Pratite nas

Ubojstvo Zvonka Bušića odgovor je udbaša na izručenje Josipa Perkovića

Objavljeno

na

Treba znati povezati činjenice. U vrijeme vukovarskog prosvjeda protiv ćirilice, Vladimir Šeks pojavio se na sprovodu Zvonka Bušića. Dakle, Šeks je za Zvonkove otmice zrakoplova pisao zamolbe na ćirilici. Možda se sve dogodilo obrnutim ili drugačijim redoslijedom, ali je suština ista. Nemojte me loviti u sitnim pogreškama. Sam sprovod trebao je biti dokaz da je Zvonko Bušić ubijen. Njegova oproštajna pisma na latinici dokazuju samo to da ih nije napisao Šeks. Fakti su tu – sami složite logiku.

Postoji mogućnost da je Zvonko Bušić digao ruku na sebe zato što je nekako saznao tko će mu sve doći na sprovod. Nakon što su ožalošćeni Hrvati statirali kao prigodna kulisa, u zasebnoj koloni pojavila se gamad iz politike. Skromni Hrvati načinili su prolaz za lijes, a ono nepozvani ušetaju političari, kao da otvaraju korzo. Zanimljivo je kako znaju složiti te svoje plastične face, kao da stvarno žale zbog dramatičnog odlaska nacionalnog simbola.

Kontroverze zadanog samoubojstva

Znam, znam, ako pažljivije čitate uvodni tekst, nameće se zaključak da je na neki način Vladimir Šeks likvidirao Zvonka Bušića, a zapravo je Šeks prestar za takvo nešto. Kao i rečeni špalir ožalošćenih, Šeks je samo iskoristio politički prostor koji je otvorio Zvonko Bušić kroz svoje herojsko djelo. To je užasavajuće – učinite za Hrvatsku nešto plemenito, a vrhnje pobere netko poput Ive Josipovića ili Vesne Pusić. Velikodušno predate hrvatskoj nacionalnoj ideji ono najbolje u sebi, a hrvatstvom se slučajno okiti neki zalutali lik poput Zorana Milanovića. Dvojba je samo jedna: je li Zvonka Bušića ubio neki naš neprijatelj ili ovakav neprijateljski sistem u RH. Imamo niz neobičnih okolnosti.

[pluslist](1) Njemu i nama do kraja odana Julienne Eden Schultz nije čula kobni pucanj. To može značiti da je Zvonko Bušić Taik ipak likvidiran. Je li na Udbini stao na žulj nekom mafijašu i/ili političaru, ili nekom udbašu?
(2) Nekoliko sati prije ‘samoubojstva’ uvjeravao je prijatelje da ne klonu duhom i da treba pokrenuti novu političku opciju, na dulji rok.
(3) Imamo izražen konflikt racionalnih pisama i nekakve zatajene suicidne psihoze.
(4) Samoubojstvo kao nova žrtva teško drži vodu – čemu postupak koji nitko ne može shvatiti.
(5) Zvonko Bušić ubijen je u trenutku postavljanja ćiriličnih natpisa u Vukovaru. To ukazuje na mogući dizajn aktualnih ‘hrvatskih’ struktura. Ako četnička ćirilica dolazi nakon četničkih zločina u Vukovar, koji je isključivo koristio latinicu i za Jugoslavije, tada je Zvonko Bušić suvišan, nesretan slučaj, povijesni nesporazum.
(6) Udbaši nam poručuju da su nedodirljivi i da u ovakvoj Hrvatskoj mogu nekažnjeno ubijati hrvatske domoljube. Da se Jugoslavija održala, Zvonko Bušić bio bi živ – Zagreb bi morao od Beograda tražiti suglasnost za likvidaciju.
(7) Zašto Javnosti nisu prezentirane snimke oproštajnih pisama?
(8) Ozbiljna policija bi u tako važnom slučaju angažirala strane forenzičare, kojima se ne može prigovoriti moguća povezanost s jugoslavenskim tajnim službama. Strani eksperti trebaju potvrditi autentičnost rukopisa i potpisa.
(9) Sve komplicira prisutnost prividno preživjelog Dražena Budiše, koja izaziva tjeskobu.[/pluslist]

Posebno je neukusno i drsko iznenadan i neočekivan gospodarski rast vezati na odlazak Zvonka Bušića i uvođenje ćirilice u Vukovaru. Da kojim slučajem i Dražen Budiša digne ruku na sebe, u Hrvatskoj bi zavladalo blagostanje. Vukovar gori, Hrvatska žaluje, a vlast širi ‘optimizam’ kroz lažnu interpretaciju našeg gospodarstvenog očaja.

Najveći živući nacionalni simbol je Julienne Eden Schultz

Ako civilizirana Amerikanka ode u Beč na više godina, praktično postaje Europljanka, a ako takva upozna kršćansku tragediju hrvatske nacionalne ideje, imamo dragocjenu Hrvaticu. Ako Julienne Eden Schultz promatramo u širini vremena, nema joj ravne u cijeloj hrvatskoj povijesti. Najveća zasluga Zvonka Bušića u hrvatskoj povijesti je ta što je svojom odanošću hrvatskoj nacionalnoj ideji izvršio presudan utjecaj na Julienne. Uslijedilo je prepoznavanje našeg povijesnog prava i naše potrebe za samostalnom hrvatskom državom, što je rezultiralo hrabrim bacanjem domoljubnih letaka s nebodera u Zagrebu. Julienne je sudjelovala u kobnoj akciji otmice zrakoplova, Julienne je robijala za Hrvatsku, posve nevina, jer je postavljanje pravog eksploziva bila ideja muške postave. Zapravo je bio nevin i Zvonko Bušić – robijao je zbog nemara policajca na poligonu za deaktiviranje eksploziva. Obitelj poginulog policajca ničim nije teretila Zvonku Bušića. Nije isključeno da je američka diplomacija iskoristila posve odvojen slučaj stradanja policajca, da udovolji Beogradu. I ako je Zvonko pogriješio, ovdje govorimo o pokušaju hrvatskog domoljuba da bude uvjerljiv, revolucionarno ozbiljan, za potrebe uspješnosti neke sljedeće akcije. Naciju je zaprepastio zaista gadljiv komentar Zrinke Pavlić na tportalu, u kojemu kvalificira Zvonku Bušića kao zločinca i teroristu. Kaže da možda nije korektno nazvati Zvonka Bušića zločincem samo zato ‘što je odrobijao svoje’. Veli da je uvreda za branitelje izjednačavati ih sa Zvonkom Bušićem. Možete li pojmiti kakvim je kreaturama dozvoljeno da truju naš životni prostor? Istina, Zvonko je krio od svoje supruge kakvo osiguranje priprema, da je zaštiti, ali i zato što je znao da od nje za to ne bi dobio podršku. Zvonko Bušić je branitelj prije branitelja! Julliene je deklaraciju Brune Bušića prevela na engleski jezik, uravnotežujući njen sadržaj i njenu poruku. Julienne je iza sebe ostavila značajna autobiografska i književna djela, jednu intelektualnu poruku, kojoj je poklonik filozofije Zvonko Bušić bio dorastao, ali se nije znao jednako izraziti. Julienne je uz Bušiće naučila gangu i upoznala sveukupnu hrvatsku kulturu, ali je i Julienne snažno djelovala na Bušiće.

Kako vrijeme prolazi, u hrvatskoj povijesti izranja zaboravljena Katarina Frankopan, koju smo uglavnom doživljavali kao ožalošćenu suprugu hrvatskog mučenika i teroriste Petra Zrinskog, a zapravo je bila puno više od toga, izuzetna književnica i nevjerojatan poliglot. Kako će vrijeme odmicati, Zvonka Bušića Taika sve više ćemo pamtiti kao supruga Julienne Eden Schultz, naše najveće nacionalne heroine, koja je već ugrađena u temelje našeg novog nacionalnog bića. Isticanjem njenog djevojačkog prezimena ne poništavam značaj činjenice da joj je Zvonko Bušić bio životni partner i prijatelj.

TvrtkoDolić/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari