Pratite nas

Kultura

U Splitu predstavljena knjiga Marka Ljubića ‘Rasudbe hrvatske državnosti’

Objavljeno

na

Foto: Ivica Luetić

“Rasudbe hrvatske državnosti” u Splitu

U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu pred brojnom publikom, pjevanje himne “Lijepa naša domovino” označilo je najljepši uvod u predstavljanje zanimljive knjige hrvatske zbiljnosti autora britkog pera, Marka Ljubića.

Knjiga “Rasudbe hrvatske državnosti” okupila je brojne naše sugrađane koji vjeruju autoru knjige, vrsnom analitičaru za nacionalne i ljudske vrjednote, kolumnistu i novinaru koji ne posustaje raditi i vjerovati s optimizmom u bolje sutra.

Knjiga Rasudbe hrvatske državnosti 3

U ime organizatora večeri Hrvatske udruge Benedikt riječ pozdrava i zahvalnosti uputio je njezin predsjedik Vide Popović, koji je bio u dvostrukoj ulozi, kao voditelj večeri i kao jedan od predstavljača knjige. Zahvalnost na gostoprimstvu uputio je domaćinu Nadbiskupskom sjemeništu, potom svim cijenjenim predstavljačima i autoru Marku Ljubiću.

Naglašenu zahvalnost poklonio je zboru mladih Nadbiskupijske klasične gimnazije „Don Frane Bulića“ i voditeljici prof. č.s. Lidiji Matijević na usklađenom izboru pjesama s temom večeri, čije izvođenje je bio fini dodatak atmosferi u dvorani.

Vide Popović je kratko predstavio publici već znane sudionike u programu večeri, urednika knjige Nenada Piskača, novinara, publicistu, esejistu i pjesnika, prof. dr. sc. Gorana Dodiga te Josipa Jovića, našeg vrijednog i poznatog kolumnistu i novinara.

„Autor Ljubić u ovoj knjizi u fokusu čitatelja u pet poglavlja stavlja teme hrvatske zbilje, hrvatskog identiteta, negatora hrvatske državnosti, Hrvate u Bosni i Hercegovini, ali i nudi vizije rješenja primjerene za Hrvatsku 21. stoljeća“, započeo je svoje razmišljanje o knjizi njezin urednik Nenad Piskač i nastavio: „Imamo Hrvatsku utemeljenu na pobjedi koju liliputanci s oskudnim legitimitetom žele svojim tezama degradirati, zato nam je dosta odnarođenih elita i njihovih politika!“.

Ljubićeve teze koje prizivaju novu nacionalnu sintezu podijelio je u tri grupe: neupitno polaziše, hrvatske zablude, rješenja. Neupitno polazište i temelj Hrvatske države je pobjeda u ratu, a borba za nacionalnu državu ne smije prestati.

Hrvatska država se ne gradi na Erdutskom sporazumu, druga je Ljubićeva teza: “Polazište dviju „strana“, jer ono što se dogodilo praktično i presudno utječe interpretacijom i implikacijama toga sporazuma na političke prilike današnje Hrvatske, pri čemu se potpuno istisnulo iz javnosti i političkog diskursa ono što su u tom trenutku predstavljale dvije „strane“.

Srbija i Srbi su bili zločinci, okupatori i agresori, a Hrvatska i hrvatski narod žrtva, pa kasnije – pobjednik! Ovo je polazište potpuno izgubljeno, a ostale su samo – strane pod međunarodnim ugovorom.”, objasnio je autor Ljubić u svojoj knjizi, ali i demaskirao Erdutski sporazum kao temelj hrvatskog srpstva. Rješenja za treću tezu vidi u zakonodavstvu, promjeni ustava, novom savezu u dobru s uzoritim našim velikanom vjere kardinalom Stepincem, kojemu je dobro bila životna misija, drugo ime za blagoslov, blage, dobre riječi nasuprot svemu što širi strah, mržnju, netrpeljivost, nepovjerenje u hrvatskoj domovini.

Urednik Piskač smatra da je jedna od ključnih teza ove knjige za stabilnost države – njezini državljani, a ne građani. On smatra da je Marko Ljubić zbog svojih izrazito jasnih i uvjerljivih stavova „kost u grlu“ posttuđmanovog razdoblja.

Nakon lijepo posloženih rečenica Nenada Piskača, kolumnista portala Hrvatskog kulturnog vijeća uslijedila je pjesma „Mila zemljo naša“ autora stihova Poljičanina don Ante Škobalja i maestra don Šime Marovića. Divna glazba, snažnih stihova kao da su u dosluhu s temom knjige, njezinim autorom i urednikom. Ipak, publika u dvorani se potpuno prepustila dirljivom ugođaju zborske izvedbe, a svojim snažnim i dugim pljeskom potvrdila istinu u stihovima.

Vide Popović je u svojem izlaganju vrlo energično, jasno i bez zadrške govorio o brojnim problemima koje autor knjige nudi svojim čitateljima, ali ne samo probleme, već i njihova rješenja. Marko Ljubić se ne ustručava polemizirati s onima koji svojim djelovanjem dovode u pitanje hrvatsku opstojnost i napore u izgradnji bolje budućnosti na temeljima žrtve i prolivene krvi naših branitelja i civila u Domovinskom ratu.

Ljubić iznosi stavove o povijesnim događajima 20. stoljeća, hrvatskoj kalvariji, Križnim putovima priželjkujući da se uspomena i trajno sjećanje na Bleiburg obilježava u Domovini. Piše o problemu velikosrpskih stoljetnih pretenzija i zlih namjera uvijek na štetu Hrvatske. Otvara u knjizi pitanje odnosa Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i svih oblika njihovog podcijenjivanja i umanjivanja.

Vide Popović uvjerljivo i iskreno preporuča knjigu kao vrijedno štivo koje studiozno i afirmativno pokazuje put kojim treba ići da ne “srljamo u magli“ i zaključuje: „Završit ću riječima našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, čiji rođendan danas obilježavamo, “Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.”

Josip Jović definira tekstove u knjizi kao politološko filozofske eseje usporedivši ih donekle s tekstovima svevremenskog Matoša, ali ipak ne želi da problemi u knjizi budu aktualni u dalekoj budućnosti. Jović smatra da Ljubić piše o problemima, polemički, beskompromisno, iskreno i pošteno. Nabraja glavne Ljubićeve teze u knjizi: velika tema hrvatske politike je podjela koju autor definira kao razdor između suverenista i negatora hrvatske države. Metode negatora su perfidne i pretvaraju antifašizam u ideologiju koja nas optužuje.

Emigraciji se negira pravo na izbor uz prigovor da ne plaćaju poreze. Crkva je klerofašistička. Jović naglašava Ljubićevo suprotstavljanje sotonizaciji ustaške vojske i negiranju Pavelića kao simbola hrvatske države. Jasenovac se sustavno nameće Hrvatima kao kompleks krivnje. Velika tema u knjizi je odnos i ponašanje predstavnika Srbije koje predvodi Milorad Pupovac uz oslonac i podršku Beograda. Njihovo perpetuiranje teze ugroženosti, klevetanja hrvatske vlade i neprimjerenih zahtjeva. Potom je uslijedio Jovićev osvrt na ostale teze u knjizi o problemima o kojima su se detaljno izjasnili raniji predstavljači. „Ovo je sjajan priručnik za sve političke stranke kojima je boljitak Hrvatske u srcu“, zaključio je Josip Jović.

Prof. dr. sc. Goran Dodig kao četvrti i posljednji predstavljač večeri, kojemu prethodnici ne ostaviše gotovo niti jedan otvoreni problem iz knjige, svojom pričom potvrdio je stavove svojih prethodnika potkrijepivši ih vrijednim citatima iz knjige. Naglasio je da autor knjige Marko Ljubić ne pripada ni lijevoj ni desnoj političkoj opciji, već pripada hrvatskoj ideji, zato slobodno ulazi u sukob s društvom s jedne i s druge strane. Dodig tako zaključuje: „Stabilnost u Hrvatskoj refelektira stabilnost u BIH, Vukovar treba postati dio nacionalnog identiteta, a bez vjere nema saveza za dobro.“

Autor knjige, gospodin Marko Ljubić pozdravljen velikim pljeskom prisutnih zahvalio je svima počevši od organizatora večeri Hrvatskoj udruzi Benedikt, Nadbiskupskom sjemeništu, suradnicima u radu na knjizi, posebno uredniku Nenadu Piskaču, predstavljačima i svima koji su mu bili smjerokaz u formiranju vlastitih stavova. Njegova čvrsta stijena u životu i djelovanju ostaje i dalje njegov brat Stipe, kojemu posvećuje aktualnu knjigu „Prosudbe hrvatske državnosti“. „Možemo biti Europljani tek kada smo Hrvati, a večeras je ovo bila bitka za identitet. Ako udaramo u temelje ne znamo odgovoriti kamo idemo. Vjerujmo sebi, svojem hrvatskom srcu!“, zaključio je Marko Ljubić ispraćen odobravanjem publike.

Ja ću zaključiti ovaj tekst stihovima našeg Poljičanina, jer mislim da poruka stihova i poruke u knjizi „Rasudbe hrvatske državnosti“ se stapaju u zajednički ponos na povijesnu žrtvu naše Mile zemlje: A mi, budimo postojani poput stijene i odaberimo pravi put!

O zemljo Hrvatska, krvlju natopljena,

kuda tvoje krvi potoci uviru?

Hoćeš li se ikad suzan oškroljena,

Otkupiti grijehu, dovinuti miru?

Mila zemljo naša!

Zemljo Hrvatska…

tekst: Margita Vučetić
hu-benedikt.hr
fotografije: Ivica Luetić

 

PRILOG: Govor dr. Vide Popovića na predstavljanju knjige “Rasudbe hrvatske državnosti”.

Vide Popovic rasudbe

U ime Hrvatske udruge Benedikt izražavam zadovoljstvo što smo organizatori večerašnjeg predstavljanja knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“ gospodina Marka Ljubića, a osobno sam počašćen što me je autor odabrao među nekoliko ljudi da ovdje u Dujmovu gradu mogu reći nekoliko riječi i izreći neka promišljanja o njegovoj knjizi te mu na tome iskreno zahvaljujem.

Kolumnistički i novinarski rad Marka Ljubića pratim posljednjih nekoliko godina te vrlo rado prenosimo na portal Hrvatske udruge Benedikt neke od kolumni i komentara koje napiše, posebno u posljednje vrijeme kada piše na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, koje je i nakladnik knjige koja je pred nama.

Upravo sam Marka prvi put uživo upoznao prošle godine na Božićnom domjenku HKV-a u Zagrebu te je on već tada izrazio želju da mu Hrvatska udruga Benedikt bude organizator predstavljanja ove knjige u Splitu.

Gospodin Ljubić na intelektualan, argumentiran i britak način progovara o brojnim društvenim i državnim temama te uz sve iznesene kritike nudi duboka promišljanja stanja i rješenja problema. Posebno pozvano i sadržajno progovara o temama koje se tiču naše državnosti, suvereniteta, samostalnog odlučivanja kao političkog naroda te očuvanja temeljnih kulturoloških, duhovnih i povijesnih vrijednosti na kojima počiva današnja Republika Hrvatska.

Ne libi se kritizirati bilo pojedinca bilo pojavu za koje uvidi da svojim istupima i djelovanjem dovode u pitanje našu državnost i opstojnost te izgradnju budućnosti na temeljima na kojima istinski treba počivati naša država, koja je nastala na velikoj žrtvi i prolivenoj krvi mnogih branitelja i civila u Domovinskom ratu.

Upravo svi oni koji su se u hrvatskom društvu u vrijeme Domovinskog rata jako opirali ideji samostalne i suverene Republike Hrvatske su danas tzv. predvodnici antifašističkog pokreta te svojim postupcima čine sve kako bi doveli u pitanje našu veliku pobjedu i uspjeh u Domovinskom ratu. U tome im uvelike pomažu najveći mediji u Hrvatskoj kao i brojne osnovane imaginarne ljevičarske udruge. Koliko god oni nastojali dovesti u pitanje temelj i opstojnost današnje Hrvatske to im neće uspjeti jer su žrtva naše domovine i naroda u Domovinskom ratu te izvojevana pobjeda nešto na čemu će se uvijek temeljiti naša sadašnjost i budućnost.

Marko progovara o svim onim temama koje razdiru naše društvo ili pak dovode do velikih svjetonazorskih i ideoloških podjela. Vrlo jasno i argumentirano je govorio o svim lošim stranama ratifikacije Istanbulske konvencije, ali nažalost je većina naših političara koji su o istome odlučivali pokazala da ih uopće ne zanima opstojnost i budućnost našeg naroda i izgradnja zdravog društva već su se ponijeli jako dodvornički, a sve pod krinkom tzv. zaštite žena od nasilja. Ljudi često ne žele o određenoj temi promisliti više od onoga što im kroz naslove svojih tekstova ponude mediji, kojih velikim dijelom nije briga za išta što je hrvatsko i kršćansko te što je bilo odlika našeg naroda stoljećima.

Gospodin Ljubić tako između ostaloga u svojoj knjizi progovara o pogledu na našu povijest 20. stoljeća, odnosno NDH i Titovu Jugoslaviju te jednakom oštrinom osuđuje svaki zločin koji su ti režimi učinili. Govori o tragediji našega naroda na bleiburškom polju, diljem križnog puta, te zabrani da se o toj temi uopće progovara u 45 godina komunističke Jugoslavije. Mišljenja je kako je došlo vrijeme da se bleiburška, ali i sve druge tragedije i žrtve našeg naroda u budućnosti časno i ponosno komemoriraju u glavnom gradu svih Hrvata, Zagrebu.

Kada je u pitanju koncentracijski logor Jasenovac jasno i nedvosmisleno osuđuje svaki zločin učinjen od strane NDH na tom mjestu, ali upozorava i na mitomaniju koja je stvarana, i na žalost je putem medija i tzv. antifašista, i danas prisutna kada je u pitanju broj stradalih u tom logoru. Upozorava i na činjenicu kako je taj logor nastavio s radom i djelovanjem i u prve dvije poratne godine komunističke Jugoslavije što ovih dana negiraju neki od naših sveprisutnih povjesničara.

Ljubić progovara i o ulozi i odgovornosti Katoličke crkve u Hrvatskoj te jasno ukazuje na sve što Katolička crkva čini u izgradnji boljeg društva i države koja poštuje vrijednosti zapadnokršćanske civilizacije.

Veliki dio svoje knjige posvetio je ulozi i utjecaju predstavnika srpske nacionalne manjine na kreiranje naše državne politike u posljednjih 18 godina. Žalosno je da se i danas u Hrvatskoj putem tih ljudi suptilno provodi velikosrpska politika koja uvijek ima isti cilj, a to je dovesti u pitanje suverenitet Republike Hrvatske. Na tom tragu stalno djeluju i govore vodeći političari Republike Srbije kao i predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Teško je povjerovati da država koja je na našu domovinu i narod izvršila agresiju i počinila brojne zločine izvrće povijesne činjenice kao što je pitanje Jasenovca i broja žrtava srpske nacionalnosti, a uz to negira i niječe sve loše što je učinila u Domovinskom ratu.

Iz tog razloga Marko značajan dio knjige posvećuje simbolici i istinskom značaju žrtve Vukovara u Domovinskom ratu jer se upravo u Vukovaru branila cijela Hrvatska, a tragedija Vukovara postala je temelj naše pobjede i obrane u Domovinskom ratu.

Teško je za povjerovati da u bilo kojoj državi jedna nacionalna manjina, kao što je primjer srpske u Hrvatskoj, toliko utječe putem svojih političkih predstavnika na život i bitne odluke za našu sadašnjost i budućnost, a isto tako ti politički predstavnici koriste dijelom svoju političku moć kao dio vladajuće garniture da zaštite i izuzmu od suda i zatvora neke od onih za koje se zna da su činili zločine u Domovinskom ratu.

Upravo budućnost naše države moramo graditi na međusobnom uvažavanju i priznavanju činjenica, a ne na pokušajima oživljavanja onih ideja koje su dovele do rata na našim prostorima 90-ih godina prošlog stoljeća. Posljednjih godina srpski političari u suglasju sa SPC-om rade, bez ikakvih argumenata i daleko od zdravog razuma, na opstrukciji proglašenja svetim našeg blaženog kardinala Alojzija Stepinca.

Ljubić u knjizi jasno naglašava značaj i ulogu kardinala Stepinca za naš narod i domovinu u duhovnom, moralnom i suverenističkom smislu te ga gleda kao apsolutni moralni autoritet. Koliko god se trudili dovesti u pitanje svetost kardinala Stepinca to im neće uspjeti jer o njegovoj svetosti zna dobro hrvatski katolički narod, Sveta Stolica, ali o tome svjedoče i svi oni, bez obzira na vjeru i narodnost, kojima je brojna dobra učinio za svog života. U ovom slučaju sve laži i izmišljotine završit će onako kako i zaslužuju, a mi ćemo još čvršće biti povezani s našim svetim Alojzijem Stepincom.

U knjizi autor progovara i o svima onima koji se žarko trude negirati hrvatsku državnost, počevši od nekih naših političara koji se žaloste što ne obnašaju dužnost u Jugoslaviji, govori o potrebi lustracije i svemu onom lošem što je proisteklo iz prethodnog komunističkog sistema, a danas nažalost dominira u našem gospodarstvu, sudstvu i mnogim drugim sferama života.

Veliki dio svoje knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“ Marko Ljubić posvećuje odnosu Hrvatske prema Hrvatima u BiH te svim oblicima minorizacije i marginalizacije koji se provodi nad Hrvatima u državi u kojoj bi oni trebali biti jedan od tri ravnopravna naroda. Ukazuje na sve loše odluke hrvatske politike koje su doprinijele tome da Hrvati u BiH ne vide više odgovarajuću potporu u Republici Hrvatskoj. Govori o progonima kojima su izloženi, vezujući se posebno na priču o generalu Miji Jelići i linču kojem je izložen Dario Kordić. Žalosno je da je odluka haškog suda presudom šestorici napravila reviziju ratnih zbivanja na području BiH i hrvatski narod postavila u poziciju koja uvelike nema veze sa stvarnošću koja se događala pogotovo kada se uzme u obzir presuda Šešelju ili sramotna presuda Šljivančaninu za pokolj na Ovčari.

U svojim promišljanjima Ljubić veliki prostor poklanja i aktualnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj te progovara o političkim procesima. Argumentirano ukazuje na propuste naših politika kada je u pitanju očuvanje naše državnosti, u čemu ga toliko ne čudi SDP i ljevičarske stranke, koliko ga nekim potezima čudi i žalosti HDZ. Zalaže se za takvo političko uređenje i izborni sustav u kojem će u prvi plan doći oni ljudi koji imaju istinsku podršku naroda te u kojem će svaki izabrani političar imati ljudsku i moralnu odgovornost u prvom redu prema svom biračkom tijelu.

Ukazuje na to kako se u Hrvatskoj gube okviri gdje pripada koja politička stranka, a to nas dovodi do toga da su sve velike stranke u većini pitanja gotovo istih stajališta i ne zna se uopće što bi koja opcija trebala zastupati po bilo kojem državnom i društvenom pitanju.

Hrvatska bi se napokon trebala okrenuti budućnosti jasno postavljajući stvari na poziciju da smo pobjednički narod i da smo narod koji je spreman priznati sve slabosti i pogreške iz svoje prošlosti. Narod koji se nije spreman izdignuti iznad prizemnih podmetanja i pokazati svoj pravi karakter kocka se sa svojom sadašnjošću i gradi budućnost na iskrivljenim postavkama.

Ova knjiga nam uistinu detaljno, studiozno i afirmativno pokazuje kojim nam je putem kao narodu ići i što je naša odgovornost. Ovo štivo je od velikog značaja i za politološku znanost, a ima i poseban povijesni karakter iz kojega mogu učiti naši mladi. Svi vi koji pročitate ovu knjigu Marka Ljubića vidjet ćete koliko široko i duboko o svojoj državi može promišljati jedan intelektualac koji osjeća brigu i odgovornost.

Na svima je da se kao odgovorni i samosvjesni građani i etnički pripadnici hrvatskog naroda uhvatimo u koštac s našom realnošću i usmjerimo tokove naše države i društva u jednom boljem smjeru.

Dragom Marku Ljubiću iskrene zahvale i čestitke za ovu knjigu i sve što ona nosi u sebi te mu želim još puno dobrih članaka i kolumni kojima će nas uvijek držati budnima kada je pitanju odnos prema svojoj domovini, a ne da kao guske srljamo u maglu. Završit ću riječima našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, čiji rođendan danas obilježavamo, „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

U Mostaru predstavljen prof. dr. Ante Čuvalo i njegove tri izuzetno vrijedne knjige

Objavljeno

na

Objavio

U okviru Tropletovih dana kulture 2018. u Mostaru HKZ Troplet organizirao je „Susret s autorom“ prilikom kojeg je prestavljen prof. dr. Ante Čuvalo i njegove tri izuzetno vrijedne knjige koje je objavio ove godine.

Knjiga “Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.)” je nastala na temelju arhivskih materijala mjesnih narodnih odbora koji su nađeni u podrumu općinske zgrade u Ljubuškom. Knjiga ”Croatian Martyrs for the Faith (Hrvatski mučenici za vjeru)” ima 94 stranice, te uz predgovor sadrži popis pobijenih hrvatskih katoličkih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca u 20. stoljeću.

Autor navodi da su „crkveni ljudi“ stradavali i drugim narodima u Europi u II, svjetskom ratu i poslije ali nigdje u toj mjeri kao Hrvati. U nacističkoj Njemačkoj 220; Istočnoj Njemačkoj 110; Slovenija 220; Poljska 187 svećenika; Slovačka 14; Mađarska “oko deset”; Albanija 67, a među Hrvatima ih je pobijeno blizu 700. Knjiga je napisana na engleskom jeziku i namijenjena svjetskoj javnosti a posebno onima koji proučavaju hrvatsku povijest ili/i dolaze na naše prostore pa se žele upoznati s hrvatskom prošlošću.

Treća knjiga koja je predstavljena zove se ”100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918.-2018. – Grozote u Odesi 1916.-1917.”, ima 214 stranica i govori o stradanju, mučenju i ubijanju tisuća zarobljenih pripadnika austrougarske vojske, Hrvata i Slovenaca, koje su zarobili Rusi a mučili srpski oficiri prisiljavajući ih da stupe u kraljevsku srpsku vojsku tijekom 1916. i 1917. godine.

Ovo je prva knjiga koja nakon 100 godina donosi interpelaciju koju je zastupnik Aleksandar Horvat podnio u Hrvatskom saboru.

U predstavljanju, pored autora, prof. dr. Ante Čuvala, sudjelovali su Anita Martinac, književnica; Hrvoje Mandić, povjesničar angažiran u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH i fra Mića Stojić, voditelj Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

-Razdoblje o kome ova knjiga govori je razdoblje golog preživljavnja u okrutnom totalitarnom režimu. Razdoblje je to koje nije dalo čovjeku niti da odžaluje svoje žrtve, niti da traži svoje poginule i ubijene. Na neki način i ova knjiga je spomenik tome vremenu i podnijetoj žrtvi – istaknula je književnica Anita Martinac govoreći o knjizi “Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.)”

Povjesničar Hrvoje Mandić govorio je o neistraženom razdoblju Prvog svjetskog rata i nedovoljno poznatom pokolju u Odesi.

– Dijelom zbog vremenskoga odmaka, a dijelom i zbog činjenice da su, za razliku od dva kasnija rata, bojišnice bile uglavnom u dalekim zemljama, tematika tog sukoba nije ni približno prisutna u javnosti kao što je to slučaj u nekim drugim europskim zemljama. U Francuskoj, čak i u najmanjim selima, spomenik poginulima u I. svjetskom ratu neizostavan je dio lokalne baštine … – kazao je Mandić.

Miroslav Nikolić, predsjednik HKD ”Troplet”, rekao je kako ova organizacija ove godine ima brojna događanja povodom Tropletovih dana kulture.

-Započeli smo još 21. listopada hodočašćem na Bobovac u sklopu molitve za Domovinu, zatim smo imali različita događanja, sve danas do promocije ovih knjiga – rekao je Nikolić zahvaljujući autoru i predstavljačima.

M.J./Hrsvijet.net

100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Marko Ljubić: Nevenka poziva na otpor zlu!

Objavljeno

na

Objavio

Foto – Dorian Stigler

U Društvu hrvatskih književnika, 13. studenog 2018. na Trgu bana Jelačića, je predstavljena nova knjiga gđe. Nevenke Nekić, hrvatske književnice, pod naslovom “S Udbonosni patuljak”, kojoj je urednica bila gđa. Marija Peakić-Mikuljan. Predstavljači su bili g. Marko Ljubić, hrvatski publicist i novinar i Javor Novak, hrvatski književnik i publicist, a moderatorica gđa. Lada Žigo, voditeljica tribina DHK.

Tekst izlaganja Marka Ljubića:

Ocjenjivati javno knjigu iz pozicije književnog kritičara, pokušavati ljudima čitateljima preporučiti ili zadati obveznu strukturu, pripadnost, svrstavanje po formama i oblicima književnog izričaja, nekako je meni oduvijek značilo svojevrsno okivanje onoga što je autor napisao i izrekao. A Nevenka Nekić i okovi ne idu zajedno. Jasno mi je da nije moguće bez bar donekle zadate strukture kritike objediniti književno stvaralaštvo,vrednovati ga, uspoređivati i na temelju toga prema nekim usporednicama preporučiti suvremenicima i onima iz budućnosti, ali, neugoda koju sam oduvijek osjećao vođen i legendom da su kritičari netalentirani kniževnici, koje počesto rukovodi svijest o nedostatku talenta pa onda i frustracija, kod mene je snažnija od  obveze poštivanja tih minimalnih pravila, pa ću o knjizi Neveke Nekić govoriti kao čitatelj bez imalo interesa za davnašnju i strukovnu standardizaciju. Ispričat ću svoju priču u Nevenkinoj priči  “S Udbonosni patuljak”, koju je kao urednica potpisala još jedna sjajna književnica, Marija Peakić Mikuljan.

Djelo “S Udbonosni patuljak” se može kvalificirati na različite načine, koliko čitatelja toliko načina, pri čemu će svaka od tih kvalifikacija imati svoje uporište. To je kratki, snažni politički triler, krim roman, politička novela ili historiografska novela- roman, a meni se kao političkom komentatoru aktualnih hrvatskih bespuća, ponajviše sviđa ideja, tu knjigu predstaviti kao snažnu, neobičnu, dijelom strastvenu, dijelom u prozi, dijelom u poeziji, političku kolumnu, koja se otima uredničkim stnadardima i priča autentičnu priču s prijelaza epoha, i koja, usprkos tome što zahvaća dio neposredne hrvatske i zagrebačke prošlosti, autentične junake zbog kojih će neki s razlogom ovo djelo nazvati roman s ključem, zapravo vrišteći ukazuje na zagrebačku i hrvatsku sadašnjost i prilično sigurno neposrednu sutrašnjicu.

Zato je uvodna prispodoba sa snom i patuljkom zapravo poziv svima nama na intelektualni nemir.

Nevenku je s druge strane i onako teško svrstavati, jer mnogi će reći da ljudi čak i fizički sliče na ono što govore i pogotovo da književnici sliče na svoje priče, stihove, simboliku i poruke. Nekako mi njena ova knjiga zato više možda nego i jedna druga koju je napisala sliči na Nevenku s naslovnica s onom njenom vjetrovitom ili bujnom, kako kome drago, frizurom, koja simbolizira nepokornost i strast osobe, koja, koliko god zračili milinom, toplinom, zrači i snagom nepokornosti i buntovništva, iz kojega ne treba očekivati potvrdu navika ili neki predvidljivi red.

Naime sve u ovoj knjizi ukazuje na otpor.

Nevenka uvodi čitatelja u svoju priču svojevrsnim proroštvom, nekom vrstom predskazanja, koristeći san, dajući svemu praiskonsku biblijsku dimenziju zapisa u čovjekovom životu, koji je kao u slučaju njezinog glavnog lika Stjepana, kome u prvim rečenicama ostavlja ime, zatim uvodi nadimak Kolibrić, koji u jednome kritičnom trenutku razvoja njegovoga života postaje nježan ali zloslutan Koli, da bi na samome kraju ponovo postao Stjepan – kad je manje više sve ispričano i sudbina mu zakucala na životna vrata. Snu s patuljkom, koji je također sudbonosan, a čitatelji mogu po volji i višeznačno, time i izravno kreativno kao svojevrsni suatori s punim pravom tumačiti i interpretirati simboliku patuljka u osobnim doživljajima i tumačenjima same priče, autorica daje suvremenoj priči klasičnu dimenziju, izabire tipične crno-bijele simbole bez straha od stereotipa, pa zlo smješta u crno, crne patuljkove oči, a crnom daje simboliku zla. Već ovdje, na ovome dijelu, pomalo se cijela priča može usporediti i sa slikom, pisanje s potezima kista, a riječi mogu ostati bez tona s puninom vizualnog osjeta. Teško je naime ne uočiti u cijeloj knjizi neku vrstu izražajne integriranosti, neku vrstu simboličke manifestacije slikarstva, poetike i pripovjedanja.

Autorica svome Kolibriću namjenjuje prilično jednostavnu sudbinu, čovjeka razapetog između slobode svoga duha kome je podređen njegov cijeli život, duhu Kolibrića pridaje elemente s jedne strane genijalnosti, vrcakvosti, socijalnosti i komunikativnosti, a s druge strane, upravo taj duh je posve zarobio njenoga glavnog junaka, oduzeo mu praiskonsku mogućnost emotivne emancipacije, ostavio ga bez obitelji i učinio posve sebičnim, zarobljenikom samoga sebe, pa je njegova sudbina zapečaćena upravo snagom njegovoga duha. I utoliko izložena crnom, očima patuljka i početnom predskazanju. Moglo bi se reći da je autorica, a ne znam točno zbog uvjerljivosti, koliko potaknuta stvarnim poznavanjem života svoga zaključanoga junaka, a koliko svojom pripovjedačkom imaginacijom, odlučila kazniti oholost, neumjerenost, svaku vrstu sebičnosti, samozadovoljstva i tako prolaznih vrjednota kojima smo svi počesto opčinjeni upravo danas više možda nego ikada, i zbog kojih se gotovo pretežito oko nas, bar u javnosti -praktično urušava svijet koji bismo izvan svake sumnje mi ovdje okupljeni, htjeli živjeti i koliko toliko poštovati njegove vrjednote.

Ne oduzima svome Kolibriću Nevenka ljudsku toplinu, njegovom duhu, dovitljivosti, genijalnim humoreskama i satiričnim doskočicama ostavlja toplu ljudsku narav, ali ispod te naravi, razvija se priča u kojoj se on susreće sa svakodnevnim prolaznicima, kao s neukim i posve običnim Matijom radeći na uglju, gdje na upečatljiv način Kolibrićevu umnu superiornost i umjetničku narav, suprotstvalja mudrosti neukog čovjeka, koja kao i san s patuljkom, obilježi praktično cijeli život glavnog junaka. Ali, kao podsvijest, koja nikada neće iskoračiti iz okova nadmoćnog duha koji Kolibriću daje prava na koja većina ljudi ne smije ni pomisliti.

Zbog te nadmoćnosti, Kolibrić je i zatvaran, smijao se Mogulu kako Nevenka naziva “najvećega među nama” do devedesete godine, a mnogima i danas, uvodeći u osebujan Kolibrićev lik zgodu s doskočicom – komentarom lova, kada Mogul slavodobitno pred postrojbom fotoreportera pozira uz sedamnaest ubijenih divljih veprova, a Kolibrić fotografiju pred isljednicima komentira – kao osamnaest svinja.

I brani se pogrješkom u brojanju.

Već tu, a i čitavim nizom detalja sličnoga značaja i simbolike, Nevenka Kolibriću daje tipičan karakter čovjeka koji će svoju umnu nadmoć i podređen joj karakter, koji se jednostavno ne će i ne može kontrolirati ni pred evidentnom opasnošću, a koji ga vrlo seriozno, koncizno ali i realno prati do samoga kraja. Sve za duh, pri čemu je to sve doslovno, od vlastite sigurnosti, do gubitka obitelji, Dunje koja ga voli u svakoj zgodi, pogotovo kad bi zapao u nevolje i ostao sam, te sina, koji ga nijemo pita – zašto si takav, i što je stariji sve je hladniji i nesigurniji uz tako velikoga i produhovljenoga oca.

Zato je ovo priča i o gubitku oca.

Zato bi se također priča o Kolibriću, na ovaj Nevenkin način mogla mirne duše gotovo u cjelini i vjerno preslikati na tolike aktualne priče i ljude, na živote koji nas okružuju, veličine, koje su ili proizveli Mogulovi nasljednici radi svojih namjera i otvorene destrukcije temeljnih ljudskih vrjednota u današnjoj Hrvatskoj, pri čemu su te veličine za razliku od Nevenkinog Kolibrića, prazne, neproduhovljene, pa ni nemaju ništa izuzev nasilja i virtualnosti kao zalog, za razliku od Kolibrića – ali u konačnici manje više završava i on kao i oni.

I to je po mom mišljenju najvrjednija kritika u ovoj knjizi.

Krtika samoljubivosti. Samoljubivosti koja nema ni oči, ni razum, ni mudrost, pa iako ima mogućnost i gledati i misliti i čuti mudre ljude kao neukog Matiju suputnika u jednome trenutku životnoga pada, ili prisjetiti se trčkaranja davnašnjoj baki u krilo po toplinu i savjet, nema im se snage ni integriteta predati, uvažiti ih pred svojom veličinom, komoditetom i nekom vrstom mesijanskoga izazova.

Zato je posve konzistentno započeti priču o Kolibriću snom i patuljkom, zato će točno s tim patuljkom Kolibrić završiti a priča ostati neispričana i kao prijeteća poruka kojoj posebnu i specifičnu simboliku daje Peđa, s crnom kravatom na ulaznim vratima dvorane na Krematoriju.

U tome vidim snažnu kritiku današnjega Zagreba, Hrvatske, koje, pričajući i živeći život Kolibrića, Nevenka snažno i strasno voli, ali ne dopušta da joj crne patuljkove oči ili svijest o zagrebačkoj ili hrvatskoj realnoj veličajnosti, blokiraju razum i praiskonsku ljudsku mudrost. Nevenka ne dopušta da Kolibrićeve “đurđe” postanu obrazac hrvatske žene, vodeći Kolibrića kroz život i preko “đurđa” kako je on nazivao prolaznice u svome hedonističkom poimanju života, od tuluma do tuluma. Nevenkina je žena Dunja ili Magda, tako malo prva, druga nešto više, a tako snažno prisutne u ovoj priči. Ukratko, tko god svijet gleda s ozemlja, tko nema perspektive recimo Projekta Velebit oko koga se trenutno okuplja jedna skupinica ljudi, koji dobro vide ljepotu, izazovnost ali i zloslutnost Gabičinih čvrstih grudi, dugih nogu i iskušenje užitka bez ljudske kontrole i svojevrsne obveznosti vrijednijem u ljudskom životu, jasno je kao dan da će mu na nekim vratima nadzirući ispraćaj, završetak, ali i svakodnevnicu do toga trenutka, stajati Peđa i smijuljiti se bolu, suzi i tihoj patnji Dunje i Ivana, ostavljene supruge i sina.

Ili ostavljenoga zavičaja, grada i zemlje Hrvatske.

Nevenka dramaturški snažno, pedagoški neumoljivo i autoritativno ukazuje na to ovom svojom pričom.

Jednostavnost forme kojom ona snažno, gotovo u svakom pasusu, u monologu, dijalozima koji ne guše razvoj priče, postiže dramaturšku napetost, otkriva tipično Nevenkin način pripovjedanja, koga se ne može izuzeti iz učiteljske naravi gotovo refleksnog autoriteta izgrađenoga godinama rada s djecom i mladim ljudima. Kombinacija stavova i pitanja, zapravo u svakoj mislenoj cjelini u knjizi, omogućuje gotovo uredan dijalog čitatelja, ne s njom, ne s junacima koji se smjenjuju u zgodama i događajima, nego sa samim sobom, pa čitanje postaje svojevrsna rasprava, pri čemu čitatelj ima neograničenu mogućnost sudjelovanja, zazuzimanja stavova i komentiranja odluka, poruka, pitanja. Taj pedagoški refleks u određenim elementima ima gotovo surovu snagu, pa Nevenka s lakoćom presjeca dvojbe oko opredjeljenja između zla i dobra, dajući likovima s one strane hrvatske kršćanske naravi često i vrlo groteskna obilježja, predstavljajući ih kao Kolibrić Mogula osamnaestom svinjom, ističući njihove trbušine, oči što vire iz sala, pri čemu ni u jednom trenutku ta obilježja fizičkoga izgleda nisu sama po sebi predmet izrugivanja ili kvalifikacije. Primjerice, Kolibrićev zatvorski cimer, sitni džepar i razbojnik, iako ima i trbušinu, nezgrapan je, krezub, ukratko kao tipičan razbojnik neugledan, nije oličenje zla, jer ga Nevenka uz sve to što ga pripada u tipičnoj kategorizaciji ljudi s one strane, izdvaja iz zla o kojemu ona piše, a koje predstavljaju, s jedne strane ogrezli likovi čija zapuštena tjelesa zapravo govore o izuzetku ljudskoga dostojanstva, a s druge strane, upravo zlu u toj kombinatorici daje i fizički privlačne dimenzije kao svojevrsnom iskušenju predstavljajući zgodnu  Gabicu i Peđu, pa i Klancira, njihovoga zlog pajdaša.

Dramaturška nit u cijeloj knjizi je vidljiva, što stilom, što sadržajem priče, što osobenošću likova koji se isprepliću, ali bez nepotrebnoga gomilanja važnosti i usmjeravanja pozornosti čitatelja na nevažne prolaznike i događaje. Prolaznicima, pogotovo predstavljajući zgode iz Kolibrićeva pokušaja naći posao nakon zatvora, hodočašćenje po kancelarijama, sve od reda sivim i tmurnim rupama kakve ne nude svijetlo i društvenost, te ljudskost po svojoj sivoj naravi, što Nevenka kratkim opisima tu i tamo ponekoga usputnoga detalja posve realno postiže i u vizualnoj dimenziji, autorica postiže poziv na realno preispitivanje današnjice, ponašanja ljudi koji bježe od bilo kakva rizika pružanja ruke neposlušnicima ili oponentima režima, ili intelektualno radoznalim suvremenicima, do prelaska na drugu stranu ulice, kako sveprisutne oči zla ne bi vidjele i – izazvale neugodna pitanja. Ti prolaznici su zapravo u ovoj knjizi snažna, gotovo bolna kritka današnjih Zagrepčana i Hrvata, koji usprkos tome što i vide, i znaju obilježja, i zla i dobra, što vide sve oko sebe, nemaju snage zastati i usprotiviti se novim mogulima. S naglaskom, da je ranijega Mogula zamjenio neki nepoznati i nepersonalizirani, ali ništa manje nazočan, dok su Golemi ili Svileni, gotovo pa vjerno oživljeni i preslikani u hrvatsku stvarnost. Točno kao u ovoj priči, u ovome političkom krimiću s dubokim poetskim sekvencama i slikarskom imaginacijom, simbolika koju vidimo, ali ju ne uvažavamo, događa se u našim životima i oko nas na svakome koraku.

Počevši od ovoga pomalo mitskog mjesta hrvatskog identiteta, Društva hrvatskih književnika, gdje predstavljamo Nevenkinu knjigu, nad kojim visi neki Peđa na vratima, koga ni ne moramo vidjeti, ali nema sumnje da čeka ili očekuje kremiranje. I sve čini da do njega dođe, a mi mu se nemamo snage oduprijeti ostajući u ilegali u svojoj domovini.

Nevenka inače postiže snagu izražaja koristeći često svima poznate simbole, pogotovo kad se radi o zloslutnim značenjima. Recimo, tri poljupca lažnoga brata i sestre, koji su odveli Kolibrića, prvo Koliju, zatim ga sahranili kao Stjepana, tipičan je simbol i predskazanje, gotovo uz rame patuljkovih crnih, zlih i oživljenih očiju. Istodobno, tri poljupca govore o snažnom karakteru autorice, koja ne dopušta nagađanje o svojim stavovima, odnosu prema svojim vrjednotama ili nazivlju iskustvenoga zla, kao što ih ne dopušta ni u jednome dijelu knjige, ali ni u cijelom svom književnom i javnom opusu.

Konačno, čitatelj će se u ovoj priči susresti s čitavim nizom autentičnih historigrafskih detalja, koje u svojoj autorskoj imaginaciji autorica ne slijedi doslovno, predpostavljajući čak i kronologiju živoj priči i čovjeku i ljudima oko njega, susresti će se s prigušenim i obezplemenjenim Zagrebom u liku tople žene Magde, koja je kao i Zagreb i Hrvatska čak i danas, živjela u sivim prostorima i poslušno glumila cijeli svoj život bezbojnog partijskog aparatčika čuvajući u limenoj kutijici priču o svojoj prošlosti duboko u svome stančiću, daleko od nadzora Tamo Gdje Treba kako Nevenka imenuje zgradu na Zrinjevcu, ukazujući pojmovima Zrinjevca i zloglasne zgrade na sveprisutni paradoks neposredne zagrebačke prošlosti; pohranjenu priču u kutijici kojoj su “osloboditelji” koji nam se i danas nameću kao sudbina i civilizacijski uzor, oduzeli njenu plemenitost, pa je tek u smrti postala ono što je bila po rođenju, odgoju i naslijedstvu – plemenita. Čitatelj će se susresti s nevjerojatno lijepim figurama, od kojih ću istaći opis tišine, tišinom trave u vodi, što na određenim mjestima teškom i zloslutnom razvoju događaja, pa i teškim i snažnim izrazima, daje ljepotu dostojnu kategorizacije književnosti –lijepom. Na kraju, ovu knjigu ne valja uspoređivati. Čak ni s prethodnim Nevenkinim knjigama, jer usporedbe i pokušaj svrstavanja po mom mišljenju, s jedne strane, oduzimaju Nevenki ono iskonsko što je upravo u ovoj priči izrekla, jer život, pa i poetika autora je kao rijeka, da parafraziram antičkog filozofa – nikada nećemo ući u istu rijeku. Zato vodu valja pustiti neka miluje i zapljuskuje svoje obale, a u ovoj knjizi valja potražiti još jednu, bar malčice novu Nevenku, nas same, naš Zagreb i Hrvatsku, a puna je pouka. Šteta bi ih bila propustiti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari