Pratite nas

Povijesnice

U spomen prvom premijeru moderne Hrvatske

Objavljeno

na

Ove godine obilježava se 200. obljetnica rođenja Ivana Mažuranića koji je rođen 11. kolovoza 1814. godine u Novom Vinodolskom, a umro je 4. kolovoza u Zagrebu.

Ivan_Mazuranic_cropKao hrvatski pjesnik, jezikoslovac i državnik/političar jedna je od središnjih osoba moderne Hrvatske; pače, postavio je temelje hrvatske nacije. Naime, naspram Strossmayerova „etnojezičnog jedinstva naroda Srba i Hrvata“, Mažuranić promiče Starčevićevo „političko (nacionalno) jedinstvo Hrvata“, čijom bi sastavnicom bio i manjinski srpski pravoslavni (mahom srbizirani) etnos . S tim u svezi, razišavši se politički sa Strossmayerom, uz kardinala Haulika, pokrenuo je 1862. godine osnivanje Samostalne narodne stranke.

Već sa 16 godina objavio je svoju pjesmu – „Vinodolski dolče, da si zdravo“. 1842. godine zajedno s Josipom Užarevićem objavio je njemačko-ilirski slovar s 40.000 riječi u koji je unio i neke svoje izvorne riječi. Ipak, kao najvažniji doprinos hrvatskoj kulturi smatraju se njegovo dopisano XIV i XVpjevanje Gundulićevog „Osmana“, te njegov legendarni ep „Smrt Smail age Čengića“, sazdan nadjelima Kačića i Gundulića. U razdoblju od 1858. do 1872. bio je predsjednik Matice Ilirske (Hrvatske).

Kada je 20. rujna 1873. godine izabran za hrvatskog bana, glede bliskosti svom narodu, prozvali su ga „banom pučaninom“, davši pritom veliki doprinos u reformama pravosuđa, političke uprave i školstva. S obzirom da vlast nije mogla s njime upravljati protiv njegovih temeljnih postulata prisiljen je 21. veljače 1880. godine na povlačenje s banske dužnosti.

Neprocjenjiv je doprinos Ivana Mažuranića hrvatskoj kulturi, pa je nazivan i hrvatskim Goetheom. U svakoj prilici Ivan Mažuranić je demonstrirao svoju veliku ljubav prema svojoj Domovini i propagirao ideje slobode i pravde. Posebno je čuven njegov govor o temeljnim pravicama kojom prilikom je rekao – „Vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, njezinu sadašnjost i u njezinu budućnost“. Njegov znakoviti izrijek – „U ovoj zemlji ako je prodamo ne će kosti naše mirno počivati“, trebali bi SVI mi posebno danas imati na umu i u srcu.

Dana 21. kolovoza .2014. godine Kraljevska akademija Zagreb će na rodnoj kući Ivana Mažuranića u Novom Vinodolskom postaviti spomen-obilježje, dok će se istoga dana navečer u Novljanskoj narodnoj čitaonici i održati tribina o temi „Hrvatska nacija – nedovršeni projekt Ivana Mažuranića“. O tome će zboriti član Znanstvenog savjeta Kraljevske akademije prof. dr. sc. Ivan Biondić. U ime HAZUD-a tribini će nazočiti Vladimir Biondić, član predsjedništva Hrvatske akademske zajednice „Kralj Tomislav“.

Potkraj rujna 2014. godine, zajedno uz Hrvatsku akademsku zajednicu „Kralj Tomislav“ i Kraljevsku akademiju Zagreb, HAZUD će u Zagrebu održati svečanu Akademiju posvećena životu i djelu Ivana Mažuranića.

BANU MAŽURANIĆU

11.08.1814. – 11.08.2014.

Dvjesto godina prođu, prođoše ko jedan dan

Al’ od svega nam osta od slobode samo san

Spomen na Tebe, spomen na Tvoj voljeni lik

Spomen na slobodu, i na poznati nam poklik

BOG i HRVATI –sad hrvatskim nebom zvoni

A za palim junakom, hrvatska mati suze roni

Iz pepela soko se diže, hrvatskim nebom leti

Nemoj plakati mila moja, na slobodu se sjeti

Dvjesto godina prođe, od sudbinskoga dana

Kad Hrvatska dobila je svoga voljenog bana

Vjeruj u Hrvatsku, za njega to bješe sinonim

Sa njime on se rodi, i ponosno umrije s njim

Velikan on bje pjesme, velikan pisane riječi

Čuvar pravde i slobode koja Domovinu lieči

Težak i strm bijaše – njegov životni put cijeli

Nije uviek bilo onako kako bi Hrvati to htjeli

Veliki je, ko malen se rodi podno plava neba

Kad jednom pane, tad golem grob mu treba

Zastavu njegvu sad krase sve hrvatske boje

Pravi HRVAT kroz pjesmu kriepi, srce svoje

Spomen na Tebe HRVATIMA zauvijek osta

Tvoj život sada, HRVATSKA legenda posta

U srcu Te nosimo,simbol si slobode Hrvata

Ponosno si na prijestolju s krunom od zlata

Vladimir Biondić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenog 1991. – Planinska satnija Velebit

Objavljeno

na

Objavio

Dana 24. studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit napokon su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita.

Naime, početkom studenog temperature na Velebitu spustile su se do nule, a uvjete su pogoršavale i hladne kiše koje su svakodnevno padale dva mjeseca.

Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

Pripadnici Planinske satnije bili su vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci. Njih 16 penjalo se na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT

Zapovjednik Planinske satnije Velebit bio je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin. Tijekom okupacije Lovinca prvi su put angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile. Sedamnaestero staraca u noći između 28. i 29. rujna, spuštajući ih kozjim stazama nosiljkama uspješno su prenijeli do Starigrada Paklenice.

Najvažnija zadaća Planinske satnije bila je prikupljanje podataka o položajima pobunjenika. Također, izveli su nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitija bila granatiranje Metka u prosincu, a provodili su i alpinističku obuku za pripadnike specijalne policije.

Tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer uvidio je stvarnu važnost Planinske satnije koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Iako je većim dijelom bila demobilizirana, tijekom 1994. godine istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe održavali su na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada.

Planinske postrojbe za posebne namjene i danas su elitni dio svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na velebitskom masivu branili slobodu svoje domovine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari