Pratite nas

UDBA ubija i nakon raspada Jugoslavije

Objavljeno

na

Na sumnju da se radilo o izdaji i klopci za Barešića upućuje i svjedočanstvo bivšega političkoga emigranta Tomislava Krole koji je početkom 90-ih prošlog stoljeća blisko surađivao s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Na jednome njihovu susretu, na kojem se razgovaralo o povratku u domovinu i zapošljavanju emigranta Stipe Bilandžića, Tuđman se dotaknuo Barešićeva slučaja i kazao mi: ‘Gospodine Krolo, a dovedite ga, pa ćemo ga dati Perkoviću i Mustaču. Kada već hoćete da prođe kao njegov prethodnik.’ Što je Franjo Tuđman tada znao, a mi još uvijek ne znamo.

Vrativši se kući nakon oslobađanja iz Remetinca, Arkan će nastaviti s realizacijom povjerena mu Udbina zadatka: 11. listopada 1991. u manastiru Pokajnica pokraj Velike Plane (središnja Srbija) osnovao je paravojnu organizaciju Srpska dobrovoljačka garda. Regrutirani su njegovi znanci iz kriminalnoga miljea, njih dvjestotinjak.

Gardisti – koji su sami sebe voljeli nazivati Tigrovima – vatreno krštenje imat će u istočnoj Slavoniji. Borbena dejstva, smaknuća razoružanih branitelja, klanje nesrpskih civila, ali i širenje agenturne mreže i propagandno-dezinformacijska kampanja -sve to arkanovcima je bilo u opisu posla. Već više puta citirani u feljtonu Radenko Radojčić svjedoči kako se ništa nije događalo neplanski: dobrovoljačke akcije zajedno su ili naizmjence koordinirali KOS i SDB. Na tom je terenu, čini se, prilično vrijedan bio i Spasić: ‘Za područje istočne Slavonije, u kontaktima s mjesnim srpskim stanovništvom, i to sa zadacima stvaranja agenturne mreže na tim prostorima, ali i podjele oružja iz KOG-a RV-a (Kontraobavještajne grupe Ratnog vazduhoplovstva), radili su tijekom cijele 1991. i kasnije, Karan Ljuban, major, Tišma Zvonko, kapetan, i Katančić Ivica, poručnik, te Milosavljević, poručnik. Ova ekipa na području istočne Slavonije imala je agenturu među srpskim stanovništvom, ali se na terenu povezala s arkanovcima i drugim paravojnim snagama, ‘Beli orlovi’, na tom prostoru. Također, ova grupa oficira KOS-a bila je u uskoj vezi s pripadnicima SDB-a Srbije, koji su također operirali na tim prostorima. Meni je poznato da se na tim prostorima pojavljivao zajedno s Karanom i Božo Spasić iz SDB-a MUP-a Srbije. (.) U Karanovoj ekipi, najprije zastavnik, potom poručnik Katančić, između ostaloga, bio je zadužen da TV kamerama dokumentira navodne zločine hrvatske policije nad srpskim pučanstvom i Arkanovim borcima. Katančić je to snimao za potrebe Arkanovih jedinica, a Arkan ga je snabdjevao s nekim snimljenim materijalima. Sve je to trebalo stvoriti dojam o hrvatskim zločinima nad srpskim stanovništvom u istočnoj Slavoniji. Znam da je Arkan imao vezu na beogradskoj TV, vojnog komentatora Drecuna (Milovan Drecun, danas dužnosnik u Srbiji vladajuće Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića), koji je inače bio suradnik načelnika Odelenja bezbednosti kod Stevanovića, komandanta beogradskog VAK-a u RV-u’.(Služba za zaštitu ustavnog poretka, Zapisnik o Izjavi Radenka Radojčića, travanj 1994.)

Županijski sud u Osijeku raspisat će 1. listopada 1992. potjernicu za Arkanom zbog ratnih zločina u istočnoj Slavoniji. Srpska dobrovoljačka garda već broji 4-5 tisuća boraca. Slijede zločini u Lici, na Banovini i Kordunu, u Dalmaciji, potom Podrinju, Bjeljini.

Političar s čarapom na glavi

Sredinom travnja 1992. Arkan je na velika vrata ušao u srpsku politiku, kao parlamentarni zastupnik s Kosova na posebnoj listi građana, a u listopadu 1993. osnovao je Stranku srpskog jedinstva (SSJ). Marko Lopušina piše da je Arkan, pored Slobodana Miloševića, dobro poznavao i oporbene političare Zorana Đinđića i Vuka Draškovića, a da se nije trpio s dr. Vojislavom Šešeljom. U jednoj polemici u beogradskoj Skupštini Šešelj je izjavio o Arkanu: ‘Što ima u politici da radi čovjek koji je više nosio čarapu na glavi nego na nogama’.(Marko Lopušina: Komandant Arkan, Legenda, Čačak, 2011.)

Američke tajne službe pokazivale su veliko zanimanje za Arkana, ali ga se njegov vrhovni poslodavac Slobodan Milošević još ni u ljeto 1997. nije želio odreći. O tomu svjedoči i ova izjava američkoga veleposlanika Richarda Hoolbruckea: ‘Više puta tokom daytonskih pregovora upozoravao sam predsjednika Miloševića da je Željko Ražnatović ratni zločinac, kao i da odnosi s njim predstavljaju izazov njegovom međunarodnom kredibilitetu. Milošević je odbijao razgovor na tu temu.’

Rat u bivšoj Jugoslaviji praktično će završiti tek savezničkim bombardiranjem Srbije od kraja ožujka do početka lipnja 1999. godine. Sinkronizirano sa zračnim napadima, Haški je tribunal 31. ožujka podigao optužnicu protiv komandanta Srpske dobrovoljačke garde. Tih je dana oduvijek razmetljivi Arkan više puta obećao da će se osvetiti NATO-u i Sjedinjenim Američkim Državama, a Beogradom se pronosila priča da planira likvidaciju reporterke CNN-a Christiane Amanpour zbog njezinih pristranih izvješća. Obećanje ne će ispuniti.

Dok se Ražnatović 15. siječnja 2000. ležerno odmarao u predvorju beogradskoga hotela Interkontinental, ubojica mu je prišao i u njega ispalio tri metka. Potom je hladnokrvno ustrijelio njegove tjelohranitelje. U potjeri će atentator Dobrosav Gavrić, inače umirovljeni policajac, biti ranjen, naposljetku i uhićen u rodnoj Loznici na zapadu Srbije. Istraga i suđenje nisu otkrili ništa konkretno o pozadini i nalogodavcima ubojstva. Arkanov najstariji sin (iz prvog braka) Mihajlo Ražnatović optužio je dinastiju Milošević da je preko srpskoga SDB-a dala likvidirati njegova oca jer je bila uvjerena da joj je otkazao lojalnost i tako postao opasan problem. Ali Berislav Pelavić, Arkanov kum i nasljednik na čelu Stranke srpskog jedinstva, uvjeren je pak da su njegova idola ubili Šiptari po nalogu CIA-e.

UDBIN ubojica Ratko Đokić

Jedan od likova iz priče o Arkanu, Ratko Đokić, također je bio suradnik Udbe i njezin profesionalni likvidator. O tome je svjedočio Ivan Lasić Gorankić, tadašnji šef II. (protuemigrantskog) odjela savezne Udbe u Beogradu: ‘Bio sam prisutan kad je savezni sekretar (jugoslavenski ministar unutarnjih poslova, op. a.) Dobroslav Ćulafić istakao zahtjeve Crnogoraca za Mira Barešića. On je doslovno rekao: ‘Moji Crnogorci traže od mene da odobrim akciju na Barešića Miru’. Podsekretar (pomoćnik ministra) Srdan Andrejević mu je rekao da je već ubijen jedan emigrant u Švedskoj. Ja tumačim da je mislio na Stipu Mikulića, jer on je u Švedskoj ubijen poslije ubistva Rolovića. Međutim, Čulafić je nama rekao da na njega vrše pritisak i policijske i političke strukture iz Crne Gore, da su oni osjetljivi zbog Rolovića. Ćulafić je rekao da su se oni osvetili na jedan način, ali da oni smatraju da je to sitno. Oni traže da se kazni onaj koji je izvršio ubistvo. Jer je u pitanju narodni heroj, ali je i ambasador, a ovdje se desilo samo ubistvo jednog emigranta’.

Akcija je, međutim, dekonspirirana. I na kraju otkazana. Lasić: ‘Ja sam imao slučaj da sam pročitao informaciju da se u Stockholmu, jedan crnogorski, ne znam šta je, prezivao se Đokić, Ratko, pred nekim hvali da on vrši pripreme za likvidaciju Barešića. A ja znam da je Barešić tada bio u zatvoru. I da je u tom kontekstu pomenuo da je u Stockholmu zbog toga boravio sekretar crnogorski (republički ministar unutarnjih poslova) Vlado Keković. Kad sam ja taj papir dobio, ja sam otišao kod podsekretara, nije ga bilo, išao sam izravno kod sekretara. I rekao sam sekretaru, evo vidite šta imam informaciju. A od ovoga nas može samo zaboliti glava, je l’ je moguće teoretski zamisliti da ima ovakvih ljudi. Pa kaže on, dobro, kad je pročito to, kaže, pa dobro šta ti misliš o tome. A ja sam prethodno provjerio da je Keković zaista putovao u Švedsku, a ne znam okolnosti. Kaže on pa šta ti misliš o tome. Kažem ja, druže sekretare, ja znam tačno da je Keković išao u Švedsku al’ ne znam po kom osnovu. Ja ne vjerujem da je po ovome, ali otkud bi ovaj čovjek govorio ako nije bio s njim, ako ne zna’.

Povratak u domovinu

Miro Barešić se u vrijeme tih priprema njegova ubojstva nalazio u švedskom zatvoru, a dvije godine kasnije bio je oslobođen i protjeran u Paragvaj. U travnju 1991. snimio je opširno video-svjedočanstvo o svom životu za potrebe dokumentarnoga filma o sebi, koji se zbog naglih događaja ne će dovršiti. Na kraju svjedočanstva dao je naslutiti da će se vrlo brzo vratiti u Domovinu i pridružiti se hrvatskim braniteljima. I uistinu, ubrzo nakon toga svjedočanstva, uz pomoć suradnika u Domovini pribavio je jugoslavensku putovnicu na lažno ime Božidar Smotalić. Dana 12. srpnja 1991. potajno se vratio u Hrvatsku. U Zagrebu je dobio dokumente na nova lažna imena – Mirko Marić i Ante Aras – te se stavio na raspolaganje hrvatskome državnom vodstvu. U okviru ZNG Barešić je preuzeo zapovjedništvo nad jednom jedinicom za posebne namjene, čiji je pripadnik bio i bivši legionar Boris Prebeg. Njih su se dvojica dopisivala u emigraciji, ali nisu se imala priliku neposredno upoznati. Barešić ga je u Zagrebu upoznao s planom da njihova diverzantska postrojba djeluje na okupiranome području u zadarskome zaleđu. Ali kada mu je otkrio da se u svrhu opremanja i razrade akcija nekoliko puta sastao i s pomoćnikom ministra obrane Josipom Perkovićem, Prebeg je žučno negodovao. Nije vjerovao bivšemu udbaškom šefu. Na to je Barešić rezolutno otpovrnuo: ‘Hrvatsku moramo najprije osloboditi, a onda ćemo srediti naše račune!’ Barešić će poginuti već 31. srpnja, u svojoj prvoj diverzantskoj akciji u zadarskome zaleđu, kod Miranja Donjih, na području današnje općine Pakoštane.

Na sumnju da se radilo o izdaji i klopci za Barešića upućuje i svjedočanstvo bivšega političkog emigranta Tomislava Krole koji je početkom 90-ih prošlog stoljeća blisko surađivao s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom (i njegovim glavnim operativcem Josipom Manolićem). Na jednome njihovu susretu, na kojemu se razgovaralo o povratku u Domovinu i zapošljavanju emigranta Stipe Bilandžića, Tuđman se dotaknuo Barešićeva slučaja. Krolo: ‘Rekoh, Poglavaru, što ćemo mi sa Stipom Bilandžićem, što vi mislite o Bilandžiću, o tom mom prijatelju i suborcu. Tuđman je dvaput prešutio odgovor na moje pitanje, a nakon moga trećeg inzistiranja, pogleda u ovoga jednog svoga savjetnika pa u drugog, i odgovori meni, kaže: ‘Gospodine Krolo, a dovedite ga, pa ćemo ga dati Perkoviću i Mustaču. Kada već hoćete da prođe kao njegov prethodnik’. A ja upitam Tuđmana: ‘A koji prethodnik?’. On odgovori: ‘Zar ne znaš da je Miro Barešić ubijen?’. Ostao sam zatečen, znao sam da je Barešić došao ovamo i da je na fronti, ali nisam znao da je poginuo. Nisam tada shvatio što je Tuđman htio reći (.). Znam da je Barešić pošteni dečko, da je napravio junaštvo, da su ga ovdje dobro primili. Tek kasnije sam shvatio da je i Tuđman imao strah da bi Bilandžić kao poznati emigrant kojeg je Udba pokušala nekoliko puta ubiti, ako se vrati u Hrvatsku i uključi u rat, mogao kao i Barešić nastradati od ruke nekadašnjih šefova Udbe’.

Što je Franjo Tuđman tada znao, a mi još uvijek ne znamo?! Mi tek znamo da je prvu međunarodnu tjeralicu za udbaškim šefom Josipom Perkovićem Njemačka raspisala još 22. studenog 1977., šest godina prije likvidacije Stjepana Đurekovića, koja je danas tako silovito reaktualizirana. A znamo i zašto: jer je osobno nagovarao jednoga hrvatskog iseljenika – čak mu i nudio visoku novčanu nagradu – ako likvidira toga istog Bilandžića o kojem su razgovarali dr. Tuđman i Krolo! Tek znamo još nešto. Zaplijenjena dokumentacija o obavještajno-subverzivno-terorističkoj skupini Labrador otkriva da su neprijateljske tajne službe raspolagale s više-manje svim informacijama o Barešićevu povratku u Domovinu i njegovim planovima. Kako su to uspijevali? Krenimo redom.

Josip Perković i Labradorci

Podatci o Miri Barešiću prikupljali su se i u ime demokratske hrvatske države. Činio je to zagrebački Centar Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a) uglavnom putem legalnoga i ilegalnoga prisluškivanja kojim je upravljala Sanja Traživuk, supruga Branka Traživuka, Perkovićeva bliskoga suradnika i kuma još iz Jugoslavije. Upravo su njih dvojica, kako će posvjedočiti sami Traživuk, od Krunoslava Pratesa u Luxemburgu preuzeli ključ tiskare u kojoj će biti ubijen Stjepan Đureković. U znak povjerenja Perković će ga i postaviti za načelnika II. odjela hrvatske republičke Udbe, odjela zaduženoga za borbu protiv emigracije! Nakon prvih višestranačkih izbora Traživuk je, armijski rečeno, preveden iz Udbe u SZUP – u šefa njegova protuterorističkog odjela! I upravo je (i) njemu supruga Sanja po službenoj dužnosti dostavljala prikupljene podatke o Barešiću. Time ne samo što su bila narušena pravila tajno-policijskoga rada da supružnici, ako su oboje zaposleni u službi, ne smiju raditi po istoj liniji, nego je lako moguće da je baš to bilo kobno za Barešića i njegovu skupinu. Jer, kasnije se otkrilo, Traživuk je u vrijeme akcije kod Miranja Donjih bio najvažniji suradnik KOS-a (armijskoga protuobavještajstva) u Hrvatskoj – suradnik koji je neprijateljskoj strani dostavljao sve podatke i dokumente s kojima je raspolagao! Traživuk je te iste podatke i dokumente, po službenoj dužnosti, dostavljao i u Ured za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), krovno tijelo svih tajnih službi u RH. A Ured su vodili Josip Manolić i Zdravko Mustač, koji se netom bio vratio u Zagreb iz Beograda s mjesta šefa cijele jugoslavenske Udbe! Oni su pak, kako proizlazi iz njihovih vlastoručnih napomena na rubovima međusobne korespondencije, sve materijale prosljeđivali Perkoviću, koji je u međuvremenu postavljen za pomoćnika hrvatskoga ministra obrane za posebne jedinice (dakle, Barešićeva nadređenoga) i šefa Sigurnosno-informativne službe (SIS – vojno kontraobavještajstvo). Kakva gusta neoudbaška mreža! No ipak najgore u cijeloj priči jest to što je bračni par Traživuk bio pod sumnjom da radi za neprijatelja dugo prije Barešićeve pogibije. To nameće zaključak da je nekome u vrhu tadašnjih hrvatskih tajnih službi bilo u interesu da KOS dobije podatke o Barešićevu kretanju, namjerama i planovima.

(U sljedećem nastavku: Udbina riječka skupina)

 

  • Autor: Bože Vukušić

facebook komentari

Pregled

BUJICA: 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

Objavljeno

na

Objavio

Zlatko Vitez u Bujici: Znao sam da će se ubiti; političari su Praljka ostavili na cjedilu! 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

‘Jugoslovenima’ je presuda u redu, isto kao što im je život u ‘Jugosloviji’ bio OK – izjavio je Zlatko Vitez i dodao: – Takvima je važno da imaju svoje skijanje i plaćicu, ne razmišljaju oni o budućnosti hrvatske djece…

Posljednja Bujica u cijelosti je bila posvećena komemoraciji za generala Slobodana Praljka. Gost Z1 bio je Zlatko Vitez, Praljkov veliki prijatelj, prvak hrvatskog glumišta, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za kulturu i nekadašnji ministar kulture. Vitez se s Praljkom zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog haaškog čina, a po mnogima – upravo je on imao najimpresivniji nastup na komemoraciji u Lisinskom.

Komemoracija na kojoj se okupilo na tisuće Hrvata, prošla je bez incidenta, premda su tzv. novinari nekih portala koji Praljka uporno nazivaju ‘ratnim zločincem’, u Lisinski došli doslovce maskirani, a na ulazu su se lažno predstavljali kako bi dobili akreditaciju.

 “Sve je proteklo u visokom stupnju poštovanja prema djelu Slobodana Praljka, ali ne samo kao vojskovođe,” započeo je Vitez i nastavio: “On je prije svega bio humanist, filozof, završio je Umjetničku akademiju, bio je kazališni i filmski redatelj, a komemoracija je sve to objedinila. To sam se potrudio izreći u nekoliko minuta koje sam dobio, ali s naglaskom na njegovo domoljublje. Imao sam čast raditi s njim predstavu 1984. godine na ‘Polemike’ Antuna Gustava Matoša ‘Dragi moji suvremenici’ koja je bila popraćena rodoljubnim Matoševim stihovima. Predstava je odjeknula izvanredno, usprkos mrzlom Zagrebu koji nije prihvaćao Praljkove ideje… Igrali smo do samog početka izbijanja rata. U sjećanju mi je ostalo gostovanje na Lošinju; na povratku, kada kada je na Velebitu granulo sunce, sva trojica u isti glas, Slobodan Praljak, Božidar Boban i moja malenkost – zapjevali smo iz sveg glasa ‘Vilu Velebita’, nitko to ne može izrežirati…”

 MEKUŠCI, TUĐEM SLUZI SLUGE, TUĐE PRIREPINE – MEŠETARI MOJE DOMOVINE…

 Vitez je bio i na ispraćaju šestorke u Haag, u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci.

 “Bio sam potišten, Praljak me je utješio, rekao da se trgnem i predložio da recitiramo odlomke iz proročanske Matoševe ‘More’ koja je napisana 1907. godine, a aktualna je i danas,” prisjetio se Vitez i počeo recitirati u studiju: “K’o babe kukaju, k’o tikve plutaju i novac gutaju, te korizme gladne, zulumćari škuri, mlakonje, mekušci, bezočni panduri, tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine, mešetari moje — tvoje domovine!”

 Zlatko Vitez je upravo ove stihove recitirao i u Lisinskom, a briljantna izvedba puštena je u Bujici.

 

Iduće godine navršit će se 50 godina od kada su se Vitez i Praljak upoznali na studiju: “Slobodana se optuživalo da je srušio Stari most u Mostaru, premda više nije bio zapovjednik kada je most srušen. Novi most otvorio je naš poznanik iz studentskih dana Sulejman Kupusović sada veliki musliman, a tada veliki ‘jugosloven’ koji je htio spriječiti studentski štrajk, a u tome ga je osujetio upravo Praljak!”

 Na pitanje voditelja kako to da jedan Varaždinac toliko voli Hercegovce i Hercegovac mu je najbolji prijatelj, Praljak je odgovorio da je on Varaždinec – Domovine sin i da ga ne određuje pripadnost nekom zavičaju ili lokalnom klanu, već pripadnost Hrvatskoj domovini, a jedan od njezinih najljepših krajeva je – Hercegovina!

 DO SAMOG KRAJA UZ GENERALA, ČULI SU SE DVA TJEDNA PRIJE TRAGIČNOG ČINA…

 S generalom se zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog čina…

 “Javljao se prijateljima, čuli smo se telefonski, to su bili razgovori tipa ‘kako si’ i vezani za zdravlje… Znali smo da smo bili prisluškivani, nismo imali ni vremena ni volje voditi poduže razgovore. Kada god je dolazio u Zagreb, kada su ih puštali na tzv. odmore, onda smo često provodili vrijeme skupa, pogotovo kada je bio zadnji puta 2012. godine na ljeto… Gotovo smo svakodnevno razgovarali i imali smo u planu što ćemo raditi kad se vrati… Nažalost, dragi Slobodan je otputovao na onu drugu obalu s koje se nijedan putnik ne vraća… No, s nama je! Na komemoraciji smo vidjeli ganutljivu reakciju, ne samo njegovih suboraca, nego svih ljudi koji su bili privrženi ideji Franje Tuđmana i stvaranja hrvatske države, ali i očuvanja hercegovačkog korpusa u BiH,” ispričao je Vitez.

Bujanca je zanimalo kako to da njih dvojica Varaždinaca toliko vole Hercegovce, dok mnogi tjeraju urbani rasizam: “Krenuo bih od naše pjesme koju smo naučili pjevati još kao mala djeca – Ja sam Varaždinec, domovine sin! Nisam sin neke uske regije ili pripadnosti zavičajnom društvu, nego domovine, a naša domovina je i Hercegovina. Antuna Branka Šimića, Maka Dizdara i Ivu Andrića smatram hrvatskim piscima. Išao sam u gimnaziju s nekoliko Hercegovaca koji su me upoznali sa svojim zavičajem, a to je jedan od najljepših krajeva naše domovine”. 

 ODGOVOR PROVOKATORU: PRALJAK JE SPAŠAVAO MUSLIMANSKE I SRPSKE OBITELJI, ZNA TO ABDULAH SIDRAN DOBRO!

 Vitez je u Bujici odgovorio i na provokacije bosanskog književnika Abdulaha Sidrana koji je ovih dana ružno govorio o Slobodanu Praljku.

 “O Praljku govoriti, bez da se spominje njegov grandiozan humanizam u ratu, je bespredmetno! I to Sidran jako dobro zna. Zna se koliko je Praljak spašavao i muslimanske obitelji… Pa spavali su mu kod kuće u Čapljini! Kao i srpske obitelji i nikada što se tiče toga nije radio nikakve razlike. Rat je, što veli Držić, poguba ljudske naravi. U ratu se događaju monstruozne stvari koje se u normalnom životu ne bi smjele događati. Praljka optuživati po zapovjednoj odgovornosti nakon svih dobročinstava koje je napravio je besmisleno! To je izmišljeni model da bi se moglo napakirati i hrvatskoj državi i hrvatskim vlastima. U okviru konstrukcije ‘udruženog zločinačkog pothvata’ mora postojati konstrukcija zapovjedne odgovornosti… E, zato imamo državu koja je zakazala! Zato imamo i plaćamo naše bajne diplomate, zato imamo premijere, zato konačno postoji i institucija predsjednika države – da se tome odupru! A što su oni napravili u 13 godina suđenja hercegovačkoj šestorci?! Mesić ne samo da je svjedočio, nego je davao transkripte koji su po svim svjetskim pravilima još dugo trebali biti neotvoreni. Imamo još slučajeva koji su čisto narušavanje prava i integriteta naše hrvatske države,” bio je kategoričan gost Bujice. Priznao je da je za haaške uznike pokušao agitirati, ali svugdje je nailazio na otpor i na zid… 

“To nije problem ‘druge države’ – kako su govorili neki naši političari, gurajući glavu u pijesak, to je pokazala sama presuda u kojoj piše da su Tuđman i Šušak bili dijelom ‘udruženog zločinačkog poduhvat’a, a njihovi vojni i politički zapovjednici su osuđeni na dugogodišnje robije…”

 BOŠNJAKOVIĆU SAM VIDIO NELAGODU U OČIMA DOK JE SLUČAJNO SUSREO PRALJKA…

 Prepričao je kako su se jednom prilikom u Dežmanovoj, u Zagrebu susreli general Praljak i sadašnji i tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković: “Sjedili smo zajedno, Praljak mu je bio okrenut leđima kad je naišao. Vidio me i pozdravio, a kada je ugledao Praljka, problijedio je kao smrt! Vidio sam tu nelagodu, taj strah u očima… Ali, ne samo kod njega – tako je kod većine političara. Jednostavno su smatrali da na njih to ne spade! Jer to znači da to mora biti dio dogovorne politike. Oni posao obrane naših ljudi nisu napravili! Post festum ne mogu ništa, da su htjeli mogli su napraviti za vrijeme suđenja, a trajalo je 13 godina! Sada više ne vjerujem da se išta može učiniti.” 

 Državni vrh na komemoraciju nije došao, osim ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, potpredsjednika Hrvatskog sabora Milijana Brkića i izaslanika Predsjednice Ante Deura, dok je potpredsjednik Vlade Damir Krstičević došao na kratko i otišao kada su ga primjetili novinari.

 “Uvijek mogu reći da su imali prečih obaveza, da su poslali svoje izaslanike… Njihova nazočnost na takvom značajnom skupu itekako bi bila dobrodošla, a to bi prihvatio i onaj većinski dio hrvatskog naroda. Ima i ljudi koji se obraćaju putem portala koji smatraju da je presuda u redu, ali ti bi i dan – danas smatrali da bi im život u ‘Jugosloviji’ bio OK. Zovem je namjerno ‘Jugoslovija’ jer se uvijek govorilo ‘Jugosloveni’… Njima je sve u redu, samo da imaju svoje skijanje, dobre honorare i plaćice, dobro organizirane privatne ili državne radne organizacije, a ovo što se događa u višoj politici koja određuje sudbinu njihove djece i unučadi u takvom neprijateljskom okruženju Srbije, BiH i Slovenije, reći će da ih se to ne tiče i da je to stvar drugih,” ogorčeno je rekao Zlatko Vitez.

 TUĐMAN JE ODLIKOVAO IZETBEGOVIĆA, A ON JE BIO SPREMAN POSLATI U SMRT 200 TISUĆA LJUDI KAKO BI IMAO ‘ČISTU’ DRŽAVU! POČETAK ISILA-a JE U BIH!

 “Nije me previše iznenadilo to što se dogodilo u Haagu jer sam znao za Praljkove stavove. On je često puta znao reći da neće živjeti sa stigmom ratnog zločinca, bio je decidiran, bio je čovjek od uvjerenja i karaktera! Nije me iznenadila ni presuda jer sam vidio optužnicu, koja se trebala rušiti na potpuno drugačiji način i to već na prvostupanjskoj presudi! Svijet na određeni način želi da se ova situacija smiri na ovakav način, da nema pobjednika, da nema naših dobročinstava prema BiH, premda smo mi glasovali za tu državu na referendumu i branili je u ratu. No, ovako se ništa neće smiriti, biti će samo još gore… Pa, Tuđman je odlikovao Aliju Izetbegovića! Ako si neprijatelj države, kako može predsjednik te države primiti odličje predsjednika ‘neprijateljske’ države? Hajde mi to objasnite,” bio je kategoričan Vitez i prisjetio se jednog događaja: “Godine ’92. predsjednik Tuđman došao je neraspoložen na moju predstavu. Rekao mi je da je kod njega bio Izetbegović i rekao da situacija nije dobra. Nudio mu je sve, obuku vojnika u našim vojarnama, pomoć u naoružanju, liječničku pomoć i zajedničku vojsku kako bi se oduprli moćnom i snažnijem okupatoru – JNA i četnicima. Izetbegović mu nije znao ni reći podatke koliko ih je izginulo, ali je rekao da će izginuti i 200 tisuća muslimana ako treba, ali da će imati svoju državu, a ne našu – zajedničku… Tuđman je svakog hrvatskog vojnika isplakao, a ovaj bi ih žrtvovao 200 tisuća! Početak ISIL-a bio je u Bosni i Hercegovini! Tko je doveo ‘muhadžedine’, namjerno kažem – ‘muhadžedine’ – Izetbegović!”

 Otkrio je kako je dao domovnice Kemalu Montenu i Indeksima ’95. godine dok je bio ministar kulture. “Pa koja država daje domovnice svojim ‘neprijateljima’,” prokomentirao je.

 Slobodana ću pamtiti po smijehu, bio je drag čovjek, iako je djelovao pomalo zastrašujuće s onom bradom. Bio je spreman svakome pomoći. Kada je bio u Sunji, nazvao ga je jedan Srbin iz Banje Luke jer je čuo kakav je čovjek, pitao ga je da mu izbaci vodu iz radijatora u kući da se ne bi smrznuli. Odmah je poslao vojnika da to napravi, a kada su mu rekli da se ovaj možda nikada neće vratiti, Slobodan je rekao da mu je tako savjest čista,” rekao je Zlatko Vitez u Bujici, a emisiju je zaključio anegdotom iz Haaga: “Praljak je tamo razgovarao i sa Miloševićem. Razgovarali su uglavnom o vinima, a kada su u Hrvatskoj počeli napadi na Tuđmana, Milošević mu je rekao da su ti što ga napadaju budale, jer da nije bilo Tuđmana, nikada Hrvati ne bi dobili svoju državu!”

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

Vlaho Orepić istupio iz Kluba zastupnika Mosta

Objavljeno

na

Objavio

Bivši ministar unutarnjih poslova, Vlaho Orepić, u Saboru se obratio novinarima.

Orepić je rekao da se sužavaju prostor i mehanizmi za realizaciju same ideje Mosta. “Zbog toga sam odlučio istupiti iz Kluba zastupnika Mosta”, rekao je Orepić.

“Već duže vrijeme nastojim potaknuti, istaknuti na unutarnju organizaciju i djelovanje na terenu. Iscrpio sam sve mogućnosti za to. Naše društvo nalazi se u iznimno složenim i zahtjevnim okolnostima, smatram da nepotrebna konfliknta politika nema prostora ni vrijeme i treba je zamijeniti jednom jasnom, korisnom, životnom politikom”, rekao je Orepić, prenosi N1

“Istupio sam zato što ideju Mosta želim potkrijepiti idejama koje će biti bitne cijelom društvu, a ne samo dijelu njega. To podrazumijeva okupljanje stručnih, samoostvarenih ljudi, koji će objektivno moći ostvariti te ciljeve. Nastojat ću u Saboru biti glas takvih samoostvarenih ljudi, koji nisu ideološki opterećeni, kako onih u Mostu, tako onih izvan njega. Nastojat ću politiku kao sredstvo vratiti narodu i izvesti iz lokalnih okvira. Moje političko djelovanje bit će usmjereno postizanju jedne pristojne uljuđene, uređene, građanske Hrvatske”, rekao je Orepić.

Istupanje Vlahe Orepića iz Kluba zastupnika Mosta komentirao je Božo Petrov, predsjednik Mosta.

‘Nisu mi jasni motivi Vlahe Orepića Orepića, ako se igdje mogao ostvariti onda je to Most’, kazao je Božo Petrov.

Žao mu je, kaže, što Orepić to nije kazao sutra na Klubu zastupnika Mosta.

 

Peternel: Tu se očigledno radi o organiziranom djelovanju preudoljevičarskih, totalitarističkih haranga

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari