Pratite nas

Kolumne

U zemlji prisavskoga Muenchausena

Objavljeno

na

Kao bivši insajder, rečeno hrvatski, više sam se puta osvrtao na rad navodno nacionalne radio i tv kuće zbog evidentnih promašaja koji bi posvuda u demokratskoj Europi za sobom povlačili logične i trenutne ostavke odgovornih ljudi. No, glavni ravnatelj HRT-a ni povodom jedne od cijele nizanke afera nije se smatrao odgovornim javno očitovati. Čak niti to. Uostalom, to je i logično i sukladno politici HRT-a koja zaposlenicima zabranjuje, kano eunusima, temeljem nametnutog Ugovora o radu, da išta komentiraju. Patološka sintagma glasi: zaštita ugleda HRT-a, nanošenje štete ugledu i sl., a pod tu se kategoriju može podvesti doslovno sve i gotovo sve. Osim što je ta točka Ugovora o radu sramna ona je i obmanjujuća.

Ako, dakle, zaposlenik iznese u javnost skrivenu istinu o nekim suspektnim radnjama na HRT-u, kako on time narušava ugled kuće? Ili ugled institucija pravne države? Što je iznad? Nije li svaki građanin dužan prijaviti potencijalni kazneni događaj? Nije li to upisano u zakone svih država? Može li se istovremeno narušavati ugled kuće i štititi pravni poredak? HRT-u, prema dokumentima, moralno i pravno izgleda da može. Ako se neke prikrivene i zabranjene radnje objave, sprečava li se time korupcija na HRT-u ili se narušava njezin ugled? Je li to u interesu ili protiv institucija sustava? Kome je to u interesu, tako žarko stalo, zataškavati?

Mnogo je ljudi iz slavnih HRT-ovih vremena, onih vremena stvarnih zvijezda poput Helge Vlahović, Olivere Mlakara, Ksenije Urličić, Jasmine Nikić ili Vesne Spinčić Prelog, danas zgroženo na koliko je niske grane HRT spao. No, glavni ravnatelj ne misli tako… to gore po činjenice i javnu predodžbu.

Sada, kad se napokon „ekskluzivno“ skupio oglasiti, a nakon punih godinu i pol mandata zaleta, pogledajmo izbliza kako isti opravdava najgore stanje na HRT-u ikad. Razgovor je objavila jedna dnevna tiskovina…

Kazimir ima svoju istinu

Prvo nam se glavni ravnatelj Kazimir Bačić pohvalio, da ne kažem kazao nam je, unatoč opće raširenom suprotnom i oštrom mišljenju javnosti, kako se on na tom mjestu „brzo snašao“ te da mu taj posao „nije bio nepoznanica“. To spada u Muenchausen-kategoriju: imam svoju istinu i baš me briga kakva je opća (dijametralno suprotna) percepcija u javnosti. Iako ga je novinarka upitala za niz skandala i afera s ostavkama, preprodajom karata i svađanjima na HRT-u, ravnatelj Bačić u istom tom svom ignorantskom stilu mirno ocjenjuje: „Ništa se dramatično ne događa što se nije događalo tijekom povijesti postojanja HRT-a.“ Molim? Je li to ravnatelj ima neku svoju povijest HRT-a? A kada je toliko ostavki i skandala bilo u povijesti HRT-a? Baš nikad. Kada je HRT imao prekid programa od sat i četrdeset minuta s prekidom nekih emitiranja i do tri sata? Doslovno nikad. Čak ni u ratu. Čak ni kada je bio raketiran odašiljač na Sljemenu, program gotovo da nije bio ni prekinut.

Ipak, Bačić priznaje kako su „događaji i okolnosti“ (tako on eufemizmom zamata i naziva švercersku preprodaju, najniže moguće tapkarenje s kartama u Moskvi) „narušile ugled EBU i HRT-u jer se radilo o međunarodnom skandalu koji je pokrenula FIFA“. Ne, nikako ne, skandal nije pokrenula FIFA. Pokrenuli su je (izgleda) brojni ljudi s HRT-a, a ne FIFA. HRT-ovi novinari sami ističu i govore o toj i takvoj „uobičajenoj praksi“! FIFA je tek radnju (i moguće koruptivno poduzeće) razotkrila i da nije bilo nje, korupcija bi glatko prošla. Nastavila i dalje isto, istim. Može li dakle gore? Ima li većeg skandala od međunarodnog? Jesu li to tek „događaji i okolnosti“? Uvijek se sjetim pokojnog vrlo iskusnog autora Maria Saletta koji je godinama trpio kojekakva HRT-ova podmetanja dok je njegova nizanka „Jedrima oko svijeta“ istovremeno i tada je bila najprodavaniji HRT-ov proizvod. Jednom mi je kazao da mu nikako nije jasno, kako pored toliko gafova unutar same kuće, tako malo njih izađe van i bude vidljivo u programu. Eto Mario, lucidno si anticipirao: ta su vremena prošla. Gafovi sada plivaju slobodnim stilom. Vani. Već dugo i svima očigledno.

Najduži prekid ikada u povijesti HRT-a

Na sljedeće pitanje „Što se događa s HRT-om?“ ravnatelj hrabro ne odgovara već se vezuje na kvar na trafostanici za koji tvrdi kako je „otklonjen u najkraćem roku“ te još kaže kako je došlo tek do „kraćeg prekida programa“?! Molim? Kraći prekid programa?? A riječ je o najdužem prekidu ikada u povijesti HRT-a! Ma koja muenchausenijada… Riječ je o dužini koja se nikada ni slično nije dogodila u povijesti. Riječ je o takvom prekidu da su mnogi mediji pisali o mogućoj sabotaži… i pri kojem prekidu su pretplatnici dobili samo šturu obavijest i tanku ispriku objavljenu tek tu i tamo, umjesto da ta isprika bude udarna vijest i da podaci pršte. Jer glavni nas ravnatelj žestoko želi uvjeriti kako na HRT-u nema i ne može biti cenzure. A sam ju crta i maže da bude očitom. Pa čovjeku dođe da mu se slatko nasmije utaj (neobrijan) bucmasti obraz.

„Pokrenuli smo sudski postupak osiguranja dokaza i u tijeku je izrada nalaza i mišljenja vještaka. Nakon što isti dobijemo, poduzet ćemo odgovarajuće korake i o svemu obavijestiti javnost“ – ajde barem nešto, napokon. No, to je trebalo reći davno. Odmah. Svim medijima. Zato opravdano brinem: samo da to obavještavanje javnosti i ovoga puta ne bude isto onako tanko i šuplje i narijetko kao što je bilo prvo. Bačić nadalje, povodom skandala i svađe urednika, ističe: „Ako hoćete, ovdje je i muškarac napao ženu, nitko u društvu na to ne bi smio zatvarati oči.“ Znači zločin je najveći kada muškarac napadne, ako žena napadne tada to nije tako strašno? Kada žena napadne dijete na to smijemo zatvarati oči? Zgodna diskriminacija. Senzibilizirajuća. Kaže nama glavno-ravnajući: „…zato što osuđujem svaku vrstu nasilja, a posebno nasilje nad ženama.“ A zašto posebno? Zar nasilje nije nasilje, jedno i isto prema svakom čovjeku bez obzira na spol i dob??

Zatim se ravnateljujući zaigrao pa tvrdi što svi znamo: „Ja kao glavni ravnatelj nemam pravo miješati se u sam program…“ No, ako je tako, kako nam ravnatelj sada (kad mu to treba) prigodno ljeposlovi, kako nam on onda može opravdati onaj njegov nedavni i ekspresni pa povučeni otkaz koji je dobio novinar Hrvatskog Radija zbog tvrdnje koja se politici očito jako nije svidjela, u jednoj od poznatih jutarnjih emisija Radija? I onda kao dokaz kako cenzure nema, hrabro nas nasmijava tvrdnjom o jednoj drugoj emisiji, primjerice: „Petar Vlahov, koji je urednik iste emisije, ne smatra da je cenzuriran ili onemogućen pri izboru tema.“ Ovakav argument zaista drži vodu, zar ne? Jedan tv urednik… koji se „ne smatra“… Onda dobro, odlično. Onda se valjda ni cijela kuća od 2.800 zaposlenika „ne smatra“. A i sam P. Vlahov zaista je kapacitet, očito ravnateljeva mila perjanica i uvjerljiv voditelj za svo gledateljstvo. Zato i jest u tom terminu. Mislim stvarno… Bačić je očito na razini tog istog Vlahova. I da bi na kraju snažno demantirao optužbu o cenzuri Kazimir nam Bačić kazuje… prelazi na izvješće SEEMO-a o rastu domaće proizvodnje. Onda dobro, ako raste proizvodnja znači da nema cenzure, logično kazuje, ne. A i smanjuje se pad gledanosti. Koja divna ocjena … jest pad, ali se smanjuje…

Do paroksizma…

Što se pak krasnih tehničkih uvjeta na HRT-u tiče, Bačić lakira ovako: „Tehnički uvjeti su primjereni obimu i vrsti programa.“ Zaista su primjereni za proizvodnju mraka i neodašiljanja. Povijesno. Nije nam kazao što o tom dvosatnom neodašiljanju misli međunarodna organizacija SEEMO? Ili EBU? Bit će da unisono hvale HRT.

Na kraju nam glavni ravnatelj otkriva i da je emitiranje informativnih i ostalih programa „vrlo zahtjevno“. Ma da, zbilja? A kako ide onaj Vaš obljetnički dosadan slogan o 200 godina Radija i 100 godina Televizije. „Halo, halo. Ovdje Radio Zagreb, kako nas čujete?“ Halo-halo ravnatelju, kako čujete Vi nas, pretplatnike?

Vjerojatno ovaj naš glavni ravnatelj nije ni svjestan koliko stvar dovodi do paroksizma i neistine kada tvrdi: „U današnje vrijeme tolikog broja medija nezamislivo je cenzurirati vijesti, ako je nešto događaj, onda se to i radi isključivo profesionalno i odgovorno.“ A je li bio događaj prošloga četvrtka kada se na Kaptolu premijerno prikazivao film o Jasenovcu… i istovremeno se govorilo i o pratećoj knjizi? Je li to bio događaj kada se u samom središtu Zagreba, u crkveno-svjetovnim prostorijama, okupilo više od tristo ljudi? Je li to događaj ili je to cenzura kada baš nijednog urednika s HRT-a nema? Slučajno ih nema. A je li to uopće ikakav događaj, kad Pupovac odlaže vijenac na nekom spomeniku, pa se okupi čak dvanaest njegovih stranačkih pristaša? Je li to događaj za sve Vaše TV-Dnevnike, sniman s tri kamere? Dajte nam još malo…kazujte o cenzuri…,

Svijet lakiranja i hvaljenja sebe sama

Ravnatelja je najjače zabolila tvrdnja novinarke (javnosti je to odavno dobro poznato) da je gledanost HRT-ova Informativnog programa drastično pala. Zato su u tom njegovu odgovoru pljuštale ove tvrdnje: „nije istina… neistina se često vrti u hrvatskim medijima… situacija je potpuno drugačija… tako ju vide agencije koje se bave gledanošću… od 2011. zaustavljen je pad gledanosti…“ A nije li naš ravnatelj nešto malo prije u ovom (istom) razgovoru mudro kazao kako se pad gledanosti smanjuje? Je li to možebitna kontradikcija? Ili neznanje? Ili nepoznavanje stanja i lupetanja po podacima? Ili sve to zajedno? Pa nastavlja: „najgledaniji smo javna televizija na ovim područjima“. Zgodna su mu ta „ova područja“. Pa nastavlja baražu: „Od svih europskih javnih televizija, HRT se nalazi u gornjoj trećini…“

Bačić očito živi u nekom svom svijetu lakiranja i hvaljenja sebe sama. Savski i Muenchausenovski. Misli valjda da su ljudi glupi i da će mu proći. Šteta što i pretplatnici ne dijele njegovo zadovoljstvo. Na njih se ni jednom jedinom riječju,u cijelu razgovoru, nije osvrnuo… na prosvjede pred HRT-om, na bijeg novinara, upravo pravi stampedo djelatnika HRT-a na druge televizije, na slabe plaće i visoku pretplatu, na ustavnu nezakonitost ubiranja pretplate za gledanje komercijalnih televizija, a plaćanje HRT-u…itd. itd. Pa zatim još: „S druge strane, gledanost informativnog programa raste… (…) …ja očekujem da ćemo baš u ovom segmentu vrlo brzo biti među 12 najgledanijih javnih televizija u Europi.“ Samo malo, pa zar gore nije rekao da je već u gornjoj trećini? A tek se spremaju ući među dvanaest najgledanijih? Naravno ne kaže nam s kime se on to (sve) mjerka?

Ogavni repovi

Zaista je tragikomično kada u kontekstu očajnog rejtinga HRT-a ravnatelj govori o povećanju rejtinga od 7 % u odnosu na lani. Znači ako je rejting lani bio u podrumu, a sada je eksplodirao za čak 7 %, eto mjesta euforiji i samohvali? I onda još dodaje: „Kao javna TV ne možemo sebi dopustiti gafove.“ Da zaista, otkazi, loš rejting Informativnog programa HRT-a, konstantan i velik odljev najboljih novinara; opće nepovjerenje gledateljstva u informacije; ostavke, svađe, vrijeđanja, poražavajuće ocjene o cenzuri, o lošim tehničkim uvjetima; ne gledljivost informativnih emisija; sve one redovite i nekažnjene podvale stanovitoga Ace; sva ona dugogodišnja prešućivanja događaja koji HRT-u nisu podobni, sav onaj mrak koji još nisu u stanju objaviti, a koji se sastoji u desetljećima crnih lista, lista cenzure i sramnih lista gostiju koji su bili zabranjivani, kulturno i intelektualno nepodobni ili kljaštreni, kao takvi prešućivani i krivotvoreni, negirani; prekid programa na čak dva sata; učestale demonstracije pred portom HRT-a, švercerska i međunarodna sramota oko preprodaje karata za nogometno prvenstvo; bijeg tolikih ljudi u mirovinu, pripadajući manjak kadrova i grješke koje učestalo nastaju u odvijanju programa; optužujuće izvješće smijenjenog Nadzornog odbora i optužbe upućene HRT-u za nezakonitost, svi ti ogavni repovi i parničenja i vucaranja HRT-a po sudovima a koji se kao crijeva razvlače godinama te koje HRT uredno i redovito gubi… sve to nisu gafovi ove Uprave kuće.

Ne, ona tobože nije Radmanovizija. Ona nije s time povezana. Kao ni naš glavni ravnatelj Bačić. Ti gafovi su izmišljeni. Njih su napuhali zlobni, konkurentski mediji… jer HRT je u gornjoj trećini europskih TV kuća! „…mi pokušavamo privući gledatelje edukativnim i zabavnim emisijama poput “Hrvatskih velikana” Roberta Knjaza.“ Nazdravlje. Nakon Vlahova još jedan urednički kapacitet i uzdanica glavnog ravnatelja. Na čemu je on? Na crtanim stripovima ili na letećoj kugli?

Osim sve ove kontinuirane domaće i međunarodne bruke, glavni ravnatelj je nehoteć i duhovit, osim što ovako (s)lijepo i učestalo sam sebi skače u usta, pa kaže: „…bitna odrednica toga restrukturiranja je i težnja da HRT postane ozbiljna ustanova.“ Zaista, pa upravo to cijelo vrijeme i govorim, zahvaljujem na potvrdi: HRT još uvijek nije ozbiljna ustanova.To tek treba postati… S Bačićem ni približno, ni odgovorno ne će tako skoro, a za toliko velik naš novac.

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vide i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunisti), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari