Pratite nas

Kolumne

U ‘zlatno doba’ jugoslavenskog socijalizma oni koji su tražili pravdu završavali su i u ludnicama

Objavljeno

na

U ožujku 1978. godine, dr. Franji Tuđmanu kojemu je kao političkom disidentu režima i “neprijateljskom elementu” bilo zabranjeno javno istupanje i djelovanje, najavio se novinar Vladimir Marković iz Beograda i zatražio razgovor s njim. Dr. Tuđman ga je primio (i po tvrdnjama samoga novinara bio “jako ljubazan i korektan”), a razgovarali su o stanju u tadašnjoj Jugoslaviji.

S kojim je nakanama Marković uopće došao u Zagreb ostalo je do danas nejasno. Je li bila u pitanju samo obična novinarska znatiželja, pokušaj da se dođe do senzacije koja bi se kasnije unovčila ili je sve bilo “napakirano” s namjerom daljnjeg kompromitiranja i progona dr. Tuđmana? Sam dr. Tuđman bio je uvjeren kako je Marković samo “odradio” ono što mu je bilo naloženo, a u prilog tomu govori i ponašanje samoga novinara. On je, naime, bez znanja svoga sugovornika, dva tjedna nakon razgovora isti “prepričao” u jednom svom tekstu koji je poslije završio u više emigrantskih listova. Nije, dakle, u pitanju nikakav “intervju” (kako se to obično navodi), nego naknadna interpretacija razgovora koji je vođen u četiri oka. Unatoč svemu tomu, pa i krajnje nekorektnom postupku Markovića, dr. Tuđman je potvrdio kao točne sve navode iz teksta – odnosno, nije negirao kako je izgovorio ono što je tamo bilo napisano.

Marković je u lipnju iste (1978.) godine tekst poslao na desetak adresa u svijetu, nakon čega mu se (navodno) javila redakcija časopisa RCDA (koji se bavio pitanjima religije u komunističkim zemljama), a čiji je nakladnik bio Istraživački centar za religiju i ljudska prava iz New Yorka.

Poslije objave u RCDA, članak su prenijeli list slovenske emigracije u Velikoj Britaniji Klic Triglava i hrvatski emigrantski list Hrvatska država.

Mjesec dana nakon što se tekst pojavio u Hrvatskoj državi, protiv Vladimira Markovića je u Beogradu pokrenut sudski proces, pri čemu u tužbi nije bilo spomena objava u RCDA i Klic Triglava, nego je kao jedini i glavni crimen navedeno tiskanje u ovom hrvatskom emigrantskom listu. Sam naziv “Hrvatska država” bio je sasvim dovoljan kao “krunski dokaz” o kakvom se “destruktivnom” djelovanju “ustaške emigracije” radi i argument za “spregu unutarnjeg i vanjskog neprijatelja”.

Rješenjem Drugog općinskog suda u Beogradu (broj 1901/78) novinaru je (iako je bio potpuno psihički zdrav) određena  “mjera sigurnosti, psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi”, a na slobodu je pušten nakon što je u zatvorskoj duševnoj bolnici proveo pune 3 godine – maksimalno razdoblje koje je bilo utvrđeno presudom.

U sudskom procesu protiv dr. Franje Tuđmana (1981.) koji je vođen zbog poznatog intervjua što ga je dao švedskoj televiziji (1977.), ova je inkriminacija također korištena kao otegotna okolnost i “dokaz” o “neprijateljskom djelovanju” i bila sadržana u točki 4. optužnice.

Što je ustvari pisalo u inkriminiranom tekstu oko kojega se u tadašnjoj Jugoslaviji diglo toliko buke?

Danas je nemoguće doći do bilo kakvog autentičnog izvora, pa nam preostaje poslužiti se posrednim.

Apelacioni sud u Beogradu u svome Rješenju iz 2013. godine (u postupku provedenom po zahtjevu za rehabilitaciju Vladimira Markovića), citira dio presude iz 1979. godine:

“…Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, pravosnažnim rešenjem Drugog opštinskog suda u Beogradu, K.br.1901/78 od 23.2.1979. godine, predlagač je oglašen krivim zbog toga što je u drugoj polovini marta meseca 1978. godine u Beogradu, prenosio lažno tvrđenje u nameri da izazove neraspoloženje i uznemirenje građana, na taj način što je napisao i umnožio cirkularno pismo, u kojem je naveo sledeće: ‘Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj je za vreme rata pogubljeno 60.000 ljudi, i to, kako Srba, tako i Hrvata, Jevreja, Cigana i drugih antifašista, a ne 600.000 samo u Jasenovcu, kako se to udesetostručuje, da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.

(Izvor: https://www.nacional.hr/nastavak-bitke-za-rehabilitaciju-novinara-koji-je-zbog-tudmana-zavrsio-na-psihijatriji/; istaknuo: Z.P.)

Apsurdnost ovih blasfemičnih optužbi vezano za podatke što ih je iznio dr. Franjo Tuđman sastoji se u tomu što su brojke na koje se pozivao potjecale iz tadašnjih službenih izvora, ali su bile pod embargom kako se ne bi narušavali uvriježeni mitovi, prije svega onaj o ustaškom logoru Jasenovac.

Evo što se o tomu kaže u jednom znanstvenom radu:

“Koristeći se rezultatima popisa iz 1964. godine, Franjo Tuđman, u to doba na čelu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, izradio je 20. listopada 1965. elaborat koji je uputio Komisiji za historiju CK SKH, a koji je u sažetoj formi dospio do generala JNA i saveznog ministra obrane Ivana Gošnjaka i predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Prema podacima iz ‘Popisa žrtava rata 1941-1945’ koje je dobio od Republičkog zavoda za statistiku i koji su bili sumirani, a trebali su biti objavljeni u cjelini za SFRJ, ‘ukupne žrtve s teritorije SRH poginulih u NOB-u iznose 185.327 a od toga je stradalo u logorima zatvorima i deportacijama ukupno 59.639 (od toga u samim logorima 51.534)’. Nakon što su sistematizirani, rezultati toga popisa stavljeni su pod embargo, a Tuđmanu je tada, nakon što je objavio te podatke, odmjerena kazna u trajanju od tri godine, kako je navedeno ‘zbog krivičnog djela neprijateljske propagande.’ Tim je povodom Vjesnik objavio detalje o toj Tuđmanovoj inkriminaciji, navodeći kako je ‘u intervjuu s izvjesnim Vladimirom Markovićem koji je objavljen u ustaškom emigrantskom listu Hrvatska država u kolovozu 1978. Tuđman uz ostalo izjavio: ‘Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj za vrijeme rata pogubljeno je 59.639 ljudi, i to kako Srba tako i Hrvata, Jevreja, Cigana i drugih antifašista. To je ogroman i užasan broj i zločin; da je pobijeno šest ili šezdeset bilo bi ogromno i užasno. Ali ja sam protiv toga da se ovaj broj udesetorostručuje samo za Jasenovac na 600.000 ljudi’.”

(Izvor: https://hrcak.srce.hr/file/284521; stranica posjećena 26.6.2019.)

Dr. Tuđman je osuđen na 3 godine zatvora zbog “neprijateljskog djelovanja”, a novinar Vladimir Marković nastavio je borbu za vlastitu rehabilitaciju koja je trajala sve do listopada 2014. godine kada je postupak okončan a oštećenome ponuđena odšteta od 522.500 dinara (u to vrijeme oko 32.000 kuna).

U odluci Apelacionog suda u Beogradu (kojom je te 2014. godine poništeno osuđujuće rješenje iz 1979. godine i nakon toga donesena konačna presuda o rehabilitaciji), među ostalim se kaže:

“Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, pravosnažnim rešenjem Drugog opštinskog suda u Beogradu, K.br.1901/78 od 23.2.1979. godine, predlagač je oglašen krivim zbog toga što je u drugoj polovini marta meseca 1978. godine u Beogradu, prenosio lažno tvrđenje u nameri da izazove neraspoloženje i uznemirenje građana, na taj način što je napisao i umnožio cirkularno pismo, u kojem je naveo sledeće: ‘Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj je za vreme rata pogubljeno 60.000 ljudi, i to, kako Srba, tako i Hrvata, Jevreja, Cigana i drugih antifašista, a ne 600.000 samo u Jasenovcu, kako se to udesetostručuje, da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.’ Ovaj sud, konačno, nakon toliko godina, u vezi Markovićevog zahteva za rehabilitaciju, konstatuje i sledeće: ‘…S obzirom na izloženo, osnovani su žalbeni navodi da je pobijeno rešenje, zbog pogrešne primene materijalnog prava navedenog u ovoj odluci, za sada zasnovano na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pa je iz tih razloga moralo biti ukinuto’.”

(Vidi: https://www.nacional.hr/nastavak-bitke-za-rehabilitaciju-novinara-koji-je-zbog-tudmana-zavrsio-na-psihijatriji/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 26.6.2019.)

Tako je 35 godina poslije osude za pisanu riječ (prenošenje tuđeg iskaza – što ne predstavlja čak ni delikt mišljenja osuđenog!) novinar rehabilitiran, zahvaljujući odredbama Krivičnog zakonika Srbije iz 2006. godine.

Mada vrlo zanimljiv i znakovit, slučaj Vladimira Markovića bio je samo jedan u nizu – eksponiranih, zahvaljujući prije svega jednom od najvećih “državnih neprijatelja” dr. Franji Tuđmanu – brojnih protupravnih postupaka komunističkog režima koji je nepoćudne građane pored svih drugih mjera nadzora, šikaniranja i teroriziranja trpao i u duševne bolnice – iako su prema svim mjerilima psihijatrijske struke bili potpuno zdravi.

Prof. dr. Vlado Jukić, specijalist psihijatar i ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče (Zagreb) 2013. godine je iznio podatak kako je pouzdano utvrđeno da je u razdoblju od 1968. do 1987. godine u ovoj bolnici bilo iz političkih razloga prisilno zatvoreno i “liječeno” 49 osoba. Koliko je politički nepodobnih građana strpano u duševne bolnice u razdoblju od 1945. do 1990. godine na području Jugoslavije nepoznato je, ali je sasvim izvjesno da je u pitanju više stotina prisilno “liječenih” koje se tako izoliralo iz društva i kažnjavalo zbog pasivnog otpora režimu i nemirenja s postojećim sustavom.

U svemu su pored komunističkih aparatčika iz državnih struktura sudjelovali i brojni specijalisti psihijatrijske struke, kršeći tako svoj profesionalni kodeks i liječničku etiku. Oni su bili ili primoravani na suradnju od ljudi iz establishmenta i tajnih službi, ili su na to pristajali iz oportunističkih razloga, a bilo je i onih koji su djelovali kao produžena ruka sustava uvjereni da rade društveno koristan posao i da je sve to u “višem interesu”.

Osim ubijanja, političkih osuda na dugogodišnje robije i javnog difamiranja (nakon čega je slijedila potpuna društvena izolacija), sve koji su se smatrali stvarnim ili potencijalnim protivnicima režima, moglo se među ostalim trpati i u duševne bolnice, neovisno o tomu što su prema svim kriterijima psihološke struke bili sasvim normalni i zdravi ljudi. Oni koji su jednom došli u nemilost režima, nikad se više nisu mogli vratiti uobičajenom životu. Bili su doživotno pod prismotrom tajnih službi i tisuća komunističkih doušnika koji su po zadatku pratili svaki njihov korak.

Kao i u svemu drugome, jugoslavenski komunistički vrh bio je sljedbenik sovjetskog modela, pa se i nakon 1948. godine i formalnog raskida sa Staljinom nastavio služiti staljinističkim metodama – pogotovu u obračunu s potencijalnim ili stvarnim političkim oponentima.

Budući da je komunistički (socijalistički) sustav u partijskim i državnim krugovima bio shvaćan kao a priori ispravan, racionalan, logičan i utemeljen na znanstvenim spoznajama, za režim su svi oni koji se nisu pridržavali nametnutih normi i čije je ponašanje odudaralo od uobičajene matrice bili “defektni”. To se naročito odnosilo na pojedince koji su uporno tražili pravdu, dolazili u sukob s autoritetima i pokazivali znakove “neprilagođenog” društvenog ponašanja.

Poznata je jedna izjava Nikite Hruščova od 24. svibnja 1959. godine u državnom listu Pravda u kojoj lider SSSR-a kaže kako oni koji se protive komunizmu nisu mentalno zdravi.

Amnesty International je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina oštro upozoravao na zloporabu psihijatrije u političke svrhe u tadašnjoj SFRJ, ali to je uglavnom ostajalo bez odjeka u svjetskoj javnosti.

U svakom slučaju, ovo je još jedna do sada nedovoljno istražena dimenzija monstruozne prakse zločinačkog komunističkog sustava koji nije ubijao samo tijelo, nego i ljudsku dušu, a sve u ime “Čovjeka kao najvećeg bogatstva” i “svijetle budućnosti ljudskog roda”.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Dijanović: Što se trenutno događa u SAD-u?

Objavljeno

na

Objavio

Lijevi antifa teror pod krinkom borbe protiv rasizma

Smrt Georga Floyda 25. svibnja u Minneapolisu pokrenula je prosvjede diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosvjedi su vrlo brzo poprimili nasilne oblike i pretvorili se u vandalizam i pljačku, a uključuju i napade na policiju.

Sve pomalo podsjeća na rasne nemire iz 1991. godine. I dok smrt Georgea Floyda treba bezuvjetno osuditi (neovisno o njegovoj kriminalnoj prošlosti nikoga se prilikom uhićenja ne smije tretirati na nehuman način), a ista bezuvjetna osuda vrijedi i za rasizam kao ideologiju (ni za jednoga katolika i općenito normalnog čovjeka nije normalno bilo koju rasu smatrati višom ili nižom) prosvjedi koji su uslijedili čini se da se sve više pretvaraju u teror antifa falange gdje se smrt nesretnoga tamnoputog Amerikanca koristi kao opravdanje za nasilne političke akcije.

Teror antifa

Američki predsjednik Donald Trump nije se komunikacijski proslavio nakon što se zbio nesretni čin, no ispravno je detektirao djelovanje tzv. antifa kao terorističko.

U stručnoj literaturi ne postoji konsenzus oko definicije terorizma, no ako se antife i ne može proglasiti terorističkom skupinom očigledno je da u svome djelovanju koriste teror. Pustošenje centara gradova, uništavanje privatne imovine koju su ljudi stjecali godinama i napadi na policiju ne mogu imati opravdanje ni u kakvim prethodnim aktima. Riječ je o politički motiviranom teroru.

Povijesne ucjene

Rasizam predstavlja neslavnu stranicu američke, i ne samo američke prošlosti. Međutim, ono što danas imamo na djelu diljem zapadnog svijeta je jedan pokušaj da se rasistička ili kolonijalna prošlost nastoje nametnuti kao permanentna krivnja i jedna vrste povijesne ucjene. A današnji naraštaji Europljana i Amerikanaca jednostavno ne mogu snositi odgovornosti za ono što je bilo u prošlosti.

Uostalom, jeste li ikada čuli bilo kojega, primjerice, turskog političara da se ikada ispričao za turske zulume diljem Europe? Naravno, niste. Od zapadnjaka se, međutim, traži da svaki dan kleče i posipaju se pepelom, do te razine da se čitavu prošlost Zapada nastoji izjednačiti s rasizmom i kolonijalizmom.

Povijesna krivnja nabija se jedino državama Zapada, a u tome vodeću ulogu igraju upravo i tzv. antifa skupine kao elementi ljevičarskoga establishmenta.

Postoji li sustavni rasizam?

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nedvojbeno je da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. I, protivno uvriježenom mišljenju, takve stavove zastupaju ne samo bijelci, nego i crnci, da uporabimo možda danas već i politički nekorektne termine.

No ključno je pitanje to postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti? Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga pak strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji.

Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkog porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti.

Mržnja prema neistomišljenicima

Što kažu statistike? Pozivajući se na Bureau of Justice Statistics John Perazzo apostrofira ovaj podatak:

„Kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena”.

Matematika i statistika su egzaktne znanosti. Hoće li i one ipak uskoro postati fašističke ili rasističke znanosti?

Jedno je osuda rasizma, koja se podrazumijeva neovisno od kojeg aktera dolazila, a sasvim su nešto druge političke i ideološke manipulacije. Ljevica je ta koja danas iskorištava ubojstvo Georga Floyda u političke svrhe, a istodobno je sama prepuna mržnje prema neistomišljenicima (američka ljevica danas je radikalnija od europske).

Danas se uništavaju gradovi i napada policija, a sutra će vrlo lako padati glave i političkim neistomišljenicima. Već mnogo puta viđeno u povijesti lijevoga terora.

Davor Dijanović/HKV

Donald Trump: Američko gospodarstvo doživljava snažan uzlet poput ‘rakete’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari