Pratite nas

Učenike treba naučiti prvenstveno služiti se udžbenikom, pratećom literaturom i svim ostalim izvorima

Objavljeno

na

Približava se kraj I. polugodišta i započela je opet stara priča o ocjenjivanju učenika i prijeko potrebnom zaključivanju ocjena iz nastavnih predmeta  na polugodištu. O tome sam puno pisala kao i mnogi drugi, pa se ne bih ponavljala. Reći ću samo da je apsolutno nepotrebno zaključivanje ocjena na kraju I. polugodišta, ukoliko nastavnici (učitelji i profesori) dobro obavljaju svoj posao.

[dropcap]O[/dropcap]cjenjivanje je proces koji traje od prvoga do zadnjeg dana školske godine. Ocjena je rezultat tog procesa, vrlo je kompleksna i sastavljena od više važnih komponenti ovisno o nastavnom predmetu, učeniku i nastavniku. Teško je i gotovo nemoguće postignuće učenika prikazati brojkom, kao i 30-ak učenika smjestiti u pet kategorija, prema zakonskom kriteriju ocjenjivanja. Bilo bi dobro da se sustav ocjenjivanja osuvremeni i prilagodi, kako bi ocjena barem približno odgovarala stečenom znanju, razvijenim sposobnostima i vještinama, odnosno racionalnom korištenju naučenog. Stečeno znanje bi trebalo biti produktivno, a ne verbalno. Djecu treba naučiti učiti – to bi trebao biti glavni cilj. Činjenica je da velika većina djece i mladih ne uči dovoljno i da ne žele učiti, kao što i ne vole ići u školu. To je najveći problem, preko kojeg se dosta olako prelazi. Reći će neki kako to nije istina. Meni se čini kako samo puno o tome govorimo, pišemo, donosimo pravilnike i zakone, ali se malo toga konkretno poduzima.

Rezultati međunarodnih ispitivanja nekih znanja i vještina u naših učenika su poražavajući po nas, naročito u matematicii srodnim predmetima, gdje treba logički razmišljati i primijeniti stečeno znanje u rješavanju danih problema. Nekada smo čak i formule („kilometarske“), morali znati napamet, što je bilo nepotrebno opterećivanje i gubljenje vremena. Odavno sam već „svoju“ učionicu po svim panoima, i slobodnim plohama „ukrasila“ plakatima, na kojima su učenici ispisali sve moguće potrebne formule iz matematike i fizike. Na kraju osmog razreda sam im dopustila da u rješavanju ispita znanja koriste udžbenik. Doživjela sam neviđene kritike, pa i od onih koji su takav način morali prezentirati i podržavati.

Učenike treba naučiti prvenstveno služiti se udžbenikom, pratećom literaturom i svim ostalim izvorima koji su im dostupni i na koje ih bi trebalo uputiti. Informacije ne bi trebalo „deponirati“ u glavi, naročito ne po nekakvim pretincima, koji predstavljaju pojedini nastavni predmet, kako bi ih izvukli van samo za taj predmet i njima se koristili. Živimo u vremenu kada su puno važniji funkcionalni od materijalnih zadataka nastave. Istina, moraju se znati neke temeljne činjenice, koje se koriste i oko kojih se „plete“ priča, odnosno odgovara na postavljeno pitanje, isključivo svojim riječima i složenim rečenicama, a ne odgovorima tipa: da, ne, može, ne može, ili prostom rečenicom koja sadrži glavni pojam na koji se odnosi postavljeno pitanje. Naša djeca i mladi ne znaju govoriti. U tome je najveći problem. U direktom govoru, monologu, dijalogu ili općoj usmenoj komunikaciji koriste oblik SMS-ova i a mail-ova, iako bi u tome morali biti pismeni i izražavati se pravilno. Mnogi učenici ne razumiju pročitano i često puta zbog toga ne odgovore točno na postavljeno pitanje, iako znaju ispravan odgovor.

Matematika je posebna priča. Mnogi unaprijed bez opravdanog razloga odustaju od učenja matematike i zadovolje se s ocjenom dovoljan, a mogli bi mnogo više, samo da pokušaju razmišljati, logički zaključivati, povezivati poznate nastavne sadržaje s novima, kao i prepoznati primjenu i potrebu naučenog u svakodnevnom životu. Nedavno sam pročitala kako je kolega Bajrović osmislio i pripremio Projekt o mogućnosti svakodnevne primjene matematike u životu, gdje je povezao pojedine matematičke sadržaje s konkretnim primjerima, ali to na žalost nije uspio realizirati iz prozaičnog i upravo nevjerojatnog i neočekivanog razloga – nedostatka novca, odnosno neprepoznavanja prijeko potrebne potrebe takvih sadržaja u nastavi matematike, kako bi ona iz apstrakcije u kojoj je mnogi vide i osjećaju ušla u svakodnevni život, učeniku se približila i postala mu puno jasnija i potrebnija.

Takvi primjeri su nastavnicima, pogotovo početnicima vrjedniji od bilo koje literature. Mnogi od nas koji smo već u mirovini od profesora Bajrovića smo puno naučili, upravo na primjerima primjene matematike u svakodnevnom životu, kao i na važnosti kombinacija nastavnih metoda u samoj nastavi, zbog razbijanja dosade i poticanju interakcije učenika i nastavnika na nastavnim sadržajima i racionalnom rješavanju matematičkih problema. Njegova predavanja i radionice su uvijek bile najposjećenije na seminarima, o čemu govore brojke dobivene raznim anketama.

Svatko od nas, pogotovo mladi koji se dobro služe i govore strane jezike mogu pročitati knjigu ili stručne članke iz strane literature i iz nje „pobrati“ ono što im treba i sviđa im se. Takve teme ne bi trebale biti sadržaj seminara, bez obzira na njegov naslov i temu kojoj je posvećen. Najviše se nauči od dobrih praktičara i u izmjeni pojedinih iskustava od kolega. Čitati znamo i hvala Bogu razumijemo ono što smo pročitali, barem mi matematičari. Želimo li da naši učenici promijene svoj odnos prema učenju trebamo im usaditi potrebu za učenjem i pobuditi interese. Trebali bi ih pozitivno motivirati – pokrenuti njihovu intrizičnu motivaciju: Učim jer me to zanima. Učim jer hoću znati. A ne učim, jer ću dobiti auto ako položim maturu.

Taj postupak i proces nije nimalo lagan ni kratkotrajan. Od najranije dobi djecu bi trebalo poticati na učenje. Trebalo bi znati što su njihovi interesi. Što žele biti kad odrastu. Kako to postići. Kolike su šanse da se to postigne, kao i kakve i kolike su potrebe i mogućnosti da se to ostvari u našem društvu. Da bi se dobili približno točni podatci trebalo bi napraviti multidisciplinarno istraživanje, gdje bi odgovori na stručno i pomno postavljena anketna pitanja, na odgovarajućem uzorku djece i mladih, dobili relevantne odgovore, koji bi bili polazni temelj u planiranju i programiranju nastavnih sadržaja u pojedinim nastavnim područjima, nastavnim predmetima i općem i posebnom kurikulumu. Bez toga i dalje će jedni ići šumom, drugi drumom, od drveća se ne će vidjeti šuma, a ponegdje ni od šume drveće. Za neuspjeh i slaba učenička postignuća jedni će okrivljavati druge, po vertikali i horizontali. I od svega ništa, osim nezadovoljstva, neučinkovitosti i prenošenja iskustva iz učionice na radno mjesto, jer ne može se biti učinkovit i sretan ako radiš ono što ne voliš.

U mnogome je tome i takvome krivo ocjenjivanje i ocjene dobivene na način po kojem su gotovo svi odlični, a znanje im je katastrofalno. Ne mogu pratiti nastavu na višem stupnju, ne znaju učiti, gube interes, nemaju motivaciju, ne realiziraju se, nemaju samopouzdanje i nisu sretni. Oni rijetki i „pravi“ redovito uče, jer žele znati i to što više i šire. Žele u svom obrazovanju postići maksimum. Nerijetko su na žalost, prisiljeni otići „trbuhom za kruhom“. Za takve nema posla i mjesta u našem društvu, u kojem se ocjene, diplome i radna mjesta mogu kupiti. Tome se više nitko i ne čudi, baš kao što nitko ne razmišlja kako je to najveća šteta i „krađa“ od svih nezakonitih  pretvorbi, privatizacija, rasprodaja nacionalnih resursa, monetizacija svega i svačega,gradnje mostova koji nikud ne vode, neplaćanja poreza i dugova… Mladi obrazovani jesu i trebali bi biti naše najveće bogatstvo. Njih se ni po koju cijenu ne bi smjeli odricati. Od vrtićke dobi bi trebalo pratiti one najsposobnije i izvrsne i pružiti im optimalni rast i razvoj. Ulaganje u njih je najpotrebnije i najisplativije. Nije im dovoljno osigurati školu i učitelje. Potrebni su dobri programi, učinkovite metode i kontinuirano adekvatno praćenje i usmjeravanje, razvijanje interesa, pozitivne motivacije, samostalnosti, samopouzdanja, samouvjerenosti, samoprocjene i evaluacije.

Ocjena će onda doći sama po sebi, a zapravo je i ne treba, jer su se postigli ciljevi i realizirali postavljeni odgojno-obrazovni zadatci – „napravljen“ je čovjek, samostalna cjelovita ličnost, koja zna što želi, koja će se kroz cijeli život permanentno obrazovati, koja zna misliti, s kojom se ne će moći manipulirati, koja će znati procijeniti što je dobro, a što nije, koja će prepoznati i cijeniti opće ljudske vrijednosti, čuvati svoje, poštivati tuđe, vidjeti bogatstvo u multikulturalnost različitosti, koja će voljeti sve ljude bez obzira na rasu, svjetonazor, filozofiju i političku opredijeljenost, koja će se kritički odnositi prema svakome i svačemu i koja će svojim radom i djelovanjem doprinositi napretku,boljitku, demokratizaciji i procvatu  suvremenog društva.

Ankica Benček

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Jaroslaw Kaczynski: Poljska se mora oduprijeti ‘putujućem teatru’ povorki ponosa

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Kaczynski pred izbore kritizira povorke ponosa

Poljska se mora oduprijeti “putujućem teatru” povorki ponosa koje izražavaju potporu pravima LGBT osoba, rekao je u nedjelju vođa konzervativne vladajuće stranke Jaroslaw Kaczynski, pred parlamentarne izbore 13. listopada.

Vladajuća poljska stranka Pravo i pravda (PiS) koristi prava LGBT osoba kao ključnu temu u predizbornoj kampanji, prikazujući je kao opasnu ideju Zapada koja potkopava tradicionalne katoličke vrijednosti.

“Ta velika ofenziva, taj putujući teatar koji se pojavljuje u različitim gradovima da provocira i tada plače… mi smo ti kojima to šteti, to se mora raskrinkati i odbaciti”, rekao je Kaczynski na stranačkom predizbornom pikniku u gradu Stalowa Wola.

Zakon se mora u cijelosti provoditi kako bi se “regulirala ta pitanja”, dodao je.

Kazao je također da je “zahvalan” poljskom nadbiskupu koji je ovaj mjesec rekao da je Poljska pod opsadom “kuge duge” aktivista za prava LGBT osoba koje je usporedio s bivšim komunističkim vlastodršcima.

Samo PiS može braniti Crkvu i otkloniti prijetnje tradicionalnoj obitelji koje dolaze sa Zapada, poručio je.

Stranka vodi u anketama i očekuje se da će osvojiti novi mandat.

(Hina)

 

Katolički nadbiskup Krakova osudio ‘duginu kugu’ koja ‘prijeti dušama, srcima i umovima’ Poljaka

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijačić: Zašto je naš intervju s Predsjednicom izazvao toliki potres?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski tjednik

Intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović koji smo objavili u prošlome broju izazvao je i još izaziva pravi potres na medijsko-političkoj hrvatskoj sceni.

Poslije njegove objave Hrvatski tjednik izložen je napadima i klevetama da je fašistički, ekstremistički, šovinistički i tko zna kakav sve list, a koliko čujemo, žestoki su napadi usmjereni i prema Predsjednici zato što se usudila dati intervju jednomu takvom listu. Ne znam kako se ona brani, a što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, podrugljivo se smijemo napadačima, dakle nismo nimalo uznemireni: navikli smo na napade, očekivali smo ih i lako im odgovaramo jer smo na moralno, politički, povijesno, činjenično i pravno superiornijim pozicijama od klevetničkih, mahom parazitskih krugova koji uglavnom ne bi opstali ni tri dana da se nisu navukli na državne jasle bez kojih bi dobar dio njih završio u jarku kao propalice, narkomani, porezni dužnici i općenito izgubljeni i promašeni nitkovi. Analitičari koji su pozvani komentirati istup Predsjednice u Hrvatskom tjedniku mahom su osobe koje se godinama forsiraju kao eksperti za sve i svašta, kao mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, nepostojećih da nisu. Takav status vuku za sobom još od partijske škole u Kumrovcu, dakle iz zločinačkoga i okupacijskoga sustava kojemu su vjerno služili. Drugi su, pak, poznati kao zloglasni lažni svjedoci protiv hrvatskih domoljuba, treći kao soroševski preparirani likovi koji su si stavili za misiju da na svakom koraku njuše fašizam, ustašluk i ostalu traženu im robu, piše Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV

Magle i dogme jugoslavenske i velikosrpske historiografije

Mediji, novinari, kolumnisti ili voditelji koji su nas izložili kritici, čine to iz nekoliko razloga. Prvo, profesionalno su ljubomorni jer sami nisu uspjeli dobiti intervju u kojemu bi aktualna predsjednica najavila kandidaturu za novi mandat, drugo nisu dostatno obrazovani pa ne bi znali ni napraviti takav intervju čak da je Predsjednica i pristala na razgovor s njima, i treće, u političkom smislu to su slijepci koji nisu nikad imali slobodu uma, njihov um ostao je zatočen u maglama i dogmama jugoslavenske i velikosrpske historiografije pa misle da se humanistički dignitet u Hrvatskoj može steći samo dovoljno vrištećom bezuvjetnom demonizacijom Hrvatske i hrvatskoga naroda za fašizam. Tragikomično je zapravo gledati neke mlade neuke voditeljice na tim tuđinskim televizijama, bez identiteta i u svjetonazorskom ili nacionalnome smislu potpuno promiskuitetne, ali i neke već iskusne novinare podjednako ropskoga mentaliteta, idealnoga za velikosrpsku manipulaciju. Mi u Hrvatskom tjedniku nemamo nikakve komplekse u tom smislu. Mi smo hrvatsko glasilo i ponosni smo na to. Smatramo da će ova država punim plućima disati kada političari i novinari očiste svoj um od jugosrpskih predrasuda. Jugoslavija i sve što je vezano uz Jugoslaviju za nas je negacija Hrvatske i hrvatskoga naroda, dakle neprijateljsko.

Hrvatski javni prostor u posljednjih dvadesetak godina zatrpan je i zatrovan poltronskim intervjuima koje nitko ne sluša i ne čita. U 15 godina nitko nikada nije napravio istinski slobodni i profesionalni intervju s bivšim predsjednicima Stjepanom Mesićem i Ivo Josipovićem. U javnom prostoru suptilno ugušene slobode takvi političari parazitiraju sa svim mogućim izdajama, prijevarama, inženjerinzima i manipulacijama bez ikakve bojazni da će ih itko išta bitno pitati i da će biti pozvani na odgovornost. Mesića nitko nije na televiziji upitao gdje je nestao ček od 100 tisuća dolara koji su mu predali iseljenici u Australiji, Josipoviću se nitko nije htio zamjeriti pitanjem čiji je stan u kojemu živi prvotno bio, kako je stekao golemo bogatstvo u zemlji potplaćenih i poniženih profesora, a Milorada Pupovca, koji je danonoćno u medijima, nitko ne pita kako je on to izbjegao tamnicu kao predsjednik NO Tesla banke, a mnogi predsjednici nadzornih odbora iz drugih bankrotiranih kompanija u tamnici su zbog propaloga novca, ili u što je potrošio milijune koje je podizao s bankomata SNV-a. Da su Lovro Kuščević i Andrej Plenković u nekoj uređenoj državi ukrali 40 tisuća referendumskih potpisa, samljeli bi ih mediji, a tužitelji sproveli u tamnicu, a ovdje ih zbog toga nitko nije ni prozivao, kao što nitko ni Anku Mrak Taritaš ne pita kako je cijena kvadrata obnove u Gunji dvije tisuće eura, niti Vesnu Pusić zašto je svome bratu i njegovoj udruzi dala 240 tisuća kuna iz Ministarstva vanjskih poslova ili zašto je sa saborske govornice lažno optuživala Vukojevića za silovanje. Ovdje Dorh štiti udbaške ubojice, mediji svojedobno pljeskali Ivi Sanaderu zato što je ukrao glasove konkurentu na stranačkome saboru samo zato što im konkurent Ivić Pašalić nije bio politički favorit…

Pitanja koja se nitko ne usudi postaviti

Kritičare intervjua u Hrvatskom tjedniku razbjesnila su pitanja upućena Predsjednici. Kao autor i kao glavni urednik, mogu ih informirati o sljedećemu: Već dvije godine želio sam intervju s Predsjednicom i u tom smislu slali smo joj razne upite. Uvijek je to odgađano uz različite alibije i obećanja, zbog čega sam gubio volju za intervjuom, ali kako se primicao kraj njezina mandata opet je rasla želja za jednim ozbiljnim razgovorom – u živo. Na Pantovčaku su znali da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije više moj politički favorit, a to sam im, uostalom, i davao do znanja. Prihvaćeni su moji uvjeti, a sa svoje strane obvezao sam se da ne ću reducirati ni mijenjati predsjedničine odgovore, što mi nije bilo teško jer to ionako nikada ne činim. I, evo, intervju se dogodio.

Sad možda ono što mi je najvažnije. Znao sam otprilike koje odgovore od aktualne predsjednice mogu očekivati. Logično sam pretpostavljao da ona ima određene političke kalkulacije i ne smije govoriti sve što misli, a osim toga, mislio sam i još mislim da ona nema dovoljno znanja o mnogim činjenicama jer joj nisu struka, a savjetnici iz tih sfera joj više joj odmažu nego pomažu. Uza sve to, odavno sam političarku Kolindu Grabar Kitarović percipirao kao osobu s konformističkom dimenzijom pa ću, pretpostavljao sam, čuti i odgovore za koji ona pretpostavlja da ih želim čuti. No meni je, osim ekskluzivne najave kandidature i njezinih odgovora, jednako važno bilo pustiti u optjecaj, u javni dijalog i život, prešućena pitanja i činjenice s kojima se hrvatski političari ne žele suočiti – što iz plitkosti svoga uma, što iz konformizma, a što iz straha od posljedica konfrontacije. Htio sam pitanjima upozoriti kako je u Hrvatskoj na djelu nastavak srbijanske agresije na Hrvatsku drugim sredstvima.

Želio sam čuti je li Predsjednica toga svjesna i poduzima li što protiv te pojave. U Hrvatskoj se snimaju, velikim novcem financiraju i nagrađuju filmovi poput Dnevnika Diane Budisavljević koji potpuno krivotvore povijest i iznose lažne priče, u Hrvatskoj se nagrađuju glumci koji su 90-ih stali uz Miloševićevu agresiju, u Hrvatskoj se uklanjaju spomen-ploče braniteljima HOS-a zato što to žele njihove ubojice, u Hrvatskoj se protežiraju kadrovi koji su sudionici agresije na Hrvatsku, okupacijski gradonačelnici uživaju sve povlastice, a zapovjednici obrane grada završavaju u zatvorima, neprijateljima iz doba agresije priznaju se godine ratovanje protiv Hrvatske u radni staž i daje im se mirovina, ne procesuiraju se silovatelji i zločinci, lažira se popis stanovništva da bi se nasilno uvodila ćirilica u Vukovar, otvoreno se proslavlja pokolj Hrvata kao antifašistički ustanak, odražavaju se komemoracije za izmišljenih 40 tisuća žrtava nad jamama u kojima nema ni jedne kosti, u Jasenovcu povećavaju broj navodnih žrtava bez ikakvih forenzičkih i antropoloških dokaza. Srbija posredstvom Milorada Pupovca lomi Hrvatsku na pozdrava Za dom spremni pod kojim je branjena Hrvatska. Ljevica u Hrvatskoj lomi HDZ zbog pozdrava Za dom spremni pa su se, s različitim motivima, našli na istoj strani velikosrbi, četnici, Pupovac, Vučić, Bernardić i ostali.

Odnarođeni mediji istodobno raspaljuju histeriju protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda klevećući ga za navodni fašizam, petokolonaši divljaju na sve strane, nevladin sektor potkopava institucije, premijer u Kninu obilježava Oluju, a njegov koalicijski partner Milorad Pupovac istodobno je na skupu u Srbiji na kojemu se Oluja žigoše kao fašistički zločin i jednostavno ne priznaje Hrvatska, što je isto kao da je netko nakon Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj ili Britaniji za partnera u vlasti uzeo dužnosnika iz Hitlerove vlasti, ili da je netko u Rumunjskoj nakon 1991. koalirao s podanikom N. Ceauşescua, a sveučilišni profesor i Pupovčev suradnik Dejan Jović, na državnoj sisi, pljujući po Hrvatskoj, ovih dana poput svojedobno Miloševića ne isključuje mogućnost novoga rata. Sve te izopačenosti postale su dio hrvatske svakodnevnice.

U intervjuu s Predsjednicom htjeli smo pitati ono što se nitko ne usuđuje – je li to normalno?

Što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, to ne samo da nije normalno nego je to takva anomalija koja prijeti urušavanjem temelja ove Hrvatske i dok god se ne pojavi državnik koji će zaustaviti i prekinuti tu distorziju, Hrvatska će samo sve više tonuti u glib podjela i međusobne nepodnošljivosti te će jednom, na radost svojih mrzitelja u Hrvatskoj i izvan nje, pući i raspasti se kao trula dinja pa će se povijest iznova morati krvlju pisati.

Zato smo, između ostaloga, i napravili ovakav intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Kako je Hrvatska Predsjednica odgovorila, zaključite sami, poštovani čitatelji, a što se nas tiče, i dalje ćemo ponosno jurišati na te jugokomunističke barikade. Što se nas tiče, poklič Za dom spremni ništa ne može nadomjestiti i ništa ga ne može istisnuti iz hrvatskoga naroda.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari