Pratite nas

Život

Učenička zadruga ‘Dar-Mar’

Objavljeno

na

Unutar zadruge djeluje pet sekcija:  keramičarska sekcija, sekcija  za izradu ukrasnih i uporabnih predmeta, sekcija za izradu predmeta od papira i kartona, sekcija za ugostiteljstvo i cvjećarska sekcija. Članovi zadruge su sadašnji i bivši učenici škole, a voditelji sekcija nastavnici. U rad zadruge uključeni su polaznici PSP-a (produženog stručnog postupka), polaznici radnog osposobljavanja i odgojno- obrazovnih skupina. Predmeti izrađeni u učeničkoj zadruzi  izlažu se i prodaju na prodajnim i donacijskim izložbama. Od zarađenog  novca siromašni učenici, a njih ima mnogo, idu na izlet, nabavlja se materijal za daljnji rad učeničke zadruge, nagrade na natjecanjima i slično.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Srednja škola – Centar za odgoj i obrazovanje ustanova je u kojoj se odgaja i obrazuje mladež s teškoćama u razvoju u srednjoškolskim programima. Bogatim i izrazito sadržajnim Školskim kurikulumom nastojimo svakog našeg učenika osposobiti za samostalan i ispunjen život na osobnom, društvenom i profesionalnom planu. Pri tome teškoće ne stavljamo u prvi plan, već brojne jake strane i talente koje imaju naši učenici,govori nam na početku razgovora gospođa Ksenia Pinterić, profesorica u Centru, koja je sa svojim  učenicima napravila nekoliko vrlo vrijednih projekata, koji plijene pozornost šire javnosti.

Prema njezinim riječima, Učenička zadruga „DAR-MAR“ (darovitih i marljivih) osnovana je 2007. godine. Unutar zadruge djeluje pet sekcija:  keramičarska sekcija, sekcija  za izradu ukrasnih i uporabnih predmeta, sekcija za izradu predmeta od papira i kartona, sekcija za ugostiteljstvo i cvjećarska sekcija. Članovi zadruge su sadašnji i bivši učenici škole, a voditelji sekcija nastavnici. U rad zadruge uključeni su polaznici PSP-a (produženog stručnog postupka), polaznici radnog osposobljavanja i odgojno- obrazovnih skupina. Predmeti izrađeni u učeničkoj zadruzi  izlažu se i prodaju na prodajnim i donacijskim izložbama. Od zarađenog  novca siromašni učenici, a njih ima mnogo, idu na izlet, nabavlja se materijal za daljnji rad učeničke zadruge, nagrade na natjecanjima i slično.

Već dugi niz godina surađujemo s DM-om, koji od nas naručuje božićne čestitke. Svake godine sudjelujemo na Smotri učeničkih zadruga grada Zagreba, a uz Dan škole organiziramo prodajnu izložbu u prostorima naše škole. Svake godine potražnja za proizvodima zadrugara raste i traži se proizvod više. Kroz brojne projekte naše škole s redovnim srednjim školama širimo svijest o kreativnim sposobnostima učenika posebne ustanove. Prije četiri godine započeli smo projekt s volonterima koji povodom Božića i Uskrsa zajedno s našim učenicima izrađuju čestitke, prigodne ukrase i uporabne predmete. Bili smo ugodno iznenađeni odazivom i spremnošću mladih ljudi da poklone svoje slobodno vrijeme za dobrobit drugoga te steknu dodatna znanja i vještine družeći se sa vršnjacima s posebnim potrebama. Naša škola je za  inicijativu u radu s volonterima nagrađena nagradom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva na najinovativniji model volonterstva, napominje gospođa Pinterić i ističe posebnu suradnju s Napretkovim kulturnim centrom:

Suradnja s Napretkovim kulturnim centrom započela je zahvaljujući  gospodinu Draženu Vikiću-Topiću, koji je na donacijskoj izložbi radova učeničke zadruge „DAR-MAR“ na Institutu Ruđer Bošković prepoznao potencijal naših vrijednih učenika i u želji da se djeca pozitivno afirmiraju, prezentiraju svoj rad i prodaju svoje unikatne proizvode, povezao nas je s gospodinom Mariom Miloševićem i Napretkovim kulturnim centrom. Prva nam je bila prodajna izložba uskršnjih proizvoda koju smo održali 28. ožujka 2018. u prostorijama NKC u Bogovićevoj 1. Organizacija je bila odlična, lijepi odaziv posjetitelja, a učenici zadovoljni jer smo prezentirali školu i naše unikatne radove, a uz to zaradili nešto novca za nove materijale, izlet zadrugara i za pomoć učenicima u potrebi. Druga nam je bila izložba božićnih proizvoda održana 5. prosinca 2018. I ova izložba je bila vrlo uspješna jer je bila dobro organizirana i vođena, a učenici su doživjeli zadovoljstvo jer su bili pohvaljeni za svoj rad od strane mnogobrojnih posjetitelja. Suradnju s NKC i gospodinom Mariom Miloševićem je odlična, uvijek su spremni na suradnju i pomoć našim učenicima, ističe gospođa Pinterić te posebno naglašava kako je članica planinarskog društva “Stjepan Planić”:

Budući da sam član planinarskog društva „Stjepan Planić“, a  u školi vodim planinarsku sekciju, planiramo jednu suradnju između PD „Stjepan Planić“ i naše škole kako bismo organizirali zajedničke planinarske ture.  Željela bih i u  budućnosti nastaviti ovu lijepu suradnju NKC i naše škole.  Kao voditeljica sekcije za izradu ukrasnih i uporabnih predmeta, nastojim kod učenika razviti svijest o ekologiji i važnosti recikliranja, naučiti ih kako živjeti zdravije i u skladu s prirodom, kaže profesorica Pinterić i ukazuje na brojne proizvode koje su izradili članovi Učeničke zadruge “Dar-Mar”.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Život

Povratnik iz Australije: U Australiji radiš 10 do 12 sati dnevno. Neće ti nitko ništa dati ‘džaba’

Objavljeno

na

Objavio

Trend iseljavanja naših ljudi stagnira, statistike kažu da se smanjio. Ima i onih koji se vraćaju. Jedan od njih je Stanko Pezić, rođeni Australac, čiji su roditelji prije više od 50 godina napustili domovinu u potrazi za boljim životom. Sa suprugom i troje djece svoj dom su odlučili pronaći u Zagrebu.

– Kad sam otišao iz Australije, rekao sam: Vratit ću se ja nazad, ne boj se mama. Ali mislim u sebi, volio bih da tu ostanem stalno, kroz smijeh se prisjeća Stanko Pezić. Bilo je to prije pola godine kada je napuštao rodni Melbourne te se sa suprugom i troje djece odlučio preseliti u Hrvatsku.

– Ona je htjela da dođemo. U Australiji radiš 10 do 12 sati dnevno, ne vidiš obitelj. Za vikend isto radiš, u nedjelju se malo odmoriš pa onda u ponedjeljak ponovno posao. Dobro se zaradi, ali je veliki trošak, što dobiješ odmah ode. Sigurno imaš više novca tamo, ali drugi je život, moraš raditi. Neće ti nitko ništa dati ‘džaba’, kaže Pezić za HRT

Do polaska u školu Stanko je govorio samo hrvatski. Hrvatsku su posjećivali kao djeca, rado se vraćali rodbini svojih roditelja u Sinju i Hercegovini.

– Uvijek misliš na Hrvatsku. Naša dijaspora je jaka, velika, puno se družiš s Hrvatima. Sad su mi djeca mala, mislio sam ako ne idemo sada, onda neću nikada ni doći. Ja i supruga smo htjeli da djeca uče hrvatski, da vide kako se živi ovdje, u drugoj kulturi i takve stvari, kaže.

Stanko je kao inženjer građevine 5 godina radio u Londonu, gdje je i upoznao suprugu, također Hrvaticu rođenu u Australiji. U Zagrebu su se tek uselili u novi stan, starijeg su sina upisali u školu, privikavaju se. Nije im žao što su došli unatoč lošoj slici naše zemlje u dalekoj Australiji.

– U vijestima u Australiji uvijek vidimo kako je ovdje loše i ne valja, uvijek vrlo, vrlo negativno prikazuju kako je u Hrvatskoj. Od kada sam ja došao, dobro je, nije tako loše i negativno, barem ono što ja vidim. Dobro, uvijek ima stvari koje mogu biti bolje i koje se mogu promijeniti. Oni u Australiji misle da je Hrvatska “banana republika”, ali svi u Hrvatsku vole doći na godišnji odmor, no za živjeti ovdje, to je druga stvar, kaže Stanko.

Na naše školstvo i zdravstvo Stanko nema primjedbi. Kaže da je izrada dokumenata brža nego u Australiji. Osobito mu se sviđa naš običaj druženja s prijateljima uz dugo ispijanje kavica vani na otvorenome. Naviknuo je i na različite reakcije ljudi kada čuju da je došao živjeti ovamo iz daleke Australije.

– Ovdje ljudi bježe iz Hrvatske, misle ono kako se kaže na engleskom “grass is green…” kao uvijek je bolje na drugoj strani. Dobro, ima onih koji misle što je s tobom, to im je čudno, ali ima i onih koji su vrlo ponosni i njima je drago što sam se vratio u Hrvatsku, kažu mi sve najbolje, ostani tu, a i meni je to također drago. Svakakve su reakcije, kaže Stanko.

Kako god, obitelj Pezić uživa u više vremena provedenog zajedno. Vole šetnje Zagrebom i putovanja po Hrvatskoj, slušati Olivera, Bulića, Thompsona, Cetinskog. Nedostaje im obitelj i prijatelji iz Australije s kojima se često čuju, i australski biftek im fali. Vesele se bijelom Božiću za razliku od onog u Australiji na +35 na plaži i na kupanju. Iako su ostavili duplo veće plaće ovdje su još u potrazi za poslovima. Vjeruju da će se snaći i neće odustati, jer Hrvatska je, kažu, njihova domovina.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Velika djela fajtera Mile

Objavljeno

na

Objavio

“Ja sam i sam bio beskućnik. Prije desetak godina sam bankrotirao. Imao sam likovnu galeriju u Sarajevu.  Bio sam izgubio sve. Bio sam tri i pol godine beskućnik. Kad osjetiš taj  pakao onda vidiš kako je to sve jadno. Preživio sam i rat. No, beskućništvo je deset puta teže nego rat. Teže sam preživio beskućništvo nego rat. U ratu si u jednoj sredini u kojoj su svi u opasnosti, svi su u istom položaju. A kad si beskućnik onda si sam, odbačen od svih. I teško je naći motiv i krenuti. Najveći problem beskućnika jeste depresija. Mnogi ljudi ne znaju da članovi Udruge nisu beskućnici. Beskućnici su korisnici usluga. Imamo 17 doktora znanosti, preko 200 volontera. Krenuo sam pri je pet godina. Krenuli smo od nule. Danas imamo dva časopisa. Na hrvatskom i engleskom jeziku, koje prodaju beskućnici i zarađuju za život.”

Piše: Anto PRANJKIĆ

Ljudi su bića pokreta, odnosa. U jutra ustajemo, pozdravljamo se s članovima obitelji, izlazimo na ulicu. Susrećemo druge ljude. Na poslu opet komuniciramo. Stječemo nova iskustva. Ponekad nam se čini da ljudi imaju iste ili slične sudbine, ali … Okrenemo li se oko sebe, vidjet ćemo mnoštvo različitih pogleda, izgleda, razmišljanja, životnih situacija. Prijeratnog dekoratera scene sarajevskih kazališta Milu Mrvalja život nije mazio. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti. Radio posao koji je volio. No, došli su rat i brojna stradanja, pa se ljudi promijenili. I tako je Mile postao tehnološki višak u svojoj tvrtki. Iako je u Sarajevu živio cijeli svoj život i prošao ratna stradanja, nakon životnog i poslovnog potopa postao je beskućnik, a nakon niza godina uz Božju providnost, dobre  i drage ljude, ali prije svega jaku vjeru i volju Mile je postao vrlo cijenjeni član hrvatskoga društva. Osnovao je Humanitarnu udruga Fajter koja pomaže, pogađate, upravo beskućnicima. U samo jednom satu razgovora s ovim simpatičnim osebujnim čovjekom postidio sam se, priznajem, barem deset puta. Zato u narednim rečenicama našega razgovora pokušajte pronaći mala zrnca mudrosti koja proizilaze iz maloga jednostavnog srca punog ljubavi.

Gospodine Mrvalj, često Vas viđamo na ulici, ali i u kreativnom prostoru Napretkovog kulturnog centra u kojemu kao predstavnik Humanitarne udruge Fajter često nastupate s prigodnim predavanjima i drugim sadržajima. Tko ste Vi,  zapravo?

– Do rata sam radio u teautru. Bio sam dekorater scene. Završio sam Školu primijenjene umjetnosti. Poslije rata sam dobio otkaz kao tehnološki višak pod znacima navodnika, jer znate kako se to sve događalo na tim prostorima. Ja sam uvijek bio ne podoban. Bio sam ne podoban i u onom i ovom sistemu i u svakom sam bio ne podoban. Ne podoban sam iz jednog razloga, a to je apolitičnost. Ja sam apolitičan. Politika me ne zanima. Nisam lijevi, nisam desni. Imao sam uvijek svoj stav, svoj svijet. Ono što mislim da je u redu iza toga stojim, a ono što mislim da nije u redu ja to otvoreno kažem. To je moja priroda. Mnogi kažu da je to prgava priroda. Ljudi ne vole druge ljude koji idu na prvu loptu, a ja idem.  Ja nisam kao Modrić u nogometu, ja ne driblam. Ja idem na prvu.

Govorite kako idete na prvu, ne pripremate se.  Čini mi se da ste rekli da Vas je koštala ta Vaša iskrenost?

 – Da, nekada je koštala, nekada je dobro došla. To je uvijek dvosjekli mač. Ja ne zamjeram licemjerima i ljudima koji idu linijom manjeg otpora. To je jednostavno njihov način života, mišljenja… Oni misle da je tako bolje. Nikada nisam nikome prigovorio što je ne odlučan, slab, povodljiv. To su takvi ljudi. Takvi karakteri, psiha i takav način razmišljanja i mislim da sam prema svima tolerantan. Ako mogu nekom takvom pomoći nekim savjetom i konkretno rado ću pomoći. Ne pitam se je li drugi licemjer, ovakav ili onakav, ja njemu rado pomognem. I nastojim pomoći čovjeku kao čovjeku. Ja sam filantrop i  volim sva bića. Moja Humanitarna udruga Fajter je udruga za pomoć beskućnicima i ja imam dobru suradnju s udrugama osoba s downovim sindrom i s posebnim potrebama, i s udrugama za zaštitu životinja. Dakle, gdje god osjetim kako moja prisutnost može na bilo koji način  doprinijeti boljitku ja sam tu, jer tako razmišljam, tako sam odgojen i tako sam rastao.

Vaša humanitarna udruga Fajter ima veliki broj članova. Rekli ste da je to udruga beskućnika. Kako ste uspjeli skupiti beskućnike na jedno mjesto? Rekao bih da je to prilično težak, rekao bih rudarski posao.

– Ja sam i sam bio beskućnik. Prije desetak godina sam bankrotirao. Imao sam likovnu galeriju u Sarajevu.  Bio sam izgubio sve. Bio sam tri i pol godine beskućnik. Kad osjetiš taj  pakao onda vidiš kako je to sve jadno. Preživio sam i rat. No, beskućništvo je deset puta teže nego rat. Teže sam preživio beskućništvo nego rat. U ratu si u jednoj sredini u kojoj su svi u opasnosti, svi su u istom položaju. A kad si beskućnik onda si sam, odbačen od svih. I teško je naći motiv i krenuti. Najveći problem beskućnika jeste depresija. Mnogi ljudi ne znaju da članovi Udruge nisu beskućnici. Beskućnici su korisnici usluga. Imamo 17 doktora znanosti, preko 200 volontera. Krenuo sam pri je pet godina. Krenuli smo od nule. Danas imamo dva časopisa. Na hrvatskom i engleskom jeziku, koje prodaju beskućnici i zarađuju za život. Imali smo desetine humanitarnih izložbi, koncerata, predavanja, okruglih stolova, predavanja po školama i fakultetima. Jedanput je moj prijatelj kemijski stručnjak prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić sa Instituta “Ruđer Bošković  mudro zaključio: “Osim Mileta ne postoji ni jedan drugi Hrvat o kojemu je pet najvećih televizijskih kuća na svijetu snimilo dokumentarac.”  Ponosan sam. Ja sam krenuo  od nule. Još kad sam bio sam beskućnik sam sam sebi rekao da ću stvoriti udrugu i ona je postala respektabilna. Ja sam čovjek koji ide na prvu.

– Kad razgovaramo o problemu beskućništva možemo osjetiti pitanja kako je biti beskućnik. Možete li nam kratko reći svojim riječima kako ste se osjećali kada više niste bili beskućnik, ali ste zadržali veliki broj prijatelja beskućnika?

 – Ono što sam rekao na početku, ljudi nikako ne mogu razumjeti ili neće da se potrude da razumiju. Postoje labilni ljudi u društvu i većina beskućnika su labilni ljudi i ljudi koji padaju u depresiju, koja ih vodi u alkoholizam. Oni tada misle da je to kraj. Jer ih ostavljaju prijatelji, rođaci, sustav. Teško je unutar sebe naći motiv za novi dan kad znaš da spavaš u ruševinama, među štakorima, da spavaš među smećem, da živiš od skupljanja boca po smeću, da se hraniš u pučkoj kuhinji, a nekada si imao normalan život. Imao si dom. Bio si nekakav ugledan član društva. Sad odjedanput shvatiš da si prljav, da ne možeš ući u kafić jer si prljav.  Nema veze što imaš novac za kavu, ali smrdiš i izbace te . Sama ta svjesnost, svjesnost samoće i odbačenosti je teška stvar.

Vaša Udruga radi. Kako se može postati član Humanitarne udruge Fdajter?

– Ja pokušavam da ljudima objasnim na predavanjima da Vam udruga Fajter ne treba. Okrenite se oko sebe i vidjet ćete nekog susjeda da teško živi. Pomozite mu i samim tim činom Vi ste odmah fajter. Odmah ste član udruge Fajter. Dakle, svatko ima u svom susjedstvu nekoga tko teško živi, tko treba platiti struju, režije… Vidite svaki dan kad krenete na psoao ili školu kad vidite nekog jadnika da skuplja po kantama priđite mu, pitajte ga što mu treba. To su fajteri.

Ima i veliki broj onih za koje se uoppće ne zna, a fajteri su.

– Učlaniti se u udurgu čak je i ne potrebno. Ja samo kanaliziram sve te divne ljude. Što sam rekao su samo zvanične brojke, ali veliki broj je ljudi, Napredak su među prvima s kojima sam kliknuo na prvu i ovdje i u Sarajevu i svugdje postoje dobri ljudi. Sve su to fajteri. Kad bi vam govorio koliko ima divnih ljudi , kad jedna bakica , za koju znam koliku ima mirovinu, svaki mjesec izdvoji 20 kuna za beskućnike i uplati na račun jer joj mi ne želim ovako uzeti.

Gospodine Mrvalj, nadamo se da ćete i Vi soobno još bolje i više prepoznavati muke i patnje ljudi oko nas s željom da nikoga u životu tako nešto zadesi.

– Često govorim ljudima da svi imamo mana. Svi smo ljudska bića. Lako je optuživati. Lako je reći ovaj ne valja. Ako smo vjernici i ako govorimo kao katolici osnova nam je oprostiti. Ja osobno mnogo sam puta rekao da čim netko meni počne govoriti: ja sam veliki Hrvat, ja sam veliki domoljub, ja sam veliki katolik. Bježi od takvih ljudi. Treba pustiti da drugi govoria o tebi. Ja sam mali Mile s milijun mana. Osnova  kršćanstva je sadržana u činjenici kako je Isus došao zbog malih, slabih. On je došao zbog oprosta. Trebamo postati katolici u srcu, katolici oprosta, snage i s malim ljudima. Isus je došao zbog malih ljudi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari