Pratite nas

Reagiranja

Ugledna filozofkinja odgovorila Bruni Šimleši: ‘Nepismeni seljak koji je progutao H ne zaslužuje naše omalovažavanje’

Objavljeno

na

Nedavni status Bruna Šimleše, u kojem se obrušio na sve one koji su mu poželjeli da napusti Hrvatsku, potaknuo je brojne reakcije.

Šimleša se naljutioi kritičarima na kraju im poručio:

– E pa, mamicu vam vašu, dosta mi je Rvatina. Vaš nacionalizam zaudara!

ŠIMLEŠIN STATUS PROČITAJTE OVDJE!

Javila se Marija Selak, filozofkinja i doktorica znanosti, koja je Šimleši ukazala na značenje pojma ‘Rvatine’ i zapravo ga upozorila da se ‘nepismeni seljak’ ne bi smio uspoređivati s nacionalistima i bolesnim rasistima.

KOMENTAR MARIJE SELAK PRENOSIMO U CIJELOSTI

Tko je Rvatina?

Rvatina (engl. Roat, njem. Roatien, od indoe. nacjonalst) je smrdljivo, nemisleće i nepismeno biće koje obitava u području Rvacke – zemlje čija granica s civiliziranom i namirisanom Hrvatskom još nije uređena. Njegovo bi postojanje možda i ostalo predmet zoološkog izučavanja da nije nedavno nekolicina Rvatina zalutala u ‘domoljubnu, aktivnu, poduzetnu, suosjećajnu i tolerantnu zemlju’ gdje je napala vječno nasmješenog građanina Brunu Šimlešu. I taj bi strašni čin nasilja nad jednim od onih koji pripadaju šačici progresivnih Hrvata koji ‘misle’ i koji se zalažu za ‘zdrave vrijednosti’ opravdano bio predmet svekolikog zgražanja da je Šimleša uperio prst u konkretnu osobu zbog konkretne uvrede, a ne da su, i to ne po prvi puta, dežurni krivci postali Rvatine kao takve. ‘Dosta mi je Rvatina!’, presjekao je Šimleša, kojima je ‘nemoguće naučiti bar osnove pismenosti’ jer ‘moraš se suprostaviti bolesnom nacionalističkom laprdanju’.

Naravno, njegov opinion-maker status nekritički je obišao sve medije dok si rekao lajk. Treba li ga ignorirati? Iako se često tješimo da je važnije tko govori, nego što govori, u stvarnosti to, na žalost, ne funkcionira. Zbog niske razine diskursa osobu se može proglasiti nedostojnom ozbiljne replike, ali to ne poništava činjenicu da su njezine zarazne teze kreator nečega što se danas naziva javno mnijenje, a pogrešno izjednačava s istinom. Dakle, povijest možda neće zapamtiti da je autor ovog konkretnog pamfleta Šimleša, ali će posprdno izjednačavanje Rvatine, zaudaranja, nepismenosti i ostalih prikladnih epiteta koje je on inspirirano uoptrijebio ostati.

Zašto je entitet na koji se Šimleša okomio baš Rvatina? Zašto nije kriv Hrvat, Horvat, Hervat, nego su zločinci Rvatine? Uostalom, tko su uopće Rvatine i jesu li one inherentno nepismene, smrdljive i nemisleće? Rvatina je naziv koji pripada zapadno-ikavskom štokavskom narječju koje se upotrebljava u području Dalmatinske zagore i dijelu Hercegovine. A što ima pošteni dinarski seljak s napadom na Brunu Šimlešu?

Primitivizam, na žalost kulturnih rasista koji su se nadali da su ga, crvenim ili crnim, buržujskim rođenjem izbjegli, nije regionalna odrednica poput vještine guslarenja, nego je stanje uma koje je često prisutno i u onih koji se kite s nekoliko doktorata. Stoga se ne može povući znak jednakosti između onoga tko živi u ‘pasivnim’ krajevima, ne zna osnove pismenosti i tko ‘bolesno nacionalistički laprda’. Takva je generalizacija osobito diskriminatorna ako imamo u vidu da su oni koji se bore s pravopisom, pa i oni neobrazovani, najčešće pojedinci koji si nisu mogli priuštiti školovanje, a ne ‘prirodne’ budale. Nečije je babe zapao surov život, a prehranio rad u polju. One nisu pohodile škole, nego su ih izgradile, jer ni škole nisu oduvijek tu, što često zaboravljaju mlađe generacije. No, čak i da nije o tome riječ, odnosno da su u pitanju oni koji su svjesno stranicama gramatike pretpostavili neke druge interese, to ne znači da taj njihov nedostatak treba biti predmet podsmjeha. Vještine i talenti svakog pojedinca su različiti i to treba uvažiti. Nepismeni seljak koji je progutao H ne zaslužuje naše omalovažavanje, i nije apriori ‘bolesno nacionalističko laprdalo’ kakvim ga proglašava Šimleša, već i njegovo mišljenje ima težinu. Uostalom, trebamo li se rugati nepismenosti ili potražiti njezine uzroke?

Šimlešina elitistička generalizacija rezultat je dubljeg moralnog sljepila koje često pronalazimo unutar naoko progresivnog i politički korektnog govora, a koji zapravo u sebi sadrži čvrsto ukorijenjene predrasude prema Drugima i omogućuje njihovo perpetuiranje. No to je samo dio problema. Daljnje promišljanje otvara pitanje odnosa grada prema selu, ali i čovjeka kao kulturnog bića prema (nadiđenoj) prirodi, posljedice čijeg narušavanja svi osjećamo. Nepismenost tako nije etička kategorija koja podrazumijeva primitivizam i zlog dinarskog čovjeka, već je socio-ekonomski problem koji ukazuje na raslojenost društva na čijoj margini najčešće ostaju oni koji si visoko obrazovanje i skok na društvenoj statusnoj ljestvici nisu mogli priuštiti. Po njima se dakako može derati jer njihov pljesak nije važan. Borci za ljudska prava privilegiranih usrodotočeni su na klimanje glava nove buržoazije koja se konsolidira upravo u razlici spram nepismenih ‘primitivaca’ koji toj klasi ne mogu prismrditi. U tom smislu, bilo zbog loše gramatike, nezgrapnog tijela, krivih zubiju, neprikladnog mjesta rođenja ili najjeftinijeg mobitela u društvu, svi smo mi nečije ‘Rvatine’.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Atak na Ministra financija Marića je čista destrukcija

Objavljeno

na

Objavio

Nemamo bogzna kakvu vlast, ali oporba je katastrofa – to bi u najkraćem bio rezime naše političke stvarnosti. I ovu je ocjenu s racionalnog stanovišta nemoguće opovrgnuti.

Kompletna strategija oporbe predvođene SDP-om (uz asistenciju MOST-a, Živog zida, IDS-a, HSS-a i drugih) svodi se isključivo na destrukciju. Glavni i jedini cilj je rušenje vlasti, kako bi se potom zasjelo na kormilo “propale države” u kojoj “vladaju ustaštvo, nered, mito, korupcija” i sve druge moguće i nemoguće pošasti.

Ovi zloguki proroci koji ovih dana traže čak i revoluciju – dakle primjenu izvan-parlamentarnih metoda, što će reći nasilja, po ugledu “Veliki Oktobar” (poput neslanog Kreše Beljaka, grobara HSS-a), nikako se ne mogu pomiriti s time da u ovoj vlasti (ma kakva ona bila) ima nekoliko sposobnih i stručnih ministara koji znaju što rade i iza kojih stoje rezultati.

I oni to otrpjeti ne mogu. Nikako ne mogu “progutati” kad bilo što u Hrvatskoj krene nabolje. I upravo je to najočitije kod ministra financija Zdravka Marića kojega bi svaka normalna zemlja poželjela za ministra financija.

Ministar Marić “kriv” je zato što je uspio konsolidirati državne financije i pokazati kako se iz gotovo nemoguće pozicije, kad si “po ledom” stvari mogu okrenuti u pozitivnom smjeru.

Osjetili su to naši “dični” oporbenjaci, još prije godinu i pol, kad ih je uhvatila panika od uspjeha vlade “briselskog ćate” na gospodarskom i ekonomskom polju, pa se svim silama navalilo na ministra Marića preko kojega se ciljalo na Plenkovića. Bili smo svjedoci neuspješne operacije Marasa i družine (ojačanih “MOST-ovcima” i drugim prirepcima SDP-a) i one tragikomične maratonske sjednice Sabora na kojoj je Božo Petrov u fotelji predsjednika parlamenta sjedio (ako se ne varam) više od 20 sati – samo kako se ne bi na to mjesto uvalio netko drugi i poremetio mu plan smjenjivanja ministra financija. (Vidi: https://croative.net/linc-nije-uspio-rulja-ostala-praznih-saka/).

Ova komedijaška predstava bila je samo nastavak ranijih operacija koje su se sastojale u planskom “odstrelu” ministara, jednog po jednog, kako bi se potom efektom domina urušila vlada, a bratija iz oporbe zajahala na vlast. A sve je započelo još u vrijeme onog kratkog “vladanja” premijera Oreškovića – s nesuđenim ministrom branitelja Mijom Crnojom koji je bio ministar s najkraćim mandatom na svijetu. Sjećate li se te halabuke, histerije, tog primitivizma, te medijske harange kojoj je ravna jedino gebelsovska ili miloševićevska propaganda iz 90-ih?

Pa se onda oštrica destrukcije usmjerila prema Tomislavu Karamarku. I opet grmljavina medija, atmosfera linča, zasjedanje “Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa” pod dirigentskom palicom Dalije Orešković kao izvršitelja naloga. Na kraju Karamarko odlazi zbog indicija o mogućem sukobu interesa koji nije dokazan, ali je za svaki slučaj u cijelu konstrukciju koja je trebala dokazati njegovu “krivnju” ugrađena i optužba vezano za mogući “sukob interesa” koji se stavlja na teret njegovoj nevjenčanoj supruzi!? što je zrelo za rubriku “s onu stranu pameti”…

Uglavnom, Karamarka su uspjeli “otpiliti”, pa se krenulo na ministra kulture Hasanbegovića, potom dalje, na Dalićku, sad opet na Zdravka Marića. Nekad “ubodu” nekad ne, ali naši oporbenjaci “ljuti”, uporni su do bola.

Kako već rekoh, ovih dana najavljuju i uličnu revoluciju, ne posustaju u svojoj destrukciji. I nema sumnje kako bi je izveli. Samo nemaju s kime, niti za takvo što imaju muda (da se i ja poslužim ovom već izlizanom metaforom, nije možda pristojno, ali slikovito jeste).

Kao da zaboravljaju da smo još uvijek – barem formalno, po Ustavu i zakonima zemlja parlamentarne demokracije i da se smjena vlasti događa nakon slobodnih, demokratskih, višestranačkih izbora.

Što god tko mislio o Vladi, Plenkoviću i današnjem trenutku u Hrvatskoj, ne može se opovrgnuti činjenica da je Zdravko Marić vrhunski financijski stručnjak koji je uspio napraviti ono o čemu su svi njegovi prethodnici od 1990. godine do danas mogli samo sanjati.

I zato ga sad treba progoniti dalje – putem nasljednice Dalije Orešković koja svoje zadaće odrađuje jednako politikantski, drsko, bezobrazno i namjenski kako je to činila njezina prethodnica. Zar nije tragikomično kad “Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa” donese službeni zaključak kako onaj tko je bio predmetom sumnje “nije bio u sukobu interesa”, ali (ima ali, ima, itekako) je zato “izvršio povredu obnašanja javne dužnosti” (kako, čime, kada i u kojem obliku, ne pojašnjava se).

Najkraće – Natašino “Povjerenstvo” nije našlo nikakvoga prekršaja iz svoje nadležnosti, ali zato postoji “nešto drugo”, na čemu su izrekli negativno mišljenje o Zdravku Mariću, a što nema veze sa “sukobom interesa”!?

Sad će Nataša Novaković u suradnji sa svojim političkim mentorima i naredbodavcima vjerojatno proširiti ingerencije, pa i sam naziv “Povjerenstva” i nazvati ga: “Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i utvrđivanje povrede obnašanja javne dužnosti”.

Pa kad se s “desnice” pojavi netko kod koga će se zaključiti da je “povrijedio” nešto što nije obuhvaćeno ni takvim (proširenim) ingerencijama, nema problema – proširit će se njegova nadležnost i to naravno, može tako u nedogled.

Ako ministar Marić ode, on svakako izgubiti neće ništa. Vratit će svoj mir, a posao pronaći prije nego siđe s Markovog trga, jer takvog stručnjaka treba svatko. Ali će Hrvatska izgubiti svakako.

No, koga briga za to? Marasa, Beljaka, Komadinu, Petrova, Anku Mrak-Taritaš…!? 

Jedino što kod nas funkcionira bez greške i savršeno je cirkus koji se odvija na javnoj sceni.

Samo što je to već malo komu smiješno – za razliku od onoga što se događa pod pravim cirkuskim šatrama.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

ZUV HGP – Imamo li hrabrosti i mudrosti sačuvati teško stečeni suverenitet?

Objavljeno

na

Objavio

arhiva

Godišnjica je smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana pod čijim smo mudrim vodstvom stvorili samostalnu i suverenu Državu Hrvatsku. Previše smo to platili životima naših sugrađana, suboraca, previše nas je ostalo invalidima. Hrvatska je natopljena našom krvlju. To je prevelika cijena da bismo se nekom Uredbom, Odlukom stranih moćnika odrekli svoje suverenosti i samostalnosti skrušeno prihvaćajući preporuke stranaca u odlučivanju o našoj budućnosti i našim nacionalnim interesima.

Nema pobjedničke vojske bez pobjedničke države. Nema pobjedničke države bez nadmoćne ideje. Nema nadmoćne ideje i riječi iza koje ne stoji narod. Sve to smo imali devedesetih godina, imali smo i u trenutku stradanja Vukovara i tolikih gradova i ljudi diljem Hrvatske, imali smo i zato smo smogli snage podnijeti takvu žrtvu. Zato neprijatelj razarajući naše gradove i ubijajući našu braću, nije mogao pobijediti. Nije mogao ubiti ideju koja nas je vodila. Nakon stradanja Vukovara, došle su Bljesak i Oluja. Nakon smrti, došao je život. Jer smo vjerovali u sebe, u svoju državu, ideju i riječi koje su nas vodile. Vjerovali smo našemu predsjedniku. Zato smo bili nadmoćni sili zla koja je nasrnula na nas.

Nismo tražili tada uporišta u izvanjskom svijetu, sve su zemaljske sile bile protiv našega prirodnog i narodnog prava. Izručile su nas krvniku goloruke. Vjerovali smo u ideju svoga državnog poglavara, vjerovali smo našoj Katoličkoj crkvi, vjerovali smo u Boga i to iskazivali s krunicom oko vrata.

Danas nema jasne ideje, nema ni dovoljno ujedinjene snage i ponosa iskazivati vjeru i odanost našoj Crkvi, ne nosimo krunicu oko vrata. Državne politike koje su nas predvodile nakon blistavih pobjeda dopustile su da nas okuju stranim idejama, nepoznatim i nesigurnim vrjednotama, pokušavaju nam oduzeti ime i prezime, ponos i identitet, stvoriti od nas nešto što nikada nismo bili. Danas umjesto krunice oko vrata, bježimo od krunice i sebe pod nasrtajem novih silnica zla.

Oko našega malenog planeta, Lijepe Naše Domovine, gomilaju se odavno tmurni oblaci. Preko naše zemlje su protutnjale kolone, stotine tisuća nepozvanih i nepoznatih ljudi, ušli su u srce naše civilizacije a ne znamo tko su, niti nam se predstavljaju. Niti to žele. Niti nam se dopušta pitati ih tko su. Mi smo kršćanski katolički narod, naša vjera nam je podarila silnu ljudsku solidarnost, ali nam nije osporila razum. Mi moramo znati s čime se suočavamo. A ne znamo.

Na našim granicama gomilaju su nepoznati ljudi, nasilno traže ostvarenje svojih ciljeva, ne priznaju poredak današnjega svijeta, ni ne kriju da su potencijalni vojnici jedne drugačije kulture, tradicije, vrjednota, često suprotstavljenih našima i to pokazuju tolikim zlim postupcima pred kojima već danas strijepe europski narodi koji su ih primili bez pitanja – što žele i tko su.

Nismo u stanju spriječiti iseljavanje pola milijuna naše subraće sa svojih ognjišta, a preuzimamo na sebe odgovornost za milijune stranaca.

Umjesto hrvatske državne ideje i razumnih odgovora, očekuje se od nas slijepo vjerovanje nekim novim bogovima. Nudi nam se spas nepoznatih ljudi za koje s punim pravom možemo sumnjati da su upravo oni kreatori uništenja civilizacije kojoj pripadamo, za koje znademo da su pokrenuli procese uništenja europskih naroda. Njih nam umjesto razuma nameću, nude nam ih kao rješenje.

Mi ne pristajemo na objašnjenja da najavljenih 250 milijuna ljudi koji će se pokrenuti u migracijama nisu opasnost, ne pristajemo da teško obranjenu Lijepu našu mirno izručimo tim milijunima stranaca, koji imaju svoje domove, svoje zemlje, koje mi ne ugrožavamo. Mi ne pristajemo na objašnjenje da naša tek stvorena država, za koju su toliki naši suborci umrli ovisi o volji nepoznatih moćnika. Ne pristajemo na objašnjenje da naša budućnost postane dio velikih svjetskih igara i planova. Mi znademo da im se ne možemo usprotiviti u svijetu izvan Hrvatske, to ni ne namjeravamo, ali zahtijevamo jamstvo da neće upravljati našom sudbinom. Ne prazne riječi, nego povjerenje i djela u koja smo ponovo spremni vjerovati.

Mi ne pristajemo na objašnjenja da je Marakeški sporazum važan za naš suverenitet, da je to naša globalna obaveza, da je to nužno zbog budućnosti svijeta, jer niti smo poticali tolike milijune na migracije, niti im možemo pomoći, niti imamo kao narod i država snage upravljati svjetskim procesima. Ne možemo dati nikome ono što nemamo, ni kršćanski ni ljudski to nismo dužni, ali i kršćanski i ljudski smo dužni obraniti pravo na svoj život, svoju zemlju, svoje vrjednote. I ostaviti to generacijama iza nas, kao što su nama ostavili naši preci.

Neka posljedice međunarodnih procesa snose oni koji su ih i izazvali.

Nama je dosta suza i rana kao što je Vukovar, Škabrnja, Voćin i mnoga druga mjesta.

Ne budite sudionici povijesnoga zla i opasnosti koja se nadvila nad Lijepom našom, jer nitko na to nema pravo, niti može imati.

Zato od naše hrvatske države zahtijevamo razum, savez s državama koje nam povijest i zajedničke vrjednote nude, savez u razumu i zaštiti suvereniteta i naše kulture, savez u ustrajnosti na svome ovozemaljskom kraljevstvu, kojemu ni jedno drugo kraljevstvo ne smije nikada propisivati i donositi zakone. Pogotovo nepozvano kraljevstvo, kakvo se skriva iza globalnih pokušaja. Jer, ovo je Hrvatska, a mi smo njeni vojnici!

Nacionalni interesi, suverenost i samostalnost u odlučivanju osnovna je zadaća svake vladajuće garniture u Republici Hrvatskoj. Oni koji na to nisu spremni ili nemaju dovoljni mudrosti i hrabrosti ne mogu očekivati niti podršku u donošenju takvih Odluka koje se protive svim vrednotama koje smo stoljećima stvarali, za koje smo ginuli i koje danas živimo.

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari