Pratite nas

Reagiranja

Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara: Institucije koje smo stvorili moraju djelovati

Objavljeno

na

Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara daje punu podršku organizatorima prosvjeda protiv sporog procesuiranja ratnih zločina, u kojem će aktivno sudjelovati 13. listopada 2018. godine u 14 sati, ističe se u priopćenju Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara koje prenosimo:

Slijedom poziva koji je uputio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava: „U ime žrtava velikosrpske agresije na Vukovar i Republiku Hrvatsku zahtijevam prekid šutnje hrvatskih državnih institucija o ratnim zločinima i procesuiranju svih odgovornih za ubijene kao i za brojne osobe čiji najmiliji bespomoćno već 27 godina tragaju za istinom“ spremno se odazivamo! Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara daje punu podršku organizatorima prosvjeda protiv sporog procesuiranja ratnih zločina u kojem ćemo aktivno sudjelovati 13. listopada 2018. godine u 14 sati.

Obveza svake poštene osobe jest stati u zaštitu i biti glas onima koji su spremno otišli braniti svoj dom, obitelj i vrednote koje počivaju na kršćanstvu, a su duboko upisane u hrvatsko biće. Stoga mi koji nismo kalkulirali kada je trebalo stati u zaštitu Domovine daleko od kućnog praga, mi koji se tada nismo bavili politikanstvom i otezanjem, mi koji nismo čekali da se nešto riješi samo od sebe ili prepuštali „vrući krumpir“ u tuđe ruke i sada 27 godina nakon što smo stali u obranu i obranili Hrvatsku državu, ponovno ustajemo u zaštitu naših prijatelja i suboraca čije su kosti na Ovčari, čije su kosti diljem Vukovara i okolice na znanim i neznanim mjestima. Moralna nam je to i civilizacijska obveza ne samo prema njima nego i nama, a osobito prema njihovim obiteljima koje tada postadoše i naše.

Nakon 27 godina od stravičnog pokolja na Ovčari, zločina nezapamćenog na tlu ovog kontinenta gdje su teški ranjenici iznošeni na nosilima, mučeni, izmasakrirani i likvidirani, Hrvatska nema niti jednu osudu nalogodavca. Nakon 23 godine od otkrića Ovčare hrvatska policija, DORH i pravosuđe danas nam prezentiraju svoj uspješan rad – 23 presude protiv srpsko-crnogorskih krvnika i pripadnika tzv JNA. 23 presude u 23 godine? Imate li vi uopće srama, jer u Vukovaru je ubijeno 86-toro djece od kojih je najmlađa žrtva imala nepunih 6 mjeseci, a njegov krvnik niti je otkriven niti osuđen.  Sramotno je i nedopustivo za bilo koje društvo i državu, a kamoli one koji se diče demokracijom i proeuropskom orijentacijom da se niti danas nakon 27 godina ne zna točan broj poginulih i ubijenih u Vukovaru razaranom s preko 6,5 milijuna projektila koje je ispalio na grad srpsko-crnogorski agresor i tzv. JNA.

Imamo li pravo mi koji smo po ne znam koji put podnijeli žrtvu za svoju Domovinu šutjeti? Imamo li pravo odustati, imalo li pravo pognuti glavu i odmahnuti rukom? Imamo li pravo umoriti se od borbe za slobodu i dostojanstvo svake osobe bila ona živa ili ne? Glasovi naših mrtvih, osobito onih koji još nisu pronađeni govore nam da nemamo. Jer zločin počinjen nad njima nije osuđen, a zločinci privedeni pravdi. Mnogo toga smo otrpjeli upravo mi hrvatski branitelji kada se udaralo po nama osobno, našem životu, našem standardu, no nećemo trpjeti nikakve udare na vrednote za koje su naši prijatelji i suborci spremno dali život. Bit ćemo i jesmo njihov glas –  jer na šutnju nemamo pravo!

Nasilje nad pravosuđem jednako kao i nasilje pravosuđa mora prestati, a zaustaviti se može revidiranjem ugovora, sporazuma, zakona. Nikada više Hrvatska ne smije imati model po kojemu žrtvi sudi krvnik.. Danas 27 godina nakon što se dogodio stravičan ratni zločin u Vukovaru, tražimo da se istraži svaka smrt, svako ubojstvo u Vukovaru, ali i diljem Lijepe naše. U Vukovaru je ostalo neistraženo 700 ubojstava u Veleprometovu hangaru u kojem je JNA i srpski okupator  držao u zatočeništvu nekoliko tisuća zatočenika. 700 smrti na mjestu koje nije dostojno obilježeno, sedamsto duša za koje nitko ne mari, neistraženo, neprijavljeno, neprocesuirano, neosuđeno ubojstvo njih sedamsto. Još uvijek ne znamo sudbinu ranjenika iz Vukovarske bolnice, još uvijek ne znamo mnoga mjesta gdje su ubijani i zakopani civili i hrvatski branitelji. Umjesto da istražuju krvnike, hrvatske institucije započinju istraživati istražitelje. Umjesto da predano rade na razotkrivanju ratnih zločinaca i krvnika hrvatske institucije usporavaju i zaustavljaju procese, dajući počiniteljima ratnog zločina priliku da pobjegnu i neodgovaraju za počinjene zločine, a žrtvu stavljaju na stup srama. Istraga ratnog zločina na Ovčari zaustavljenja je na isti način čak s istim ljudima kao i istraga ratnog zločina u Tovarniku. Modus operandi isti – predmet ratnog zločina Ravnateljstvo policije oduzima Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj i daje ga istom stručnjaku?! Od preuzimanja predmeta ratnog zločina u Tovarniku prošlo je dvije i pol godine u kojima nije učinjeno ništa, sada taj isti stručnjak preuzima predmet ratnog zločina Ovčare.

Vrijeme je jasno imenovati one koji očito opstruiraju istragu, procesuiranje i osude počinitelja ratnih zločina srpskog-crnogorskog agresora i tzv JNA. Koliko puta žrtva mora biti ubijena da bi krvnik odgovarao? Tko se usuđuje zaustaviti istragu najmonstruoznijeg zločina u Hrvatskoj? Oni koji štite i prikrivaju ratnog zločinca također moraju odgovarati!

U državnom odvjetništvu u Vukovaru, ali ne samo u Vukovaru, u policiji, u pravosudnim tijelima rade abolirane osobe. Nije li to nasilje nad hrvatskim pravosuđem. Kako shvatit stvarnost u kojoj te osobe ne sude ratne zločince, ali sude hrvatske branitelje? Nije li to nasilje pravosuđa? Mnogo je primjera koji pokazuju kako je hrvatsko pravosuđe učinkovito jedino kada se radi o osudama hrvatskih branitelja. Nedopustivo je da se za ista kaznena djela hrvatskog branitelja osudi na nekoliko godina zatvora, a onoga koji nije hrvatski branitelj nagradi radom za opće dobro. Nedopustivo je da oni  koji rata vidjeli nisu, ali zato prednjače u difamiranju branitelja te nasrću na istinu o Domovinskom ratu, bivaju nagrađeni ublaženim kaznama, raznim oprostima ili pomilovanjima nakon počinjenja kaznenih djela. Nedopustivo je da se hrvatskim braniteljima sudi, za isto djelo godinama po nekoliko puta. Nedopustivo je da abolirani četnici optužuju i osuđuju hrvatske branitelje. Nedopustivo je da se oni protiv kojih su podnesene kaznene prijave za ratni zločin, slobodno šetaju Vukovarom, umjesto da su procesuirani, a još gore i nakaradnije je kada takvi participiraju na najvišim pozicijama u hrvatskoj vlasti. Nedopustivo je kada se onima koji su štitili zakon, nameću kvalifikacije pred hrvatskim sudovima u montiranim političkim procesima, kojih se ne bi postidio niti Staljin. Nedopustivo je da struka šuti.

Politika, ali ona koja je zastranila u totalitarizmu, netoleranciji, jednoumlju je odavno ušla onamo gdje je ne smije biti – u hrvatske sudnice, na hrvatske fakultete gdje su oblikuju budući odvjetnici i suci, ubila je etiku, ubila je načela, ubila je zakone, ubila je pravo.

Institucije koje smo stvorili moraju djelovati, to je preduvjet svakog slobodnog demokratskog društva. Krv nevinog ne traži osvetu, nego pravdu. Nebo je svoje reklo, na potezu je ovozemaljska pravda, prvi među njima DORH, policija i pravosuđe. Ako institucije ne rade svoj posao hrvatski narod ne smije zanemariti svoje obveze i dužnosti prema onima koji su se spremno žrtvovali u obrani domovine.

Nije dovoljno procesuirati samo nekolicinu izvršitelja, procesuirani moraju biti svi, ponajprije nalogodavci, jer oni su još gori od onih koji su držali nož ili pucali u zatiljak, a neki od njih su i to činili. U 23 godine samo 23 presude za ratni zločin na širem području Vukovara. Sramotno, nedovoljno, neoprostivo.

Naša je dužnost biti glas onima koji su nas zadužili svojom nesebičnom žrtvom. Imamo snagu, imamo alate, a jedan od njih je i prosvjed u Vukovaru 13. studenog koji znakovito pada na dan zadnjeg pokušaja proboja prema Vukovaru 1991.godine.

Mi preživjeli zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara još jednom ustajemo u obranu žrtava velikosrpske agresije na Vukovar i Republiku Hrvatsku i zahtijevamo prekid šutnje hrvatskih državnih institucija o ratnim zločinima i procesuiranju svih odgovornih za počinjene zločine!

VIDIMO SE U VUKOVARU 13. Listopada u 14 sati.

 Zagreb, 16. rujna 2018.god.

Za Udrugu zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara

Zorica Gregurić, predsjednica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Škoro odgovorio: Primio sam 135.000 kuna otpremnine i sve je po zakonu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidat odgovorio na tvrdnje tjednika Novosti da je odlazeći iz tvrtke Orfej 1999. nezakonito dobio 350.000 kuna

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro reagirao je na tvrdnje tjednika Novosti Srpskog narodnog vijeća da je 1999. godine, odlazeći s čelne pozicije u HRT-ovoj diskografskoj kući Orfej, nezakonito primio otpremninu od 350 tisuća kuna. Iz dokumenata koje nam je Škoro dao na uvid proizlazi da je otpremnina koju je primio iznosila ukupno 135.600 kuna, dakle ni polovicu svote koju navode Novosti, te da je isplaćena na temelju sporazumnog raskida ugovora o radu s HRT-om.

Sporazumni raskid potpisao je tadašnji direktor HRT-a Ivica Vrkić, koji danas izjavljuje da se ne sjeća da je sa Škorom bilo što potpisao.

U prilog tezi da odlazeći iz Orfeja Škoro nije učinio ništa protuzakonito, iz njegova stožera prilažu doznaku iz tadašnjeg Zavoda za platni promet na kojoj je vidljivo da je HRT Škori 24. rujna 1999. isplatio 135.600 kuna, a kao svrha doznake navodi se isplata otpremnine u skladu s ugovorom o plaći. U ugovoru o raskidu sporazuma o plaći koji je potpisao Vrkić piše, pak, da će HRT Škori isplatiti otpremninu u skladu s ugovorom, dok se u ugovoru o plaći navodi da će mu HRT, u slučaju da bude razriješen prije isteka četverogodišnjeg mandata i nakon toga ne ostane u radnom odnosu s Orfejem, HRT isplatiti otpremninu u visini od 12 neto plaća.

Zanimljivo, i u nalazu državne revizije na koji se pozivaju Novosti vidi se da je ugovorena otpremnina u iznosu 12 neto plaća, kao i da je Škorina plaća iznosila 11.300 kuna, no revizor zatim navodi da je isplata izvršena s računa HRT-a u iznosu od 350.854,01 kunu. Ne tvrdi se, međutim, da je isplaćena veća otpremnina od ugovorene, nego se HRT-u zamjera to što je Škoro razriješen na vlastiti zahtjev zbog čega, tumači revizor, nije imao pravo na otpremninu.

U Škorinu ugovoru o plaći, kojim je ugovorena otpremnina u slučaju da bude razriješen, navodi se da Škoro pravo na otpremninu gubi samo ako nakon razrješenja ostane u radnom odnosu ili u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa. To je li razriješen na vlastiti zahtjev po ovom ugovoru ne igra nikakvu ulogu pa je nejasno na temelju čega je revizor uopće zaključio da je Škoro razrješenjem trebao ostati bez otpremnine. Uz to, revizija se ne poziva ni na bilo kakav dokument koji bi potvrdio da je Škoro osobno tražio razrješenje.

Državna je revizija utvrdila i da je Orfej bio dužan refundirati HRT-u isplaćenu otpremninu budući da je bila isplaćena s HRT-ova umjesto s Orfejeva računa i naložila HRT-u da iznos otpremnine naplati od Orfeja, a ne od Miroslava Škore. Škoro, pak, tvrdi da on u posljednjih 20 godina nikad nije zaprimio zahtjev za povrat otpremnine ni od HRT-a ni od Orfeja.

Ostatak nalaza Državne revizije odnosio se uglavnom na financijske i računovodstvene nepravilnosti vezane za odnos s Orfejem kao društvom u stopostotnom vlasništvu HRT-a, ponajprije pri pružanju usluga javne radiotelevizije Orfeju kao vlastitoj tvrtki kćeri bez naknade, a među kojima dominiraju usluge oglašavanja. Pojednostavljeno, HRT je reklamirao Orfej koji je u njegovu vlasništvu, a da nije naplatio te usluge, piše VečernjiList

Novosti su u svom tekstu “Ne dirajte mi glavnicu” problematizirale i stambeni kredit od 120 tisuća tadašnjih njemačkih maraka uz povlaštenu kamatu od 5 posto koji je Miroslav Škoro dobio od HRT-a. Iz Škorina stožera upozoravaju, međutim, na činjenicu da je taj kredit odobrilo Vijeće HRT-a, što je vidljivo i iz teksta u Novostima, te dodaju da je Škoro taj kredit otplatio već u srpnju 1999., iako je otplatni rok bio 15 godina.

– Kad sam se odlučio kandidirati za predsjednika, itekako sam bio svjestan što to znači. Ne bih se kandidirao ni predlagao Zakon o podrijetlu imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine da imam što skrivati. Ali volio bih kad bismo o svemu, pa i o mojoj imovini i poslovima, razgovarali na temelju činjenica, a ne nečijih fantazija – komentirao je Škoro za Večernji list, uz poruku da će rado odgovoriti na sva pitanja koja zanimaju javnost, ali i pravno se zaštititi od namjerno plasiranih laži i podmetanja.

 

Škoro: Kad ti Pupovčeve Novosti daju naslovnicu, to je najbolja referenca da si na pravom putu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kakav je to festival gdje Goran Višnjić ne može dobiti nagradu ni za ‘specijalne efekte’?

Objavljeno

na

Nakon što smo saznali tko su dobitnici Zlatnih arena na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, slobodno se možemo upitati: Kakav je to festival? Sve najznačajnije nagrade i priznanja dobio je igrano-dokumentarni film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“, u kojem nam autorica predstavlja ženu koja je iz ustaških logora spasila desetak tisuća dječaka i djevojčica, što nije ništa drugo nego znanstvena fantazija,ili bolje rečeno falsifikat, a nikako istinsko svjedočanstvo, kako su govorili i pisali.

Nagrade su potom dodijeljene svima onima (svaka čast iznimkama) koji „drugačije“ dišu, koji od hrvatske države prave „humoresku“, poput filmova „Koja je ovo država“ ili „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“.

Častan i ugledan hrvatski redatelj Antun Vrdoljak koji se natjecao s filmom „General“, a u kojem glavnu ulogu glumi svjetski poznati glumac Goran Višnjić, (dragovoljac Domovinskog rata!), nije dobio „ništa“, odnosno dobio je dvije-tri „zlatne arene“ za recimo „specijalne efekte“ (sic!) i tome slično, drugim riječima – ništa.

Da je film i više nego dobar i da će potući rekorde gledanosti u kinima i na malim ekranima nitko ne sumnja, osim onih pojedinaca koji se „razumiju“ u filmsku umjetnost i koji su valjda prespavali one dijelove u kojima glumi recimo Višnjić, jer da su gledali kako to on radi vjerojatno bi mu udijelili, ako ništa drugo, a ono „nagradu za specijalne glumačke efekte“.

Barem je to zaslužio!

Međutim, još prije ovog festivala bilo je jasno da filmovi ili bolje rečeno teme poput „Generala“ nemaju nikakvu šansu, bez obzira što sada pričaju da je ovaj inače sjajan film o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i generalu Anti Gotovini bio najviše favoriziran od strane dijela javnosti.
To jednostavno nije točno.

Najviše su favorizirani oni kojima su pripale „Zlatne arene“, poput izmišljene priče o Diani Budisavljević, ili pak onom čiji je autor Predrag Ličina, sin nekadašnjeg zloglasnog udbaškog novinara Đorđa Ličine.

Zanimljivo je da je Vrdoljak od prvoga dana znao što ga čeka u Puli, pa stoga i nije bogzna kako razočaran, kad je čuo tko će sve kući nositi „zlatni kipić“. Naime, i u vrijeme komunizma su zabranjivali i žestoko osporavali neke njegove filmove, a „glave“ mu je došla i tv serija „Tito“ koja se reprizno prikazuje na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT).

Ne, to kako je (istinski) prikazao Tita, to mu ne mogu i ne će oprostiti.
Stoga nije ni čudno da je „General“ na Pulskom filmskom festivalu prošao kako je prošao, odnosno što će svoju kvalitetu i gledanost morati tražiti negdje drugdje, gdje će valjda prepoznati vrhunsku glumu jednog Gorana Višnjića, ali i druge, a poglavito iznimno zanimljivu i vrijedno pažnje temu o Domovinskome ratu, što je na otvorenju festivala izjavila i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović kad je rekla da će “film odjeknuti u svijetu i da će ljudi doznati istinu, ne samo o generalu, već općenito o Hrvatskoj vojsci!“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari