Pratite nas

Kolumne

Ubijeni Svi sveti – ‘Bosanska knjiga mrtvih’ hrvatske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a Hercegovinu u Bosnu

Objavljeno

na

Hrvati katolici svakoga 01. studenoga obilježavaju katolički blagdan Svi sveti koji povezuju s obilaskom groblja, uređivanjem grobova i spomenom na mrtve. Samo Hrvati Herceg-Bosne neće imati kome na groblje otići jer njihovi u ratu nestali i ubijeni mučenici službeno nisu više Hrvati katolici. Država BiH – uzurpirana od Velikobošnjaka i dijela međunarodne zajednice -hrvatske mučenike je prvo lišila kršćanskog i hrvatskog identiteta, a zatim prekrstila u tzv. „Bosance“, baš kao Kulina bana. Smišljeno i nasilno njihove identitete guraju u najdublje jame zaborava.

Udruženi zločinački pothvat – velikobošnjačka država Bosna, bosanska nacija, bosanski jezik – ne daju mira ni mrtvim Hrvatima.  Zar bi inače u „tolerantnoj“ Tuzli još „tolerantniji“  Bosanci-Bošnje čak i stoljećima mrtvog Kulina bana  pretvorili u Bosanca ateistu, na sliku i priliku njima dragog Sejde Željka Komšića?!  U rujnu 2012. godine iz povelje Kulina bana, uklesane na spomeniku u parku, izbacili su dijelove rečenice kojima ban sebe definira kao kršćanina. Osunetili su  „u ime Oca, Sina i Svetoga Duha“ s početka, te „tako mi Bog pomogao i svo Sveto Evanđelje“ s kraja teksta.

Cilj Velikobošnjaka je uništiti povijesno sjećanje na kršanski identitet BiH u zamjenu za sintetičku Bosnu islamskog predznaka koja se tijekom višestoljetne otomanske okupacije nametnula nabijanjem na kolac, silovanjima, pljačkom i nasilnom islamizacijom kršćana, a danas institucionalnom terorizmom. Baš kao na predizbornom plakatu Sejde Željka Komšića. Eto, za Svi sveti sultanovi Bosanci će kršćaninu Kulin banu zapaliti svijeću, a ubijenim Hrvatima “kasapin” njihovih duša Mirsad Tokača jer ih je on  službeno prekrstio u „Bosance“. Istovremeno njegovi sarajevski i međunarodni ahbabi (jarani) preživjele Hrvate prebijaju dok u njima Boga ne ubiju,  nakon čega namah postaneš Bosanac ateist.

Sliku na kojoj je Zemlja okrugla „Bosanci“ jednostavno pocijepaju, jer im ne paše, a zalijepe svoju na kojoj je Zemlja kockasta kao sarajevska cigla. Zatim velikobošnjačke kuke tu sarajevsku ciglu prodaju bošnjačkim motikama, stranim hohštaplerima i hrvatskim dodrinašima. Oni se ne pitaju zašto su se  93` proglasili Bošnjacima, a ne  Bosancima u koje danas trpaju sve nebošnjačke i nemuslimanske narode u BiH?!

Tko je i što je Mirsad Tokača?

Od 1992. do 2003. ubojica za pisaćim stolom Mirsad Tokača bio je generalni tajnik Izetbegovićeve Državne komisije za ratne zločine u BiH, koja je svjetsku javnost  bombardirala s izmišljenih 300.000 ubijenih Bošnjaka i preko 200.000 silovanih Bošnjakinja.

Zatim je 2009. god. postao predsjednik Istraživačko-dokumentacijskog centra u Sarajevu (IDC), s akcentom na bošnjačke žrtve – podrazumijeva se. U tom razdoblju nastaje Tokačeva velikobošnjačka publikacija „Bosanski atlas ratnih zločina“ koja je bila nastavak bombardiranja s nešto smanjenim intenzitetom

Sunećenje mrtvih Hrvata – „Bosanska knjiga mrtvih“

Urlikanje, muku, politikantstvo i zavrzlamu, oko popisa stanovništva u BiH, koju je opijeno velikobošnjaštvo celebriralo u dvadesetogodišnjem iščekivanju brojčane nadmoći u BiH, Mirsad Tokača je 2013. godine vješto iskoristio za objavu publikacije „Bosanska knjiga mrtvih”. Hrvati i Srbi opet se opravdano nisu složili jer, između ostalog, protivno zdravom razumu „Bosanska knjiga mrtvih“ hrvatske i srpske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a većinskim Hrvatima naseljenu Hercegovinu u Bosnu. Sve što u BiH nije bošnjačko upornim ponavljanjem „bosanski“ zamirisalo je na Bosnu, čak i mrtvi, ne bi li velikobošnjački unitarizam stekao ekskluzivnu aureolu jedine žrtve i njome opravdao svoju hegemonističku aspiraciju na hrvatski prostor Herceg-Bosnu, a zatim i cijelu BiH.

Znakovit detalj na popisu ubijenih u Srebrenici na kojem je uočen pokušaj 500 živih Bošnjaka uvesti u svijet mrtvih, dok su na Spomen obilježje uklesana 72 Bošnjaka iako su poginuli puno prije srebreničke tragedije.

Najveće žrtve rata u BiH nije u podatcima IDC-a, nego u popisa stanovništva iz 2013.

Pritisnut činjenicama Tokača je u  „Bosanskoj knjizi mrtvih“ bio prinuđen višestruko umanjiti broj silovanih i ubijenih Bošnjaka. Umjesto prethodnih 300.000 ubijenih Bošnjaka objavio je podatak o „samo“ 95.940 ukupno poginulih svih stanovnika u BiH. Od toga – tvrdi on – oko 67 posto su Bošnjaci, 26 posto Srbi i oko sedam posto Hrvati, od čega civili čine 40 posto žrtava.

Međutim, od Bošnjaka željno iščekivani zadnji popis stanovništva u BiH (listopad 2013.) grdno se osvetio velikobošnjačkom mitu o njima kao ekskluzivnoj žrtvi rata.  Naime, prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine (BHAS), u BiH živi 1. 836.603  Bošnjaka, dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.908.956. Razlika od 66.353 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 3,5 posto Bošnjaka. Srba je  1.239.019 dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.366.104. Razlika od 127.085 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 9,3 posto Srba. Prema istom izvoru danas u BiH živi 553 tisuće Hrvata, a prema popisu iz 1991. bilo ih je 760.852. Razlika od 207.000 tisuća pokazuje kako danas u BiH nedostaje 27,3 posto Hrvata.

Brojka od skoro 30 posto Hrvata, koji su nestali u razdoblju između dva zadnja popisa stanovništva, zorno dokazuje tko je najveća žrtva rata u BiH i tko je  nad kime tijekom rata izvršio etničko čišćenje s elementima genocida, a  poslije rata institucionalnim terorizmom. Nikome nije jasno zašto više nema Hrvata u njihovim stoljetnim domovima Središnje Bosne koju je okupirala gandijevski predobra muslimanska vojska, tzv. Armija BiH?!

Hrvati u BiH opstali su samo na području pod kontrolom HVO-a, odnosno Herceg-Bosne u kojoj su bili institucionalno i vojno organizirani.

Na pitanje novinara „Što se događalo u bošnjačkim logorima?“, gosp. Tokača je odgovorio: „Želim vas samo upozoriti da nisu postojali nikakvi bošnjački logori.“?! On poput velikobošnjačkih političara, medija i prosječno poštenog Bošnjaka, sve bošnjačke logore za Hrvate jednostavno naziva „Objektima“ u kojima su hrvatski civili i „agresori“ na tzv. državu Bosnu privedeni zbog rekreativne rehabilitacije.

Od UN-a službeno registriran 331 bošnjački logor – protupravno zatvoreno 14.444 Hrvata od čega 10.346 civili, a 4098 vojnici, sa 632 ubijenih, 50 logoraša ritualnim odsijecanjem glave – za Tokača su „pojedinačni incidenti“.

Ista ekipa istim stilom na svaku obljetnicu  bošnjačkih tragedija navode kojem narodu pripadaju ubijene žrtve i kojeg naroda vojska ih je ubila. Kada na red dođu obljetnice hrvatskih ubijenih žrtava od strane bošnjačke vojske onda Bošnjaci kolektivno fasuju Alzheimera i ne navode kojem narodu žrtve pripadaju, niti čija vojska ih je ubila. Tek kratko i šturo navedu obljetnicu STRADANJA civilnih žrtava tijekom rata u BiH. Žrtve nisu Hrvati ubijeni od strane bošnjačke vojske, nego tek civili stradali valjda od prirodnih nepogoda, groma ili roja divljih stršljenova.

Email poruka Mirsada Tokača zašto Hrvati u BiH moraju biti Bosanci

Zašto se Mirsad Tokača odlučio na prekrštavanje drukčijih u Bosance, vidimo iz jednog njegovog emaila kojeg sam dobio od jedne Bošnjakinje.

Citat – original email bez intervencije u pravopisne greške:

„Postovana gospođo ……

Na takvu primjedbu koju sam dobio u Širokom Brijegu odgovorio sam kontra pitanjem, a ono glasi: A zašto se Franjevačka nadbiskupija zove Bosna Srebrena, te zašto je kardinal Puljić kardinal Vrhbosanske nadbiskupije? Zapravo radi se o zlonamjernim i često glupim pitanjima. Historijsko ime naše zemlje je Bosna, a njeno Ustavno ime je Bosna i Hercegovina. Dakle, ja koristim oba naziva ravnopravno. U tekstu ćete naći i jedan i drugi naziv. Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu i na Podrinje i na Krajinu. Dakle Bosna ima nekoliko regija. Meni se više sviđa i istinitije je, a to je i moj politički stav, da se našoj zemlji, prije ili kasnije, traba vratiti njeno historijsko ime.

Dakle, Bosanska knjiga mrtvih sadrži imena svih građana države koja se ovog časa zove Bosna i Hercegovina,ali to ničim ne sprječava da ja koristim naslov koji sam odabrao jer on podrazumjeva i pokrajine te države, pa ćete u knjizi naći da sam teritorijalno projekat podijelio po dolinama rijeka, pa koristim termine regija koje su po tim dolinama rjeka i dobile nazive – Podrinje, Posavina, Pounje itd.

S poštovanjem,

Mirsad Tokača, autor “Bosanske knjige mrtvih”.

Najkrvavija Tokačeva rečenica, s potencijalom još većeg prolijevanja krvi, stvarno  je uvjerenje svih prosječno poštenih Bošnjaka, tj. „Bosanaca“: „Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu“.

Kako bi pravedni Tokača izdržao obrnuti naslov – „Hercegovački popis mrtvih“ – u kojem se Bosna ne spominje jer je tek regija unutar Hercegovine, ili još bolje unutar Huma starijeg od Bosne?! Hoće li Tokača za Sarajevo tražiti službeno vraćanje predislamskog prvobitnog imena Vrhbosna, a za Tuzlu ime Soli, i za sve druge islamizirane nazive u BiH kao što to već čine od njega spomenuti kardinal i franjevci na koje se on referira? Hoće li tu njegovu Bosnu vezati na oporuku zadnje kraljice Katarine Kosače-Kotromanić ili i dalje ostaje uz poturčenog Srbina Aliju Izetbegovića koji je BiH ostavio u amanet Turskoj?

Strani donatori

IDC pored bošnjačke paradržave doniraju i vlade država Švicarske, Norveške, Švedske i SAD-a. Svi oni sa svojim novcima imaj pravo istraživati sve i svašta ali nemaju pravo izvrtati istinu i hrvatske ratne žrtve prekrštavati u tzv. Bosance. Na stranu činjenica da navedene donatorske države nisu službeno priznali i diplomatske odnose uspostavili s Bosnom, nego državom BiH.

Politički kapital besramno uciganjen na kostima poginulih podsjeća na manipulacije i različito viđenje kada su u pitanju i žrtve iz WWII – mahanje nikada znanstveno utvrđenim brojem žrtva Jasenovca i nametnuta šutnja o žrtvama Bleiburga. Srebrenica i „Bosanska knjiga mrtvih“  Velikobošnjake mobilizira za unitarizam i rat. A rata će biti jer Tokača kaže: „Opet se vraćam na pomirenje. Ono je nemoguće jer je riječ o najtežem zločinu“.

Velikobošnjački balijanluk u bosnistanluku

Je li vjeran sebi „humanist“ Mirsad Tokača  „neovisni“ stručnjak ili politikant pokazalo je njegovo političko aktiviranje. Član je glavnog odbora Stranke za BiH. Vidi fiškala – zašto umjesto BiH nije Stranka za Bosnu kad je već pojasnio zašto mora biti Bosna?!  Ova „građanska“ fora u stvari je velikobošnjačka nacional-socijalistička stranka čija platforma negira postojeći Ustav BiH i u njemu tri konstitutivna naroda. U to ime umjesto pomirenja u BiH moguća je samo bosnizacija svakog nebošnjačkog  pokretnog i nepokretnog sadržaja.

Što očekivati drugo od stvorenja koje je odraz  demonstracije sile ( strani moćnici, petrodolari i unitarističko iživljavanje od sitnog usitnjene duše iz koje Velikobošnjo potiče)  osim da bude žrtvama poguban, a za nepravdu i zlo savršen. Dok poluotvorenim očima škiljeći nišani sve drukčije od njegovog „bosanskog“ balijanluka, otrov raste kao kvasac ušuškan na toplom radijatoru u velikobošnjačkoj kuhinji. Moralni mafijaš sa slamkom u ustima za sisanje „nevjerničke“ krvi, savjest presvučena mat-crnom folijom ispod koje svaka nebošnjačka duša postaje nevidljiva.

Je li mjera pretjerana? Ma kakvi. Okot nastao bludom između stranog dr. Jekylla i domaćeg Mr. Hydea začetog u Islamskoj deklaraciji, svako inzistiranje na  od njih zakinutim pravima Hrvata naziva ustašlukom, fašizmom, škutorstvom, agresijom, separatizmom, potomcima prababa koje su njima dragi Turci 500 godina guzili. Takve velikobošnjačke sure nisu pretjerane, ni fašizam, nego su demokracija tolerantnih džamijaša, dobrih Bošnja, a kada politikantstvo  zatreba i građanskih Bosanaca.

Jer Bošnjaci za vodećeg „neovisnog“ intelektualca imaju tako dobrog krivotvoritelja kao što je Mirsada Tokača, nije nikakvo čudo što će poradi „Bosanaca“ iz groba ustati Darwin, otac bezbožničke evolucije. Uskrsnut će nakratko, tek toliko da bi velikobošnjačku evoluciju svih nebošnjaka u Bosance uklesao u svoj nadgrobni epitaf: “Čovječanstvo je nastalo od Bosanaca i zato se od danas više ne zovem Charles Robert Darwin nego Chamil Ramo Dervish. MašAllah“!

Hrvatske ratne žrtve ne umiru, osim ako ih se živi Hrvati ne odreknu

Na Tokačeve brojne marifetluke jako precizan poučak dao je Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH.

“Manipulira se. Postoje žrtve o kojima se može govoriti i o kojima treba šutjeti. To je zbog međunarodnog pritiska i utjecaja stranih sila koje stoje iza haaškog suda, jednostavno kada se pogledaju podaci o stradanjima u BiH o procesuiranju na MKSJ i Sudu BiH vidi se jedan takav odnos”.

Nakaze velikobošnjačkog unitarizma, kao i njihovi cirkusantski mentori iz dijela međunarodne zajednice, svojim djelovanjem u BiH izazivaju mučninu kod svih onih koji su ikada u svojim glavama spajali civilizacijske pojmove kao što su demokracija, pravo, pravda, legitimitet i legalitet.

Velikobošnjačko zlo je kao rijeka ponornica koju vidiš pa ne vidiš, ali i kada je i ne vidiš živa je, teče, kopa svoje korito i samo se zbog prepreka privremeno sakrije i prvom prigodom opet izviri.

Ne znaju oni kako nema tog zakon koji će  iz srca i svijesti Hrvata Herceg-Bosne iščupati njihove svetinje. Herceg-Bosna i hrvatski Mučenici  Hrvatima su njihove oči kojima gledaju u budućnost njih samih i njihove djece,  i takvim očima ta djeca će gledati budućnost njih i  svoje djece, dok je Božje volje da ovaj svijet postoji i u njemu Hrvati i Herceg-Bosna ponosna.

Pokoj vječni daruj Gospodine svim hrvatskim Mučenicima i našim preminulim Svetinjama.

Filip Antunović/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari