Pratite nas

Kronika

U Vojvodini brutalno pretučena tri mlada Hrvata

Objavljeno

na

Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislav Žigmanov objavio je danas da se dogodio “brutalan napad na mlade Hrvate“ u Sonti gdje su noću na nedjelju pretučena tri mladića hrvatske nacionalnosti.

“Mladići su nakon verbalnih prijetnji pri polasku kući iz kafića prebijeni od strane skupine mlađih ljudi pri čemu su korišteni pogrdni izrazi s nacionalnom osnovom“, izjavio je danas Žigmanov novinarima. Ta vrsta uznemiravanja, koje je sada rezultiralo fizičkim nasrtajem, traje dulje vrijeme, a napadači su ista skupina ljudi koja to čini kako preko društvenih mreža tako i u svakodnevnom životu, na ulici, ispred kuće, dodao je čelnik DSHV i zastupnik u Skupštini Srbije.

“Nas straši što žrtve ovoga napada ne žele izlaziti u javnost sa svojim problemom. Jer ako se šuti o ovakvim slučajevima oni se mogu ponoviti, a mi ih ne možemo riješiti. To će s druge strane ohrabriti one koji posežu za etnički motiviranim nasiljem“, izjavio je predsjednik Povjerenstva za praćenje antihrvatskih incidenata u Srbiji, pri Hrvatskom nacionalnom vijeću Darko Baštovanović.

Žrtve i njihove roditelje u ponedjeljak, na Božić, posjetili su čelnik DSHV-a i otpravnik poslova Veleposlanstva RH u Srbiji te istaknuli kako će pratiti rješavanje slučaja, identificiranje i sankcioniranje počinitelja. Veleposlanstvo RH u Beogradu odmah je Ministarstvu vanjskih poslova Srbije izrazilo zabrinutost zbog incidenta i zatražilo žurnu službenu informaciju. Predstavnik hrvatskih institucija posjetio je i policijsku postaju u Sonti gdje je izrazio očekivanje da će svi elementi incidenta biti rasvijetljeni.

Fizički nasrtaj na mladića hrvatske nacionalnosti iz Sonte dogodio se i ljeti prošle godine kada su mu u brutalnom premlaćivanju nanijete tjelesne ozljede. Po saznanjima Darka Baštovanovića taj slučaj još nije dobio sudski epilog.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

In memoriam – Sjećanje na doc. dr. sc. Ivana Bagarića

Objavljeno

na

Objavio

Od kada sam tog kobnog četvrtka 09. svibnja 2019. primila tužnu vijest o iznenadnoj smrti našeg velikog prijatelja i kuma Ivana Bagarića, jedina misao mi je bila da njegov odlazak ne mogu prihvatiti. Sjećam se da sam tu rečenicu nebrojeno puta izgovorila u trenutku kada mi je njegova voljena nećakinja Luca tiho priopćila tužnu vijest: “Umro je stric!”. Napustio nas je sin, suprug, otac, prijatelj, liječnik, političar, general, čovjek velikog srca. Od toga trenutka do danas, moja kći Iva i ja, ispunjene dubokom tugom i boli za našim Ivanom, suosjećajući s njegovom obitelji, ne uspijevamo naći riječi utjehe, ni prostora u srcu prihvatiti tužnu istinu, niti pronalazimo pravog načina kako se u budućnosi nositi s tim nenadoknadivim gubitkom.

Pogled na kalendar otkriva da je 9. dan mjeseca svibnja posvećen proroku Izaiji, najvećem među prorocima, koji otkriva Božji sud i Njegovo spasenje, milosrđe, milost i suosjećanje, obnovu, oproštenje i izlječenje, ali nadasve trpljenje nakon kojeg dolazi iscjeljenje.

dr. Ivan Šarac

Preplavljena emocijama, prisjećam se jeseni davne 1992. godine, kada sam u jednom izbjegličkom centru volontirajući kao mlada liječnica, prvi put srela dva Ivana. Kasnije smo u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu pili kavu, a s njima je bila, tada još mala djevočica Luca, Ivanova voljena nećakinja. Jedan Ivan je bio bučan, gromoglasan, neposredan, otvoren i nadasve šaljiv, a drugi tih, zamozatajan, zagonetan, duboko promišljen i prodoran, ali obojica s istim izrazom ponosa na licu jer “oni su došli u Zagreb pomoći svome narodu”. Rekli su da su tu kratko i imaju vrlo malo vremena jer ih u njihovom rodnom Tomislavgradu čeka njihov narod, prijatelji i kolege koji trebaju dodatnu pomoć I oslonac iz Hrvatske. U to je vrijeme u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini buktio rat, koji je već odnio mnoge mlade živote, a među njima i Bagarićevog brata pok. Željka. Ivan je i tada hrabrio i tješio nas govoreći “Imam ja još jednog brata, Ivana Šarca”, s kojim je od ranog  djetinjstva dijelio dobro i zlo, radost i tugu, ognjište i tanjur, uvijek  ravnopravno, ne razdvajajući se ni u jednom ključnom trenutku života do samoga kraja. Toga dana, u Zagrebu, bez daha s oduševljenjem su prepričavali kako je prošlo već godinu dana od kada su preuzeli odgovornost za osnivanje saniteta Hrvatskog vijeća obrane, a koji je osnovan u suradnji s Glavnim stožerom saniteta Republike Hrvatske. Ta jedinstvena suradnja detaljno je opisana u monografiji “Hrvatski sanitet tijekom-srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.-1995.” autora prof.dr.sc. Andrije Hebranga, a jedan od koautora je i dr Ivan Bagarić. Knjiga je proglašena najboljom knjigom o Domovinskom ratu, a u njoj autor navodi: “Tadašnji civilno-vojni sanitet bio je nešto posebno…i svijet ga je preuzeo od nas”. Takvu jedinstvenu organizaciju saniteta, “nezabilježenu u povijesti ratovanja”, u kojoj su pripadnici saniteta postigli jedan od “najveličanstvenijih spašavanja ranjenika u povijesti”, kao i ostala iskustva ratnog saniteta, preuzeo je od nas i sam NATO, navodi se u knjizi.

Ivan se često, s puno emocija prisjećao prošlih vremena, prepričavao razne anegdote, evocirao uspomene iz rata, vesele trenutke i teške situacije koje je dijelio sa svojim suborcima i kolegama, uvijek naglašavajući važnost jedinstva pripadnika svih službi ratnog saniteta koji je odradio vrhunski posao. Ivan nikada nije zaboravio dugu kolonu liječnika i mnogih drugih dragih suradnika, mahom dragovoljaca; dr Ivan Šarac, dr Marija Brajko Brnčić, dr Radoslav Jurilj, dr Ante Kvesić, dr Vlado Tabak, kolege koji su došli iz Hrvatske dr Toni Kolak, dr Tugomir Gverić, dr Jadranko Barišić, dr Marko Radoš, dr Goran Vujić, i mnogi drugi koji su se uključili u rad saniteta HVO-a., sudjelujući u organizaciji rada ratnog saniteta, educirajući borce i civile o pružanju medicinske pomoći, i nesebično pomažući sve potrebite, bez obzira na nacionalnost i drugu pripadnost, stavljajući njihov život ispred vlastitoga. Svojim radom dali su neprocjenjivi doprinos i na to smo silno ponosni. Već u to vrijeme dodijeljena su najviša odličja za humanost i etičnost bolnicama, liječnicima, medicinskim tehničarima i mnogim drugima zaslužnima u zaštiti ljudskih života, ljudskog dostojanstva I teritorijalnog suvereniteta. Dr Ivan Bagarić se istaknuo i u humanitarnom radu, kada je s prof.dr. Slobodanom Langom, Antom Damjanovićem i Brankom Čulom pokrenuo humanitarnu pomoć “Bijeli put”. Kasnije su dr Ivan Bagarić i dr Ivan Šarac inicirali izgradnju bolnice u Novoj Bili pod pokroviteljstvom prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana. U suradnji s prof. Andrijom Hebrangom, akademikom Ivicom Kostovićem, prof. Filipom Čulom, prof. Slobodanom Langom, dr. Jurjem Njavrom i drugima pokrenuli su i osnivanje Medicinskog fakulteta u Mostaru i Kliničke bolnice u Mostaru, i ovaj put, uz značajnu pomoć Republike Hrvatske. Od početka rada tih ustanova, tamo se slijevaju rijeke poznatih stručnjaka, znanstvenika i nastavnika, svi sa zajedničkom idejom, da nastave pridonositi zdravlju ljudi, razvoju medicine i znanosti. S diplomom specijaliste javnoga zdravstva, kao docent na Medicinskom fakultetu u Mostaru, godinama je prenosio svoje veliko znanje i bogato iskustvo mlađim kolegama, imajući stalno na umu svoju osnovnu misiju, zdravlje naroda kao temelj blagostanja cijele zajednice. Do danas, idejno i strategijski, te projekte nije uspio nadmašiti niti jedan drugi projekt u tom kraju i puno šire.

Dr Ivan Bagarić je poznavao mnoge, bio omiljen i otvarao je mnoga vrata. Uvijek među prvima,  od vremena kada smo samo sanjali hrvatski san; od narodnog bunta kada je sa ekipom mladih liječnika koji su tada radili u skučenim prostorima Doma zdravlja Tomislavgrad, dr Ivanom Šarcem i “dušom ekipe” dr Marijom Brajko Brnčić, stao na čelo prosvjednika protiv akceleratora u Duvnu, preko sveopćeg narodnog bunta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sudjelovanja u osnivanju Hrvatske demokratske zajednice i Prvom općem saboru HDZ-a, kao zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine gdje istupa zajedno s dr Ivanom Šarcem i dr Ivom Lučićem zastupajući hrvatske interese, osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, kao načelnik saniteta Hrvatskog vijeća obrane, kao jedan od inicijatora i organizatora jednog od najvećih humanitarnog konvoja “Bijelog puta”, Bolnice u Novoj Bili, Kliničke bolnice u Mostaru i Medicinskog fakulteta u Mostaru, kao zastupnik u Hrvatskom državnom saboru u dva mandata, s osobitom zaslugom za donošenje Strategije i Zakona o odnosima Republike Hrvatske i Hrvata izvan Republike Hrvatske, pa sve do konačnog povratka u svoj Dom zdravlja u Tomislavgradu gdje je sve započeo.

U svim ključnim trenutcima bio je nepokolebljiv, neumoran, ne zastajkujući pred izazovima. Govorio si: “Ne može se biti pobjednik, a ne biti i patnik”. Imamo tek nekoliko godina na ovoj zemlji,  nakon smrti ne postoji druga šansa za spasenje, a vječnost bez raja je veoma dugo vrijeme”.  Živio je potpuno predan vjeri, obitelji, prijateljima i svome narodu, otovren svakom čovjeku dobre volje, odbacujući nepoštenje, dvoličnost i licemjerje. Njegova pravednost nije bila samo fasada, nego je bio istinit i stvaran, vjerovao, nadao se, živio s potpunim pouzdanjem u Boga, svim svojim srcem, ne samo izvana. Imao je srce, dušu, lice, ne i naličje. Tražio je malo, želio više, težio uvijek, vidio daleko, hodao uspravno, kročio hrabro, radio predano, osjećao duboko, suosjećao svim srcem, davao se neštedimice pomažući druge svakoga dana i svakoga trena. Znao je kako je ovaj život i ovaj svijet prepun izazova, i pomišljao kako je možda mogao biti i malo lakši, ali nikada nije posustao niti posumnjao da u svakome od nas ima neizmjernih mogućnosti i da tek u hodu, zajedno, stječemo nove snage. Poticao je i hrabrio, ne dozvoljavajući ikome da posumnja kako je cilj postavljen isuviše visoko. I zaista, nije ni u čemu  ostao dužan životu.

Od prvih dana našeg prijateljstva do danas, često smo se sretali, družili, razgovarali. Nemjerljiva je bila njegova podrška kada nas je zauvijek napustio, njegov i naš Ivan Šarac, tješio nas je i hrabrio, uveseljavao najljepšim pričama iz njihovog kratkog, ali burnog, sadržajnog i bogatog života, skrivajući koliko mu je istinski ranjeno srce njegovim preranim odlaskom. Govorio je kako je on nastavio svoje duge razgovore s njim. Zvao je često i uvijek započeo istim pitanjem “Kako je Iva”? Bio je užitak slušati ga kako ispunjen ljubavlju i brigom za svoju obitelj priča o svojoj majci Luci, supruzi Veri i svojoj djeci, Željki, Boži, Marijani, Ivani i Petri, a svoju Lucu, Marijana i Zdenku naprosto je obožavao, stajao im uvijek blizu i bio puno više od strica. Zadnjih godina smo neumorno radili na zajedničkim poslovima i projektima iz struke kojoj se u potpunosti posvetio, a nije prošao niti jedan dan da nije zatražio i medicinsku pomoć nekome od svojih zemljaka. Nedavno je nazvao veseleći se jedinstvenom uspjehu svojih mladih duvanjskih glazbenika koji su osvojili državno natjecanje, a među njima je bila i njegova kći Ivana, što ga je ispunjavalo posebnim ponosom, a taj uspjeh je smatrao većim od bilo kojeg svog podviga. I sada odjekuje njegov gromki glas uoči prošlog Božića, kada je u Zagrebu svojim govorom oduševio sve nazočne na predstavljanju knjige o “Bijelom putu”.  Posebno je oduševio svoje kolege iz ratnog saniteta koji su ga ispratili gromoglasnim pljeskom i ovacijama. Te snimke čuvam do danas u mobitelu, a kada ih je vidio, rekao je kratko s osmjehom: “Pa ovo se čak i meni čini dobro!”. Protekloga Uskrsa mi je poručio da trebamo činiti prava djela i budemo svjećnjak među ljudima, zaključujući jednostavno “Mir u našim srcima”.

Otišao je čovjek s kojim smo dijelili najljepše i najsretnije trenutke dugog prijateljstva i ljudskog zajedništva. Bio je čovjek neizmjernoga duha i velikoga srca, koji je svojom ljubavlju, iskrenošću, pomalo djećjom nevinošću i neposrednošću, razoružavao sve oko sebe, plijenio svojim šarmom i neiscrpnom energijom, koji je živeći u stvarnosti svojom snagom nadilazio prostor i vrijeme, jer on je bio taj koji je oblikovao prostor, vrijeme i događaje, a ne oni njega.

Dragi Ivane, teško je živjeti u ovom svijetu bez tebe i tvoga “brata Ivana” i drugih naših “nebeskih vojnika” Željka, Ivana, Zdravka, Slobodana, Radoslava, Jurja, Tome, Andrije i mnogih drugih, bez osjećaja kontrole vremena, jer više ništa ne izgleda toliko vrijedno na ovoj zemlji. Za nas vrijeme kao da postaje sredstvo kojim samo nešto pretačemo u razno i na razne načine, i podsijeća nas na našu prolaznost, izgubljene snove i neprežaljene trenutke.

Dragi Ivane, ostavio si neizbrisiv trag. Vjerujemo da će Bog nagraditi tvoj život, da će ti otvoriti nove puteve za tvoja buduća velika djela. Dragi Ivane, jer si volio čovjeka i jer si slijedio Gospodina našega Isusa Krista, živjeti ćeš vječno. Do novog susreta u Gospodinu, počivaj u miru Božjem. Neka ti je laka Hrvatska zemlja koju si toliko volio.

Prim.dr.sc. Helena Šarac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Počivajte u miru braćo: Najbolji hrvatski tamburaši i ‘Svibanj četrdeset peta’

Objavljeno

na

Objavio

Mjesec je svibanj, četrdeset peta

Proljetnim nebom sunce se šeta

Veselo sve je, i cvijet i trava

Hrvatsku samo još muči strava

 

Mjesec je svibanj četrdeset peta

Blajburško polje prepuno svijeta

Tu su vojnici, civili, djeca

Hrvatsko cvijeće što u svibnju cvjeta

 

Kolona smrti na Križnom putu

Bliži se svome cilju ljutu

Vi ćete braćo svoj život dati

I samo zato jer ste Hrvati

 

Mjesec je svibanj, četrdeset peta

Hrvatsku brišu sa karte svijeta

Al’ vara se svatko tko propast joj čeka

Hrvatska živi i živjet’ će do vijeka

 

Kolona smrti na Križnom putu

Bliži se svome cilju ljutu

Vi ćete braćo svoj život dati

I samo zato jer ste Hrvati

 

I mi ćemo braćo svoj život dati

I samo zato jer smo Hrvati

 

I samo zato jer smo Hrvati…

 

(Najbolji hrvatski tamburaši Glazba i tekst: Branko Mikić; Aranžman: Ivan Šarić)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari