Pratite nas

Kultura

U SARAJEVU PREDSTAVLJENA KNJIGA ‘KRVAVA ISTINA ‘

Objavljeno

na

U Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, 5. prosinca 2018. predstavljena je knjiga skupine autora pod naslovom: „Krvava istina (Novome životu ususret)“.

O knjizi koja donosi svjedočanstva preživjelih, do ruba smrti mučenih i iz svojih domova protjeranih stanovnika Lovasa i Opatovca 1991., govorili su: nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, mons. Pavo Jurišić, gospođa Tanja Criba, gospodin Antun Ivanković, gospodin Željko Cirba i gospodin Stjepan Milas.

Donosimo cjeloviti tekst predstavljanja profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu mons. dr. sc. Pave Jurišića:

Pred nama je spomen knjiga skupine autora, koja svjedoči o stradanjima i patnjama Hrvata i nesrpskog stanovništva iz sela Lovasa i Opatovca za vrijeme Domovinskog rata. Iz „Prologa – novom životu ususret“ doznajemo da je ovo treće izdanje koje se objavljuje 27 godina „poslije stradanja“, a 15 godina poslije prvog izdanja koje je bilo 2003., a drugo 2007. Knjigom se zaokružuju dva desetljeća od ukopa „kostiju mučenika“ iz Lovasa i Opatovca, te je u ovom izdanju zaodjenuta u „novo ruho“ i dopunjena „novim sadržajima“, pa joj je dat podnaslov „Novome životu ususret“. Svakako, usprkos svemu što su pretrpjeli mještani Lovasa i Opatovca, ali i Zapadnog Srijema i cijele nam domovine, pozitivan pogled prožet nadom da zlo nema zadnju riječ i da nikada ne može trijumfirati. Tu se u prologu kaže: „Možda baš onda kada u potpunosti kao narod osvijestimo da se u Lovasu i Opatovcu nije branilo samo domaće ognjište, samo zapadni Srijem ili istočna Slavonija već i cijela domovina Hrvatska, kada osvijestimo da je krv suvremenih srijemskih mučenika ona ista krv koja svakoga od nas danas drži na životu. Tada će nas, ako do sada nije, zasigurno preplaviti zahvalnost iz koje će izrasti snaga i zauzetost da izborimo pravdu za one koji bezglasno za njom vape.“

U knjizi je sabrano iskustvo stradanja poginulih, ubijenih i nestalih civila i pripadnika Hrvatske vojske, iskustvo njihove patnje, ali i patnje preživjelih svjedoka koji su smogli snage da nam prenesu svu istinu.

Prije samog prelaženja na glavne cjeline knjige kao uvod nam se predstavlja prostor općine Lovas kao „locus amoenus“, što bi značilo kao ugodno mjesto, mjesto uživanja. To je uistinu pitomo i mirno mjesto, s vrijednim i marljivim ljudima koji su oplemenili tlo na kojem su nikli.

Iza toga slijedi poglavlje „Domovinski rat i stradanja općine Lovas“. Tu se nižu naslovi o ubijenim i poginulim stanovnicima općine Lovas od izbijanja rata, gdje se posebno ističe odlomak o „krvavoj berbi grožđa“. Kada čovjek čita ili sluša svjedočanstva ljudi (o tom je snimljen i dokumentarac), ne može ostati miran a da ne dobije grčeve u utrobi. Dana 17. listopada 1991. okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Oko 60 ljudi skupilo se do 16.00 sati, a zločinci su ih puškama natjerali u dvorište mehaničarske radnje u krugu zadruge, gdje su prenoćili pod stražom. Tu su ih popisali, a zatim nekoliko ljudi izdvojili na stranu da bi ih tukli. Najgore je uslijedilo 18. listopada. Nakon ponovnog mučenja i zlostavljanja (bokserima, palicama, nogama i rukama) skupina od 51 Hrvata prisilno je odvedena, kako su rekli u „berbu grožđa“, tj. na „čišćenje“ minskog polja u selu. Na putu do minskog polja ubijen je Boško Bođanac koji zbog povreda prilikom mučenja i zlostavljanja ubodima nožem nije mogao hodati. Kada su došli do minskoga polja „postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su svojim uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama „kose“ djetelinu dok su oni, zajedno s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem.“ Prvu je minu aktivirao Ivan Kraljević i smrtno stradao. Gurnuo ga na minu neki četnik koji je tom prilikom i sam ranjen. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a 14 ih je bilo ranjeno. Minsko polje je bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Zatim se navode imena ubijenih i ranjenih.
Toga dana ubijene su još 23 osobe iz Lovasa, jedna iz Opatovca, jedna iz Sotina i dvije iz Tovarnika. Stradanja su se nastavila, te je ukupan broj stradalih iz općine Lovas 90. U knjizi je donesena tablica broja ubijenih po godinama.

Ovdje je i masovna grobnica druga po veličini u Hrvatskoj, zatim govor o mučenjima i zatvorima, te posljedice rata i progonstvo preostalog stanovništva.

Drugo poglavlje donosi prikaz suđenja za ratne zločine u Vukovaru i Beogradu. Presude, propusti suda u Beogradu, odugovlačenja, ponavljanje postupka … što reći: Poznata priča ili igra za javnost. U optužnici nisu obuhvaćena sva kaznena djela počinjena u Lovasu tijekom rata, jer se u knjizi postavlja pitanje zašto optužnicom nije obuhvaćeno i kazneno djelo silovanja koje je isto tako izvršeno, o čemu su na suđenju svjedoci govorili.

Treće poglavlje „poginuli, ubijeni i nestali iz općine Lovas“ donosi popis 90 žrtava s imenom i prezimenom i osnovnim biografskim podatcima te njihovim fotografijama. Jedan Mađar, ostalo Hrvati.

Četvrto poglavlje „Očima svjedoka. Svjedočanstva o ratnim zločinima“, šesnaest svjedoka, šesnaest priča. Osjetio sam dok sam čitao ta svjedočanstva neugodan grč u želucu; nije to roman, nego muka proživljena. Nevenka Peulić, „Dva mjeseca i tri dana pakla na zemlji“. Kako da Vam ovdje čitam o tome, a da budem miran. U Nevenki Peulić i Snježani Krizmanić vidimo svoje majke i sestre, a u ostalim stradalnicima svoje očeve i majke, braću i sestre, nećake i nećakinje, prijatelje i poznanike. Ja osobno u mučenima i ubijenima vidim svoga imenjaka Pavu Jurišića. Od 1991. prebirem u glavi njegovo odvođenje do Ovčare i posljednje njegove trenutke u tom hangaru: kako mu je bilo u duši kad je pred njegovim očima počeo krvavi pir na Ovčari. Kao „janjce na klanje“ odvedoše ih. Vjerojatno mu je misao bila na trogodišnjem sinu Gorana koji je u to vrijeme rastao uz mene u Münchenu. Dijete s majkom stiglo u zadnji tren izaći kroz kukuruzište i doći do mene. Moj stan blizu starog aerodroma Riem, avioni prolaze, a on se, dok se igra u samostanskom vrtu, čuvši avion stiska uz moju nogu: „Striko, hoće li baciti krmaču?“ A što reći onda ovim, preživjelima i mučenima: „Živi ništa ne znaju, poučite me vi mrtvi kako umrijeti bez straha ili barem bez užasa!“ (M. Selimović, Derviš i smrt).

Knjiga završava s naslovom „U susret životu protiv zaborava“, gdje se u zaključku veli: „Izreka da vrijeme liječi rane teško da će na prostoru Općine Lovas ikada postati istinitom. Dok su živi oni čiji su članovi obitelji ubijeni i oni koji su preživjeli pakao okupacije, zasigurno neće. Jer pogled na izblijedjelu fotografiju ili kakav drugi podsjetnik na one kojih nema, ožiljak na vlastitom tijelu, nečiji glas ili pokret, san – probudit će bolne uspomene i ono što je naizgled vrijeme prekrilo zaboravom – postat će stvarno… S tom otvorenom ranom Lovašćani i Opatovčani, usprkos svemu, grleći svoje bolne obljetnice idu novome životu ususret. Jer životu ništa ne može stati na put.“

Knjiga je opremljena kvalitetnim slikovnim materijalom. Autorima zahvaljujem za nju.

A ja ću ovo moje predstavljanje završiti riječima kardinala Vinka Puljića, koje su otisnute na početku knjige: „Nemojmo se trošiti na mržnju, na prazne riječi, nego ljubavlju gradimo svoj dom, svoju domovinu, i živimo iz vjere koja je toliko skupo plaćena da bi ostala do danas.“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

MOJ HRVATSKI

Objavljeno

na

Objavio

zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve

Pajo Kanižaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Hrvatskom se jeziku želi isključiti moć

Objavljeno

na

Objavio

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Obzirom na političku poziciju hrvatski mediji u BiH nisu u mogućnosti promicati hrvatski jezik u onoj količini koliko bi trebali”, komentirao je za Bljesak.info profesor hrvatskog jezika i književnosti Marko Tokić položaj hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naime, međunarodni dan materinskog jezika obilježava se svake godine 21. veljače s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskog jezika, te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti.

Današnji položaj hrvatskog jezika u višenacionalnoj i višejezičnoj Bosni i Hercegovini profesor Tokić ocjenjuje zadovoljavajućim i boljim nego u prijašnjim vremenima, ali naglašava da uvijek ima prostora za napredak.

”Problem je što medija na hrvatskom jeziku nema dovoljno, a za one koji postoje valja postaviti pitanje koliko uspijevaju voditi brigu o jeziku”, ističe Tokić i objašnjava da je najveći problem novac koji onemogućava zapošljavanje lektora u redakcijama.

”Mediji bi trebali imati lektore koji bi upozoravali novinare na greške koje svakodnevno čine”, kaže Tokić.

Drugi mediji, prema njegovim saznanjima, funkcioniraju drugačije zahvaljujući financiranju iz državnog i federalnog proračuna, dok nijedan hrvatski medij nema takve izvore novca.

Tokić također ističe da se često unutar tekstova u hrvatskim tiskovinama i portalima može pronaći priličan broj nehrvatskih izraza, što objašnjava činjenicom da je jezik u dodiru sa drugim kulturama, te da je isto tako velik utjecaj hrvatskog jezika na druge jezike bliskih kultura.

Školovanje na hrvatskom jeziku omogućeno je svima od najranije dobi do završnog školovanja, i zato je, kako kaže profesor Tokić, na prosvjetnim djelatnicima i Crkvi da rade ustrajnije na njegovanju hrvatskog jezika.

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Ako je ta reduciranost nužnost, pribojavamo se da će doći do šifriranosti, a time jezik gubi onaj ‘materinski’ osjećaj”, objašnjava profesor Lučić.

Prema njemu upravo su izloženost viškovima ili šumovima, obilatost slikama, brzina i forsiranje engleskih riječi i ostalih tuđica jedni od najvećih problema potiskivanja materinskog jezika.

”Izazovima ovog doba možemo jedino odgovoriti kroz opću jezičnu kulturu i narodnu baštinu”, zaključio je profesor Lučić.

Međunarodni dan materinskog jezika obilježava se od 2000. godine, a UNESCO-v dokument kaže da materinski jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti.

Prema procjenama, gotovo svakodnevno u svijetu nestane po jedan jezik, a najugroženiji su jezici s malim brojem govornika.

Inače, prema popisu stanovništva iz 2013. godine u BiH, hrvatski jezik koristi 515.481 građanin, što je tek 14,60%, od čega 36.857 građana ne živi na području Federacije.

Hrvatski jezik, prema popisu, najviše se koristi u Županiji Zapadnohercegovačkoj – 98,83%, što je 93.783 građana. Općina u kojoj najveći broj stanovnika govori hrvatski jezik je Posušje.

U Hrvatskoj se svake godine u ožujku obilježavaju Dani hrvatskoga jezika. Taj je spomen-tjedan utemeljen odlukom Hrvatskoga sabora 1997. u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a obilježavaju ga i pojedine škole u BiH koje rade po hrvatskom planu i programu.

Na Međunarodni dan materinskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje obilježava početak Mjeseca hrvatskoga jezika, manifestacije koja počinje 21. veljače, a završava 17. ožujka, na dan objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari