Pratite nas

Analiza

UDBA u Njemačkoj i dalje živi

Objavljeno

na

Kada je prije nešto više od godinu dana, novinar Stipe Puđa iz Frankfurta, preko svog mjesečnika i portala Fenix počeo neviđenu medijsku kampanju u iseljeništvu protiv istaknutog iseljeničkog aktiviste Mije Marića, nitko nije znao ni kako će to završiti, ni koja je prava pozadina tih napada.

Izbezumljeno medijsko blaćenje dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa (krovne institucije iseljenih Hrvata diljem svijeta), te predsjednika HSK Njemačke, koje je poduzela osoba koja se predstavlja za “glavnog urednika inozemnog izdanja Večernjeg lista”, nanijelo je veliku štetu ugledu Hrvatskom svjetskom kongresu u Njemačkoj. Dovelo je i do toga da su mladi iz HSKNj-a izgubili povjerenje i više ne žele ni volontirati (jer su vidjeli što se događa onima koji pošteno i časno rade za hrvatske nacionalne interese), što je upravo tragično s obzirom da je potrebno osigurati podmladak u hrvatskim udrugama, koje će u suprotnom izumrijeti. Time je Puđa društvenom životu Hrvata u Njemačkoj nanio – nemjerljivu štetu.
Miju Marića velika većina Hrvata u iseljeništvu i domovini doživljava kao jednog od najistaknutijih lobista Hrvata izvan RH, pa je napad na njega dobro uzburkao veliku zajednicu Hrvata u Njemačkoj koja broji gotovo pola milijuna osoba s hrvatskim korijenima. No, tajming za početak napada na Marića nije slučajno izabran. Naime, u Njemačkoj je nedavno počelo povijesno suđenje šefovima Udbe, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje je trebalo označiti i konačni početak lustracije u Hrvatskoj.
Poznato je, naime, da su strukture bivše Udbe pokušavale na sve moguće načine spriječiti njihovo izručenje Njemačkoj, gdje su osumnjičeni za ubojstva istaknutih hrvatskih emigranata tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, uz to trebalo je ušutkati i sve one koji su se angažirali u korist nedužnih žrtava, koji su godinama medijski razotkrivali krvoločnost jugoslavenske diktature, i koji su stvarali pritisak na Njemačku (kada se to već nije željelo napraviti u Hrvatskoj), da osudi zločince kako bi se konačno završilo jedno crno povijesno razdoblje za Hrvate. A Mijo Marić je bio jedan od najaktivnijih hrvatskih iseljenika koji se zauzimao za žrtve, vršeći pritisak na njemačke vlasti.

Lobist koji nije želio ući ni u jednu “partiju”

Promatrajući metode i tajming kada je Udbina novinarska kamarila u Njemačkoj krenula blatiti gospodina Marića, opravdano se postavlja pitanje: ima li suđenje u Münchenu veze s kampanjom novinara Stipe Puđe protiv Mije Marića, odnosno, je li Puđa djelovao po nalogu obavještajnih struktura? Da bi se rasvijetlila moguća veza, odnosno motivi Stipe Puđe, potrebno se prisjetiti se djelovanja mladog hrvatskog iseljenika Mije Marića koji je s godinama postao jedan od najutjecajnijih Hrvata u dijaspori.
Taj 39-godišnji obiteljski čovijek danas radi kao menadžer za inovacije u Deutsche Telekomu, a već 15-ak godina djeluje u hrvatskim udrugama u Njemačkoj i iseljeništvu. Kao član kršćanske obitelji stasao je u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Berlinu, gdje je bio uključen u sve aktivnosti. Postao je prvi predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa i HSK-a Njemačke iz kruga mlađe generacije. Dobri poznavatelji prilika u Njemačkoj ga opisuju kao visokoobrazovanog, vrlo angažiranog i prije svega poštenog čovjeka koji je hrvatski utjecaj u Njemačkoj podigao na neviđenu razinu.
Poznati su njegovi redoviti sastanci s kancelarkom Angelom Merkel i njegovo savjetodavno djelovanje u Kanzleramtu. Unatoč njegovom kršćansko-demokratskom opredjeljenju, nije, za razliku od svojih prethodnika, postao član HDZ-a niti bilo koje druge hrvatske stranke, pa nije iskoristio HSK kao odskočnu dasku za hrvatsku politiku. To mu je bila prva – “pogreška”. Mnogi su i u Hrvatskoj čuli za njegovo djelovanje kroz prosvjede za hrvatske generale diljem Njemačke i u Den Haagu. Godinama se angažirao na svim temama koje se tiču iseljenika, kao što je dopisno glasovanje, uvažavanje njihovih zahtjeva i stajališta i slično.

Ne diraj “lava dok spava”

GERMANY TRIAL

Međutim, onog trenutka kada se počeo u njemačim institucijama i medijima otvoreno zalagati za udbaške žrtve, za lustraciju u Hrvatskoj, ukazujući na totalitarni jugoslavenski sistem i progon počinitelja najstrašnijih zločina, Marić je očito dospio na crnu listu udbaških ostataka u Hrvatskoj i inozemstvu. Također je 2010. podržao zahtjev da se Titu post-mortem oduzme najveće njemačko odličje, pa je u utjecajnom njemačkom tjedniku Der Spiegel objavio veliki članak pod naslovom “Titovi tajni ubojice”. To mu je bila druga “pogreška”. Nekoliko se godina osobno i kroz HSKNj i kroz HSK zauzimao za pravdu žrtava Titove ubilačke mašinerije.
Tako su se napadi na Marića počeli događati u trenutku kada se HSK Njemačke našao na vrhuncu uspjeha – pomlađeno je i profesionalizirano predsjedništvo zadnjih godina, te prošireno članstvo na više od 75 hrvatskih udruga iz cijele Njemačke. Sistematski su radili na što jačem hrvatskom lobiju, te stvorili napokon jasan glas Hrvata kao pete po veličini migrantske skupine u Njemačkoj, među najbolje integriranima u njemačko društvo. Uspješno su provodili humanitarne i kulturne projekte, zauzimali se za istinu o Domovinskom ratu, organizirali globalne akcije za hrvatske generale itd. Istodobno su postali vrlo priznati među njemačkim političkim čelnicima, pa su se hrvatski stavovi počeli uvažavati u njemačkoj politici. Uspostavili su kontakte u svim relevantnim ministarstvima i institucijama. I to je, jasno, nekome zasmetalo. I to bila treća Marićeva “pogreška”. A, onda je – “krenulo”…

Osuđeni nasilnik

Tako je Miju Marića kao iskrenog domoljuba, novinar Stipe Puđa sa svojim suradnicima, čak pedesetak puta razapeo u raznoraznim tekstovima, bez da mu je dao pravo demantija. Na kraju su se sve optužbe – za navodnu isplatu honorara i nepotizam – pokazale kao laž i obična manipulacija, no šteta je ostala. Jedini cilj je očito bio raskol među Hrvatima u Njemačkoj, toliko puta viđen u prošlosti. Ako su neki mislili da su udbaške metode iz prošlosti mrtve, sada su se najbolje mogli uvjeriti kako su one i danas itekako žive.
A tko je, zapravo Stipe Puđa, i odakle crpi moć da doslovce radi što hoće? Za njegovo dugogodišnje “novinarstvo” u dijaspori, mnogi Hrvati tvrde kako se radi o običnom “reket novinarstvu”. Instrumenti ucjenjivanja je, pored Večernjeg lista, Fenix portala i istoimenog lista, i tzv. Večernjakova domovnica. Mnogi ga se u Njemačkoj plaše, jer ih u svojim medijima može lako oblatiti, ako mu nisu po volji, a onda je dokazivanje istine dug i mukotrpan posao.
Nakon naših prvih napisa o incidentu za Dan državnosti u Frankfurtu ove godine, javili su nam se brojni Hrvati u Njemačkoj pismima i mailovima u kojima su se tužili na Puđino djelovanje i ucjene na koje nisu željeli reagirati ni u Večernjem listu, iako je, zapravo, riječ o vrlo incidentnom čovjeku koji ima bezbroj tužbi s pojedincima i medijima, odnosno o čovjeku koji je osuđeni nasilnik, a svoje “metode” je, pred brojnim svjedocima, demonstrirao i nedavno kada je napao kolegu Zorana Paškova, o čemu se tjednik 7Dnevno usudio pisati.

HDZ-ovac koji je dobar sa SDP-ovcima

Puđa se među iseljenicima oduvijek predstavljao kao HDZ-ov čovjek, no ni to mu nije smetalo da odlično surađuje s Josipom Juratovićem, socijaldemokratom iz Bundestaga koji je napadao hrvatske generale dok su trunuli u Haagu. Zajedno su i nebrojeno puta prozivali Marića kada je dizao glas protiv Udbe.
Mnogi smatraju kako je glavni razlog napada na Marića, upravo Perković, kojeg su Puđa i Juratović pokušali zaštititi od izručenja njemačkim vlastima. Naime, javnosti je malo poznato kako su upravo preko njih dvojice, Vesna Pusić i Zoran Milanović pokušavali stupiti u kontakt s njemačkim vlastima kako bi spriječili Perkovićevo izručenje, no, njemački sud nije imao milosti.
Dobro upućeni u njemačke prilike tvrde kako je Puđin jedini cilj uvaliti se u neku diplomatsku fotelju, ako njegovi opet dođu na vlast, ali sada ga itekako smeta etiketa – osuđenog nasilnika. Hoće li ga na kraju Karamarko i Brkić ipak prigrliti zbog nekih medijskih usluga, poput dijeljenja 500 besplatnih primjeraka Večernjeg lista na proslavi misije u Frankfurtu (radilo se o broju u kojem je bio intervju s bivšim Sanaderovim ministrom Hebrangom koji je napao predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića), treba vidjeti, ali ako ne budu oni, možda će mu se “odužiti” neki drugi.
Upravo je nevjerojatno kako je Puđa uspio sakriti svojim poslodavcima i široj javnosti činjenicu da je osuđeni nasilnik kojeg je Frankfurtski sud 2012. godine, nakon četverogodišnjeg suđenja, pravomoćnom presudom osudio zbog fizičkog napada na dugogodišnjeg novinara Večernjeg lista iz Nürnberga, Dinka Rogošića. Očito Puđa ni pod koju cijenu ne želi prihvatiti etiketu osuđenog nasilnika u demokratskoj Njemačkoj, u kojoj vladaju red i rad, a prava i sloboda medija i građana se poštuju iznad svega. Puđi, koji se i dalje predstavlja kao urednik inozemnog izdanja Večernjeg lista, pravomoćna presuda Frankurtskog suda očito puno ne znači – o njoj nije nikada javno kazao ni riječi, a očito je da nije obavijestio ni svoje šefove u Večernjem i HDZ-u.

Osveta bivših obavještajnih struktura

O tome nitko ni od hrvatskih dopisnika iz Njemačke nije prozborio ni riječi, jer mnogi zbog Puđe žive u strahu. Jedino su Marić, tadašnji predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa, kolega Zoran Paškov i Croatia-presse.de, te istaknuti hrvatski emigrant Petar Penava, imali hrabrosti progovoriti o Puđi, čovjeku koji svojim metodama baca tužnu sliku na hrvatsko novinarstvo u Njemačkoj. Iako su čelnici Večernjeg lista nedavno upoznati s Puđinim djelovanjem, još se nisu ogradili od njega, ali kada se ima u vidu cjelokupna situacija u Hrvatskoj, gdje malo tko odgovara za nešto, onda je sve jasno.
Postavljamo pitanje: može li osuđeni nasilnik s pravomoćnom presudom već dvije godine biti glavni i odgovorni organizator Večernjakove domovnice u Njemačkoj i dijeliti nagrade i priznanja uspješnim hrvatskim iseljenicima? Kakva se slika time šalje mladima i njihovom odgoju, kako bi na tu činjenicu trebale gledati razne crkvene institucije, pa i dipomatska predstavništva koja, primjerice, izlažu Puđin mjesečnik Fenix u zgradi konzulata, iako on služi isključivo za njegove osobne obračune s istaknutim hrvatskim iseljenicima koji volonterski rade za dobrobit Hrvatske?
Dobro upućeni emigrant Petar Penava tvrdio je da je Puđa čak pisao privatna izvješća Perkoviću i Josipoviću, branio Perkovićeve interese i družio se s neprijateljima Hrvatske. Sve je time, zapravo, jasnije da se iza Puđinog djelovanja, ali i nekih njegovih suradnika, krije osveta bivših obavještajnih struktura zbog angažmana HSKNj-a u procesuiranju udbaških ubojstava i izručenja osumnjičenika Njemačkoj. Poznata je i Puđina koalicija s dvoje novinara, Sonjom Breljak i Emilom Ciprom, s kojima već mjesecima napada Marića i HSKNj. To dvoje novinara napadali su Marića zbog njegovog angažmana za žrtve Udbe, upozoravajući ga da “svaka država ima svoje tajne” i da to za njega “može imati vrlo ozbiljne posljedice”. Upućene mu poruke poput, “Ja sam prije desetak dana bio s Josipom Manolićem, ostavite te ljude na miru, oni su stari i bolesni!”, najbolje govore o čemu se tu zapravo radi.
Napad na novinara Paškova

Trenutno se njemački suci bave pitanjima: je li Stipe Puđa u lipnju 2014. na proslavi Dana državnosti, fizički napao novinara Zorana Paškova koji je završio u bolnici, je li mu oštetio kameru, je li verbalno vrijeđao Paškova prijeteći mu i psujući ga pred svjedocima? No, činjenica jest da je Državno odvjetništvo provelo istragu, te da je sud u Frankfurtu ponovno podigao optužnicu protiv Puđe poslavši mu kazneni nalog. Puđa je predao žalbu, pa ga sada čeka suđenje u veljači 2015. godine. Budući je već jednom pretukao kolegu novinara, za što je pravomoćno i osuđen, Puđa vrlo dobro zna što ga čeka ako ponovno bude osuđen. Pored ogromne sramote, velike novčane kazne i oduzimanja novinarske dozvole, nije isključeno da dobije i zatvorsku kaznu.
Jasno, ta bi ga ponovna presuda koštala i ono malo ugleda kod njegovih zadnjih rijetkih prijatelja i šefova, pa bi napokon i Večernji list mogao prekinuti suradnju s njim i razriješiti ga Večernjakove domovnice, jer je u Njemačkoj nezamislivo da višestruko osuđeni nasilnik i kontroverzna osoba odlučuje o zaslužnim Hrvatima u dijaspori i dijeli nagrade. Time bi ujedno izgubio i svoje glavne ucjenjivačke instrumente protiv neistomišljenika, a medijski bi se prostor za Hrvate u Njemačkoj znatno poboljšao.
Zato je Puđa u zadnje vrijeme krenuo u totalni napad na one koji su se usudili tematizirati događanja na Dan državnosti – protiv portala dnevno.hr, tjednika 7Dnevno, TV Mreže i nekolicine Hrvata u Njemačkoj pokrenuo je sudske postupke.
No, suđenje u veljači će reći sve o Puđi…

Hoće li novi dokazi pokopati ne samo Perkovića, nego i kompletan vrh Hrvatske?

Gdje ima dima, ima i vatre: hoćemo li uskoro doznati zašto se vrh hrvatske politike toliko upregnuo da zaštiti udbaške Perkovića i Mustača da su pokušali, i još pokušavaju, nešto nezapamćeno u povijesti – mijenjati ustav države da bi zaštitili dvojicu optuženika za jedno političko ubojstvo? Po svemu sudeći, suđenje bi uskoro moglo razotkriti zašto su se mnogi toliko prepali tog suđenja. Dio suđenja na kom je ispitivan Prates je upravo završio, a pretvorio se u paradu besprizornog laganja koje ne bi prošlo ni na sudu u Ugandi, kamoli u Bavarskoj. Prates je radikalno izmijenio prethodni iskaz . Da je promijenio dva-tri detalja možda bi netko to i progutao, osim nekih novinara koji to ionako gutaju po službenoj dužnosti, ali on je sve pokušao okrenuti naglavačke. Praktički je sam sebe pokopao. No, pokopao je i Nobila, jer se moglo zaključ’iti da je lagao upravo po njegovom naputku. Na pitanje “otkad je u kontaktu s Nobilom” rekao je da mu je upravo Perković angažirao odvjetnika 2008. godine, i da ga je poslao preko – Nobila! No zašto su on, njegova supruga, i brat, pokušali tako besprizorno lagati, i zašto su, naročito brat, u tako očitom strahu? Hrvoje Prates je jučer trebao ponovo svjedočiti, pa se nije pojavio pred sudom. Po odvjetniku je poručio da je – u bolnici! Da se radi samo o Krunoslavu Pratesu, moglo bi se pomisliti da je on stvarno beskrajno lojalan Perkoviću, pa ga pokušava zaštiti. Ponašanje ostalih, međutim, pobuđuje sumnju da ih UDBA i dalje drži pod ucjenom. Prijete li možda njihovim članovima obitelji? Obrana tvrdi da je “razorila” Pratesovo svjedočenje, no dojam je upravo suprotan, da je Prates svojim prozirnim lažima i glupošću razorio samog sebe, i njih zajedno sa sobom. Strategija obrane se da jasno iščitati iz “hrvatskih” medija: po njima, tri kamena temeljca optužbe su svjedočenja Pratesa, Sindićića, i Bože Vukušića. Pratesa su pokušali natjerati da radikalno promijeni iskaz, dok drugu dvojicu već dulje vrijeme pokušavaju diskreditirati pred javnošću puštanjem raznih dezinformacija. Vukšića će vjerojatno pokušati dezauvuirati presudom iz 1983., i njegovo terećenje Perkovića prikazati njegovom osvetom. A što se Sindičića tiče, tu više nikom nije jasno na što se zapravo ide, on je prikazivan u medijima kao neka kombinacija ubojice iz filmova o Jamesu Bondu i Bonda osobno. Dok obrana svoju strategiju temelji na dovođenju u pitanje svjedoka, ono što bi ih definitivno moglo pokopati su papiri koje je iz Zagreba poslao sudac Turudić. Sto je točno u tim novim stvarima nitko ne zna, no nije teško pretpostaviti da će optužba, a vjerojatno i sam sud, više pažnje polagati dokumentima nego svjedocima, i da će upravo usporedbom svjedočenja s dokumentima CK zaključivati koliko su svjedoci vjerodostojni. Puzzle se polako slaže. Ti papiri mogu potvrditi ili opovrgnuti dosadašnja imena koja su se pojavljivala u pričama, ali i uvesti neka nova, manje očekivana. Očekuje se da se preko tih papira otkrije koje su bile linije naređivanja ubojstava, a manje-više je poznato da je jedna išla ravno od Tita, dok je druga išla od one “managerske” linije koja je sebe pokušala predstaviti reformističkom i demokratskom. Ti papiri bi, pretpostavlja se u krugovima bliskim suđenju, mogli teško teretiti i neke danas žive i utjecajne ljude, što bi objasnilo trud koji su uložili da do suđenja u Njemačkoj ne dođe. Pozadinska bitka oko interpretacije tih papira će biti ključna za sliku koju će sud dobiti, ali i ključna za interpretaciju moderne hrvatske povijesti. A bitka za interpretaciju te povijesti je očito udbaškim strukturama u Hrvatskoj ključna: oni već dugo svim silama pokušavaju rehabilitirati Tita i njegovu diktaturu. Radi li se samo o interpretaciji povijesti ili ima i konkretnih ljudi koje bi ti dokumenti mogli teško kompromitirati? Hoće li novi dokazi pokopati ne samo Perkovića, nego i kompletan vrh Hrvatske? Na suđenju Perkoviću svakako treba računati s mogućim iznenađenjima.

 

7Dnevno/Tomislav Madžar

facebook komentari

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari