Pratite nas

Kronika

Udbin killer Tuđmanu također piše…

Objavljeno

na

Udbin killer Vinko Sindičić koji je po Europi sudjelovao u likvidacijama hrvatskih emigranata pod kodnim imenima “Mišo” i “Pitagora” na dobrom je putu da patentira Pitagorin poučak 2.

U tom poučku, podrazumijeva se, ne bi bilo kvadrata, hipotenuza i kateta, nego bi kratko glasio – ubojice i prevaranti nisu kredibilni svjedoci. Jer će iskaze mijenjati u skladu s vlastitim potrebama. Javno će poručiti “lagao sam” i k tomu optužiti, kao i u recentnom slučaju, ni manje ni više nego najznačajnije njemačke policijsko-pravosudne institucije da su ga prisilile, “uz ogromne prijetnje”, na lažni iskaz.

Nema dvojbi da će se prozvane njemačke institucije i same referirati na optužbe iznesene na njihov račun, a mi smo se morali zapitati tko je Sindičiću “prijetio” 1998. u škotskom zatvoru kada je poslao pismo predsjedniku Franji Tuđmanu i brojnim veleposlanstvima, u kojemu je kao svoje naredbodavce i “neprijatelje” prozvao tadašnje čelnike sigurnosnih službi Zdravka Mustača i Josipa Perkovića.

‘Žele me zauvijek ušutkati’

Naime, u tom pismu, napisanom kada je već odslužio 10 godina kazne zatvora za pokušaj ubojstva Nikole Štedula, hrvatskog emigranta, Sindičić obavještava Tuđmana kako je informiran da Hrvatska traži njegovo izručenje kako bi mu se sudilo za ubojstvo Bruna Bušića.

Od Tuđmana zahtijeva da svu dokumentaciju vezanu za to ubojstvo preda francuskom tužiteljstvu, jer se zločin dogodio na njihovu teritoriju, pa nije u hrvatskoj nadležnosti. Upoznaje Tuđmana kako je “Perkovića još prije godinu dana zamolio” da mu prenese njegove zahtjeve, no kako Perković to nije učinio, on mu se sada osobno pismeno obraća.

Obavijestili su me nadležni organi britanskih vlasti da hrvatska država, čiji ste Vi predsjednik, traži moje izručenje. To je sve što o tomu znam, za sada. No, zapreka postoji u činjenici da se zločin, za koji Hrvatska traži moje izručenje, dogodio na državnom teritoriju Francuske, a ne na Vašu žalost na teritoriju Hrvatske. Time Hrvatska ostaje samo u ulozi treće strane, bez ikakve nadležnosti u navedenom predmetu – piše Sindičić Tuđmanu iz škotskog zatvora te nastavlja s optužbama na Mustačev i Perkovićev račun.

Kako sam zaključio, osnovni razlog podnošenja zahtjeva za izručenje, te britanska volja da udovolji tom zahtjevu leži u međunarodnoj zavjeri s ciljem pružanja pomoći pri zajedničkom rješavanju problema koji se odnosi na mene. U toj zavjeri me Zdravko Mustač i njegov sljedbenik Josip Perković pokušavaju spriječiti u otkrivanju njihovih zločina s jedne strane, a s druge strane Britanija odgovara na ovaj prljavi posao ušutkavanja kako bi spriječila skandal, koji samo što se nije dogodio, a to sve u cilju rješavanja problema s gore navedenim osobama koje zahtijevaju moje izručenje. Ovi ljudi koji povlače veze kako bi osigurali moje izručenje u Hrvatsku su isti oni na čiju dušu ide zločin počinjen u Parizu, kao i ovaj zločin sada (pokušaj ubojstva Štedula, op.a.), štoviše, oni su ti kojima Britanija pruža pomoć da me ušutkaju zauvijek – navodi Sindičić u svojem pismu Tuđmanu, te ga pita zna li on tko su Mustač i Perković i zna li zbog čega su se “sada okrenuli protiv” njega.

Udbin killer Tuđmanu također piše, ako utvrdi da nema dokaza za Mustačevu i Perkovićevu odgovornost, da će mu ih osobno ustupiti te dodaje: “Zdravko Mustač i njegov sljedbenik Perković bili su i još su, iako sada u drugoj odori, Vaši najbliži suradnici. Isti oni koji su bili iza naredbe zbog koje sam se našao u Škotskoj”, podcrtavajući da “ljudi koji sjede u kućama od stakla ne bi smjeli bacati kamenje“.

Međunarodni skandal 

Dakle, uz pretpostavku da je posljednja Sindičićeva izjava, navodno ovjerena kod javnog bilježnika u Italiji, autentična, možemo ustvrditi da je “Pitagora” o svojim šefovima u više navrata davao različite izjave.

Nepobitno je da ih je “prijavio” Tuđmanu još 1998. godine, što je istodobno odaslao na niz relevantnih međunarodnih adresa.

U prosincu 2007. godine, u finišu sudskog procesa Krunoslavu Pratesu, sam se ponudio kao “dobro upućen izvor iznutra u tajne Udbe“, da bi sada tvrdio, ako objavljena izjava nije falsifikat, da je lagao pod ogromnom prijetnjom i po uputama osoba iz njemačke vlasti.

U svakom slučaju udbašima je pošlo za rukom iskompromitirati najmlađu članicu EU-a. Uz utvrđivanje vjerodostojnosti Sindičićevih izjava, kada je lagao i zašto, ocjenjivat će se i vjerodostojnost Lijepe naše. Svakako izborili smo se za “reklamu” pod egidom – međunarodni skandal.

ZDRAVKA SOLDIĆ ARAR

Glavni svjedok optužbe spasit će Perkovića?

Vinko Sindičić preko noći se od glavnog svjedoka protiv Josipa Perkovića prometnuo u njegova ključnog aduta.

Bivši agent jugoslavenske Službe državne sigurnosti, koji je svojim svjedočenjem teretio Perkovića, Zdravka Mustača i Krunoslava Pratesa za likvidaciju hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine, povukao je svoj iskaz dan na njemačkom sudu.

U pisanoj izjavi ovjerenoj 8. siječnja kod javnog bilježnika u Italiji Sindičić tvrdi da je bio prisiljen lažno svjedočiti pod pritiskom njemačkih istražitelja i agenata tamošnje obavještajne službe.

Taj spektakularan obrat Perkoviću je bez ikakve dvojbe osigurao dodatni manevarski prostor, po nekima zajamčio i slobodu. Sindičićeva izjava, međutim, ni na koji način ne bi trebala utjecati na odluku Vrhovnog suda RH o njegovu izručenju Njemačkoj.

Vrhovni sud neće se upuštati u meritum slučaja, nego će samo procijeniti postoje li zakonske zapreke za njegovo izručenje ili ne postoje. Izjava bivšeg agenta jugoslavenske tajne službe potpuno je novi element u čitavoj priči i svoju će težinu testirati tek na suđenju, ako do njega dođe.

Ipak, ako Perković bude izručen Njemačkoj, Sindičić bi mogao postati ključni svjedok u njegovu korist. Iz krugova bliskih Perkoviću doznaje se da se njegova obrana sprema o čitavom slučaju obavijestiti parlamentarni odbor za unutarnju politiku njemačkog Bundestaga, koji je zadužen i za nadzor tajnih službi.

Perković očito namjerava upozoriti njemačke parlamentarce na Sindičićeve tvrdnje da je iskaz na sudu dao pod prisilom. Nema nikakve dvojbe da će pismo imati i taktičku zadaću. Ako se doista utvrdi da je Sindičić svoj iskaz dao “uz ogromne prijetnje” njemačkog saveznog tužiteljstva, kriminalističke policije, Službe za zaštitu ustavnog poretka i tajne službe BND-a, čitav slučaj Perković prebacit će se na njemački teren.

Prve neslužbene informacije govore da nije isključeno i da neka od parlamentarnih frakcija u Bundestagu, pa čak i u Europskom parlamentu, pokrene osnivanje istražnog povjerenstva koje bi utvrdilo nezakonito postupanje njemačkih državnih tijela u istrazi o Đurekovićevu ubojstvu.

Sindičićeva izjava u ovome trenutku ima puno veću psihološku nego pravosudnu težinu. Tek ako dođe do ponovljenog suđenja Pratesu – koji je u Njemačkoj 2008. osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva Đurekovića – i tek ako Sindičić na njemu ponovi ono što je potpisao javnom bilježniku u Italiji, ona će moći srušiti koncepciju njemačkih istražitelja. I, ako se ne pojave neki revolucionarni novi dokazi, zajamčiti slobodu i Pratesu, i Perkoviću.

Marina KARLOVIĆ-SABOLIĆ / SD

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari