Pratite nas

Analiza

U povodu Paralela: ‘sigurnosni krajolik’, Trilaterala i predsjednički izbori

Objavljeno

na

U prošlu smo srijedu imali priliku gledati iznimno zanimljive Paralele vanjskopolitički magazin urednice Morane Kasapović (26. 11. 2014., HTV 1, 21.00). Centralna tema emisije se odnosila na krizu u Ukrajini, a u sklopu nje je bio reemitiran dio interviewa s Vladimirom Putinom kojeg je ruski predsjednik dao novinaru ARD-a Hubertu Seipelu.

moranaInterview kojemu je povod bila 25 godišnjica pada Berlinskog zida bio je prikazan desetak dana ranije na spomenutoj njemačkoj televiziji. Zanimljivi su bili i prilozi novinara Danka Družijanića (Ukrajina nakon kijevskog Majdana, status američkih snaga u baltičkim zemljama i Poljskoj, nedavne vojne vježbe britansko-poljskih snaga) i Suzane Volf Pendić (politika Viktora Orbana, mađarska ovisnost o ruskim energentima i njena politička pripadnosti Zapadu, sudbina Južnog toka, Mola, Ine) a nadasve su bile zanimljive poruke ruskog predsjednika i analize u emisiju pozvanih gostiju: doc. dr. Davora Bobana s Fakulteta političkih nauka i Judy Dempsey iz think tanka Carnegie Europe kojeg je jedan od centara u Berlinu.

Predsjednik je Putin u interviewu s dosta uvjerljivosti obrazlagao rusku politiku unatrag petnaestak godina; ukazao je na razloge zbog kojih je Rusija obnovila strateške letove nakon što ih je ’91. obustavila (kaže, ‘NATO se od 2001. g. dva puta proširio’); poistovjetio je gospodarsku situaciju sa sigurnosnom (navodi primjer ‘Gazprombanke koja je ukrajinskom gospodarstvu dala kredit od 25 milijardi dolara’); objasnio je što Sporazum o pridruživanju EU i Ukrajine znači za Rusiju s obzirom na bescarinski pristup i činjenicu da je Ukrajina već članica slobodne zone trgovine unutar ZND-a i upozorio – između ostalog – da bi promicanje rusofobije u Ukrajini imalo katastrofalne posljedice.

Repozicioniranje Rusije na ‘velikoj šahovskoj ploči’ nakon političkog zalaska Mihaila Sergejeviča Gorbačova i fluidno asimetrične podjele svijeta imali smo priliku čitati u obliku geostrateške analize i to prije dvadeset godina!! U prosincu 1995. godine Zbignew Brzezinski je u Los Angelos Timesu, govoreći o prilikama nakon nestankom bipolarnog odnosa snaga spomenuo ‘mogući zaokret ka nekom obliku osobne diktature’ i predvidio da bi ‘autoritarna i nacionalistička većina u Rusiji mogla forsirati 1. reintegraciju Ukrajine, Azerbejdžana i ostalih bivših dijelova Sovjetskog Saveza, 2. usprotiviti se politici širenja NATO-a na Istok, i 3. sklopiti pragmatični savez s Iranom ili Kinom’. I još nešto: kao zagovornik brzog proširenja NATO-a Zbignew Brzezinsky je te iste godine u časopisu Foreign Affairs (1995. siječanj/veljača) napisao da ‘proširenje NATO-a ne treba biti potaknuto uzvitlavanjem antiruske histerije, što bi na kraju moglo postati samoispunjavajućim proročanstvom’.

Začuđujuća točnosti predviđanja autora geopolitičke čitanke iz ’97., The Grad Chessboard: ‘odnekud’ se, umjesto dugovječnog premijera postsovjetske Rusije Černomidina, pojavio Vladimir Putin; reintegracija Ukrajine je zamalo uspjela (pobunom na kijevskom Majdanu je doduše onemogućena Janukovičeva proruska politika, ali joj je epilog rusko preuzimanje Krima); reintegracija Gruzije završila je osamosaljenjem Južne Osetije i Abhazije; pragmatični savez s Kinom je sklopljen ove godine, s Iranom također. Rusija i Kina su naime u svibnju potpisale plinski ugovor stoljeća, vrijedan 400 milijardi dolara. Riječ je o sporazumu između Gazproma i Kineske nacionalne naftne tvrtke CNPC i to na rok od 30 godina!! Očito, ovaj je sporazum više od obične trgovine, on će zasigurno imati krupne geopolitičke posljedice. Nadalje, u skladu s ugovorom kojeg su u Moskvi nedavno potpisali predstavnici državnih nuklearnih agencija Rusije i Irana, ove su dvije zemlje dogovorile izgradnju dva nova bloka nuklearne elektrane Bushehra u Iranu. Procjenjena vrijednost ugovora s kojim Iran dobiva mogućnost diverzifikacije svoje energetske politike je preko 10 milijardi dolara.

rusija-i-iran-nisu-upRusija-1024x724Je li na pomolu stvaranje alijanse Rusija – Kina – Iran prerano je tvrditi, ali činjenica da NATO planira svoje granice na al-Assadovom pragu a u dogledno vrijeme i preko njega, Siriji susjednom Iranu daje povoda sklopiti pragmatičan savez s Rusijom.

Putinove tvrdnje iz razgovora za ARD – da su gospodarski problemi ujedno i sigurnosni – komplementarne su tvrdnjama generala Johna J. Sheehana, bivšeg zapovjednika za Atlantik, koje je iznio u svom govoru na Institutu za strateške i međunarodne studije u Lisabonu, 9. listopada 1997. Govoreći o nužnoj prilagodbi NATO-a novonastalom sigurnosnom krajoliku general Sheehan je u svojoj analizi apostrofirao činjenicu da su od 100 najvećih svjetskih privrednih subjekata, više od polovice korporacije, ne države: ‘Prihodi General Motorsa veći su od bruto nacionalnog proizvoda Danske, Ford ima veće prihode od Južne Afrike, a Toyota od Norveške; zbroje li se prihodi 200 najvećih svjetskih korporacija, vidjet će se da su veći od četvrtine svjetske privredne aktivnosti; prihodi 200 najvećih svjetskih korporacija veći su od zbroja prihoda svih zemalja svijeta, bez 9 najrazvijenijih nadmašuju zbroj prihoda 182 zemlje’. (U odnosu na ’97. godinu, tablica prestiža danas je nešto drukčija, ali je sigurno da je od deset najvećih kompanija osam iz energetskog sektora. Na drugom je mjestu sektor komercijalnih banaka a na trećem automobilska industrija. Godine 2011. među 500 najvećih najviše je američkih kompanija, 132, drugo je mjesto zauzela Kina sa 73 kompanije, a na trećem je mjestu Japan sa 68 kompanija.)

Očito, interes korporacija je i interes države – i obrnuto. Drugim riječima, ulazak ideja, ljudi i kapitala iz privatnog u državni sektor spomenutom je prilagodbom vojnog sustava novom ‘sigurnosnom krajoliku’ patentiran kroz rotirajuća vrata Administracije. U tome smislu treba razumijevati i pojavu privatnih vojski povezanih s osiguranjem kompanija iz energetskog sektora (u Afganistanu i Iraku), a u slučaju Rusije koja je na brojnim primjerima Zapada domislila kontradoktrinu stvaranje oligarhijskog sustava, očito je da vlast iz Moskovskog kremlja kapilarno ali snažno prodire u sve dijelove svijeta, spremna štititi svoje interese (simbolički rečeno) i radioaktivnim polonijem.

Uzgred, kako bi se u kontekstu navedene liste najjačih gospodarskih subjekata trebao razumijevati jedan od strateških dokumenata u kojemu se definira uloga Amerike i njezine globalne zadaće da se (između ostalog) ‘suprotstavlja mogućnostima narušavanja postojećeg sustava svjetske trgovine, financijskog tržišta i dostave energije’? Treba li spominjati da je dokument izrađen pod vodstvom Zbignewa Brzezinskog? (America’s National Interests: A Report from the Commision on America’s National Interests, Council for Foreign Relations, Washington 1996.) Nije li ovaj dokument bio strategijska osnova Europskoj komisiji da svojim članicama (Mađarskoj i Bugarskoj) uz prijetnju sankcijama uputi ‘preporuku’ da odustanu od suradnje na izgradnji Južnog toka.

Da je i Hrvatska dio sigurnosnog krajolika gledateljima spomenutih Paralela dala je znati i gošća emisije Judy Dempsey: ‘Ukrajina sve više postaje zadaćom Europske unije, pustimo sada NATO i SAD, 28 članica EU moraju odlučiti jesu li spremne angažirati se oko Ukrajine na duge staze. To znači dugotrajnu financijsku i gospodarsku potporu, poticanje političkih reformi, nadam se da je Unija na to spremna.’ I bez ovog pojašnjenja gospođe Dempsy da je Hrvatska dio ‘aktualnog sigurnosnog krajolika’ bilo je jasno u trenutku kada je izgradnja Južnog toka postala važno vanjskopolitičko pitanje Hrvatske u mandatu Stjepana Mesića, a pogotovo od najave MOL-a da bi svoj udio u Ini mogao prodati Gazpromu, najprofitabilnijoj kompaniji u plinskom sektoru u svijetu. Nimalo slučajno, a gotovo u isto vrijeme, u javnosti se pojavio naputak američkog potpredsjednika Bidena (Večernji list, 25. studenog, st. 3) da se Hrvatska okrene izgradnji LNG terminala kako bi postala energetski centar za jugoistočnu Europu. U konkretnom slučaju, želi li se Hrvatska afirmirati kao pouzdan partner u euroatlantskom savezništvu pred njom je nimalo jednostavan izbor gospodarskog opredjeljenja.

photoessay02Drugim riječima, potpredsjednik Biden i gospođa Judy Dempsy upućuju na činjenicu da bi po naravi hrvatskog članstva u EU i NATO-u suština njezine vanjske politike trebala biti aktivni euroatlantizam. Nisu to pojedinačni stavovi osobâ iz Administracije ni analitičarâ iz Carnagie zaklade (Judy Dempsey) nego posve izvjesno svih umreženih savjetodavnih think tank organizacija koje osmišljavaju, promiču euroatlantizam i svakodnevno (ovisno o događajima) analiziraju njegove perspektive. S više prikrivenosti sličnih je ‘mislećih’ timova i na ruskoj strani, u pravilu navezanih za Rusku akademiju, čiji je za sada legitimni eksponent savjetnik ruskog predsjednika Aleksandar Dugin.

Takvih think tank organizacija kao što je u Paralelama eksponirana Carnegie Europe ima ih na desetke, a jedna od utjecajnijih je i Trilateralna komisija koju je utemeljio i njen rad osmislio bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera, Zbignew Brzezinski. Nije li onda za očekivati i nije li posve logično da iz jedne takve organizacije dođe poziv da u personalnom smislu Hrvatska sudjeluje u njezinom radu. Kao što je rad Trilateralne komisije otvoren javnosti (pretpostavljam ne u svim aspektima) tako je i članstvo u njoj također javna stvar. Pretpostavljam da je Kolinda Grabar Kiratović članstvo u Trilateralnoj komisiji prihvatila u dogovoru sa Strankom.

I priča o ovoj think thank organizaciji i predsjedničkom kandidatu bi se svela na geopolitička pitanja da na dnevnom redu nisu predsjednički izbori i sve što se uz kampanju pred izbore veže. U tome bi se smislu nedavna primjedba Ive Josipovića da ‘članica Trilateralne komisije’ nema pravo kritizirati njegov probalkanski regionalizam mogla shvatiti kao uspjela ili neuspjela konfabulacija, ili pak kao manje-više dobra predizborna dosjetka. Međutim, osobu (KGK) koja se deklarira kao vjernica, kršćanka, rimokatolkinja, dovoditi u svezu sa sotonizmom zbog činjenice da je članica Trilateralne komisije više je od bezočne optužbe. Takvu je naime optužbu lansirao muzikolog, novinar, glazbeni kritičar i ‘akademik u dijaspori’, E. Ćić, kojeg se u javnosti između ostalog predstavlja kao osobu s teološkom naobrazbom, konkretno na portalu koji u svojim medijskim inačicama pokriva dobar dio balkanskog informativnog prostora. U svojoj mistifikaciji oko Trilateralne komisije spomenuti je publicist posegnuo i za takvim autoritetom kakav je bivši sportski novinar David Icke. Upravo je ovaj ‘poznati Englez’ jedan od onih lažnih autoriteta u pravilu nadahnutih okultizmom, koji će se kao i Leo Taxil davno prije njega pojavljivati s vremena na vrijeme kako bi stotinama stranica fascinirao lakovjerne mješavinom istinitih podataka i grotesknih fabula, pa spomenuta Ćićova tvrdnja u svezi luceferijanstva u konkretnom slučaju nema nikakvog razboritog uporišta, zanemari li se njegova politička preferencija u odnosu na predsjedničke kandidate.

No, pravo je pitanje, hoće li izborom predsjednika (predsjednice) na predstojećim izborima Hrvatska izabrati svoju (bolju) petogodišnju budućnost?

Hoće li se zbog svog izbora (28. prosinca) opet zacrvenjeti ili će se odvažiti kroz ‘novi sigurnosni krajolik’ kapitalizirati svoj založeni suverenitet i svoje geopolitičke šanse u ‘tom i takvom svijetu’?

 

Ivan Mihael Ban/HRsvijet

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Pokušaj zataškavanja i moralnog opravdavanja zločina

Objavljeno

na

Objavio

Pobjednici, pogotovo kada trijumfiraju na izborima, euforično slave pobjedu. U izbornom stožeru Željka Komšića, nakon što je postalo jasno da će on uvjerljivo pobjediti Dragana Čovića, bar na osnovu onog što se vidjelo na ekranu za vrijeme njegovog televizijskog obraćanja, ne samo da nije bilo euforije, već se uopće nije slavilo. Što više vladala je komorna atmosfera dok se “pobjednik obraćao javnosti”.- Nemate razloga brinuti se, ja ću biti i vaš predsjednik, bez obzira što vi niste glasali za mene, poručio je Komšić svojim sunarodnjacima, dok je iza njeg stajao Hrvatofob Reuf Bajrović jedan od arhitekata Komšićevog uspijeha temeljenog na mržnji prema Hrvatima i sotoniziranje Čovića. Iz obraćanja kojeg mu je, vjerojatno koncipirao dvojac Bajrović- Suljagić, nedvosimsleno  se može isčitati Komšićevo priznanje kako je on nametnut Hrvatima, s kojima osim imena nema ničeg zajedničkog.

Iz onog što se vidjelo na televizijskim ekranima stekao se dojam kao da su i on sam i njegovi sljedbenici bili zatečeni, bolje reći zaprapašteni izbornom “pobjedom”. Kao da su se pitali što uradismo, ili tko ovo uradi? Kako što se pita zločinac, nakon što iz mržnje usmrti žrtvu, ili organizira ubojstvo. Zatečenost “uspjehom” Željka Komšića, razumnjiva je zbog činjenice kako je po broju osvojenih glasova, njegov “izborni trijumf” višestruko nadmašio rezultat njegove Demokratske fronte. Što će reći kako je “u zločinu” netko sa strane imao prste, presudio žrtvi.

U isto vrijeme kolone automobila sa zalenim zastavama su trubile ulicama Sarajeva slaveći pobjedu Stranke demokratske akcije, dok je lider ove stranke pravdao preglasavanje Hrvata u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, tvrdeći kako je Komšićeva pobjeda u skladu s ustavom i zakonom, te da se u ovom zemlji “neće raditi po željama Dragana Čovića”. S kolikim brojem glasova je SDA sudjelovala u prljavoj raboti nametanja Komšića Hrvatima, teško je reći, ali izjave Bakira Izetbegovića u izbornoj noći i tijekom predizborne kampanju, jasno ukazuju- sigurno ne mala.

Dvostruka igra

Poglavar Islamske zajednice reis-ul-lema Husein efendija Kavazović nekoliko dana prije izbora u intervju Večernjem listu poručio je, međutim, kako “nije dobro da jedan narod bira zastupnike iz drugog naroda”.

Ta njegova izjava među Hrvatima u BiH dočekana je s odobravanjem i olakašenjem. Znatan dio Hrvata vjerovao je kako će resova izjava muslimanske vjernike odvratiti od namjere da Hrvatima određuju tko će ih predstavljati. Efendijine riječi, istovremeno su, na Hrvate djelovale apaurinski, kao i kampanja HDZ BiH, kojom se “prijateljima Bošnjacima pružala ruka”, klelo u ljubav prema Domovini”, kako bi se omekšala odioznost koju su Komšić, i njegovi politički i medijski pomagači stvarala prema Čoviću i HDZ-u. Zbog toga je, uz ostalo, izostao masovni izlazak Hrvata na birališta, kako bi spriječili majorizaciju. Uljujani su bili u uvjerenje, kako se ovaj (treći) put to neće dogoditi.

Oni koji su sumnjali u iskrenost reisovih riječi, ispostavilo se, bili su u pravu, nakon što su mediji objavili da su imami na džumama vjernicima preporučivali da glasaju za Džaferovića i za Komšića.- Pa, ako su u porodici tri člana s pravom glasa, neka dva glasa idu Džaferoviću, a jedan Komšiću”, glasio je, prema medijskim objavama, naputak imama vjernicima.Jesu li oni to radili bez znanja reisa Kavazovića, ili po njegovoj instrukciji, ostaje da nagađamo?

Zataškavanje i moralno opravdavanje zločina

Nakon tjedan dana šutnje političkog i medijskog Sarajeva, tjedan u kojem su hrvatski mediuji i političari iskazivali ogorčenost nametanjem Komšića, uslijedit će “kontranapad iz Sarajeva- “zataškavanje i moralno opravdavanaje zločina”. Kada izgovaramo zločin obično mislimo na onaj najgori- ubojstvo čovjeka, lišavanje života. No, kada razložimo tu riječ, vidjet ćemo njezino jasno zanačenje: zlo-činiti. A zlo činiti, nedvojbeno znači i drugima oduzimati prava. Nema sumnje kako je odzimati pravo Hrvatima da izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, preglasavajući ih, zlo-učinjeno, ili učinjen zločin prema jednom narodu.

Novinarka Dženana Karup Druško, koja je stekla slavu medijskim istraživanjima zločina kojeg su počinili pripadnici HVO-a nad Armijom BiH, ne i višesruko brojnijih zločina ARBiH nad Hrvatima, likujući zbog pobjede Komšića koji je, “pomeo Čovića” pokušala je moralno opravdati gaženje izborne volje Hrvata tvrdnjom “kako su za Komšića glasali građani, dok Čović nema legitimitet predstavljati Hrvate, jer većina Hrvata za njega nije glasovala”. Piscu ovih redaka nedavno je novinar u dopisništvu BHRT-a u Mostaru prenio pitanje urednice iz Sarajeva, “kako komentiram to što je Komšić pobjedio u urbanim sredinama, dok su za Čovića glasali Srbi”? Izbjegavanje spominjanja nacionalnog određenja Komšićevih glasača i osporavanje uvjerljive pobjede Čovića, među hrvatskim biračima, nije ništa drugo do pribavljanje alibija za učinjeni zločin.

Na isti način se može tumačiti i tvrdnja kako će Komšić u tročlanom Predsjedništvu BiH u kojem po Ustavu trebaju sjediti Bošnjak, Hrvat i Srbin, predstavljati građane, dok će Džaferović, i Dodik predstavljati Bošnjake i Srbe. Na tu tvrdnju dužnosnika DF-a izrečenu u emisiji Zabranjeni forum, Nove bh televizije (bivša Pink BiH) izostalo je logično pitanje, a tko će onda predstavljati Hrvate? I tko im to pravo oduze?

No, pobornici zločina majorizacije Hrvata i na to imaju lakonski odgovor: “Sve je po Ustavu i zakonu”.

Tko god pažljivo pročita Ustav jasno mu je kako su ustavotvorci, potpisnici Daytonskog sporazuma, predvidjeli da će Hrvata, Bošnjaka i Srbina, birati Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Nametnutim Izbornim zakonom, to što u Ustavu nije jasno definirano, omogućeno je da se zloupotrijebi, odrednicom da se iz, izvorno, hrvatsko bošnjačke Federacije, kao jedne izborene jedinice s višestruko brojnijim Bošnjacima, biraju dva člana Predsjedništva, jedan iz reda Bošnjaka i jedan iz reda Hrvata- u Predsjedništvo BiH.

To što pisac ovih redova, ili bilo tko drugi, tvrdi kako je nešto neustavno, nema, međutim, nikakvu pravnu snagu. To treba reći Ustavni sud BiH, kao vrhovni tumač Ustava, i zato je neobično važno uputiti zahtjev Ustavnom sudu BiH, da ocjeni ustavnost odredbe Izbornog zakona BiH o izboru članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH, jer je očito da ona omogućava gaženje prava jednog naroda.

Jedanako tako i tvdnja kako je izbor Željka Komšića u skladu sa zakonom, ne znači kako je to ispravno i dobro. Jer, kao što reče premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić i masovna pogubljenja Židova, Roma i drugih obavljana su po zakonima nacističke Njemačke, pa nitko normalan neće reći kako to nije zločin, samo zato jer je činjen u skladu sa zakonom.

Osim moralnog opravdavanju zločina, pobornici majorizacije Hrvata idu korak dalje, pa oduzimanje prava Hrvatima u političkom zastupanju, njihovim preglasavanjem, nastoje predstaviti kao moralni imperativ “građana i patriota”, svaljivanjem krivnje za to na Čovića i HDZ.

Kažu Čović se grlio s ratnim zločincem (Dariom Kordićem) i slavio udruženi zločinački podhvat ( obljetnice uspostave HR HB). Zato smo mi, hoće reći,  zahvaljujući našoj brojnosti i moralnoj superiorniji, preglasali vas fašiste. Oduzeli vam pravo birati, jer vi to ne zaslužujete. Čisti nacizam.

To je tipično obrazloženje nasilnika, koji za premlaćivanje ili ubojstvo žene, nastoji opravdati zločin prebacujući krivnju za svoj postupak na žrtvu: “Pa, sama je to tražila”. “Ona je kriva zato što sam ju ubio.” Usput govoreći jedan od arhitekata Komšiševog uspijeha- Emir Suljagić, kakve li slučajnosti, i jeste obiteljski nasilnik- čovjek koji je tukao vlastitu suprugu.

Zlo činiti- a dobru se nadati?

Bošnjaci koji su glasajući za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, oduzeli Hrvatima pravo izabari svog predstavnika u najviši organ države BiH, trebali bi se zapitati, kako bi se osjećali kada bi Hrvati, kao, hipotetski govoreći, brojniji narod u FBiH, izabrali Fikreta Abdića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, uz objašnjenje da su Bošnjaci sami zato krivi, ili drugi kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, jer su odavali počast ratnom zločincu Rasimu Deliću i slavili zločine Armije RBiH nad Hrvatima, kao vojne pobjede.

Da zaključimo. Nametanjem Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, suprotno većinskoj izbornoj volji Hrvata, Hrvatima su oduzeta prava političkog predstavljanja. Zlo je učinjeno i zlo se ne može opravdati. Na narodna mudrost kaže- ne može se zlo činiti, a dobru se nadati.

Milan Šutalo/hms.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Pravo slobode govora će uskoro ‘pokleknuti’ pred ‘autorskim’ pravom, pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom

Objavljeno

na

Objavio

Dok su ostale europske zemlje nakon I. svjetskog rata razvijale moderne tekovine demokracije: slobodu govora, slobodne medije, ravnopravnost pred zakonom, građanštinu i t.d., Hrvatska je upala u balkansku guduru opanačke srpske monarhije, a potom, nakon II. svjetskog rata, sudbinu nastavila u opanačkoj socijalističkoj monarhiji na čelu s lažnim bravarom.

Kao i u svim jednopartijskim sustavima, tisak, odnosno medije, kontrolirala je svemoćna Partija. Nakon Domovinskog rata, u suvremenoj je Hrvatskoj napokon zaživjelo gore spomenuto, čak i za demokraciju ključna – sloboda medija, odnosno tiska.

Hrvati, zbog duge povijesne podčinjenosti, nisu nikad imali povjerenja u vlast, a sukladno tomu ni u novine/medije koje su uvijek mahom pristajale uz vlast i bile poluge iste. Ako se danas novine i čitaju, čitaju se mahom osmrtnice, crna kronika i sport, jer tu nema prostora manipulaciji i lažima koje postadoše pripadak skoro beziznimno svakoj vijesti i svakom događaju, od lokalnog do svjetskog. Naime, ako hrvatska novinarska agencija, ili veći medij, odnosno središnji dnevnik nije u stanju nepristrano prenijeti vijest o nekom događaju vezanom uz izraelsko-palestinski sukob, dakle nešto prilično neinteresantno hrvatskom narodu, onda je time sve rečeno.

Isto tako, zahvaljujući novim tehnologijama, „spas“ od svakodnevnih novinarskih te medijskih laži, većina je ljudi, pa i Hrvata, pronašla na Internetu, kojeg, zbog svoje trenutne naravi nije moguće cenzurirati, čak i nešto stariji naraštaji neskloni novim tehnologijama, uvidjevši da od „klasičnih“ medija nema nikakve koristi.

Počev od Google-a preko Facebook-a, Twitter-a, Youtube-a, svatko ima priliku postaviti podatak na Internet, te pristupiti tom podatku. To je, ukratko, sloboda. Istina, mogu se postavljati i lažni podaci/vijesti/informacije, no, svatko s dovoljno pameti će odvagnuti vjerodostojnost onoga što ga zanima pa sam donijeti zaključak.

U novinama ne može svatko objaviti, na internetu može, što je pomalo ironično, štoviše, groteskno, jer je klasičan medij poput novina, makar i u internetskom izdanju, prije prozvan kao „fake news“, pogotovo ako se uzme u obzir spomenuta sloboda pristupa internetu. Vidjeli smo na primjeru Donalda Trumpa, da klasični mediji više ne znače ništa; naprosto nisu vjerodostojni i nitko, osim najzagriženijih i politički najpristranijih im ne vjeruje.

E, sad su se dosjetili da sloboda nije baš toliko na cijeni kad im (tko su oni, već je teže pitanje) pomrsi političke planove. Američki portal Breitbart news objavio je interni Google-ov dokument u kojem se tvrdi da, zbog raznih faktora, prije svega pobjede Donalda Trumpa, ali i primjerice, jačanja njemačke stranke AfD, američka tradicija „slobode govore“ više nije opcija u službenoj politici tog mega poduzeća. Isto tako, sve „protusistemske“ nove stranke diljem svijeta postižu uspjehe upravo zahvaljujući nevjerodostojnosti „mainstream“ medija te mudrim korištenjem društvenih mreža i inih internetskih platformi. Google-ov je dokument naslovljen „The Good Censor“ (aluzija na „Dobrog Pastira“) te ustvrđuje da Google, kao i ostale društvene mreže te platforme kontroliraju glavninu internetske „online“ komunikacije.

U dokumentu se spominju dvije ideje, odnosno pristupa: američki pristup bezuvjetne slobode govora („free speech for democracy, not civility“) i europski („favors dignity over liberty and civility over freedom“), te se razmatra mogućnost okretanja, naravno, europskom pristupu. To je posebno zabrinjavajuće uzevši u obzir činjenicu da su ti internetski giganti dosad imali ulogu „neutralnih platformi“ čiji je zadatak bio čisto administrativne naravi, a sad bi trebali postati urednici („editor“), odnosno nakladnici („publisher“), što sa sobom ne povlači samo političke konotacije uređivačke politike, već i kaznenu, odnosno građansko-pravnu odgovornost.

Kao jedan od glavnih razloga ovoj velikoj promjeni navode činjenicu da američki predsjednik Trump širi „teorije zavjere“, što je poprilično bizarno. Naime, tijekom prošle američke predsjedničke kampanje, Google je potisnuo negativne „autocomplete suggestions“ (kad počnemo „googlati“, prema zadanim algoritmima, tražilica nam nudi dovršetak riječi ili fraze, izraza) za Hillary Clinton, za razliku od Bernia Sandersa ili Donalda Trumpa, zbog čega ih je Trump i prozvao. Nekima se to beznačajnim, ali takav jedan filter, napose među sve nepismenijim, neobrazovanijim i neukijim mladim naraštajima predstavlja nevjerojatnu moć i mogućnost utjecanja na izbore.

Trump je većinu medija proglasio „fake news“-om, ustvrdio da su trbuhozborci duboke države i dobio izbore. U Hrvatskoj, ako se spomene da je država ovakva kakva jest zbog, na pr. nelustriranih kadrova bivših jugoslavenskih obavještajnih službi UDB-e i KOS-a, isto se svrstava na marginu, odnosno odmah se proglašava teorijom zavjere ili se naprosto ignorira od strane „mainstream“ medija.

Ako je suditi prema narečenom dokumentu, načela postavljena i promišljana u njem’ će uskoro postati službena politika, prije svega Google-a, a potom i ostalih internetskih platformi. Malo po malo, manipulacija će postajati sve veća i sve očitija.

Uskoro će u Europskom parlamentu biti izglasana Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, što je uvertira u postupno gašenje svega što ne misli poput „mainstream“-a. Jer, sloboda govora se ne će onemogućavati nasilno, kako su to radili dosadašnji totalitarni režimi; naprotiv, sve će se slobode pomalo gasiti pod krinkom ljudskih prava, putem upravo gore spomenutog „civility“. Dakle, pravo slobode govora će naposljetku „pokleknuti“ pred „autorskim“ pravom, ili uopće pravom intelektualnog vlasništva ili nečijim osobnim pravom (čast, ugled, dostojanstvo…)

Kako stvari idu, „svjetska duboka država“ će, u odsutstvu boljeg naziva, zaista postati „dobri Cenzor“. I tako će nam uskoro svima nametati što i kako misliti, a i govoriti, pisati i objavljivati. U pravom bismo smislu riječi mogli uskoro doživjeti istinsko – jednoumlje – skriveno iza ljudskih prava, političke korektnosti, tolerantnosti i ostalih floskula. Stvari se ubrzano usložnjavaju, a ljudi postaju sve prostiji i priprostiji…

L.C./Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari