Pratite nas

Kolumne

U zemlji prisavskoga Muenchausena

Objavljeno

na

Kao bivši insajder, rečeno hrvatski, više sam se puta osvrtao na rad navodno nacionalne radio i tv kuće zbog evidentnih promašaja koji bi posvuda u demokratskoj Europi za sobom povlačili logične i trenutne ostavke odgovornih ljudi. No, glavni ravnatelj HRT-a ni povodom jedne od cijele nizanke afera nije se smatrao odgovornim javno očitovati. Čak niti to. Uostalom, to je i logično i sukladno politici HRT-a koja zaposlenicima zabranjuje, kano eunusima, temeljem nametnutog Ugovora o radu, da išta komentiraju. Patološka sintagma glasi: zaštita ugleda HRT-a, nanošenje štete ugledu i sl., a pod tu se kategoriju može podvesti doslovno sve i gotovo sve. Osim što je ta točka Ugovora o radu sramna ona je i obmanjujuća.

Ako, dakle, zaposlenik iznese u javnost skrivenu istinu o nekim suspektnim radnjama na HRT-u, kako on time narušava ugled kuće? Ili ugled institucija pravne države? Što je iznad? Nije li svaki građanin dužan prijaviti potencijalni kazneni događaj? Nije li to upisano u zakone svih država? Može li se istovremeno narušavati ugled kuće i štititi pravni poredak? HRT-u, prema dokumentima, moralno i pravno izgleda da može. Ako se neke prikrivene i zabranjene radnje objave, sprečava li se time korupcija na HRT-u ili se narušava njezin ugled? Je li to u interesu ili protiv institucija sustava? Kome je to u interesu, tako žarko stalo, zataškavati?

Mnogo je ljudi iz slavnih HRT-ovih vremena, onih vremena stvarnih zvijezda poput Helge Vlahović, Olivere Mlakara, Ksenije Urličić, Jasmine Nikić ili Vesne Spinčić Prelog, danas zgroženo na koliko je niske grane HRT spao. No, glavni ravnatelj ne misli tako… to gore po činjenice i javnu predodžbu.

Sada, kad se napokon „ekskluzivno“ skupio oglasiti, a nakon punih godinu i pol mandata zaleta, pogledajmo izbliza kako isti opravdava najgore stanje na HRT-u ikad. Razgovor je objavila jedna dnevna tiskovina…

Kazimir ima svoju istinu

Prvo nam se glavni ravnatelj Kazimir Bačić pohvalio, da ne kažem kazao nam je, unatoč opće raširenom suprotnom i oštrom mišljenju javnosti, kako se on na tom mjestu „brzo snašao“ te da mu taj posao „nije bio nepoznanica“. To spada u Muenchausen-kategoriju: imam svoju istinu i baš me briga kakva je opća (dijametralno suprotna) percepcija u javnosti. Iako ga je novinarka upitala za niz skandala i afera s ostavkama, preprodajom karata i svađanjima na HRT-u, ravnatelj Bačić u istom tom svom ignorantskom stilu mirno ocjenjuje: „Ništa se dramatično ne događa što se nije događalo tijekom povijesti postojanja HRT-a.“ Molim? Je li to ravnatelj ima neku svoju povijest HRT-a? A kada je toliko ostavki i skandala bilo u povijesti HRT-a? Baš nikad. Kada je HRT imao prekid programa od sat i četrdeset minuta s prekidom nekih emitiranja i do tri sata? Doslovno nikad. Čak ni u ratu. Čak ni kada je bio raketiran odašiljač na Sljemenu, program gotovo da nije bio ni prekinut.

Ipak, Bačić priznaje kako su „događaji i okolnosti“ (tako on eufemizmom zamata i naziva švercersku preprodaju, najniže moguće tapkarenje s kartama u Moskvi) „narušile ugled EBU i HRT-u jer se radilo o međunarodnom skandalu koji je pokrenula FIFA“. Ne, nikako ne, skandal nije pokrenula FIFA. Pokrenuli su je (izgleda) brojni ljudi s HRT-a, a ne FIFA. HRT-ovi novinari sami ističu i govore o toj i takvoj „uobičajenoj praksi“! FIFA je tek radnju (i moguće koruptivno poduzeće) razotkrila i da nije bilo nje, korupcija bi glatko prošla. Nastavila i dalje isto, istim. Može li dakle gore? Ima li većeg skandala od međunarodnog? Jesu li to tek „događaji i okolnosti“? Uvijek se sjetim pokojnog vrlo iskusnog autora Maria Saletta koji je godinama trpio kojekakva HRT-ova podmetanja dok je njegova nizanka „Jedrima oko svijeta“ istovremeno i tada je bila najprodavaniji HRT-ov proizvod. Jednom mi je kazao da mu nikako nije jasno, kako pored toliko gafova unutar same kuće, tako malo njih izađe van i bude vidljivo u programu. Eto Mario, lucidno si anticipirao: ta su vremena prošla. Gafovi sada plivaju slobodnim stilom. Vani. Već dugo i svima očigledno.

Najduži prekid ikada u povijesti HRT-a

Na sljedeće pitanje „Što se događa s HRT-om?“ ravnatelj hrabro ne odgovara već se vezuje na kvar na trafostanici za koji tvrdi kako je „otklonjen u najkraćem roku“ te još kaže kako je došlo tek do „kraćeg prekida programa“?! Molim? Kraći prekid programa?? A riječ je o najdužem prekidu ikada u povijesti HRT-a! Ma koja muenchausenijada… Riječ je o dužini koja se nikada ni slično nije dogodila u povijesti. Riječ je o takvom prekidu da su mnogi mediji pisali o mogućoj sabotaži… i pri kojem prekidu su pretplatnici dobili samo šturu obavijest i tanku ispriku objavljenu tek tu i tamo, umjesto da ta isprika bude udarna vijest i da podaci pršte. Jer glavni nas ravnatelj žestoko želi uvjeriti kako na HRT-u nema i ne može biti cenzure. A sam ju crta i maže da bude očitom. Pa čovjeku dođe da mu se slatko nasmije utaj (neobrijan) bucmasti obraz.

„Pokrenuli smo sudski postupak osiguranja dokaza i u tijeku je izrada nalaza i mišljenja vještaka. Nakon što isti dobijemo, poduzet ćemo odgovarajuće korake i o svemu obavijestiti javnost“ – ajde barem nešto, napokon. No, to je trebalo reći davno. Odmah. Svim medijima. Zato opravdano brinem: samo da to obavještavanje javnosti i ovoga puta ne bude isto onako tanko i šuplje i narijetko kao što je bilo prvo. Bačić nadalje, povodom skandala i svađe urednika, ističe: „Ako hoćete, ovdje je i muškarac napao ženu, nitko u društvu na to ne bi smio zatvarati oči.“ Znači zločin je najveći kada muškarac napadne, ako žena napadne tada to nije tako strašno? Kada žena napadne dijete na to smijemo zatvarati oči? Zgodna diskriminacija. Senzibilizirajuća. Kaže nama glavno-ravnajući: „…zato što osuđujem svaku vrstu nasilja, a posebno nasilje nad ženama.“ A zašto posebno? Zar nasilje nije nasilje, jedno i isto prema svakom čovjeku bez obzira na spol i dob??

Zatim se ravnateljujući zaigrao pa tvrdi što svi znamo: „Ja kao glavni ravnatelj nemam pravo miješati se u sam program…“ No, ako je tako, kako nam ravnatelj sada (kad mu to treba) prigodno ljeposlovi, kako nam on onda može opravdati onaj njegov nedavni i ekspresni pa povučeni otkaz koji je dobio novinar Hrvatskog Radija zbog tvrdnje koja se politici očito jako nije svidjela, u jednoj od poznatih jutarnjih emisija Radija? I onda kao dokaz kako cenzure nema, hrabro nas nasmijava tvrdnjom o jednoj drugoj emisiji, primjerice: „Petar Vlahov, koji je urednik iste emisije, ne smatra da je cenzuriran ili onemogućen pri izboru tema.“ Ovakav argument zaista drži vodu, zar ne? Jedan tv urednik… koji se „ne smatra“… Onda dobro, odlično. Onda se valjda ni cijela kuća od 2.800 zaposlenika „ne smatra“. A i sam P. Vlahov zaista je kapacitet, očito ravnateljeva mila perjanica i uvjerljiv voditelj za svo gledateljstvo. Zato i jest u tom terminu. Mislim stvarno… Bačić je očito na razini tog istog Vlahova. I da bi na kraju snažno demantirao optužbu o cenzuri Kazimir nam Bačić kazuje… prelazi na izvješće SEEMO-a o rastu domaće proizvodnje. Onda dobro, ako raste proizvodnja znači da nema cenzure, logično kazuje, ne. A i smanjuje se pad gledanosti. Koja divna ocjena … jest pad, ali se smanjuje…

Do paroksizma…

Što se pak krasnih tehničkih uvjeta na HRT-u tiče, Bačić lakira ovako: „Tehnički uvjeti su primjereni obimu i vrsti programa.“ Zaista su primjereni za proizvodnju mraka i neodašiljanja. Povijesno. Nije nam kazao što o tom dvosatnom neodašiljanju misli međunarodna organizacija SEEMO? Ili EBU? Bit će da unisono hvale HRT.

Na kraju nam glavni ravnatelj otkriva i da je emitiranje informativnih i ostalih programa „vrlo zahtjevno“. Ma da, zbilja? A kako ide onaj Vaš obljetnički dosadan slogan o 200 godina Radija i 100 godina Televizije. „Halo, halo. Ovdje Radio Zagreb, kako nas čujete?“ Halo-halo ravnatelju, kako čujete Vi nas, pretplatnike?

Vjerojatno ovaj naš glavni ravnatelj nije ni svjestan koliko stvar dovodi do paroksizma i neistine kada tvrdi: „U današnje vrijeme tolikog broja medija nezamislivo je cenzurirati vijesti, ako je nešto događaj, onda se to i radi isključivo profesionalno i odgovorno.“ A je li bio događaj prošloga četvrtka kada se na Kaptolu premijerno prikazivao film o Jasenovcu… i istovremeno se govorilo i o pratećoj knjizi? Je li to bio događaj kada se u samom središtu Zagreba, u crkveno-svjetovnim prostorijama, okupilo više od tristo ljudi? Je li to događaj ili je to cenzura kada baš nijednog urednika s HRT-a nema? Slučajno ih nema. A je li to uopće ikakav događaj, kad Pupovac odlaže vijenac na nekom spomeniku, pa se okupi čak dvanaest njegovih stranačkih pristaša? Je li to događaj za sve Vaše TV-Dnevnike, sniman s tri kamere? Dajte nam još malo…kazujte o cenzuri…,

Svijet lakiranja i hvaljenja sebe sama

Ravnatelja je najjače zabolila tvrdnja novinarke (javnosti je to odavno dobro poznato) da je gledanost HRT-ova Informativnog programa drastično pala. Zato su u tom njegovu odgovoru pljuštale ove tvrdnje: „nije istina… neistina se često vrti u hrvatskim medijima… situacija je potpuno drugačija… tako ju vide agencije koje se bave gledanošću… od 2011. zaustavljen je pad gledanosti…“ A nije li naš ravnatelj nešto malo prije u ovom (istom) razgovoru mudro kazao kako se pad gledanosti smanjuje? Je li to možebitna kontradikcija? Ili neznanje? Ili nepoznavanje stanja i lupetanja po podacima? Ili sve to zajedno? Pa nastavlja: „najgledaniji smo javna televizija na ovim područjima“. Zgodna su mu ta „ova područja“. Pa nastavlja baražu: „Od svih europskih javnih televizija, HRT se nalazi u gornjoj trećini…“

Bačić očito živi u nekom svom svijetu lakiranja i hvaljenja sebe sama. Savski i Muenchausenovski. Misli valjda da su ljudi glupi i da će mu proći. Šteta što i pretplatnici ne dijele njegovo zadovoljstvo. Na njih se ni jednom jedinom riječju,u cijelu razgovoru, nije osvrnuo… na prosvjede pred HRT-om, na bijeg novinara, upravo pravi stampedo djelatnika HRT-a na druge televizije, na slabe plaće i visoku pretplatu, na ustavnu nezakonitost ubiranja pretplate za gledanje komercijalnih televizija, a plaćanje HRT-u…itd. itd. Pa zatim još: „S druge strane, gledanost informativnog programa raste… (…) …ja očekujem da ćemo baš u ovom segmentu vrlo brzo biti među 12 najgledanijih javnih televizija u Europi.“ Samo malo, pa zar gore nije rekao da je već u gornjoj trećini? A tek se spremaju ući među dvanaest najgledanijih? Naravno ne kaže nam s kime se on to (sve) mjerka?

Ogavni repovi

Zaista je tragikomično kada u kontekstu očajnog rejtinga HRT-a ravnatelj govori o povećanju rejtinga od 7 % u odnosu na lani. Znači ako je rejting lani bio u podrumu, a sada je eksplodirao za čak 7 %, eto mjesta euforiji i samohvali? I onda još dodaje: „Kao javna TV ne možemo sebi dopustiti gafove.“ Da zaista, otkazi, loš rejting Informativnog programa HRT-a, konstantan i velik odljev najboljih novinara; opće nepovjerenje gledateljstva u informacije; ostavke, svađe, vrijeđanja, poražavajuće ocjene o cenzuri, o lošim tehničkim uvjetima; ne gledljivost informativnih emisija; sve one redovite i nekažnjene podvale stanovitoga Ace; sva ona dugogodišnja prešućivanja događaja koji HRT-u nisu podobni, sav onaj mrak koji još nisu u stanju objaviti, a koji se sastoji u desetljećima crnih lista, lista cenzure i sramnih lista gostiju koji su bili zabranjivani, kulturno i intelektualno nepodobni ili kljaštreni, kao takvi prešućivani i krivotvoreni, negirani; prekid programa na čak dva sata; učestale demonstracije pred portom HRT-a, švercerska i međunarodna sramota oko preprodaje karata za nogometno prvenstvo; bijeg tolikih ljudi u mirovinu, pripadajući manjak kadrova i grješke koje učestalo nastaju u odvijanju programa; optužujuće izvješće smijenjenog Nadzornog odbora i optužbe upućene HRT-u za nezakonitost, svi ti ogavni repovi i parničenja i vucaranja HRT-a po sudovima a koji se kao crijeva razvlače godinama te koje HRT uredno i redovito gubi… sve to nisu gafovi ove Uprave kuće.

Ne, ona tobože nije Radmanovizija. Ona nije s time povezana. Kao ni naš glavni ravnatelj Bačić. Ti gafovi su izmišljeni. Njih su napuhali zlobni, konkurentski mediji… jer HRT je u gornjoj trećini europskih TV kuća! „…mi pokušavamo privući gledatelje edukativnim i zabavnim emisijama poput “Hrvatskih velikana” Roberta Knjaza.“ Nazdravlje. Nakon Vlahova još jedan urednički kapacitet i uzdanica glavnog ravnatelja. Na čemu je on? Na crtanim stripovima ili na letećoj kugli?

Osim sve ove kontinuirane domaće i međunarodne bruke, glavni ravnatelj je nehoteć i duhovit, osim što ovako (s)lijepo i učestalo sam sebi skače u usta, pa kaže: „…bitna odrednica toga restrukturiranja je i težnja da HRT postane ozbiljna ustanova.“ Zaista, pa upravo to cijelo vrijeme i govorim, zahvaljujem na potvrdi: HRT još uvijek nije ozbiljna ustanova.To tek treba postati… S Bačićem ni približno, ni odgovorno ne će tako skoro, a za toliko velik naš novac.

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari