Pratite nas

Reagiranja

Ugledna filozofkinja odgovorila Bruni Šimleši: ‘Nepismeni seljak koji je progutao H ne zaslužuje naše omalovažavanje’

Objavljeno

na

Nedavni status Bruna Šimleše, u kojem se obrušio na sve one koji su mu poželjeli da napusti Hrvatsku, potaknuo je brojne reakcije.

Šimleša se naljutioi kritičarima na kraju im poručio:

– E pa, mamicu vam vašu, dosta mi je Rvatina. Vaš nacionalizam zaudara!

ŠIMLEŠIN STATUS PROČITAJTE OVDJE!

Javila se Marija Selak, filozofkinja i doktorica znanosti, koja je Šimleši ukazala na značenje pojma ‘Rvatine’ i zapravo ga upozorila da se ‘nepismeni seljak’ ne bi smio uspoređivati s nacionalistima i bolesnim rasistima.

KOMENTAR MARIJE SELAK PRENOSIMO U CIJELOSTI

Tko je Rvatina?

Rvatina (engl. Roat, njem. Roatien, od indoe. nacjonalst) je smrdljivo, nemisleće i nepismeno biće koje obitava u području Rvacke – zemlje čija granica s civiliziranom i namirisanom Hrvatskom još nije uređena. Njegovo bi postojanje možda i ostalo predmet zoološkog izučavanja da nije nedavno nekolicina Rvatina zalutala u ‘domoljubnu, aktivnu, poduzetnu, suosjećajnu i tolerantnu zemlju’ gdje je napala vječno nasmješenog građanina Brunu Šimlešu. I taj bi strašni čin nasilja nad jednim od onih koji pripadaju šačici progresivnih Hrvata koji ‘misle’ i koji se zalažu za ‘zdrave vrijednosti’ opravdano bio predmet svekolikog zgražanja da je Šimleša uperio prst u konkretnu osobu zbog konkretne uvrede, a ne da su, i to ne po prvi puta, dežurni krivci postali Rvatine kao takve. ‘Dosta mi je Rvatina!’, presjekao je Šimleša, kojima je ‘nemoguće naučiti bar osnove pismenosti’ jer ‘moraš se suprostaviti bolesnom nacionalističkom laprdanju’.

Naravno, njegov opinion-maker status nekritički je obišao sve medije dok si rekao lajk. Treba li ga ignorirati? Iako se često tješimo da je važnije tko govori, nego što govori, u stvarnosti to, na žalost, ne funkcionira. Zbog niske razine diskursa osobu se može proglasiti nedostojnom ozbiljne replike, ali to ne poništava činjenicu da su njezine zarazne teze kreator nečega što se danas naziva javno mnijenje, a pogrešno izjednačava s istinom. Dakle, povijest možda neće zapamtiti da je autor ovog konkretnog pamfleta Šimleša, ali će posprdno izjednačavanje Rvatine, zaudaranja, nepismenosti i ostalih prikladnih epiteta koje je on inspirirano uoptrijebio ostati.

Zašto je entitet na koji se Šimleša okomio baš Rvatina? Zašto nije kriv Hrvat, Horvat, Hervat, nego su zločinci Rvatine? Uostalom, tko su uopće Rvatine i jesu li one inherentno nepismene, smrdljive i nemisleće? Rvatina je naziv koji pripada zapadno-ikavskom štokavskom narječju koje se upotrebljava u području Dalmatinske zagore i dijelu Hercegovine. A što ima pošteni dinarski seljak s napadom na Brunu Šimlešu?

Primitivizam, na žalost kulturnih rasista koji su se nadali da su ga, crvenim ili crnim, buržujskim rođenjem izbjegli, nije regionalna odrednica poput vještine guslarenja, nego je stanje uma koje je često prisutno i u onih koji se kite s nekoliko doktorata. Stoga se ne može povući znak jednakosti između onoga tko živi u ‘pasivnim’ krajevima, ne zna osnove pismenosti i tko ‘bolesno nacionalistički laprda’. Takva je generalizacija osobito diskriminatorna ako imamo u vidu da su oni koji se bore s pravopisom, pa i oni neobrazovani, najčešće pojedinci koji si nisu mogli priuštiti školovanje, a ne ‘prirodne’ budale. Nečije je babe zapao surov život, a prehranio rad u polju. One nisu pohodile škole, nego su ih izgradile, jer ni škole nisu oduvijek tu, što često zaboravljaju mlađe generacije. No, čak i da nije o tome riječ, odnosno da su u pitanju oni koji su svjesno stranicama gramatike pretpostavili neke druge interese, to ne znači da taj njihov nedostatak treba biti predmet podsmjeha. Vještine i talenti svakog pojedinca su različiti i to treba uvažiti. Nepismeni seljak koji je progutao H ne zaslužuje naše omalovažavanje, i nije apriori ‘bolesno nacionalističko laprdalo’ kakvim ga proglašava Šimleša, već i njegovo mišljenje ima težinu. Uostalom, trebamo li se rugati nepismenosti ili potražiti njezine uzroke?

Šimlešina elitistička generalizacija rezultat je dubljeg moralnog sljepila koje često pronalazimo unutar naoko progresivnog i politički korektnog govora, a koji zapravo u sebi sadrži čvrsto ukorijenjene predrasude prema Drugima i omogućuje njihovo perpetuiranje. No to je samo dio problema. Daljnje promišljanje otvara pitanje odnosa grada prema selu, ali i čovjeka kao kulturnog bića prema (nadiđenoj) prirodi, posljedice čijeg narušavanja svi osjećamo. Nepismenost tako nije etička kategorija koja podrazumijeva primitivizam i zlog dinarskog čovjeka, već je socio-ekonomski problem koji ukazuje na raslojenost društva na čijoj margini najčešće ostaju oni koji si visoko obrazovanje i skok na društvenoj statusnoj ljestvici nisu mogli priuštiti. Po njima se dakako može derati jer njihov pljesak nije važan. Borci za ljudska prava privilegiranih usrodotočeni su na klimanje glava nove buržoazije koja se konsolidira upravo u razlici spram nepismenih ‘primitivaca’ koji toj klasi ne mogu prismrditi. U tom smislu, bilo zbog loše gramatike, nezgrapnog tijela, krivih zubiju, neprikladnog mjesta rođenja ili najjeftinijeg mobitela u društvu, svi smo mi nečije ‘Rvatine’.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Povjesničar opasnih namjera – Klasić po zadatku degradira zrinske žrtve izjednačavanjem balkanskog političara i hrvatskog biskupa

Objavljeno

na

Objavio

hrvoje klasić

Iako sam o Zrinu, kao gradu duhova, zločinu bez kazne i žrtvama bez zadovoljštine pisala još u rujnu 2016., na tužnu obljetnicu zvjerskog partizanskog zločina koji se dogodio u Zrinu 9. rujna 1943., a za koji nitko nije odgovarao, danas se moram ponovo osvrnuti na ovo sveto područje; ovaj put svrhu općeg demantija svojega kolege povjesničara Hrvoja Klasića, koji pokušava relativizirati događaje na ovom području, po principu „cilj opravdava sredstvo“.

Malo krivi „jedne“, malo „druge“ i smatra kako to pridonosi njegovoj znanstvenoj objektivnosti koja je na kraju ipak ostala bez znanstvene argumentacije jer svoje „teze“ nije potkrijepio niti jednim arhivskim dokumentom niti jednim fondom, a tehnički znanstvene „izjave“ stavlja u historiografski kontekst samo na temelju titule koju ima, kao i činjenice da je sveučilišni profesor. Upravo je s time i potvrdio da „se prema prošlosti odnosimo kao prema samoposluzi, u koju pojedinci i dalje ulaze po potrebi i iz nje uzimaju samo što im u tom trenutku treba“.

Navodi potom kako je Crkvu u Hrvata zasmetalo spominjanje malog sela Zrin iz usta Aleksandra Vučića „za koje sam siguran da većina Srba, ali ni Hrvata nije nikad ni čula“. Ovdje se vidi kako prof. Klasić ne razumije da je Crkva u Hrvata ne samo institucija, nego i puls naroda. Nejasno je i na temelju čega prof. Klasić tvrdi da Hrvati nisu čuli za Zrin. Sramotno je da se kao znanstvenik tako paušalno koristi ovakvim tvrdnjama.

Kaže i kako Crkva „na tendenciozan, selektivan i populističko-patetičan način“ reagira na laži. A kako bi drugačije i trebala reagirati, pogotovo kada je u pitanju više od pola stoljeća zločina bez kazne? U toj pak tvrdnji ne objašnjava što je točno „selektivno“ u reakciji Crkve. Tu je i banaliziranje atentata na Stjepana Radića koji je, kako se prema Klasićevom navodu može iščitati, valjda umro od posljedica gripe, a ne atentata.

No, potom čini zaista nedopustivo, a to je komparacija izjave jednog balkanskog političara s tvrdnjama kolege, doktora znanosti, mons. Vlade Košića. On ne samo da izjave komparira, već ih i poistovjećuje, nakon čega govori o dosupnim dokumentima na temelju kojih će on „pojasniti istinu“, ne navodeći koji su to dokumenti.

Na samome početku čini i skandaloznu grešku smještajući to „malo banijsko selo“ u potpuno krivi teritorijalni ustroj jer Zrin je selo na Banovini. Prikazuje potom život u tim krajevima romantično jednostavnim, iako bi trebao znati kakav je sustav represije tu vladao uspostavom Kraljevine SHS i svim daljnjim procesima nakon 1918. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Dakle, nije istina kako je od uspostave NDH na ovim prostorima „krenulo s različitim oblicima zabrana“; to je bila surova stvarnost za civilno stanovništvo desetljećima prije.

Kada govori o „zrinskim ustašama“ i njihovoj reputaciji, nejasni su izvori iz kojih temelji te tvrdnje jer dokumenti koje prilažem govore upravo suprotno. Govore kako su civili Zrina tražili zaštitu države s barem jednim odredom domobrana, a ne smijemo smetnuti s uma kako su domobrani legitimna i međunarodno priznata vojska NDH. Dokumentacija svjedoči i da je stanovništvo opetovano napadano od strane četničkih garnizona, što se sigurno ne bi događalo da su na tome području bili „zrinske ustaše“. Upravo je nepostojanje istih i omogućilo osvajanje Zrina 1943. Tada prof. Klasić donosi i jedini citat u svojem priopćenju, u kojem donosi pregled kako je štab Unske operativne grupe u svojoj zapovijedi od 8. rujna ovako obrazložio napad: „Zrin je najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji. Zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali i susjedna svoja sela oko Zrina. Likvidiranjem ovog uporišta bit će uklonjen neprekidni teror nad okolnim stanovništvom”.

Nije mi jasno, kao kolegici iz struke, kako ovakvu izjavu Klasić nije okarakterizirao kao „selektivnu, tendencioznu i patetičnu“?

Priopćenje Sisačke biskupije temeljem ovog citata naziva očitim primjerom povijesnog revizionizma koji je ideološki obojen, iako i dalje nije jasno temeljem čega ističe ovu klevetu.

Tekst završava klasičnom floskulom o mladima, okretu ka budućnosti i sličnim tvorenicama koje trebaju predstaviti njegov objektivitet koji, nažalost, na znanstvenoj razini i opet uopće nismo vidjeli.

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić, povjesničarka

9. rujna 1943. – Partizanski zločin u Zrinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Caritas: Sredstva ne dobivamo zahvaljujući ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Caritas Zagrebačke nadbiskupije reagirao je u utorak na medijske tvrdnje glede novca kojeg dobiva, naglasivši da je još prije deset godina potpisan Ugovor s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, pa nije točno kako sredstva dobivaju zbog nedavno ratificirane konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulskoj konvenciji.

Caritas u priopćenju podsjeća kako uslugu privremenog smještaja djece i odraslih osoba žrtava obiteljskog nasilja. pruža temeljem Ugovora o međusobnim odnosima, sklopljenim 18. veljače 2007. s tadašnjim Ministarstvom.

Temeljem navedenog Ugovora Caritas korisnicima osigurava privremeni boravak, prehranu, održavanje osobne higijene, brigu o zdravlju i pružanje psihosocijalne potpore, ističe se.

Osim toga za korisnike Sigurne kuće Caritas organizira edukativne i kreativne radionice, radno-okupacijske aktivnosti, te aktivnosti sportskog, kulturnog i duhovnog sadržaja, izlete, ljetovanja, zimovanja te mogućnost dodatnog obrazovanja.

Iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije naglašavaju kako sredstvima koja primaju temeljem navedenog Ugovora, od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kroz takozvani sustav „glavarina“ (3.200,00 kuna po korisniku mjesečno), financiraju stručni rad s korisnicima, hranu i higijenu, režijske troškove te plaće stručnog tima.

Podsjećaju da s korisnicima radi stručni tim sastavljen od socijalne radnice, psihologice i obiteljske savjetnice, koji svakodnevno surađuju s nadležnim centrima za socijalnu skrb, policijskim službama, zdravstvenim službama, zavodom za zapošljavanje, ustanovama za obrazovanje djece i odraslih te ostalim srodnim institucijama.

Rad s korisnicama provodi se u skladu s propisima Republike Hrvatske i stručnim standardima, napominje Caritas.
U proteklih 10 godina rada kroz Sigurnu kuću, ističe Caritas, prošle su 404 žrtve obiteljskog nasilja.

Nakon napuštanja Caritasove Sigurne kuće, većina korisnica nastavlja samostalan život (31,68 posto) ili se vraća u primarnu obitelj – roditeljsku kuću (18,63 posto), njih 22,36 pronađe neko treće rješenje, dok ih se 27,33 posto vraća suprugu/partneru.

Prije napuštanja Sigurne kuće za svaku se korisnicu radi procjena potreba i mogućnosti nastavka pružanja pomoći od strane Caritasa.

Sukladno tomu, iako to nije obvezan, Caritas pomaže korisnice i nakon napuštanja Sigurne kuće i to kroz savjetodavnu pomoć, novčanu i materijalnu pomoć, pomoć u opremanju i uređenju stana/ kuće, pomoć u opremanju školske djece i traženju stipendija za njihovo školovanje, dodaje se.

Caritas je priopćenjem reagirao na napise u pojedinim medijima kako je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, odnosno Caritasova Sigurna kuća za žrtve nasilja, među onim ustanovama koje će imati najviše koristi od ratifikacije Istanbulske konvencije.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati