Pratite nas

Herceg Bosna

U prilog zdravom razumu

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/11/decartes.jpg” name=”Descartes” title=”Filozof”]Zdrav razum je nešto najbolje podijeljeno na svijetu, svatko misli da ga ima dovoljno [/testimonial]

Kao što se kaže u Descartesovoj već poslovičnoj maksimi o zdravom razumu, nije riječ o tome koliko je koji zdravi razum najbolji, nego je riječ o najboljoj podjeli, odnosno o zadovoljstvu tom podjelom i osobnom zadovoljstvu svojim razumom. U narodnoj predaji se kaže slično, naime da bi svatko odabrao svoju pamet kad bi mogao birati. No o općoj prihvatljivosti svake pameti ili razuma nije lako donijeti dobar sud, osobito kad se radio nadmetanju, ali i o običnom razgovoru. Danas možemo sresti mnoge koji su osvojili neki javni status, a da nisu naučili uredno misliti, ni govoriti. Danas je komunikacija među ljudima toliko gusta da postaje sama sebi problemom. U utrci za stizanjem nasve strane i pored prihvaćene tehnike ispravnosti mišljenja i govorenja mislioci i govornici često ne mogu izmaći žrvnju osobnih interesa. Tako „dok nule na novčanicama galopiraju“, ta se ista inflacija događa i na drugim područjima i mnogo puta na račun zdravog razuma.

filibusterRFD-custom1To, naravno, ne priliči ozbiljnom čovjeku koji misli da se i danas vrijedi osloniti na formalnu logiku.U ovome prilogu se predstavlja nekoliko pogrešaka koje se manje-više često događaju. Time ne ćemo otkriti ništa osobito nova, jer takve i slične pogreške prepoznate su još u starom dobu, a davno su dobile i svoja imena. I tada se katkada u razgovoru gubio osjećaj za mjeru ponajprije zbog silne želje sudionika da se sugovornika pobijedi ili pridobije. Pored toga u silnoj želji za dobivanjem nekog podatka (i želje za ekskluzivitetom), osobito kod tzv. istraživačkog novinarstva, toliko se negativnosti pretpostavi i ispljuje, da je nas obične ljude već odavno napustila svaka pomisao da bismo u takvoj „umjetnosti“ mogli uživati. Ta „prokleta glad“ za „otkrivanjem“ pridonosi zanemarivanju i osnovnih logičkih pravila, te se pojavljuju pogreške, kako svjesne, tako i nesvjesne. Iako znamo prema kojoj i čijoj glazbi treba plesati javno mišljenje, potpomognuto dakle „istragama“ i „otkrićima“, morat ćemo se držati smjera naznačene zadaće u naslovu članka. Donosimo dakle, pregled pogrešaka koje su već mnogo puta opisane, a ovoga puta djelomično su prilagođene razumijevanju suvremenika. Nadajući se da će biti od koristi svima koji preferiraju zdrav razgovor kao način rješavanja sporova, želimo vjerovati kako je moguće približavanje stavova sugovornika, ili barem poticanje njihova razumijevanja na temelju odgovarajućih argumenata.
Nudimo sljedeće pogreške na uvid čitateljima.

tko previše dokazuje,ne dokazuje ništa
Ovakva se pogreška događa kad netko nastoji dokazati nešto sporno još općenitijom tvrdnjom od one sporne. Tada se kaže da dokazuje previše. U suprotnom, kad netko dokazuje jednu specijalnu tvrdnju još „specijalnijom“ od one koju bi trebalo dokazati,kažemo da dokazuje premalo Odstupanje može biti veće ili manje i može se dogoditi na različite načine. Primjera radi: U nekom razgovoru se raspravlja o opravdanosti smrtne kazne. Onaj tko pokušava proširiti tezu da smrtna kazna ima opravdanje time što će reći da nije opravdano usmrtiti nijedno živo biće dokazivao bi previše. Ako bi netko opet dokazivao kako se društvo opravdano brani od ugroza, dokazivao bi premalo. Taj koji dokazuje premalo, ide linijom manjeg otpora i ne dokazuje ono što je bio cilj, a onaj koji želi užu tezu dokazati  širom tezom zapetljat će se i ne će uspjeti u nakani. Jer širu tezu je mnogo teže dokazivati nego nešto konkretno, što je relativnolako argumentirati.
Zato se kaže: Qui nimium probat, nihil probat.

dokazivanje pomoću drugog roda
Kad netko za nekoga kaže da je nesposoban, a mi počnemo govornika uvjeravati kako je taj netko poštenjačina ili dobra duša, onda pravimo pogrešku „prijelaza u drugi rod“, odnosno, argumentiramo stvarima koje su sasvim druge prirode od one o kojoj je riječ. A to ne ide. Mogu se navesti i drugi primjeri, kao kad netko osuđuje neki poredak, a sugovornik se suprotstavlja tezom da tamo postoje najljepši krajolici na svijetu.

argumentum adhominem
Jedna od najčešćih pogrešaka se događa kad se ne zna dokazati da netko nije u pravu, onda se pokušava „dodatnim dokazima“ pridobiti publiku na svoju stranu iznoseći niz objeda na sudionika rasprave. Ovo se redovito događa u žestokim polemikama kad ponestane „materijala“ za argumentaciju. Recimo, netko ne umije pobiti argumentima tvrdnju s kojom se ne slaže, pa je pokušava oboriti pričajući da je njegov protivnik „poznati lažljivac“, „stari pijanac“ ili „sin luđaka“, i slično. Takav slučaj nazivamo argument protiv čovjeka (argumentum ad hominem ). U uvredljivoj inačici ovoga argumenta ne raspravlja se o spornoj tvrdnji, nego se pokušava diskreditirati čovjek koji je tu tvrdnju postavio.

argument za svjetinu,puk
Kada govornik u nekom javnom obraćanju ne rabi argument za svoje tvrdnje, nego upotrebljava zvučne fraze: „sušta je istina da…“, „samo pokvarenjak može posumnjati u…“ „zar netko bolje od vas može shvatiti kako…“, reći ćemo da rabi argumentum ad populum. Ovako se, ne ulazeći u dokazivanje biti sporne stvari, podilazi slušateljima i nastoji pridobiti osjećaje, predrasude, taštinu i uopće dojam. Ovaj se „argument“ redovito daje patetično. Naglasak
se stavlja na način iznošenja, a ne na sadržaj argumenta.

argument za milosrđe
Kad nekoga optuže za neko kazneno djelo i kad se pri tome u njegovu obranu ističe da dotični ima bolesnu djecu ili ženu, odnosno nešto slično što nema veze s biti same stvari, kažemo da se upotrebljava argumentum ad misericordiam. Pokušava se probuditi samilost, a izbjegava se rasprava o biti
čina

argument strahopoštovanja prema autoritetima
Obični se ljudi u polemikama rado pozivaju na mišljenje velikih ljudi, priznatih autoriteta, znalaca itd., i to im donekle pomaže kad se prepiru o nekom stručnom pitanju. No to nije dokaz pa ne može biti odlučno u sporovima među samim stručnjacima.Događa se i to da se autoritet u jednom području citira kao arbitar u drugom; npr. kad se crkveni oci citiraju kao autoriteti u znanosti, ili kad se predsjednik države ili vladajuće stranke citira kao autoritet u umjetnosti. Ovakvu pogrešku nazivamo argumentum ad verecundiam.

argument neznanja
Ako nema dokaza za neku tvrdnju, onda se ona suprotna smatra istinitom. Dakle, ono što tvrdimo prihvaća se da je istinito sve dotle dok nema dokaza za suprotnu tvrdnju. Tada kažemo da se radi o argumentum ad ignorantiam . Također, pošto ne znamo dokazati da je suprotno tome istinito, držimo da je istinito ono što aktualno tvrdimo. Na primjer, tvrdimo da je neka bolest neizlječiva jer još neznamo da postoji lijek za nju.

argument batine/sile
Kada se uzdamo u argument sile (batine), umjesto sile argumenata onda kažemo argumentum ad baculum</em. Dakle, kad se ne može drukčije, onda silom, bilo prijetnjom bilo uporabom sile. Čest je to slučaj u odnosima velikih i malih država, ili pak između vladajućih i oporbenjaka

ne slijedÎ
Katkada se možemo služiti istinitim argumentima, a da dokaz ne bude dobar. To se događa onda kad naša tvrdnja nije utemeljena na argumentima koje rabimo pa se ne može izvesti valjan zaključak. Jako je puno varijanti ove pogreške i nju nazivamo još non sequitur.
Ona se pojavljuje uvijek kad zaključak ne slijedi argumente.

naglasak
Često se događa da se govornik ili pisac krivo shvate. To se osobito događa kad se misao izvuče iz konteksta pa ona znači drukčije ili čak suprotno od onoga što se htjelo reći govorom ili tekstom. Može se i naglašavanjem pojedine riječi ili rečenice (u interpretaciji) dobiti sasvim drukčije značenje. To nazivamo ac-cent, pogreška u kojoj se naglašavanjem pojedine riječi mijenja značenje rečenice ili naglašavanjem rečenice, mijenja značenje teksta.Navodimo primjer u kojemu se naglašavanjem jedne riječi mijenja značenje rečenice (naglašene riječi su podebljane):Ne valja govoriti ružno o svojoj braći. (Dakle, ne smijemobraću ogovarati, ružno govoriti o njima, lagati etc…). dok o drugima možemo, recimo sestrama itd.). Treba imati na umu da se ova pogreška teško uočava tamo gdje prevladava pisana riječ, osim ako ta riječ nije podvučena ili drukčije istaknuta. Smisao se može osjetiti prema kontekstu

objašnjenje
Treba razlikovati „argument“ i „objašnjenje“. Na primjer: Ako želimo dokazati tvrdnju: Tvrdnja: „Rudi je ukrao auto“, Dokaz (tvrdnja): „Rudi je uhvaćen na djelu“, Argument (iskaz): „Znamo da je Rudi ukrao auto zato što je uhvaćen na djelu“.No, ako želimo dokazati istinitost tvrdnje: „Rudi je uhvaćen na djelu“, onda iskaz „Rudi je uhvaćen na djelu u krađi auta“ nije argument, nego objašnjenje.Ova se pogreška naziva ad hoc i pravi se onda kad se daje objašnjenje nekog iskaza koje se ne može primijeniti na sve situacije. Često zbunjuje to što objašnjenje više puta izgleda kao argument. Na primjer, ako pretpostavimo da se zakon prema svim ljudima primjenjuje jednako, onda uzmimo primjer ad hoc pseudoargumenta: „Dobio sam izgubljenu parnicu na sudu protiv jednog tajkuna.“ „To je zato što je zakon jednak prema svima.“ „Dakle, treba ići na sud jer će i ostali ljudi koji se parniče s tajkunima dobiti parnice?“ Primjer je malo karikiran, no poanta se može shvatiti.

pogreška logičkog slijeda
Kada iz tvrdnje „Grci su loši ljudi“, koja obuhvaća tvrdnju „Grk Kostas je loš“, a ta tvrdnja „Grk Kostas je loš“ je istinita, zaključimo: „Dakle, Grci su loši ljudi je istinito“ imamo pogrešku logičkog slijeda. Ovu pogrešku nazivamo afirmacija konsekventa ,. Da bismo razumjeli zašto je ovo logična pogreška, dobro je poslužiti se tablicom istinitosti.pozivanj ena tradiciju Kada se argumentira neka tvrdnja prema tome je li nešto dobro ili loše na temelju toga koliko je staro ili koliko dugo traje onda govorimo o argumentum ad antiquitatem . Kaže se: Oduvijek je bilo tako, ili: Nikad nije bilo tako. Primjer: „Turci su vladali našim krajevima pet stotina godina.To je bila dobra vladavina dok je toliko dugo trajala“.

argumentum ad novitatem
Ovo je pogreška u argumentiranju, kada se dokazuje da je neka teorija prihvatljivija ili stvar bolja,ukoliko je novija. Primjer: Krleža je prihvatljiviji pisac nego Goethe, ili bolje je vino iz berbe 2010. nego iz 2009. godine, jer je „novije“.

argument u torbici
U ovakvu pogrešnom argumentiranju se za kriterij uzima materijalni ili novčani status nekog čovjeka, ili korist od same stvari.Kaže se kako su oni koji imaju više materijalne moći uvijek u pravu. Ovaj se argument naziva argumentum ad crumenam.Kaže se: „Kad si bogat, onda si i pametan

argument siromaštva
Ovo je suprotan slučaj prethodnom. Pogreška se zasniva na tome da se za kriterij čovjekova karaktera ili vrijednosti uzima to je li bogat ili siromašan, odnosno koliko posjeduje materijalnih dobara. Ovaj argument nazivamo argumentum ad lazarum. Primjer: „Pošten je jer je siromašan.“

pogreška pogreške
Ova se pogreška događa kad rabimo krive premise za neki zaključak, koji može biti točan, ali se pogrešno došlo do njega. Treba zapamtiti da se može doći i do istinitog zaključka preko krivih argumenata, ali samo slučajno. Ova se pogreška naziva argumentum ad logicam
. Često se navodi sljedeći primjer: „Uzmimo razlomak 16/64. Ako „skratimo“ broj 6 u brojniku i broj 6 u nazivniku dobit ćemo1/4.“ „To nije matematički korektno!“„Da, ali 16/64 je ipak jednako 1/4.“

logička bifurkacija
Kad se mnoštvo alternativa svodi na samo dvije, onda se događa bifurkacija. To je logična pogreška koja se sastoji u tome da netko postavi situaciju koja ima samo dvije alternative, a zapravo ih može biti više. Primjer: „Rudi je pijan ili glup“, a mogao bi biti još štoštasloženo pitanje To je takozvana „navlakuša“ u kojoj pitalac pita tako da mu odgovaratelj potvrdi bar jednu od izrečenih tvrdnji, a što se zapravo i hoće. Klasičan je primjer: „Jesi li prestao tući svoju ženu?“ U žargonu se često postavljalo slično pitanje: „Bi li volio da si glup ili da bogda nisi?Pitanje traži konkretan odgovor. Ako onaj što treba odgovarati izravno odgovori da jest ili nije, prešutno je priznao da je ženu tukao ili je još tuče. Ovakvo pitanje se često postavlja u istragama kad se ispituje osumnjičenik kako bi ga se navelo na „nesiguran teren“. Pogreška je u tome što se podrazumijeva ono što još nije dokazano.

pogreška kompozicije
Kad se neke osobine elementa neke cjeline prenose izravno na samu cjelinu, onda govorimo o pogrešci kompozicije. Na primjer: „Bicikl je sastavljen od mnogo laganih dijelova,pa je bicikl zato lagan“.

generalizacija
Vrlo česta logička pogreška iako se vrlo lako prepoznaje. Sastoji se u tome da se na osnovi uočavanja svojstva nekog subjekta, takvo svojstvo prenese i na cijelu skupinu koja ima bar jedno svojstvo zajedničko s tim subjektom. Primjer: „Rudi je loš čovjek, a izjašnjava se kao katolik. Svi su
katolici loši (isti)“

osnovnazabluda
Kad je osnova na kojoj se temelji jedan dokaz neistinita, onda poštivanje logičkih pravila ne pomaže.
Ako, dakle, tvrdimo u nekoj raspravi da su crnci tjelesno moćniji od bijelaca, ne će nam pomoći pravilno izvođenje dokaza jer je početna tvrdnja u najmanju ruku problematična. Ta pogreška u okazu koja nastaje kad se polazi od neistinite premise naziva se osnovna zabluda ili error fundamentalis

krug u dokazu ili logički šestar
Netko se katkad služi argumentom koji se na prvi pogled čini neupitan, ali u zbilji doista nije tako.
Na primjer: „Rudi kaže da je on pošten čovjek. Ako ne vjerujete, kaže da pitate Bobija. U ono što vam Bobi kaže možete potpuno vjerovati. Rudi vam jamči da Bobi nikad ne laže.“Dakle, kada se X dokazuje pomoću Y, Y pomoću Z, a Z po- moću X, kažemo da je počinjena ova pogreška circulus in demon-strando

krive pretpostavke
Ovdje se radi o dvije vrlo slične pogreške. Prva se pravi kad dva događaja koji se događaju istodobno smatramo da su i uzročno povezana, što može, ali ne mora biti točno. Recimo: Knjige se čita mnogo više otkako je izumljen tiskarski stroj. Prema tome tiskarski stroj uzrokuje čitanje knjiga.Ovakva pogreška se naziva cum hoc ergo propter hoc
. Slična pogreška se pravi kad se za uzrok nekog događaja uzima nešto samo zato što se dogodilo prije toga. Ovakva pogreška se još naziva post hoc ergo propter hoc. Recimo: „DDR se raspala nakon rušenja Berlinskog zida. Dakle, rušenje Berlinskog zida je uzrok raspada DDR-a.“

pojednostavljeno zaključivanje
Kada se opće pravilo izravno prenosi na pojedinačne slučajeve, ali osobine toga slučaja se ne uklapaju u to generalno pravilo događa se obrnut slučaj od čiste generalizacije. To je onda kad se moralne ili druge osobine nekog pojedinca ocjenjuju prema šablonu. Ta se pogreška još naziva dicto simpliciter. Na primjer: „Nijemcima Kurdi općenito nisu dragi. Hans je Nijemac pa zato ne voli Kurde“.

nepoznavanje pobijanja i promjena pobijanja
Ova dva tipa pogreške se javljaju u mnogo različitih oblika, ovisno prave li se nesvjesno ili svjesno. Razlikujemo nepoznava-nje pobijanja (ignoratio elenchi) i promjenu pobijanja (mutatio elenchi). Ova se pogreška još naziva pogreška irelevantnosti.Recimo: Ako bi netko dokazivao kako je kapitalizam potpuno ispravan poredak i to argumentirao brojem ljudi kojima je pomogao da se obogate u njemu, bez obzira koliko on to argumentirao, on ne će dokazati prvu tezu, odnosno tezu da je kapitalizam pravedan poredak dvostruko pitanje Pogreška se sastoji u tome da se postavlja komplicirano pitanje, a traži se odgovor s „da“ ili „ne“. Sliči to na kompleksno pitanje, ali nije isto. Pogreška se još naziva plurium interrogationum. Recimo: „Je li strog sudac bolji ili lošiji za građane?“

***
zdrav razumU prilogu nismo razmatrali mogućnosti sistematizacije pogrešaka iako je općepoznata raščlamba pogrešne argumentacije u tri glavne skupine: pogreške irelevantnosti, pogreške neosnovanog razloga i pogreške slijeda. Nije nam bila svrha niti postići znanstvenu preciznost, nego približiti čitatelju praktičnu korist i odvraćanje od pogrešaka. Uz navedene standardne pogreške dobro je imati na umu i razne okolnosti koje dovode do krivih zaključaka i naravno loših posljedica. Prihvaćajući da se argumentacija mora temeljiti na logici, razmjerno je u prilogu najviše prostora posvećeno tome dijelu. Ali ne manje važna su i druga pitanja, koja leže u samom korijenu svake komunikacije. Neke od mogućih polemičkih „nestašluka“ spominjemo u idućim redcima: Iznoseći neku tvrdnju koju smatra samu po sebi razumljivom pokatkad sugovornik zna podići ton da bi sugovorniku i tako predstavio taj tobože samorazumljivi stav koji bi se zbog te razumljivosti morao bez razmišljanja uvažiti ili prihvatiti. No, dakako, malo je tvrdnji koje su toliko očite da ih ne treba bar u nekoj mjeri dokazivati.

Stoga gotovo svaki diskurs zahtijeva korektnu argumentaciju, eda bi se moglo prihvatiti to što se govori.Prisjećamo se one poslovice koja govori o tome kako je boljeimati gram vlasti nego kilo pameti. To nas upućuje da bi se na polju naše teme trebalo računati na to tko govori, a ne što govori,drugim riječima, ne će se uvažiti svaka argumentacija pogotovu ne ona koja ne dolazi s pozicije vlasti (moći), a s tom pozicijom je u prijeporu. Mora se također upozoriti na čest slučaj u mnogim polemikama kad suprotstavljene strane svoje protivnike nastoje pobijediti ukazujući na njihovo najlošije izdanje. Zapravo bi trebalo u tom nadmetanju, protivnika argumentirano svladati u njegovoj najboljoj kondiciji. Nije nova stvar da je protivnik jak onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika, ali je isto tako ostaje mogućnost da je onoliko slab koliko je jaka njegova najjača karika. Nema općeg niti sigurnog jamstva o „rasporedu“ protivnikovih karika, odnosno o tome koliko se slaba/jaka spojnica može prepoznati i kada je koja na udaru. Elementarno poštenje zahtijeva da se sučeljavaju lice s licem i naličje s naličjem. Dakle, da se ne sučeljavaju dobre osobine, ili pozitivni rezultati jedne strane s lošim rezultatima druge polemičke strane. Još je gore kada se u „žaru borbe mišljenja“ „naše dobre namjere uspoređuju s njihovim lošim rezultatima“. I na kraju, svi koji se upuštaju u polemiku morali bi imati na umu da u sugovornikovom diskursu mogu prepoznati samo ono za što je njihov „intelektualni i duhovni pribor“ sposoban.

Drugim riječima, kad govorimo o drugome, pretežito govorimo o sebi, jer shvatiti možemo samo ono što u sebi već imamo ili nam je vrlo blisko (isto se istim spoznaje!?). Nadajući se kako smo u osnovnim crtama izložili ono što je u logici naširoko i temeljito obrađivano, a u iskustvu višestruko potvrđivano te da će biti od praktične koristi, želimo čitatelju korektno vođenje dijaloga nepristrano, pribrano i bez logičkih pogrešaka. Descartesova maksima s početka, neka bude poticaj, i prema stanju raspoloženja čitatelja, njegovih mogućnosti poimanja, posebice volje, zalog njegova prilagođavanja logičkim pravilima i dakako, u službi razvoja razumijevanja i humane komunikacijemeđu ljudima.

Ivan Sivrić, časopis OSVIT, DHKHB

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari