napisano, da to tamo „ne piše“. Toga smo se naslušali pri ratifikaciji Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru (Prof. Matko Marušić: Sanja Sarnavka i Marija Puh su lagale o rodnoj ideologijProf. Matko Marušić: Sanja Sarnavka i Marija Puh su lagale o rodnoj ideologiji; Prof. emeritus Matko Marušić: ANDREJ PLENKOVIĆ LAŽE ČLANOVIMA HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE I CIJELOM HRVATSKOM NARODU O ISTAMBULSKOJ KONVENCIJIProf. emeritus Matko Marušić: ANDREJ PLENKOVIĆ LAŽE ČLANOVIMA HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE I CIJELOM HRVATSKOM NARODU O ISTAMBULSKOJ KONVENCIJI). Zato s citiranog engleskog, prenosim samo bitnu poruku.

1. A human rights – based approach: the implemented actions will contribute to fully respecting the human rights and dignity of refugeesand migrants, irrespective of their migration status;

U punoj se mjeri moraju poštovati ljudska prava, bez obzira na status migranata.

2. Particular attention will be paid to the issues of gender and the protection of migrants in vulnerable situations including, inparticular, women and children;

Traži se (naređuje se, nakon potpisivanja!) posebna pozornost prema – rodnim temama! Treba li više objašnjavati?!

3. Increase dattention to the fight against xenophobia, racism and discrimination: the partners will under take efforts to combat the sephenomena, and to promote a balanced narrative on migration and diasporas, based on facts and highlighting their positive contribution to the development of societies incountries oforigin, transit and destination;

Borba protiv ksenofobije, rasizma i diskriminacije – zar to već nismo negdje čuli i to mnogo puta?! Držim da je tu ksenofobija sve što nije neupitni prihvat. Mora se pozitivno govoriti o migracijama, uključivši i njihovo pozitivno djelovanje u zemlji useljenja.

4. A regional approach: the identification, formulati on and execution of actions will take into accountlocal and regional specificities.

U ovoj nejasnoj rečenici postoji prilika da se migranti za stalno prihvate u Hrvatsku pod uvjetom da prime i hrvatsku nacionalnost. No, nisam u to siguran – neokomunisti nastupaju s nejasnim rečenicama, a kad dobiju, one postanu jasne imperativne (v. događaje oko Istanbulske konvencije).

5. An inclusive and multi-stake holder approach: in their interventions, the partner swill seek to involve all the actors under the coordination of the national authorities (regional organisations, local authorities, traditiona land customary authorities, representatives of civil society and migrant and refuge ecommunities, social partners, the private sector, the media.

Moraju se uključiti civilne udruge i mediji. Što oni dalje rade vidjeli smo na primjeru hrvatske ratifikacije Istanbulske konvencije.

Potpisivanje Marakeške deklaracije znači da je strateško pitanje migranata riješeno i da ga više nikakvo djelovanje ne može promijeniti. I za Hrvatsku. Kao što je za Hrvatsku pitanje rodne ideologije bilo riješeno i deset godina prije ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru.Hrvatska je pod Milanovićem sve bitno bila potpisala još ranije. Sada je to učinio Plenković u Marakešu.

5. Bi li Hrvatska ipak nešto mogla učiniti?

Čini mi se da Europa pada kao što je palo Rimsko carstvo. Ono nije palo u jednoj bitci, ili ratu, nego je padalo nekoliko stotina godina i onda nestalo „bez ispaljenog hitca“. U nas je ta fraza još bolja; kaže se „šaptom pala“. Tu Hrvatska, takva kakva je, ne može biti iznimka. Pitanje je samo hoćemo li pasti šaptom ili opirući se kao u Gvozdanskom.

Sjetite se da smo se lijepo oprli rodnoj ideologiji! Pobijedili smo u dva referenduma (tu računam i ovaj koji se ne će održati, a skupljeno je dovoljno potpisa, usprkos SDP-u i HDZ-u i njihovim medijima), napisali bezbroj divnih argumenata, usrdno molili i svejedno pali. Ali lijep je osjećaj. Gvozdansko. Samo nas ovi osvajači ne će časno pokopati, jer oni za čast ne znaju.

U Hrvatskoj sada možemo raditi dvije stvari.

Prva je da se opiremo kao Mađarska. Pazite, samo ona! Jer u Marakešusu se predale Poljska, Češka i Slovačka! Ograditi se, ne dati, opirati se sve dok ne dođe vlast koja će izdati. U slučaju rodne ideologije u Poljskoj su to bili komunisti, a u nas HDZ.

To znači da putem „opiranja do konačnog poraza“ ne ćemo ići.

Drugi je način da i mi budemo pametni. A to nas dovodi do migrantskih prava, i tu je toj ideji Marakeška deklaracija VEĆ dala smrtni udarac: migrantska prava su u njoj definirana kao – ljudska prava. Točno onako kao prava žena da se proglase muškarcima i prava muškaraca da se proglase ženama.

Naime, kao što sam već pisao (Veliki prilog: Kako spriječiti demografsku katastrofu?Veliki prilog: Prijeti li Hrvatskoj demografska katastrofa?), primitak migranata se ne će moći izbjeći. Zato bi se trebalo boriti da, kad ih jednom primimo, oni ne postanu sam državljani Republike Hrvatske, nego i – Hrvati. Mi smo dobri ljudi i imamo dobru vjeru, blagu i tolerantnu, i ne tražimo da mijenjaju svoju genetiku ili svoju vjeru, ali ako žele doći i živjeti u Hrvatskoj, morali bi postati Hrvati! Inače se radio o najobičnijem osvajanju tuđega teritorija i kulture – „bez ispaljenog hitca“. Toliko, pak, glupi nismo.

Zašto ne bismo imali Hrvate druge boje i vjere koji bi navijali za hrvatsku nacionalnu vrstu (to je zasad vrlo ugodno!), znali hrvatsku povijest i bili na nju ponosni, postajali hrvatski vojnici i pravnici i vlasnici OPG-ova? Ja sam za! Ali nisam za to da ljudi dođu i budu sve ono što su bili kod svoje kuće, pa nam s vremenom počnu zapovijedati da i ovdje sve mora biti kao kod njihove kuće (koja je i dalje siromašna i opasna i koju su sami napustili).Već smo vidjeli nogometnu vrstu jedne ugledne europske države čiji su igrači, neki od onih podrijetlom iz jedne druge zemlje, odbijali pjevati nacionalnu himnu države u kojoj su se naselili, čak i rodili, i koja ih je školovala do razine majstorstva da igraju za njezinu nacionalnu vrstu!

Ako naši migranti žele da sada Hrvatska bude njihov dom, onda trebaju postati Hrvati. Jer hrvatska je država nacionalna država, država hrvatskoga naroda, koji se za nju izborio krvlju, znojem i suzama u tijeku 888 godina i nema namjeru, ni potrebu, niti silu, kojom bi je onda dao nekome drugome, tako da više ne bude njegova.

Ovdje ne smijemo progutati jeftini štos „da bi ona ostala i naša“! I moram napomenuti da se to pravilo ne bi odnosilo na naše sadašnje manjine. Jer one imaju povijesnu utemeljenost. A nove nemaju. Nove i nama nešto moraju dati. Sebe. Jer mi njima dajemo svoj dom, toleranciju, razumijevanje i ljubav. I nacionalnu nogometnu vrstu! Želite li doživjeti da za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu igraju igrači koji pred cijelim svijetom odbijaju pjevati „Lijepu našu“?

6. Što će se dogoditi?

Ono što sam već rekao – izgubit ćemo. Izgubit ćemo i državu i domovinu, vjerojatno i vjeru.

Jer nismo dovoljno pametni, učeni, odani i domoljubni.

Ima li nade?

Ima. Ostat će oni malobrojni, oni koji se budu intenzivno posvetili opstanku svojih porodica. Kažem porodica, jer se radi o obiteljima u mnogo generacija. Trebat će izdržati kroz mnogo generacija, a to će moći samo oni najbolji i oni koji budu imali vjeru. Svoju vjeru, vjeru svojih pradjedova. Ne zato što je ona bolja od drugih vjera, nego zato što čovjek ne može biti ono što nije. Jer kad to postane, onda više nije.

Rimsko carstvo je propalo, ali preživjele su stare rimske patricijske obitelji. Pa je preživjela i njihova kultura, a tisuću godina i jezik. I vjera.

Samo pravi ratnici dobivaju ratove i kad ih izgube. Sve je rat; i mir, i ljubav i nogomet. I za sve treba pamet, poštenje, trud i vjera. I treba pobijediti i kad se izgubi.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori