Pratite nas

Analiza

Udruženi propagandni poduhvat

Objavljeno

na

Zadnjih desetak dana, u povodu Obljetnice osnutka HZHB, dana ZavnoBiH-a i sl., na portalima i društvenim mrežama neviđena količina ksenofobičnih i rasističkih komentara na račun Hrvata, potpomognuti pripovijedanjem pseudopovijesnih činjenica iz prošlog rata sa sarajevskih televizija.

Toliko se otišlo daleko u tome da su cijele emisije bile posvećene tobožnjoj obrani BiH i njenog suvereniteta u kojima su se gosti natjecali tko će više ocrniti „klerofašističke, kleronacionalističe i šovinističke ispade“ koji za cilj imaju apokaliptičnu podjelu BiH protiv koje se eto oni stoički bore. Sve je zapečatio Bakir Izetbegović izjavom poslije sastanka vođa koalicije o tome kako „Hrvati imaju viška prava“ i kako „reforme moraju biti u prvom planu, nikakve revizije Ustava i sl.“.

Malo istine i gomila laži

Čovjek kad vidi kolika mržnja, što skrivena, što neskrivena, iz komentara i facebook statusa prema drugome, uistinu se zabrine u kakvom društvu živimo. Simptomatično kako najveću mržnju ne šire tzv. nacionalisti, od kojih bi čovjek možda i očekivao, nego tzv. ljevičari, „branioci Bosne u miru“, profesionalni patriote. Godine kontaminirajuće kampanje i propagande očigledno uzimaju svoje prve i „najslađe“ plodove.

Iz nekih tko zna kakvih podsvjesnih mazohističkih pobuda pokušah odgledati jedan od poznatijih političkih magazina na jednoj od javnih federalnih tv kuća koja godinama najdalje ide u takvoj vrsti „obrane“ BiH. Gosti u emisiji svi u skladu sa „patriotskim“ mainstreamom, naravno, nominalno jedan Hrvat, drugi Srbin, treći Bošnjak i voditeljica tobože „neutralna“ i krenuše plest bezbroj puta ispleteno: „prodaja“ Posavine, podjela Bosne, uloga Hrvatske u ratu kao dokazu udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno agresije na BiH.

Ljudi pucaju s izjavama oštrije od noža, nesvjesni štete koju čine i osobito bez imalo svijesti kakve posljedice mogu takve izjave imati u mozgu prosječnog tzv. ljevičara, branioca Bosne koji će ponukan istim širiti otvoreni ljevičarski rasizam. Rešeta se izjavama, bez da se usudilo uopće pročitati neko iole stručnije štivo ili samostalno istražiti imaju li te teze realnog uporišta u stvarnosti ili su plod nečije mašte.  Ne bijaše mi teško zapisati nekoliko izjava izrečenih u emisiji, koje u biti sumiraju teze koje se desetljećima provlače, do te mjere da su postale epistemološkim aksiomima, bespogovornim istinama. No, dovoljno je samo malo poznavanja činjenica, malo prelistavanja dokumenata iz vremena o kojem se govori, da se shvati kako ti „aksiomi“ nisu ništa drugo nego propaganda, jer u najmanju ruku se svaka od njih može dokumentirano dovesti u sumnju, a uz malo više truda i u potpunosti pobiti. Evo ih redom:

„Optužnica 10 branitelja HVO-a je samo šlag na kraju Bobanove prodaje Posavine, koju je uradio po nalogu Franje Tuđmana, a činjenica da su se javili zapovjednici HV-a iz Slavonije dokaz je paralelne linije zapovijedanja i pokazuje kako je Hrvatska direktno uključena u ratna djelovanja u BiH“.

Po tipičnom receptu, nekoliko procenata istine koristi se za potkrjepljivanje gomile gluposti i laži. Nitko nikada nije negirao kako se u Posavini obrana koordinirala iz Hrvatske. O tome postoje dokumenti, o tome je govorio i general Praljak u Haagu, ali to nije nikakav dokaz „agresije na BiH“. Najbolji dokaz koliko je notorna glupost da se iz Gruda koordiniralo obranom u Posavini, je onaj najprostiji: zemljopis. Gdje su Grude, gdje je Posavina, a gdje Slavonija odakle se koordiniralo obranom. Po rezonu tih promotora teze „logističke i svake druge koordinacije iz Gruda“ logistika bi morala kružiti oko cijelog dijela okupiranog teritorija, putem slobodnog dijela srednje Dalmacije, pa na trajekt Prizna – Žigljen, paškim mostom do slobodnog dijela Hrvatske, pa prema Slavoniji. Samim time, glupost je da su Grude „prodale“ Posavinu. Za što bi je prodale? Novac?

(Dio izvješća Josipa Perkovića)

Tezu o „prodaji“ pokrenuo je Stjepan Mesić i njegovi puleni svojim svjedočenjima u Haagu i medijskim istupima, iako dokumenti govore nešto sasvim drugo. Dokumenti govore o neznanju i nestručnosti zapovjednika Slavonskog bojišta Petra Stipetića i tadašnjeg načelnika GS HV-a generala Antuna Tusa. Jednostavno, bitka  je bila izgubljena na terenu, jer je hrvatska vojska zbog nebrige i nestručnosti bila praktično prepuštena sama sebi. Svoju nesposobnost kasnije će i oni pravdati „političkom prodajom“, a istina je da je u postrojbama pod njihovom ingerencijom vladala nedisciplina, neposluh i nizak moral, do mjere da se napuštalo položaje bez ikakve obavijesti, o čemu je svojedobno pisao i Josip Perković, Udbaš par exellence, na koga se godinama pozivalo kao jednim od svjedoka „prodaje“. Dakle, samo ležeran uvid u dokumente pokazuje kako je teza o „prodaji Posavine“ glupost i kako su za pad Posavine odgovorni zapovjednici koji su izgubili bitku na terenu.

„Podjela Bosne“

„U Daytonu je samo ratificiran dogovor o podjeli Bosne, koju su dogovorili Tuđman i Milošević, a o čemu postoji i dokaz, famozna salveta sa sastanka u Karađorđevu gdje je Tuđman Miloševiću crtao gdje će se Bosna podijeliti, a koju je i sud u Haagu uzeo u obzir kao dokaz“

Prva stvar koja ovdje nikako ne stoji jeste kronološki besmisao. Sastanak u Karađorđevu se dogodio 25. ožujka 1991. Famozna salveta o podjeli „Bosne“ nastala je  6. svibnja 1995. na obljetnici 50. pobjede nad fašizmom, a predsjednik Tuđman ju je „nacrtao“ Paddyu Ashdownu koji je sjedio uz njega tada. Dakle ne postoji niti jedan pisani dokument o podjeli Bosne u Karađorđevu, pa niti famozna salveta, na koju ću se vratiti kasnije.

Mit o podjeli Bosne Karađorđevu je plod mašte Stjepana Mesića koji je tu tezu izjavio u svome izdajničkom svjedočenju u Haagu. Koliko je vjerodostojno njegovo svjedočenje najbolje govori činjenica kako je on u Haagu spominjao pogrešan datum 30. ožujka, a ne 25. ožujak.

Sastanak u Karađorđevu se uistinu dogodio, jednako kao što su se dogodila još 47 dodatnih sastanaka između tadašnjeg srbijanskog i hrvatskog vodstva, a svaki je bio plod inicijativa, što domaćih, što međunarodnih subjekata (primjerice Francoisa Mitterranda, Lorda Carringtona, Cyrusa Vancea, Mihalea Gorbačova, itd.). O svakom od njih postoje pisani i dokumentirani zapisi, kao i novinska izvješća koja potvrđuju da se svaki od njih ticao eventualnog mirnog rješenja ratne krize, ni u kojem slučaju raspodjele teritorija bilo koje od država, a ponajmanje BiH. Dapače, u transkriptima predsjednika Franje Tuđmana stoji baš kako se on zalagao za cjelovitost (na kraju krajeva, potpisao je Washingtonski sporazum i Daytonski), dok se baš Manolić-Mesićeva struja zalagala za „podjelu Bosne“.


(Salveta o podjeli Bosne: crvenim dijelom je označeno ono što je Tuđman nacrtao, sve ostalo je, po osobnom svjedočenju, dopisao Paddy Ashdown)

Koliki je besmisao te teze o „podjeli“ najbolje oslikava famozna salveta. Na „salveti“ predsjednik Tuđman je nacrtao samo crtu u obliku slova „S“, dok je sve ostalo, po svom osobnom priznaju, dodao Paddy Ashdown i to tako stoji u arhivi suda u Haagu. Kasnije se ispostavilo kako Tuđman uopće na toj famoznoj večeri nije govorio i crtao o podjeli „Bosne“, nego je govorio o nečemu sasvim drugome.

Govorio je o karti koja je visjela na zidu ureda NATO-a, a koja je predstavljala civilizacijske podjele u Europi. To je on sam izjavio u razgovoru za Corriere della sera na pitanje o svjedočenju Paddya Ashdowna u Haagu:

„Ja sam gospodina podsjetio samo na to da su na zapadu i u okviru NATO-a, i u okviru strateških razmatranja suvremene svjetske situacije, nacrtali granice civilizacijske podjele, od sjevera do juga, 1993. koje su bile objavljene u svijetu. Od internih NATO-ovskih, strategijskih razmatranja, do ne samo Huntigtona i slično, u razmatranju suvremene civilizacije.”

Na žalost teoretičara „podjele Bosne“, ta karta je dostupna i na internetu, pa kada se Tuđmanovo „S“ usporedi sa tom kartom, postaje jasno kako je vjerodostojnija priča bivšeg hrvatskog predsjednika, nego bivšeg Visokog predstavnika, unatoč njegovom dopisivanju.


(Mapa: „L´Europe centrale et ses perspectives economiques: Zones economiques favorisées par proximité de la CEE“ iz NATO-vog ureda)

Dakle s jedne strane imamo salvetu sa Tuđmanovim „S“ i svjedočenje dokazanog lažova Stjepana Mesića, s druge na stotine dokumenata, novinskih izvješća, tisuće stranica transkripata razgovora i desetine svjedočenja ljudi aktera susreta (pa i samoga Mesićevog suradnika Dušana Bilandžića koji je pod prisegom u Haagu izjavio kako se na sastancima sa srbijanskom stranom nije govorilo nikada o teritorijalnoj podjeli). Vjeruje se salveti!

Direktive Sefera Halilovića

„Svako spominjanje Trećeg entiteta, federalnih jedinica, federalizacije, je samo nastavak udruženog zločinačkog pothvata Tuđmanovog režima koji je imao za cilj sustavno etničko čišćenje.“

Ovdje, radi kronološkog orijentira, moraju se spomenuti dva datuma 2.10.1991. kada selo Ravno biva u potpunosti spaljeno, gdje je do 5.10.91. ubijeno 58 ljudi. Drugi datum je 17.04.1993. kada je na punktu kod bivše robne kuće Hit u Mostaru tijekom policijskog sata, bez ikakvog povoda od strane pripadnika Armije BiH ubijen Ivica Talić, pripadnik HVO-a.

(6.10.1991. Alija Izetbegović proglašava „neutralnost“ BiH)

Prvi datum je izuzetno važan jer samo dan nakon potpunog pada Ravnog, dakle 6.10.1991. Alija Izetbegović izjavljuje „kako to nije naš rat“ i proglašava BiH neutralnu u sukobu. Krajem te iste godine Sefer Halilović izrađuje dokument „Zadaci RVŠ Patriotske lige“ gdje kao neprijatelje BiH proglašava „SDS, JNA i ekstremno krilo HDZ-a“.


(Direktiva Patriotske lige – prijepis Sefera Halilovića)

Pod ovim zadnjim, kasnije će to priznati, mislio je na Matu Bobana i hercegovački HDZ. Ovaj dokument 25.2.1992. biva usvojen kao „Direktiva Patriotske lige za odbranu suvereniteta RBiH“ odobrenu i usvojenu od tadašnjeg vrha na čelu sa Alijom Izetbegovićem.

Rat je debelo krenuo, oružane snage JNA su dobrano započele borbeno djelovanje, 18.11.1991. biva osnivana HZHB, nema nikakvih naznaka hrvatsko-bošnjačkih sukoba, dapače, unutar HVO-u kao jedinoj organiziranoj vojnoj komponenti se bore brojni muslimani i u tome periodu Sefer Halilović „proročanski“ zna kako su za suverenitet BiH jednako opasni i agresori i „ekstremno krilo HDZ-a“, do te mjere da spominje i Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Tek 15.4.1992. formira se Armija BiH, koja spomenutu direktivu (gdje su dva neprijatelja „suvereniteta“) diže na razinu strateških priprema. Postoji više dokumenata koji govore u prilog tome, poput recimo „zabilješke OŠO Kiseljak Armije BiH“ gdje se naređuje „pojačanu kontrolu, praćenje, izviđačke radnje“ kako protiv agresora, tako i HVO-a.


(Službena zabilješka štaba Kiseljak)

Početak 1993. se uzima kao početak ratno sukoba između Armije BiH i HVO-a. „Službena verzija“ sarajevskog mainstreama je kako su sukob započele jedinice HVO-a. Međutim, dokumenti bacaju sumnju i na tu tezu. Posebice „Odgovor“ komandanta Envera Hadžihasanovića na sve češće zahtjeve za „iskorištavanje političkog momenta (Wance Owenov plan, op.a.) za zauzimanje što više teritorija“ i to ne samo Središnjoj Bosni, nego i cijeloj Herceg Bosni. Hadžihasanović „spušta“ političke ambicije podređenih, govoreći kako nije njihovo bavljenje politikom, a kako je preuranjeno za sukobe u svim gradovima HZHB.


(Odgovor: Envera Hadžihasanovića o „preuranjenosti sukoba u gradovima HZHB“)

Spavači u HVO-u

Za sukobe u tim gradovima, ABiH imala je potporu i dijela HVO-a, odnosno, tzv. spavača u redovima HVO-a, s kojima je imala svakodnevnu komunikaciju. Jedan od dokumenata koji to dokazuje je izvješće Arifa Pašalića iz 02.05.1993. u kojem izvještava nadređene o izvršenom „uvezivanju sa našim snagama unutar HVO-a“, zajedno sa naređenjima upućenim tim istim spavačima, u cilju onemogućavanja dovođenja snaga iz Hrvatske, za potrebe vojnih akcija protiv JNA na Južnom bojištu.

U izvješću se indirektno referira na 17.4., djelovanja mimo naređenja i reakciju HVO-a. Toga dana je, kako smo spomenuli, ubijen iz zasjede Ivica Talić, hrvatski branitelj u Mostaru, čime su počele prve razmirice između ABiH i HVO-a. Toga dana su krenuli problemi „u drugim gradovima HZHB“, a što nećete čuti u sarajevskim mainstream medijima.

Spavači u HVO-u

Dokumenti pokazuju, dakle, kako u jeku agresije baš tadašnje bošnjačko vodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Seferom Halilovićem uopće proaktivno ne radi na odgovoru i obrani, nego kalkulantski neprijateljima smatraju podjednako i JNA i HVO. Kad je rat krenuo, dokumenti govore da su oni računali i ozbiljno se pripremali za sukob sa HVO-om. Takvih dokumenata kod HVO-a i „zločinačke“ HZHB nećete pronaći. Prema tome, ako sarajevski i međunarodni mainstream govori o UZP-u HVO-a, zar ne postoji makar sumnja u UZP tadašnjeg muslimanskog vodstva?

Mudžahedini

Unatoč svemu ovome, teze o „podjeli Bosne“sa salvete, Karađorđevu, prodaji Posavine, uzimaju se kao povijesno politički aksiom, toliko da oni koji se usude kontraargumentirati bivaju okarakterizirani fašistima ili teoretičarima zavjere.

Do koje je mjere ridikuloznosti to došlo najbolje pokazuje pojavljivanje u medijima i sveopća hvala prema infantilnom političkom pajacu Ivanu Pernaru kada govori o podjeli Bosne i agresiji Hrvatske prema BiH. Jedna salveta se, dakle, uzima kao vjerodostojan povijesni dokument, dok se na stotine dokumenata i tisuće stranica transkripata uzimaju kao povijesni falsifikati i „klerofašistička i kleronacionalistička“ propaganda.

Ne može i ne smije postojati selektivan pogled na istinu i jednostrana interpretacija događaja u prošlosti. Ne smije se dogoditi, kao što se događa, da recimo tužiteljstvo, mediji i cijeli jedan dio političke elite na temeljima te selektivne istine želi graditi društvo, stavljajući sebi za pravo da se nazivaju vlasnicima istine i BiH.

Najrecentniji primjer: Tužiteljstvo obustavlja istragu zločina 3. Korpusa ABiH radi „nepostojanja“ dokaza, dok stvarni razlog odustajanja leži u činjenici da bi se valjanom istragom zločina Armije BiH vrlo lako moglo doći do tadašnjeg vrha tzv. RBiH. Recimo kod konkretno ovog zločina, kao i drugih koje je počinila 3. Korpusa ABiH, vrlo lako se može doći do samog vrha tadašnje vlasti.

Zločini ove postrojbe dogodili su se u ljeto 1993. godine, a slijedom zasluga u njihovoj provedbi, Predsjedništvo tzv. RBiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem 5.8.1994. u „Odluci o proizvođenju i unapređenju u činove ABiH“ potpisuju unapređenje, pored ostalih, Abu Maalia, komandanta odreda El Mujahid (inače jedan od terorista Al Kaide sa popisa Rezolucije UN-a), i njegove kolege u terorizmu Abul Harisa, Abu Ejmena i Al-Hamdani Fadila pomoćnike komandanta.

Unapređenje Mudžahedina Od Strane Alije Izetbegovića

Svojatanje istine

Nema ekskluzivnih prava na istinu, jer kada netko svojata istinu i smatra sebe jedinim i apsolutnim njenim vladarom, padamo u zamku vječitog međusobnog optuživanja, gdje onaj tko je jači uvijek nastoji nadjačati slabijeg, malobrojnijeg samo po zakonu sile, nikada istine. Istina je jedina koja može biti temeljem zdravog društva, kao zaloga dugoročnom miru i suživotu. Ako ne istina, onda iskrena težnja ka istini. Zar smo toliko duboko pali da ljudima treba više hrabrosti za govoriti istinu, nego laži. Ne treba se čuditi onda od kuda tolika mržnja.

Prema tome, ako uistinu Sarajevo, oni koji sebe nazivaju javnim medijima, tzv. opinionisti, međunarodna zajednica i drugi žele dobro BiH i društvu u kojem živimo, neka se ostave ispraznih tumačenja povijesti samo kako bi nametnuli ili opravdali neku svoju politiku.

Rezultat toga je kriminalizacija jednog cijelog naroda čiji je jedini krimen što ga je manje i što ima kukavički i ulizivački nastrojene političare koji ga vode. Brojni rasistički i uvredljivi komentari koje sam spomenuo u uvodu su plod jedne takve jednostrane propagande koja želi da se osjećamo gosti u svojoj državi. Gradnja društva na takvim temeljima nikako ne može biti dugoročno održiva i ako će nešto uništiti ovakvu BiH onda će je uništiti njeni profesionalni branitelji i promotori.

Piše: Slaven Raguž, Dnevnik.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari