Pratite nas

Naši u svijetu

U Zagrebu održan znanstveni skup o Hrvatima u Srijemu, Bačkoj i Banatu

Objavljeno

na

U ponedjeljak 6. svibnja u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu održan je znanstveni skup o položaju Hrvata u Republici Srbiji od razdoblja Domovinskog rata do danas pod nazivom Hrvati u Vojvodini nakon 1990-ih – od stradanja do izgradnje perspektiva.

Riječ je o projektu kojega je nositeljica Ivana Andrić Penava ispred Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata – udruge koja okuplja na stotine svjedoka tragičnih zbivanja i sudbina vojvođanskih Hrvata tijekom 1990-ih godina a ujedno je i organizator navedenoga skupa.

Cilj je projekta upoznati širu javnost s tematikom stradavanja Hrvata u Republici Srbiji tijekom 90-ih godina XX stoljeća, te ujedno informirati javnost o položaju hrvatske manjinske zajednice u Republici Srbiji danas.

Pokrovitelj ovoga znanstvenoga skupa bio je Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a moderator  Marin Knezović, voditelj Odjela za manjine Hrvatske ispred Hrvatske matice iseljenika.

Nakon uvodne riječi moderatora, okupljenima su se obratili Mijo Marić, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, Mato Jurić, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Dario Magdić, v. d. zamjenika državnoga tajnika Središnjega državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Zdravka Bušić, državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova (u svojstvu izaslanice premijera Andreja Plenkovića), Tomislav Žigmanov, zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije te Marijana Petir, hrvatska zastupnica u EU parlamentu.

Skupu su nazočili i Vlasta Ivčević ispred Ureda gradonačelnika Grada Zagreba, Vlado Horina, predsjednik Odbora za međužupanijsku i međunarodnu suradnju Zagrebačke županije, Tomislav Buntak, predstojnik ureda zagrebačkog nadbiskupa, saborski zastupnik Zdravko Ronko, dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata, te Jasna Vojnić, predsjednica Hrvatskoga nacionalnoga vijeća i Lazar Cvijin, predsjednik Izvršnoga odbora pri navedenom vijeću.

Što se datuma održavanja skupa tiče, on ima simboliku vezano upravo za stradanje Hrvata iz Srijema, Banata i Bačke.

Naime, svake godine 6. svibnja hrvatska manjinska zajednica u Srbiji prisjeća se protjerivanja hrvatskoga stanovništva s njezina teritorija tijekom 1990-ih, napose onih iz istočnoga dijela Srijema i jugozapadne Bačke. Iako na teritoriju Republike Srbije (tada SFRJ/SRJ) nije vođen rat, tamo se prijetilo, pucalo, protjerivalo, zlostavljalo, ubijalo, a otvarani su i logori…

Različiti oblici zastrašivanja, fizičkih i verbalnih prijetnji i napada, napadi na imovinu (svjetovnu i crkvenu), te naročito prljavi psihološko-propagandi rat koji je sustavno vođen protiv hrvatske manjine, uz sav teror i nasilne mobilizacije u “JNA” (kasnije “VJ”), pa sve do ubojstava pripadnika nacionalnih manjina (u čemu su najviše stradali Hrvati), činili su život na tim prostorima nepodnošljivim. Sve je skupa rezultiralo nasilnom promjenom strukture stanovništva, ponajprije Vojvodine. Mnoga vojvođanska mjesta u kojima su u većini ili značajnom broju prije 1991. godine živjeli, danas su gotovo bez Hrvata.

Na pozivnici za ovaj znanstveni skup kao slikovni izraz upotrijebljene su „Rane Srijema“, idejno rješenje za spomen-obilježje stradanja Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata tijekom 1990-ih. Na njoj je uradak mr. prof. Darka Vukovića, grafičkog dizajnera iz Petrovaradina, odnosno Novog Sada, utemeljen na ideji Tomislava Žigmanova čime će se u vojvođanskome dijelu Srijema trajno obilježiti stradanje Hrvata na tom prostoru tijekom 1990-ih. Pozivnicu za znanstveni skup likovno oblikovala mr. sc. Danijela Mazal Ostojić, dizajnerica iz Zagreba.

Program znanstvenoga skupa bio je podijeljen je u dva dijela.

Prvi je dio skupa započeo predstavljanjem publikacije Fonda za humanitarno pravo iz Beograda „Dosije – zločini nad Hrvatima u Vojvodini“. O publikaciji je govorila Ivana Žanić, direktorica Pravnog programa Fonda i Jovana Kolarić, autorica „Dosjea“.

Ivana Žanić je istaknula kako su zločini protiv Hrvata u Vojvodini “orkestrirani i dobro planirani, zbog čega isti trebaju biti kvalificirani kao zločin protiv čovječnosti”. Napomenula je da je Fond podnio dvije kaznene prijave Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije, ali da su dobili odgovor kako je procesuiranje nemoguće, jer zločin protiv čovječnosti u vrijeme počinjenja nije bio tako definiran KZ tadašnje SRJ, odnosno Srbije, zbog čega će Fond za humanitarno pravo podnijeti žalbu Ustavnom sudu Republike Srbije i eventualno tužbu Europskom sudu za ljudska prava. Autorica Dosijea Kolarić je rekla kako su se u periodu od 1991. do 1995. progoni nad Hrvatima događali u svim mjestima u Vojvodini gdje su živjeli, te da u progonima Hrvata nije sudjelovala samo Srpska radikalna stranka (SRS), za što je presuđeno Vojislavu Šešelju, nego i srpske vlasti putem jedinica MUP-a i vojske. Kolarić je istaknula da su za vrijeme progona i protjerivanja Hrvata vojne i političke vlasti Srbije i Vojvodine negirale progone i kršenja ljudskih prava te su ih prešutno odobravale. U sklopu navedenog predstavljanja, Vesna Abjanović, kćer Mate Abjanovića iz Morovića, posvjedočila je o nestanku svoga oca Mate i strica Ivice, kojima se gubi svaki trag još davne 1991. godine.

Potom je uslijedilo izlaganje Jelene Dukarić iz novosadskoga Vojvođanskoga građanskoga centra o projektu „Nepodobni građani“ iz kojega je i proizašao istoimeni dokumentarni film o istraženim slučajevima zastrašivanja i protjerivanja hrvatskoga stanovništva iz Vojvodine tijekom 1990-ih, čijom je projekcijom završio prvi dio skupa.

„Zahvaljujući ovome projektu i inicijativi Vojvođanskoga građanskoga centra dolazi do zaokreta nastojanjima da se u javnosti osvijetli ono što se vojvođanskim Hrvatima događalo tijekom 1990-ih.“, izjavila je Ivana Andrić Penava, stručna suradnica na projektu ispred Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.

Nakon kratke pauze uslijedio je drugi dio programa znanstvenoga skupa u kojem su sudjelovati ovi izlagači (svaki sa svojom temom): Ivana Andrić Penava, prof., „Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata – jučer, danas, sutra“ (iz Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Zagreb), doc. dr. sc. Mario Bara, „Prisilne migracije srijemskih Hrvata u znanstvenoj literaturi i književnosti“ (s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, Zagreb), Darko Baštovanović, politolog, „Društveno-politički položaj hrvatske nacionalne manjine u procesu demokratizacije srbijanskoga društva i EU integracija“ (iz Hrvatskoga nacionalnoga vijeća, Subotica) te Tomislav Žigmanov, prof., „O političkoj reprezentaciji Hrvata u Srbiji“ (predsjednik DSHV-a i zastupnik hrvatske manjine u Narodnoj skupštini Republike Srbije).

Politički lider Hrvata u Srbiji Tomislav Žigmanov istaknuo je, među ostalim, kako se zločini nad Hrvatima u Vojvodini negiraju i trivijaliziraju te da su rezultati suočavanja s prošlošću u Srbiji „neznatni“. Također je istaknuo da istina o ovim događajima ne bi smjela pasti u zaborav, pa ipak ti se događaji ne samo prešućuju i niječu, nego ne postoji „u javnom prostoru nijedna manifestacija kojom se komemoriraju žrtve“.

Nadalje, Žigmanov je ukazao i na to da je 57 900 Hrvata u Srbiji pred “brojnim izazovima” te da ta zajednica o zločinima još nije “rekla sve istine”.

Priredio: Zlatko Pinter/Kamenjar.com

(tekst je pisan na temelju podataka dostavljenih iz Zajednice protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata sa sjedištem u Zagrebu)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

Objavljeno

na

Objavio

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije.

To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća.

U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje.

Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku.

Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju.

Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne.

Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke i z prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice.

Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija.

Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražala je državljasntvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990 ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki amonizitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim.

Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima.

Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnu, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze.

Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom.

Izlaz iz ove situacije,koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Zvonko Milas: Val iseljavanja stao, nazire se val useljavanja

Objavljeno

na

Objavio

Izvan domovine živi više od tri milijuna Hrvata. Vladin je cilj stvoriti poticajne uvjete za povratak dijela iseljenika i njihovih potomaka. No pitanje je zna li država na pravi način iskoristiti potencijal iseljenika, njihov kapital, životno i radno iskustvo, poznanstava i različite perspektive iz svijeta.

Gost emisije HRT-a Tema dana bio je državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske te član Savjeta Vlade za Hrvate izvan Hrvatske Zvonko Milas.

Podaci o povratku i motivi povratka iseljenika

Na pitanje postoje li konkretni podaci koliko se Hrvata iseljenika ili njihovih potomaka vratilo u Hrvatsku i koji su motivi povratka Milas je rekao da je teško govoriti o točnim podacima iseljavanja te je isto tako teško govoriti o točnim podacima povratnika.

– Činjenica je da je val iseljavanja polako stao i usudim se reći da se nazire val useljavanja. Gospodarstvo raste, investicijski rejting raste, stvaraju se različite niše gdje mladi ljudi, poglavito iz Južne Amerike, Hrvati druge, treće generacije uz sigurnost koju ima Hrvatska pruža, koju su prepoznali dolaskom na učenje jezika, na sveučilišne tečajeve, vide mogućnost ostanka, života i oni to rado čine. Povratak postoji i vjerujem da će ga biti sve više, uvjeren je Milas.

– Motiv povratka je ljubav koji su u njih usadili roditelji, bake, djedovi, oni koji su davno otišli. ne zbog znatiželje. nego zbog potrebe napustili domovinu, dodao je.

Što iseljenike koji dvoje vratiti se u Hrvatsku ili ne, odbija od povratka Hrvatsku?

Milas kaže kako ih prije svega odbija, kako je rekao, dugi, dugi, dugi život koji generacijama provode po različitim destinacijama na svijetu.

– Kad dobijete djecu, unuke, nije lako iščupati korijene i krenuti bez obzira na to što se radi o domovini. Nesigurnost, sama po sebi, je više zbunjujuće okolnosti, multijezičnost, nerazumijevanje, neprepoznavanje nekakvih prepreka. Upravo zato naš ured i postoji da im pomaže svima koji se vraćaju u snalaženju i rješavanju svakodnevnih problema tako da im život i sve ono na što nailaze bude što jednostavnijiekako bi se što brže integrirali i afirmirali u sredinama u koje dolaze, rekao je Milas.

Na pitanje u kojoj se mjeri potomci naših iseljenika odlučuju školovati u Hrvatskoj Milas je rekao da je sustav školovanja u Hrvatskoj nešto na što možemo biti ponosni.

– Kad uzmete u obzir kvalitetu školovanja u Hrvatskoj u odnosu na kvalitetu školovanja u zapadnim zemljama i cijenu tog školovanja onda Hrvatska doista, pogotovo ulaskom u EU, ima priliku etablirati se sa svojim sveučilištima i to čini prilagođavajući različite studije i kolegije upravo Hrvatima iseljenicima, ali ne samo njima. Moram s ponosom istaknuti kako smo za naše iseljenike i pripadnike hrvatske nacionalne manjine raspisali posebne kvote gdje oni mogu doći i upisati se na sve fakultete na zagrebačkom Sveučilištu, Hrvatskom katoličkom sveučilištu, Sveučilištu Sjever, a potpisali smo sporazum s rektorima svih sveučilišta i vjerujem da će to u budućnosti biti sve intenzivnije.

Cilj Vlade vratiti što više iseljenika u Hrvatsku

Inače, danas je u Varaždinu završena sjednica Vladina savjeta za Hrvate izvan domovine. Cilj Vlade je vratiti što više iseljenika u Hrvatsku pa je dogovoren način zajedničkog rada te drugi projekti bitni za iseljeništvo. Sudionici sjednice pohvalili su izmjene zakona koje su iseljenicima olakšale dobivanje hrvatskog državljanstva.

– To je ogroman prvi korak, i drago nam je da je to ostvareno jer puno Hrvata diljem svijeta još nema hrvatsko državljanstvo i to sam rekao prije i to ću ponoviti – to mi je šokantno u 2019. godini, rekao je Ivan Grbešić iz Savjeta Vlade za Hrvate izvan RH.

– Vjerujem da će to biti dodatni poticaj Hrvatima, potomcima Hrvata da doista uzimaju hrvatsko državljanstvo u time stiču prvu i najsnažniju temeljnu vezu s domovinom koja će im omogućiti sve drugo – od poslovanja, školovanja, života i povratka, a vjerujem i jednog dana prava glasovanja koje će biti utemeljeno na nekakvim drugim konceptima, rekao je Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari