Connect with us

Reagiranja

UDRUGA ‘U IME OBITELJI’: Šimleša je lagao u emisiji kod Aleksandra Stankovića (VIDEO)

Published

on

Udruga ‘U ime obitelji’ danas je reagirala priopćenjem na nastup pisca i kolumnista Brune Šimleše u emisiji ‘Nedjeljom u 2’, gdje je izjavio kako mu je volonterka Udruge ‘proklela kćer’.

Gostujući u Nedjeljom u 2, emisiji javne televizije – HRT-a, voditelja Aleksandra Stankovića, Bruno Šimleša, reklamirajući svoje knjige, naveo je kako mu je volonterka U ime obitelji “proklela kćer”.

Naslove “Šimleša u NU2: Pristaše Željke Markić su mi proklele kćer”, “ŠIMLEŠA KOD STANKOVIĆA ‘Pristaše Željke Markić proklele su mi kćer’”, “ŠIMLEŠA KOD STANKOVIĆA “Zbog mojih javnih istupa prokleli su mi kćer, palili moje knjige, a u inboks mi dnevno stižu prijetnje”  – prenijeli su Index, Jutarnji list, Nacional i drugi mediji.

A evo kako je Bruno Šimleša opisao isti događaj prije 4 godine, 23.5.2013., nekoliko dana prije kraja prikupljanja potpisa za referendum o braku, koje je trajalo od 12.5 do 26.5.2013. kada je u samo 2 tjedna prikupljeno više od 750 000 valjanih potpisa, sudjelujući u emisiji RTL televizije Studio 45, voditeljice Antonije Mandić.

Bruno Šimleša: “Ja se u potpunosti slažem da je u potpunosti sramotno i za svaku osudu bilo kakvo takvo reagiranje na neslaganje.(Napadi na volontere građanske inicijative U ime obitelji, opaska autora).

Jedna mi je gospođa prišla. Simpatično mi je prišla. Ja sam bio sa svojom kćerkicom. Pitala me da li hoću potpisati. Ja sam rekao da neću. Onda sam otišao. Ona me nazvala Sotonom. Što je bilo vrlo lijepo, krasno, milosrdno i suosjećajno od nje. Ja se nisam okrenuo, nisam uzvratio istim tonom, jer mislim da to nije prikladno za odrasle, zrele, odgovorne ljude.

Ne mislim da ona predstavlja cijelu organizaciju. Mislim da je to iznimka. Mislim da ima potpuno zdravih i lijepih volontera….

Takvih primjera ekstremizma ima, na žalost i s jedne i s druge strane. To je normalno, samo zato što je to toliko širokog razmjera. Niti vi možete kontrolirati tisuće volontera niti netko drugi može kontrolirati tisuće ljevičarskih aktivista i civilnih udruga. Na žalost, ima takvih ekstremista. Ali, mislim da se ne bismo trebali orijentirati previše na to. To je zabrinjavajuće, na moju radost nije u toliko velikom broju. S obzirom na toliko visoke tenzije, s obzirom na to da je to već pola godine jedna od top tema u našoj državi, s obzirom na to da su ljudi toliko jako podijeljeni.Ne omalovažavajući niti jedan takav incident,jer svaki se treba shvatiti ozbiljno. Na neki način bismo ih trebali i više očekivati i dobro je da ih ima toliko malo…”

A evo kako je isti događaj opisao 4 godine kasnije, u emisiji Aleksandra Stankovića, Nedjeljom u 2, emitiranoj jučer na HRT-u, 12.11.2017. godine.

Aleksandar Stanković: “Vaš društveni angažman je Vas doveo dotle da imate velike probleme s onima koji jako štuju Željku Markić. Kako to?”

Bruno Šimleša: “Moju omiljenu.”

Aleksandar Stanković: “Vašu omiljenu. Vi ste u nekim emisijama i nastupali s gospođom Markić. Ne znam kako je to završilo poslije emisije, ali u emisije nije izgledalo kao da ćete se pojesti. Međutim, kažete da imate problem s njezinim poštovateljima. Zašto? Kako? Na koji način se to manifestira?”

Bruno Šimleša: ” (…) Kad su se skupljali potpisi za referendum o braku, 2013.godine, mislim, uskoro će biti godišnjica.(…).
Bila je jedna zanimljiva situacija. Izlazio sam iz Vinogradske bolnice sa svojom kćerkom koja je bila na pregledu. Gospođa me moli da potpišem. Ja kažem da neću. Gospođa me moli da potpišem Ja kažem da neću. Ona je proklela moju kćer tada. Na što sam posebno osjetljiv. Na uvrede mene, vrijeđanja i sve to, koliko god da je bizarno, navikneš se. Ali, ne diraj mi kćer! Pogotovo ako se zalažeš za obitelj. Malo je problematično. Ja sam imao neku ludu prisebnost da zbog nje ne reagiram, inače sam dosta solidno kontroliran, nisam neka divlja osoba.”

Priče gospodina Šimleše se ne poklapaju. Jedno je govorio 2013. na RTL-u, a drugo 2017. na HRT-u. U ime obitelji je u mnogo navrata, sukladno svom načinu djelovanja u civilnom društvu, čak i u okolnostima kad su volonterke U ime obitelji fizički napadane tijekom prikupljanja potpisa, osudila svako vrijeđanje neistomišljenika, što je dr. Markić jasno izrekla i u emisiji Studio 45, 23.5.2013.

Istovremeno, iskorištavanje javne televizije za manipuliranje govorom mržnje, blaćenje više od 6,000 volontera inicijative U ime obitelji i iznošenje, po svemu sudeći, laži o tome da je netko prokleo malodobnu djevojčicu, kćer gospodina Šimleše je zastrašujuće. Ne samo kao metoda huškanja javnosti na druge ljude, s čijim se stavovima i djelovanjem gospodin Šimleša ne slaže, već kao prestrašan primjer zloupotrebe vlastitog djeteta – radi izigravanja žrtve i, u konačnici, kako se iz svega može zaključiti, radi reklamiranja i prodaje svojih knjiga, piše Narod.hr

Igor Peternel: Možemo li konačno saznati je li Stanković dobio stogodišnju time-sheare koncesiju

 

facebook komentari

Advertisement
Comments

Reagiranja

Mladen Pavković: “Vučić nas je opet prevario”

Published

on

Traženje nestalih osoba iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata iznimno je teško i bolno pitanje. Čudno je da ni nakon toliko godina od srbijanske agresije „nitko“ ne zna tko je ubio i gdje su sahranjeni posmrtni ostatci još najmanje 1945 osoba koje traži Republika Hrvatska.

Nu, Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, prigodom nedavnog službenog posjeta Hrvatskoj, u dobroj namjeri, kako ističu u Ministarstvu hrvatskih branitelja, dostavio je podatke o tri nestale osobe koje traži Hrvatska, što je ocjenjeno kao mali, ali vrlo dobar čin. I na tome smo mu bili zahvalni, tim prije što još tražimo 1945 osoba.

Međutim, nije prošlo dugo i opet smo od prvog čovjeka Srbije doživjeli hladni tuš.  Provjerom je utvrđeno kako Hrvatska već dobro zna za te tri osobe, jer su one već ranije pronađene!

Vučić si ovakvu blamažu nije smio dopustiti. To je previše teško i bolno pitanje da se s njim tek tako može „poigravati“. Stoga, u ovom slučaju, najmanje što očekujemo je – isprika.

Čudno je da svih ovih godina o tome šute

Ali, u svemu tome ima i jedna dobra stvar, a ta je da se ponovno počelo, ako ništa drugo, razgovarati o traženju nestalih osoba u vrijeme Domovinskoga rata. Srbi itekako dobro znaju gdje su grobnice poginulih hrvatskih branitelja i civila, ali i tko su njihove ubojice. Čudno je da svih ovih godina o tome šute. Sada se osnivaju i nekakve komisije, povjerenstva koje će raditi na otkrivanju nestalih osoba. A dobro znamo da kad se nešto želi  „zamutiti“ da se tada osnivaju razne komisije i da se na taj način problem vrlo teško riješi, odnosno bolje rečeno da se zna otegnuti i u nedogled. Majke koje već 26 godina čekaju vijesti o svojim mrtvim sinovima i kćerima, ali i drugim članovima obitelji više nemaju vremena čekati. Kolike su probdjele noći u nadi da će njihovi najmiliji zakucati na vrata? Nemaju više ni suza.

A kad su njihovi najmiliji odlazili u rat mnogi su govorili – vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima! Od tih zlatnih slova nije ostalo ni „z“, a nakon 26 godina čekanja sada bi mnoge majke bile najsretnije da im vrate najmilije, da ih mogu dostojno sahraniti i da im imaju gdje zapaliti svijeću.

Njihove ubojice ionako nikada neće biti kažnjene.

Sramotno, ali je tako.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Ministarstvo branitelja: Sastanak predstavnika nadležnih tijela Hrvatske i Srbije o osobama nestalim u Domovinskom ratu

facebook komentari

Continue Reading

Reagiranja

Kako se „znameniti“ (K)ante Tomić još uvijek prežderava vrhnjem, a kad će mu vrhnja nestati – ne zna se!

Published

on

Izdvojeno mišljenje Siniše Posarića nakon dvije godine od zanimljive pritužbe HND-u

Moji dušobrižnici koji uporno misle da na nekoje događaje doslovno gubim vrijeme i bezpotrebno bacam ulje na vatru, a imam pametnijeg posla, sada će imati razloga za opetovano kolutanje očima, stezanje usnica i slijeganje ramenima, jer sam uporno dosadan, a oni su uporno pametniji od mene. Ma eto, kada te ljutnja spopadne zbog novinskog članka koji to nije i „novinara“ kojega načitani hrvatski ljudi ne smatraju drugčije nego ljudskim smećem, onda ipak treba reagirati uljudno pa makar to ništa ne značilo i ne urodilo nikakvim plodom. Kadikad se isplati pričekati odgovore onih koji bi se trebali ozbiljno očitovati.

Naravno, odgovorom koji je uslijedio nisam bio zadovoljan, a mogao sam uložiti i pritužbu na Odluku Novinskog vijeća časti HND-a – kad već ništa ne košta – ali nisam jer mi je i ovo bilo dovoljno! Naravno, predpostavljam da je namjesto mene podpisnik pritužbe na pisanje splitskog redikula netko od državoupravljača, možda bi ova priča svršila samo malo drugčije; novinarski klipan koji je već osjetio kantu govana na svojoj glavi u jednoj splitskoj ulici, bio bi vjerojatno simbolično kažnjen te bi i dalje nesmetano pisao drzke nebuloze poput srednjoškolskog masturbatora kojega, na njegovu žalost i bijes, djevojke u školi ne primjećuju (a to izaziva strahovite, razorne komplekse u psihi), pa se negdje mora istresti. Eto, redikul se i dalje istresa, koliko primjećujem (ne čitam to smeće), ništa mu ne fali, no, govanca sa glave ne će skinuti do kraja života, čak niti onda, ostat će u sjećanju naroda koji je uporno tražio junaka koji je „novinara“ zasuo kantom govana po glavi dok je jednoga nedjeljnog jutra srkao kavu na terasi jednoga splitskog kavotočja…

Siniša Posarić, 30. 10. 2016. – HND, HNiP
Poštovani,
U privitku je članak koji sam pronašao na portalu “Dnevno.hr”, a izvornik je objavljen u “Jutarnjem listu”:

Kako je moguće da se Anti Tomiću dopušta objavljivati tekstove prepune mržnje, rasizma i ponižavanja ratnih žrtava? Uglavnom, pokušavajući biti duhovit, satiričan što li(?), Ante Tomić je već mnogo puta dokazao samo da je običan ideološki provokator, nema to više nikakve veze s novinarstvom niti uljudnošću i sramotno je da to itko dopušta i podržava. Nitko njemu ne brani da misli i piše kako god mu drago, ali kada se bez ikakve uredničke provjere takvi neodgovorni i provokatorski članci pojave u dnevnim novinama, pitamo se s pravom kakva je to uređivačka politika? Naravno da će ovakvo što izazvati kojekakve burne reakcije, odnosno međusobne prijepore među čitateljima bez konca i kraja! Je li to nama u Hrvatskoj potrebno, imamo li pravo tražiti zabranu takvog pisanja i provociranja hrvatske javnosti? Osobno sam protiv bilo kakvih prijetnji novinarima i osuđujem takvo što, no, to ne znači da ti isti novinari (i uredništva, pače i vlastnici tiskovina i elektroničkih glasila) imaju pravo pisati bez ikakvih osjećaja, u ovome slučaju za pijetet spram žrtava partizanskih zločina po okončanju Drugog svjetskog rata te iste uspoređivati sa poginulim agresorskim vojnicima u Domovinskom obrambenom ratu!? Sve je to gnjusno, uvrjedljivo i zaista nema nikakvog smisla, a s obzirom da je taj Ante Tomić bezskrupulozan provokator, predpostavljam da se doma slatko smijulji na sve čitateljske reakcije.

Ovu pritužbu šaljem na oba društva HND i HNIP i pozivam se na svoje pravo, odnosno prema članku 43. točka 3. Statuta Hrvatskoga novinarskog društva i tražim odgovor što ćete poduzeti u s vezi s ovom pritužbom.
Uz osobito poštovanje
Siniša Posarić, vr.
——————
Saša Leković, 30. 10. 2016.
Poštovani gospodine Posarić,
Vaše pismo prosljeđujem Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva pa će Vam se Vijeće časti javiti.
Saša Leković, predsjednik HND-a
——————

Hrvatski Novinari i Publicisti, 31. 10. 2016.
Poštovani,

Ante Tomić nije član naše udruge pa nemamo nikakve ingerencije nad njegovim javnim angažmanom. Također, njegovo pisanje niti ne držimo novinarstvom, nego prozno satiričkim izričajem popularnim na novinskom i knjiškom tržištu. U tom smislu, ne možemo napraviti ništa glede njegovog diskursa.
Srdačan pozdrav – HNiP
——————
Zdenka Seles, 14. 02. 2017.
Poštovani gospodine Posarić,
Prosljeđujemo zaključak novinarskog vijeća časti po vašoj pritužbi. Ukoliko želite potpisani odgovor molim javite adresu.
S poštovanjem,
Zdenka Seleš, poslovna tajnica HND-a
Zaključak 16. sjednice Novinarskog vijeća časti, održane 26. siječnja 2017.

SINIŠA POSARIĆ, HRVATSKO DRUŠTVO ZA ZAŠTITU I PROMICANJE LJUDSKIH PRAVA vs ANTE TOMIĆ

Zahtjev Siniše Posarića i Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava za pokretanje postupka protiv novinara Ante Tomića, autora teksta „Što se točno dogodilo u Hudoj jami…“, objavljenoga u Jutarnjem listu 29. listopada 2016. godine, a preneseno isti dan na portalu direktno.hr. Ante Tomić je član HND-a.

Zaključak: Novinarsko vijeće časti većinom je glasova zaključilo (pet glasova ZA, dva PROTIV i dva SUZDRŽANA) da u navedenom tekstu novinar Ante Tomić NIJE prekršio načela Kodeksa časti hrvatskih novinara. Aleksej Gotthardi-Pavlovsky i Marinko Jurasić najavili su izdvojena mišljenja.
Obrazloženje: U prijavama se autora Antu Tomića optužuje za govor mržnje, rasizam i ponižavanje ratnih žrtava te za lažno ili nepotpuno iznošenje povijesnih činjenica. Vijeće časti nije pronašlo elemente koji bi ukazivali na govor mržnje i slične optužbe, a što se povijesnih činjenica tiče, nije na članovima Vijeća da ih tumače. Ante Tomić je u tekstu „Što se točno dogodilo u Hudoj jami…“ branio tezu da su zločini nad zarobljenicima u Drugom svjetskom ratu i oni u Domovinskom ratu jednako teški te je iznio stav o licemjerju društva koje jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira. Prijaviteljima je posebno zasmetao pojam „gnjila trupla“ u dijelu teksta u kojemu je pisao o Hudoj jami. No, kao što je i Tomić naglasio u svom očitovanju Vijeću časti, „truplo je hrvatska riječ za mrtvo tijelo, a mrtvo tijelo je organska tvar koja gnjili“. Ove prijave protiv Ante Tomića ideološke su naravi. Njegov prepoznatljiv satirični način pisanja prijavitelji su prepoznali kao namjernu provokaciju, zaključivši čak kako je tekst nastao da bi Tomić poboljšao prodaju svojih knjiga u Srbiji. Ante Tomić, prema mišljenju Vijeća časti, nije uvrijedio ratne žrtve niti se na bilo koji način ogriješio o Kodeks časti hrvatskih novinara.

Izdvojeno mišljenje Alekseja Gotthardi-Pavlovskog U prijavljenom članku autora Ante Tomića problematičnu s aspekta Kodeksa časti nalazim (samo) rečenicu koja se odnosi na Ratka Cvetnića, autora knjige „Kratki izlet“: „Jedva stotinjak stranica rastresite proze jednoga precvalog književnog debitanta, inače činovnika u zagrebačkom Savezu sportova, aklamacijom je usvojeno kao najistinitija knjiga o netom minulom ratu“. Budući da je informacija kako je Cvetnić činovnik u zagrebačkom Savezu sportova potpuno irelevantna za kontekst unutar kojega se iznosi – a to je Cvetnićev pristup pojedinim događajima Domovinskog rata, pristup koji Tomić nalazi neprimjerenim – smatram da je u toj rečenici Tomićevog članka upotrijebljena isključivo s ciljem omalovažavanja i diskriminacije Ratka Cvetnića na temelju njegovog društvenog položaja (što potvrđuje i dio jedne od sljedećih rečenica: „Domobranske crtice koje je ovaj ćato bez reda sklepao, čekajući valjda rezultate županijskog natjecanja starijih juniorki…“), čime je prekršen 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara. Ostale dijelove Tomićevog članka ne nalazim problematičnima s aspekta Kodeksa časti.

Izdvojeno mišljenje Marinka Jurasića U spornome tekstu nema govora mržnje i rasizma, ali pišući o masovnom zločinu u Hudoj jami član HND-a Ante Tomić nije obratio “posebnu pozornost, obazrivost i odgovornost” koju zahtijeva Kodeks časti hrvatskih novinara kad se piše o nesrećama, tragedijama i smrtnim slučajevima. Tvrdnju da Hrvati ismijavaju zločine nad srpskim zarobljenicima, autor “potkrepljuje” insinuacijom o reakciji čitatelja na isječke iz književnog djela Ratka Cvetnića u kojima se opisuju likvidacije dvojice srpskih zarobljenika u Domovinskom ratu. Dakle, svoje uživljavanje u književni predložak i neumjereno poopćavanje pretpostavljene reakcije čitatelja, Ante Tomić predstavlja kao stvarne događaje temeljem kojih zaključuje o odnosu Hrvata prema zločinima nad srpskim zarobljenicima. Zatim takvu svoju konstrukciju uspoređuje sa stvarnim događajem, komemoracijom stotinama žrtava zločina iz 1945. u Hudoj jami, kojoj su nazočili i visoki predstavnici hrvatske države, pa donosi zaključak o različitom odnosu Hrvata prema žrtvama zločina. Neodgovorno je i posve neumjesno staviti znak jednakosti između opisa pojedinačnih zločina iz književnog djela i stvarnog masovnog zločina. Tomićeva poruka jest da licemjerno hrvatsko društvo jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira, odnosno da se ne odnosi jednako prema zločinima. Ali, upravo je Huda jama primjer ignoriranja žrtava jer je desetljećima to bila tabu tema u Hrvatskoj pa se i danas taj zločin relativizira, što na satiričan način čini i Ante Tomić. Sudjelovanje na komemoraciji u povodu konačno dostojnog pokapanja kostiju žrtava u organizaciji Slovenije, minimum je civiliziranog odnosa.

Nikad nitko nije procesuiran zbog partizanskih ili komunističkih zločina, dok su brojni hrvatski vojnici, pa i generali, procesuirani, neki i kažnjeni, zbog zločina u Domovinskom ratu, te se ne može govoriti o ignoriranju tih zločina, osobito ne u usporedbi sa zločinima za i nakon Drugog svjetskog rata. “Gnjila trupla” jest izraz koji može poslužiti kako bi se objasnile posljedice kemijskih procesa, ali Tomić se ne bavi time, a niti može jer su nakon 71 godine tamo samo kosti. U svakom slučaju tko ima minimum civiliziranog odnosa prema posmrtnim ostacima pokojnika, bez obzira o kome je riječ, taj izraz neće upotrijebiti u kontekstu komemoracije. Stoga je očito da je sporni izraz upotrijebljen isključivo radi omalovažavanja, a tako se odnositi prema bilo čijim posmrtnim ostacima anticivilizacijski je čin kojem bi novinarska etika trebala biti prepreka u javnoj komunikaciji. I taj izraz kao i cjelokupni pristup baziran na fikciji, neistinama i uvredljivom odnosu govore da u komentiranju osjetljive teme kao što je usporedba zločina, Tomić nije pokazao posebnu obazrivost i odgovornost kakva se očekuje od člana HND-a.

facebook komentari

Continue Reading