Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

UBIJEN KOMESAR ROLOVIĆ – “HRVATI OSUDJENI NA SMRT”

Objavljeno

na

(Prenosim iz “HRVATSKI RADNIK” god.l. br. l., lipanj 1971., strana 6, koji je izlazio u Gotenberg-u, Švedska. Ne znam koliko je brojeva izišlo. Ja imam samo ovaj prvi broj iz kojeg prenosim izvješta iz prve ruke o ubojstvu jugoslavenskog poklisara Vladimira Rolovića u četvrtak 7 travnja 1971. Glavni i odgovorni urednici ovog časopisa su bili:

“HRVATSKI RADNIK”
BOX. 55O59
4OO  53  Goteburg  55
Sverige-Sweden
Glavni i odgovorni urednici,
Ante Stjepinac,
Fatima Kulenović-Mujić.

Smatram potrebnim iznijeti sve ove podatke kao jednu od povijestnih činjenica koje su uzdrmale tadašnji politički svijet i uveliko pomogle srušiti monstruoznu i umjetnu komunističku tvorevinu, titovu jugoslaviju. Ne ulazim u meritum istinosti/neistinosti imena glavnih urednika časopisa “HRVATSKI RADNIK”. Namjera mi je iznijeti doslovno dopis ovog slučaja kojeg bi se moglo uzeti kao dopis “iz prve ruke“, jer sadržaj je oko dva mjeseca star, dakle u vrijeme dok se je sadžaj ovog slučaja opisiva, vijesti ovog događaja su i dalje bile žive i izlazile u dnevnim vijestima švedskog javnog priopćavanja. Ima podosta tipkarski pogrešaka u ovom opisu. Smisao i sadržaj ostati isti a ja ću nastojati samo neke ispravke napraviti. Prikazana slika je Vladimira Rolovića je svakako iz mlađih dana. Dolje niže slika je vrlo dobro poznata, kako nama Hrvatima tako i ne Hrvatima.

Mile Boban, Otporaš.

 UBIJEN KOMESAR ROLOVIĆ – “HRVATI OSUDJENI NA SMRT”

Sedmog travnja u 10 sati u jutro proču se glas preko svih svjetskih radio stanica, da je teško ranjen Jugoslavenski ambasador Vladimir Rolović, Mira Stempar i Miodrag Vukadinović.

Dva Hrvatska radnika 23 godišnji Andjelko Brajković i 21 godišnji Miro Barešić, ušli su u ambasadu u 10 sati.

Čuvar noćne službe koji je imao dužnost da stražari na Jugoslavenskoj ambasadi ih je pustio zbog toga što su rekli da trebaju srediti pasoše. Kada su oni ušli u ambasadu, u isto vrieme je ambasador Rolović išao iz sobe u sobu, njih dva su se bacili na njega kao lavovi i istovremen uperili četiri pištolja, govoreći mu “vi ste od sada kidnpirani od hrvatskih radnika”!! Mi ćemo od vas zahtjevati da se puste na slobodu iz Jugoslavenskog zatvora nedužni Hrvatski radnici.

Oni su mu rekli imena Hrvata koji su bili na radu u Belgiji, Francuskoj, Švedskoj, Njemačkoj i Austriji. Isti su išli u posjetu kod svojih roditelja, ali se više nisu vratili na svoja radna mjesta. Njih je Udba bacila u zatvore na Goli Otok i Sink Sink u Beogradu. Oni su ‘bili krivi’ što nisu htjeli raditi za udbu protiv hrvatskod naroda.

Kada je ovo Rolović čuo, digao je ruke i dao se vezati. Zatim su Andjelko i Miro rekli da ih vodi u njegovu radnu sobu, što je on i učinio. kada su došli do njegovog radnog stola, on je povikao iza svega glasa “ovo je partizanski komesar”!! i zgrabi vezanim rukama za ladicu stola i izvuče pištolj. Bilo mu je prekasno, samo što je uspio uperiti u jednog od hrvata, ali nije imao vremena okinuti prekidač. (Okidač, mo. Otporaš.) Na Rolovića planu vatra iz četiri pištolja. Hrvati su pucali i lijevom i desnom rukom. Rolović se ispruži kao snom a onda opet ustade vikajući “klati, klati”!!! Kada su Hrvati vidjeli da je još živ, jedan od njih je stavio ambasadoru pištolj u usta i okinuo posljeni hitac. Komesar Rolović se više nikada nije podigao.

Vladimir Rolović

Dok su Hrvati pucali na Rolovića u drugoj sobi je vladala panika medju činovnicima. Drugarica Mira Štempar je prolazila kraj vrata susjedne sobe pa su i nju hitci dohvatili kroz vrata. Ona je zadobila dva metka, jedan u pluća i jedan u želudac. Kada je to vidio zamjenik Rolovića, Miodrag Vukadinović skočio je kroz zatvoren prozor i teško se izrezao na staklo. (Po ovome se vidi da nije znao “po Kaubojski” iskočiti kroz prozor, mo.) On je skočio jednoj babi na balkon, zamolio telefon i zatim javio policiji. Poslije samo jednu minutu došla je policija na ambasadu.

 

Oni su kucali na vrata pokušavajući da ih otvore a Hrvati su iznutra vikali, “tražimo švedsku policiju”! Švedska policija se brzo snašla i kao znak da policija kuca na vratima, bacili su u sobu policijsku kapu. Za uzvrat Hrvati su njima bacili četiri prazna pištolja, što je bio znak da se predaju.

Policija je odmah postavila mladiće uza zid i pretrsla ih. U istom momentu su se otvorila vrata susjedne sobe. Iz nje je dojurio sa pištoljom u ruci jedan ambasadin službenik, kada je ugledao Hrvate da su okrenuti prema zidu sa rukama u vis i švedsku policiju da ih primeće, on je pucao u ledja mladićima i švedskoj polici, ali na sreću nikoga nije pogodio.

Televizija je bila na licu mjesta jer je televizijski reporter pitao Rolovića da li se on boji Hrvata, a on je rekao da se on njih ne boji i da je on bio u ratu komesar, i da su mu činovi padali kao kiša, od hrabrosti i da je postao general.

Oni su se sporazumjeli (mišljenja sam da su to “Onisu su se sporazumijeli” švedska policija i službenici jugoslavenske ambasade, mo.) da reporter dodje sa kamerama i da ga intervjuira i snima kako on dobro živi uz čašicu šljivovice. Kada je reporter došao i našao Rolovića u krvi nije znao uopće o čemu se radi, ali su bile žive slike o cijelom dogadjaju koje su poslije pokazane na televiziji. televizija je pokazala Brajkovića i Barešića kako u lisicama pjevaju: “Oj Hrvati još vas dosta ima, prekinite veze sa Srbima”!!! /to su bile i poslijednje rieči Stijepana Radića/. Zatim su vikali: Živiela Nezavisna Država Hrvatska! Bog i Hrvati! Dolje Jugoslavija!

Andjelko Brajković pasošar, rodjen u selu Dubravica kraj Šibenika, sin borca partizana sa spomenicom. Došao u Švedsku u ljeto 1970. g. Radio kao metalni strugač u najvećoj fabriki kuglagera na svijetu, SKF-u Goteborg. Zaručen je sa Hrvaticom koja stanuje u Barosu, Švedska.

miro baresic i andjelko brajkovic

Miro Barešić pasošar 21 godinu. Rodjen u selu Drage, Biograd na moru kod Šibenika, sin prvoborca partizana sa spomenicom. Došao u Švedsku na rad u zimu 1970. god. Radio u fabriki eksera u gradu Smolands Buseryd. Oženjen sa Hrvaticom. Oženio se odmah po dolasku u Švedsku. (Mišljenja sam da je pisac ovog opisau u časopisu “HRVATSKI RADNIK” ove podatke povadio iz dnevnih vijesti švedskih novina i TV izvještaja. Mo. otporaš.) 

Obadva, Brajković i Barešić potječu od partizanskih obitelji, dok su se ustaše borile za Državu Hrvatsku, dotle su njihovi roditelji pucali istima u ledja. Brajković i Barešić su odgojeni i školovani kao djeca partizana boraca da budu dobri pioniri i komunisti i Jugoslaveni. Sve je ovo njima tumačeno u glavu punih 20 godina.

Kada su došli u Švedsku, već poslije par nedjelja rekli su, mi smo Hrvati. Mi ne možemo biti ništa drugo nego što su bili naši preci. Zar da se stidimo reći da smo Hrvati. Hrvat ime staro je 1300 godina i mi tom narodu pripadamo. Oni su javno govorili da je Jugoslavija tamnica Hrvata, da je bratstvo i jedinstvo falcifikat, da samo Srbi imaju pravo u Jugoslaviji i da oni imaju koristi da Jugoslavija postoji, da su Hrvati u toj Jugoslaviji potlačeni, da ih se želi istrijebiti i potpuno uništiti, i da Jugoslaviju žele (samo, mo.) Hrvati koji su izdajice. Oni bi kao i mnoge tisuće Hrvata u Švedskoj govorili otvoreno bez straha da su Hrvati, i samo Hrvati a ne Jugoslaveni. Proklet bio svaki onaj ko’ se srami svoje nacije! Rušit ćemo Jugoslaviju i stvarati sebi svoju Dražavu Hrvatsku gdje će vladati samo Bog i Hrvati, rekao je Miro Barešić.

Vladimir Rolović 55 godišnjak rodje selu Brćec, Crna Gora uvijek se pisao kao Srbin a ne Crnogorac. Borac od 1941., u ratu je imao službu kao partizanski komesar. Sudjelovao u pokolju Foče gdje je zaklano  za jednu noć 7000 Hrvata, civila, žena i djece. kako je rat išao kraju, Rolović je sve više dobivao činova i na kraju rata je dobio čin generala. Njegov uspon nije prestajao. On je prvih godina iza rata radio u Ozni i Udbi. Već nakon par godina iza rata, dobio je posao kao diplomata u Japanu, zatim vojni Ataše u zapadnom Berlinu, ambasador u Norveškoj, savijetnik u ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, i na kraju poslan u jesen 1970. godine u Švedsku za ambasadora. Osobni je prijatelj Rankovića, Djilasa i Tite. Rolović je imao zadatak da uništi Hrvatsku Organizaciju u Švedskoj, po tom zadatku ga je poslao Tito, smatrajući ga kao najsposobnijeg rekavši mu: Učini sve da ugušiš Hrvatstvo, generalu Roloviću. (Za podsjetiti je da je u to vrijeme najaktivnija djelatnost Hrvata u Švedskoj bila kroz redove Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO, kojoj je bio predsjednik Stipe Mikulić, Hrvat od Širokog Brijega. Njega, Stipu Mikula je ubio Udbin agent Ifran Kugura u rane sate 15 prosinca 1975. Mo.)

Pri prvoj izjavi i Brajković i Barešić su izjavili da su to sve počinili, da ne mogu gledati ubojicu hrvatskog naroda kako živi medju poštenim švedskim narodom. Da sa ovim žele uništiti tamnicu Hrvata, (Jugoslaviju, mo.) da su htjeli nekoliko desetina Hrvata pasošara, koje je udba bila pohapsila prilikom posjete svojim roditeljima, da ga nisu namjeravali ubiti, da je bio miran, nego da su bili prisiljeni da ga ubiju, da Hrvatska mora živjeti pa makar i njih dvojica umrla.

Švedski sud će najviše osuditi Hrvate doživotnom robijom, ili dvanaest godina. Po švedskom zakonu koji je osudjen doživotnom robijom, izdržava kaznu samo 10 godina, tko je osudjen dvanaest godina zatvora, izdržava kaznu do osam godina.

Hrvati osudjeni na smrt.

Švedski žurnalista večernjeg lista Expresen Rolle Stohlstrom je intervjuirao vodju udbinog ureda za umorstva Hrvata u Hrvatskoj i inozemstvu, neki Srbin, debeljko, nastanjen u Zagrebačkoj udbi. On veli iako Švedska neće njih izručiti nama u Jugoslaviju, ne pomaže ni švedska policija ni švedskih zatvora zidovi njih sačuvati. Mi ćemo ih poput onih stotina drugih Hrvata umoriti. Mi imamo agente koji će čekati kada je vrijeme za likvidaciju. (Poput Josipa Prekovića kada je dao nalog Udbinu ubojici Vinku Sindačiću da 20 listopada ubije Glavnog Tajnika Hrvatskog Narodnog OTPORA Nikolu Štedula, mo. Otpotaš.) Hrvati znaju da je neprekidna borba izmedju njih i nas, udbe. Mi likvidiramo sve one koji se neće pokoriti Jugoslaviji. Braća od Rolovića su rekli da će čekati kada je vrijeme za likvidiranje. I njegova majka je rekla da bi i ona mogla sa svojim pištoljem ubijati Hrvate.

Jugoslavenski konzul u Malmu Velimir Milošević morao je napustiti Švedsku rekavši da je imao glavne suradnike za rušenje Hrvatstva baš Hrvate, ali da se sada boji i njih da on kao Srbin ne može više vršiti tu dužnost u Švedskoj. Još je nadodao da ova Hrvatska borba neće prestati, jer da se je cijala mlada Hrvatska generacija podigla protiv Jugoslavije. Švedske vlasti su ustanovile da u Švedskoj ima 40,000 tisuća Jugoslavena radnika na radu, 32,000 su Hrvati od tih 20,000 se direktno ističu kao Hrvati, a 10,000 se boji reći na javnim mjestima, tek 2000 vele da ne znaju što su ili kažu da su Jugoslaveni. Medju ovih 20,000 koji se otvoreno ističu da su Hrvati su 5000 su emigranti i 15,000 pasošari, u koje pripadaju i Andjelko Brajković i Miro barešić.

Ambasador Rolović je umro 15 travnja u Štokholmu. Sahranjen u Beogradu 16 travnja.

(Neka i ovaj opis bude jedan povijestni podatak i dodatak hrvatske političke i svijestno nacionalne emigracije za popunjavanje hrvatske političke povijesti hrvatske Dijaspore. Prepisao iz “HRVATSKI RADNIK”, nedjelja 20 kolovoza 2017.

Mile Boban, Otporaš.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Milan Boban: Pismo mojim prijateljima

Objavljeno

na

Objavio

Pismo mojim prijateljima, Midland, Texas, dana 25 siječnja 1984 god.

Dragi prijatelji upućujem Vam ovo pismo kao jednima od hrvatskih elita u emigraciji, iako pri tome mislim na sve one Hrvatice i Hrvate koji još osjećaju hrvatski i misle o Hrvatskoj. Cilj i svrha ovog pisma je upozoriti Vas na neke glassine koje kolaju okolo, pa čak i iz one sredine iz koje sam se najmanje nadao.

Naime, radi se o Kići Slabincu i njegovoj nedavnoj pjevačkoj turneji po Australiji. Zar je pjevački nastup mogao biti snažniji od Vaše međusobne suradnje i uzajmnog povjerenja!? (Kao Pročelniku Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO mnogi istaknuti Hrvati su me zvali na telefon ili pisma mi pisali i pitali me da: zašto ja kao Pročelnik organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora dozvoljavam članovima Otpora i Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP da prosvijeduju protiv hrvatskog pjevača Kiće Slabinca u Australiji…U tu svrhu sam napisao ovo pismo. mo. Otporaš.) Izgleda da jest, jer su se neki pobunili na stav urednika HT, koji je otvoreno zastupao sudjelovanje Hrvata Australije tim nastupima. Rezultat je očevidan bio da su se mnoga poznajstva uzajmno napravila, zahvaljujući naporu pjevačkog zbora da obiđe taj daleki kontinent, ne da pjeva Australcima, urođenicima i raznim drugim etničkim skupinama, već da pjeva onima koji razumije i pjesmu i jezik, to jest svoj svojemu i uredniku HT Dinku Dediću, koji je mobilizirao mase Hrvatica i Hrvata, koji su se pomiješali sa pjevačkim zborom, i tako, svi zajedno, skupa kao jedan, učinili jedan neočekivani narodno/hrvatski delirij, na tom dalekom kontinentu.

Vi, prijatelji, koji nešto značite u javnom životu hrvatskog iseljeništva trebate balansirati između naših obveza prema onima sa kojima smo godinama povezani raznim dužnostima i zadaćama djelatvornim hrvatskim osloboditeljskim radom i posjetnika koji iz Domovine dolaze i obilaze pod bilo kojim motivacijama hrvatske naseobine u zapadnom svijetu. Živi dodiri su više potrebitiji nama nego njima, jer se oni izlažu opasnostima udbaških ispitivanja i rašetanja kada se povrate u Domovinu, svojim kućama.

Jas am za oprez a ne za onaj oprez koji će svaku Hrvaticu i svakog Hrvata odvratiti od mene zato što u nju ili njega sumnjam, i na taj način ih silimo da vjeruju Udbi sve što je ova govorila , to jest da smo mi u emigraciji gori od svih paklenih đavola. U tome i jest sva igra Udbe da širi nepovjerenje među Hrvatima, koje joj je potrebno za daljnje makinacije. Nezaboravimo da se sva Udbina snaga sastoji u SUMNJI.

Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo u prošloeti, izgleda da nismo ništa naučili ni na tuđim ni na vlastitim pogreškama, niti smo promijenili dio samog našeg mentaliteta, kako bi svladali svako “nemoguće” i pridobili za naš cilj one koji su nam za našu borbu neminovno potrebni, a to su Hrvati. Zato nemojmo u svakom Hrvatu gledati Udbaša iako ga Udbaš može na nas i poslati. Sjetimo se Franje Goreta i njegove osvete udbašima koji su ga poslali na Hrvate.

Mi ne možemo za račun zavijeta starim stazama mrziti svakoga, sumnjati u svakoga i osijećati se tako snažnima da možemo bez svakoga, navijestiti rat Rusima zbog njihova komunizma, Amerikancima zbog njihova antikomunizma, iako imaju sve moguće veze sa svim komunističkim zemljama, i računati samo na najuži krug suradnika za sve podhvate, pa čak i oslobođenje Hrvatske od svih nezgoda, sve dok se ne zavadimo, nitko nam ne treba, a kada se pokockamo, tj. posvadimo, sve k vragu pošaljemo.

Pogledajmo malo unatrag, pa ćemo vidjeti kolika je bila naša neograničena nada za predvidjeti konačni OBRAČUN između kapitalista i komunista, tj. Amerike i Rusije. Koliko je bilo naše razočaranje kada oni nađu načina sporazumijeti se na svim točkama nesporazuma! Sve su to bile nade koje se nisu mogle nikada ostvariti poradi pomanjkanja iskrenih preduvjeta. Zato mi ne trebamo graditi naše nade ondje gdje naši predšasnici nisu uspjeli. Mi trebamo graditi naše nade sa našim hrvatskim narodom, a naš narod obiluje svim kvalifikacijama: od ribara, pjevača, studenata, radnika, seljaka, vojnika, svećenika, profesora, doktora, inžinjera, svih vrsta stručnjaka, političara, pa i izroda i izdajica, a od sviju najviše ima poštena i iskrena naroda.

Jas am za dijalog sa svakim Hrvatom, a osobito sa onim iz Domovine, iako znam da u razgovoru nema pobjednika. Moja i Vaša MISIJA i naše dužnosti su ne samo biti Ambasadorima naše Hrvatske sa strancima vani, nego je još veća to biti s Hrvatima iz Domovine, koji imaju manju mogućnost nešto saznati o Hrvatskoj u Hrvatskoj, nego kada dođu u posjetu k svojima u emigraciju. Zato su neki bezrazložno postali osjetljivi pri živom dodiru sa Hrvatima iz Domovine, kao da bi jedni drugima mogli neke tajne odati. Sve me to sili reći: kako bi sutra na bunkere jurišali i osvajali pedalj po pedalj našu Hrvatsku, kada se ustručavate pjevački nastup osvojiti kulturnim pristupom onima koji Vas jezikom razumiju? To se više nigdje u svijetu ne smije dogđiti!

Bogata i jaka Amerika je uspostavila veze sa velikom Kinom 1972 godine sa jednom utakmicom “Ping-Pong”, što nije američkom predsjedniku Nixonu smetalo uspostaviti diplomatske , trgovačke i kulturne veze sa Kinom. Naprotiv, ta “Ping-Pong” utakmica je širom otvorila vrata za sva buduća prijateljska nastojanja između ta dva gigantska naroda, koje uopće ništa zajedničkoga ne veže, osim uljudnosti. Mi Hrvati ne samo da nismo uljudni, nego smo i jedan narod, jednim jezikom govorimo i MORAJU nam biti zajednički interesi.

Mi za šaku izroda i izdajnika ne smijemo žrtvovati one mase Hrvata u kojima se nalazi naša hrvatska snaga, na koju mi moramo računati. Tko o tome ne misli, taj je slijepac kod svojih zdravih očiju, ali taj svrstava u đuture Hrvate u: Ustaše i komuniste, lijeve i desne, fašiste i antifašiste, mlade i stare, dobre i zle, pismene i nepismene, u prave i krive Hrvate, navješćujući rat i jednima i drugima za rašun jugoslavenstva i spašavanje Jugoslavije.

Prije par dana sam primio pismo od jednog prijatelja koji mi piše doslovno: “…I tvoj Dedić ga ukakio s Kićom Slabincem i njegovom trobojnicom…”(Taj koji je to pismo meni pisao je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za Australiju gosp. Pero Čule. Dinko Dedić je bio glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Tjednika. Mo, Otporaš.) Prvo, gosp. Dinko Dedić nije moj brat blizanac kojeg bih ja mogao zamijeniti a da se to ne bi primjetilo. Drugo, trobojnicu, tj. Hrvatsku trobojnicu su nosil oni koji se nisu bojali ju nositi, a svi oni koji su je nosili da bi se udvorili Hrvatima Australije, a ne svojim osobnim osjećajima, vjerujem da će to udvaranje skupo platiti kada se povrate kući, u Hrvatsku. Udba nije opraštala onima koji su se kitili hrvatskom trobojnicom, pa za sigurno neće oprostiti ni Kići Slabincu i njegovom pjevačkom zboru. Isticanje hrvatstva u bilo kojem obliku Udba je smatrala pravim pravcetim “ustašlukom”. (Kako je “ustašluk” zakonskom jugoslavenskom odredbom tada bio zabranjen, svjedoci smo da je danas zakonskom odredbom RH također zabranjen. Jugoslavije kao monstruozne i zločinačke države više nema, ali su kod mnogih ostali jugoslavenski osjećaji, osobito kod VRHA VLADE RH. Mo. Otporaš.) Sada se nameće jedno pitanje koje je pok. Franji Mikuliću (1932-1983) toliko smetalo, da je morao u Domovini uvjeravati Udbu da nije Ustaša, a kada je došao u emigraciju, gdje je mislio da je pronašao svoje istomišljenike, morao se je braniti i “suradnike” uvjeravati da nije Udbaš, itd.

Neki se opet bune da je HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret, mo.)otišao u trocističke struje, skrenuo potpuno u lijevo, kuje planove sa australiskim komunistima itd., a da je Dinko uvjereni komunista. Sve su to priče za dobro spavanje, poslije kojeg se oči dobro protrljaju da bi se čistije moglo sve vidjeti. Sve dotle dok se uporno širi medju strancima istina o Hrvatskoj i hrvatska državotvorna misao, traže se prijatelji i simpatizeri za hrvatsku borbu, mene ne smeta kako tko mislio, dali desno ili lijevo. Samo ja znam da HT nije prokomunističko glasilo niti je orijentiran trockistički, niti je gosp. Dinko Dedić komunista. Niti bi HT trebao biti trockistički, jer baš tada nebi niša značio niti bi imao šta kome reći.

Dragi prijatelji ja sam uvijek mislio da mi ipak nismo mentalno u godini 1945. Ali po reakciji koju čujem, čini mi se da neki još uvijek nisu shvatili nove naraštaje, njihove poglede na život, da se maldi ne zanose legendama: Muse Kesadžije, od Doboja Muje, Ive Sibinjanina ili Grčke Vještice, već formiraju svoje političke i socijalne poglede onako kako oni shvaćaju da ih najlakše mogu ostvariti. Niti smo mi bolje od njih niti su oni gori od nas, ali za sigurno smo jedni drugima drugačiji. Mi moramo voditi računa da nam mladi ne navijeste rat, a da do tog raskoraka ne dođe, mi neminovno moramo biti sa njima, jer i oni imaju pravo na svoje pravo.

Na kraju Vas molim da poradite na tome kako u Vašim naseobinama narod podignuti iz mrtvila, uvjeriti ga u nešto što bi ga moglo zanimati, naći neki način prodiranja u mase, uvijek pozetivno govoriti, moral i duh dizati, a ne baviti se jeftinim stvarima.

Ja Vas molim da ovih par riječi shvatite kao jedan razgovor ili osobno pismo. Ovo sam smatrao potrebnim reći, te ako ste me razumijeli i shvatili, onda ovo pismo nije bez svrhe, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili.

U to ime ja Vas iskreno pozdravljam i ostajem u prijateljskim odnosima sa svima Vama.

Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, odani Vam Mile Boban.

Poslano:
– Miro Barešić
– Nikola Bilandžić
– Vlado Boras
– Dinko Dedić
– Leon Galić
– Vlado Glavaš
– Ante Ljubas
– Mile Markić
– Jozo Matković
– Karlo Sopta
– Nikola Štedul
– Velimir Sulić

Milan Boban

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

KAKO JE DOŠLO DO KUPNJE “DOMA HRVATSKIH UDRUŽITELJA” U SOUTH SAN FRANCISCO u studenome 1977. godine?

Objavljeno

na

Objavio

Jednog jesenskog dana mjeseca studenog 1977. god na moju kućnu vrata adresu 2641 Hacienda Street u San Mateo, Kalifornija netko pokuca na vrata. Otvorih vrata i vidih krupna čovjeka koji mi dade sovju podsjetnicu na kojoj piše ime Pierre Derouineau, Realtor Agent, prodavač kuća. Po imenu i prezimenu sam odmah shvatio da je Francuz, našto je potvrdno odgovorio. U razgovru mu je rekao da je novi prodavač kuća i da od kuće do kuće kuca na vrata na bi li tko svoju kuću dao na prodaju. Kada sam mu rekao da moja kuća nije na prodaju, ali da ja tražim neku zgodnu zgradu za našu hrvatsku zajednicu u San Francisku gdje bi se mogli Hrvati okupljati. tada mi je ovaj Francuz Pierre Derouineau rekao da on zna za jednu veliku zgradu u South San Francisco-u koja je u jako trošnom stanju. Odmah smo ju otišli vidjeti a zgrada se je nalazila na adresi 415 Drand Avenue S.S.Francisco. Zgrada je bila na šetiri kata. Odmah sam pomislio da bi ta zgrada bila idealna i prikladna za naše hrvatske i nacionalne potrebe hrvatske zajednice Bay Area.
 
Po povratku u moju kuću odmah sam nazvao prijatelja i krštenog kuma mojeg prvog i starijeg sina Rafajela, Milana Cvitanovića. Nekih pola sata kasnije došao je kum Cvitanović u moju kuću. Upoznao sam ga sa Francuzem Pierre Derouineau, prodavačem kuća. Tu smo pojasnili svu situaciju kumu Cvitanoviću koji je odmah zahtijevao da ponovno odemo pogledati tu zgradu, što smo i učinili. Vratili smo se u moju kući i počeli pisati onudu za kupnj te istrošene zgrade. Cijena je bila 152 tisuće dolara. Mi smo ponudili malo manje, mislim 132 tisuće, našto je prodavač zgrade pristao da tu razliku podjelimo, tj. na 142 tisuće. Mi smo se složili, papire potpisali, zgradu kupili na ime Mile Boban i Milan Cvitanović. Tako je to počelo.
 
Stavili smo oglas preko Hrvatskog Radio Sata i hrvatsku zajednicu Bay Area upoznali s namjerom te kupljene istrošene zgrade. To je bila velika senzacija Među Hrvatima Bay Area. Dali smo toj zgradi službeno ime CROATIA ASSOCIATES. Preko javnog bilježnika smo napravili Dioničko Društvo. Svaka dionica je bila jedna tisuća dolara. Milan Cvitanović je imao 51%, ja sam 30%, par njih po pet dionica a ponajviše po jednu dionicu. Sve ukupno bilo nas je nekih tridesetak Dioničara u početku.
 
Gosp. Velimir Sulić kao jedan od dioničar je pronašao Arhiktekta Ivu Terzića da nam napravi plan sa svim mogućim i potrebnim detaljima i specifičnostima za dobiti gradsku dozvolu za izgradnju te zgrade. Koliko se sjećam da je gosp. Ivo Terzić dao cijenu za cijeli svoj rad i nadgledanje arhiktekstog posla sedam tisuća dolara, s tim da se to uračuna u njegove dionice. Uzelo je nekoliko mjeseci za dobiti dozvolu, jer se je moralo više puta ići na općinu, pregledavati plan preko planske komisije, promjene i nadopune činiti. Konačno smo dobili dozvolu konce 1978. godine. Radnja je počela početkom 1979. a posao je radilo građevinsko poduzeće E & B CONSTRACTION COPMANY INCORPORATED a posao vodio i nadgledao Mile Boban. Već tada se je nadzirala i primjećivala napetost i nesnošljivost među Hrvatima. Iako zgrada nije bila potpuno i u cijelosti dovršena, bila je na četvrtom katu dovršena jedna velika dvorana za uporabu za koju smo dobili privremenu dozvolu za korištenje raznih prigoda kao krštenje, svatove, zabave isl. Ogranak Hrvatskog Narodnog OTPORA “DESETI RUJNA” pripremio je proslavu dana hrvatske državnosti Desetog Travnja. Kao po narudžbi iz Beograda jedna skupina nezadovoljnih Hrvata je organizirana na isti dan i na drugom mjestu drugu zabavu Desetog Travnja, što je uzrokovalo pocijepanost Hrvata Bay Area. Odaziv na adresu 415 Grand Avenue i zgradu “DOM HRVATSKIH UDRUŽITELJA” nije bio onaj kako se je očekivalo. Da ne bih pokvario ukus čitateljima ovog povijestnog događaja u hrvatskoj zajednici Bay Area, neću iznositi imena onih koji su najviše bojkotirali i druge nagonili da bojkotiraju svaki pristup zgradi “DOMA HRVATSKIH UDRUŽITELJA”. Spomenut ću samo par imena još uvijek živućih svjedoka, a oni to mogu zanijekati ili potvrditi da je bilo ili da nije bilo tako, da se je bojkotiralo ili nije bojkotiralo na sve moguće načine tu VELEBNU ZGRADU “DOM HRVATSKIH UDRUŽITELJA” = “CROATIA ASSOCIATES”. To su gg: Milan Cvitanović, Velimir Sulić, Srećko Čulina, Nikola Binandžić, Janko Sušac i drugi, a ovi, ako oni to hoće i žele poslije četiri desetljeća za povijest hrvatske zajednice BAY AREA iznijeti imena i drugih, je do njih. Ja osobno nemam ama baš nikakovih zli uspomena, osjećaja ili bilo kakove mržnje bilo prema kome. Mene samo i jedino nagoni moja savijest da za nove naraštaje hrvatske zajednice u Bay Area iznesem ono kroz što sam osobno prošao i doživio pri kupnji i izgradnji ovog “DOMA HRVATSKIH UDRUŽITELJA”.
 
Sada ću prepisati iz novine Hrvatski Tjednik iz Australije od 28.4.1981., st.14. izvještaj kojeg je poslao “DOM HRVATSKIH UDRUŽITELJA” uredniku HT gosp. Dinku Dediću da to objavi u novini Hrvatski Tjednik. Prepisati ću točno kako stoji u novini, ali si uzimam za pravo da za potrebu istine ovog izvještaja nadodam i popunim onu prazninu koja nije spomenuta u sadržaju.
 
HRVATI SAN FRANCISCA U AKCIJI 
 
Hrvatski Tjednik, 28.4.1981.
 
Prije točno četrdeset godina stari doseljenici Hrvati su uz goleme žrtve i napore kupili jedan pristojan Grvatski Dom, koji je u ono doba podmirivao hrvatske društvene potrebe. (Kada se govori o tome starome Hrvatskom Domu u San Francisku, njega su kupili Hrvati 1940. godine na 19 ulici i Mission. Članovi tog Hrvatskog Doma u San Francisku, Hrvati su prodali prije dvadesetak godina. Iako sam bio član tog Hrvatskog Doma preko dvadest godina, ni danas ne znam gdje je taj novac otišao i u koje hrvatske svrhe. Nadam se i čvrsto vjerujem da taj novac nije ututanj izgubljen. Mo. Mile Boban.) Kako se je mnogo toga izmijenilo od onda pa do danas iako se je naša hrvatska zajednica peterostruko povećala, znači da su se i naši zahtjevi i potrebe povećali, te smo bili prisiljeni tražiti nešto veće i modernije. U to opravdano prisiljenoj nuždi Hrvati San Francisca i okolice su se sastali i složili da je neopohodno potrebno kupiti jedan veći dom u kojem bi odgajali naš izvan domovine Hrvatske rođeni naraštaj u duhu hrvatske kulture, hrvatske baštine i hrvatske rodoljubnosti. Koliko su god potrebe bile opravdane za taj podhvat, još više su srca bila zagrijana taj podhvat ostvariti. Drugom riječi “kad se bratska srca slože, i olovo plivat može”, – kaže narodna poslovica.
 
Sa hrvatskom ljubavlju i voljom projekt je započet i dovršen u razdoblju od 15 mjeseci. Mnogo se je truda i napora uložilo u započeto djelo, i što se je dom više primicao završetku posla, sve više je oduševljenje raslo za konačno Otvoranje Hrvatskog Doma u ovom kraju Kalifornije. (Za podsjetiti je da sam osobno kontaktirao dra. Antu Kadića. Njega i dra. Mate Meštrovića sam upoznao na Konvenciji Hrvatske Bratske Zajednice u San Francisu mjeseca lipnja 1971. godine. Povremeno ili po potrebi bi se dopisivali. Pozvao sam ga da bude glavni govornik na otvoranju Dan Otvoranja Dom Hrvatskih Udružitelja za subotu 18 listopada 1980. Rekao bih da je objeručke moj poziv prihvatio. On je jedno vrijeme živio u San Franciscu i bio profesor na sveučilištu u Berkleyu. Imao je prijatelje u San Franciscu sa kojima je držao prijateljsku vezu. Jedan od njih je bio i Mate Kovačević. Dr. Ante Kadić tada je živio u Bloomington-u, savezna država Indijana. Nekih dva/tri tjedna prije proslave Otvoranja Doma Hrvatskih Udružitelja, nazove me dr. Ante Kadić i sa velikim žaljenjem mi reče da mu je žao ali da ne može doći i biti glavnim govornikom, jer se je nešto neočekivano kod njega dogodilo. Naravno da sam bio tim vrlo pogođen i ošamućen. Odmah sam nazvao dra. Vinka Grubišića u Kanadu, rekao mu i obrazložio situaciju. Dr. V. Grubišić je pristao, došao i bio glavnim govrnikom. Iako se je i dalje radilo kao da do promjene uopće nije došlo, hrvatske i američke zastave su okitile glavnu ulicu Grand Avenue pred zgradom Glavne Vjećnice grada South San Francisca. Ali, ponavljam, ali, kada sam u lipnju 1994. godine iz Texasa došao posjetiti moju djecu u San Francisco, nazvao sam Matu Kovačevića da bih ga želio vidjeti. Pristao je. Bio sam kod njega preko tri sata. Tada mi je Mate Kovaćević dao neke stvari za koje kaže da će meni trebati a da njemu više ne trebaju. Tada mi je pokazao pismo dra. Ante Kadića u kojem mu piša da je na izročitu želju kruga oko Hrvatskog Radio Sata u San Franciscu kojeg je bio glavni i odgovorni urednik Ivo Vučićević, morao odustati i doći u San Francisco i biti glavni govrnik na Otvoranju Doma Hrvatskih Udružitelja. Ovo sam naveo kao jedan dio povijesti vezane uz ovu zgradu “Dom Hrvatskih Udružitelja”. Mo. Mile Boban.)
 
 
I konačno smo taj dan dočekali! Dočekali smo ga sa najsvečanijim i službenom proglasom “CROATIAN WEEK” u gradu South San Francisco, gdje se nalazi Hrvatski Dom. Otvoranju su sudjelovali najistaknutiji službenici grada. Gradonačelnik Ron Acosta, gradski savjetnik Migde Damonte i kraljica godine grada South San Francisca, Miss Christina Pispoia su presjekli traku i proglasili službeno otvorenje Hrvatskog Doma i Hrvatskog Tjedna. Slika koju prilažemo potvrđuje raspoloženje i oduševljenje gradskih visokih dužnostnika. Druga slika prikazuje predsjednika “Hrvatskih Udružitelja” Milana Cvitanovića desno, Miss Christina Pispoia u sredini i tajnika Milu Boban. Treća slika prikazuje vanjski i čelni dio Hrvatskog Doma. Unutrađnji dio je nemoguće prikazati. Prilagođen je današnjim prilikama i uređen modernim uređajima.
 
Znači, iako mi Hrvati uz svoje vlastito hrvatstvo imamo i svoje vlastite ideje, ipak nije bilo nemoguće ostvariti jedan zajednički podhvat, koji je uzvišeniji od bilo kakvog osobnog cilja. Zato se mi ne bi složili sa onima koji uvijek tvrde da mi Hrvati nismo složni.
 
Uz bratske pozdrave svima.
Predsjednik Milan Cvitanović.
 
Eto, i ovi dio povijesti hrvatske zajednice Bat Area će jedne zadovoljiti a druge neće. Zato se to zove povijest. Koliko se sjećam da je Janko Sušac iz Sacramenta slikao ove slike i meni dao, jer je on jedini tu bio koji je imao profesionalnu slikaću aparaturu.
 
Ovim putem želim pozdraviti moje prijatelje u Bay Area i zaželiti svima
 
SRETAN USKRS!
 
Mile Boban

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati