Pratite nas

Reagiranja

Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara: Institucije koje smo stvorili moraju djelovati

Objavljeno

na

Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara daje punu podršku organizatorima prosvjeda protiv sporog procesuiranja ratnih zločina, u kojem će aktivno sudjelovati 13. listopada 2018. godine u 14 sati, ističe se u priopćenju Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara koje prenosimo:

Slijedom poziva koji je uputio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava: „U ime žrtava velikosrpske agresije na Vukovar i Republiku Hrvatsku zahtijevam prekid šutnje hrvatskih državnih institucija o ratnim zločinima i procesuiranju svih odgovornih za ubijene kao i za brojne osobe čiji najmiliji bespomoćno već 27 godina tragaju za istinom“ spremno se odazivamo! Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara daje punu podršku organizatorima prosvjeda protiv sporog procesuiranja ratnih zločina u kojem ćemo aktivno sudjelovati 13. listopada 2018. godine u 14 sati.

Obveza svake poštene osobe jest stati u zaštitu i biti glas onima koji su spremno otišli braniti svoj dom, obitelj i vrednote koje počivaju na kršćanstvu, a su duboko upisane u hrvatsko biće. Stoga mi koji nismo kalkulirali kada je trebalo stati u zaštitu Domovine daleko od kućnog praga, mi koji se tada nismo bavili politikanstvom i otezanjem, mi koji nismo čekali da se nešto riješi samo od sebe ili prepuštali „vrući krumpir“ u tuđe ruke i sada 27 godina nakon što smo stali u obranu i obranili Hrvatsku državu, ponovno ustajemo u zaštitu naših prijatelja i suboraca čije su kosti na Ovčari, čije su kosti diljem Vukovara i okolice na znanim i neznanim mjestima. Moralna nam je to i civilizacijska obveza ne samo prema njima nego i nama, a osobito prema njihovim obiteljima koje tada postadoše i naše.

Nakon 27 godina od stravičnog pokolja na Ovčari, zločina nezapamćenog na tlu ovog kontinenta gdje su teški ranjenici iznošeni na nosilima, mučeni, izmasakrirani i likvidirani, Hrvatska nema niti jednu osudu nalogodavca. Nakon 23 godine od otkrića Ovčare hrvatska policija, DORH i pravosuđe danas nam prezentiraju svoj uspješan rad – 23 presude protiv srpsko-crnogorskih krvnika i pripadnika tzv JNA. 23 presude u 23 godine? Imate li vi uopće srama, jer u Vukovaru je ubijeno 86-toro djece od kojih je najmlađa žrtva imala nepunih 6 mjeseci, a njegov krvnik niti je otkriven niti osuđen.  Sramotno je i nedopustivo za bilo koje društvo i državu, a kamoli one koji se diče demokracijom i proeuropskom orijentacijom da se niti danas nakon 27 godina ne zna točan broj poginulih i ubijenih u Vukovaru razaranom s preko 6,5 milijuna projektila koje je ispalio na grad srpsko-crnogorski agresor i tzv. JNA.

Imamo li pravo mi koji smo po ne znam koji put podnijeli žrtvu za svoju Domovinu šutjeti? Imamo li pravo odustati, imalo li pravo pognuti glavu i odmahnuti rukom? Imamo li pravo umoriti se od borbe za slobodu i dostojanstvo svake osobe bila ona živa ili ne? Glasovi naših mrtvih, osobito onih koji još nisu pronađeni govore nam da nemamo. Jer zločin počinjen nad njima nije osuđen, a zločinci privedeni pravdi. Mnogo toga smo otrpjeli upravo mi hrvatski branitelji kada se udaralo po nama osobno, našem životu, našem standardu, no nećemo trpjeti nikakve udare na vrednote za koje su naši prijatelji i suborci spremno dali život. Bit ćemo i jesmo njihov glas –  jer na šutnju nemamo pravo!

Nasilje nad pravosuđem jednako kao i nasilje pravosuđa mora prestati, a zaustaviti se može revidiranjem ugovora, sporazuma, zakona. Nikada više Hrvatska ne smije imati model po kojemu žrtvi sudi krvnik.. Danas 27 godina nakon što se dogodio stravičan ratni zločin u Vukovaru, tražimo da se istraži svaka smrt, svako ubojstvo u Vukovaru, ali i diljem Lijepe naše. U Vukovaru je ostalo neistraženo 700 ubojstava u Veleprometovu hangaru u kojem je JNA i srpski okupator  držao u zatočeništvu nekoliko tisuća zatočenika. 700 smrti na mjestu koje nije dostojno obilježeno, sedamsto duša za koje nitko ne mari, neistraženo, neprijavljeno, neprocesuirano, neosuđeno ubojstvo njih sedamsto. Još uvijek ne znamo sudbinu ranjenika iz Vukovarske bolnice, još uvijek ne znamo mnoga mjesta gdje su ubijani i zakopani civili i hrvatski branitelji. Umjesto da istražuju krvnike, hrvatske institucije započinju istraživati istražitelje. Umjesto da predano rade na razotkrivanju ratnih zločinaca i krvnika hrvatske institucije usporavaju i zaustavljaju procese, dajući počiniteljima ratnog zločina priliku da pobjegnu i neodgovaraju za počinjene zločine, a žrtvu stavljaju na stup srama. Istraga ratnog zločina na Ovčari zaustavljenja je na isti način čak s istim ljudima kao i istraga ratnog zločina u Tovarniku. Modus operandi isti – predmet ratnog zločina Ravnateljstvo policije oduzima Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj i daje ga istom stručnjaku?! Od preuzimanja predmeta ratnog zločina u Tovarniku prošlo je dvije i pol godine u kojima nije učinjeno ništa, sada taj isti stručnjak preuzima predmet ratnog zločina Ovčare.

Vrijeme je jasno imenovati one koji očito opstruiraju istragu, procesuiranje i osude počinitelja ratnih zločina srpskog-crnogorskog agresora i tzv JNA. Koliko puta žrtva mora biti ubijena da bi krvnik odgovarao? Tko se usuđuje zaustaviti istragu najmonstruoznijeg zločina u Hrvatskoj? Oni koji štite i prikrivaju ratnog zločinca također moraju odgovarati!

U državnom odvjetništvu u Vukovaru, ali ne samo u Vukovaru, u policiji, u pravosudnim tijelima rade abolirane osobe. Nije li to nasilje nad hrvatskim pravosuđem. Kako shvatit stvarnost u kojoj te osobe ne sude ratne zločince, ali sude hrvatske branitelje? Nije li to nasilje pravosuđa? Mnogo je primjera koji pokazuju kako je hrvatsko pravosuđe učinkovito jedino kada se radi o osudama hrvatskih branitelja. Nedopustivo je da se za ista kaznena djela hrvatskog branitelja osudi na nekoliko godina zatvora, a onoga koji nije hrvatski branitelj nagradi radom za opće dobro. Nedopustivo je da oni  koji rata vidjeli nisu, ali zato prednjače u difamiranju branitelja te nasrću na istinu o Domovinskom ratu, bivaju nagrađeni ublaženim kaznama, raznim oprostima ili pomilovanjima nakon počinjenja kaznenih djela. Nedopustivo je da se hrvatskim braniteljima sudi, za isto djelo godinama po nekoliko puta. Nedopustivo je da abolirani četnici optužuju i osuđuju hrvatske branitelje. Nedopustivo je da se oni protiv kojih su podnesene kaznene prijave za ratni zločin, slobodno šetaju Vukovarom, umjesto da su procesuirani, a još gore i nakaradnije je kada takvi participiraju na najvišim pozicijama u hrvatskoj vlasti. Nedopustivo je kada se onima koji su štitili zakon, nameću kvalifikacije pred hrvatskim sudovima u montiranim političkim procesima, kojih se ne bi postidio niti Staljin. Nedopustivo je da struka šuti.

Politika, ali ona koja je zastranila u totalitarizmu, netoleranciji, jednoumlju je odavno ušla onamo gdje je ne smije biti – u hrvatske sudnice, na hrvatske fakultete gdje su oblikuju budući odvjetnici i suci, ubila je etiku, ubila je načela, ubila je zakone, ubila je pravo.

Institucije koje smo stvorili moraju djelovati, to je preduvjet svakog slobodnog demokratskog društva. Krv nevinog ne traži osvetu, nego pravdu. Nebo je svoje reklo, na potezu je ovozemaljska pravda, prvi među njima DORH, policija i pravosuđe. Ako institucije ne rade svoj posao hrvatski narod ne smije zanemariti svoje obveze i dužnosti prema onima koji su se spremno žrtvovali u obrani domovine.

Nije dovoljno procesuirati samo nekolicinu izvršitelja, procesuirani moraju biti svi, ponajprije nalogodavci, jer oni su još gori od onih koji su držali nož ili pucali u zatiljak, a neki od njih su i to činili. U 23 godine samo 23 presude za ratni zločin na širem području Vukovara. Sramotno, nedovoljno, neoprostivo.

Naša je dužnost biti glas onima koji su nas zadužili svojom nesebičnom žrtvom. Imamo snagu, imamo alate, a jedan od njih je i prosvjed u Vukovaru 13. studenog koji znakovito pada na dan zadnjeg pokušaja proboja prema Vukovaru 1991.godine.

Mi preživjeli zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara još jednom ustajemo u obranu žrtava velikosrpske agresije na Vukovar i Republiku Hrvatsku i zahtijevamo prekid šutnje hrvatskih državnih institucija o ratnim zločinima i procesuiranju svih odgovornih za počinjene zločine!

VIDIMO SE U VUKOVARU 13. Listopada u 14 sati.

 Zagreb, 16. rujna 2018.god.

Za Udrugu zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara

Zorica Gregurić, predsjednica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sad je vrijeme da se opet prisjetimo i srpskih logora smrti

Objavljeno

na

Kad ćemo se, u nedjelju, 18. studenoga, prisjetiti srpskih i inih zločina u Vukovaru, odnosno groznih slika kad nevine žene, djecu i starce, tek s vrećicama u rukama, u nepreglednoj koloni odvode iz grada, opet se moramo zapitati: Sjećate li se srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

A sjećate li se da je netko ozbiljno odgovarao zbog svih tih mjesta užasa, koja su ostala upamćena po teškim zlostavljanjima, premlaćivanjima, mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i pogubljenjima? O tome treba neprestano govoriti i pisati. Kroz zatočeništvo je prošlo oko trideset tisuća osoba, branitelja i civila, žena, djece i staraca. A ti srpski logori smrti nisu bili samo u Hrvatskoj, već su Hrvate odvodili i u Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Na ovaj još jedan srpski zločin obično se prisjetimo 14. kolovoza, kad se obilježava obljetnica posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila. Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata. Godine idu, a netko namjerno (!?) ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima kojih se to tiče, ali – kao da i nije. Svi se prave kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju, preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice, uopće ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele potvrditi.

Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora? Prema nekim podatcima, u logorima je ubijeno nekoliko stotina ljudi, dok ih je oko 3.000 stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u logore. Onima koji očito namjerno prelaze preko te činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina, jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate?

Nama koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata neprestano se nameće “krivica” za navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo  što je sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Za pojedine političare je dovoljno da pojedinci samo jednom obuku neku crnu majicu, recimo na nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne žele dolaziti na takve manifestacije gdje su “uzdiže” ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali logore – šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na “dnevni red”, ne kao “hrvatski nacionalisti” već kao “hrvatski ekstremisti”, koji “kvare” dobre odnose sa susjedima.

Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u tim logorima čuvali, ponižavali  i  kao pse ubijali nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava? Među njima (četnicima) bilo je vojnika, policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih “NLO” zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.

Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno zaposleni i u državnim službama, pa čak i u policiji! Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao srpskih logora, poglavito nakon okupacije Vukovara, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni, svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset i sedam godina! Rehak podsjeća da su neki od logoraša bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a da je najduže u logoru bila tzv. „Somborska grupa“, 707 dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina.

Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju priopćenja, ne potiču filmske i ine redatelje da se i o ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što više zabilježe u svojim knjigama? Koliko, molim vas, djeca u školi uče (znaju) o srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih najmilijih proživljavali najstrašnije dane. A u tim logorima “procedura” je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su tjerali na “pistu”, obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike.

Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da “proradi” četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu “životinje”, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju, poglavito nakon okupacije Vukovara, -zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume. I o tome se šuti, ili se ne govori i piše dovoljno! Ne, gospodo i drugovi dosta je toga. Kako vas nije sram neprestano okretati “ploču”, pa optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje (sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore šutite? Generala Glavaša, inače saborskog zastupnika, se javno proziva kao ratnog zločinca, iako o tome ne postoji pravomoćna presuda!  Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa, hrvatski su se branitelji borili i izborili za hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću “Žikina kola”, traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari