Pratite nas

Učenike treba naučiti prvenstveno služiti se udžbenikom, pratećom literaturom i svim ostalim izvorima

Objavljeno

na

Približava se kraj I. polugodišta i započela je opet stara priča o ocjenjivanju učenika i prijeko potrebnom zaključivanju ocjena iz nastavnih predmeta  na polugodištu. O tome sam puno pisala kao i mnogi drugi, pa se ne bih ponavljala. Reći ću samo da je apsolutno nepotrebno zaključivanje ocjena na kraju I. polugodišta, ukoliko nastavnici (učitelji i profesori) dobro obavljaju svoj posao.

[dropcap]O[/dropcap]cjenjivanje je proces koji traje od prvoga do zadnjeg dana školske godine. Ocjena je rezultat tog procesa, vrlo je kompleksna i sastavljena od više važnih komponenti ovisno o nastavnom predmetu, učeniku i nastavniku. Teško je i gotovo nemoguće postignuće učenika prikazati brojkom, kao i 30-ak učenika smjestiti u pet kategorija, prema zakonskom kriteriju ocjenjivanja. Bilo bi dobro da se sustav ocjenjivanja osuvremeni i prilagodi, kako bi ocjena barem približno odgovarala stečenom znanju, razvijenim sposobnostima i vještinama, odnosno racionalnom korištenju naučenog. Stečeno znanje bi trebalo biti produktivno, a ne verbalno. Djecu treba naučiti učiti – to bi trebao biti glavni cilj. Činjenica je da velika većina djece i mladih ne uči dovoljno i da ne žele učiti, kao što i ne vole ići u školu. To je najveći problem, preko kojeg se dosta olako prelazi. Reći će neki kako to nije istina. Meni se čini kako samo puno o tome govorimo, pišemo, donosimo pravilnike i zakone, ali se malo toga konkretno poduzima.

Rezultati međunarodnih ispitivanja nekih znanja i vještina u naših učenika su poražavajući po nas, naročito u matematicii srodnim predmetima, gdje treba logički razmišljati i primijeniti stečeno znanje u rješavanju danih problema. Nekada smo čak i formule („kilometarske“), morali znati napamet, što je bilo nepotrebno opterećivanje i gubljenje vremena. Odavno sam već „svoju“ učionicu po svim panoima, i slobodnim plohama „ukrasila“ plakatima, na kojima su učenici ispisali sve moguće potrebne formule iz matematike i fizike. Na kraju osmog razreda sam im dopustila da u rješavanju ispita znanja koriste udžbenik. Doživjela sam neviđene kritike, pa i od onih koji su takav način morali prezentirati i podržavati.

Učenike treba naučiti prvenstveno služiti se udžbenikom, pratećom literaturom i svim ostalim izvorima koji su im dostupni i na koje ih bi trebalo uputiti. Informacije ne bi trebalo „deponirati“ u glavi, naročito ne po nekakvim pretincima, koji predstavljaju pojedini nastavni predmet, kako bi ih izvukli van samo za taj predmet i njima se koristili. Živimo u vremenu kada su puno važniji funkcionalni od materijalnih zadataka nastave. Istina, moraju se znati neke temeljne činjenice, koje se koriste i oko kojih se „plete“ priča, odnosno odgovara na postavljeno pitanje, isključivo svojim riječima i složenim rečenicama, a ne odgovorima tipa: da, ne, može, ne može, ili prostom rečenicom koja sadrži glavni pojam na koji se odnosi postavljeno pitanje. Naša djeca i mladi ne znaju govoriti. U tome je najveći problem. U direktom govoru, monologu, dijalogu ili općoj usmenoj komunikaciji koriste oblik SMS-ova i a mail-ova, iako bi u tome morali biti pismeni i izražavati se pravilno. Mnogi učenici ne razumiju pročitano i često puta zbog toga ne odgovore točno na postavljeno pitanje, iako znaju ispravan odgovor.

Matematika je posebna priča. Mnogi unaprijed bez opravdanog razloga odustaju od učenja matematike i zadovolje se s ocjenom dovoljan, a mogli bi mnogo više, samo da pokušaju razmišljati, logički zaključivati, povezivati poznate nastavne sadržaje s novima, kao i prepoznati primjenu i potrebu naučenog u svakodnevnom životu. Nedavno sam pročitala kako je kolega Bajrović osmislio i pripremio Projekt o mogućnosti svakodnevne primjene matematike u životu, gdje je povezao pojedine matematičke sadržaje s konkretnim primjerima, ali to na žalost nije uspio realizirati iz prozaičnog i upravo nevjerojatnog i neočekivanog razloga – nedostatka novca, odnosno neprepoznavanja prijeko potrebne potrebe takvih sadržaja u nastavi matematike, kako bi ona iz apstrakcije u kojoj je mnogi vide i osjećaju ušla u svakodnevni život, učeniku se približila i postala mu puno jasnija i potrebnija.

Takvi primjeri su nastavnicima, pogotovo početnicima vrjedniji od bilo koje literature. Mnogi od nas koji smo već u mirovini od profesora Bajrovića smo puno naučili, upravo na primjerima primjene matematike u svakodnevnom životu, kao i na važnosti kombinacija nastavnih metoda u samoj nastavi, zbog razbijanja dosade i poticanju interakcije učenika i nastavnika na nastavnim sadržajima i racionalnom rješavanju matematičkih problema. Njegova predavanja i radionice su uvijek bile najposjećenije na seminarima, o čemu govore brojke dobivene raznim anketama.

Svatko od nas, pogotovo mladi koji se dobro služe i govore strane jezike mogu pročitati knjigu ili stručne članke iz strane literature i iz nje „pobrati“ ono što im treba i sviđa im se. Takve teme ne bi trebale biti sadržaj seminara, bez obzira na njegov naslov i temu kojoj je posvećen. Najviše se nauči od dobrih praktičara i u izmjeni pojedinih iskustava od kolega. Čitati znamo i hvala Bogu razumijemo ono što smo pročitali, barem mi matematičari. Želimo li da naši učenici promijene svoj odnos prema učenju trebamo im usaditi potrebu za učenjem i pobuditi interese. Trebali bi ih pozitivno motivirati – pokrenuti njihovu intrizičnu motivaciju: Učim jer me to zanima. Učim jer hoću znati. A ne učim, jer ću dobiti auto ako položim maturu.

Taj postupak i proces nije nimalo lagan ni kratkotrajan. Od najranije dobi djecu bi trebalo poticati na učenje. Trebalo bi znati što su njihovi interesi. Što žele biti kad odrastu. Kako to postići. Kolike su šanse da se to postigne, kao i kakve i kolike su potrebe i mogućnosti da se to ostvari u našem društvu. Da bi se dobili približno točni podatci trebalo bi napraviti multidisciplinarno istraživanje, gdje bi odgovori na stručno i pomno postavljena anketna pitanja, na odgovarajućem uzorku djece i mladih, dobili relevantne odgovore, koji bi bili polazni temelj u planiranju i programiranju nastavnih sadržaja u pojedinim nastavnim područjima, nastavnim predmetima i općem i posebnom kurikulumu. Bez toga i dalje će jedni ići šumom, drugi drumom, od drveća se ne će vidjeti šuma, a ponegdje ni od šume drveće. Za neuspjeh i slaba učenička postignuća jedni će okrivljavati druge, po vertikali i horizontali. I od svega ništa, osim nezadovoljstva, neučinkovitosti i prenošenja iskustva iz učionice na radno mjesto, jer ne može se biti učinkovit i sretan ako radiš ono što ne voliš.

U mnogome je tome i takvome krivo ocjenjivanje i ocjene dobivene na način po kojem su gotovo svi odlični, a znanje im je katastrofalno. Ne mogu pratiti nastavu na višem stupnju, ne znaju učiti, gube interes, nemaju motivaciju, ne realiziraju se, nemaju samopouzdanje i nisu sretni. Oni rijetki i „pravi“ redovito uče, jer žele znati i to što više i šire. Žele u svom obrazovanju postići maksimum. Nerijetko su na žalost, prisiljeni otići „trbuhom za kruhom“. Za takve nema posla i mjesta u našem društvu, u kojem se ocjene, diplome i radna mjesta mogu kupiti. Tome se više nitko i ne čudi, baš kao što nitko ne razmišlja kako je to najveća šteta i „krađa“ od svih nezakonitih  pretvorbi, privatizacija, rasprodaja nacionalnih resursa, monetizacija svega i svačega,gradnje mostova koji nikud ne vode, neplaćanja poreza i dugova… Mladi obrazovani jesu i trebali bi biti naše najveće bogatstvo. Njih se ni po koju cijenu ne bi smjeli odricati. Od vrtićke dobi bi trebalo pratiti one najsposobnije i izvrsne i pružiti im optimalni rast i razvoj. Ulaganje u njih je najpotrebnije i najisplativije. Nije im dovoljno osigurati školu i učitelje. Potrebni su dobri programi, učinkovite metode i kontinuirano adekvatno praćenje i usmjeravanje, razvijanje interesa, pozitivne motivacije, samostalnosti, samopouzdanja, samouvjerenosti, samoprocjene i evaluacije.

Ocjena će onda doći sama po sebi, a zapravo je i ne treba, jer su se postigli ciljevi i realizirali postavljeni odgojno-obrazovni zadatci – „napravljen“ je čovjek, samostalna cjelovita ličnost, koja zna što želi, koja će se kroz cijeli život permanentno obrazovati, koja zna misliti, s kojom se ne će moći manipulirati, koja će znati procijeniti što je dobro, a što nije, koja će prepoznati i cijeniti opće ljudske vrijednosti, čuvati svoje, poštivati tuđe, vidjeti bogatstvo u multikulturalnost različitosti, koja će voljeti sve ljude bez obzira na rasu, svjetonazor, filozofiju i političku opredijeljenost, koja će se kritički odnositi prema svakome i svačemu i koja će svojim radom i djelovanjem doprinositi napretku,boljitku, demokratizaciji i procvatu  suvremenog društva.

Ankica Benček

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 23 godine shvatio je tko su ‘jugokomunistički ostaci’ i ‘diletanti’

Objavljeno

na

Objavio

Po povratku s jedanaestodnevnoga posjeta SAD-u gdje mu je dijagnosticiran rak, dr. Franjo Tuđman je u Zračnoj luci Pleso odgovarao na pitanja novinara. Povod i njegovog govora je prosvjed 100.000 Zagrepčana koji su 21. studenoga, dok je izbivao iz zemlje, na Trgu bana Josipa Jelačića prosvjedovali protiv toga što Vijeće za telekomunikacije nije Radiju 101 dalo koncesiju..

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići.

Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje?

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 23 godine, nikako i nikada o narodu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Škoro kod Bage otkrio koji bi referendum prvi raspisao, želi ustavne suce predlagati Saboru, destabilizirao bi Vladu…

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska u petak ulazi u novu fazu predsjedničkih izbora koji će se održati 22. prosinca. O utrci na šestim predsjedničkim izborima od neovisnosti u Dnevniku Nove TV Mislav Bago razgovarao je s potencijalnim predsjedničkim kandidatom Miroslavom Škorom.

Od petka, 22. studenoga, teku rokovi u kojima potencijalni kandidati za Pantovčak moraju prikupiti potpise. Jedan od onih koji će to pokušati jest Miroslav Škoro.

Miroslav Škoro se, u razgovoru s Mislavom Bago za Dnevnik Nove TV, osvrnuo se na aktualne teme u Hrvatskoj, među kojima je i štrajk prosvjetara. ”U ekonomiji je tako da morate uzeti Petru da bi dali Pavlu. Problem je u tome što im je prvo rečeno da novca nema, pa onda da ima toliko da bi se dalo svima”, kaže Škoro. Problem vidi u sustavu koji bi mijenjao u cjelini. Uzor obrazovanja u Europi vidi u Njemačkoj.

Škoro je otkrio koji će mu biti prvi potezi ako postane predsjednik države. ”Nakon što povećam ovlasti predsjednika, koje su nužne, prvi referendum koji ću raspisati bit će onaj o ovrhama”, kazao je. ”Bez obzira što imamo novi Zakon o ovršnom postupku, mi imamo 250.000 ljudi u blokadi. Ne treba se stiditi priznati da netko ima bolje rješenje od nas”, rekao je i kazao da se u Hrvatskoj, za razliku od Slovenije, pogoduje ”određenim lobijima”.

Kazao je da ova Vlada, prema njegovu mišljenju, izgubila kredibilitet. ”Ja bih destabilizirao ovakvu Vladu. Mislim da je poštenije da se preslaguje samo onoliko koliko ide na korist građanina. Ovako su nam ukrali tri godine”, komentirao je Škoro sadašnju Vladu. Na pitanje je li, u slučaju rušenja Vlade, poštenije ići na izbore ili preslagivati Vladu, kaže da bi on uvijek radije odabrao izbore.

”Moramo rasvijetliti prošlost”

Na pitanje o imenovaju ustavnih sudaca, Škoro kaže da bi ustavne suce predlagao u Saboru, a ne ih birao. Imenovanje ustavnih sudaca naziva političkom trgovinom. ”Sjedio sam osam mjeseci u Saboru i izgubio osam mjeseci svog života s tim kradljivcima vremena”, kaže i otkriva da mu je za vrijeme zastupanja u Saboru žao što je u nekim slučajevima dizao ruku suprotno svome mišljenju. Škoro je otkrio da bi i glavnog državnog odvjetnika birao na izborima, a ne imenovanjem. ”I dan danas kada ljudi imaju neku inicijativu, kada narod dođe s potpisima, ignorira ih se. Prva točka Ustava kaže da ako narod hoće birati radnika na naplatnoj kućici ili državnog odvjetnika, narod ima pravo na to”, govori Škoro.

Na pitanje o promjeni datuma blagdana i praznika, Škoro poručuje da je to tema za stručnjake. ”Smatram da trebamo slaviti Dan antifašističke pobjede, nije bitno koji dan. To trebaju dogovoriti povjesničari”, kaže Škoro.

Kada je riječ o Jasenovcu, Škoro kaže da samo želi rasvjetliti istinu i otkriti tko su počinitelji tih strašnih zločina. ”Ja sam kršćanin i znam praštati. Kada saznamo tko su počinitelji zločina, pa pomolit ćemo se za njih”, kazao je. ”Ne možemo ići u budućnost, a da nismo rasvijetlili tu prošlost. U krajnjoj liniji, to i Europa traži od nas”, ističe potencijalni predsjednički kandidat.

Na pitanje Mislava Bage o neriješenim granicama sa susjednim državama, Miroslav Škoro kaže da je najpametnije dogovoriti se sa susjedom. ”Citirat ću s predsjednika Tuđmana: ‘Ja bih pregovarao i s crnim vragom ako je u interesu građana”, poručio je. Kazao je da Hrvatska od Srbije i Bosne i Hercegovine treba tražiti ratnu odštetu.

Osvrnuo se i na Titovu bistu na Pantovčaku. ”Ja ju nisam tamo ni stavljao ni micao, a neću ju sigurno ni vraćati. Vidjet ću ima li tamo bista Blage Zadre, pa ću ju tamo postaviti”, kazao je i dodao: ”Za razliku od nekih kandidata, ne ulazim u ovo zbog plaće i slično. Tu sam da vratim narodu ono što Miroslav Škoro je”, govori Škoro. Otkrio je da svoju predsjedničku kampanju financira sam.

Na kraju žestokog intervjua Škoro je rekao da će možda Bagu pozvati za savjetnika na Pantovčak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari