Pratite nas

Kolumne

Ubijeni Svi sveti – ‘Bosanska knjiga mrtvih’ hrvatske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a Hercegovinu u Bosnu

Objavljeno

na

Hrvati katolici svakoga 01. studenoga obilježavaju katolički blagdan Svi sveti koji povezuju s obilaskom groblja, uređivanjem grobova i spomenom na mrtve. Samo Hrvati Herceg-Bosne neće imati kome na groblje otići jer njihovi u ratu nestali i ubijeni mučenici službeno nisu više Hrvati katolici. Država BiH – uzurpirana od Velikobošnjaka i dijela međunarodne zajednice -hrvatske mučenike je prvo lišila kršćanskog i hrvatskog identiteta, a zatim prekrstila u tzv. „Bosance“, baš kao Kulina bana. Smišljeno i nasilno njihove identitete guraju u najdublje jame zaborava.

Udruženi zločinački pothvat – velikobošnjačka država Bosna, bosanska nacija, bosanski jezik – ne daju mira ni mrtvim Hrvatima.  Zar bi inače u „tolerantnoj“ Tuzli još „tolerantniji“  Bosanci-Bošnje čak i stoljećima mrtvog Kulina bana  pretvorili u Bosanca ateistu, na sliku i priliku njima dragog Sejde Željka Komšića?!  U rujnu 2012. godine iz povelje Kulina bana, uklesane na spomeniku u parku, izbacili su dijelove rečenice kojima ban sebe definira kao kršćanina. Osunetili su  „u ime Oca, Sina i Svetoga Duha“ s početka, te „tako mi Bog pomogao i svo Sveto Evanđelje“ s kraja teksta.

Cilj Velikobošnjaka je uništiti povijesno sjećanje na kršanski identitet BiH u zamjenu za sintetičku Bosnu islamskog predznaka koja se tijekom višestoljetne otomanske okupacije nametnula nabijanjem na kolac, silovanjima, pljačkom i nasilnom islamizacijom kršćana, a danas institucionalnom terorizmom. Baš kao na predizbornom plakatu Sejde Željka Komšića. Eto, za Svi sveti sultanovi Bosanci će kršćaninu Kulin banu zapaliti svijeću, a ubijenim Hrvatima “kasapin” njihovih duša Mirsad Tokača jer ih je on  službeno prekrstio u „Bosance“. Istovremeno njegovi sarajevski i međunarodni ahbabi (jarani) preživjele Hrvate prebijaju dok u njima Boga ne ubiju,  nakon čega namah postaneš Bosanac ateist.

Sliku na kojoj je Zemlja okrugla „Bosanci“ jednostavno pocijepaju, jer im ne paše, a zalijepe svoju na kojoj je Zemlja kockasta kao sarajevska cigla. Zatim velikobošnjačke kuke tu sarajevsku ciglu prodaju bošnjačkim motikama, stranim hohštaplerima i hrvatskim dodrinašima. Oni se ne pitaju zašto su se  93` proglasili Bošnjacima, a ne  Bosancima u koje danas trpaju sve nebošnjačke i nemuslimanske narode u BiH?!

Tko je i što je Mirsad Tokača?

Od 1992. do 2003. ubojica za pisaćim stolom Mirsad Tokača bio je generalni tajnik Izetbegovićeve Državne komisije za ratne zločine u BiH, koja je svjetsku javnost  bombardirala s izmišljenih 300.000 ubijenih Bošnjaka i preko 200.000 silovanih Bošnjakinja.

Zatim je 2009. god. postao predsjednik Istraživačko-dokumentacijskog centra u Sarajevu (IDC), s akcentom na bošnjačke žrtve – podrazumijeva se. U tom razdoblju nastaje Tokačeva velikobošnjačka publikacija „Bosanski atlas ratnih zločina“ koja je bila nastavak bombardiranja s nešto smanjenim intenzitetom

Sunećenje mrtvih Hrvata – „Bosanska knjiga mrtvih“

Urlikanje, muku, politikantstvo i zavrzlamu, oko popisa stanovništva u BiH, koju je opijeno velikobošnjaštvo celebriralo u dvadesetogodišnjem iščekivanju brojčane nadmoći u BiH, Mirsad Tokača je 2013. godine vješto iskoristio za objavu publikacije „Bosanska knjiga mrtvih”. Hrvati i Srbi opet se opravdano nisu složili jer, između ostalog, protivno zdravom razumu „Bosanska knjiga mrtvih“ hrvatske i srpske ratne žrtve prekrštava u Bosance, a većinskim Hrvatima naseljenu Hercegovinu u Bosnu. Sve što u BiH nije bošnjačko upornim ponavljanjem „bosanski“ zamirisalo je na Bosnu, čak i mrtvi, ne bi li velikobošnjački unitarizam stekao ekskluzivnu aureolu jedine žrtve i njome opravdao svoju hegemonističku aspiraciju na hrvatski prostor Herceg-Bosnu, a zatim i cijelu BiH.

Znakovit detalj na popisu ubijenih u Srebrenici na kojem je uočen pokušaj 500 živih Bošnjaka uvesti u svijet mrtvih, dok su na Spomen obilježje uklesana 72 Bošnjaka iako su poginuli puno prije srebreničke tragedije.

Najveće žrtve rata u BiH nije u podatcima IDC-a, nego u popisa stanovništva iz 2013.

Pritisnut činjenicama Tokača je u  „Bosanskoj knjizi mrtvih“ bio prinuđen višestruko umanjiti broj silovanih i ubijenih Bošnjaka. Umjesto prethodnih 300.000 ubijenih Bošnjaka objavio je podatak o „samo“ 95.940 ukupno poginulih svih stanovnika u BiH. Od toga – tvrdi on – oko 67 posto su Bošnjaci, 26 posto Srbi i oko sedam posto Hrvati, od čega civili čine 40 posto žrtava.

Međutim, od Bošnjaka željno iščekivani zadnji popis stanovništva u BiH (listopad 2013.) grdno se osvetio velikobošnjačkom mitu o njima kao ekskluzivnoj žrtvi rata.  Naime, prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine (BHAS), u BiH živi 1. 836.603  Bošnjaka, dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.908.956. Razlika od 66.353 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 3,5 posto Bošnjaka. Srba je  1.239.019 dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 1.366.104. Razlika od 127.085 pokazuje kako danas u BiH nedostaje 9,3 posto Srba. Prema istom izvoru danas u BiH živi 553 tisuće Hrvata, a prema popisu iz 1991. bilo ih je 760.852. Razlika od 207.000 tisuća pokazuje kako danas u BiH nedostaje 27,3 posto Hrvata.

Brojka od skoro 30 posto Hrvata, koji su nestali u razdoblju između dva zadnja popisa stanovništva, zorno dokazuje tko je najveća žrtva rata u BiH i tko je  nad kime tijekom rata izvršio etničko čišćenje s elementima genocida, a  poslije rata institucionalnim terorizmom. Nikome nije jasno zašto više nema Hrvata u njihovim stoljetnim domovima Središnje Bosne koju je okupirala gandijevski predobra muslimanska vojska, tzv. Armija BiH?!

Hrvati u BiH opstali su samo na području pod kontrolom HVO-a, odnosno Herceg-Bosne u kojoj su bili institucionalno i vojno organizirani.

Na pitanje novinara „Što se događalo u bošnjačkim logorima?“, gosp. Tokača je odgovorio: „Želim vas samo upozoriti da nisu postojali nikakvi bošnjački logori.“?! On poput velikobošnjačkih političara, medija i prosječno poštenog Bošnjaka, sve bošnjačke logore za Hrvate jednostavno naziva „Objektima“ u kojima su hrvatski civili i „agresori“ na tzv. državu Bosnu privedeni zbog rekreativne rehabilitacije.

Od UN-a službeno registriran 331 bošnjački logor – protupravno zatvoreno 14.444 Hrvata od čega 10.346 civili, a 4098 vojnici, sa 632 ubijenih, 50 logoraša ritualnim odsijecanjem glave – za Tokača su „pojedinačni incidenti“.

Ista ekipa istim stilom na svaku obljetnicu  bošnjačkih tragedija navode kojem narodu pripadaju ubijene žrtve i kojeg naroda vojska ih je ubila. Kada na red dođu obljetnice hrvatskih ubijenih žrtava od strane bošnjačke vojske onda Bošnjaci kolektivno fasuju Alzheimera i ne navode kojem narodu žrtve pripadaju, niti čija vojska ih je ubila. Tek kratko i šturo navedu obljetnicu STRADANJA civilnih žrtava tijekom rata u BiH. Žrtve nisu Hrvati ubijeni od strane bošnjačke vojske, nego tek civili stradali valjda od prirodnih nepogoda, groma ili roja divljih stršljenova.

Email poruka Mirsada Tokača zašto Hrvati u BiH moraju biti Bosanci

Zašto se Mirsad Tokača odlučio na prekrštavanje drukčijih u Bosance, vidimo iz jednog njegovog emaila kojeg sam dobio od jedne Bošnjakinje.

Citat – original email bez intervencije u pravopisne greške:

„Postovana gospođo ……

Na takvu primjedbu koju sam dobio u Širokom Brijegu odgovorio sam kontra pitanjem, a ono glasi: A zašto se Franjevačka nadbiskupija zove Bosna Srebrena, te zašto je kardinal Puljić kardinal Vrhbosanske nadbiskupije? Zapravo radi se o zlonamjernim i često glupim pitanjima. Historijsko ime naše zemlje je Bosna, a njeno Ustavno ime je Bosna i Hercegovina. Dakle, ja koristim oba naziva ravnopravno. U tekstu ćete naći i jedan i drugi naziv. Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu i na Podrinje i na Krajinu. Dakle Bosna ima nekoliko regija. Meni se više sviđa i istinitije je, a to je i moj politički stav, da se našoj zemlji, prije ili kasnije, traba vratiti njeno historijsko ime.

Dakle, Bosanska knjiga mrtvih sadrži imena svih građana države koja se ovog časa zove Bosna i Hercegovina,ali to ničim ne sprječava da ja koristim naslov koji sam odabrao jer on podrazumjeva i pokrajine te države, pa ćete u knjizi naći da sam teritorijalno projekat podijelio po dolinama rijeka, pa koristim termine regija koje su po tim dolinama rjeka i dobile nazive – Podrinje, Posavina, Pounje itd.

S poštovanjem,

Mirsad Tokača, autor “Bosanske knjige mrtvih”.

Najkrvavija Tokačeva rečenica, s potencijalom još većeg prolijevanja krvi, stvarno  je uvjerenje svih prosječno poštenih Bošnjaka, tj. „Bosanaca“: „Ja kada kažem Bosna mislim i na Hercegovinu“.

Kako bi pravedni Tokača izdržao obrnuti naslov – „Hercegovački popis mrtvih“ – u kojem se Bosna ne spominje jer je tek regija unutar Hercegovine, ili još bolje unutar Huma starijeg od Bosne?! Hoće li Tokača za Sarajevo tražiti službeno vraćanje predislamskog prvobitnog imena Vrhbosna, a za Tuzlu ime Soli, i za sve druge islamizirane nazive u BiH kao što to već čine od njega spomenuti kardinal i franjevci na koje se on referira? Hoće li tu njegovu Bosnu vezati na oporuku zadnje kraljice Katarine Kosače-Kotromanić ili i dalje ostaje uz poturčenog Srbina Aliju Izetbegovića koji je BiH ostavio u amanet Turskoj?

Strani donatori

IDC pored bošnjačke paradržave doniraju i vlade država Švicarske, Norveške, Švedske i SAD-a. Svi oni sa svojim novcima imaj pravo istraživati sve i svašta ali nemaju pravo izvrtati istinu i hrvatske ratne žrtve prekrštavati u tzv. Bosance. Na stranu činjenica da navedene donatorske države nisu službeno priznali i diplomatske odnose uspostavili s Bosnom, nego državom BiH.

Politički kapital besramno uciganjen na kostima poginulih podsjeća na manipulacije i različito viđenje kada su u pitanju i žrtve iz WWII – mahanje nikada znanstveno utvrđenim brojem žrtva Jasenovca i nametnuta šutnja o žrtvama Bleiburga. Srebrenica i „Bosanska knjiga mrtvih“  Velikobošnjake mobilizira za unitarizam i rat. A rata će biti jer Tokača kaže: „Opet se vraćam na pomirenje. Ono je nemoguće jer je riječ o najtežem zločinu“.

Velikobošnjački balijanluk u bosnistanluku

Je li vjeran sebi „humanist“ Mirsad Tokača  „neovisni“ stručnjak ili politikant pokazalo je njegovo političko aktiviranje. Član je glavnog odbora Stranke za BiH. Vidi fiškala – zašto umjesto BiH nije Stranka za Bosnu kad je već pojasnio zašto mora biti Bosna?!  Ova „građanska“ fora u stvari je velikobošnjačka nacional-socijalistička stranka čija platforma negira postojeći Ustav BiH i u njemu tri konstitutivna naroda. U to ime umjesto pomirenja u BiH moguća je samo bosnizacija svakog nebošnjačkog  pokretnog i nepokretnog sadržaja.

Što očekivati drugo od stvorenja koje je odraz  demonstracije sile ( strani moćnici, petrodolari i unitarističko iživljavanje od sitnog usitnjene duše iz koje Velikobošnjo potiče)  osim da bude žrtvama poguban, a za nepravdu i zlo savršen. Dok poluotvorenim očima škiljeći nišani sve drukčije od njegovog „bosanskog“ balijanluka, otrov raste kao kvasac ušuškan na toplom radijatoru u velikobošnjačkoj kuhinji. Moralni mafijaš sa slamkom u ustima za sisanje „nevjerničke“ krvi, savjest presvučena mat-crnom folijom ispod koje svaka nebošnjačka duša postaje nevidljiva.

Je li mjera pretjerana? Ma kakvi. Okot nastao bludom između stranog dr. Jekylla i domaćeg Mr. Hydea začetog u Islamskoj deklaraciji, svako inzistiranje na  od njih zakinutim pravima Hrvata naziva ustašlukom, fašizmom, škutorstvom, agresijom, separatizmom, potomcima prababa koje su njima dragi Turci 500 godina guzili. Takve velikobošnjačke sure nisu pretjerane, ni fašizam, nego su demokracija tolerantnih džamijaša, dobrih Bošnja, a kada politikantstvo  zatreba i građanskih Bosanaca.

Jer Bošnjaci za vodećeg „neovisnog“ intelektualca imaju tako dobrog krivotvoritelja kao što je Mirsada Tokača, nije nikakvo čudo što će poradi „Bosanaca“ iz groba ustati Darwin, otac bezbožničke evolucije. Uskrsnut će nakratko, tek toliko da bi velikobošnjačku evoluciju svih nebošnjaka u Bosance uklesao u svoj nadgrobni epitaf: “Čovječanstvo je nastalo od Bosanaca i zato se od danas više ne zovem Charles Robert Darwin nego Chamil Ramo Dervish. MašAllah“!

Hrvatske ratne žrtve ne umiru, osim ako ih se živi Hrvati ne odreknu

Na Tokačeve brojne marifetluke jako precizan poučak dao je Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH.

“Manipulira se. Postoje žrtve o kojima se može govoriti i o kojima treba šutjeti. To je zbog međunarodnog pritiska i utjecaja stranih sila koje stoje iza haaškog suda, jednostavno kada se pogledaju podaci o stradanjima u BiH o procesuiranju na MKSJ i Sudu BiH vidi se jedan takav odnos”.

Nakaze velikobošnjačkog unitarizma, kao i njihovi cirkusantski mentori iz dijela međunarodne zajednice, svojim djelovanjem u BiH izazivaju mučninu kod svih onih koji su ikada u svojim glavama spajali civilizacijske pojmove kao što su demokracija, pravo, pravda, legitimitet i legalitet.

Velikobošnjačko zlo je kao rijeka ponornica koju vidiš pa ne vidiš, ali i kada je i ne vidiš živa je, teče, kopa svoje korito i samo se zbog prepreka privremeno sakrije i prvom prigodom opet izviri.

Ne znaju oni kako nema tog zakon koji će  iz srca i svijesti Hrvata Herceg-Bosne iščupati njihove svetinje. Herceg-Bosna i hrvatski Mučenici  Hrvatima su njihove oči kojima gledaju u budućnost njih samih i njihove djece,  i takvim očima ta djeca će gledati budućnost njih i  svoje djece, dok je Božje volje da ovaj svijet postoji i u njemu Hrvati i Herceg-Bosna ponosna.

Pokoj vječni daruj Gospodine svim hrvatskim Mučenicima i našim preminulim Svetinjama.

Filip Antunović/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari