Pratite nas

Kultura

U Tomislavgradu predstavljena knjiga ‘Zdravo oko sjećanja’ Zvonke Bušića

Objavljeno

na

Predstavljanje knjige “Zdravo oko sjećanja” Zvonke Bušića Taika održano je u petak navečer u prostorijama Gradske galerije u Tomislavgradu, u organizaciji Kulturno-informativnog centra Tomislavgrad.

Zvonko Bušić, najpoznatiji hrvatski politički emigrant i borac za slobodu hrvatskog naroda u vrijeme strahovlade komunističkog terora od 1945-1990.

Zvonko Bušić smatrao je Jugoslaviju državom koja drži Hrvate u dvostrukim lancima smrti – komunizma i velikosrpstva. Njegova jedinstvena sudbina neustrašivog idealističkog borca za slobodu hrvatskog naroda oslikava svu tragiku hrvatskog čovjeka 20. stoljeća.

Zvonko Bušić poznat je hrvatskoj i svjetskoj javnosti nakon što je proveo 32 godine u zatvoru u SAD-u zbog sudjelovanja u otmici putničkog zrakoplova sa 76 putnika na letu od New Yorka do Chicaga rujna 1976. i pogibije policajca.

Otmicom je skupina htjela upozoriti na hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji bacanjem letaka nad Londonom i Parizom. Zrakoplov se spustio u Parizu i otmičari su se predali.

U zrakoplovu nisu imali oružje, već lažni eksploziv, a pravu bombu Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice i prilikom pokušaja njenog deaktiviranja poginuo je jedan američki policajac, a trojica su bila ranjena.

Osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu. Pomilovan je početkom srpnja 2008. i deportiran u Hrvatsku. U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata, a pet godina kasnije u svome domu u Rovanjskoj kod Zadra izvršio je samoubojstvo vatrenim oružjem.

Knjiga “Zdravo oko sjećanja” donosi memoare koje je Bušić pisao tijekom više od tri desteljeća boravka u američkim zatvorima, a koju je zbog tragične smrti završila i priredila njegova supruga Juilenne Bušić.

Govoreći o knjizi, književnik Mijo Tokić kazao je kako je ona višeslojna, višedimenzionalna, neiscrpna bogatstvom, čini memoarsku prozu, manje kroniku života, više intimnu ispovijest i intimnu dramu s literariziranom studijom o političkom, psihološkom, moralnom i revolucionarnom profilu hrvatskog borca za slobodu.

Napomenuo je kako bi bila neprocjenjiva šteta da Julienne, rodbina i prijatelji nisu nagovorili Bušića da napiše knjigu sjećanja svoga izuzetnog, dramatičnog, posebnog i nevjerojatnim iskustvom bogatog života.

“Za Bušića otmica nije samo revolucionarni čin, motiviran jedino hrvatskim domoljubljem i pitanjem hrvatske slobode, za njega je to i moralno i filozofski motiviran čin jer je ljudska dužnost i obveza oduprijeti se sili i nepravdi, a ljudski živort ima smisla tek u žrtvi za ideale, za nešto trajnije i više od života”, kazao je Tokić.

O knjizi je govorio i fra Robert Jolić kazavši kako to djelo predstavlja pravo duhovno osvježenje kojim će čitatelj steći jedno posve novo iskustvo pa i radost.

“U ovoj knjizi nije kronološki, goli prikaz činjenica i događaja kao što bi pisao povjesničar, već predstavlja prikaz smisla ili besmisla toga. On ulazi u bit svega, promišlja o životu i to općenito o svijetu u kojem živimo, smislu i vječnosti. Njegov jezik je mata jezik, njegovo iskustvo je jedinstveno jer se malo tko može pohvaliti i da je oteo jedan zrakoplov i da je proveo 32 godine u najstrožim američkim zatvorima”, istaknuo je fra Jolić.

Po njegovim riječima, fascinantno je to kako Bušić ulazi u dubinu svega, obrazlaže svoje životne stavove te bez ikakve ograde govori o svojim slabostima, promašajima i razočarenjima.

Supruga Juilenne Bušić poručila je kako joj nije lako govoriti o suprugu, rane su joj uvijek sviježe i praznina je velika, ali kako na to ima obvezu i odgovornost posebice u Hercegovini koja ga je oblikovala.

Otkrila je kako naziv knjige “Zdravo oko sjećanja” potječe iz jednog citata iz Meditacija rimskog cara Marcusa Aureliusa koji kaže: “Zdravo oko treba gledati sve vidljive stvari, a ne čeznuti za ugodnim jer je to stanje bolesnog oka”.

“Zvonko je imao zdravo oko srećom, a možemo kazati i nažalost. Jer nije lako živjeti kada vidiš sve, nije lako živjeti bez iluzije”, kazala je Julienne, naglasivši kako se “Zvonko cijeli život posvetio svome narodu, svojoj domovini, dao je sve što ima i to dva puta, a neki misle da je otišao kada je vidio da u današnjim uvjetima više ništa nije mogao dati ili doprinijeti”.

“Bio je takav čovjek koji je morao davati i biti od koristi te je ostao idealist u svijetu bez idealista. Stalno je citirao velikog Dostojevskog koji kaže kako nije smisao samo živjeti nego treba imati nešto zbog čega živiš”, kazala je.

Po njezinim riječima, Zvonko se nije znao opustiti i vrijeme potrošiti u nešto drugo, relaksirajuće jer bi imao grižnju savjesti kada bi vidio s kojim problemimam se Hrvatska bori.

“Vidio je da su mnogi postali materijalisti, zaboravili što je vrijedno u životu. Vidio je kako se Hrvati ponovno moraju sramiti ili se čak boje kazati da su Hrvati, da se time ne smiju ponositi i da ne smiju imati svoje heroje kao druge ponosne države”, istaknula je.

Julienne je predstavljanje završila sa Zvonkinim citatom: “Riskirat se mora jer život bez rizika nije život, čovjek koji ništa ne riskira i nema ništa i nije ništa. On će izbjeći patnje i boli života, ali neće ništa naučiti niti narasti niti osjećati duboke emocije. Ostat će rob sputan lancima straha. Jedino oni koji riskiraju uistinu žive slobodan život dostojan čovjeka”.

Pero Kovačević: ZVONKO BUŠIĆ (1946-2013.)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari