Pratite nas

Kolumne

Ubijeni Svi sveti – ‘Bosanska knjiga mrtvih’ hrvatske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a Hercegovinu u Bosnu

Objavljeno

na

Hrvati katolici svakoga 01. studenoga obilježavaju katolički blagdan Svi sveti koji povezuju s obilaskom groblja, uređivanjem grobova i spomenom na mrtve. Samo Hrvati Herceg-Bosne neće imati kome na groblje otići jer njihovi u ratu nestali i ubijeni mučenici službeno nisu više Hrvati katolici. Država BiH – uzurpirana od Velikobošnjaka i dijela međunarodne zajednice -hrvatske mučenike je prvo lišila kršćanskog i hrvatskog identiteta, a zatim prekrstila u tzv. „Bosance“, baš kao Kulina bana. Smišljeno i nasilno njihove identitete guraju u najdublje jame zaborava.

Udruženi zločinački pothvat – velikobošnjačka država Bosna, bosanska nacija, bosanski jezik – ne daju mira ni mrtvim Hrvatima.  Zar bi inače u „tolerantnoj“ Tuzli još „tolerantniji“  Bosanci-Bošnje čak i stoljećima mrtvog Kulina bana  pretvorili u Bosanca ateistu, na sliku i priliku njima dragog Sejde Željka Komšića?!  U rujnu 2012. godine iz povelje Kulina bana, uklesane na spomeniku u parku, izbacili su dijelove rečenice kojima ban sebe definira kao kršćanina. Osunetili su  „u ime Oca, Sina i Svetoga Duha“ s početka, te „tako mi Bog pomogao i svo Sveto Evanđelje“ s kraja teksta.

Cilj Velikobošnjaka je uništiti povijesno sjećanje na kršanski identitet BiH u zamjenu za sintetičku Bosnu islamskog predznaka koja se tijekom višestoljetne otomanske okupacije nametnula nabijanjem na kolac, silovanjima, pljačkom i nasilnom islamizacijom kršćana, a danas institucionalnom terorizmom. Baš kao na predizbornom plakatu Sejde Željka Komšića. Eto, za Svi sveti sultanovi Bosanci će kršćaninu Kulin banu zapaliti svijeću, a ubijenim Hrvatima “kasapin” njihovih duša Mirsad Tokača jer ih je on  službeno prekrstio u „Bosance“. Istovremeno njegovi sarajevski i međunarodni ahbabi (jarani) preživjele Hrvate prebijaju dok u njima Boga ne ubiju,  nakon čega namah postaneš Bosanac ateist.

Sliku na kojoj je Zemlja okrugla „Bosanci“ jednostavno pocijepaju, jer im ne paše, a zalijepe svoju na kojoj je Zemlja kockasta kao sarajevska cigla. Zatim velikobošnjačke kuke tu sarajevsku ciglu prodaju bošnjačkim motikama, stranim hohštaplerima i hrvatskim dodrinašima. Oni se ne pitaju zašto su se  93` proglasili Bošnjacima, a ne  Bosancima u koje danas trpaju sve nebošnjačke i nemuslimanske narode u BiH?!

Tko je i što je Mirsad Tokača?

Od 1992. do 2003. ubojica za pisaćim stolom Mirsad Tokača bio je generalni tajnik Izetbegovićeve Državne komisije za ratne zločine u BiH, koja je svjetsku javnost  bombardirala s izmišljenih 300.000 ubijenih Bošnjaka i preko 200.000 silovanih Bošnjakinja.

Zatim je 2009. god. postao predsjednik Istraživačko-dokumentacijskog centra u Sarajevu (IDC), s akcentom na bošnjačke žrtve – podrazumijeva se. U tom razdoblju nastaje Tokačeva velikobošnjačka publikacija „Bosanski atlas ratnih zločina“ koja je bila nastavak bombardiranja s nešto smanjenim intenzitetom

Sunećenje mrtvih Hrvata – „Bosanska knjiga mrtvih“

Urlikanje, muku, politikantstvo i zavrzlamu, oko popisa stanovništva u BiH, koju je opijeno velikobošnjaštvo celebriralo u dvadesetogodišnjem iščekivanju brojčane nadmoći u BiH, Mirsad Tokača je 2013. godine vješto iskoristio za objavu publikacije „Bosanska knjiga mrtvih”. Hrvati i Srbi opet se opravdano nisu složili jer, između ostalog, protivno zdravom razumu „Bosanska knjiga mrtvih“ hrvatske i srpske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a većinskim Hrvatima naseljenu Hercegovinu u Bosnu. Sve što u BiH nije bošnjačko upornim ponavljanjem „bosanski“ zamirisalo je na Bosnu, čak i mrtvi, ne bi li velikobošnjački unitarizam stekao ekskluzivnu aureolu jedine žrtve i njome opravdao svoju hegemonističku aspiraciju na hrvatski prostor Herceg-Bosnu, a zatim i cijelu BiH.

Znakovit detalj na popisu ubijenih u Srebrenici na kojem je uočen pokušaj 500 živih Bošnjaka uvesti u svijet mrtvih, dok su na Spomen obilježje uklesana 72 Bošnjaka iako su poginuli puno prije srebreničke tragedije.

Najveće žrtve rata u BiH nije u podatcima IDC-a, nego u popisa stanovništva iz 2013.

Pritisnut činjenicama Tokača je u  „Bosanskoj knjizi mrtvih“ bio prinuđen višestruko umanjiti broj silovanih i ubijenih Bošnjaka. Umjesto prethodnih 300.000 ubijenih Bošnjaka objavio je podatak o „samo“ 95.940 ukupno poginulih svih stanovnika u BiH. Od toga – tvrdi on – oko 67 posto su Bošnjaci, 26 posto Srbi i oko sedam posto Hrvati, od čega civili čine 40 posto žrtava.

Međutim, od Bošnjaka željno iščekivani zadnji popis stanovništva u BiH (listopad 2013.) grdno se osvetio velikobošnjačkom mitu o njima kao ekskluzivnoj žrtvi rata.  Naime, prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine (BHAS), u BiH živi 1. 836.603  Bošnjaka, dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.908.956. Razlika od 66.353 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 3,5 posto Bošnjaka. Srba je  1.239.019 dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.366.104. Razlika od 127.085 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 9,3 posto Srba. Prema istom izvoru danas u BiH živi 553 tisuće Hrvata, a prema popisu iz 1991. bilo ih je 760.852. Razlika od 207.000 tisuća pokazuje kako danas u BiH nedostaje 27,3 posto Hrvata.

Brojka od skoro 30 posto Hrvata, koji su nestali u razdoblju između dva zadnja popisa stanovništva, zorno dokazuje tko je najveća žrtva rata u BiH i tko je  nad kime tijekom rata izvršio etničko čišćenje s elementima genocida, a  poslije rata institucionalnim terorizmom. Nikome nije jasno zašto više nema Hrvata u njihovim stoljetnim domovima Središnje Bosne koju je okupirala gandijevski predobra muslimanska vojska, tzv. Armija BiH?!

Hrvati u BiH opstali su samo na području pod kontrolom HVO-a, odnosno Herceg-Bosne u kojoj su bili institucionalno i vojno organizirani.

Na pitanje novinara „Što se događalo u bošnjačkim logorima?“, gosp. Tokača je odgovorio: „Želim vas samo upozoriti da nisu postojali nikakvi bošnjački logori.“?! On poput velikobošnjačkih političara, medija i prosječno poštenog Bošnjaka, sve bošnjačke logore za Hrvate jednostavno naziva „Objektima“ u kojima su hrvatski civili i „agresori“ na tzv. državu Bosnu privedeni zbog rekreativne rehabilitacije.

Od UN-a službeno registriran 331 bošnjački logor – protupravno zatvoreno 14.444 Hrvata od čega 10.346 civili, a 4098 vojnici, sa 632 ubijenih, 50 logoraša ritualnim odsijecanjem glave – za Tokača su „pojedinačni incidenti“.

Ista ekipa istim stilom na svaku obljetnicu  bošnjačkih tragedija navode kojem narodu pripadaju ubijene žrtve i kojeg naroda vojska ih je ubila. Kada na red dođu obljetnice hrvatskih ubijenih žrtava od strane bošnjačke vojske onda Bošnjaci kolektivno fasuju Alzheimera i ne navode kojem narodu žrtve pripadaju, niti čija vojska ih je ubila. Tek kratko i šturo navedu obljetnicu STRADANJA civilnih žrtava tijekom rata u BiH. Žrtve nisu Hrvati ubijeni od strane bošnjačke vojske, nego tek civili stradali valjda od prirodnih nepogoda, groma ili roja divljih stršljenova.

Email poruka Mirsada Tokača zašto Hrvati u BiH moraju biti Bosanci

Zašto se Mirsad Tokača odlučio na prekrštavanje drukčijih u Bosance, vidimo iz jednog njegovog emaila kojeg sam dobio od jedne Bošnjakinje.

Citat – original email bez intervencije u pravopisne greške:

„Postovana gospođo ……

Na takvu primjedbu koju sam dobio u Širokom Brijegu odgovorio sam kontra pitanjem, a ono glasi: A zašto se Franjevačka nadbiskupija zove Bosna Srebrena, te zašto je kardinal Puljić kardinal Vrhbosanske nadbiskupije? Zapravo radi se o zlonamjernim i često glupim pitanjima. Historijsko ime naše zemlje je Bosna, a njeno Ustavno ime je Bosna i Hercegovina. Dakle, ja koristim oba naziva ravnopravno. U tekstu ćete naći i jedan i drugi naziv. Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu i na Podrinje i na Krajinu. Dakle Bosna ima nekoliko regija. Meni se više sviđa i istinitije je, a to je i moj politički stav, da se našoj zemlji, prije ili kasnije, traba vratiti njeno historijsko ime.

Dakle, Bosanska knjiga mrtvih sadrži imena svih građana države koja se ovog časa zove Bosna i Hercegovina,ali to ničim ne sprječava da ja koristim naslov koji sam odabrao jer on podrazumjeva i pokrajine te države, pa ćete u knjizi naći da sam teritorijalno projekat podijelio po dolinama rijeka, pa koristim termine regija koje su po tim dolinama rjeka i dobile nazive – Podrinje, Posavina, Pounje itd.

S poštovanjem,

Mirsad Tokača, autor “Bosanske knjige mrtvih”.

Najkrvavija Tokačeva rečenica, s potencijalom još većeg prolijevanja krvi, stvarno  je uvjerenje svih prosječno poštenih Bošnjaka, tj. „Bosanaca“: „Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu“.

Kako bi pravedni Tokača izdržao obrnuti naslov – „Hercegovački popis mrtvih“ – u kojem se Bosna ne spominje jer je tek regija unutar Hercegovine, ili još bolje unutar Huma starijeg od Bosne?! Hoće li Tokača za Sarajevo tražiti službeno vraćanje predislamskog prvobitnog imena Vrhbosna, a za Tuzlu ime Soli, i za sve druge islamizirane nazive u BiH kao što to već čine od njega spomenuti kardinal i franjevci na koje se on referira? Hoće li tu njegovu Bosnu vezati na oporuku zadnje kraljice Katarine Kosače-Kotromanić ili i dalje ostaje uz poturčenog Srbina Aliju Izetbegovića koji je BiH ostavio u amanet Turskoj?

Strani donatori

IDC pored bošnjačke paradržave doniraju i vlade država Švicarske, Norveške, Švedske i SAD-a. Svi oni sa svojim novcima imaj pravo istraživati sve i svašta ali nemaju pravo izvrtati istinu i hrvatske ratne žrtve prekrštavati u tzv. Bosance. Na stranu činjenica da navedene donatorske države nisu službeno priznali i diplomatske odnose uspostavili s Bosnom, nego državom BiH.

Politički kapital besramno uciganjen na kostima poginulih podsjeća na manipulacije i različito viđenje kada su u pitanju i žrtve iz WWII – mahanje nikada znanstveno utvrđenim brojem žrtva Jasenovca i nametnuta šutnja o žrtvama Bleiburga. Srebrenica i „Bosanska knjiga mrtvih“  Velikobošnjake mobilizira za unitarizam i rat. A rata će biti jer Tokača kaže: „Opet se vraćam na pomirenje. Ono je nemoguće jer je riječ o najtežem zločinu“.

Velikobošnjački balijanluk u bosnistanluku

Je li vjeran sebi „humanist“ Mirsad Tokača  „neovisni“ stručnjak ili politikant pokazalo je njegovo političko aktiviranje. Član je glavnog odbora Stranke za BiH. Vidi fiškala – zašto umjesto BiH nije Stranka za Bosnu kad je već pojasnio zašto mora biti Bosna?!  Ova „građanska“ fora u stvari je velikobošnjačka nacional-socijalistička stranka čija platforma negira postojeći Ustav BiH i u njemu tri konstitutivna naroda. U to ime umjesto pomirenja u BiH moguća je samo bosnizacija svakog nebošnjačkog  pokretnog i nepokretnog sadržaja.

Što očekivati drugo od stvorenja koje je odraz  demonstracije sile ( strani moćnici, petrodolari i unitarističko iživljavanje od sitnog usitnjene duše iz koje Velikobošnjo potiče)  osim da bude žrtvama poguban, a za nepravdu i zlo savršen. Dok poluotvorenim očima škiljeći nišani sve drukčije od njegovog „bosanskog“ balijanluka, otrov raste kao kvasac ušuškan na toplom radijatoru u velikobošnjačkoj kuhinji. Moralni mafijaš sa slamkom u ustima za sisanje „nevjerničke“ krvi, savjest presvučena mat-crnom folijom ispod koje svaka nebošnjačka duša postaje nevidljiva.

Je li mjera pretjerana? Ma kakvi. Okot nastao bludom između stranog dr. Jekylla i domaćeg Mr. Hydea začetog u Islamskoj deklaraciji, svako inzistiranje na  od njih zakinutim pravima Hrvata naziva ustašlukom, fašizmom, škutorstvom, agresijom, separatizmom, potomcima prababa koje su njima dragi Turci 500 godina guzili. Takve velikobošnjačke sure nisu pretjerane, ni fašizam, nego su demokracija tolerantnih džamijaša, dobrih Bošnja, a kada politikantstvo  zatreba i građanskih Bosanaca.

Jer Bošnjaci za vodećeg „neovisnog“ intelektualca imaju tako dobrog krivotvoritelja kao što je Mirsada Tokača, nije nikakvo čudo što će poradi „Bosanaca“ iz groba ustati Darwin, otac bezbožničke evolucije. Uskrsnut će nakratko, tek toliko da bi velikobošnjačku evoluciju svih nebošnjaka u Bosance uklesao u svoj nadgrobni epitaf: “Čovječanstvo je nastalo od Bosanaca i zato se od danas više ne zovem Charles Robert Darwin nego Chamil Ramo Dervish. MašAllah“!

Hrvatske ratne žrtve ne umiru, osim ako ih se živi Hrvati ne odreknu

Na Tokačeve brojne marifetluke jako precizan poučak dao je Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH.

“Manipulira se. Postoje žrtve o kojima se može govoriti i o kojima treba šutjeti. To je zbog međunarodnog pritiska i utjecaja stranih sila koje stoje iza haaškog suda, jednostavno kada se pogledaju podaci o stradanjima u BiH o procesuiranju na MKSJ i Sudu BiH vidi se jedan takav odnos”.

Nakaze velikobošnjačkog unitarizma, kao i njihovi cirkusantski mentori iz dijela međunarodne zajednice, svojim djelovanjem u BiH izazivaju mučninu kod svih onih koji su ikada u svojim glavama spajali civilizacijske pojmove kao što su demokracija, pravo, pravda, legitimitet i legalitet.

Velikobošnjačko zlo je kao rijeka ponornica koju vidiš pa ne vidiš, ali i kada je i ne vidiš živa je, teče, kopa svoje korito i samo se zbog prepreka privremeno sakrije i prvom prigodom opet izviri.

Ne znaju oni kako nema tog zakon koji će  iz srca i svijesti Hrvata Herceg-Bosne iščupati njihove svetinje. Herceg-Bosna i hrvatski Mučenici  Hrvatima su njihove oči kojima gledaju u budućnost njih samih i njihove djece,  i takvim očima ta djeca će gledati budućnost njih i  svoje djece, dok je Božje volje da ovaj svijet postoji i u njemu Hrvati i Herceg-Bosna ponosna.

Pokoj vječni daruj Gospodine svim hrvatskim Mučenicima i našim preminulim Svetinjama.

Filip Antunović/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari