Pratite nas

Vijesti

U zemlji vrije

Objavljeno

na

Na nov način ponavlja se ono što je bilo u Jugoslaviji. U njoj gospodarstvo nije funkcioniralo zbog jugokomunističke partijske ideologije i korumpiranih direktora i menadžera, koji nisu ništa radili bez podmićivanja, a danas gospodarstvo ne funkcionira zbog divljeg kapitalizma, koji su uveli više-manje isti direktori i dobro plaćeni menadžeri. No, mnoge su stvar drukčije nego u Jugi.
Danas vlastodršci nemaju nikakve ideologije. Ideologija njihovih roditelja doživjela je povijesni slom 1990. Oni su zagovornici nemilosrdne konkurencije, koja će uništiti-nastavi li se sadašnja politika-domaću proizvodnju i domaće sirovine. Narod je trpio od 1945. Do 1990.  Narod trpi i od ovih koji su u ime RH spremni prodati  posljednju hrvatsku banku, autoceste željeznice i sve što je vrijedno. Glavešine na Markovu trgu nisu, čini se, u stanju unaprijed procijeniti koliko je opasna njihova kratkoročna strategija, koja potkopava temelje budućim naraštajima.Unatoč njima, moramo se nadati da u politici ima odgovornih ljudi koji znaju kako budućim naraštajima osigurati budućnost u vlastitoj zemlji. Stručnjaci upozoravaju da se nekoliko područja ne smije privatizirati. To su poglavito željeznice, ceste, energetska opskrba i voda. Hrvatska država mogla bi lako uz sadašnju mudru politiku izgubiti kontrolu nad svim tim područjima koja su od najveće važnosti za miran život državljana. Privatizacija takvih poduzeća dovodi u svijetu do toga da bogataši postaju sve bogatijim, a siromašni i marljivi sve siromašnijim. Žrtve su obični ljudi. U Hrvatskoj ima malo književnika, filozofa, sociologa koji iako nisu ekonomski stručnjaci abve se takvim pitanjima. A neki koji se bave i gospodarskim pitanjima nerijetko su 2jugonostalgičari „ koji ne mogu današnje neprilike u zemlji opisati na drugi način nego tako da kažu kako se navodno u Jugi bolje živjelo. Da, bolje su živjele povlaštene klase ljudi, koju su se politikom bavile u okviru Saveza komunista. U socijalizmu „ dobitnici „ su bili oni koji su do kraja bili uz maršala, a danas u doba kapitalizma i globalizacije dobitnici su bogataši koji čine novu globalnu elitu. Među njima nalaze se i neki Hrvati, koji se uz ekonomiju bave politikom samo ako im ide u korist. Takvi financijski podupiru stranke.
Hrvatska prošlost ne smije se nikad zaboraviti, 1990. Kada je na temelju višegodišnjih priprema započela agresija na Hrvatsku. Ekonomski problemi s kojima se Hrvatska danas suočava velikim su dijelom posljedica velikosrpske agresije. Sjetimo se samo polja koja su minama posijali agresori i koje se još uvijek nalaze ukopani u zemlji. Zašto Hrvatska šuti o tomu ? Zašto troškove uklanjanja mina ne plaćaju oni koji su ih i posijali po hrvatskoj zemlji ? Hrvatska je suočena s bezbroj problema, koje bi trebalo staviti na javnu raspravu. Nije dosta da se oni samo artikuliraju po raznim tribinama uz sudjelovanje uvijek istih , mahom starijih, ljudi. Koja će politička grupacija u Hrvatskoj početi napokon na tribine privlačiti i mlade ljude? U Hrvatskoj ima oko 140 stranaka, čemu one služe ? Nažalost, samo razjedinjavanju nacije, odnosno države hrvatske. Što su one učinile da se u Hrvatskoj razvija suvremeno bankarstvo, industrija, poljoprivreda, trgovina sa svijetom ? U Njemačkim robnim kućama ima robe iz makedonije, BiH i Srbije ali rijetko koji proizvod s hrvatskim znakom. Zašto te silne stranke ne pokrenu neku proizvodnju u kojoj bi se zaposlili inžinjeri koji spavaju kod kuće ili jalovo razglabaju po kavama ? Hrvatskoj su potrebne javne debate-u saboru, u velikim dvoranama s mladim ljudima, na trgovima. Narod hrvatski mora se opet pokrenuti-politički i gospodarski. Mlade ljude država mora motivirati da sklapaju brakove i rađaju djecu. Država im mora pri tome pomoći. Na taj način počelo bi se bistriti hrvatsko nebo.
Stjepan Šulek, HS

Što vi mislite o ovoj temi?

Vijesti

Sotinjani uzeli pravdu u svoje ruke i podnijeli tužbu protiv Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Sotinjani, kao i većina mjesta na tom području, još uvijek tragaju za svojim najdražim

Dragica Urukalović tijekom okupacije Sotina izgubila je oca, sestru i nekoliko članova uže obitelji. U selu je boravila do sredine studenog. Prvi puta nakon 27 godina s ekipom RTL-a odlazi u podrum kuće u kojem je bila zatočena, pišu Vijesti RTL

“Što smo radili? Ja i sestra smo morali ići. Tata je bio pošteđen kao par dana pošto je tu bio pretučen pa nije mogao, a ja i sestra smo išli na prisilni rad.”

Svi Hrvati, kao i njihove kuće bili su obilježene, a brutalno zlostavljanje svakodnevica.

“Gore su nas posjeli i da se dogovorimo, silovat će. Ja sam onda molila jer sestra je bila mlada, bila je cura, onda sam molila ako što moraju onda neka rade samnom, neka sestru ostave na miru.”

Dragicu i njezinu sestru od silovanja spasio je tada jedan mladi vojnik. No nakon izlaska iz Sotina, niti nju, ali niti oca više nije vidjela. Zatekla ih je sudbina 68-ero žitelja toga prije rata većinski hrvatskoga mjesta nadomak Vukovaru.

Poput Đure Počića koji je identificiran 1998. klasičnom metodom i pokopan na memorijalnom groblju, no…

“Prije tri godine uspostavilo se da to nisu njegovi ostaci i ponovo sam prošla svu tu kalvariju i sahranila 20 posto posmrtnih ostataka svog supruga”, kaže Amalija Počić, Đurina supruga.

Većina posmrtnih ostataka Sotinjana nađena je u masovnoj grobnici u Vučedolskim vinogradima. No upornost ovih ljudi i osobna istraga koju su vodila dovela ih je do novih spoznaja. Zahvaljujući i procesu koji je vođen u Beogradu, Žarko Milošević koji je osuđen na devet godina pokazao je još jedno mjesto masovne grobnice. Stara Ciglana, odakle su posmrtni ostaci premještani u rovove klaonice gdje su se zatrpavani zajedno sa životinjskim ostacima.

“Tu gdje je ovaj korov, tu su bili kanali gdje su se bacali od klaonice i onda im je bilo jako blizu gdje je ona šumica, to ti je ta Ciglana i onda su ih samo ovdje preko njiva dovezli tu i pobacali”, kaže Igor Matiješević, Inicijativni odbor obitelkji nestalih Sotin.

Slučaj krvnika Miloševića koji je pokazao mjesto zločina nije izoliran. Za to postoje i pisani tragovi koji su dostavljeni hrvatskom pravosuđu još prije tri godine.

No, Sotinjani ne staju. Uz pomoć države ili bez nje, traže istinu. Trenutačno su zahvaljujući prvoj presudi pred beogradskim tužiteljstvom podnijeli tužbu protiv Srbije.

Traže naknadu štete. Uz to nadaju se i skorom početku novog procesa pred Tužiteljstvom u Beogradu, za Vučedolske vinograde, ali i sve pojedinačne zločine. Zbog istine i pravde koje hrvatska žrtva zaslužuje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drugačijom i novom politikom

Objavljeno

na

Objavio

Ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Politički vođa BiH Hrvata Dragan Čović prve je sugovornike, nakon što je izgubio trku za člana Predsjedništva BiH, pronašao u Zagrebu. Pritom se hrvatska državna politika “isprsila” do kraja, pa su s Čovićem razgovarala sva tri predsjednika – države, Sabora i Vlade.

Nakon razgovora Čović je rezime ovog političkog druženja sveo na poruku kako BiH Hrvati “imaju potporu Zagreba”. No, postavlja se pitanje za što to Čović kao politički predstavnik Hrvata ima potporu Zagreba? Za participiranje u vlasti Federacije s Bošnjacima ili ne? Za formiranje Doma naroda ili ne? Za suradnju s Dodikom ili ne?

Druga je nepoznanica kakvu to potporu Zagreb uopće može dati BiH Hrvatima. Diplomatsku ili nediplomatsku, konkretnu ili formalnu? Dosadašnja dugogodišnja sljubljenost političkog Zagreba i političkog vrha BiH Hrvata doživjela je, naime, samo poraze. Sva bruxelleska lobiranja Andreja Plenkovića te lobiranja Kolinde Grabar-Kitarović u Sarajevu, Moskvi, Washingtonu i Ankari nisu uspjela.

Sva njihova tumačenja svjetskim liderima o neravnopravnosti i ugroženosti Hrvata koji gube konstitutivni karakter zajamčen Daytonom doživjela su poraz, kao i sav oratorski i medijski trud Čovića i njegovih da unutar BiH promijene nakaradni zakon koji omogućuje Bošnjacima da opetovano izabiru hrvatskog člana Predsjedništva. Očito je da Plenković i Grabar-Kitarović nisu bili dovoljno uvjerljivi, kao ni Čović, svaki na svom području. Ili se nisu dovoljno trudili ili su bili premlaki. To što argumente Hrvata iz BiH i Hrvatske nitko u svjetskoj politici, a ni Izetbegovićevi Bošnjaci ne doživljavaju, znači da hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drukčijom i novom politikom.

S obzirom na to da je politika Bošnjaka, kao i ona Dodikova, brutalno jasna i agresivna, odgovor kakva bi to nova politika Hrvata trebala tu biti, sam se nameće. Jednako brutalna. To jest apsurd, no, ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Oni koji koriste teže riječi dosadašnji hrvatski i angažman Hrvatske oko pitanja ravnopravnosti Hrvata u BiH tumače kao mlitavu i na momente kukavičku politiku kojom su Hrvati de facto sami omogućili da im se dogodi ovakva situacija.

Što se političkog Zagreba tiče, on u ovom trenutku mora u cijelosti stati iza budućih političkih poteza BiH Hrvata, ne smije im ni u čemu otežavati, a najmanje što može odmah učiniti jest da pošalje jasne diplomatske signale svuda gdje treba da će Hrvatska surađivati s državom BiH kao i do sada, no da to neće uključivati komunikaciju sa simbolom svih problema, Željkom Komšićem.

Što se Čovića tiče, pred njim su dva izbora: ili će, kao što mnogi sada očekuju, krenuti u političku trgovinu s Izetbegovićem, prihvatiti koju ministarsku funkciju više i popuniti koju fotelju više, ili će, pak, zaključiti da mu političko raspoloženje unutar hrvatskog korpusa više ne omogućava tu klasičnu političku trgovinu. Logika, kao što je već rečeno, kaže da Hrvati trebaju postati “problematičniji” nego što su do sada bili.

To znači da moraju početi opstruirati vlast na onim razinama gdje to mogu učiniti i koristiti preostale mogućnosti veta. Vlast će pri tom formirati, naravno, tamo gdje su Hrvati odnijeli većinsku pobjedu. Plašiti se da će međunarodna zajednica zauzvrat pomesti sve neposlušne Hrvate i staviti svuda buket malih Komšića sada više nije realan jer bi tako riskirali bunu Hrvata. Nadalje, postoje stotine načina da BiH Hrvati počnu javno demonstrirati građanski neposluh, a u toj borbi legitimni postaju i svi oblici tzv. neprincipijelnih koalicija.

Ovo se, naravno, odnosi ponajprije na koaliranje s političkim vođom Srba u BiH, Miloradom Dodikom koji je zbog novog poraza Hrvata postao politički puno jači nego prije. I što je sramotno za Hrvate, u ovom trenutku on je postao i politički zaštitnik Hrvata koji sada, htjeli to ili ne, na državnoj razini doista ovise o Dodiku. Da bi sramota bila veća, čak i država Hrvatska na vrlo konkretan način ovisi o dobroj volji i taktici Dodika, primjerice kada je u pitanju podizanje tužbe BiH oko gradnje Pelješkog mosta.

Nema, međutim, mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da Čović i njegovi mogu preokrenuti kapute i umjesto dosadašnje nedovoljno pametne politike krenu odvažno u političke akcije koje će svi shvatiti i koje bi mogle sve zabrinuti i postići da se Hrvate počne ozbiljnije doživljavati. No, što je Hrvatima drugo preostalo? Poklone li se sada, to će samo pojačati iseljavanje i za četiri godine možda više i neće moći biti problem.

Davor Ivanković / Večernji list

Sjednica HDZ-a BiH i HNS-a – Vlasti uvjetovati Izbornim zakonom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari