Pratite nas

Povijesnice

Ubijeni i raseljeni Zrinjani i njihovi potomci – nekad žrtve genocida i organiziranog etničkog čišćenja, a danas žrtve nepravde sustava

Objavljeno

na

Povijest zrinskog područja seže u daleku prošlost. Ono je bilo lako dostupno starodrevnim putem koji je pratio rijeku Unu (a račvao se i uz Japru i Sanu), a kod Novog i Dvora je skretao prema sjeverozapadu. Prešavši preko Zrinske i Trgovske gore, put je dalje vodio k velikom pretpovijesnom i antičkom središtu Sisciji, današnjem Sisku. Prijevoji preko Zrinske gore, relativno su niski i predstavljali su najkraću vezu ondašnje Panonije s Dalmacijom i njenom obalom. Na naseljavanje i život u ovom kraju osobito se odrazilo rudno bogatstvo Trgovske i Zrinske gore, iskorištavano sve do nedavna. Za trajanja Mlađeg željeznog doba rude ovoga kraja – žutu željeznu rudaču (limonit) i srebrnu i olovnu (galenit) – iskorištavaju Kelti, a nešto kasnije rudu su ovdje kopali i Rimljani. Rudarenje se nastavlja i u kasnijim razdobljima, a o važnosti ovog plodnog rudonosnog i važnog tranzitnog područja govori u prilog činjenica o dodjeli imovine knezovima Bribirskim. Šubići, Grgur, sin bana Pavla i njegov nećak Juraj (+c.1361), dobili su Zrin od kralja Ludovika I. (1342.-1382.) u zamjenu za Ostrovicu, o čemu nam je sačuvan tekst isprave datirane 31. srpnja 1347. godine (CD, 11/1913: 382-383, br.289). Od toga vremena Bribirski knezovi postaju grofovima Zrinskim.

Jedan od najvažnijih spomenika Zrina je vrlo kvalitetno izgrađena gotička, jednobrodna franjevačka samostanska crkva Sv. Margarete (ili Marije Magdalene, jer se u tom patrociniju autori često razilaze ; Laszowski 1901), danas ponovno ruševina, bila je dio samostana, smještenog s njene južne strane. Temelji klaustra iskopani su tijekom arheoloških istraživanja 2006. godine. Uokolo crkve nalaz se rimokatoličko groblje, koje je devastirano od 1944. godine nadalje. Nikola III. Zrinski preminuo je početkom 1534. god. (svakako prije 3.V. kada se Helena Zrinska već naziva udovicom), po svoj prilici u Zrinu. Položen je u grobnicu u prethodno spomenutoj crkvi, u sklopu franjevačkog samostana. Na raku je stavljena masivna bogato ukrašena kamena ploča, danas slomljena u nekoliko dijelova.

Iz plemićke obitelji Zrinski najpoznatiji je Nikola IV. Šubić, rođen 1508, koji je sa svojom vojskom branio Europu pred Bečom, a u Sigetu zadužio cijeli kršćanski svijet.

Godine 2008. navršila se 500. obljetnica Nikolina rođenja, no Zrin se zaobilazi i prešućuje zbog zločina počinjenog od partizana u jeku Drugog svjetskog rata, kao i sustava represije koji je tu vladao od uspostave Kraljevine SHS. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara. Prema vjeroispovjesti katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje.

Početkom Drugog svjetskog rata u Zrinu je živjelo oko 850 stanovnika. Proglašenjem Nezavisne države Hrvatske, Zrin je izloženo granično područje u okruženju Vlaha bez stalne zaštite vojnih postrojbi.  O tome svjedoče zapisnici iz ožujka 1943., kada Zrinjani dolaze u Zagreb tražiti pomoć i zaštitu. Potražuju i vod domobrana za zaštitu mjesta zbog sigurnosti u obavljanju svakodnevnih poljodjelnih poslova, jer su pri tim svakodnevnim poslovima bili izloženi pljački i pojedinačnim napadima.

Početkom rujna 1943. Zrin je u opet napadnut, jer mjesto nije imalo vojne zaštite. Žestoki partizanski napad uslijedio je 9. rujna, za koji do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Titovi partizani su u zoru upali u mjesto i brutalno pobili 213 nenaoružanih muškaraca, žena i djece. U kolovozu 1944. štab NOV-a donosi odluku da se spali čitavo selo te otuđi sva preostala pokretna imovina.  Nakon što su opljačkali njihove kuće, do temelja su spalili i kolijevku hrvatskog junaka Nikole Šubića Zrinskog, a ostatak stanovništva raselili u Slavoniju.

Iz Zrina je preživjelo samo 16 muškaraca starijih od 18 godina.

U svibnju 1946. godine Okružni narodni sud u Sisku, prema lažnoj optužbi za ratni zločin, donio je Presudu na kaznu smrti vješanjem (broj: Stub 9 – 46) za Matiju Feketića, kojega su i objesili 3. kolovoza 1946. godine u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Andrija Feketić podnio je zahtjev za povrat kompletne oduzete imovine u Zrinu 1997. godine, ali do danas nije na isti zahtjev dobio odgovor.

Zrinjani, nikada nisu odustajali od svog povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenog Domovinskog rata, pa su u rujnu 1993. naručili od Urbanističkog instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka.

Dakle, trebalo je provesti reviziju presude Kotarskog suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. te provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima.

Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika, ali od 1946. imovina te župe konfiscirana je te do danas nije vraćena.

Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski. Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu. Čitav svijet veliča Nikolu Šubića Zrinskog, a kako danas izgleda sjedište plemenitaške obitelji Šubić u Zrinu? Tvrđava koja stoji kao ruševina iznad Zrina jedina podsjeća na slavne dane hrvatske povijesti. Nepravda zavijena velom šutnje traje i danas. Vrijeme je da im se barem preko potomaka vrati osobni ponos i oduzeta imovina. Tragično je gledati kako pojedine udruge apeliraju na primitak izbjeglica danas, dok se ni s najmanje pijeteta ne osvrću na vlastiti izbjegli i napaćeni narod.

Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Niti jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi ogromna nepravda i osudi ovaj strašan zločin. Ovim putem apeliramo da se napokon učini konkretan čin minimalne zadovoljštine potomcima Zrinjana. Tražimo ukidanje sramotne komunističke presude i da se na taj način barem simbolički pošalje poruka da je u Zrinu otkriveno pravo lice komunističkog totalitarnog režima kojeg i danas u Hrvatskoj mnogi veličaju.

dr.sc. Vlatka Vukelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. Vukovar – pad Sajmišta i početak kraja grada heroja

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od ključnih točaka obrane Vukovara uz Trpinjsku cestu – Sajmište – palo je u ruke neprijatelja 17. studenog 1991. Pad Sajmišta bio je početak kraja obrane grada heroja i početak agonije njegovih branitelja i stanovnika.

Bio je to početak ‘krvavog pira’ JNA, četnika i paravojnim postrojbi lokalnih istočnoslavonskih Srba nad stanovnicima Vukovara.

Od početka studenoga, neprijatelj je osvajao ulicu po ulicu Sajmišta, uz herojski i nadljudski otpor branitelja. Ulične borbe za svaku kuću, svaki podrum ili vrt vodile su se u Sajmištu još od početka rata za Vukovar, a u studenome su intenzivirane do krajnjih granica.

Sajmište su, uz „domaće“, branili i branitelji iz raznih dijelova Hrvatske, kao i postrojba HOS-a. Jedan od zapovjednika HOS-a u Sajmištu, Zvone Ćurković, kaže da je Sajmište u njihovim postrojbama branilo i jedan broj Srba, Crnogoraca, Francuza, Bošnjaka.

Sama ta činjenica skida HOS-u „etiketu ustaške postrojbe“ koju su joj pokušali nalijepiti pojedini političari uglavnom iz kruga bivšeg predsjednika Mesića, a od kojih su neki i danas u vlastima Republike Hrvatske.

Nadalje, Ćurković govori da su ratovanje na Sajmištu obilježile neprekidne ulične borbe za svaku četvrt, za svaku ulicu, za svaku kuću, podrum ili vrt, odnosno akcije „čišćenja“ neprijatelja kad bi se njegovo pješaštvo uvuklo u pojedini dio naselja, što se drži jednim od najtežih oblika borbe. U akcije čišćenja kretalo se u manjim skupinama, koje su kao vodiči vodili domaći ljudi.

Tu nije bilo klasične crte bojišnice, ratovalo se po obrambenim točkama i u bliskoj borbi s neprijateljem, kako se kaže – „prsa u prsa“ – na razmaku od 15 metara udaljenosti. Katkad su branitelji i četnici stajali „oči uoči“, gledajući se nekoliko trenutaka prije nego što će reagirati. Brži i snalažljiviji su preživjeli.

Neprijateljska vojska je osvajajući kuću po kuću, načinila brojna zvjerstva nad zatečenim civilima još od rujna 1991.

Za razliku od njih, Hrvatska vojska je u obrani Vukovara pokazala dosljednost moralne čistoće, hrabrosti i karaktera, što braniteljima i dan danas daje poseban dignitet i čast u prljavom ratu vođenom za fašističku ideju Velike Srbije, piše narod.hr

Proboj iz Sajmišta i razbijanje obrane na tri izolirana dijela grada

Dana 17. studenog, na dan pada Sajmišta, veća skupina branitelja i civila krenula je u proboj preko neprijateljskih linija i minskih polja ne želeći se predati zločincima u ruke.

Sa Sajmišta je krenula kolona oko 190 ljudi koja se razbila u manje skupine, među kojima je bilo i civila, odnosno žena i djece. Na čelu kolone bio je posljednji zapovjednik Sajmišta Josip Tomašić – Osa, a na kraju kolone njegov zamjenik Nikica Burić Samoborac.

Tako je Vukovar polako razbijen na tri mala odsječena dijela, tri zasebna okruženja: Mitnicu, Borovo Naselje i centar grada.

Neprijatelj je prodirao u sam centar grada i grad je bio na izdisaju. Mogao je početi ‘krvavi pir’ i osveta za nedostatak vojničke i ljudske hrabrosti koju je velika vojna sila JNA zajedno sa četnicima imala u tri mjeseca opsade nad hrvatskim braniteljima – herojima Vukovara.

 

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. studenog 1991. – Papa Ivan Pavao II moli za prestanak rata i mir u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

“Kako ostati nijem pred činjenicom trajanja takvog rata, koji sije tolike smrti po dragoj hrvatskoj zemlji. Moja misao ide sada onima koji najviše pate zbog tog sukoba” rekao je papa Ivan Pavao II., na Trgu svetog Petra u Rimu, 17. studenoga 1991. u molitvi za prestanak rata i mir u Hrvatskoj.

Papa je naglasio kako je Sveta stolica preklinjala da se ne započne oružano nasilje te da se problemi rješavaju mirnim putem, a međunarodnu zajednicu da ne gleda strahote prekriženih ruku. Tog dana za mir u Hrvatskoj molilo se u svim župama rimske biskupije na tri posebne molitvene nakane.

Prvo, da se prevladaju neprijateljstva i nađe put do mira i međusobnog oprosta. Nadalje, da se europske vlade angažiraju protiv rata i priznaju zakonita prava hrvatskog i slovenskog naroda te naposljetku za solidarnost cjelokupnoga kršćanskog svijeta sa žrtvama rata.

Istog dana snažnu kritiku Vatikan je svijetu uputio i putem novina L’Osservatore Romano: Ako je Europa zajednička kuća narodima, nedopustivo je da dio stanara te kuće ravnodušno sluša kako se u jednom od stanova puca i masakrira. Osim toga krajnji je čas da se Organizacija Ujedinjenih naroda suoči s ratom u Hrvatskoj, te da usklikne: Dosta! – stoji u uvodnom članku vatikanskog dnevnika.

Apeli svetog Ivana Pavla II. odigrali su važnu ulogu u međunarodnom priznanju voljene mu Hrvatske, čiji je križni put neprestano pratio svojim molitvama te porukama mira i nade. (HRT)

 

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari