Pratite nas

Kolumne

U zemlji prisavskoga Muenchausena

Objavljeno

na

Kao bivši insajder, rečeno hrvatski, više sam se puta osvrtao na rad navodno nacionalne radio i tv kuće zbog evidentnih promašaja koji bi posvuda u demokratskoj Europi za sobom povlačili logične i trenutne ostavke odgovornih ljudi. No, glavni ravnatelj HRT-a ni povodom jedne od cijele nizanke afera nije se smatrao odgovornim javno očitovati. Čak niti to. Uostalom, to je i logično i sukladno politici HRT-a koja zaposlenicima zabranjuje, kano eunusima, temeljem nametnutog Ugovora o radu, da išta komentiraju. Patološka sintagma glasi: zaštita ugleda HRT-a, nanošenje štete ugledu i sl., a pod tu se kategoriju može podvesti doslovno sve i gotovo sve. Osim što je ta točka Ugovora o radu sramna ona je i obmanjujuća.

Ako, dakle, zaposlenik iznese u javnost skrivenu istinu o nekim suspektnim radnjama na HRT-u, kako on time narušava ugled kuće? Ili ugled institucija pravne države? Što je iznad? Nije li svaki građanin dužan prijaviti potencijalni kazneni događaj? Nije li to upisano u zakone svih država? Može li se istovremeno narušavati ugled kuće i štititi pravni poredak? HRT-u, prema dokumentima, moralno i pravno izgleda da može. Ako se neke prikrivene i zabranjene radnje objave, sprečava li se time korupcija na HRT-u ili se narušava njezin ugled? Je li to u interesu ili protiv institucija sustava? Kome je to u interesu, tako žarko stalo, zataškavati?

Mnogo je ljudi iz slavnih HRT-ovih vremena, onih vremena stvarnih zvijezda poput Helge Vlahović, Olivere Mlakara, Ksenije Urličić, Jasmine Nikić ili Vesne Spinčić Prelog, danas zgroženo na koliko je niske grane HRT spao. No, glavni ravnatelj ne misli tako… to gore po činjenice i javnu predodžbu.

Sada, kad se napokon „ekskluzivno“ skupio oglasiti, a nakon punih godinu i pol mandata zaleta, pogledajmo izbliza kako isti opravdava najgore stanje na HRT-u ikad. Razgovor je objavila jedna dnevna tiskovina…

Kazimir ima svoju istinu

Prvo nam se glavni ravnatelj Kazimir Bačić pohvalio, da ne kažem kazao nam je, unatoč opće raširenom suprotnom i oštrom mišljenju javnosti, kako se on na tom mjestu „brzo snašao“ te da mu taj posao „nije bio nepoznanica“. To spada u Muenchausen-kategoriju: imam svoju istinu i baš me briga kakva je opća (dijametralno suprotna) percepcija u javnosti. Iako ga je novinarka upitala za niz skandala i afera s ostavkama, preprodajom karata i svađanjima na HRT-u, ravnatelj Bačić u istom tom svom ignorantskom stilu mirno ocjenjuje: „Ništa se dramatično ne događa što se nije događalo tijekom povijesti postojanja HRT-a.“ Molim? Je li to ravnatelj ima neku svoju povijest HRT-a? A kada je toliko ostavki i skandala bilo u povijesti HRT-a? Baš nikad. Kada je HRT imao prekid programa od sat i četrdeset minuta s prekidom nekih emitiranja i do tri sata? Doslovno nikad. Čak ni u ratu. Čak ni kada je bio raketiran odašiljač na Sljemenu, program gotovo da nije bio ni prekinut.

Ipak, Bačić priznaje kako su „događaji i okolnosti“ (tako on eufemizmom zamata i naziva švercersku preprodaju, najniže moguće tapkarenje s kartama u Moskvi) „narušile ugled EBU i HRT-u jer se radilo o međunarodnom skandalu koji je pokrenula FIFA“. Ne, nikako ne, skandal nije pokrenula FIFA. Pokrenuli su je (izgleda) brojni ljudi s HRT-a, a ne FIFA. HRT-ovi novinari sami ističu i govore o toj i takvoj „uobičajenoj praksi“! FIFA je tek radnju (i moguće koruptivno poduzeće) razotkrila i da nije bilo nje, korupcija bi glatko prošla. Nastavila i dalje isto, istim. Može li dakle gore? Ima li većeg skandala od međunarodnog? Jesu li to tek „događaji i okolnosti“? Uvijek se sjetim pokojnog vrlo iskusnog autora Maria Saletta koji je godinama trpio kojekakva HRT-ova podmetanja dok je njegova nizanka „Jedrima oko svijeta“ istovremeno i tada je bila najprodavaniji HRT-ov proizvod. Jednom mi je kazao da mu nikako nije jasno, kako pored toliko gafova unutar same kuće, tako malo njih izađe van i bude vidljivo u programu. Eto Mario, lucidno si anticipirao: ta su vremena prošla. Gafovi sada plivaju slobodnim stilom. Vani. Već dugo i svima očigledno.

Najduži prekid ikada u povijesti HRT-a

Na sljedeće pitanje „Što se događa s HRT-om?“ ravnatelj hrabro ne odgovara već se vezuje na kvar na trafostanici za koji tvrdi kako je „otklonjen u najkraćem roku“ te još kaže kako je došlo tek do „kraćeg prekida programa“?! Molim? Kraći prekid programa?? A riječ je o najdužem prekidu ikada u povijesti HRT-a! Ma koja muenchausenijada… Riječ je o dužini koja se nikada ni slično nije dogodila u povijesti. Riječ je o takvom prekidu da su mnogi mediji pisali o mogućoj sabotaži… i pri kojem prekidu su pretplatnici dobili samo šturu obavijest i tanku ispriku objavljenu tek tu i tamo, umjesto da ta isprika bude udarna vijest i da podaci pršte. Jer glavni nas ravnatelj žestoko želi uvjeriti kako na HRT-u nema i ne može biti cenzure. A sam ju crta i maže da bude očitom. Pa čovjeku dođe da mu se slatko nasmije utaj (neobrijan) bucmasti obraz.

„Pokrenuli smo sudski postupak osiguranja dokaza i u tijeku je izrada nalaza i mišljenja vještaka. Nakon što isti dobijemo, poduzet ćemo odgovarajuće korake i o svemu obavijestiti javnost“ – ajde barem nešto, napokon. No, to je trebalo reći davno. Odmah. Svim medijima. Zato opravdano brinem: samo da to obavještavanje javnosti i ovoga puta ne bude isto onako tanko i šuplje i narijetko kao što je bilo prvo. Bačić nadalje, povodom skandala i svađe urednika, ističe: „Ako hoćete, ovdje je i muškarac napao ženu, nitko u društvu na to ne bi smio zatvarati oči.“ Znači zločin je najveći kada muškarac napadne, ako žena napadne tada to nije tako strašno? Kada žena napadne dijete na to smijemo zatvarati oči? Zgodna diskriminacija. Senzibilizirajuća. Kaže nama glavno-ravnajući: „…zato što osuđujem svaku vrstu nasilja, a posebno nasilje nad ženama.“ A zašto posebno? Zar nasilje nije nasilje, jedno i isto prema svakom čovjeku bez obzira na spol i dob??

Zatim se ravnateljujući zaigrao pa tvrdi što svi znamo: „Ja kao glavni ravnatelj nemam pravo miješati se u sam program…“ No, ako je tako, kako nam ravnatelj sada (kad mu to treba) prigodno ljeposlovi, kako nam on onda može opravdati onaj njegov nedavni i ekspresni pa povučeni otkaz koji je dobio novinar Hrvatskog Radija zbog tvrdnje koja se politici očito jako nije svidjela, u jednoj od poznatih jutarnjih emisija Radija? I onda kao dokaz kako cenzure nema, hrabro nas nasmijava tvrdnjom o jednoj drugoj emisiji, primjerice: „Petar Vlahov, koji je urednik iste emisije, ne smatra da je cenzuriran ili onemogućen pri izboru tema.“ Ovakav argument zaista drži vodu, zar ne? Jedan tv urednik… koji se „ne smatra“… Onda dobro, odlično. Onda se valjda ni cijela kuća od 2.800 zaposlenika „ne smatra“. A i sam P. Vlahov zaista je kapacitet, očito ravnateljeva mila perjanica i uvjerljiv voditelj za svo gledateljstvo. Zato i jest u tom terminu. Mislim stvarno… Bačić je očito na razini tog istog Vlahova. I da bi na kraju snažno demantirao optužbu o cenzuri Kazimir nam Bačić kazuje… prelazi na izvješće SEEMO-a o rastu domaće proizvodnje. Onda dobro, ako raste proizvodnja znači da nema cenzure, logično kazuje, ne. A i smanjuje se pad gledanosti. Koja divna ocjena … jest pad, ali se smanjuje…

Do paroksizma…

Što se pak krasnih tehničkih uvjeta na HRT-u tiče, Bačić lakira ovako: „Tehnički uvjeti su primjereni obimu i vrsti programa.“ Zaista su primjereni za proizvodnju mraka i neodašiljanja. Povijesno. Nije nam kazao što o tom dvosatnom neodašiljanju misli međunarodna organizacija SEEMO? Ili EBU? Bit će da unisono hvale HRT.

Na kraju nam glavni ravnatelj otkriva i da je emitiranje informativnih i ostalih programa „vrlo zahtjevno“. Ma da, zbilja? A kako ide onaj Vaš obljetnički dosadan slogan o 200 godina Radija i 100 godina Televizije. „Halo, halo. Ovdje Radio Zagreb, kako nas čujete?“ Halo-halo ravnatelju, kako čujete Vi nas, pretplatnike?

Vjerojatno ovaj naš glavni ravnatelj nije ni svjestan koliko stvar dovodi do paroksizma i neistine kada tvrdi: „U današnje vrijeme tolikog broja medija nezamislivo je cenzurirati vijesti, ako je nešto događaj, onda se to i radi isključivo profesionalno i odgovorno.“ A je li bio događaj prošloga četvrtka kada se na Kaptolu premijerno prikazivao film o Jasenovcu… i istovremeno se govorilo i o pratećoj knjizi? Je li to bio događaj kada se u samom središtu Zagreba, u crkveno-svjetovnim prostorijama, okupilo više od tristo ljudi? Je li to događaj ili je to cenzura kada baš nijednog urednika s HRT-a nema? Slučajno ih nema. A je li to uopće ikakav događaj, kad Pupovac odlaže vijenac na nekom spomeniku, pa se okupi čak dvanaest njegovih stranačkih pristaša? Je li to događaj za sve Vaše TV-Dnevnike, sniman s tri kamere? Dajte nam još malo…kazujte o cenzuri…,

Svijet lakiranja i hvaljenja sebe sama

Ravnatelja je najjače zabolila tvrdnja novinarke (javnosti je to odavno dobro poznato) da je gledanost HRT-ova Informativnog programa drastično pala. Zato su u tom njegovu odgovoru pljuštale ove tvrdnje: „nije istina… neistina se često vrti u hrvatskim medijima… situacija je potpuno drugačija… tako ju vide agencije koje se bave gledanošću… od 2011. zaustavljen je pad gledanosti…“ A nije li naš ravnatelj nešto malo prije u ovom (istom) razgovoru mudro kazao kako se pad gledanosti smanjuje? Je li to možebitna kontradikcija? Ili neznanje? Ili nepoznavanje stanja i lupetanja po podacima? Ili sve to zajedno? Pa nastavlja: „najgledaniji smo javna televizija na ovim područjima“. Zgodna su mu ta „ova područja“. Pa nastavlja baražu: „Od svih europskih javnih televizija, HRT se nalazi u gornjoj trećini…“

Bačić očito živi u nekom svom svijetu lakiranja i hvaljenja sebe sama. Savski i Muenchausenovski. Misli valjda da su ljudi glupi i da će mu proći. Šteta što i pretplatnici ne dijele njegovo zadovoljstvo. Na njih se ni jednom jedinom riječju,u cijelu razgovoru, nije osvrnuo… na prosvjede pred HRT-om, na bijeg novinara, upravo pravi stampedo djelatnika HRT-a na druge televizije, na slabe plaće i visoku pretplatu, na ustavnu nezakonitost ubiranja pretplate za gledanje komercijalnih televizija, a plaćanje HRT-u…itd. itd. Pa zatim još: „S druge strane, gledanost informativnog programa raste… (…) …ja očekujem da ćemo baš u ovom segmentu vrlo brzo biti među 12 najgledanijih javnih televizija u Europi.“ Samo malo, pa zar gore nije rekao da je već u gornjoj trećini? A tek se spremaju ući među dvanaest najgledanijih? Naravno ne kaže nam s kime se on to (sve) mjerka?

Ogavni repovi

Zaista je tragikomično kada u kontekstu očajnog rejtinga HRT-a ravnatelj govori o povećanju rejtinga od 7 % u odnosu na lani. Znači ako je rejting lani bio u podrumu, a sada je eksplodirao za čak 7 %, eto mjesta euforiji i samohvali? I onda još dodaje: „Kao javna TV ne možemo sebi dopustiti gafove.“ Da zaista, otkazi, loš rejting Informativnog programa HRT-a, konstantan i velik odljev najboljih novinara; opće nepovjerenje gledateljstva u informacije; ostavke, svađe, vrijeđanja, poražavajuće ocjene o cenzuri, o lošim tehničkim uvjetima; ne gledljivost informativnih emisija; sve one redovite i nekažnjene podvale stanovitoga Ace; sva ona dugogodišnja prešućivanja događaja koji HRT-u nisu podobni, sav onaj mrak koji još nisu u stanju objaviti, a koji se sastoji u desetljećima crnih lista, lista cenzure i sramnih lista gostiju koji su bili zabranjivani, kulturno i intelektualno nepodobni ili kljaštreni, kao takvi prešućivani i krivotvoreni, negirani; prekid programa na čak dva sata; učestale demonstracije pred portom HRT-a, švercerska i međunarodna sramota oko preprodaje karata za nogometno prvenstvo; bijeg tolikih ljudi u mirovinu, pripadajući manjak kadrova i grješke koje učestalo nastaju u odvijanju programa; optužujuće izvješće smijenjenog Nadzornog odbora i optužbe upućene HRT-u za nezakonitost, svi ti ogavni repovi i parničenja i vucaranja HRT-a po sudovima a koji se kao crijeva razvlače godinama te koje HRT uredno i redovito gubi… sve to nisu gafovi ove Uprave kuće.

Ne, ona tobože nije Radmanovizija. Ona nije s time povezana. Kao ni naš glavni ravnatelj Bačić. Ti gafovi su izmišljeni. Njih su napuhali zlobni, konkurentski mediji… jer HRT je u gornjoj trećini europskih TV kuća! „…mi pokušavamo privući gledatelje edukativnim i zabavnim emisijama poput “Hrvatskih velikana” Roberta Knjaza.“ Nazdravlje. Nakon Vlahova još jedan urednički kapacitet i uzdanica glavnog ravnatelja. Na čemu je on? Na crtanim stripovima ili na letećoj kugli?

Osim sve ove kontinuirane domaće i međunarodne bruke, glavni ravnatelj je nehoteć i duhovit, osim što ovako (s)lijepo i učestalo sam sebi skače u usta, pa kaže: „…bitna odrednica toga restrukturiranja je i težnja da HRT postane ozbiljna ustanova.“ Zaista, pa upravo to cijelo vrijeme i govorim, zahvaljujem na potvrdi: HRT još uvijek nije ozbiljna ustanova.To tek treba postati… S Bačićem ni približno, ni odgovorno ne će tako skoro, a za toliko velik naš novac.

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari