Pratite nas

Kolumne

Ugled vladara ništa ne uzdiže tako kao bogatstvo podanika

Objavljeno

na

Razumije se da truljenje ili narodno bolovanje nastaje zbog raznih uzroka: kada kraljevstvo padne pod vlast drugih naroda, kada se mora plaćati danak kojemu drugomu narodu, kad naš narod biva prilikom pregovora i trgovine varan i oštećivan lukavštinom susjednih naroda, kad nema valjanoga suda i uprave, kad zločinci slobodno kradu, a jači vrijeđaju slabije; kad su carski zakoni nepravedni, kruti i bezbožni, kad se silovito ubiru porezi i vrijeđa narod, kad zbog toga narod živi uvijek u nevolji, kad jadikuje i žudi za promjenom…” Ove su misli nastale negdje oko 1666., kad je hrvatski mislilac Juraj Križanić prekinuo pisanje svog nikada dovršenog djela “Politika”.

U jeku beskrvnih rasprava u Hrvatskom saboru, raspravljano je i o tomu da bi Sabor mogao ovu godinu proglasiti “godinom Jurja Križanića”, no to nije objavio gotovo nitko. Bila je važnija i značajnija svađa oko otprilike 380 amandmana SDP-a na Zakon o LNG-u na Krku. Križanić je naš Niccolo Machiavelli jer je i on ustvari pisao preporuke za uspješnu vladavinu. Križanić je, međutim, bio daleko širih horizonata i djela.

Kratko telegrafski, uz njegovo se ime ipak najčešće spominje da je bio začetnik panslavizma i državnog i crkvenog spajanja pravoslavlja i katolicizma (s time da pravoslavci prijeđu na katoličanstvo), a kako su u to vrijeme, krajem 17. stoljeća, od Slavena jedino Rusi imali narodnog vladara, bilo mu je logično da cijeli taj projekt vodi ruski car. I tada je to mnogima, od Vatikana pa do samog cara Alekseja Mihajloviča Romanova, bilo “sumnjivo” pa je Križanić morao nekoliko godina i u progonstvo u Sibir.

Gotovo je 200 godina moralo proći dok mu u Moskvi, 1859., ipak nije tiskana “Politika”, a na ovim prostorima tiskala ju je Matica Hrvatska 1947. Već i iz onog prvog pasusa vidljivo je koliko je Križanić dobro i duboko “gađao” sve što rezultira bolešću naroda. Pa tako kaže i da “tko ne nastoji da učini svoje carstvo boljim, stvara ga bezuvjetno gorim. Nijedno carstvo ne može ostati dugo u istom obliku, već postaje ili boljim ili gorim”.

Križanić je, inače, vrijednim jedino smatrao rad, ratarstvo i zanatstvo, a prezirao je besposleno plemstvo. Kao dobrog vladara spominje češkog kneza Filipa koji je govorio da se dobro vladanje poznaje i po dobrim sudovima – kad svi lako dođu do suda i do pravde. Kao i one Machiavellijeve, i Križanićeve misli o vladarstvu izuzetno su razumljive i izvan konteksta njegova doba. Potvrda je to samo da su tajne mudrog vladanja otkrivene još duboko u ljudskoj povijesti, a stvar je kako nagnati aktualne državne vladare da se tih uvijek važećih mudrosti i pridržavaju.

politika juraj križanićPiše dalje Križanić da država nije bogata kad ima punu blagajnu srebra i zlata, već kad ima mnogo državljana. Danas bismo rekli da je mislilac iz 17. stoljeća razumio problem demografije. U prijevodu, kad naš premijer kaže da nam je državna blagajna u suficitu, to ne vrijedi ako je naroda sve manje. “Najglavniji je temelj državne moći množina naroda… Malena je korist vladati nad prostranom zemljom ako je pusta. Zato kralj mora nastojati da bude mnogoljudna”, piše naš Juraj dalje u svojoj Politici.

Dodaje da ugled vladara ništa ne uzdiže tako kao bogatstvo podanika… “Gdje je jedino državna blagajna puna, a cijela zemlja siromašna, ondje brzo ponestaje snage…” Kako su i u 17. stoljeću bila turbulentna vremena, Križanić i dalje inzistira na glavnim problemima tadašnjih država i tumači: “Kad su zakoni nepravedni, i najplodnija zemlja ostaje pustom i naseljenom malobrojnim pučanstvom. Kad su zakoni pravedni, i loša je zemlja napučena.” Križanić objašnjava, dakle, da su dva temelja kojim osiguravaš demografski napredak države – jedno je izdašno promicanje korisnih zanimanja, a drugo naseljavati puste zemlje dajući ljudima olakšice.

I danas je ovo Križanićevo djelo aktualno u Hrvatskoj, gdje traje, nažalost, nesaniranje posljedica našeg zaostajanja i depopulacije, posebno u zadnjih per godina od kada je Hrvatska u EU. Umjesto sanacije posljedica, premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović imaju svaki svoj plan za demografsku obnovu, i to bez minimuma suglasnosti oko mjera. I za kraj još jedna “zločesta” Križanićeva poruka o “gotovanima” na pozicijama koji, ne radeći ništa, “žderu kao skakavci u dokolici muku i znoj drugih ljudi… očevidno je da ovakvi ne mogu biti trpljeni ni u jednoj državi bez činjenja nepravde svim čestitim ljudima, već ih treba smatrati kugom domovine…”. U Križanićevoj godini, kada obilježavamo 400 godina od njegova rođenja, barem pročitajmo savjete ovog hrvatskog mudraca koji je još prije 352 godine napisao kako izaći iz bolesnog stanja u kojem smo i sada zatvoreni.

Davor Ivanković/Vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hloverka: Od kad je Tuđman skinuo petokraku, svi zagriženi jugokomunisti postali su antifašisti, a svi ostali – ustaše

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Kome se prikloniti, stranačkoj stezi ili svojoj savjesti? Bila je to prava noćna mora brojnih HDZ-ovih saborskih zastupnika uoči usvajanja Istanbulske konvencije, ravna gotovo onoj hamletovskoj biti ili ne biti. Njihovim političkim i ljudskim tjeskobama ne treba se čuditi, kad se dobro zna kako danas u Hrvatskoj funkcioniraju velike stranke, piše Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Odanost i poslušnost vođi prvi je i najvažniji preduvjet političkog opstanka. Samo se tako stiže na izborne liste i na njima uspinje. Što više lojalnosti šefu to lakše do fotelje i ostalih  uhljebničkih povlastica. Rijetki su se hadezovci prilikom usvajanja Istanbulske, koja je do sada i najdublje uzdrmala svjetonazorske temelje stranke, othrvali diktatima i pritiscima svoje vrhuške i glasali protiv.

Njima SDP te noći nije pljeskao, ali su zato ostali s odobravanjem zabilježeni u  velikom dijelu javnosti koja je nametanje rodne ideologije doživjela kao izravnu ugrozu hrvatskih tradicionalnih i identitetskih vrijednosti. Ali su u vodstvu  stranke ipak disidentski obilježeni. Sankcije su izbjegli samo zahvaljujući činjenici da je saborsko brojčano stanje vladajućih toliko krhko da se bez njih jednostavno ne može.

Na tadašnje apele Hrvatske biskupske konferencije zastupnicima vjernicima da zaštite „temeljne vrijednosti kršćanske vjere i kulture“, dio njih se između politike i vjere odlučio pobrinuti ponajprije za  – sebe.

Istaknuti primjer što Partija može učiniti čovjeku upravo je vitez reda Svetoga groba jeruzalemskog, ugledni liječnik Željko Reiner, koji se pod silinom stege preko noći iz viteza preobratio u stranačku pudlicu. Možda su baš njega na umu ovih dana imali članovi Komisije Iustitia et pax kad su napisali izjavu ”Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode.”

Hrvatski biskupi su uoči javne rasprave o pobačaju odlučili podsjetiti političare da je u pitanjima vrijednosne orijentacije sloboda savjesti pojedinca iznad svih pravila stranke i njezine stege. Biskupi k tome drže da je u suprotnom to ne samo nedopustivo, nego i vrlo opasno za demokraciju. Ističući na javnom predstavljanju da izjavu nisu pisali samo za Andreja Plenkovića nego za sve hrvatske političare, nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić odlučio je očito malo osokoliti uplašeno hadezeovo stado pa je u maniri pravoga pastira naglasio da se premijer Plenković može pronaći u izjavi. A u njoj stoji da u Hrvatskoj postoji ozračje straha, da se guši sloboda mišljenja i izražavanja, što je, kako tvrde biskupi, odlazak u jednoumlje i totalitarni sustav u kojemu jedna stranka određuje kako bi se svi trebali ponašati.

Pa se i građanima osporava, naglasili su, da se izjašnjavaju o društvenim i političkim temama i da zatraže referendum o tome.  Na biskupove riječi još se nije oglasio premijer. No, dan ranije, na 29. obljetnici osnivanja  HDZ-a izjavio je da smjer kojim vode Hrvatsku „ide točno u onom pravcu gdje ga je želio Franjo Tuđman, a to je na desnom centru, na širokoj narodnjačkoj platformi, koja ima i svoju demokršćansku dimenziju. Međutim, o Tuđmanovu nasljedniku i njegovu smjeru vođenja HDZ -a oglasila se, između ostalih, svojedobno i Tuđmanova obitelj uskraćujući podršku Istanbulskoj konvenciji i rodnoj idelogiji.

Uglavnom, svima koji dobro poznaju povijest stranke i stvaranje Hrvatske jasno je da je suverenist Tuđman sklapao saveze i s „crnim vragom“ samo ako je to bilo u nacionalnim interesu države, a danas se inkluzivno koalira ako je to u službi  ostanka na vlasti i ako nije protiv naddržavne volje Europske Unije.

Narod je odlučio. Građanske incijative za promjenu izbornog zakona i otkazivanje Istanbulske konvencije prikupile su zajedno gotovo osamsto tisuća potpisa. To je gotovo jedna četvrtina hrvatskih državljana. Politički establišment sada traži način ne bi li osujetio narodnu volju. Ministar Hvaljen Isus i Marija, Lovro Kuščević, promptno je obećao Miloradu Pupovcu da će svaki potpis biti pomno izbrojan i provjeren – je li bio skupljen u skladu sa Zakonom o referendumu. Upravo kako je to prvak SDSS-a i ministrov koalicijski partner i zatražio na saborskom Odboru za ustav, poslovnik i politički sustav koji se također jednoglasno pridružio tom stavu.

U antireferendumsku kampanju uključili su se podjednako i SDP i HDZ. Branko Bačić i Peđa Grbin imaju gotovo istovjetne stavove o tome da je zahtjev za ukidanje prava zastupnicima nacionalnih manjina da odlučuju o povjerenju Vladi i državnom proračunu neustavan. Ministar uprave Lovro Kušćević zaboravio je da ne bi trebao komentirati Inicijative za koje je nadležan, jer je jednostavno u sukobu interesa. „Narod odlučuje“ želi na uštrb desnog biračkog tijela i glasača HDZ-a sebi osigurati političku vidljivost kako bi se smanjenjem izbornog praga s 10 na 4 posto „ugurao u Sabor“, ustvrdio je ministar na Večernjakovu okruglom stolu.

Lovro Kuščević naravno da nije zaboravio da se on uz prag od deset posto i poslušnost šefu uspio ugurati pa bi bio lud kad bi prihvatio nova pravila kojim bi ga narod od tamo izgurao. „Ljudi koji nemaju politički legitimitet pokušavaju krojiti drugačiju politiku onima koji imaju politički legitimitet“, sve nervoznije reagira ministar uprave. Ministar amater, kako su ga jednom kritičari nazvali, zaboravlja da su organizatorima legitimitet dali upravo građani potpisnici referendumskih inicijativa. No, ostaje pitanje bi li Lovri Kuščeviću hadezeovo biračko tijelo uz ovakvu ministarsku  „vidljivost“ i bez promjene izbornog zakona više dalo povjerenje?

Prije više od četrdeset godina, 30. lipnja 1965., troje atentatora upalo je u kuću hrvatskog emigranta Berislava Đure Deželića, potomka poznate zagrebačke obitelji Deželić i voditelja Hrvatskog socijalnog ureda u njemačkom gradu Düsseldorfu te su počeli bjesomučno pucati po ukućanima. Najprije su zapucali na Berislava, a potom i u njegovu suprugu Mariju koja mu je priskočila u pomoć. U susjednoj sobi nalazila se njihova kći Marijana. Kada su je otkrili, atentatori su ispalili više hitaca prema njoj.

O tome je kasnije posvjedočila: „Na vratima je stajao čovjek s oružjem u ruci, a na podu tata i mama leže ko mrtvi, svuda krv… Onda su pucali na mene: u usta, u nos, u ruku koju sam držala na trbuhu, bila sam upravo pred porodom, ruka je spasila moje dijete“. Deželićevi su imali nevjerojatnu sreću jer su svi troje preživjeli ranjavanje. Njemačka je policija ubrzo identificirala Udbine atentatore, trojicu muškaraca i jednu ženu koji su pomoću lažnih dokumenata koje im je dao jugoslavenski konzul Slobodan Krstić uspjeli pobjeći u Jugoslaviju gdje su nastavili nesmetano živjeti. Jedan od ubojica je moj sugrađanin, Makaranin. Srećemo se po ulicama moga grada, ponekad me i pozdravi, a mene primi svaki put neki užas i nelagoda od nekažnjena i svirepa zločina.

Ove zastrašujuće slike zločina i kazne Titova režima prisjetila sam se ovog tjedna kada obilježavamo Dan antifašističke borbe. I nakon press konferencije Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige, Stjepana Šafranića iz SABH-a i glumca, bivšeg člana Centralnog komiteta SRH, Vilima Matule koji su ustvrdili da je taj Dan državni praznik, pa je stoga, kako su rekli, važno iskazati svoje nemirenje s pokušajima ustašizacije Hrvatske.

Proslavu žele održati na trgu koji će namjerno zvati, najavio je Matula, „Trgom maršala Tita“. Matula kao nekadašnji komunist, a danas antifašist s ekipom istomišljenika skupom na nekadašnjem maršalovom trgu želi izraziti protest zbog, kako tvrdi, sve snažnijih retrogradnih pojava u hrvatskom društvu. A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Dok traje SP, sve drugo je na čekanju

Objavljeno

na

Objavio

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti? …

Fraza kako “danas svi igraju nogomet” izgleda više nije samo floskula, jer je do sada vrlo malo utakmica na ovom prvenstvu dobiveno olako i s velikom razlikom. I to ujednačavanje se može interpretirati kao posljedica globalizacije, zahvaljujući kojoj sve više igrača iz cijelog svijeta biva rano prepoznato na globalnom nogometnom tržištu

Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj? Zvižduci navijača njemačkim reprezentativcima Gündoğanu i Özilu nisu rezultat njihove loše igre već javne potpore Erdoganu kao “svom predsjedniku”

Ne mogu se oteti dojmu kako bi bilo neozbiljno, pomalo i hipsterski pisati ovaj tjedan o bilo čemu drugom osim o Svjetskom nogometnom prvenstvu. Za njegova trajanja, zemlje čije se reprezentacije natječu kao da žive u nekoj zagradi ili izvanrednom stanju u kojem su privremeno suspendirane sve druge preokupacije. Tako se i kod nas čini kao da je sve stalo i kako ništa drugo ne probija percepcijsku opnu građanstva. Zabivaka je u drugi plan bacila i Plenkovića i Predsjednicu, i oporbu i Todorića pa čak i Mamića i Puljka.

Tko se još sjeća afere Hotmail i činjenice da je potpredsjednica Vlade na mailing listi dogovarala zakon s ekipom koja je kasnije bila plaćena pri njegovom provođenju? Tko razbija glavu o tome da je u nemogućim uvjetima građanska inicijativa prikupila preko četiristo tisuća potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, a HDZ i SDP se zagrljeni već tjednima panično dovijaju kako to spriječiti?

Više se i žučnije razglaba oko toga što napadač Nikola Kalinić nije radio svoj posao, tj. nije kao reprezentativac poštivao upute izbornika i ulazio u igru kad mu se kaže, nego što se problematizira činjenica da svoj posao nisu radila državna regulatorna tijela koja su dopustila da Agrokor čini što je činio i danas završi u 47% vlasništvu ruskih državnih banaka, a neformalno vjerojatno još i više, što za najvažniji poslovni subjekt o kojem većim dijelom ovisi hrvatska poljoprivreda i nije baš najpoželjnija situacija. Podsjećajući na sve to ne ciljam u smjeru pseudo intelektualnog prenemaganja oko toga kako je narodu uz malo kruha, dovoljno dati puno igara, ili kako je nogomet opijum za narod koji služi za prikrivanje stvarnih problema. Ne, ja doista smatram da je Svjetsko nogometno prvenstvo trenutno najvažnija stvar za Hrvatsku, jer simboličke stvari koje mobiliziraju toliki interes i emocije zajednice povratno mogu imati itekako realne i pozitivne posljedice.

A Hrvatskoj je prije svega danas potrebno malo samopoštovanja, nade i radosti. Italija je, primjerice, 1982. prolazila teško političko i društveno razdoblje. Neočekivana titula svjetskog prvaka dala je tada Talijanima novi polet, nadu, poticaj da se stvari poprave i prebrode i, premda je nemoguće izmjeriti koliko je taj simbolički poticaj pomogao zemlji, veliki sportski uspjeh koji je emotivno okupirao cijelu naciju sigurno je bio značajan simbolički poticaj za sređivanje stvari. Osnovna snaga svjetskog prvenstva leži u tome što se ono odigrava rijetko, jednom u četiri godine. Dakle, otprilike jednu pedesetinu naših života traje ta suvremena olimpijada (važnija od Olimpijskih igara) za vrijeme koje nogomet krade pozornost od svih drugih stvari. Utoliko više ukoliko vam reprezentacija dulje ostaje u igri. Kad bi se odigravalo češće ne bi imalo ovu privlačnost – da se igra svake godine moglo bi se reći da ga se instrumentalizira za anesteziranje građana i odvlačenje pozornosti s važnijih problema. Ovako, jednom u četiri godine je taman, prvenstvo u najpopularnijem sportu dođe svijetu kao neka vrsta globalnog doba karnevala, zagrade u uobičajenom vremenu i rasporedu prioriteta.

Nogomet je složena priča koja uz osnovnu sportsku ima i društvenu, političku, ekonomsku, kulturnu, psihološku, mentalitetsku, filozofsku, mitsku pa i pseudoreligioznu dimenziju. Zemlja čija reprezentacija uspije ostvariti zapažen rezultat u tako složenoj i konkurentnoj djelatnosti nije bez šanse da to može napraviti i na drugim, u ostatku vremena važnijim područjima. Turnir se može promatrati kao metafora života i borbe za opstanak, otud dobiva snagu mita. Svi odmorni i kompletni sudionici na početku teoretski imaju šanse za pobjedu. Natječu se u jednom mikrosvijetu u kojem je ispadanje ekvivalent umiranju, dok na kraju ne ostane dvoje “preživjelih” kroz sve borbe, od kojih će jedan se popeti na tron i dobiti pokal. Na svakom prvenstvu se redovito dogode dvije vrste iznenađenja. Uvijek neki Golijat ne prođe skupinu, a neki David se probije neočekivano visoko. Pobjeda nezaboravnog Kameruna nad tada aktualnim svjetskim prvakom Argentinom na otvaranju Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. bila mi je jedna od važnijih lekcija u životu o važnosti poniznosti i svijesti kako nijedna utakmica nije unaprijed dobivena. Ali može biti unaprijed izgubljena ako se u duhu predaš prije nego što si istrčao.

Uvijek, dakle netko od favorita zglajza, izgubi na početku (v. Njemačka-Meksiko), često bivši prvak ne prođe skupinu (Francuska, Italija, Španjolska), a u pravilu neki autsajder, nikada se unaprijed ne zna koji, jer onda to ne bi bio, zabljesne i dobaci do četvrtfinala ili čak i polufinala (Kamerun, Hrvatska u prvom nastupu, Senegal, Koreja, Kostarika). Nogometna igra je, između ostalog, i najbolji primjer za objašnjavanje strukturalizma. Ekipa nije puki zbroj elemenata, tj. igrača koji je čine, oni nisu nabacani kao rogovi u vreći izvagani tržišnom vrijednošću svakog pojedinog od njih, što bi onda u zbroju tobože dalo ukupnu vrijednost momčadi (nema pogrešnijeg računa), već je ona struktura, dakle cjelina u kojoj je uz elemente važan i njihov međusobni odnos. Zato ekipa s pojedinačno lošijim igračima može pobijediti onu koja je pojedinačno vagano bolja ako je uigranija, s boljom taktikom i motiviranija. Posebna priča je navijanje, koje je, između ostalog, i ritualizirana igra potvrđivanja kolektivnog identiteta. Navijaš za svoje, ali razumiješ pri tom da isto to čine i drugi. Čini se stoga kako svjetsko prvenstvo više spaja nego razdvaja države i djeluje kao slavljenje šarenila svijeta kroz nacionalne boje, himne, pjesme i rituale. Zanimljivi su mi oni koji ističu kako ne navijaju za reprezentaciju tobože zato što im se gadi vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza. Dakle, da su na čelu saveza neki fini, čestiti, dragi ljudi onda bi oni navijali za reprezentaciju. Ali mi smo uvijek na strani finih ljudi, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, jezik i sl. Tko ne cijeni sportsku čestitost Federera ili se na raduje veselju u igri Ronaldinha?

Za reprezentaciju ne navijamo zato što su trenutno na čelu saveza ovakvi ili onakvi ljudi već zato što je naša, ako je takvom osjećamo, u dobru i u zlu. Meni se, primjerice, ne sviđa trenutno vodstvo hrvatske države, ali joj zato ne želim pad BDP-a, požare, poplave, zagađenje Jadrana, terorizam i bijelu kugu. Čini mi se da je ovoj, uglavnom anonimnoj ekipi, vodstvo saveza o kojem se itekako ima što reći, samo izlika da izraze svoj osnovni emotivni stav nenavijanja za hrvatsku reprezentaciju. Što je njihovo pravo, ali neka se ne kriju iza bijednih izlika. Navijač navija za svoju reprezentaciju unatoč trenutno odbojnom vodstvu, dok ovi svoje iskonsko nenavijanje opravdavaju trenutačnim vodstvom. Prateći desetljećima svjetska prvenstva može se jasno vidjeti i kako se nacije transformiraju. U prvoj francuskoj reprezentaciji koje se sjećam jedan od naših dječjih idola, uz Platinija, bio je Jean Tigana, kako su ga u žargonu sportskih komentatora tada nazivali “tamnoputi” i “brzonogi”.

Tigana je, kao crnac, tada bio izuzetak, a danas je izuzetak u francuskoj reprezentaciji bijelac, kao što je Antoine Griezmann, a i on je potomak oca Nijemca i majke Portugalke. Tko je, u vrijeme Beckenbauera i Gerda Müllera mogao pomisliti da će na atmosferu u Elfu pred svjetsko prvenstvo utjecati izbori u Turskoj? Zvižduci navijača njemačkim reprezentativcima Gündoğanu i Özilu na zadnjim prijateljskim utakmicama nisu rezultat njihove loše igre već javne potpore Erdoganu kao “svom predsjedniku”. Ali to je stvarnost današnje Njemačke.

Fraza kako “danas svi igraju nogomet” izgleda više nije samo floskula, jer je do sada vrlo malo utakmica na ovom prvenstvu dobiveno olako i s velikom razlikom. I to ujednačavanje se može interpretirati kao posljedica globalizacije, zahvaljujući kojoj sve više igrača iz cijelog svijeta biva rano prepoznato na globalnom nogometnom tržištu, pa dobivaju vrlo mladi priliku okušati se i formirati u jačim ligama, tako da je sve manje ne samo apsolutnih autsajdera, nego i famoznih “neugodnih” protivnika. “Neugodna” u nogometnoj retorici je reprezentacija koja je po svemu slabija od tvoje i trebao bi je dobiti, ali pošto je tvoja nepouzdana, lošijeg protivnika ćeš nazvati “neugodnim” kako bi a priori opravdao eventualni neuspjeh. Nećeš nikada reći za Brazil, Njemačku ili Španjolsku da su “neugodni”.

Nogometna retorika i mitologija je posebna dimenzija. Primjerice, pridjev “omalen” nikada nigdje drugo nisam čuo osim u nogometnim prijenosima – za rastom niskog igrača, komentator će redovito reći da je “omalen”, a ti su često i “neugodni”. Za razliku od unaprijed dogovorenih globalizacijskih igara u kojima veća riba uvijek pojede manju, “lopta je okrugla” pa na nogometnom prvenstvu nekada i mali izbace velike. Iako će na kraju neko od velikih uzeti prvenstvo.

Nije grijeh na nekoliko tjedana prepustiti se tom ludilu, nije loše uzeti predah od naše svakidašnje jadikovke, od fokusa javnosti do tema kolumni. Kad nogometni karneval završi vratit ćemo se našim na trenutak odloženim temama. Nadajmo se u boljem raspoloženju, s malo probuđene nade i samopouzdanja.

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori