Pratite nas

Kronika

U zemlji Hercegovini nestaju cijela sela

Objavljeno

na

Ratna razaranja i progoni, ali i stalna iseljavanja izazvana nebrigom države i potragom za boljim životima, uskoro bi sa zemljovida mogla izbrisati brojna sela u Hercegovini.

Od nekada bogatih mjesta u kojima su izrastali neki od najsposobnijih i najuspješnijih ljudi Bosne i Hercegovine i regije, danas je ostalo tek sjećanje. Poput nijemih svjedoka tragedije zemlje, zjape porušene i napuštene kuće i imanja, zapuštena nepregledna polja, bogomolje i groblja zarasli u travu i trnje…

Tužnu priču u kojima svoje višestoljetne živote skončavaju biseri hercegovačkog krša, najbolje ilustrira sudbina sela u istočnoj Hercegovini, nadomak Popova Polja, na razmeđu između Ljubinja i Trebinja koje su posjetili novinari Agencije Anadolija.

Umjesto na stotine mladih prije mnogo decenija, danas u selima Kotezi, Prhinje i Strujići živi svega tridesetak stanovnika!

Najmanje ih je u životopisnim Kotezima u kojima su zatekli svega nekoliko stanovnika. Oni sa kojima su razgovarali kažu kako u ovom selu danas stoluju samo ”jad i nevolja”.

“Nema ovdje više ništa. Rat je uzeo veliki danak. Većina imovine je porušena u ratu i napuštena. Ostala je velika tuga. Ovdje sada živi samo nekoliko stanovnika. Mahom su to stariji ljudi i bojimo se da će nakon nas selo potpuno izumrijeti”, ispričala je mještanka Koteza.

Voditelj Ureda načelnika Općine Ljubinje Slavoljub Mihić priča kako nigdje u Hercegovini nema “previše naroda”, jer “mladi odavno odlaze”.

“U ovom dijelu Hercegovine nemate nijedno živo naseljeno mjesto. To je činjenica koja uznemirava. Ali, što? Nema nam druge… Nema nitko tko će to riješiti. Nema ni Kineza. Eto, oni su najspremniji, ali izgleda kako i oni imaju preča posla. Neće ni oni u naše krajeve. Neće im klima ili nešto odgovarati. Iako se nema više tko tući ni s kim. Nestalo je više šanse da se neko tuče, nema tko”, priča u svom stilu Mihić.

U Ljubinju trenutno živi oko 4.000 ljudi. Ranije su, govori Mihić, spominjali brojku od 5.000 stanovnika u Ljubinju, ali “to nismo mogli održati”. Prema popisu iz 1991. godine ovdje su živjela 4.172 stanovnika, od čega 3.748 Srba, 332 Bošnjaka i 39 Hrvata.

“Ali, novi popis nas može sve neprijatno iznenaditi, iako sve znamo. Ljudi odu traže posla… Mladež je na studijima u Srbiji. Neki se vraćaju, neki ne. A većina se neće vratiti. Ako budu našli mjesto u Beogradu i Novom Sadu, uglavnom to su magneti”, ističe Mihić.

Mladi se u ove krajeve, priznaje, ponegdje vraćaju još samo vikendom. Posebno mladi koji žive u Dubrovniku i drugdje u Hrvatskoj i BiH. Inače, stanovnici ovog kraja su vrsni kamenoklesari i zidari. I u samom Dubrovniku su podigli gimnaziju, gradili su tvornice, dimnjake…

Tijekom vikenda i ljeta u selo dolaze i bošnjačke obitelji Burina i Cigić kada selo nakratko oživi.

Kako su kazali mještani Koteza, među poznatijim osobama koje vode podrijetlo iz ovog sela je i sarajevski glumac Haris Burina. Njegova rodbina se odselila iz Koteza, no tu imaju imovinu i povremeno dolaze.

Stanovnici Koteza vjeruju kako će vrlo brzo i Dubrovčani ići iz Dubrovnika u ove krajeve, kako bi se odmarali, našli neki kutak mira i tišine. Pogotovo, kad ljeti u Dubrovnik uplove kruzeri koji prevoze cijeli mali grad. To je jedina nada da i ovi krajevi u budućnosti ožive.

Među napuštenim i oronulim objektima u Kotezima je i čuvena džamija Muje Kotezlije. To je jedna od najstarijih džamija u Hercegovini, koja je po mnogo čemu specifična. Sastoji se od džamije s munarom, mekteba, harema i ogradnih zidova.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 2003. godine proglasilo džamiju u Kotezima (džamija Muje Kotezlije) nacionalnim spomenikom BiH. Prema raspoloživim podacima, u Kotezima je 1880. živjelo 12 muslimanskih obitelji, a toliko ih je bilo i pred početak Drugog svjetskog rata 1941. godine. Za vrijeme osmanske uprave u Kotezima su sagrađeni džamija, mekteb, dvije čatrnje, tri kule i više čardaka i stambenih zgrada. Ništa od ovih objekata u cijelosti nije sačuvano, ali su tu ostaci ruševina nekih objekata ili njihovi dijelovi – nijemi svjedoci vremena. Za vrijeme ustanka u Hercegovini (1875.-1878.), džamija je bila znatno oštećena i srušen joj je krov. Stradala je i 1942. godine.

Inače, u vrijeme Osmanskog carstva u Ljubinju se nalazilo sjedište hercegovačkog kadije i ajana.

Preostali stanovnici Koteza danas malo znaju o tome. Mnogo ih i ne zanima. Žive od poljoprivrede i stočarstva. Struja je dovedena u mjesto, ali vode nema. Vodu još uzimaju iz čatrnja. U ovo mjesto posjetitelji su rijetki tokom većeg dijela godine.

Mještani pričaju kako je u ovom kraju teško živjeti. Žale se da su odsječeni od civilizacije.

“Muka velika. Borimo se koliko možemo”, govore.

Teško se živi i u susjednim selima Prhinje i Strujići gdje živi skoro 20-tak mještana. U ovom mjestu malo se toga se promijenilo u posljednjem stoljeću. Stanovnici, uglavnom starci, žive kao i njihovi daleki preci.

“Težak je ovdje život. Ne bi bio da je mladost tu, da hoće da živi ovdje… Ali, za nas stare je teška i kašika. Mladost je otišla, razišla se svukuda. Naročito se stanovništvo odselilo iz Koteza. Žive u Sarajevu, Mostaru, Dubrovniku”, pričaju mještani.

Kažu kako se muče i dosta rade kako bi preživjeli.

“Sadimo malo luka, krompira, kupusa, malo loze… Teški je život ovdje. Ali, eto, tu si se rodio, šta ćeš, gdje ćeš? Navikao si da čeprljaš pomalo, pa eto… Može ovako do smrti”, ističe stariji mještanin.

Rat je u selima istočne Hercegovine ostavio velike posljedice, jer se ovaj kraj među prvima našao na udaru Jugoslavenske narodne armije (JNA). Relativno blizu je i mjesto Ravno gdje je izvršen prvi napad JNA u jesen 1991 godine.

U selu Strujići živi srpsko stanovništvo. Ostalo tek desetak staraca, dok su mlađi otišli trbuhom za kruhom u Trebinje i Ljubinje, ali u Srbiju… U ovo mjesto rijetko dolaze.

Dok pusta sela istočne Hercegovine ostaju u svojoj gorkoj tišini, neodoljivo se nameće misao koliko je bio zlokobno točan zaključak koji slavni Rade Šerbedžija izreče u jednoj sekvenci poznatog filma ”Go West” Ahmeda Imamovića pričajući “kako ovdje nema sreće”.

“Dijete moje, ovdje se sve može kupiti parama, osim sreće. Ovdje sreće nema. Možda bi i bilo kad bi protjerali sve muslimane, i ovo malo Hrvata protjerati, a onda, brate, i nas Srbe, sve do jednog… A onda u ovu Bosnu naseliti neki normalan svijet koji znaju uživati u ovoj ljepoti”.

AA / Dnevnik.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari