Pratite nas

Analiza

Ubojite viper – zmije otrovnice na hrvatskom nebu?

Objavljeno

na

Prema nekim saznanjima, Hrvatskoj se smiješi aranžman s najpouzdanijim strateškim partnerom i  liderom NATO saveza, Sjedinjenim Američkim Državama. Vrlo sličan ako ne i istovjetan posao realiziran je prije vise od godinu dana u transferu donacije Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu,16 borbeno izviđačkih helikoptera OH-58 D, Kiowa Warrior. Bio je to iznimno povoljan transfer visokih tehnologija u odnosu na nabavnu cijenu koju smo mogli postići u međunarodnom natječajnom procesu.

Troškovi su podrazumijevali transport do Hrvatske i školovanje naših posada uz prvi set naoružanja koje je već isproban na bojevim gađanjima danju i noću. Nase posade i službe održavanja tih helikoptera dobile su najviše ocijene američkih instruktora. U završni dio procesa do pune operabilnosti helikoptera Kiowa Warrior uključen je i sporazum koji je potpisan sredinom prošle godine kada je Hrvatsku posjetila delegacija američkog proizvođača Lockheed Martin koji sadrži nabavu ubojitih raketa zrak-ciljevi na zemlji, Hellfire koje inače koriste već godinama sve bespilotne letjelice USAF. Osim sporazuma i dopreme raketa Hellfire sporazum s Hrvatskom obuhvaća i nabavu sustava zračnog motrenja kao i bitan segment ove priče, punu podršku Lockheed Martina u procesu održavanja borbenih aviona F-16.

Taj dio suradnje sa strateškim partnerom nekako se zrcali i u vrlo izvjesnoj budućoj suradnji oko nabave višenamjenskog (multi roll), noćno i dnevno (night and day) te nimalo nebitno, zrakoplova koji suvereno djeluje u svim vremenskim uvjetima (all weather operation). Ta i takva zrakoplovna platforma podrazumijeva vrlo zahtjevnu i identičnu obuku adekvatnu zahtjevima predviđenih tehnologija, procedura, operativnih priručnika te check-lista kako pilotskog tako i zemaljskog osoblja HRZ.

Značaj strateške suradnje s SAD-om

Sve te karakteristike objedinjuje F-16 Block 25\30 National Guard of Minnesota koji su nakon isporuke i probnih letova angažirani i konzervirani kao ratna rezerva Dakle, ti zrakoplovi posjeduju veliku vrijednost prije svega zbog ogromnog broja slobodnih sati naleta, a koji iznose vrtoglavih 12.000 sati sto u konkretnim usporedbama s drugim ponuđačima nema premca. U direktnim dogovorima sa SAD i proizvođačem stručno povjerenstvo će kao i do sada uspješno znati procijeniti koje i kakve nadogradnje su potrebne HRZ za uloge koje mu predstoje. Tvrtka Lockheed Martin upravo ovih dana provodi modernizaciju Grčkih F-16 koji će poput naših ako se taj posao realizira a svi su izgledi da hoće,dobiti atribut 4++ sto u prijevodu znaci da će F-16 Block 25\30 nakon uloženih sredstava koja su bila predviđena za nabavu inačice Barak, postati inačica F-16 50\52 V. Slovo V-Viper /naziv je za zbir od 20-ak poznatih zmija otrovnica/  dobile su sve moderne inačice F-16. Tu platformu dobivamo kao sto su i Izraelci kao donaciju dobili prije 30-ak godina F-16 i nadogradnjama u suradnji s Lockheed Martinom pretvorili u uspješnu varijantu pod nazivom Barak potvrđuje ako do te realizacije dođe, nedvojbenu stratešku suradnju sa SAD. Samo lose informirani te oni koji se prije svega bave jeftinim spletkama misle da će država Izrael koja od Lockheed Martina nabavlja i najsuvremenije F-35 te zračne cisterne i svoju trenutnu perjanicu, Boeingov F-15 ugroziti svoju poziciju u odnosu na najvećeg proizvođača i distributera vojnih tehnologija SAD zbog nerealiziranog posla s Hrvatskom.

Vojna industrija države Izrael će zasigurno pronaći svoju nišu u suradnji s Hrvatskom i u budućnosti. Tu valja naglasiti iznimno bitan pristup koji se do sada a i u buduće će se pokazati kao uspješan i pouzdan pristup u pregovorima država s državom. Taj pristup se pokazao kudikamo transparentniji od pregovora s tvrtkama što pokazuje totalni fijasko i svu svoju suspektnost kada je riječ o vojnim tehnologijama u lošoj priči od koje i danas trpimo iznimno teške posljedice nakon modernizacije-remonta u Ukrajini (jedna četvrtina eskadrile Mig-21 je u operabilnom statusu).

Usporedbe borbenih zrakoplova

Usporedni i kratki osvrt na dosadašnje pretendente natječaja država s državom oko nabave borbenog zrakoplova za Republiku Hrvatsku (Južnokorejski FA-50 ipak je slabija kategorija pa smo ga izostavili).

F-16 Barak

Kroz godine nadogradnji i ojačanja trupa, sletnih sustava i snažnijeg motora dobio je na ukupnoj težini i većoj nosivosti goriva te ubojnih sredstava a time mu se povećala potrošnja goriva u letnom stanju. Barak je time poboljšao svoju ubojitost ali je povećao operativne troškove sata leta na oko 8000 dolara. Prednosti su mu mogućnost korištenja opreme i naoružanja američkih proizvođača kao i mogućnost korištenja opreme i naoružanja izraelskih proizvođača, a za sami odabir korištenja naoružanja za vrijeme leta piloti koriste Izraelski ili Američki Mission Computer sto mu daje veliku operativno taktičku prednost pri djelovanju u svom bliskoistočnom okruženju a time i djelomičnu neovisnost u proizvodnji i nabavi opreme i naoružanja. Barak kao i ostale izraelske inačice F-16 u svojim borbenim misijama djeluje u zajedništvu s ostalim zrakoplovima Izraelskog ratnog zrakoplovstva a to su prije svega, Boeingov F-15 te najnovija akvizicija Lockheed Martina F-35. Tako da u svojem okruženju nemaju ravnopravnog suparnika. U od Izraela predloženoj suradnji spomenuta je i izgradnja tvornice streljiva na području Hrvatske,zajednički projekti oko razvoja i proizvodnje bespilotnih letjelica,suradnja u navodnjavanju Slavonije te druge oblike suradnje na vise razina.Sve u svemu,Barak i vezani projekti su bili jak argument za suradnju s Hrvatskom.
12 Baraka + ostali segmenti suradnje Hrvatsku bi koštali oko 500 milijuna dolara.

F-16 Block 25\30 (Grčki)

Grčka ponuda njihovog dijela prizemljenih eskadrila (koje nisu mogli držati u letnom stanju zbog krize i recesije koja je zahvatila tu zemlju) uklapa se i u onaj dio koji ćemo obraditi kroz vrlo izvjesnu mogućnost donacije i modernizacije F-16 Block 25\30 Nacionalne Garde države Minnesote Republici Hrvatskoj.

F-16 Block 50\52 V(Viper)

14. listopada 2018. veleposlanik SAD Robert Kohorst između ostalog je izjavio: „Hrvati biti ćete zadovoljni.”

Ako je niže navedeni projekt izvor našeg zadovoljstva onda i istinski možemo biti zadovoljni. Za nadati se je da bi oslonac na lidera NATO oživio pregovore oko LNG terminala na Krku da bi eventualno snažno pokrenuo realizaciju logističke baze na zračnoj luci u Udbini koja je evidentno na sjajnom geostrateškom položaju i to naslonjena na naše autoceste smjera sjever-jug te velike blizine morskih luka Zadar, Split i Rijeka. Realizacijom projekta logističke baze na Udbini zasigurno bi došlo da zapošljavanja tisuća radnika tog kraja što je nemalo postignuće za našu zemlju i vrlo potentna lokacija za glavnog strateškog partnera Republike Hrvatske.

Osnovni troškovi, oni operativni troškovi sata leta ovog zrakoplova iznose oko 7000 dolara. Pokreće ga motor dokazanog proizvođača General Electric F 110.Maksimalna težina na polijetanju(uz osnovno naoružanje za ciljeve u zraku i na zemlji)oko 20 tona. Cijena modernizacije koja bi se provela oko 25-30 milijuna dolara po platformi, a u onoj početnoj varijanti mogla bi obuhvatiti vrlo napredne i ubojite rakete za ciljeve u zraku i to u rasponu od raketa na dometu do 5 kilometara te onih i do dometa 70 kilometara. Ključna podrška tom dijelu operabilnosti bio bi i najmoderniji radar Northrop Grumman za otkrivanje i praćenje ciljeva koji se ugrađuje u Viper inačicu F-16 a koji može u realnom vremenu pratiti dvadesetak potencijalnih ciljeva u zraku I to pod kutom od + –  60 stupnjeva.

Sličan kompjutorski sustav sudjeluje u odabiru ciljeva na zemlji te pametnim projektilima na vanjskim ovjesima daje brzu i preciznu informaciju te njihovu aktivaciju. Obuku naših budućih instruktora i mehaničara provodili bi oni najbolji ,američki instruktori. Sve razine letačke obuke do pune integracije u sustav HRZ i HV završno bi se odvijale (kao i u slučaju Rumunjske) izvođenjem operacije punjenja goriva u zraku u za to propisanim zonama koje već od 1993. postoje iznad akvatorija otoka Visa, NATO zona SONNY. Hrvatska nakon te donacije i modernizacije dolazi u vlasništvo sjajnog zrakoplova 4 ++ generacije. Stvar je daljnjih i stručnih pregovora koji se u dobro uređenim zemljama vode daleko od medija i o mogućnosti donacije 10 jednosjeda i 2 dvosjeda ili kao u Slovačkoj varijanti(F-16 Block 70\72)10 jednosjeda i 4 dvosjeda. Prednosti F-16 V ugradnjom najnovije generacije obrambeno-ofenzivnih sustava te taktičke uloge u NATO sustavu su nemjerljive za nasu zemlju iz vise aspekata. Takvim rješenjem Hrvatska nema ravnopravnog oponenta na nebu jugoistočne Europe.

Što možemo ponuditi NATO članicama i susjedima?

Mudrim i dosljednim pregovorima dolazimo u poziciju da NATO članicama u našem neposrednom okruženju ponudimo pod povoljni uvjetima AIR POLICING PROGRAM (nadzor zračnog prostora kojeg sve članice NATO moraju osigurati). Moguće korisnice naših usluga bile bi tako Slovenija (sada taj posao obavljaju Talijani i Mađari),Crna Gora, Albanija (posao za sada dijele Talijani i Grci), Kosovo (što bi sjeverno od Prištine zasigurno izazvalo sveopće oduševljenje) . Budućim i dobro odrađenim pregovorima s NATO susjedima i uspostavom naše izvedbe AIR POLICINGA te realnom cijenom za 4 do 5 godina mogla bi se i u cijelosti povratiti investicija u modernizaciju donirane F-16 V platforme. Dakle, realizacijom donirane i modernizirane inačice F-16 V naša zemlja bi i u ovom segmentu postala novi i snažan igrač na geostrateškoj karti jugoistoka Europe. Malo se  govorilo o sinergiji koja bi dobila svoju puninu i kompletnost integracijom F-16 V u već postojeće elemente HV. Dobro obučen i uvježban pješak kopnene vojske,16 samohodnih haubica od 155 mm,PzH 2000 te izvidničko borbena varijanta OH-58 D Kiowa Warrior uz izvjesnu realizaciju modernizirane inačice F-16 V jamstvo su uspješnog, sinergijskog djelovanja te odvraćanja potencijalnog agresora. Zasigurno se film u nečijim glavama koji se odvijao 1991.godine do VRA Bljesak i Oluja više nikada ne bi montirao, a posebice ne izvodio. Realizacijom projekta F-16 V taj zrakoplov postao bi najoštriji ‘nož’ Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Miljenko Kniewald, pilot i instruktor letenja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Zoran Meter: Turski boj na dva fronta – protiv SAD-a i EU-a

Objavljeno

na

Objavio

Promjene na geopolitičkoj i geostrateškoj razini

1. Front SAD-Turska

U petak, 12 srpnja, i konačno se dogodilo ono što je bilo neizbježno (barem smo to takvim, usprkos mnogim suprotnim mišljenjima analitičara diljem svijeta najavljivali mi na portalu Geopolitika News još od 2018. g.): iz ruske baze Akhtibinsk u tursku zrakoplovnu bazu Mürted, pokraj Ankare, sletio je ruski vojni transportni zrakoplov s prvim komponentama ruskog protuzračnog i proturaketnog sustava S-400.

Vijest su potvrdili rusko i tursko Ministarstvo obrane, kazavši, kako će se nastavak isporuka odvijati sukladno odredbama međusobnog ugovora.

Time su razbijene i one posljednje nade američke administracije i NATO saveza da će se turski državni vrh u posljednji čas ipak predomisliti i odustati od tog, po imidž Zapada (a puno manje njegovu sigurnost iako se upravo taj element dominantno predstavljao kao ključan razlog zbog kojega bi Ankara trebala od svega odustati) vrlo neugodnog turskog vojnog posla s Rusijom.

Ta se tinjajuća nada oslanjala prije svega na oštre najave mogućih protuturskih sankcija od strane američkog Kongresa.

Međutim, neshvatljiva je naivnost i kratkovidnost američkih analitičara i stratega, očito još uvijek uljuljkanih u svemoć SAD-a nakon potpunog američkog trijumfa u hladnom ratu i globalne dominacije koju je Washington zbog toga ostvario ali pri tom i iz vida izgubio uvid u razvoj novih globalnih političkih i vojnih procesa koji su i doveli do potrebe da se Sjedinjene Države od prije nekoliko godina ponovo moraju grčevito boriti za očuvanje svog položaja svjetskog hegemona, kojeg, zapravo, više i nemaju, iako su u svijetu i dalje dominantan igrač.

Trump erdogan

Oni, redom, ili nisu prepoznavali ili su ignorirali važnost dvaju ključnih elemenata u svijetu i mentalitetu Istoka, čiji je Turska sastavni dio: prvo, emocije – zbog kojih su turske političke odluke vrlo često nepredvidljive; i drugo, nacionalni (i individualni) ponos – zbog kojeg su Turci spremni trpjeti posljedice, znatno više nego što to mogu u lagodnom životu pa i hedonizmu ogrezli stanovnici razvijenoga Zapada. Turska će obitelj zato radije, ako treba, umjesto kilograma dnevno jesti pola kilograma mesa, ili umjesto zapadnih automobila voziti one jeftinije i nepopularnije – istočne.

Ali na stranu sada promašaji američkih stratega i državne politike, kojih je, čini se, jedini svjestan (ili se barem o tome javno usudi govoriti) samo američki predsjednik Donald Trump. Podsjećam, on je nedavno, na medijskoj konferenciji, nakon neuspjelog sastanka s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u Osaki, približno točno konstatirao nastalo stanje, kazvši, kako je za krizu s Turskom kriva Obamina administracija koja se nije dobro ponašala prema Erdoganu, ignorirajući i odbacujući njegove želje za kupnjom američkih PRO sustava Patriot, nakon čega je Erdogan posao sklopio s Rusima. Naravno, ova Trumpova teza je vrlo pojednostavljena jer treba reći kako je i njegova administracija do sada činila sve da sprječi tursko-ruski posao, a prijetnje izbacivanjem Ankare iz programa proizvodnje zrakoplova F-35 upravo su i njezin, a ne Obamin produkt.

Bilo kako bilo, rizik uvođenja američkih sankcija po Tursku i dalje ostaje vrlo visok. Ankaru u svakom slučaju očekuju neke negativne posljedice odluke o kupnji S-400, barem ako je suditi prema priopćenju State Departmenta od 9. srpnja (tri dana prije isporuka ruskih sustava Turskoj), kada je rečeno kako se stav te američke institucije po tom pitanju nije promijenio i da svi dobro znaju kako je u Kongresu već ranije usvojen zakon CAATSA (o suprostavljanju protivnicima SAD-a preko sankcija).

„Mi smo već kazali kako Tursku očekuju realne i negativne posljedice ako dobiju S-400“, izjavila je glasnogovornica SD, ponovivši kako se to, između ostalog, odnosi na isključenje Ankare iz programa proizvodnje nevidljivog lovca-bombardera F-35.

Washington Ankari može obustaviti isporuku četiri zrakoplova F-35 koje je ona već platila (od ukupno 100 koliko bi željela nabaviti) ali se postavlja pitanje koliko to više uopće ima smisla i vrijedi li sada kažnjavati Tursku za „grijeh“ samoga Washingtona (kojega je priznao i Trump osobno, što je jasan dokaz svima onim dogmaticima, uvjerenim kako SAD nepogrješivo promišljaju sve svoje poteze godinama pa i desetljećima unaprijed, da i Washington zna griješiti – i to strateški).

Jer bez obzira na moguće sankcije, uključno i one gospodarske od strane SAD-a i NATO saveza, Turska je takve opcije sigurno već ranije uzela u obzir i, očito, podredila svom diplomatskom suverenitetu i pravu na ovladavanje suvremenom vojnom tehnologijom koju joj saveznici u NATO-u nisu željeli predati. Ankara smatra kako je cijena koju za taj cilj mora platiti vrijedna spomenutih rizika.

A ta bi cijena uistinu mogla biti visoka ukoliko Washington odluči primjeniti oštre ekonomske mjere protiv Turske. „U zraku još visi“ i prijetnja zbog turske suradnje s Iranom i Venezuelom usprkos američkim sankcijama, kao i ranije evidentirana pomoć velikih turskih banaka Iranu oko šverca naftom u vrijeme protuiranskih sankcija Obamine administracije.

Turska

Ostaje vidjeti hoće li se Washington usuditi oštro „udariti“ po Turskoj jer je izazov po SAD u tom smislu golem, a Erdogan već dokazao kako misli ozbiljno: prvo, oštrim udarom po Turskoj SAD tu zemlju lako mogu još više gurnuti u orbitu ruskog i kineskog utjecaja, a u regiji i onog iranskog (tursko-iranska bliskoistočna suradnja bila bi smrt po američke bliskoistočne ciljeve, pri čemu se ne smije zaboraviti da je Turska zavađena i s ključnim američkim arapskim saveznicima – Saudijskom Arabijom i Egiptom, kao i Izraelom!); i drugo, ako bi izostale američke sankcije, sve ovo skupa može ozbiljno destabilizirati NATO savez jer bi Turska (ukoliko bi ostala nekažnjena zbog svoga „neposluha“) otvorila put i za samostalne odluke (barem što se tiče onih od koga će nabavljati naoružanje) i za ostale članice NATO saveza, od kojih one ponajveće, poput Njemačke i Francuske, ionako sve otvorenije izražavaju nezadovoljstvo zbog prekoatlantskih pritisaka za kupnju novog i skupog, ali „savezničkog“ američkog oružja u sklopu politike povećanja njihovih vojnih proračuna na čemu je, gotovo ultimativno inzistirao Trump odmah po dolasku na vlast.

Naravno, pri tome ne mislim kako te zemlje podržavaju tursku odluku o kupnji ruskih raketnih sustava, štoviše, ali pojedine od njih bi nedvojbeno bile više sretne da Ankara kupuje njihovo nego američko oružje (od Velike Britanije, preko Francuske i Njemačke do Italije).

2. Front EU-Turska

Iako nema neposredne veze s pogoršanim američko-turskim odnosima i turskom kupnjom ruskih S-400, opasna prijetnja otvaranja drugog ekonomskog bojišta po Tursku otvara se i od strane Europske unije, koja je, k tome, pored Kine, najveći turski gospodarski partner. A sve to u vrijeme kada tursko gospodarstvo prolazi kroz složena vremena, a domaća valuta lira klizi prema minimalnim povijesnim pokazateljima. Evo o čemu je riječ:

U četvrtak, 11. srpnja, Maja Kocijančič, glasnogovornica šefice EU diplomacije, na medijskoj konferenciji u Bruxellesu izjavila je kako EU priprema paket mjera protiv Turske zbog njezinih protuzakonitih geoloških istraživanja u ciparskim vodama Sredozemnog mora, kojima Ankara „krši suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Cipra“.

Kazala je kako su Europska komisija i EU vanjskopolitička služba pripremile protuturske mjere za razmatranje Vijeću EU koje te mjere mora usvojiti. Zasjedanje Vijeća EU održat će se 15. srpnja. Prema navodima Reutersa, to bi Vijeće moglo donijeti odluku i o smanjenju financijske potpore Turskoj za 2020.g., ali i preporučiti (čitaj: obvezati) Europskoj investicijskoj banci da ponovo razmotri financiranje svojih projekata u Turskoj. Reuters navodi kako je EU spremna i na još veće sankcije ako Turska ne obustavi svoja geološka istraživanja u spornom akvatoriju.

Nikozija je proglasila granice svog isključivog gospodarskog pojasa koje Ankara osporava, tvrdeći kako dio njih pripada i međunarodno nepriznatoj ali faktički samostalnoj i od Ankare priznatoj „Turskoj Republici Sjeverni Cipar“). Turska je prije cca dva mjeseca u sporne vode poslala svoj istraživački brod „Fatih“, objavivši kako će probno bušenje trajati do 3. rujna.

Međutim, 10. lipnja ciparske pogranične službe uhitile su članove posade turskog broda, da bi nakon neuspješnog diplomatskog natezanja oko njihovog oslobađanja Ankara 4. srpnja u isti akvatorij poslala svoj drugi istraživački brod „Yavuz“, uz Erdoganovo jasno upozorenje kako je Turska spremna zaštititi prava ciparskih Turaka i uporabom vojne sile.

Prošli je tjedan tursko MVP objavilo kako Turska ne namjerava odustati od geoloških istraživanja u ciparskom priobalju usprkos kritikama međunarodne zajednice, jer je izvjesna turska naftna tvrtka dobila pravo na istraživanje plinskih nalazišta u toj zoni od „vlade“ sjevernog Cipra još 2011. g.

Inače, u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra pronađena su velika nalazišta prirodnoga plina. Samo nalazište „Afrodita“, kojega je 2011.g. otkrila američka tvrtka Noble Energy, procjenjeno je na 140 milijardi m3 plina.

Nakon što je Turska u spornu zonu uputila i svoj drugi brod, „ispraćen“ Erdoganovim prijetnjama uporabom vojne sile ako zatreba, predstavnici članica EU žurno su se sastali 10. srpnja kako bi razmotrili varjante protuturskih sankcija, kako ekonomskih tako i onih političkoga karaktera, usmjerenih prema smanjenju intenziteta kontakata na relaciji Bruxelles-Ankara. 15. srpnja trebala bi se donijeti konačna odluka. Ali EU je, kao i uvijek i u svemu, puno više ranjiva u odnosu na druge globalne igrače, pa tako niti po ovom pitanju u njoj ne postoji jedinstveni stav.

Dovoljno je podsjetiti na sporazum između Bruxellesa i Ankare o financijskoj pomoći Turskoj oko zbrinjavanja više milijuna izbjeglica iz Sirije na svom teritoriju. Zato članice EU na tzv. balkanskoj ruti ne iskazuju previše entuzijazma za potpuru protuturskim sankcijama zbog problema te zemlje sa Ciprom.

Prije svega se radi o Bugarskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj i Sloveniji, koje se boje da će u tom slučaju Anakra izići iz sporazuma, „otvoriti ventil“ i propustiti novi veliki izbjeglički val iako se Balkan već i s ovim sadašnjim, koji stiže s drugih stana (ne iz Turske) već ionako vrlo teško nosi.

Takav razvoj događaja ne sviđa se ni Austriji ni Italiji, a vjerojatno i ne samo njima. Osim toga, pojedine od spomenutih zemalja, prije svih Bugarska i Mađarska, uvođenjem oštrih protuturskih sankcija boje se i za svoje planove vezane uz izgradnju drugog kraka plinovoda „Turski tok“, koji bi se s turskog teritorija protezao prema Jugo-istočnoj i Srednjoj Europi, dovodeći nove količine jeftinog i sigurnog ruskog plina.

Bilo kako bilo, Bruxelles će neke sankcije Turskoj sigurno morati uvesti (Cipar je ipak član EU), ali kakve će one biti teško je reći. Pri tom ni Erdoganu sasvim sigurno nije svejedno. On (preciznije, njegov kandidat vladajuće Stranke pravde i razvoja) je nedavno teško poražen na ponovljenim izborima u Istanbulu, prije svega zbog lošeg gospodarskog stanja u zemlji.

Pa iako se čini kako Erdoganova borba za bogate energetske resurse u spornim ciparskim vodama ima upravo ekonomski značaj, ekonomija je tu ustvari posve drugorazredno pitanje. Eskalacijom napetosti s Ciprom (a preko njega i s Grčkom) turska vuče snažan geoplitički potez, velike geostraterške važnosti, kojemu je cilj ojačati i ozakoniti postojeći stastus quo koji se odnosi na turske pretenzije u vodama Istočnog Sredozemlja, temeljene na njezinom jednostranom priznanju „Turske Republike Sjeverni Cipar“.

Jačanjem nacionalističke atmosfere u Turskoj (koju u ovom slučaju nije teško pokrenuti) Erdogan bi elegantno skrenuo pozornost s teškog poraza u Istanbulu, a nova homogenizacija naroda omogućila bi mu jednostavniju provedbu ionako novim ustavnim ovlastima danog mu prava za donošenje odluke o smanjenju ovlasti gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua iz oporbene Turske republikanske narodne stranke. Radi se o tzv. Planu B kojega sam spomenuo u svojoj analizi.

Politika pojela ekonomiju

Iako su rizici Erdoganove politike istodobne turske borbe na dva velika fronta, sa SAD-om i EU vrlo veliki, taj nesumnjivi majstor geopolitike, vrhunski retoričar, ali i emotivac, i karizmatični političar ipak je donio snažne odluke koje možemo okarakterizirati riječima „politika je pojela ekonomiju“.

Erdogan očito smatra kako Turska ima još samo jednu jedinu povijesnu šansu za povratak na međunarodnu scenu kako samostalnog igrača, koji će primarno voditi računa o svojim nacionalnim interesima, a tek onda onim općim – zajedničkim.

Plin

Ta je šansa upravo sada, kada se urušava dosadašnji – posljeratni, a kroji budući, dugoročni svjetski poredak (dijelom i u krvi), u kojemu će opstati samo snažni i pametni dok će drugi biti roblje, potrošna roba i moneta za raskusuravanje među velikima (riječima „opstat će samo snažni i pametni“ prošli se tjedan u intervjuu za američki „Time“ izrazio i izraelski premijer Benjamin Netanjahu).

Turska je za sada smogla očuvati i snagu i um, a hoće li joj to uspjeti i do kraja, na putu do konačnoga cilja – nitko sa sigurnošću ne može reći. Ali da joj vrijedi pokušati s obzirom na sve komparativne prednosti kojima ta zemlja raspolaže, kao i na prebogato povijesno nasljeđe, to joj nitko tko nastupa s neutralne pozicije ne može osporiti.

I upravo danas prispjela vijest:

„Zbog nastavka i novih protuzakonitih turskih istraživačkih radova (na bušenju plina u ciparskom isključivom gospodarskom pojasu-IGP) Vijeće EU donosi odluku o zaustavljanju pregovora o sporazumu o zračnom prometu i odlučuje ne održavati sastanke Vijeća za pridruživanje i druge sastanke visoke razine u okviru dijaloga između EU i Turske“, priopćeno je iz Bruxellesa.

Dakle, sankcije EU za sada su, zapravo, simboličkog karaktera. Strah od turske protureakcije očito je prevagnuo, što nije čudo za pragmatične EU birokrate. Međutim, i nakon današnje odluke EU tursko MVP je najavilo nastavak svojih istraživačkih bušenja u ciparskom IGP, štoviše, poslat će i dodatni – četvrti brod k već aktivnim trima brodovima.

Opasnost od sukoba bit će tim veća što je Nikozija koncesiju za tamošnju eksploataciju plina dala američkom „ExxonMobil“-u, a SAD su još u proljeće u tu zonu poslale dodatne brodove svoje 6. flote, što je, tada, i sa strane Washingtona i sa strane Ankare bilo predstavljeno kako vojna vježba. Ali „zamagljivanje očiju“ i skrivanje problema ne može trajati vječno.

A u sve se ovo, naravno, miješa i Moskva, čiji su interesi u Istočnom Sredozemlju isto tako veliki, ne samo zbog Sirije. Rusija će se negativno odnositi prema odluci EU o uvođenju sankcija Turskoj, što ne znači kako ruska strana podupire turske aktivnosti vezano uz bušenja podmorja u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra, izjavio je danas zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Aleksandar Grushko.

„Moskva je protiv sankcija na adresu Ankare, a jednostrane sankcije proturječe kako međunarodnom pravu, tako i procedurama Vijeća sigurnosti UN-a“, izjavio je ruski diplomat, i time jasno potvrdio snažnu rusku političku potporu Turskoj.

Iako Rusija ima snažno razvijene veze i sa Ciprom, kako one gospodarske tako i financijske, Moskvi je u nastalim geopolitičkim okolnostima kudikamo važnije razvijati partnerske odnose s Turskom.

Osim toga, ovim potezom Moskva jasno daje do znanja kako se namjerava suprostaviti i najavljenim američkim sankcijama protiv Turske zbog kupnje njezinih sustava S-400, na što Turska svakako računa.

Sve to skupa može iz temelja promijeniti geopolitičke i geostrateške odnose snaga na Jugo-istoku Europe i Bliskom istoku.

Zoran Meter
Geopolitika.news

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari