Pratite nas

U selu Ratanj stoljećima čuvaju uspomenu na kraljicu Katarinu

Objavljeno

na

Nošnju bosanske kraljice Katarine Kotromanić, stanovnici sela Ratanj u neposrednoj blizini Bobovca, grada gdje su stolovali kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomaš, stoljećima nakon njene smrti, i danas šiju i nose u znak sjećanja na kraljicu.

Nošnja kraljice Katarine i danas ljude u ovim krajevima, ali i cijeloj BiH, podsjeća na lik supruge pretposljednjeg bosanskog kralja.

Iako smatrana posljednjom bosanskom kraljicom, Katarina to nije bila. Kraljica Mara, supruga kralja Stjepana Tomaševića, bila je posljednja bosanska kraljica, dok Katarina i danas nosi epitet “prve žene srednjovjekovne Bosne”.

Nošnja predstavlja starine

Jelka Stojičić, mještanka sela Ratanj, danas je u šestoj deceniji života, a tradicionalnu nošnju kraljice Katarine, kako je ispričala novinaru agencije Anadolija, šije od svoje desete godine.

“Nošnja predstavlja naše starine, kraljicu Katarinu, koja je to prva proizvela. I ja sam to čula od starih žena. A mi smo to nosile uvijek, i na misi i doma, svaki dan. Nismo imali druge nošnje”, prisjetila se Jelka.

Tradicionalna nošnja se nekad u ovim krajevima Bosne nosila svakodnevno. Nakon što se dogodio rat stanovnici tog kraja promijenili su način odijevanja. Ipak, Jelka je zadržala svoju tradiciju, pa i dan danas šije odijevne predmete po uzoru na one koje je nosila kraljica Katarina.

“Bila nam je obaveza nositi nošnju u crkvu i kod kuće. Kupovali smo pamuk koji je bio osnova, pa poutku, pa tkali, šili, vezli”, nastavila je Jelka, te dodala: “Nema razlike između svakodnevne i svečane odjeće. Svečana je jedino tazelija i ljepša i ona se nosila u crkvu”.

Nošnja se šije od meleza, pamuka koji se kupi kao osnova, pa se tka. Prije se šila i od lana, koji se sadio, pa sušio, opucao, stapao, preo i tkao. Od kako je ona počela šiti, sama je tkala melez. Imala je drveni stan, na kojem je stavljala tanju osnovu pamuka i deblju poutku, a zatim tkala.

“Nošnja se nosila u cijeloj Kraljevoj Sutjesci prije rata, ne samo u Ratnju. Bilo je tu više sela. U Kupjarima, Poljanima, Trnovcima, Papratnom, Bijelom Polju, Ćatićima, Teševu, Grmače… Sada u tim selima većinom nema nikoga. Prije smo svi nosili nošnju, samo su postojale posebne za ljeto, a posebne za zimu”, kazala je Jelka.

Pomaže i unuk

Nošnju je naučila da šije od majke, koja je to naučila od svoje majke, pa se tako to prenosilo sa koljena na koljeno. Odhranila je devetero djece, a uslijed rata, nije uspjela nijedno naučiti šivanju nošnje, kako bi nastavili njenim stopama. Djeca su išla u školu, zatim na fakultet, i danas imaju svoje poslove i obaveze. Ona nije išla u školu kada je bila dijete, a pored čuvanja ovaca, gledajući majku i baku, željela je i ona naučiti da šije. Kako se tada šilo ručno, tako je ona nastavila sve do danas. Ručno šije porub, veze, kera, izvrće.

“Nošnja se sastoji od čarapa, priglavki ako je zima, gaća, košulje, ječerme, pregače, okruge, kape, struke i bobaca. Nosi se i šujava ako se rušiš, to jest ako ti je neko umro. Imaju i dimije koje se srežu od crnoga glota, one se oblače za udaju. Dimije i ječerma, a ne meće se pregača. Pletem i narukvice, takozvane belenzuke”, pojasnila je Jelka. Ona je dodala da kape, koje se zovu okruge, ne nose neudate djevojke. Nošnju koju šije, prodaje. Belenzuke i ostale ukrase češće poklanja, a u pletenju ukrasa pomaže joj i četvorogodišnji unuk.

ratanj-2

“Ne prodajem u selu, već negdje dalje. U selu svako sebi može napraviti. Jedna je otišla u Ameriku, a ostale prodajem u našim krajevima. Najviše prodajem lutke, jer svako želi u kući da ima uspomenu na to kako su se prije stari ljudi oblačili”, rekla je Jelka.

Devetero djece, zetovi, unuci… i svima je sašila nošnju. Danas je nosi u crkvu, a kada idu na neku svadbu ili veselje, cijela porodica oblači se jednako. Kao što su se nekad oblačili njihovi preci. Iako unučad izrasta, sve dok može šije im novu nošnju. Kaže da želi da im ostane uspomena na baku, ali i njihovo porijeklo. Uprkos tome što njena djeca neće nastaviti stopama njene majke kuda je i ona išla, imaće uspomenu na višestoljetnu tradiciju, koju je u njene korjene usadila kraljica Katarina.

[Anadolija]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politika

Medijsko žalovanje za “posljednjim mohikancem Partije” koji je napustio Most

Objavljeno

na

Objavio

Odlazak Vlahe Orepića iz kluba Mosta u dijelu medija prikazan je kao nacionalna katastrofa. U tom duhu Večernji list odmah je na naslovnici ocijenio da je Most “teško uzdrman” i da će se vjerojatno “utopiti na desnici”.[1]

Ovo mišljenje u većoj mjeri odražava svjetonazorske preferencije ovog glasila, nego mogućnost točnog predviđanja budućih događaja, jer su Most prije Orepića napustili Miroslav Šimić i Ivan Kovačić, te glavni savjetnik i po mnogima stvarni kreator ove stranke Ivica Relković. Međutim, Most nije nestao, piše Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

Zbog toga, iskazana žalost za Orepićevim odlaskom iz Mosta nije dobronamjerna briga za sudbinom ove stranke ili profiliranjem trećeg puta u hrvatskom političkom životu, nego izraz počasti upućen Orepiću za ono što je napravio dok je bio ministar unutarnjih poslova iz kvote Mosta.

U oba slučaja kada je bio ministar, Orepić je djelovao u Vladama koje su ocijenjene kao desne ili radikalno desne, te je zato smatran jedinim ljevičarom u vrhu vlasti nakon poraza SDP-a na parlamentarnim izborima.

Upravo ova okolnost, odnosno spoznaja da je Orepić SDP-ovac nakon SDP-a, odnosno “Posljednji Mohikanac Partije”, omogućili su mu značajnu medijsku podršku. Najočitiji primjer za to bio je članak radikalno lijevog portala Telegram, u kojem je navedeno da je upravo Orepić bio razlog što je HDZ prekinuo suradnju s Mostom i okrenuo se HNS-u:

“Kamen smutnje bio je, na razini principa, što je Most imperativno zahtijevao i dobio resor ministarstva unutarnjih poslova, a na planu funkcioniranja Vlade što je na čelu tog prevažnog (za HDZ, u njegovu samorazumijevanju, odlučujućeg) ministarstvu bio, kao i u prethodnoj Vladi, stameni mostovac Vlaho Orepić. U svom resoru nije dozvoljavao hadezeovske kadrovske kombinatorike i osobna mešetarenja, unatoč nezamislivim pritiscima. Striktno se držao propisa i zakonskih normi, kao “pijan plota”. I, što je najgore, povremeno je davao intervjue, u kojima je istupao veoma odrješito i samosvjesno.”[2]

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura MUP-a iz vremena Ranka Ostojića. Zbog toga je u lijevim medijima Orepić i pohvaljen te ocijenjen “stručnim”.

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura iz vremena SDP-ovog Ranka Ostojića.[3]  Orepićevim odlaskom otišli su Ostojićevi kadrovi, odnosno otišao je i Ranko Ostojić koji je do tada faktički vodio ovo ministarstvo.[4] Zato, nisu točni napisi prema kojima je aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović smijenio Ostojićeve i Orepićeve ljude,[5]jer Orepićevih ljudi nije bilo. Postojali su samo Ostojićevi ljudi koje je sačuvao Orepić.[6]

Dosljedno ovoj Orepićevoj ulozi SDP-ovog spavača u Mostu jasno je ne samo zašto Večernji list i Telegram iskazuju zahvalnost za ono što je učinio Orepić dok je bio u Mostu, nego i stvarni razlog Orepićevog odlaska iz Mosta.

Orepić nije otišao iz Mosta jer se posvađao s Nikolom Grmojom ili zato što je odjednom shvatio kako je Božo Petrov prethodno bio u Hrastu. Orepić je napustio Most, jer svoj posao zadržavanja SDP-ove kadrovske strukture u MUP-u odradio onoliko koliko je mogao, te je od svojih nalogodavaca dobio častan otpust i kratkotrajni odmor prije upućivanja na novu dužnost.

Pitanje je samo hoće li Grmoja i Petrov sada, kad se pokazalo pravo Orepićevo lice, to napokon shvatiti. Za učenje nikad nije kasno. Potrebna je samo dobra volja.

Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari