Connect with us

U prostorijama HKZ održana je tribina posvećena skupini bosanskohercegovačkih Hrvata u Haagu.

Objavljeno

-

Čast mi je biti uz tako cijenjene predavače, ne moram biti Hrvatica da bih podupirala generala Praljka i ostale Hrvate u Haagu. Dovoljno je biti novinarka kojoj je stalo do pravde i istine. Usmjerit ću moje kratko izlaganje na tri bitne točke: Prva , uloga medija u slučaju „Suđenje Praljku i ostalima „. Nepobitna, nesporna činjenica je da mediji imaju odlučujuću ulogu u stvaranju javnog mišljenja. U slučaju Praljak godinama hrvatski ( a i neki strani ) mediji prešućivali su istinu i širili laži o ulozi Hrvata u ratu u BiH. Ali su rado i na veliko prenosili niz izjava političara-Mesića i Pusić V. i dr. Još tada kao strana novinarka znala sam ono što je danas svima jasno:da je ta negativna kampanja imala za cilj ne samo obezvrjeđivanje hrvatskog Domovinskog rata . Ona je proizvedena, financirana i režirana od međunarodnih centara moćnika kao dio globalističkog plana stvaranja stanja izopačenih vrijednosti u društvu. Pogotovo, ali i ne samo u bivšim socijalističkim zemljama. Dugoročno cilj je bio da se u ljudsku svijest usadi i ulije u glavu kult izdaje, osobnog materijalnog bogaćenja, konzumerizma, nasilja, seksualiziranja, kako bi se lakše upravljalo i manipuliralo društvom te se nesmetano opljačkalo nacionalno bogatstvo niza država. O tome sam čitala još 1994. God u ruskom dnevnom listu Pravda (11.03.1994) Nacionalna država je u načelu prepreka uvođenju globalne diktature te nije poželjna. Zato je uništenje tzv. hrvatskoga nacionalizma cilj globalističkom lobiju u posljednjih dvadeset i nešto godina. Informiranje javnosti pretvoreno je u oružje kojim se mijenja svijest čovječanstva. Sada o tome piše puno autora diljem svijeta. Spomenut ću dvije knjige „Treći-svjetski informacijsko-psihološki rat „ i „Globalna imperija zla „ ruskih autora prof. Vladimira Lisičkina i prof. Leonida Šelepina.

Druga točka, uloga udruge civilnog društva. Od samog početka svog djelovanja, te udruge nisu podržavale niti Domovinski rat, niti hrvatske generale. Nisu, naravno, podržavale niti šestoricu BiH Hrvata. Čak su aktivno sudjelovale u stvaranju mita o agresiji Hrvatske na BiH. A pod krinkom zaštite ljudskih prava stvarale su ozračje netolerancije i uvjete za progon hrvatskih branitelja. Obilato financirane iz Europe plasirale su u društvo parolu „svaka žrtva je žrtva „ Ali ta parola nije se odnosila na hrvatske civilne žrtve. Popis hrvatskih žrtava je jako, jako dugačak i ne mogu sve nabrojiti, no želim bar spomenuti moga, već pokojnog, prijatelja iz Lovasa Antuna Štrangarevića. On je u minskom polju izgubio kćer i unučicu, a kako mi je rekao, sam je imao „tu nesreću da preživi „. Nakon toga četnici su ga više puta pretukli te su mu bubrezi otkazali i do kraja života je bio na dijalizi.. Nažalost hrvatsko društvo, zaokupljeno problemima pukog preživljavanja, šutjelo je, a šuti i danas. Hrvatski stradalnici i braniteljske udruge nisu pokušale „oteti“ bar dio teritorija djelovanja udruga  civilnog društva. Tek početkom 2012. Registrirana je udruga Concordia Rediviva čiji osnivači ističu jedan od svojih identiteta kao posebno značajan-identitet branitelja u obrani od agresije. Ova udruga želi biti alternativa u dubokoj podijeljenosti onome što nazivamo „civilnom scenom „ i u „jazu“ između udruga proisteklih iz Domovinskog rata i udruga koje proistječu iz tzv. Mirotvornih aktivističkih inicijativa. Naravno, za Concordiu nema novca iz Europe , niti iz hrvatskog državnog proračuna, pa se ona mora snalaziti kako zna i umije.

Treća točka, internacionalizacija slučaja „Suđenje Praljku i ostalima „

Što su učinili predstavnici hrvatske države, novinari, aktivisti društvenih i javnih tijela ? osim nekih rijetkih primjera osobnog zalaganja (novinarka Višnja Starešina ) nije organizirana nikakva kampanja za upoznavanje svijeta s činjenicama i istinom. Većina u hrvatskoj smatra da je dovoljno biti u pravu. I da oni vani to moraju znati. Peticije ili otvorena pisma do stranih veleposlanstava u Zagrebu ili do nekih institucija u Europi isto tako bili su primjeri osobnog čina (hrvatsko žrtvoslovno društvo i osobno prof. Šeparović ) . Stranih dopisnika nakon rata gotovo da i nema u Hrvatskoj ili se bave temama gospodarstva , trgovine, turizma-tj. drže se što je moguće dalje od vrućih tema. Ali se to prije desetak godina nije odnosilo na kolege iz BBC-ja koji su „nekim čudom“ dobili pravo na uvid , snimanje i iznošenje dokumenata it arhiva prvog predsjednika dr. Tuđmana usprkos oznaci „strogo povjerljivo „. Smatrajući da je pitanje časti i dostojanstva svakog novinara iznositi istinu objavila sam u Bugarskoj veliki intervju s generalom Praljkom, ma koliko je moja  Domovina i danas, od strane većine hrvatskih novinara ignorirana i podcjenjivana.

Diana Glasnova

Kučibaba & Kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari