Pratite nas

Kolumne

Ubijeni Svi sveti – ‘Bosanska knjiga mrtvih’ hrvatske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a Hercegovinu u Bosnu

Objavljeno

na

Hrvati katolici svakoga 01. studenoga obilježavaju katolički blagdan Svi sveti koji povezuju s obilaskom groblja, uređivanjem grobova i spomenom na mrtve. Samo Hrvati Herceg-Bosne neće imati kome na groblje otići jer njihovi u ratu nestali i ubijeni mučenici službeno nisu više Hrvati katolici. Država BiH – uzurpirana od Velikobošnjaka i dijela međunarodne zajednice -hrvatske mučenike je prvo lišila kršćanskog i hrvatskog identiteta, a zatim prekrstila u tzv. „Bosance“, baš kao Kulina bana. Smišljeno i nasilno njihove identitete guraju u najdublje jame zaborava.

Udruženi zločinački pothvat – velikobošnjačka država Bosna, bosanska nacija, bosanski jezik – ne daju mira ni mrtvim Hrvatima.  Zar bi inače u „tolerantnoj“ Tuzli još „tolerantniji“  Bosanci-Bošnje čak i stoljećima mrtvog Kulina bana  pretvorili u Bosanca ateistu, na sliku i priliku njima dragog Sejde Željka Komšića?!  U rujnu 2012. godine iz povelje Kulina bana, uklesane na spomeniku u parku, izbacili su dijelove rečenice kojima ban sebe definira kao kršćanina. Osunetili su  „u ime Oca, Sina i Svetoga Duha“ s početka, te „tako mi Bog pomogao i svo Sveto Evanđelje“ s kraja teksta.

Cilj Velikobošnjaka je uništiti povijesno sjećanje na kršanski identitet BiH u zamjenu za sintetičku Bosnu islamskog predznaka koja se tijekom višestoljetne otomanske okupacije nametnula nabijanjem na kolac, silovanjima, pljačkom i nasilnom islamizacijom kršćana, a danas institucionalnom terorizmom. Baš kao na predizbornom plakatu Sejde Željka Komšića. Eto, za Svi sveti sultanovi Bosanci će kršćaninu Kulin banu zapaliti svijeću, a ubijenim Hrvatima “kasapin” njihovih duša Mirsad Tokača jer ih je on  službeno prekrstio u „Bosance“. Istovremeno njegovi sarajevski i međunarodni ahbabi (jarani) preživjele Hrvate prebijaju dok u njima Boga ne ubiju,  nakon čega namah postaneš Bosanac ateist.

Sliku na kojoj je Zemlja okrugla „Bosanci“ jednostavno pocijepaju, jer im ne paše, a zalijepe svoju na kojoj je Zemlja kockasta kao sarajevska cigla. Zatim velikobošnjačke kuke tu sarajevsku ciglu prodaju bošnjačkim motikama, stranim hohštaplerima i hrvatskim dodrinašima. Oni se ne pitaju zašto su se  93` proglasili Bošnjacima, a ne  Bosancima u koje danas trpaju sve nebošnjačke i nemuslimanske narode u BiH?!

Tko je i što je Mirsad Tokača?

Od 1992. do 2003. ubojica za pisaćim stolom Mirsad Tokača bio je generalni tajnik Izetbegovićeve Državne komisije za ratne zločine u BiH, koja je svjetsku javnost  bombardirala s izmišljenih 300.000 ubijenih Bošnjaka i preko 200.000 silovanih Bošnjakinja.

Zatim je 2009. god. postao predsjednik Istraživačko-dokumentacijskog centra u Sarajevu (IDC), s akcentom na bošnjačke žrtve – podrazumijeva se. U tom razdoblju nastaje Tokačeva velikobošnjačka publikacija „Bosanski atlas ratnih zločina“ koja je bila nastavak bombardiranja s nešto smanjenim intenzitetom

Sunećenje mrtvih Hrvata – „Bosanska knjiga mrtvih“

Urlikanje, muku, politikantstvo i zavrzlamu, oko popisa stanovništva u BiH, koju je opijeno velikobošnjaštvo celebriralo u dvadesetogodišnjem iščekivanju brojčane nadmoći u BiH, Mirsad Tokača je 2013. godine vješto iskoristio za objavu publikacije „Bosanska knjiga mrtvih”. Hrvati i Srbi opet se opravdano nisu složili jer, između ostalog, protivno zdravom razumu „Bosanska knjiga mrtvih“ hrvatske i srpske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a većinskim Hrvatima naseljenu Hercegovinu u Bosnu. Sve što u BiH nije bošnjačko upornim ponavljanjem „bosanski“ zamirisalo je na Bosnu, čak i mrtvi, ne bi li velikobošnjački unitarizam stekao ekskluzivnu aureolu jedine žrtve i njome opravdao svoju hegemonističku aspiraciju na hrvatski prostor Herceg-Bosnu, a zatim i cijelu BiH.

Znakovit detalj na popisu ubijenih u Srebrenici na kojem je uočen pokušaj 500 živih Bošnjaka uvesti u svijet mrtvih, dok su na Spomen obilježje uklesana 72 Bošnjaka iako su poginuli puno prije srebreničke tragedije.

Najveće žrtve rata u BiH nije u podatcima IDC-a, nego u popisa stanovništva iz 2013.

Pritisnut činjenicama Tokača je u  „Bosanskoj knjizi mrtvih“ bio prinuđen višestruko umanjiti broj silovanih i ubijenih Bošnjaka. Umjesto prethodnih 300.000 ubijenih Bošnjaka objavio je podatak o „samo“ 95.940 ukupno poginulih svih stanovnika u BiH. Od toga – tvrdi on – oko 67 posto su Bošnjaci, 26 posto Srbi i oko sedam posto Hrvati, od čega civili čine 40 posto žrtava.

Međutim, od Bošnjaka željno iščekivani zadnji popis stanovništva u BiH (listopad 2013.) grdno se osvetio velikobošnjačkom mitu o njima kao ekskluzivnoj žrtvi rata.  Naime, prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine (BHAS), u BiH živi 1. 836.603  Bošnjaka, dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.908.956. Razlika od 66.353 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 3,5 posto Bošnjaka. Srba je  1.239.019 dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.366.104. Razlika od 127.085 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 9,3 posto Srba. Prema istom izvoru danas u BiH živi 553 tisuće Hrvata, a prema popisu iz 1991. bilo ih je 760.852. Razlika od 207.000 tisuća pokazuje kako danas u BiH nedostaje 27,3 posto Hrvata.

Brojka od skoro 30 posto Hrvata, koji su nestali u razdoblju između dva zadnja popisa stanovništva, zorno dokazuje tko je najveća žrtva rata u BiH i tko je  nad kime tijekom rata izvršio etničko čišćenje s elementima genocida, a  poslije rata institucionalnim terorizmom. Nikome nije jasno zašto više nema Hrvata u njihovim stoljetnim domovima Središnje Bosne koju je okupirala gandijevski predobra muslimanska vojska, tzv. Armija BiH?!

Hrvati u BiH opstali su samo na području pod kontrolom HVO-a, odnosno Herceg-Bosne u kojoj su bili institucionalno i vojno organizirani.

Na pitanje novinara „Što se događalo u bošnjačkim logorima?“, gosp. Tokača je odgovorio: „Želim vas samo upozoriti da nisu postojali nikakvi bošnjački logori.“?! On poput velikobošnjačkih političara, medija i prosječno poštenog Bošnjaka, sve bošnjačke logore za Hrvate jednostavno naziva „Objektima“ u kojima su hrvatski civili i „agresori“ na tzv. državu Bosnu privedeni zbog rekreativne rehabilitacije.

Od UN-a službeno registriran 331 bošnjački logor – protupravno zatvoreno 14.444 Hrvata od čega 10.346 civili, a 4098 vojnici, sa 632 ubijenih, 50 logoraša ritualnim odsijecanjem glave – za Tokača su „pojedinačni incidenti“.

Ista ekipa istim stilom na svaku obljetnicu  bošnjačkih tragedija navode kojem narodu pripadaju ubijene žrtve i kojeg naroda vojska ih je ubila. Kada na red dođu obljetnice hrvatskih ubijenih žrtava od strane bošnjačke vojske onda Bošnjaci kolektivno fasuju Alzheimera i ne navode kojem narodu žrtve pripadaju, niti čija vojska ih je ubila. Tek kratko i šturo navedu obljetnicu STRADANJA civilnih žrtava tijekom rata u BiH. Žrtve nisu Hrvati ubijeni od strane bošnjačke vojske, nego tek civili stradali valjda od prirodnih nepogoda, groma ili roja divljih stršljenova.

Email poruka Mirsada Tokača zašto Hrvati u BiH moraju biti Bosanci

Zašto se Mirsad Tokača odlučio na prekrštavanje drukčijih u Bosance, vidimo iz jednog njegovog emaila kojeg sam dobio od jedne Bošnjakinje.

Citat – original email bez intervencije u pravopisne greške:

„Postovana gospođo ……

Na takvu primjedbu koju sam dobio u Širokom Brijegu odgovorio sam kontra pitanjem, a ono glasi: A zašto se Franjevačka nadbiskupija zove Bosna Srebrena, te zašto je kardinal Puljić kardinal Vrhbosanske nadbiskupije? Zapravo radi se o zlonamjernim i često glupim pitanjima. Historijsko ime naše zemlje je Bosna, a njeno Ustavno ime je Bosna i Hercegovina. Dakle, ja koristim oba naziva ravnopravno. U tekstu ćete naći i jedan i drugi naziv. Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu i na Podrinje i na Krajinu. Dakle Bosna ima nekoliko regija. Meni se više sviđa i istinitije je, a to je i moj politički stav, da se našoj zemlji, prije ili kasnije, traba vratiti njeno historijsko ime.

Dakle, Bosanska knjiga mrtvih sadrži imena svih građana države koja se ovog časa zove Bosna i Hercegovina,ali to ničim ne sprječava da ja koristim naslov koji sam odabrao jer on podrazumjeva i pokrajine te države, pa ćete u knjizi naći da sam teritorijalno projekat podijelio po dolinama rijeka, pa koristim termine regija koje su po tim dolinama rjeka i dobile nazive – Podrinje, Posavina, Pounje itd.

S poštovanjem,

Mirsad Tokača, autor “Bosanske knjige mrtvih”.

Najkrvavija Tokačeva rečenica, s potencijalom još većeg prolijevanja krvi, stvarno  je uvjerenje svih prosječno poštenih Bošnjaka, tj. „Bosanaca“: „Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu“.

Kako bi pravedni Tokača izdržao obrnuti naslov – „Hercegovački popis mrtvih“ – u kojem se Bosna ne spominje jer je tek regija unutar Hercegovine, ili još bolje unutar Huma starijeg od Bosne?! Hoće li Tokača za Sarajevo tražiti službeno vraćanje predislamskog prvobitnog imena Vrhbosna, a za Tuzlu ime Soli, i za sve druge islamizirane nazive u BiH kao što to već čine od njega spomenuti kardinal i franjevci na koje se on referira? Hoće li tu njegovu Bosnu vezati na oporuku zadnje kraljice Katarine Kosače-Kotromanić ili i dalje ostaje uz poturčenog Srbina Aliju Izetbegovića koji je BiH ostavio u amanet Turskoj?

Strani donatori

IDC pored bošnjačke paradržave doniraju i vlade država Švicarske, Norveške, Švedske i SAD-a. Svi oni sa svojim novcima imaj pravo istraživati sve i svašta ali nemaju pravo izvrtati istinu i hrvatske ratne žrtve prekrštavati u tzv. Bosance. Na stranu činjenica da navedene donatorske države nisu službeno priznali i diplomatske odnose uspostavili s Bosnom, nego državom BiH.

Politički kapital besramno uciganjen na kostima poginulih podsjeća na manipulacije i različito viđenje kada su u pitanju i žrtve iz WWII – mahanje nikada znanstveno utvrđenim brojem žrtva Jasenovca i nametnuta šutnja o žrtvama Bleiburga. Srebrenica i „Bosanska knjiga mrtvih“  Velikobošnjake mobilizira za unitarizam i rat. A rata će biti jer Tokača kaže: „Opet se vraćam na pomirenje. Ono je nemoguće jer je riječ o najtežem zločinu“.

Velikobošnjački balijanluk u bosnistanluku

Je li vjeran sebi „humanist“ Mirsad Tokača  „neovisni“ stručnjak ili politikant pokazalo je njegovo političko aktiviranje. Član je glavnog odbora Stranke za BiH. Vidi fiškala – zašto umjesto BiH nije Stranka za Bosnu kad je već pojasnio zašto mora biti Bosna?!  Ova „građanska“ fora u stvari je velikobošnjačka nacional-socijalistička stranka čija platforma negira postojeći Ustav BiH i u njemu tri konstitutivna naroda. U to ime umjesto pomirenja u BiH moguća je samo bosnizacija svakog nebošnjačkog  pokretnog i nepokretnog sadržaja.

Što očekivati drugo od stvorenja koje je odraz  demonstracije sile ( strani moćnici, petrodolari i unitarističko iživljavanje od sitnog usitnjene duše iz koje Velikobošnjo potiče)  osim da bude žrtvama poguban, a za nepravdu i zlo savršen. Dok poluotvorenim očima škiljeći nišani sve drukčije od njegovog „bosanskog“ balijanluka, otrov raste kao kvasac ušuškan na toplom radijatoru u velikobošnjačkoj kuhinji. Moralni mafijaš sa slamkom u ustima za sisanje „nevjerničke“ krvi, savjest presvučena mat-crnom folijom ispod koje svaka nebošnjačka duša postaje nevidljiva.

Je li mjera pretjerana? Ma kakvi. Okot nastao bludom između stranog dr. Jekylla i domaćeg Mr. Hydea začetog u Islamskoj deklaraciji, svako inzistiranje na  od njih zakinutim pravima Hrvata naziva ustašlukom, fašizmom, škutorstvom, agresijom, separatizmom, potomcima prababa koje su njima dragi Turci 500 godina guzili. Takve velikobošnjačke sure nisu pretjerane, ni fašizam, nego su demokracija tolerantnih džamijaša, dobrih Bošnja, a kada politikantstvo  zatreba i građanskih Bosanaca.

Jer Bošnjaci za vodećeg „neovisnog“ intelektualca imaju tako dobrog krivotvoritelja kao što je Mirsada Tokača, nije nikakvo čudo što će poradi „Bosanaca“ iz groba ustati Darwin, otac bezbožničke evolucije. Uskrsnut će nakratko, tek toliko da bi velikobošnjačku evoluciju svih nebošnjaka u Bosance uklesao u svoj nadgrobni epitaf: “Čovječanstvo je nastalo od Bosanaca i zato se od danas više ne zovem Charles Robert Darwin nego Chamil Ramo Dervish. MašAllah“!

Hrvatske ratne žrtve ne umiru, osim ako ih se živi Hrvati ne odreknu

Na Tokačeve brojne marifetluke jako precizan poučak dao je Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH.

“Manipulira se. Postoje žrtve o kojima se može govoriti i o kojima treba šutjeti. To je zbog međunarodnog pritiska i utjecaja stranih sila koje stoje iza haaškog suda, jednostavno kada se pogledaju podaci o stradanjima u BiH o procesuiranju na MKSJ i Sudu BiH vidi se jedan takav odnos”.

Nakaze velikobošnjačkog unitarizma, kao i njihovi cirkusantski mentori iz dijela međunarodne zajednice, svojim djelovanjem u BiH izazivaju mučninu kod svih onih koji su ikada u svojim glavama spajali civilizacijske pojmove kao što su demokracija, pravo, pravda, legitimitet i legalitet.

Velikobošnjačko zlo je kao rijeka ponornica koju vidiš pa ne vidiš, ali i kada je i ne vidiš živa je, teče, kopa svoje korito i samo se zbog prepreka privremeno sakrije i prvom prigodom opet izviri.

Ne znaju oni kako nema tog zakon koji će  iz srca i svijesti Hrvata Herceg-Bosne iščupati njihove svetinje. Herceg-Bosna i hrvatski Mučenici  Hrvatima su njihove oči kojima gledaju u budućnost njih samih i njihove djece,  i takvim očima ta djeca će gledati budućnost njih i  svoje djece, dok je Božje volje da ovaj svijet postoji i u njemu Hrvati i Herceg-Bosna ponosna.

Pokoj vječni daruj Gospodine svim hrvatskim Mučenicima i našim preminulim Svetinjama.

Filip Antunović/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani.

Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja.

U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo!

Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu.

Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima.

Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.

Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala.

Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari