Pratite nas

Kolumne

Ubijeni Svi sveti – ‘Bosanska knjiga mrtvih’ hrvatske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a Hercegovinu u Bosnu

Objavljeno

na

Hrvati katolici svakoga 01. studenoga obilježavaju katolički blagdan Svi sveti koji povezuju s obilaskom groblja, uređivanjem grobova i spomenom na mrtve. Samo Hrvati Herceg-Bosne neće imati kome na groblje otići jer njihovi u ratu nestali i ubijeni mučenici službeno nisu više Hrvati katolici. Država BiH – uzurpirana od Velikobošnjaka i dijela međunarodne zajednice -hrvatske mučenike je prvo lišila kršćanskog i hrvatskog identiteta, a zatim prekrstila u tzv. „Bosance“, baš kao Kulina bana. Smišljeno i nasilno njihove identitete guraju u najdublje jame zaborava.

Udruženi zločinački pothvat – velikobošnjačka država Bosna, bosanska nacija, bosanski jezik – ne daju mira ni mrtvim Hrvatima.  Zar bi inače u „tolerantnoj“ Tuzli još „tolerantniji“  Bosanci-Bošnje čak i stoljećima mrtvog Kulina bana  pretvorili u Bosanca ateistu, na sliku i priliku njima dragog Sejde Željka Komšića?!  U rujnu 2012. godine iz povelje Kulina bana, uklesane na spomeniku u parku, izbacili su dijelove rečenice kojima ban sebe definira kao kršćanina. Osunetili su  „u ime Oca, Sina i Svetoga Duha“ s početka, te „tako mi Bog pomogao i svo Sveto Evanđelje“ s kraja teksta.

Cilj Velikobošnjaka je uništiti povijesno sjećanje na kršanski identitet BiH u zamjenu za sintetičku Bosnu islamskog predznaka koja se tijekom višestoljetne otomanske okupacije nametnula nabijanjem na kolac, silovanjima, pljačkom i nasilnom islamizacijom kršćana, a danas institucionalnom terorizmom. Baš kao na predizbornom plakatu Sejde Željka Komšića. Eto, za Svi sveti sultanovi Bosanci će kršćaninu Kulin banu zapaliti svijeću, a ubijenim Hrvatima “kasapin” njihovih duša Mirsad Tokača jer ih je on  službeno prekrstio u „Bosance“. Istovremeno njegovi sarajevski i međunarodni ahbabi (jarani) preživjele Hrvate prebijaju dok u njima Boga ne ubiju,  nakon čega namah postaneš Bosanac ateist.

Sliku na kojoj je Zemlja okrugla „Bosanci“ jednostavno pocijepaju, jer im ne paše, a zalijepe svoju na kojoj je Zemlja kockasta kao sarajevska cigla. Zatim velikobošnjačke kuke tu sarajevsku ciglu prodaju bošnjačkim motikama, stranim hohštaplerima i hrvatskim dodrinašima. Oni se ne pitaju zašto su se  93` proglasili Bošnjacima, a ne  Bosancima u koje danas trpaju sve nebošnjačke i nemuslimanske narode u BiH?!

Tko je i što je Mirsad Tokača?

Od 1992. do 2003. ubojica za pisaćim stolom Mirsad Tokača bio je generalni tajnik Izetbegovićeve Državne komisije za ratne zločine u BiH, koja je svjetsku javnost  bombardirala s izmišljenih 300.000 ubijenih Bošnjaka i preko 200.000 silovanih Bošnjakinja.

Zatim je 2009. god. postao predsjednik Istraživačko-dokumentacijskog centra u Sarajevu (IDC), s akcentom na bošnjačke žrtve – podrazumijeva se. U tom razdoblju nastaje Tokačeva velikobošnjačka publikacija „Bosanski atlas ratnih zločina“ koja je bila nastavak bombardiranja s nešto smanjenim intenzitetom

Sunećenje mrtvih Hrvata – „Bosanska knjiga mrtvih“

Urlikanje, muku, politikantstvo i zavrzlamu, oko popisa stanovništva u BiH, koju je opijeno velikobošnjaštvo celebriralo u dvadesetogodišnjem iščekivanju brojčane nadmoći u BiH, Mirsad Tokača je 2013. godine vješto iskoristio za objavu publikacije „Bosanska knjiga mrtvih”. Hrvati i Srbi opet se opravdano nisu složili jer, između ostalog, protivno zdravom razumu „Bosanska knjiga mrtvih“ hrvatske i srpske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a većinskim Hrvatima naseljenu Hercegovinu u Bosnu. Sve što u BiH nije bošnjačko upornim ponavljanjem „bosanski“ zamirisalo je na Bosnu, čak i mrtvi, ne bi li velikobošnjački unitarizam stekao ekskluzivnu aureolu jedine žrtve i njome opravdao svoju hegemonističku aspiraciju na hrvatski prostor Herceg-Bosnu, a zatim i cijelu BiH.

Znakovit detalj na popisu ubijenih u Srebrenici na kojem je uočen pokušaj 500 živih Bošnjaka uvesti u svijet mrtvih, dok su na Spomen obilježje uklesana 72 Bošnjaka iako su poginuli puno prije srebreničke tragedije.

Najveće žrtve rata u BiH nije u podatcima IDC-a, nego u popisa stanovništva iz 2013.

Pritisnut činjenicama Tokača je u  „Bosanskoj knjizi mrtvih“ bio prinuđen višestruko umanjiti broj silovanih i ubijenih Bošnjaka. Umjesto prethodnih 300.000 ubijenih Bošnjaka objavio je podatak o „samo“ 95.940 ukupno poginulih svih stanovnika u BiH. Od toga – tvrdi on – oko 67 posto su Bošnjaci, 26 posto Srbi i oko sedam posto Hrvati, od čega civili čine 40 posto žrtava.

Međutim, od Bošnjaka željno iščekivani zadnji popis stanovništva u BiH (listopad 2013.) grdno se osvetio velikobošnjačkom mitu o njima kao ekskluzivnoj žrtvi rata.  Naime, prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine (BHAS), u BiH živi 1. 836.603  Bošnjaka, dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.908.956. Razlika od 66.353 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 3,5 posto Bošnjaka. Srba je  1.239.019 dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.366.104. Razlika od 127.085 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 9,3 posto Srba. Prema istom izvoru danas u BiH živi 553 tisuće Hrvata, a prema popisu iz 1991. bilo ih je 760.852. Razlika od 207.000 tisuća pokazuje kako danas u BiH nedostaje 27,3 posto Hrvata.

Brojka od skoro 30 posto Hrvata, koji su nestali u razdoblju između dva zadnja popisa stanovništva, zorno dokazuje tko je najveća žrtva rata u BiH i tko je  nad kime tijekom rata izvršio etničko čišćenje s elementima genocida, a  poslije rata institucionalnim terorizmom. Nikome nije jasno zašto više nema Hrvata u njihovim stoljetnim domovima Središnje Bosne koju je okupirala gandijevski predobra muslimanska vojska, tzv. Armija BiH?!

Hrvati u BiH opstali su samo na području pod kontrolom HVO-a, odnosno Herceg-Bosne u kojoj su bili institucionalno i vojno organizirani.

Na pitanje novinara „Što se događalo u bošnjačkim logorima?“, gosp. Tokača je odgovorio: „Želim vas samo upozoriti da nisu postojali nikakvi bošnjački logori.“?! On poput velikobošnjačkih političara, medija i prosječno poštenog Bošnjaka, sve bošnjačke logore za Hrvate jednostavno naziva „Objektima“ u kojima su hrvatski civili i „agresori“ na tzv. državu Bosnu privedeni zbog rekreativne rehabilitacije.

Od UN-a službeno registriran 331 bošnjački logor – protupravno zatvoreno 14.444 Hrvata od čega 10.346 civili, a 4098 vojnici, sa 632 ubijenih, 50 logoraša ritualnim odsijecanjem glave – za Tokača su „pojedinačni incidenti“.

Ista ekipa istim stilom na svaku obljetnicu  bošnjačkih tragedija navode kojem narodu pripadaju ubijene žrtve i kojeg naroda vojska ih je ubila. Kada na red dođu obljetnice hrvatskih ubijenih žrtava od strane bošnjačke vojske onda Bošnjaci kolektivno fasuju Alzheimera i ne navode kojem narodu žrtve pripadaju, niti čija vojska ih je ubila. Tek kratko i šturo navedu obljetnicu STRADANJA civilnih žrtava tijekom rata u BiH. Žrtve nisu Hrvati ubijeni od strane bošnjačke vojske, nego tek civili stradali valjda od prirodnih nepogoda, groma ili roja divljih stršljenova.

Email poruka Mirsada Tokača zašto Hrvati u BiH moraju biti Bosanci

Zašto se Mirsad Tokača odlučio na prekrštavanje drukčijih u Bosance, vidimo iz jednog njegovog emaila kojeg sam dobio od jedne Bošnjakinje.

Citat – original email bez intervencije u pravopisne greške:

„Postovana gospođo ……

Na takvu primjedbu koju sam dobio u Širokom Brijegu odgovorio sam kontra pitanjem, a ono glasi: A zašto se Franjevačka nadbiskupija zove Bosna Srebrena, te zašto je kardinal Puljić kardinal Vrhbosanske nadbiskupije? Zapravo radi se o zlonamjernim i često glupim pitanjima. Historijsko ime naše zemlje je Bosna, a njeno Ustavno ime je Bosna i Hercegovina. Dakle, ja koristim oba naziva ravnopravno. U tekstu ćete naći i jedan i drugi naziv. Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu i na Podrinje i na Krajinu. Dakle Bosna ima nekoliko regija. Meni se više sviđa i istinitije je, a to je i moj politički stav, da se našoj zemlji, prije ili kasnije, traba vratiti njeno historijsko ime.

Dakle, Bosanska knjiga mrtvih sadrži imena svih građana države koja se ovog časa zove Bosna i Hercegovina,ali to ničim ne sprječava da ja koristim naslov koji sam odabrao jer on podrazumjeva i pokrajine te države, pa ćete u knjizi naći da sam teritorijalno projekat podijelio po dolinama rijeka, pa koristim termine regija koje su po tim dolinama rjeka i dobile nazive – Podrinje, Posavina, Pounje itd.

S poštovanjem,

Mirsad Tokača, autor “Bosanske knjige mrtvih”.

Najkrvavija Tokačeva rečenica, s potencijalom još većeg prolijevanja krvi, stvarno  je uvjerenje svih prosječno poštenih Bošnjaka, tj. „Bosanaca“: „Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu“.

Kako bi pravedni Tokača izdržao obrnuti naslov – „Hercegovački popis mrtvih“ – u kojem se Bosna ne spominje jer je tek regija unutar Hercegovine, ili još bolje unutar Huma starijeg od Bosne?! Hoće li Tokača za Sarajevo tražiti službeno vraćanje predislamskog prvobitnog imena Vrhbosna, a za Tuzlu ime Soli, i za sve druge islamizirane nazive u BiH kao što to već čine od njega spomenuti kardinal i franjevci na koje se on referira? Hoće li tu njegovu Bosnu vezati na oporuku zadnje kraljice Katarine Kosače-Kotromanić ili i dalje ostaje uz poturčenog Srbina Aliju Izetbegovića koji je BiH ostavio u amanet Turskoj?

Strani donatori

IDC pored bošnjačke paradržave doniraju i vlade država Švicarske, Norveške, Švedske i SAD-a. Svi oni sa svojim novcima imaj pravo istraživati sve i svašta ali nemaju pravo izvrtati istinu i hrvatske ratne žrtve prekrštavati u tzv. Bosance. Na stranu činjenica da navedene donatorske države nisu službeno priznali i diplomatske odnose uspostavili s Bosnom, nego državom BiH.

Politički kapital besramno uciganjen na kostima poginulih podsjeća na manipulacije i različito viđenje kada su u pitanju i žrtve iz WWII – mahanje nikada znanstveno utvrđenim brojem žrtva Jasenovca i nametnuta šutnja o žrtvama Bleiburga. Srebrenica i „Bosanska knjiga mrtvih“  Velikobošnjake mobilizira za unitarizam i rat. A rata će biti jer Tokača kaže: „Opet se vraćam na pomirenje. Ono je nemoguće jer je riječ o najtežem zločinu“.

Velikobošnjački balijanluk u bosnistanluku

Je li vjeran sebi „humanist“ Mirsad Tokača  „neovisni“ stručnjak ili politikant pokazalo je njegovo političko aktiviranje. Član je glavnog odbora Stranke za BiH. Vidi fiškala – zašto umjesto BiH nije Stranka za Bosnu kad je već pojasnio zašto mora biti Bosna?!  Ova „građanska“ fora u stvari je velikobošnjačka nacional-socijalistička stranka čija platforma negira postojeći Ustav BiH i u njemu tri konstitutivna naroda. U to ime umjesto pomirenja u BiH moguća je samo bosnizacija svakog nebošnjačkog  pokretnog i nepokretnog sadržaja.

Što očekivati drugo od stvorenja koje je odraz  demonstracije sile ( strani moćnici, petrodolari i unitarističko iživljavanje od sitnog usitnjene duše iz koje Velikobošnjo potiče)  osim da bude žrtvama poguban, a za nepravdu i zlo savršen. Dok poluotvorenim očima škiljeći nišani sve drukčije od njegovog „bosanskog“ balijanluka, otrov raste kao kvasac ušuškan na toplom radijatoru u velikobošnjačkoj kuhinji. Moralni mafijaš sa slamkom u ustima za sisanje „nevjerničke“ krvi, savjest presvučena mat-crnom folijom ispod koje svaka nebošnjačka duša postaje nevidljiva.

Je li mjera pretjerana? Ma kakvi. Okot nastao bludom između stranog dr. Jekylla i domaćeg Mr. Hydea začetog u Islamskoj deklaraciji, svako inzistiranje na  od njih zakinutim pravima Hrvata naziva ustašlukom, fašizmom, škutorstvom, agresijom, separatizmom, potomcima prababa koje su njima dragi Turci 500 godina guzili. Takve velikobošnjačke sure nisu pretjerane, ni fašizam, nego su demokracija tolerantnih džamijaša, dobrih Bošnja, a kada politikantstvo  zatreba i građanskih Bosanaca.

Jer Bošnjaci za vodećeg „neovisnog“ intelektualca imaju tako dobrog krivotvoritelja kao što je Mirsada Tokača, nije nikakvo čudo što će poradi „Bosanaca“ iz groba ustati Darwin, otac bezbožničke evolucije. Uskrsnut će nakratko, tek toliko da bi velikobošnjačku evoluciju svih nebošnjaka u Bosance uklesao u svoj nadgrobni epitaf: “Čovječanstvo je nastalo od Bosanaca i zato se od danas više ne zovem Charles Robert Darwin nego Chamil Ramo Dervish. MašAllah“!

Hrvatske ratne žrtve ne umiru, osim ako ih se živi Hrvati ne odreknu

Na Tokačeve brojne marifetluke jako precizan poučak dao je Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH.

“Manipulira se. Postoje žrtve o kojima se može govoriti i o kojima treba šutjeti. To je zbog međunarodnog pritiska i utjecaja stranih sila koje stoje iza haaškog suda, jednostavno kada se pogledaju podaci o stradanjima u BiH o procesuiranju na MKSJ i Sudu BiH vidi se jedan takav odnos”.

Nakaze velikobošnjačkog unitarizma, kao i njihovi cirkusantski mentori iz dijela međunarodne zajednice, svojim djelovanjem u BiH izazivaju mučninu kod svih onih koji su ikada u svojim glavama spajali civilizacijske pojmove kao što su demokracija, pravo, pravda, legitimitet i legalitet.

Velikobošnjačko zlo je kao rijeka ponornica koju vidiš pa ne vidiš, ali i kada je i ne vidiš živa je, teče, kopa svoje korito i samo se zbog prepreka privremeno sakrije i prvom prigodom opet izviri.

Ne znaju oni kako nema tog zakon koji će  iz srca i svijesti Hrvata Herceg-Bosne iščupati njihove svetinje. Herceg-Bosna i hrvatski Mučenici  Hrvatima su njihove oči kojima gledaju u budućnost njih samih i njihove djece,  i takvim očima ta djeca će gledati budućnost njih i  svoje djece, dok je Božje volje da ovaj svijet postoji i u njemu Hrvati i Herceg-Bosna ponosna.

Pokoj vječni daruj Gospodine svim hrvatskim Mučenicima i našim preminulim Svetinjama.

Filip Antunović/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koga (ne) brani pučka pravobraniteljica?

Objavljeno

na

Objavio

Institut pučkog pravobranitelja zamišljen je kao pomoć slabijima i nedovoljno zaštićenima kad se tijela vlasti ogriješe o zakone i proceduru na njihovu štetu. Već sama spoznaja o kvarljivoj naravi vlasti čini ovu službu potrebnom, plemenitom i smislenom. Kako se radi o institutu Republike Hrvatske, on bi po logici stvari trebao biti instrument zaštite prije svega njezinih državljana. Bilo bi apsurdno kad bi pučki pravobranitelj Republike Hrvatske interes neznanca, kršitelja zakona, pretpostavio interesu oštećenog hrvatskog državljanina u slučaju kad su oni suprotstavljeni. No, ova vremena, koja tako tvrdoglavo prkose iskustvu svih prethodnih, svjedoče upravo toj pojavi.

Piše: Grgur S./Kamenjar.com

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović ne mari odveć za elementarno pravo na sigurnost hrvatskih državljana nastanjenih na ionako već rijetko naseljenim područjima kojima dulje vrijeme nezakonito prolaze skupine neznanaca. Pa tko ne bi osjećao nemir – bio djed, baka, ili mlađi par s djecom koji se odvažio ostati u tim sve pustijim krajevima – znajući da im se zavičajem u manjim ili većim skupinama smucaju neznanci kojima je kazneno djelo – ilegalni prijelaz državne granice – bilo prvo što su učinili ušavši u Hrvatsku? Međutim, pučka pravobraniteljica ne proziva državne institucije zato što je hrvatskim državljanima smanjena kakvoća života ugrožavanjem prava na mir i sigurnost. Naprotiv, mršti se na one koji surađuju s policijom i prijavljuju došljake nepoznatog identiteta čiji tranzit preko Hrvatske ugrožava njezin nacionalni interes prvog reda – ulazak u Schengen. U združenom pothvatu s medijskim agitpropom ona građansku budnost i lojalnost državi predstavlja histerijom i širenjem panike, a pošalice lokalnih pijanaca širenjem netrpeljivosti prema kršiteljima zakona. Kao lijek nudi edukaciju i preodgoj domicilnog stanovništva kako bi razvilo ravnodušnost prema vladavini zakona. Neke, eto, pod stare dane čeka škola u kojoj će naučiti kako im se ono što vide vlastitim očima samo pričinja i kako su samo umislili da se osjećaju nelagodno.

S druge strane, zdrav razum govori da došljaci, već i iz iznudice u koju su se kršeći zakon sami doveli, čine kaznena djela u znatno iznadprosječnoj mjeri. No, vijesti o provalama i krađama na područjima kojima prolaze nema ni za lijeka. Možda zato što ti primjeri nisu tek pojedinačni? Točno je, ne čine to svi, ali dovoljno je da to rade samo neki pa da osjećaj sigurnosti domaćih ljudi bude ozbiljno narušen.

Pučku pravobraniteljicu očito ne smeta polovičan uspjeh hrvatske policije u provođenju temeljne joj zadaće – očuvanja sigurnosti hrvatskih državljana i drugih koji borave zakonito na hrvatskom tlu. No, zato policiju uredno proziva kad obavlja svoj posao ne dajući neznancima nasilno ući u Hrvatsku. Čini to pregrubo za njen ukus pa joj u specifičnim, izvanrednim okolnostima traži dlaku u jajetu, oglašavajući se već i u svezi najmanjeg proceduralnog propusta. I kako se onda ne zapitati – prava kojeg to puka brani pučka pravobraniteljica? Onog koji je plaća i drži se zakona? Ili onog koji je ne plaća i krši zakon? Možda se odgovor krije u tome da ju, uz puk koji je plaća, plaća i isti onaj koji plaća putešestvije neznanaca izdaleka i njima upravlja? Doduše, postoji mogućnost i kako vlastitoj državi štetu čini iz ideala. No, u tom slučaju riječ je o teškom oboljenju koje zahtijeva pojačani medicinski tretman i strogu karantenu.

Ako je u pitanju potonje, to je zacijelo vjerodostojniji pokazatelj krize hrvatskog zdravstva od onih kojima saborski zastupnici, navlastito liječnici među njima (Ines Strenja Linić, Željko Jovanović i Božo Petrov), redovito sablažnjavaju javnost. Liječnici su to za kojima pacijenti, otkad im ne stoje više na usluzi, čini se, ne plaču. Primjerice u Metkoviću, otkad psihijatar Petrov tamo ne ordinira, opće duševno zdravlje se, barem ako je suditi prema rezultatima lokalnih izbora, poboljšava. I onda takvi napadaju ministra Kujundžića, koji pored vođenja iznimno osjetljivog ministarstva, kao vrhunski liječnik nalazi vremena obavljati složene operacije koje su pitanje života i smrti. To naravno ne znači nužno i da je dobar ministar. Ipak, nešto znači to što se Kujundžić pokazao prvim hrvatskim ministrom zdravstva u čijem je mandatu zaustavljen rast duga, štoviše smanjen je s 8,3 na 7,5 milijardi kuna. Time se, doduše, morao pohvaliti sam budući za to nitko ne pokazuje interes. Jer čemu razglabati o Hrvatima tako neatraktivnim temama kao što su tamo neke milijarde?

I kako to obično bude, bilo je tek pitanje vremena kad će sabornike liječnike u harangi na hrvatsko zdravstvo slijediti sabornici pacijenti. Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić izabrala je sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Mediji opsjednuti brisanjem granica između intimnog i javnog – sad posebno zainteresirani jer je riječ o zastupnici koja dolazi iz sredine koja figurira kao konzervativna, a preodgoj njezinih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama. U sklopu još jednog priloga produbljivanju hrvatskog demografskog ponora stvorili su dojam kako bolnicama hara sekta liječnika i medicinskih sestara koji se sadistički iživljavaju nad ženama koje su proživjele osobnu i obiteljsku traumu.

Zastupnica Ninčević Lesandrić je iz pozicije političke moći sasula niz neistina i uvreda medicinskoj ekipi iz KBC-a Split – od srednjovjekovnog tretmana do nemarnog odnosa i pomanjkanja ljudskosti. Predstojnik Klinike za ginekologiju i porode KBC-a Split, Deni Karelović prirodno je reagirao kako bi zaštito dignitet svoje radne sredine. Demantirao je zastupnicu, a kako bi drukčije, nego iznijevši istinu. Čim je istina izašla na vidjelo, žurno je proradio na nju alergičan medijski pendrek taksativno navevši što je sve predstojnik prekršio – od Hipokratove zakletve do 5 prijestupa regulative o zaštiti osobnih podataka i prava pacijenata. Dakle, saborskim imunitetom zaštićena k’o lička medvjedica, k tome i medijski vatreno podržana, Ninčević Lesandrić može javno prozivati i blatiti ljude temeljem vlastitog dojma, a oni se, našavši se na stupu srama, ne smiju braniti. Slučaj kao stvoren za intervenciju pučke pravobraniteljice, ali od nje se nije glasa čulo. Možda je i bolje što nije, jer bi se, po svoj prilici, i sama pridružila cipelarenju slabijeg. Uostalom, iz njezina se djelovanja jasno razaznaje kako dijeli isti cilj kao i vlasnici medija u Hrvatskoj, ali i politička opcija Ninčević Lesandrić. Taj cilj je očit – da ovome, iz dana u dan sve manjem broju liječnika i medicinskih sestara koje Hrvatska još ima, život dovoljno zgade pa da odu. Bez brige, ima tko ih hoće. Istodobno, tamo gdje ih tjeraju za umijećima Lore Vidović i Ninčević Lesandrić ne vlada ni približna pomama. Takvih imaju sasvim dovoljno. Samo, osakati li se kadrovski hrvatsko zdravstvo, tko će onda “mučiti” po hrvatskim bolnicama? Pa očito neki drugi – tko zna s kojih sve strana. A nisu li i ovi koji Hrvatskom prolaze, pritom uživajući punu zaštitu i brigu pučke pravobraniteljice, predstavljani liječnicima?

Ipak, u Europi nije sve tako izvitopereno. Postoje još oaze u kojima zdrava logika nije posve zamrla. Ovih je dana pozornost dijela javnosti izazvao zubom vremena načeti Nizozemac zahtijevajući da mu se i službeno smanji dob za nekih dvadesetak godina. Kaže, kako bi povećao izglede u vabljenju žena. Osim toga, osjeća se mlađim pa neka država uskladi svoje evidencije s njegovim osjećajem. Logično! Jer ako je temeljem subjektivnog osjećaja moguće promijeniti spol, zašto ne bi i dob? Ako je dopušteno, štoviše tretira se kao ljudsko pravo, negirati objektivnu stvarnost tamo, što ne bi i ovdje? Ma koliko ta objektivna stvarnost bila neumoljiva. Jer jednako kao što kirurški zahvati i hormonalne terapije ne mogu promijeniti šifru spola zapisanu u DNK, tako ni čudotvorne kremice i nakupine botoksa ne mogu skratiti prošlost. Ipak, pragmatični Nizozemac će se morati još malo strpjeti dok se neka nizozemska Lora Vidović ne izbori za pravo za kojim je zavapio. Dotle će ekskluzivni privilegij administrativne promjene dobi u njegovoj zemlji, a i diljem Europe, moći uživati tek došljaci s početka ove priče. Mogu to zahvaliti, među ostalim, i nesebičnoj pomoći pučke pravobraniteljice RH i jataka joj. Namjerno zametnuvši identifikacijske dokumente iz matičnih zemalja, oni mogu deklarirati dob po volji. Prilično često odlučuju vratiti se u maloljetnost budući to pruža najšire mogućnosti primjene. Orobe li nekog, ukradu li što, istuku li ili siluju nekog, očekuje ih blaža kazna i upućivanje u ustanovu za maloljetnike umjesto u zatvor. Uz to, umjesto deportacije, slijedi im nekakav program rehabilitacije o trošku države čije su državljane oštetili.

Oni se, za razliku od romantičnog Nizozemca, ne zamaraju time da se moraju svidjeti pripadnicama suprotnog spola, a još manje se opterećuju njihovim pristankom. Naime, u njihovoj kulturi on uopće nije potreban. Kad im domaćini već daju sve što im treba, a da to sami nisu ničim zaslužili, jednostavno misle da su u samoposluživanju pa se onda valjda mogu poslužiti i njihovim kćerima i ženama. Logično! Potvrda je to kako koloplet nevidljivom rukom vođenih potpunih nelogičnosti, kojeg je pučka pravobraniteljica RH tek jedan marljivi kotačić, na koncu neumitno vodi ka čistoj logici – kao svjetlu na kraju tunela!… Samo, koji svjetlonoša to svjetlo nosi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Marakeški kompakt neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’?

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine predjedniče hrvatske vlade, vjerujem da nisam bio jedini koji je gledajući aktualno prijepodne u Saboru po tko zna koji put ostao duboko posramljen dometima hrvatskog parlamentarizma.

Istina je, dobro ste rekli, lijeva strana sabornice beznadno je jalova u svojim djetinjastim pokušajima da retoričkim pitanjima zarade koji politikantski bod u izravnom televizijskom prijenosu, no ni desna nije ništa plodonosnija u svojim otrovnim napadima i kontranapadima.

Otrov je u potocima tekao iz sabornice! Nažalost, moram reći da ste vi osobno posebno uspješni u dozivanju sad već arhetipske prispodobe o saborskom kokošinjcu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Nije pri tome nimalo utješno što se vi potvrđujete kao pijetao koji može učinkovito nadkukurijekati sve ostale, jer u usporedbi s vama sad nam već ubrzano iz sjećanja blijedi donedavno legendarna bahatost Zorana Milanovića.

Da, tako je to, reći ćete, prvo Krešo Beljak vas posprdno pita kako se osjećate u lopovskom HDZ-u, pa mu vi vratite milo za drago podsjećajući ga na njegovu provalničku „karijeru“, da bi zatim on u replici nastavio bijesno potežući iz korica pitanje koje je u Hrvatskoj popularnoj kulturi postalo majka svih pitanja: „A gdje si ti bio 1991.?!?“

No, dobro, Beljak pita retorički, ali bez obzira na provokativnost i eventualnu malicioznost između redaka, Bruna Esih vam postavlja sasvim legitimno pitanje koje zahtijeva konkretan odgovor: Možda smo mi svi neznalice koji su sve krivo shvatili, ali zašto, pobogu, sve više država kaže da neće „potpisati“, odnosno svojom prisutnošću u Marakešu potvrditi Globalni kompakt koji je ovih dana postao tema u svim medijima?

Razlozi zbog kojih ne smijemo prihvatiti ‘Marakešku deklaraciju’

Hrvatskoj javnosti dužni ste niz konkretnih odgovora na vrlo konkretna pitanja o Marakeškom sporazumu, no umjesto tog dobili smo samo još jedno prepucavanje. Nije mi nimalo drago kad se „uvažena zastupnica“ spušta na razinu peškaruše, no još mi je manje drago kad joj „uvaženi predsjednik vlade“ manirom kočijaša negospodski uzvraća ispod pojasa.

Prozvali ste je zbog „najniže vrste populizma“, ona je vama uzvratila da vam „u ovom ratu anemija ne može biti opravdanje“. No, nekoliko sati kasnije, dakle pretpostavljam hladne glave, usporedili ste je s nacističkim zločincem, doglavnikom i zadnjim poglavnikom Trećeg Reicha, ni manje ni više nego s Josephom Goebbelsom, kad ste rekli da se u „u nekim drugim vremenima u nekoj drugoj državi mogla kandidirati za ministricu narodnog prosvjetiteljstva i propagande“?!? Naravno, teško je vjerovati da je to slučajnost i niste znali da je to bila Goebbelsova funkcija.

Hoćete li se i vi to pretvoriti u dežurnog lovca na naciste, fašiste i ustaše, kao da takvih već nemamo dovoljno? Jesu li svi oni koji su protiv politike legaliziranja masovnih seoba naroda i u vašim očima ne samo zatucani marginalci već automatski i krajnji desničari, najniži populisti, zatucani ekstremisti te na koncu – fašisti?

Je li to onda i vaša poruka austrijskom kancelaru Kurzu, čelnicima Mađarske, Slovenije, Slovačke, Poljske? Hoćete li preuzeti i Milanovićevu posprdnu doskočicu o „ekipici“? Je li sad Trump šef te „ekipice“? Pitanje je itekako utemeljeno, jer svatko tko je pročitao famozni Globalni kompakt ostaje začuđen tvrdnjama da se on bavi isključivo legalnim migracijama te da se radi o neobvezujućem meniju s kojeg svaka država može uzeti što god joj odgovara.

Naime, tekst „sporazuma“ sugerira posve suprotno od toga. Kako se to može za neki „sporazum“ reći da je „neobvezujući“ kad se na njegovih tridesetak stranica na istaknutom mjestu fraza „obvezujemo se“ navodi čak 46 (slovima: četrdesetšest) puta?!?! K tome, 49 (četrdesetdevet) puta na istaknutom mjestu je i riječ „obveza“.

Zapravo, cijeli tekst je po svojoj prirodi detaljno objašnjenje niza eksplicitnih obveza koje preuzimaju zemlje koje sporazumu pristupaju.

Dakle, lideri slobodnog svijeta možda se u Marakešu neće sastati kako bi nešto potpisali, ali svakako će svojim prisustvom poput malih pionira potvrditi svoju prisegu pravilima novog svjetskog poretka, pravilima koja prije toga nisu pojasnili svojim građanima, niti svojim biračima. Je li možda baš to pravi razlog što se sporazum ne potpisuje? To što bi u suprotnom njegova ratifikacija tražila i ne baš ugodnu raspravu u nacionalnim parlamentima?

Zašto nam silom namećete ‘Marakešku deklaraciju’ ako je ‘pravno neobvezujući dokument’?

Dakle, bez obzira što ne može biti izravnih pravnih posljedica za zemlju koja prihvati Globalni kompakt pa ga zatim u cijelosti ili djelomično ne provodi, posve je nejasno, gospodine predsjedniče Vlade RH, kako biste se vi to mogli pojaviti u Marakešu te time, koliko god to deklarativno bilo, svojim prisustvom osnažiti djelovanje Globalnog kompakta, a da zatim kažete da on vas ne obvezuje?

Kako biste mogli pozdraviti dokument kojim u suštini 46 puta izgovarate „obvezujem se“, a zatim po povratku u Zagreb reći „ne, to mene ne obvezuje“?

Gospodine premijeru, jasno je da je to priča za malu djecu, jer nitko za vas ne misli da ste neozbiljni poput premijera Zorana Milanovića, koji je zbog ulaska u EU prihvatio europsku pravnu stečevinu, a zatim kad je dobio što je htio odmah drugi dan na stol stavio lex Perković. Svi za vas znaju da ste discipliniran europski igrač te da takva riječ – barem vas – itekako obvezuje. Molim vas, razuvjerite nas ako smo u zabludi.

Naravno, ništa od toga ne bi bilo neki veliki problem kad sam sadržaj Globalng kompakta ne bi bio tako ambivalentan. Naime, iako se u kompaktu ističe da se on ne bavi ilegalnim migracijama, posve je očito da to nije tako.

Kroz cijeli tekst se zapravo navode prakse kojima bi se de facto legalizirale i one migracije koje danas smatramo ilegalnima, od nezakonitog prelaska granice do trgovine i krijumčarenja ljudi.

Posve je jasno da ovaj sporazum nije sastavljen tek kako bi se definiralo i uredilo interkontinentalno tržište radne snage, već kako bi se legalizirale, olakšale i ubrzale masovne seobe naroda, prije svega prema Europi i Sjevernoj Americi, koje bi iz temelja promijenile ta društva u koja dolaze.

A to jest problem, jer nema ni jedne europske nacije koja ima kapacitet bez dubokih tektonskih poremećaja primiti milijune s drugih kontinenata i iz drugih civilizacija. Moć njihove apsorpcije daleko je ispod desetaka milijuna kakve predviđaju razni dokumenti i scenariji UN-a.

Naravno, uvoz radne snage s drugih kontinenata je nešto na što svaka država ima puno pravo u skladu s vlastitim potrebama, pa je dobro i da se na globalnoj razini uredi da ti radnici pojedinačno uživaju puna radna prava te apsolutnu zaštitu ljudskog dostojanstva, što u praksi nije uvijek slučaj.

No, ovdje se govori o uvozu čitavih zaokruženih zajednica, milijunskih masa kojima bi zemlje domaćini trebale otvoriti vrata, a što je u očima autora Globalnog kompakta ne samo nužno zlo nego i najpoželjniji alat za dugoročni demografski inžinjering i rast gospodarstva. Jasno je da žrtve krijumčara ljudi ne treba kažnjavati, to nije dvojbeno, ali jest, između ostalog i naprimjer, dvojbeno to što bi zemlje domaćini trebale izdavati dokumente onima koji dolaze bez isprava, te im priznavati ne samo formalne nego i neformalne kvalifikacije.

U najmanju ruku, o tome bi se trebalo raspravljati u nacionalnim parlamentima. Ni rasprava u Saboru nebi trebala biti na kraju balade, već na samom početku. Omogućite nam to! To je vaša dužnost! Odgovori poput vašeg nedavnog „moje je duboko uvjerenje da za to nema potrebe“ u demokratskoj Hrvatskoj trebali bi biti apsolutno neprihvatljivi.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, slažem se da u ovom trenutku ne treba histerizirati, jer izravne prijetnje Hrvatskoj nema. Ništa se u Hrvatskoj neće dramatično promijeniti dan nakon što se vi ili ministrica vanjskih poslova vratite iz Marakeša.

Kamo sreće da oni migranti koji u ovom trenutku vijugaju hrvatskim šumama i gorama žele ostati u Hrvatskoj! Bile bi to slatke brige, znak da je Lijepa naša nekom ipak poželjna kao novi dom. Nažalost, svi oni žele svoju bolju budućnost tražiti na nekom boljem mjestu, zajedno sa stotinama tisuća Hrvata koji tamo putuju nešto udobnije, ali s kartom u jednom smjeru.

Ne, nipošto ne treba ni tim ilegalnim migrantima oduzimati njihovu ljudskost. I oni imaju svoja temeljna prava. I treba ih dodatno zaštititi. No, oni ne smiju poslužiti kao alat za preustroj europskih nacionalnih država i rušenje onoga što u europskim nacijama većina smatra svojim temeljnim vrijednostima.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, razumijem da nije lako, te da vam vjerojatno djeluje poprilično iracionalno kad vas s jedne strane optužuju da umjesto iseljenih Hrvata želite uvesti milijune iz Afrike i Azije, a s druge strane vas prozivaju zbog nehumanih postupaka prema ilegalnim migrantima koje policija navodno krvave vraća u BiH.

No, i to je posljedica prakse da se odluke ne donose u hrvatskom parlamentu nakon javnih rasprava, već u zatvorenim kružocima u krugu ljudi koji su svoje karijere započeli duž istog hodnika na Zrinjevcu, koji ne osluškuju bilo naroda, već neke još zatvorenije kružoke u svjetskim centrima moći.

Gospodine premijeru, mogao bih čak prihvatiti objašnjenje koji dajete vi i gospodin Juncker, da su se u nekim europskim zemljama predomislili oko Marakeškog kompakta prije svega zato što su pod pritiskom onih koji ga – nisu ni pročitali.

No, nakon što sam ga pročitao, još sam uvjereniji da su oni koji su ga bez potpitanja prihvatili to napravili – prije svega zato što ga ni oni sami nisu pročitali. Jer da jesu, sasvim sigurno bi potpitanja itekako imali! Vaša je dužnost bila na njih proaktivno odgovoriti! Srdačan pozdrav!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Od Istanbula do Marakeša

 

 

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari