Pratite nas

Reagiranja

Antun Babić: Udbaša Perkovića vraćaju iz Njemačke, a meni govore da se vratim u Australiju

Objavljeno

na

U dupkom punoj dvorani Udruge zagrebačkih Poljičana “Sveti Jure” sinoć je Antunu Vrdoljaku, najpoznatijem hrvatskom redatelju, uručena Velika zlatna plaketa Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. O bogatom životu Antuna Vrdoljaka kao redatelja i političara govorili su predsjednik UHBDR 91 Mladen Pavković, admiral Davor Domazet Lošo, publicist Nenad Ivanković, književnik, redatelj i diplomat Miro Međimorec, povjesničar Daniel Rafaelić i glumac Joško Ševo. Moderator je bio Zdravko Vladanović.

Govornici su iznijeli brojne pojedinosti o Vrdoljakovu bogatom opusu i o njegovim postignućima. Poseban naglasak bio je na snimanju filma o generalu Anti Gotovini, naslovljenom “General”, koji će u subotu, 13. srpnja, biti premijerno prikazan na puskom filmskom festivalu.

FILM O GENERALU GOTOVINI

Dobitnik Zlatne plakete Antun Vrdoljak zahvalio je svim govornicima i iznio niz zanimljivih detalja iz svog redateljskog i političkog života. Posebice se osvrnuo na događaje iz 1991. i 1992. godine, u kojima je imao važnu ulogu. Za sebe je rekao da je oduvijek bio Hrvat jer potječe iz hrvatske obitelji iz Imotskog. No, izrazio je veliko razočaranje zbog toga što smo se mi Hrvati pokazali velikim lažljivcima. Naglasio je kako se tri dana prije prikazivanja filma još uvijek bori za prikupljanje sredstava za završetak snimanja, pretežno zbog toga što su ga mnogi ljudi prevarili. Dodao je kako su mu brojni ljudi davali velika obećanja da će sponzorirati film, a kasnije se nisu htjeli javiti ni na telefonski poziv. Svoje izlaganje Vrdoljak je završio ističući velike ljudske i vojničke kvalitete generala Gotovine, ali je napomenuo da general Gotovina nije čovjek za politiku te da je smiješno što ga ljudi percipiraju kao mogućeg predsjednika hrvatske države.

RAČAN MI JE PRIJETIO DA ĆE ME UBITI KAO PSA AKO ODEM IZ HRVATSKE

Osobno mi je bila čast što sam se s Antunom Vrdaljakom našao nakon mnogo godina. Poslije ceremonije kratko smo razgovarali i podsjetili se vremena kad smo tijekom Domovinskog rata zajedno blisko surađivali s prvim hrvatskim predsjednikom. S velikim ponosom sjetili smo se večere na dan 15. siječnja 1992. godine, kad smo u restoranu na Hipodromu predsjednik Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, Antun Vrdoljak i ja zajedno proslavili Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

RAČAN MI JE OSOBNO U OČI REKAO I ZAPRIJETIO DA ĆE ME UBITI KAO PSA AKO NAPUSTIM HRVATSKU

Vrdoljak je ispričao i što mu je u Kocki rekao šef KP Hrvatske Ivica Račan 1972., kad je kod Račan pozvan jer je tražio posao. Nakon što mu je Rača rekao da neće moći snimati filmove, Vrdoljak mu je odgovorio kako će pobjeću u inozemstvu gdje će moći raditi kao redatelj. Na te Vrdoljakove riječi, kako nam je večars ispričio sam Vrdoljak, Račan se u licu izopačio i s velikim bijesom i ljutnjom zagalamio: “Ako to pokušaš, ubit ćemo te kao psa”.

Nažalost, sve je evidentnije da se u Hrvatsku velikom brzinom vraća Račanovo vrijeme i da je Hrvatska u izuzetno golemoj opasnosti.

Za dodjelu Zlatne plakete Vrdoljaku najzaslužniji je predsjednik UHBDR 91 Mladen Pavković, koji je rekao da njegova udruga dodjeljuje te plakete zato što to ne čine državne institucije.

Udbaša Perkovića vraćaju iz Njemačke, a meni govore da se vratim u Australiju

Tijekom druženja nakon ceremonije podijelio sam letke s mojim životopisom brojnim poznatim osobama iz vremena stvaranja i obrane hrvatske države. Svi su me redovno pitali kako to da se o mojoj predsjedničkoj kandidaturi ništa ne piše u mainstream medijima. Nakon što su pročitali letak bilo im je jasno zašto sam persona non grata u današnjoj antihrvatskoj Hrvatskoj. Udbaša Josipa Perkovića vraćaju iz Njemačke u Hrvatsku, a mene bi najrađe stavili u prvi zrakoplov i vratili u Australiju. E, pa neće ići.

Antun Babić

Antunu Vrdoljaku svečano uručeno braniteljsko priznanje

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Prva epizoda serije o Tuđmanu, ‘Predsjednik’, ne obećava mnogo

Objavljeno

na

Hrvatska radiotelevizija (HRT) u ponedjeljak, 20. siječnja na svom Prvom programu počela je s prikazivanjem prve od deset epizoda  dokumentarno-igrane serije „Predsjednik“, posvećene životu i djelu prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, autora Gordana Malića i Miljenka Manjkasa.

Početak te serije, istina, ne obećava mnogo, ali ohrabrujuće je ipak  da se napokon – krenulo.

Dobro je među ostalim  da smo se ponovno uvjerili s kakvim je ljudima Tuđman uspio stvoriti državu (svaka čast iznimkama), ali i to kako su u njegovo vrijeme pojedini utjecajni tzv. nezavisni mediji, poput Feral Tribuna, ili Radija 101, i te kako  bili „zavisni“, i u službi (financijskoj i inoj) onih koji nisu podržavali hrvatsku državu. Jednom riječju – bili su prodane duše, a ti „veleumni kadrovi“ istu „nezavisnu novinsku politiku“ tjeraju i danas.

Inače, takvog čovjeka i političara Hrvatska nije imala “od stoljeća sedmog”! Međutim, jedan dio i njegovih suradnika, očito, ne oprašta uspjeh, pa čini sve ne bi li i u ovom slučaju umanjili, marginalizirali i falsificirali brojne Tuđmanove zasluge. Neki od njegovih najbližih suradnika, koji se pojavljuju već u prvoj seriji, trebali bi se sakriti u mišje rupe, a ne tako velikom čovjeku nalaziti  “tisuću mana”. Tuđman je vjerovao da ćemo, kad jednom postavimo Hrvatsku “na noge”, tek tada biti u mogućnosti razračunati se sa svim “crnim i zelenim vragovima”, ali dogodilo se ono što nitko nije očekivao – umro je najprije Tuđman, a ubrzo za njim (pod još uvijek čudnim okolnostima) i prvi do njega – Gojko Šušak.

Na taj način hrvatski su branitelji, a poglavito stradalnici Domovinskoga rata, ostali bez “kišobrana” i gotovo do danas (svaka čast izuzecima) svatko je mogao i može na te ljude “pljunuti” i baciti ih u blato. Iza Tuđmana, na čelo države došao je nitko drugi nego – Stjepan Mesić, grobar svega što je Hrvatska postigla u vrijeme rata. (Nadamo se da će u narednim epizodama i to biti vjerno prikazano.) Kad je početkom devedesetih bio s Tuđmanom, taj isti Mesić bio je “mali od palube” (pogledajte ga na fotografijama), baš kao i Manolić, ali vrlo brzo je pokazao da učenik želi prerasti učitelja, pa je činio sve ne bi li prvog hrvatskog predsjednika omalovažio i zgazio za sva vremena.

Sada taj Mesić i nadalje hoda svijetom, i umjesto da ga procesuiraju za kriminalne radnje (recimo krađu australskih dolara koje su mu dali Hrvati u toj zemlji za obranu Domovine, korupciju, laž, dostavu dokumenata Haaškom sudu na što nije imao pravo, proganjanje obitelji Tuđman i drugo),  opet ne radi ništa drugo nego uzdiže sebe, bivše Udbaše s kojima je čitavo vrijeme bio okružen, i na određeni način šteti interesima Republike Hrvatske. A sve to i dalje na ovaj ili onaj način plaćaju građani Hrvatske! Navodno da nitko nije nanio toliko štete Hrvatskoj kao taj čovjek. Pa, ako to nije tako, a jeste, zašto se barem danas ne pojavi na nekoj tribini ili obljetnici iz hrvatskog Domovinskog rata, zašto ne stane u red s istinskim hrvatskim braniteljima i stradalnicima? Što ga je sram, kad srama nema! Kako bi se ovaj čovjek osjećao među hrvatskim braniteljima, kad svi manje-više znaju da nas je izdao, baš kao i prvog hrvatskog predsjednika kojem je nosio kavu i ljubio ruku?

Ne, oni koji su stvarali hrvatsku državu to mu nikada ne će i ne mogu oprostiti. Broz ga je navodno zbog kriminala strpao na robiju, a on zamislite što danas radi – viče: Živio Tito! i s krvavom petokrakom na čelu pleše “Žikina kola”! Nu, nije samo Mesić taj koji ne voli (mrzi) Tuđmana, a samim time i hrvatsku državu. Tuđman je imao svojih mana, propusta i slično (a tko ih nema), ali nije dao Hrvatsku – ni za što. Nakon Tuđmana došli su drugi, pa od svakog od njih, zamislite, počinje povijest.(sic!) Ono što je bilo prije njih, to je za te i takve bila tek “epizoda”. Tuđmana, kao junaka, spominju (i to ponekad) tek toliko, reda radi, a hrvatski branitelji za njih su “prodane duše” koje nemaju pojma što rade, već ih vode neki drugi, kao da su mala djeca ili slijepci.

Tuđmana su u Zagrebu godinama ponižavali, kao i članove njegove obitelji. Naime, nakon smrti su ga toliko ponizili (Bandić) da su neku livadu (na kraju grada) nazvali njegovim imenom, a koja još i danas služi za mokrenje pasa i drugih životinja.

Ovom velikom državniku treba zamjeriti i to što „nije vidio“ da oko sebe ima i nemali broj ulizica, „pijandura“ i bivših Udbaša, koji su jedno govorili, a drugo radili. (Neki su prikazani i u prvoj seriji.) Tek kad su umrli on i Gojko Šušak, te ulizice, koje se sakrivaju svakom pod rep koji je na vlasti, otkrile su svoje pravo lice, ali sada je kasno. Oni, a ne oni koji su je stvarali – imaju državu!

Spomenimo još da je Tuđman  u sjajnim i povijesnim govorima često znao citirati i Stjepana Radića, pa je jednom prigodom podsjetio i na ove njegove riječi, a koje su aktualne i danas:

  • „Nisu nama krivi tuđinci, ni oni u Beču, ni Pešti, ni u Beogradu, nego oni među nama samima. Hrvatski su izrodi oni koji dovode u pitanje hrvatstvo, budućnost hrvatskoga naroda.“

Dakle, prva serija s nazivom  „Predsjednik“ nije nažalost ništa posebno, (plus dva!) tim prije što su, kao što smo već istaknuli, i njegovi „kućni majstori“ dobili prigodu da se hvale njegovim prijateljstvom i poznanstvom, iako ga je većina od njih odmah nakon smrti – izdala.

Jedan od tih je i dr. Ivo Sanader. A tu je sa svojim sjećanjima i dr. Mate Granić, ali i još poneki.

Oni, ali i neki drugi,  su i te kako zaslužni što neki kažu da je Tuđman stvorio državu od da ne kažemo šta!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Vinko Sabljo – Hrvatska je suočena s jednom velikom obmanom

Objavljeno

na

Objavio

Kako mi se očekivanja nisu ispunila da će se relenantne državne institucije ozbiljnije pozabavit izjavom Kreše Beljaka, predsjednika HSS, nekad časne hrvatske političke stranke, o nedovoljnom broju pobijenih Hrvata u izvandomovinstvu, moj je upit spomenutim institucijama, hrvatskim medijima i pojedincima , nositeljima najvećih političkih odgovornosti u Hrvatskoj; je li to za vas domoljubna izjava, izjava tolerancije, ljubavi, suživota a ne užasne mržnje?

Nije  li to nastavak Stazićeve izjave od prije godinu dana izrečene u Hrvatskom Saboru? Da je tako potvrdi i predsjednik SDP-a, stranke sljedbenice Komunističke partije Jugohrvatske, Davor Bernardić, svojom izjavom o Beljaku, kojeg  epski opisa.

Za njega je Beljak osebujan, tako Bernardić reče, i ne pomišlja da ga ne nagradil koalicijskim savezom. Jesam li i ja osebujan kad budem sutra, a bio sam i jesam Za Dom spreman? Izjave Nenada Stazića, pa dalje Kreše Beljaka, i svih koji šutke ili s lakoćom pored ove dvojice prođoše nose u sebi  komunistički fašizam, ili kako ga oni zovu antifašizam. Zabrinjavajuće su sramežljive, kvazi osude, koje se se čule od nekih političara. Nitko od njih se nije pozvao na zakon. Zar Stazić nije ohrabrio Beljaka pa se pitam koga će ohrabrit Beljak ?

Čuli smo govor mržnje, čuli smo poticanje na ubojstva i čuli smo žal kao pobjednici 1945 godine nisu dobro odradili svoj posao a kasnije ni UDBA, pa se pitam, kao i mnogi Hrvati i Hrvatice, što nam sprema ta buduća koalicija koja bi za premijera postavila Davora Bernardića? Gdje je domoljubna Hrvatska i gdje su domoljubi ? Jesmo li mi, stvorivši ovu Hrvatsku, odradili svoj posao ?

Nismo i nismi, na veliku žalost branitelja i svih koji su Hrvatsku izvukli iz srpskojugoslavenskog ropstva. Hrvatska je danas u raljama starih ikomunista i njihovih potomaka, neokomunista, kao ni jedna država u Europi. Komunistički fašizam drži najbitnije pore vlasti i kapitala i može si dopustit i Stazića, Beljaka i Bernardića i svih koji visoko ispruže ruku sa stisnutom šakom, simbolom čekića, i ostalom njihovom ikonografijom je normalno. Je li to je normalno za državu koja predsjeda Vijećem EU, iako je to isto Vijeće komunizam i sve ono po čemu je on prepoznatljiv, osudilo i stavilo u isti koš s nacizmom i fašizmom.

Hrvatska je suočena s jednom velikom obmanom. Snagu zajedništva, koja je Hrvatsku stvorila, sustavno sve više se slabi.  Sve učestaliji su napadi na izvandomovinstvo. Sjetimo se što je prošlog ljeta, povodom Godišnje skupštine Hrvatskog svjetskog kongresa održane u Mostaru, napisao kolumnist Slobodne Dalmacije  Ivica Ivanišević a da nitko u Hrvatskoj ne reče da je to govor mržnje.

Citiram Ivaniševia u zadnjoj rečenici njegova teksta a odnosi se na izvandomovinstvo.  „Takvima bih najradije poručio jedno gromko  „ IŠ !“ , ali nema korist , oni i onako nisu tu, samo bi htjeli prcat nas koji smo ovdje “ Po pisanju tog novinara ispade izvandomovinstvo najveći teret Hrvatskoj. Isti bi nam u domovini ukinuo sva građanska prava.   Zar nitko nema spoznaje o doprinosu izvandomovinstva u Domovinskom ratu ? Što se ne piše o novčanom doprinosu koji je danas skoro ravan hrvatskom turizmu. Ne dao Bog da se takvi pozitivni članci pojave. Stoga Stazić, Beljak i bratija zanemaruju izvandomovinske vrijednosti i snagu zajedništva, već jauču za udbom i žale da nas još ima. Ima nas ima i uvjek smo  za  Domovinu spremni.

Vinko Sabljo, predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari