Pratite nas

Analiza

U povodu Paralela: ‘sigurnosni krajolik’, Trilaterala i predsjednički izbori

Objavljeno

na

U prošlu smo srijedu imali priliku gledati iznimno zanimljive Paralele vanjskopolitički magazin urednice Morane Kasapović (26. 11. 2014., HTV 1, 21.00). Centralna tema emisije se odnosila na krizu u Ukrajini, a u sklopu nje je bio reemitiran dio interviewa s Vladimirom Putinom kojeg je ruski predsjednik dao novinaru ARD-a Hubertu Seipelu.

moranaInterview kojemu je povod bila 25 godišnjica pada Berlinskog zida bio je prikazan desetak dana ranije na spomenutoj njemačkoj televiziji. Zanimljivi su bili i prilozi novinara Danka Družijanića (Ukrajina nakon kijevskog Majdana, status američkih snaga u baltičkim zemljama i Poljskoj, nedavne vojne vježbe britansko-poljskih snaga) i Suzane Volf Pendić (politika Viktora Orbana, mađarska ovisnost o ruskim energentima i njena politička pripadnosti Zapadu, sudbina Južnog toka, Mola, Ine) a nadasve su bile zanimljive poruke ruskog predsjednika i analize u emisiju pozvanih gostiju: doc. dr. Davora Bobana s Fakulteta političkih nauka i Judy Dempsey iz think tanka Carnegie Europe kojeg je jedan od centara u Berlinu.

Predsjednik je Putin u interviewu s dosta uvjerljivosti obrazlagao rusku politiku unatrag petnaestak godina; ukazao je na razloge zbog kojih je Rusija obnovila strateške letove nakon što ih je ’91. obustavila (kaže, ‘NATO se od 2001. g. dva puta proširio’); poistovjetio je gospodarsku situaciju sa sigurnosnom (navodi primjer ‘Gazprombanke koja je ukrajinskom gospodarstvu dala kredit od 25 milijardi dolara’); objasnio je što Sporazum o pridruživanju EU i Ukrajine znači za Rusiju s obzirom na bescarinski pristup i činjenicu da je Ukrajina već članica slobodne zone trgovine unutar ZND-a i upozorio – između ostalog – da bi promicanje rusofobije u Ukrajini imalo katastrofalne posljedice.

Repozicioniranje Rusije na ‘velikoj šahovskoj ploči’ nakon političkog zalaska Mihaila Sergejeviča Gorbačova i fluidno asimetrične podjele svijeta imali smo priliku čitati u obliku geostrateške analize i to prije dvadeset godina!! U prosincu 1995. godine Zbignew Brzezinski je u Los Angelos Timesu, govoreći o prilikama nakon nestankom bipolarnog odnosa snaga spomenuo ‘mogući zaokret ka nekom obliku osobne diktature’ i predvidio da bi ‘autoritarna i nacionalistička većina u Rusiji mogla forsirati 1. reintegraciju Ukrajine, Azerbejdžana i ostalih bivših dijelova Sovjetskog Saveza, 2. usprotiviti se politici širenja NATO-a na Istok, i 3. sklopiti pragmatični savez s Iranom ili Kinom’. I još nešto: kao zagovornik brzog proširenja NATO-a Zbignew Brzezinsky je te iste godine u časopisu Foreign Affairs (1995. siječanj/veljača) napisao da ‘proširenje NATO-a ne treba biti potaknuto uzvitlavanjem antiruske histerije, što bi na kraju moglo postati samoispunjavajućim proročanstvom’.

Začuđujuća točnosti predviđanja autora geopolitičke čitanke iz ’97., The Grad Chessboard: ‘odnekud’ se, umjesto dugovječnog premijera postsovjetske Rusije Černomidina, pojavio Vladimir Putin; reintegracija Ukrajine je zamalo uspjela (pobunom na kijevskom Majdanu je doduše onemogućena Janukovičeva proruska politika, ali joj je epilog rusko preuzimanje Krima); reintegracija Gruzije završila je osamosaljenjem Južne Osetije i Abhazije; pragmatični savez s Kinom je sklopljen ove godine, s Iranom također. Rusija i Kina su naime u svibnju potpisale plinski ugovor stoljeća, vrijedan 400 milijardi dolara. Riječ je o sporazumu između Gazproma i Kineske nacionalne naftne tvrtke CNPC i to na rok od 30 godina!! Očito, ovaj je sporazum više od obične trgovine, on će zasigurno imati krupne geopolitičke posljedice. Nadalje, u skladu s ugovorom kojeg su u Moskvi nedavno potpisali predstavnici državnih nuklearnih agencija Rusije i Irana, ove su dvije zemlje dogovorile izgradnju dva nova bloka nuklearne elektrane Bushehra u Iranu. Procjenjena vrijednost ugovora s kojim Iran dobiva mogućnost diverzifikacije svoje energetske politike je preko 10 milijardi dolara.

rusija-i-iran-nisu-upRusija-1024x724Je li na pomolu stvaranje alijanse Rusija – Kina – Iran prerano je tvrditi, ali činjenica da NATO planira svoje granice na al-Assadovom pragu a u dogledno vrijeme i preko njega, Siriji susjednom Iranu daje povoda sklopiti pragmatičan savez s Rusijom.

Putinove tvrdnje iz razgovora za ARD – da su gospodarski problemi ujedno i sigurnosni – komplementarne su tvrdnjama generala Johna J. Sheehana, bivšeg zapovjednika za Atlantik, koje je iznio u svom govoru na Institutu za strateške i međunarodne studije u Lisabonu, 9. listopada 1997. Govoreći o nužnoj prilagodbi NATO-a novonastalom sigurnosnom krajoliku general Sheehan je u svojoj analizi apostrofirao činjenicu da su od 100 najvećih svjetskih privrednih subjekata, više od polovice korporacije, ne države: ‘Prihodi General Motorsa veći su od bruto nacionalnog proizvoda Danske, Ford ima veće prihode od Južne Afrike, a Toyota od Norveške; zbroje li se prihodi 200 najvećih svjetskih korporacija, vidjet će se da su veći od četvrtine svjetske privredne aktivnosti; prihodi 200 najvećih svjetskih korporacija veći su od zbroja prihoda svih zemalja svijeta, bez 9 najrazvijenijih nadmašuju zbroj prihoda 182 zemlje’. (U odnosu na ’97. godinu, tablica prestiža danas je nešto drukčija, ali je sigurno da je od deset najvećih kompanija osam iz energetskog sektora. Na drugom je mjestu sektor komercijalnih banaka a na trećem automobilska industrija. Godine 2011. među 500 najvećih najviše je američkih kompanija, 132, drugo je mjesto zauzela Kina sa 73 kompanije, a na trećem je mjestu Japan sa 68 kompanija.)

Očito, interes korporacija je i interes države – i obrnuto. Drugim riječima, ulazak ideja, ljudi i kapitala iz privatnog u državni sektor spomenutom je prilagodbom vojnog sustava novom ‘sigurnosnom krajoliku’ patentiran kroz rotirajuća vrata Administracije. U tome smislu treba razumijevati i pojavu privatnih vojski povezanih s osiguranjem kompanija iz energetskog sektora (u Afganistanu i Iraku), a u slučaju Rusije koja je na brojnim primjerima Zapada domislila kontradoktrinu stvaranje oligarhijskog sustava, očito je da vlast iz Moskovskog kremlja kapilarno ali snažno prodire u sve dijelove svijeta, spremna štititi svoje interese (simbolički rečeno) i radioaktivnim polonijem.

Uzgred, kako bi se u kontekstu navedene liste najjačih gospodarskih subjekata trebao razumijevati jedan od strateških dokumenata u kojemu se definira uloga Amerike i njezine globalne zadaće da se (između ostalog) ‘suprotstavlja mogućnostima narušavanja postojećeg sustava svjetske trgovine, financijskog tržišta i dostave energije’? Treba li spominjati da je dokument izrađen pod vodstvom Zbignewa Brzezinskog? (America’s National Interests: A Report from the Commision on America’s National Interests, Council for Foreign Relations, Washington 1996.) Nije li ovaj dokument bio strategijska osnova Europskoj komisiji da svojim članicama (Mađarskoj i Bugarskoj) uz prijetnju sankcijama uputi ‘preporuku’ da odustanu od suradnje na izgradnji Južnog toka.

Da je i Hrvatska dio sigurnosnog krajolika gledateljima spomenutih Paralela dala je znati i gošća emisije Judy Dempsey: ‘Ukrajina sve više postaje zadaćom Europske unije, pustimo sada NATO i SAD, 28 članica EU moraju odlučiti jesu li spremne angažirati se oko Ukrajine na duge staze. To znači dugotrajnu financijsku i gospodarsku potporu, poticanje političkih reformi, nadam se da je Unija na to spremna.’ I bez ovog pojašnjenja gospođe Dempsy da je Hrvatska dio ‘aktualnog sigurnosnog krajolika’ bilo je jasno u trenutku kada je izgradnja Južnog toka postala važno vanjskopolitičko pitanje Hrvatske u mandatu Stjepana Mesića, a pogotovo od najave MOL-a da bi svoj udio u Ini mogao prodati Gazpromu, najprofitabilnijoj kompaniji u plinskom sektoru u svijetu. Nimalo slučajno, a gotovo u isto vrijeme, u javnosti se pojavio naputak američkog potpredsjednika Bidena (Večernji list, 25. studenog, st. 3) da se Hrvatska okrene izgradnji LNG terminala kako bi postala energetski centar za jugoistočnu Europu. U konkretnom slučaju, želi li se Hrvatska afirmirati kao pouzdan partner u euroatlantskom savezništvu pred njom je nimalo jednostavan izbor gospodarskog opredjeljenja.

photoessay02Drugim riječima, potpredsjednik Biden i gospođa Judy Dempsy upućuju na činjenicu da bi po naravi hrvatskog članstva u EU i NATO-u suština njezine vanjske politike trebala biti aktivni euroatlantizam. Nisu to pojedinačni stavovi osobâ iz Administracije ni analitičarâ iz Carnagie zaklade (Judy Dempsey) nego posve izvjesno svih umreženih savjetodavnih think tank organizacija koje osmišljavaju, promiču euroatlantizam i svakodnevno (ovisno o događajima) analiziraju njegove perspektive. S više prikrivenosti sličnih je ‘mislećih’ timova i na ruskoj strani, u pravilu navezanih za Rusku akademiju, čiji je za sada legitimni eksponent savjetnik ruskog predsjednika Aleksandar Dugin.

Takvih think tank organizacija kao što je u Paralelama eksponirana Carnegie Europe ima ih na desetke, a jedna od utjecajnijih je i Trilateralna komisija koju je utemeljio i njen rad osmislio bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera, Zbignew Brzezinski. Nije li onda za očekivati i nije li posve logično da iz jedne takve organizacije dođe poziv da u personalnom smislu Hrvatska sudjeluje u njezinom radu. Kao što je rad Trilateralne komisije otvoren javnosti (pretpostavljam ne u svim aspektima) tako je i članstvo u njoj također javna stvar. Pretpostavljam da je Kolinda Grabar Kiratović članstvo u Trilateralnoj komisiji prihvatila u dogovoru sa Strankom.

I priča o ovoj think thank organizaciji i predsjedničkom kandidatu bi se svela na geopolitička pitanja da na dnevnom redu nisu predsjednički izbori i sve što se uz kampanju pred izbore veže. U tome bi se smislu nedavna primjedba Ive Josipovića da ‘članica Trilateralne komisije’ nema pravo kritizirati njegov probalkanski regionalizam mogla shvatiti kao uspjela ili neuspjela konfabulacija, ili pak kao manje-više dobra predizborna dosjetka. Međutim, osobu (KGK) koja se deklarira kao vjernica, kršćanka, rimokatolkinja, dovoditi u svezu sa sotonizmom zbog činjenice da je članica Trilateralne komisije više je od bezočne optužbe. Takvu je naime optužbu lansirao muzikolog, novinar, glazbeni kritičar i ‘akademik u dijaspori’, E. Ćić, kojeg se u javnosti između ostalog predstavlja kao osobu s teološkom naobrazbom, konkretno na portalu koji u svojim medijskim inačicama pokriva dobar dio balkanskog informativnog prostora. U svojoj mistifikaciji oko Trilateralne komisije spomenuti je publicist posegnuo i za takvim autoritetom kakav je bivši sportski novinar David Icke. Upravo je ovaj ‘poznati Englez’ jedan od onih lažnih autoriteta u pravilu nadahnutih okultizmom, koji će se kao i Leo Taxil davno prije njega pojavljivati s vremena na vrijeme kako bi stotinama stranica fascinirao lakovjerne mješavinom istinitih podataka i grotesknih fabula, pa spomenuta Ćićova tvrdnja u svezi luceferijanstva u konkretnom slučaju nema nikakvog razboritog uporišta, zanemari li se njegova politička preferencija u odnosu na predsjedničke kandidate.

No, pravo je pitanje, hoće li izborom predsjednika (predsjednice) na predstojećim izborima Hrvatska izabrati svoju (bolju) petogodišnju budućnost?

Hoće li se zbog svog izbora (28. prosinca) opet zacrvenjeti ili će se odvažiti kroz ‘novi sigurnosni krajolik’ kapitalizirati svoj založeni suverenitet i svoje geopolitičke šanse u ‘tom i takvom svijetu’?

 

Ivan Mihael Ban/HRsvijet

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Pero Kovačević: PRAVNA ANALIZA KAZNENE PRIJAVE ZA RAKETIRANJE BANSKIH DVORA

Objavljeno

na

Objavio

U uređenim zemljama u kojima funkcionira pravna država i gdje institucije pravne države djeluju u skladu i na temelju zakona i načela vladavine prava minimalne su mogućnosti da Ministarstvu unutarnjih poslova treba 26 godina za podizanje kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991.

Zašto? Odgovor je jednostavan pravna država funkcionira,a institucije djeluju u skladu i na temelju zakona.

Vrijeme podnošenja kaznene prijave i teatralno sazivanje tiskovne konferencije u Ministarstvu unutarnjih poslova, odmah bode u oči. PR stručnjaci su očito dobili zadatak skrenuti pozornost javnosti sa haaške presude šestorici.

Bilo je nužno pronaći nešto novo što bi moglo, naravno uz punu medijsku podršku, zainteresirati javnost i svakako skrenuti pozornost javnosti nekim novim događajem. Odabir teme nije bio loš. Zašto to kažem? Bila je aktualna 18.godišnjica smrti prvog predjednika dr Franje Tuđmana,a i činjenica da je prošlo 26 godina od raketiranja Banskih dvora.

Znači, nakon 26 godina policija je podignula kaznenu prijavu protiv šest osoba zbog granatiranja Banskih dvora 7. listopada 1991. godine, u kojem je jedna osoba poginula, a počinjena je šteta od 35 milijuna kuna.

Kaznena prijava je podnosena protiv pet državljana Srbije i jednog državljana Hrvatske, rečeno je u Ravnateljstvu policije na konferenciji za novinare u povodu dovršenog kriminalističkog istraživanja raketiranja Banskih dvora 1991. godine, koje su izveli zrakoplovi nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Riječ je o visokopozicioniranim pripadnicima nekadašnjeg Ratnog vazduhoplovstva (RV i PVO) i obavještajnih službi JNA.

U krim istraživanju sudjelovali su policijski službenici Uprave kriminalističke policije i Službe kriminalističke vojne policije Samostalnog sektora za vojnopolicijske poslove Ministarstva obrane RH su, u suradnji sa Sigurnosno-obavještajnom agencijom i Vojno-sigurnosnom obavještajno agencijom te u koordinaciji s nadležnim Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu.

‘Istraživanje je trajalo 26 godina te je bilo jako složeno i sustavno. Danas smo stvorili takav skup činjenica da podnosimo kaznenu prijavu protiv šest osoba, pet državljana Srbije i jedne osobe koja je državljanin RH. Ono što je bitno konstatirati je da je uložen velik napor i da su u ovom dijelu istraživanja sudjelovale i SOA i VSOA.

Konstatiramo da prijavljujemo šest ljudi koji sudjelovali u planiranju i izvršenju napada na Banske dvore 7. listopada 1991. godine pomoću dva zrakoplova koji su izvršili bombardiranje s ciljem destabilizacije Hrvatske’, rekao je na početku presice Ante Gudelj,načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a.

‘Ovih šest osoba prijavljuju se za ubojstvo u pokušaju najviših državnih dužnosnika, a još se sumnjiče za ratni zločin protiv civilnog stanovništva’, dodao je Gudelj.

U zračnom napadu na Banske dvore korištena su dva zrakoplova tipa Super Galeb G-4 iz 105. lovačko bombarderskog avijacijskog puka RV i PVO, naoružanih avionskim raketama zrak – zemlja i avio bombama.

Izbijanjem agresije na Republiku Hrvatsku, 105. lovački bombarderski avijacijski puk premješten je s aerodroma Zemunik na vojni Aerodrom Udbina s kojeg su izvršili i druga borbena djelovanja po Republici Hrvatskoj.

‘S obzirom na način na koji je napad bio planiran i u konačnici izveden te s obzirom na priklonjenost dijela tadašnje vojne i političke struktura JNA prosrpskoj, odnosno velikosrpskoj politici te izuzetnu konspirativnost, kriminalističko istraživanje ovoga događaja bilo je izuzetno složeno i zahtijevalo duže vrijeme kako bi se finaliziralo’, rekli su u policiji.

U istrazi su sudjelovale SOA, VSOA i sve sastavnice državne vlasti.

Površna analiza ove teatralno podnesene kaznene prijave ukazuje na znatne propuste,nekompetentmnost i neprofesionalnost sudionika koji su sudjelovali u istrazi i podnijeli kaznenu prijavu.

Pokušat ću vam kratko i zorno pokazati zašto je tome tako.

Krenimo redom:

a) Podaci o tome tko su bili neposredni krajnji izvršitelji granatiranja Banskih dvora poznati su Ministarstvu obrane,Glavnom stožeru HV,Upravi vojne policije i tadašnjeg SIS-a još u listopadu 1991. godine i stoga nije točno da je trebalo čekati 26 godina da bi se došlo do neposrednih i krajnjih izvršitelja, a poglavito tvrdnja sa tiskovne: „Tijekom 2016. godine kohezija je oslabila i došli smo do personalnih dokaza. Do tada je bio zid šutnje’, rečeno je na konferenciji za novinare.:;

b) Navedeni podaci o sudionicima odnosno krajnjim izvršiteljima u granatiranju Banskih dvora prikupljeni su od bivših vojnih pilota koji su prebjegli u HV-u,istražitelji očito nisu znali da smo u Ministarstvu obrane imali uređen sustav praćenja svih aerodroma bivše JNA, svih polijetanja i podataka o pilotima

c) Meta zračnog udara je bio predsjednik Hrvatske dr Franjo Tuđman,tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković te je stoga neodrživa i netočna činjenica da je naredbu za raketiranje Banskih dvora samostalno izdao general Ljubomir Bajić,bivši zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa RZ iPZO JNA;

d) Istražitelji se očito nisu niti potrudili utvrditi crtu vođenje i zapovjedanja u JNA te do kraja utvrditi odnosno istražiti sve aktere već su se zadovoljili sa generalom Ljubomirom Bajićem koji nas nasmijava sa pričama kako je upravo bio glavni za davanje naredbe. Bajić je očito bio sam jedan u nizu sudionika koji je prenio naredbu o granatiranju Banskih dvora, a sam takvu odluku nije niti ju je mogao donijeti već bi bio spriječen u njezinom izvršavanju ;

e) Zašto istražitelji nisu istragu stručno,kompetentno i profesionalno odradili ili ih je netko o tome onemogućio-to nek sami kažu.

f) Neosporna je činjenica da je naredba o raketiranju Banskih dvora donesena u Beogradu. Sa naredbom je svakako bio upoznat Slobodan Milošević i krnje predsjedništvo SFRJ odano Slobodanu Miloševiću. Naredba je od krnjeg predsjedništva SFRJ i Miloševića ili uz njihovo odobrenje i znanje proslijeđena Veljku Kadijeviću,Blagoji Adžiću,zapovjedniku RT i PZO,a tek tada generalu Bajiću i preko njega ostalim neposrednim izvršiteljima.naravno da u to sve pratili i prikupljali informacije „ljudi“ Aleksandra Vasiljevića,šefa Uprave za sigurnost Generalšaba JNA. Naime,takav je bio zapovjedni lanac u JNA u listopadu 1991 godine.

Umjesto zaključka

Kad se već 26 godina nije ništa poduzelo niti je sustavno istraženo na temu granatiranja Banskih dvora,državnomvrhu i MUP-u nije trebao ovaj slabo izrežiran „igrokaz“. Postavlja se pitanje hoće li DORH u istrazi utvrditi punu istinu??

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Predsjednica komentirala podizanje kaznene prijave zbog raketiranja Banskih dvora

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

MIŠETIĆ: Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić

Objavljeno

na

Objavio

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

– Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.” [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

  1.         Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

  1.           Množina osoba.Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
  1. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
  1.           Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus).To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

  1. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

  • U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
  • Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

  • I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

  1. Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima.

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

Luka Mišetić

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka MladićaPresuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da ‘etnički očiste’ Muslimane kako bi one postale ‘većinski ili gotovo isključivo hrvatske’.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari