Pratite nas

Razgovor

U Rijeci tzv. europskom gradu kulture ‘Žikina dinastija u lijevoj našoj’ je zabrenjena

Objavljeno

na

Kad je najavio monokomediju po tekstovima (kolumnama) Zvonimira Hodaka, malo je tko vjerovao da će se ta predstava prikazati, a još manje da će je izvesti i sam pisac – Dražen Stjepandić, inače poznati hrvatski novinar i književnik.

Za njega kažu da je poput „ribe u vodi.“

Nedavno je s monokomedijom „Žikina dinastija u Lijevoj našoj“ (koju je sam i režirao!)  s uspjehom gostovao diljem Hercegovine, dok je sada na redu da je vide i oni u – Zadru, gdje će biti prikazana u četvrtak, 6. lipnja na pozornici tamošnjeg HNK.

Bit će to ujedno i jubilarna, 25-ta izvedba!

Dan nakon te predstave u zadarskom HNK Stjepandić će 7. lipnja u tamošnjoj Gradskoj knjižnici prirediti prvo javno predstavljanje knjige novinarskih i drugih priča „I Supermen je bio novinar“ (Studio moderna, Zagreb, 2019.)

Kakav je, po Vama, prijem vaše monodrame „Žikina dinastija u Lijevoj našoj“, s obzirom da ste je u relativno kratkom vremenu odigrali u raznim sredinama, čak već 25. puta? – pitamo Stjepandića.

  • Odličan! Imao sam dva nastupa u malom Lisinskom, nastupio sam u mostarskoj Kosači, po više domova branitelja, domovima kulture, kulturnim centrima, tv i radijskim emisijama, brojnim kinima i dva hotela.

U zagrebačkom klubu Hard pley u ponedjeljak i utorak 17. i 18. lipnja ove godine prvi put ću se pojaviti na nekoj klupskoj pozornici.

Dobio sam pozive za gostovanje u Švicarskoj, Kanadi i Australiji….

Monodrama je ipak na neki način “politički triler“. Jesu li se, da se malo našalimo, više smijali (ili „plakali) HDZ-ovci ili SDP-ovci?

  • Reakcije vodećih stranaka prema predstavi su jako slične, ako su na vlasti u svojim gradovima prema meni se ponašaju jednako sumnjičavo. Sve to zapravo zavisi od čovjeka do čovjeka, ako im se svidi predstava ili ako sam im osobno simpatičan ne naplate mi dvoranu i puste me u medije pod svojom kontrolom. Zapravo smo najbolje prolazili ako su na vlasti pravaši kao u Gospiću, gdje nas je gradonačelnik gospodin Karlo Starčević fiksno platio i još je priredio domjenak. U Jaski, gdje je na vlasti SDP, rekli su da bez obzira na politički predznak oni podržavaju kazališni amaterizam, baš tim riječima. Nisu mi naplatili dvoranu u: Čazmi, Sinju, Sisku, Vrbovcu, Širokom, Ljubuškom i Posušju. U KD Vatroslava Lisinskog i u Domu OS HV-a Zrinski u Karlovcu predstave su bili donatorskog karaktera. U Rijeci gradu europske kulture u nijednom prostoru za mene nema termina čak ni u ožujku naredne godine. Istodobno u Hrvatskom domu u Rijeci većinom nastupaju predstave u iz Srbije. U Puli nikada ne bih nastupio da nemaju Dom branitelja i ravnatelja branitelja gospodina Dragana Marina. Za Koprivnicu Vi uvaženi kolega najbolje znate što se dogodilo da se predstava ne odigra.

Uvijek ubacujem nešto novo

Predstavu ste smislili na osnovu tekstova i komentara g. Hodaka. Je li to znači da ste neprestano ubacivali i ono što je trenutačno bilo aktualno?

  • Da predstava stalno diše. Uostalom i gospodin Hodak stalno piše svoje kolumne. Ima dijelova koji prestanu biti aktuaulni kao mogućnost izvanrednih izbora. No većina tematskih blokova i povijesnih osoba koje obrađujemo i tretiramo spadaju u vječne teme, kao velikani Žikine dinastije: poznati znanstvenik Stipe Mesić, Žarko koji je još ’71. svjedočio žarko, stručnjak za isušivanje močvara-Željko Jovanović, Dejan Jović, Viktor Ivančić, abu Miljenko Jergović, naš vitez od kante Ante Tomić, Ju-Ju- Jurica Pavičić iz Ju-Ju- Jutarnjeg lista, Nenad Stazić zvani simpatični, Vojko Obersnel bez Olivera Frljića, veleposjednik ostrva Breoni Rade Šerbedžija bez porodice… ili povijesne ličnosti Tito, čiča Draža, Karl Marx, Enegels, Moša Pijade, Janoš Bećar Pecaroš (Ivo Lola Ribar na mađarskom), Sava Kovačević, prvi seljak Šokre-ten Beljak, Thompson…

Kako to da se hrvatski glumci relativno malo odlučuju na političke monodrame, osobito britke i pitke?

  • Ma ima svega, samo se malo toga probije do javnosti. Svi stand up komičari obrađuju nekakve političke teme. Možda se škakljivijih tema klone oni poznatiji, jer ih to može odvojiti od sustava, pa tako recimo da se meanstream ne bavi pravom satirom. No zato se mnogo piše o prosječnom zanatliji Rajku Grliću, purgeru koji želi da mu Beograd bude glavni grad, Vinku Brešanu, režimskoj redateljskoj pičketini koja napada samo crkvu i državu. Napadnite EU ili NATO smeće režimsko, abu Miljenku Jergoviću, koji se ne boji napdati Hrvate, ali zato šuti, nikada nije spomenuo da su mu Muslimani u Sarajevu oteli stan…

Kako ste se snašli u društvu profesionalnih glumaca? Vi ste za njih ipak amater…

  • S glumcima imam malo kontakata. Živim u svome svijetu i uopće me ne zanima glumiti glumca, premda sam siguran da ću imati još uloga, znam da mi je ovo tek prva glumačka kreacija na sceni. Odmah na početku sam se dohvatio jako zahtjevnog zadatka kao što je monodrama. A ako govorimo o amaterizmu nisam ni kazališni amater nego pisac i novinar i moja predstava je nastavak novinarstva i književnosti na kazališnim daskama. U Zadru ću sutradan nakon predstave u HNK imati promociju knjige „I Supermen je bio novinar“, a u knjizi ima i priča „TV prijenos“ u kojoj opisujem kako sam uživo prenosio nogometnu utakmicu za naslov klupskog Prvaka svijeta između Milana i Bocca Juniorsa. Jednako tako jednog dana opisat ću kako sam glumio i siguran sam publici sam bio zanimljiviji od mnogih glumaca.

A jeste li zadovoljni medijskom pozornošću?

  • Mi se ne možemo požaliti na medijsku pozornost. Imamo naše medijske pokrovitelje: „7 Dnevno“, „Nemoguća emsija na Z1“, „Zabavni radio“, „Radio Kaj“, „Super Radio“, „Portal Max“, „Projekt Velebit“, portal „Tjedno“ , i zaista ni jedan nije podbacio. Besplatno u oglasnom prostoru pratila nas je Bujica Velimira Bujanca, koji je se nakon što nam je puno pomogao čak nikada nije odazvao mom revanšističkom pozivu na roštilj ili janjetinu. Povodom gostovanja širom Hrvatske i BiH lokalni mediji rijetko su propustili popratiti moje pojavljivanje u njihovoj sredini. Jedino u Sisku i Ogulinu nije bilo ni slova o našem gostovanju, u Ogulinu na lokalnom radiju i portalu su nas tražili novac, na što nismo pristali jer bi to bilo nekorektno prema onima koji su nas podržali uglavnom u ime hrvatstva. Za Sisak mi je posebno žao zašto osim na portalu Tjedno nije bilo slova u nekom drugom mediju, posebice što na tome portalu koji uređujem i financiram godinama obrađujem sisačke teme. Gradonačelnicu deremo par godina. Na sisačkom području i Banovini sam bio na bojištu i pisao sam za Hrvatski bojovnik, jedan od prvih tada se to zvalo gardijskih listova. Osobno poznajem većinu sisačkih novinara, sada mislim na one koji ne spadaju među ljude aktualne gradonačelnice, a zašto ništa nitko od njih povodom mojega gostovanja napisao ne znam, nije bilo ni na jednom radiju i bio sam neugodno iznenađen. Ovim putem se javno zahvaljujem i Vama gospodine Pavkoviću ste preko medija s kojim surađujete odradili tri jaka medijska bloka podrške ovoj predstavi.

Naravno da uvijek postoje oni kojima iz političkih razloga ne pada napamet pisati o ovoj predstavi, ali s njima se ne zamaram.

Zadar grad pisaca i medija

Jeste li razmišljali da monodramu izvedete  recimo i u Srbiji?

  • Da, mislim da bih u Beogradu odlično prošao. Srbi pozorno, više negoli to možemo zamisliti, prate sve što se ovdje radi. Siguran sam da ih zanima kako to izgleda Žikina dinastija na hrvatski način. I prije ću mi tamo otvoriti vrata negoli u Rijeci navodnom europskom gradu kulture, gdje za mene nikada nema termina kao ni u Koprivnici. Uz turneje po Kanadi, Australiji, Švicarskoj …razmišljam i o gostovanjima u Sarajevu, Skoplju i Bugarskoj.

Što sada pripremate, knjigu, predstavu ili…?

  • Nakon 25, izvedbe u zadarskom HNK, sutradan 7. lipnja u Gradskoj knjižnici Zadar imat ću predstavljanje knjige priča „I Supermen je bio novinar“. Autor predgovora uvaženi književnik iz Zadra Nikola Šimić Tonin je napisao da se „I Supermen je bio novinar“ može staviti uz bok prvim knjigama priča Miljenka Jergovića i Zorana Ferića. Za moju prvu knjigu priča u Zadru sam dobio nagradu „Goran Buić“-književnost u novinarstvu za 2017. prije nego što je knjiga izašla. Zato ću prvu promociju knjige imati u Zadru, gradu pisaca i medija. Završavam ljubavni roman „Temperatura leptirovih krila“. Surađujem s podcastom Velebit, a od izglednijih umjetničkih namjera spomenut ću pripremu snimanja igranog filama „Amaterijalizam“ koji bi po predstavi Borivoja Radakovića „Amateri“ trebao režirati Vicko Ruić.

Razgovarao:

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu!

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu

Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.).

U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične smrti 2000.

Bila je punih 16 godina prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a briljantno je odigrala niz uloga, pa i slavne junakinje kontesu Neru, barunicu Castelli, Anu Karenjinu…Pamtit ćemo i njene uloge na filmu, poglavito one u Zafranovićevoj „Okupacija u 26 slika“, Sedlarovom „Četveroredu“, Tadićevom „Trećem čovjeku“ i drugima.

Pored glumačkog talenta, Enu je, kako rekosmo, krasila i nevjerojatna ljepota zbog čega su ju često opravdano nazivali jednom od najljepših hrvatskih glumica.

Bila je udana za poznatog poduzetnika ing. Josipa Radeljaka s kojim je dobila i kći Lanu.

Svaka obljetnica Enine smrti za Vas je sigurno iznimno težak životni trenutak, kazali smo na početku razgovora s gospodinom Radeljakom, a on je uz ostalo odgovorio:

Gospodine Pavkoviću – iznimno Vas poštujem, a znam da bi i Ena poštivala današnje Vaše jasne i vrlo dobro opisane stavove, jer voljela je svoju domovinu, siguran sam bar kao i Vi i ja – pa eto nekoliko riječi – jer kada se približavaju ovi tužni dani – najradije ne bi pričao s nikim i o ničemu, a ni podsjećao se istih, jer vjerujte nije nam nikome u obitelji to lako!

No, po čemu je, po Vama, ova velika hrvatska umjetnička heroina, zaslužila da „nikad ne umre“?

Dovoljno je pogledati Eninu monografiju pa se prisjetiti da je odigrala u svojem nažalost kratkom umjetničkom životu preko stotinu glavnih uloga u kazalištu, a ponešto i u filmovima – a za mene je dovoljno pogledati Vrdoljakove Glembajeve pa je sve jasno – naš veliki režiser Geogije Paro (prije nedavne smrti) rekao mi je doslovno: –

„Od Eninog odlaska, nitko od postojećih glumica nije u stanju zamijeniti je na daskama koje život znače – a što ja poznam od mlađih koji dolaze, najmanje za par slijedećih desetljeće još za dugo nitko neće biti u stanju ni približiti se Eni !“

Kad se danas sjećate tog kobnog 15. kolovoza 2000., mislite li da se njezina smrt mogla izbjeći, ili…?

Nažalost – smrt se ni na koji način ne može izbjeći, ako su tako već unaprijed sudbina i Bog odredili !

Ima li i onih koji za njezinu smrt i dalje „krive“ Vas, odnosno Vašeg sina?

Poznato je da na svijetu živi bezbrojno više zlih budala, nego normalnih ljudi! – a o budalama nerado i mislim, a kamo li o njima govorim – iako bi imao što-šta !

Zlo i DNOVINARI danas uglavnom vladaju u skoro svim našim hrvatskim medijima i svojim žutilom nažalost uvjetuju i naše živote – te zasigurno velikim dijelom zbog njih i živimo danas u t.zv. „slučajnoj državi“ – kako našoj jadnoj i bahatošću uništenoj zemlji tepaju neki poznati komunistički „domoljubi“ !

Kakva je bila Ena, kao žena, majka, umjetnica?

Jedino što Vam na takvo pitanje mogu iskreno  kazati – 

Bila je u svemu NAJ, NAJ, NAJ !!

Njezino rodno ime je Jelena. Kad je postala – Ena?

Mislim da imate krivu informaciju – Jedna Enina baka zvala se je MagdaljEna – te je tako skraćenicom došlo do njenog imena koje je ponosno nosila !

Ena je bila tako velika hrvatska umjetnica da zaslužuje i svoju ulicu, ili pak da se po njenom imenu nazove neka kulturna ustanova. Zbog čega se to još nije dogodilo?

Nisam danas baš raspoložen za šalu – ali upitao bih ja Vas – ako mi budete ikako mogli odgovoriti:

Zašto mislite da bi nekome od današnjih postkomunističkih rukovodstava, koji godinama vode ovu umornu i ispaćenu zemlju, palo i na pamet sjetiti se brojnih velikih imena iz hrvatske kulture? – dok nam ulice i trgove još uvijek i danas krase imena komunističkih zločinaca i ubojica, te dok se po nalogu moćnih predstavnika VelikoSrpskog agresora (koji godinama čak sjede i u našim Vladama), uništavaju spomen ploče u Domovinskom ratu palim braniteljima !?? A Vi bi da oni – o kulturi …??Ma dajte …?

Kada već spominjete tu temu – moram se s tugom prisjetiti (ovo u Enino ime), da joj čak ni njen voljeni HNK Zagreb, u kojemu se je umjetnički rodila, nastala i sve do odlaska živjela – prilikom mojeg osobnog izdavanja zaslužene, značajne i bogate ENINE monografije, nije udostojio, želio ni htio – čak ni promociju iste prirediti !? I pametnome dosta !

Gdje je bila „najjača“: na filmu, televiziji ili pak kazalištu?

Teško  mi je na to odgovoriti – ali o tome će bolje znati odgovoriti njeni brojni gledaoci –  kazalište i gluma u živo bila je osim familije, njena ljubav i život ! I to baš HNK u Zagrebu

 Sjećate li se dana prije njezine tragedije, jeli se mogao bilo čime nasluti njezin kraj?

Sjećam se samo osim mnogo lijepih stvari, da je dan prije Velike Gospe u novoj kući na Braču koju je dobila na dar, čitavi dan s neviđenim veseljem telefonirala cijelom svom poznatom svijetu i kazivala im ushićeno „da je upravo sada potpuno zadovoljna svojim životom, i najsretnija žena na svijetu“, sa samo 45 dana starom kćerkicom u naručju ! – zaboravljajući valjda malo i na čuveno praznovjerje …koje ponekad kobno ukazuje na oprez, pri „prevelikom iskazivanju sreće“!?

Kakav ste život imali nakon Enine smrti?

Ne bih ja rado o tome…

O tome su dovoljno laži napisali podli i zloguki žuto-štampni zlo-DNOVINARI!

Kad netko doživi tragediju vrlo sličnu (još ne opisanu) „grčkim tragedijama“ – onda se to ne da samo tako jednostavno opisati –!

Ono što mogu samo kazati jest da sam se godinama poslije nemilog događaja  pokušavao na sve načine bar liječiti i život spasiti, jer ako ništa bio sam dužan i dalje poživjeti zbog nastavka života malodobne mi djece.

Danas nakon ovoliko godina kada je sve to daleko, daleko iza mene – nadolazeće dane Velike Gospe nastojim prespavati i prisjećati se samo lijepih uspomena uz moju sada već odraslu Lanu – sliku i priliku svoje mame !

Je li i danas pogledate neki njezin film?

 Tu i tamo pojavi se sramežljivo na televiziji neki njen film, ali eto nisam baš prijatelj javne televizije, koja je danas sve ali ne hrvatska – na što bi i Ena bila jako žalosna da zna – siguran sam – rekao nam je Josip Radeljak.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari