Pratite nas

Reagiranja

Antun Babić: Udbaša Perkovića vraćaju iz Njemačke, a meni govore da se vratim u Australiju

Objavljeno

na

U dupkom punoj dvorani Udruge zagrebačkih Poljičana “Sveti Jure” sinoć je Antunu Vrdoljaku, najpoznatijem hrvatskom redatelju, uručena Velika zlatna plaketa Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. O bogatom životu Antuna Vrdoljaka kao redatelja i političara govorili su predsjednik UHBDR 91 Mladen Pavković, admiral Davor Domazet Lošo, publicist Nenad Ivanković, književnik, redatelj i diplomat Miro Međimorec, povjesničar Daniel Rafaelić i glumac Joško Ševo. Moderator je bio Zdravko Vladanović.

Govornici su iznijeli brojne pojedinosti o Vrdoljakovu bogatom opusu i o njegovim postignućima. Poseban naglasak bio je na snimanju filma o generalu Anti Gotovini, naslovljenom “General”, koji će u subotu, 13. srpnja, biti premijerno prikazan na puskom filmskom festivalu.

FILM O GENERALU GOTOVINI

Dobitnik Zlatne plakete Antun Vrdoljak zahvalio je svim govornicima i iznio niz zanimljivih detalja iz svog redateljskog i političkog života. Posebice se osvrnuo na događaje iz 1991. i 1992. godine, u kojima je imao važnu ulogu. Za sebe je rekao da je oduvijek bio Hrvat jer potječe iz hrvatske obitelji iz Imotskog. No, izrazio je veliko razočaranje zbog toga što smo se mi Hrvati pokazali velikim lažljivcima. Naglasio je kako se tri dana prije prikazivanja filma još uvijek bori za prikupljanje sredstava za završetak snimanja, pretežno zbog toga što su ga mnogi ljudi prevarili. Dodao je kako su mu brojni ljudi davali velika obećanja da će sponzorirati film, a kasnije se nisu htjeli javiti ni na telefonski poziv. Svoje izlaganje Vrdoljak je završio ističući velike ljudske i vojničke kvalitete generala Gotovine, ali je napomenuo da general Gotovina nije čovjek za politiku te da je smiješno što ga ljudi percipiraju kao mogućeg predsjednika hrvatske države.

RAČAN MI JE PRIJETIO DA ĆE ME UBITI KAO PSA AKO ODEM IZ HRVATSKE

Osobno mi je bila čast što sam se s Antunom Vrdaljakom našao nakon mnogo godina. Poslije ceremonije kratko smo razgovarali i podsjetili se vremena kad smo tijekom Domovinskog rata zajedno blisko surađivali s prvim hrvatskim predsjednikom. S velikim ponosom sjetili smo se večere na dan 15. siječnja 1992. godine, kad smo u restoranu na Hipodromu predsjednik Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, Antun Vrdoljak i ja zajedno proslavili Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

RAČAN MI JE OSOBNO U OČI REKAO I ZAPRIJETIO DA ĆE ME UBITI KAO PSA AKO NAPUSTIM HRVATSKU

Vrdoljak je ispričao i što mu je u Kocki rekao šef KP Hrvatske Ivica Račan 1972., kad je kod Račan pozvan jer je tražio posao. Nakon što mu je Rača rekao da neće moći snimati filmove, Vrdoljak mu je odgovorio kako će pobjeću u inozemstvu gdje će moći raditi kao redatelj. Na te Vrdoljakove riječi, kako nam je večars ispričio sam Vrdoljak, Račan se u licu izopačio i s velikim bijesom i ljutnjom zagalamio: “Ako to pokušaš, ubit ćemo te kao psa”.

Nažalost, sve je evidentnije da se u Hrvatsku velikom brzinom vraća Račanovo vrijeme i da je Hrvatska u izuzetno golemoj opasnosti.

Za dodjelu Zlatne plakete Vrdoljaku najzaslužniji je predsjednik UHBDR 91 Mladen Pavković, koji je rekao da njegova udruga dodjeljuje te plakete zato što to ne čine državne institucije.

Udbaša Perkovića vraćaju iz Njemačke, a meni govore da se vratim u Australiju

Tijekom druženja nakon ceremonije podijelio sam letke s mojim životopisom brojnim poznatim osobama iz vremena stvaranja i obrane hrvatske države. Svi su me redovno pitali kako to da se o mojoj predsjedničkoj kandidaturi ništa ne piše u mainstream medijima. Nakon što su pročitali letak bilo im je jasno zašto sam persona non grata u današnjoj antihrvatskoj Hrvatskoj. Udbaša Josipa Perkovića vraćaju iz Njemačke u Hrvatsku, a mene bi najrađe stavili u prvi zrakoplov i vratili u Australiju. E, pa neće ići.

Antun Babić

Antunu Vrdoljaku svečano uručeno braniteljsko priznanje

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ured predsjednice demantirao obavezu dostave informacija o financijskim transakcijama

Objavljeno

na

Objavio

Iz Ureda predsjednice u subotu su poručili da ih rješenje povjerenika za informiranje ne obvezuje da udruzi Futurist dostave informacije o novčanim transakcijama tog ureda u 2018. godini, već im se nalaže da u roku od 8 dana riješe zahtjev za pristup informacijama o tim transakcijama.

Ured predsjednice reagirao je na priopćenje udruge Futurist koja je izvijestila kako je u postupku građanskog nadzora nad tijelima javne vlasti 14. studenog zaprimila rješenje Povjerenika za informiranje kojim se Uredu predsjednice RH nalaže da u roku od 8 dana riješi zahtjev za pristup informacijama o novčanim transakcijama ureda prošle godine.

Iz Ureda ističu da rješenje povjerenika za informiranje Zorana Pičuljana ne znači da Ured mora dostaviti svoje transakcije udruzi Futurist, već mora “riješiti predmet, što znači da zahtjev može prihvatiti, odbiti ili odbaciti”.

Riječ je o rješenju na žalbu predsjednika udruge Futurist Nenada Klapčića, koji se žalio povjereniku za informiranje jer mu Ured predsjednice, u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, nije u zakonskom roku riješio zahtjev za pristup informacijama od 5. svibnja, odnosno nije mu omogućen uvid u naloge (za 2018.) kojima Ured predsjednice nalaže isplate s jedinstvenog računa riznice.

Povjerenik za informiranje zaključio je da je zahtjev žalitelja osnovan jer njegov zahtjev prema Uredu predsjednice nije riješen u skladu s odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.

“Ne prejudicirajući postupak rješavanja zahtjeva za pristup informacijama”, povjerenik je naložio da se predmetni zahtjev riješi sukladno zakonskim odredbama. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari