Pratite nas

Reagiranja

Ugroze temelja opstanka Hrvatske su najveće u samoj Hrvatskoj.

Objavljeno

na

Oni koji su se posvetili borbi protiv hrvatskog naroda i hrvatske države stalno su napadali blaženog Alojzija Stepinca. Najnoviji takav napad je onaj u Sisku gdje mu „antifašisti“ zabranjuju podizanje spomenika. Napali su i ustašku kunu, ali to je bilo u vrijeme Predsjedinika Tuđmana, pa im je on brzo pokazao gdje im je mjesto. Napadali su i Hrvatski DRŽAVNI Sabor, pa i ZDS. Napadima se pridružuje svojim odlukama Ustavni sud RH a vlast na proslavi oslobođenja Dubrovnika nije smjela ni spomenuti HOS-ovce koji su ginuli na Srđu spašavajući Dubrovnik da se ne zamjere – kako kažu u najnovijem Hrvatskom tjedniku – PUPOVCU!

Pri tome se napadači, po svojim uzorima iz Srbije, stalno koriste lažima.

Tako i predsjednik Židovske općine Zagreb (ŽOZ) Ognjen Kraus na 79. obljetnice Kristalne noći kaže:

„Danas se u Hratskoj izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret. To je naša sramota.”, Tako je Kraus pred pedesetak okupljenih, među kojima su bili i veleposlanici Njemačke i Austrije te diplomatski predstavnici drugih zemalja ponaša kao sljedbenik poznate tvrdnje: „laž je Srbima najviše pomogla u njihovoj povijesti“.

Naime, nitko u Hrvatsko danas ne izjednačava tzv. antifašiste i ustaše. „Antifašisti“ su uvijek bili protiv neovisne hrvatske države, a ustaše su se borile za hrvatsku državu i to nitko kome je strana upotreba laži ne bi izjednačio.Sasvim suprotno, istina je da mnogi danas poistovjećuju taj „antifašizam“ s fašizmom. Zapravo sami „antifašisti“ to čine kada zbog suradnje ustaša s Hitlerovom Njemačkom proglašavaju fašističkim ustaški pokret pa i sve u NDH. Naime, poznato je kako su komunisti surađivali sa Hitlerom prije ustaša pa je SSSR podijelio s njim Poljsku.

Tako, zapravo ŽOZ organizira obiljetnicu prvog masovnog pogroma Židova u nacističkoj Njemačkoj zajedno sasamoproglašenim fašistima.

Kraus se, kao „antifašist“ samo bori za očuvanje jugokomunističke povjesnice bazirane na lažima.

Nedavno sam upozorio i na činjenicu kako su hrvatski komunisti rasli sa spoznajom da su njihovi ideolozi Mars i Engels govorili o Hrvatima kao najgorem narodu na svijetu. Zato je njima bijeg u tzv. Jugoslavenstvo bio nekakav spas od pripadnosti svom narodu. Iako već svi znate ponovit ću i ovdje moju pitalicu:

-Koja je razlika između četnika i Jugoslavena

-Četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je POKVARENI četnik.

Da, zar to nije SAMOMRŽNJA? AŽidovka Hannah Arendt nas uči:

„Odricanje od nacionalnih simbola je akt samomržnje.“

Kraus nije Hrvat, ali sve to dobro zna pa i kaže:

„Nije moguće imenovati komisiju koja bi, kao u Hrvatskoj, odlučivala što znači pozdrav ‘Za dom spremni’, koji je obilježio takozvanu NDH…“

Nemu kao deklariranom „antifašisti“ smetaju nacionalni simboli.

A simbol „antifašizma“ i njihove „borbe za Hrvatsku“ je danas među nama, To je g. NIKOLA ŠTEDUL kome sam i posvetio tekst! Kao što pokušavaju „ubiti“ Hrvatsku „antifašisti“ su pokušali ubiti i Štedula. Dva metka pogodila su ga u usta a četiri u tijelo, od kojih mu je jedan okrznio kralježnicu – nisu ga ubili. Kao što ne mogu ubiti Hrvatsku nisu uspjeli ni Štedula. I ne samo to. Štedul uči današnje vlasti kako se tom zlu treba suprostaviti pa je tako nedavno niz hrvatskih portala objavilo njegovu studijuU prilog raspravi Vijeća za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima. Dat ću ovdje neke djelove te studije o pozdravu ZDS. Naime, s obzirom da sam u mnogim svojim tekstovima i knjigama zastupao slična ili istovjetna gledišta, čini mi se da je dobro ovdje pokazati kakvi su pogledi g. Štedula, pogledi čovjeka čiji život toliko podsjeća na sudbinu naše domovine :

– Mnogi govore da uopće nije potrebno trošiti vrijeme na stvari kao što je ZDS, da to nije bitno … Ne slažem se, …, radi se na podrivaju temelja hrvatske države kao i  nacionalnog identiteta. Nije sam pozdrav kao takav bit problema nego način i razlozi radi kojih ga se osporava. Unatoč brojnim dokazima da je to pozdrav koji je usidren u duhu i povijesti našega naroda, razni “stručnjaci” stalno ponavljaju očite neistine da ZDS nema uporište u našoj ranijoj tradiciji, nego da je nastao za vrijeme NDH i da je stoga isključivofašistički. Kao što rekoh, tvrde to i stalno uporno ponavljaju političari lijevih i desnih opredjeljenja, prominentni intelektualci, akademici, pa i neki povjesničari, koji bi se kao znanstvenici u toj disciplini trebali strogo držati zadanih načela znanosti, a ne tvrditi nešto samo zato što je to u određenom trenutku politički oportuno, popularno, ili zato što mainstream mediji to nekritički prikazuju kao neupitnu istinu.

– Većina članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima izrazila je mišljenje da se o Jasenovcu više nema što raspravljati, a predsjednik Vijeća je odbio podržati inicijativu potpisanu od velikog broja ljudi, u kojoj ugledni akademici i intelektualci traže od HAZU da podrži i zaštiti organizirani znanstveni pristup u istraživanju naše povijesti.

– Pozdrav Za dom spremnipojavljuje se u ovakvom obliku 1932. godine u dokumentima Ustaša, organizacije nastale ubrzo nakon krvoprolića za vrijeme rasprave u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., kad je Puniša Račić ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka i smrtno ranio Stjepana Radića, a Ivan Granđa i Ivan Pernar ranjeni su bez smrtnih posljedica. Dakle ustaški pokret nastao je kao izravna posljedica masakra u beogradskoj Skupštini, izvršenog nad legitimnim i na demokratski način izabranim parlamentarnim zastupnicima hrvatskoga naroda, kao odgovor na teror fašističkoga i terorističkoga nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj Jugoslaviji.

Dakle, ZDS zapravo simbolizira prvi ozbiljan otpor deklariranoj kraljevoj šestosječanjskoj diktaturi odnosno velikosrpskom fašizmu i terorizmu.

– Tadašnji ustaški otpor velikosrpskom fašističkom teroru pozdravilo je čak i onodobno vođstvo komunističke partije. Tj. komunisti tada nisu ZDS smatrali fašističkim pozdravom, niti ustaše fašistima, nego sasvim suprotno, smatrali su poželjnim i  opravdanim ustaški otpor protiv fašističke diktature kralja Aleksandra i njegova velikosrpskoga hegemonizma

–  U svim tadašnjim komunističkim glasilima, od Proletera, Našeg puta pa do partizanskog Vijesnika iz ratnih dana, vodstvo komunističke partije stalno je pisalo o neviđenom nasilju i teroru beogradskog režima, služeći se obično terminom  „vojno-fašistička diktatura i velikosrpska hegemonija“. Upravo u tom razdoblju Ustaše su se čitavo desetljeće borili protiv Fašizma, služeći se pozdravom Za Dom Spremni.

– Ogromna većina Ustaša su i kasnije za vrijeme rata u NDH ostali ono što su bili i kad su se borili protiv krvave fašističke diktature kralja Aneksandra – dakle ostali su borci u obrani svoje tek uspostavljene države, služeći se pozdravom ZDS – doduše, kasnije modificiranim u NDH za određene prigode u  – Za Poglavnika i Dom Spremni.

– Štedul odgovara i na pitanje Kada su i zašto komunisti počeli ustaše nazivati fašistima? Komunisti su se stavili na čelo partizana i NOP-a, s tada glavnim ciljem da tek uspostavljenu NDH unište. To je pravi uzrok i začetak tadašnjega GRAĐANSKOGA RATA. (Treba istaknuti da velik dio partizana možda nije bio ni svjestan o čemu se zapravo radilo.) … Da nije bilo tako onda bi se komunisti i partizani borili protiv Paveličevoga režima, a ne protiv države. I tu leži pravi razlog zašto su komunisti odjednom morali ustaše proglasiti fašistima, izdajicama i tuđim slugama a njihov pozdrav ZDS fašističkim. Paradoksalno, boriti se u obrani svoje domovine i biti izdajicom!? Ali kako bi komunisti inače mogli opravdati svoju borbu protiv ustaša i domobrana, koji se nisu borili za bilo koju ideologiju, nego su se borili protiv – kako su je komunisti zvali – vojno-fašističke velikosrpske monarhije u obrani svoje domovine i svoje tek uspostavljene države -NDH. Komunisti su pak, zajedno s partizanima i po nalogu Kominterne, nakon raskida sporazuma između Hitlera i Staljina, morali promijeniti svoju politiku i boriti se za uspostavu nove Jugoslavije, a to je bilo nespojivo s postojanjem samostalne hrvatske države, pa je i NDH trebalo proglasiti fašističkom, da bi bilo opravdano rušiti ju i boriti se protiv svih onih koji su ju branili, pa i proglasiti ih izdajicama i fašistima, po boljševićkom obićaju ….

– Kad su 1989. Gorbačova pitali što misli o sporazumu između Hitlera i Staljina neposredno prije Drugog svjetskog rata, on je odgovorio da je to bila opravdana odluka jer se radilo o spašavanju SSSR-a i tamošnjih naroda. Zašto bi taj slučaj bio politički i moralno opravdaniji od onoga što je napravio Pavelić? Hrvatski narod u to doba sasvim sigurno nije bio izložen manjoj pogibelji od Rusa i drugih naroda u SSSR-u. Napokon, zašto bi bilo s moralnog stanovišta opravdanije za zapadne sile, zbog ugroze od Hitlera, ući u savezništvo sa Staljinom, koji je imao radikalno drukčija ideološka stajališta i svjetonazorska uvjerenja. Zapadni saveznici su ipak imali veći izbor jer nije im prijetila onakva pogibelj s kakvom je bio suočen Pavelić i hrvatski narod, koji i nije imao stvarnoga izbora.

– Kako se pozdrav ZDS može uspoređivati sa Zig Hail? Kako se Ustaše kao branitelje svoje domovine može uspoređivati s agresorskom vojskom Trećeg Reicha, čiji je cilj bio u ime nazi-fašističke ideologije osvajati i pokoravati svijet?

Zato ću ovaj tekst i završiti Štedulovim riječima:

-A ovih dana imamo priliku vidjeti kako se na očigled istinu krivotvori i tumači kao da smo svi odjednom oboljeli od neke kolektivne amnezije, pa se Domovinski obrambeni rat naziva građanskim, branitelje se proziva fašistima, Tuđmana i sve koji su ga slijedili ustašama. Možemo lako zamisliti kakva bi novija povijest bila da smo rat izgubili, da su tu povijest kao pobjednici tumačili i pisali naši susjedi i domaća peta kolona. Bilo je dosta pokušaja da se i branitelje iz Domovinskog rata stigmatizira kao apsolutno zlo. Da je rat izgubljen lako je zamisliti kakva bi sudbina branitelja bila. Ne treba se zavaravati, bili bi sotonizirani isto kao i ustaše. Progon HOS-a i njihovog vojnoga pozdrava samo je predigra za ono što bi uslijedilo ako se svi skupa ne bismo tomu ozbiljno suprostavili.

HVALA gospodinu Štedulu i svima vama!

Akademik Josip Pečarić

Posvećeno g. Nikoli Štedulu

Nikola Štedul: U prilog raspravi Vijeća za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Politička agresija bošnjačkih stranaka nad Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Izglasavanje protuustavnog Zakona o tzv. izbornim jedinicama i glasovanje na sjednici Vlade FBiH bez hrvatskih zastupnika nije ništa drugo nego otvoreni čin institucionalne agresije nad hrvatskim narodom u BiH. Žalosno i sramotno je da najveći bosanski „patriote“ vode ovu državu u propast. Još žalosnije i sramotnije je što hrvatski politički predstavnici, poput predsjednika Federacije Marinka Čavare, umjesto jasno artikuliranog odgovora na ovu agresiju, situaciju iskorištavaju za predizborne političke obračune, piše Hrvatska republikanska stranka u priopćenju kojeg prenosimo u cijelosti.

Suština nije u sadržaju prijedloga tzv. Zakona o izbornim jedinicama, jer sve bošnjačke stranke koje su stale iza njega i bez Hrvata za njega glasovale, vrlo dobro znaju kako nema nikakve mogućnosti da zakon uopće prođe, jer neće proći ostale razine odobravanja. Sjetimo se samo glasovanja o Rezoluciji osude inicijativa o federalizaciji, koju su isto tako bošnjačke stranke izglasovale bez prisutnosti predstavnika hrvatskih stranaka. Jednako kao što ta Rezolucija nije prošla i imala bilo kakav smisao, tako ni ovaj zakon neće proći. No, i u jednom i u drugom slučaju, prava suština je u činu nametanja zakona koji za cilj ima ovjekovječiti gaženje legitimiteta hrvatskog naroda. Radi se o očiglednoj političko-institucionalnoj agresiji nad hrvatskim narodom u BiH, na način da se tobožnjom bošnjačkom političkom „konstruktivnošću“ prokažu Hrvati kao remetilački faktor u BiH.

Međutim, sve ovo rezultat je neartikuliranosti i nedosljednosti politike hrvatskih predstavnika u protekle četiri godine, koja je kulminirala u zadnjoj godini mandata kada se konačno počelo govoriti o izmjenama izbornog zakona. Prvo, nakon odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić, kada su svi institucionalni lijekovi u provedbi iste odbijeni od strane bošnjačke strane, zašto se pristalo na ponovno pozivanje Venecijanskog povjerenstva na razgovore? Venecijansko povjerenstvo je u svojstvu „amicus curiae“ već dalo svoj stav pri izricanju odluke Ustavnog suda. Pristalo se dakle da se to isto povjerenstvo očituje o svom očitovanju. Znajući kako međunarodna zajednica uvelike stoji iza institucionalne agresije bošnjačke politike nad Hrvatima u BiH, zar se očekivalo da će Venecijansko povjerenstvo podržati nastojanja Hrvata o zaštiti političkog legitimiteta? Drugo, zašto se uopće pristaje na razgovore u kojima je polazna točka da se mora „birati jedan predstavnik iz svakog kantona, ako on postoji kao takav“, ako je Ustavni sud izričito rekao: Ustavni sud zaključuje da odredba Potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe Poglavlja 20. članka 20.16.A stavak 2. toč. a-j. Izbornog zakona nisu u skladu s člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Ovaj citat Odluke Ustavnog suda, koji je jedini tumač Ustava je najbolji i jedini protuargument svakom navodnom prijedlogu zakona, kojeg apsolutno nitko ne koristi kao takav. Naprotiv, ulazi se u bespotrebne rasprave koje nisu ništa drugo nego predizborna kampanja. Ponajbolji dokaz tome je gostovanje predsjednika Federacije u kojem se on na gnusan način obračunava s neistomišljenicima koji se usuđuju ne-imati kolektivnu partijsku pamet.

Na upit o gostovanju generala Mije Jelića na jednoj od hrvatskih tv kuća, on je kao protuargument koristio ne protuteze izrečenim stavovima, nego činjenicu što je i zašto general Jelić u Zagrebu. Ako se netko ikada upitao zašto se hrvatski narod nalazi u političkoj situaciji kakvoj jeste, onda u ovim izjavama Marinka Čavare dobiva odgovor. Nositelj najviše izvršne funkcije u Federaciji ispred hrvatskog naroda dakle nema apsolutno nikakvog znanja o pravosudnoj agresiji Sarajeva nad hrvatskim braniteljima i zapovjednicima HVO-a. Kako od njega i politike koja ga je postavila na mjesto koje obnaša očekivati artikuliran odgovor na političku agresiju Sarajeva, ako nema minimum osjećaja za domoljubne vrijednosti i one koji su ginuli i stavljali svoje živote na kocku kada se ginulo za njih?

HRS je još prošle godine kada se nametala spomenuta Rezolucija tražio od hrvatskih zastupnika da se ne vraćaju na rad Parlamenta FBiH dok god se ne definiraju institucionalni mehanizmi zaštite ustavno pravne konstitutivnosti i legitimne volje hrvatskog naroda, no nije bilo sluha. Tražili smo također potpisivanje Deklaracije o neulasku u bilo kakve razgovore o definiranju izvršne vlasti na svim razinama, dok se ne definiraju ključne stvari za hrvatski narod u BiH, počevši od Izbornog zakona, izmjena Ustava, hrvatskog javnog tv kanala itd., no niti za to nije bilo sluha. Od predsjednika Federacije smo tri puta tražili upućivanje apelacije Ustavnom sudu po pitanju neuravnoteženog i neravnopravnog zakonskog tretmana zapovjednika i pripadnika HVO-a od strane pravosuđa BiH. Ni za to nije bilo sluha.

Zakon o tzv. izbornim jedinicama je protuustavan i to predlagači vrlo dobro znaju, ali im je isti potreban za marketinške svrhe. Hrvatski politički predstavnici vrlo dobro znaju kako imaju sve mehanizme u rukama čime će ga zaustaviti, tako da i njihovo „protivljenje i obrana nacionalnih interesa“ je isto tako marketing. Jedina suštinski realna stvar je volja za dominacijom bošnjačke politike i njihova institucionalna agresija nad Hrvatima, na što nema artikuliranog odgovora. No, to ne znači da ga neće biti. Vidimo se nakon listopada!  

Dio gostovanja Marinka Čavare u kojem se osvrće na izjave generala Mije Jelića možete pogledati na
linku: https://youtu.be/1OVAc_bYw6w

Hrvatska republikanska stranka

Bošnjački zastupnici u Zastupničkom domu izglasali Prijedlog zakona o izbornim jedinicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Podržimo Dan sjećanja na dr. Ivana Šretera

Objavljeno

na

Prijedlog Mostovog saborskog zastupnika Mire Bulja, o Danu sjećanja na dr. Ivana Šretera, koji je u nekoliko navrata iznio pred Hrvatskim saborom, svakako treba podržati. Riječ je o „hrvatskom Gandhiju“, liječniku rodom iz Pakraca, a koji je početkom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata bio na čelu kriznog štaba za zapadnu Slavoniju te se istaknuo  zauzimanjem za mirno rješenje, nastojeći izbjeći rat i krvoproliće. Nu, bez obzira što se zalagao za nešto takvoga, velikosrpski pobunjenici su ga oteli 18. kolovoza 1991. Zatočen je i mučen u logoru Bučje, gdje mu se gubio svaki trag. Njegovi posmrtni ostatci nisu nađeni do danas.

O sudbini nesretnog Šretera navodno najviše znaju ‘dva srbijanska „harambaša“’, ali kad je o ovakvim temama riječ šute ili se prave da „luk nisu jeli ni mirisali“.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., na čijem sam čelu, posmrtno mu je (2016.) u Pakracu dodijelila i priznanje Junak hrvatskog Domovinskog rata, a toj svečanosti među ostalim bili su  nazočni i ministar hrvatskih branitelja general Tomo Medved i savjetnik predsjednice Republike za branitelje Ante Deur, koji su iznimno podržali ovu gestu, čiji je prije svega cilj da se ne zaborave ljudi poput ovog hrvatskog velikana i mučenika.

U njegovu rodnom gradu svi će vam za ovog čovjeka reći da je osoba nenadmašnih ljudskih kvaliteta, koji je imao razumijevanje za sve oko sebe i koji je uvijek tražio mirna rješenja. Bio je protivnik sukoba,a zauzimao se  za dijalog, suživot i suradnju. Na početku demokratskih promjena  aktivno se uključio u politiku i postao čelnikom pakračkog ogranka HDZ-a tako je zbog svog tog angažmana često bio meta  provokacija pa i fizičkih napada pakračkih Srba.

Sa Šreterom je surađivao i predsjednik Društva hrvatskih književnika i diplomata Đuro Vidmarović. Jednom je zapisao:

  • Bio je ugledan liječnik. Potjecao je iz katoličke obitelji koja je uživala poštovanje okoline. Živio je s majkom i posvojenim dječakom Vitomirom.(…) U njegovoj kući održani su brojni sastanci. Ondje smo zasjedali dugo u noć, raspravljajući o političkoj situaciji, tražeći najkvalitetnije rješenje za akcije u određenom trenutku. Osobno sam s njim često razgovarao i savjetovao se. Postali smo i prijatelji. Cijenio sam široko znanje ovog čovjeka, njegovo kršćansko polazište u političkom radu, iskrenu nacionalnu svijet, skromnost, odsutnost karijerističkih pobuda i vjeru u uskrsnuće Hrvatske, kao nezavisne, demokratske i europske zemlje. S današnje distance, čini mi se da nije bio svjestan zla koje se nadvilo nad našom zemljom i koje se već počelo valjati našim krajevima…-istaknuo je Vidmarović.

Kad smo spomenuli srbijanskog „harambašu“ Pupovca, a čije je ime iznimno vezano i uz dr. Šretera, nepojmljivo je da se taj i takav, zajedno sa svojom svitom, financira (i to obilno) novcima hrvatskih poreznih obveznika, a da se neprestano bori protiv onih koji su krvlju stvorili hrvatsku državu. Slično rade Pusić, Teršelić, tzv. člankopisci Novosti i drugi. To bi isto tako bilo da izraelska država financira nekog svog „harambašu“ koji se usred ove države bori protiv Izraelaca ili koji ne priznaje žrtve pale za njihovu domovinu.

Osim toga, možete li zamisliti da nekog Hrvata financira srbijanska država, a da taj sve radi protiv njih? Pupovca financira i srbijanska država, ali ne da se bori za Hrvate već protiv njih! Ima li takvog ili sličnog primjera u povijesti?

Srbijanski predsjednik Vučić već je u nekoliko navrata izjavio da će Srbija učiniti sve da se što hitnije pronađu nestali Hrvati tijekom Domovinskoga rata, ali nikada ništa nije bilo od toga. Čudi nas također da ga ni hrvatska predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović nikada ne pita o njegovim obećanjima, iako ga je u Zagrebu ugostila kao „rođenog brata“.

Hrvati, bez obzira na sve, nikada ne smiju zaboraviti one koji su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. A jedan od njih je i dr. Šreter, čovjek kojeg jednom majka rađa u stotinu godina.

U Pakracu i Lipiku iznimno cijene ovog hrvatskog junaka i mučenika, kojeg su komunisti proganjali i zbog toga što je 1984. jednom „penzioniranom oficiru“ napisao da je – časnik! U tom progonu najviše je sudjelovao Goran Babić, koji je među ostalim bio nagrađen i brojnim visokim nagradama hrvatske književnosti.

Ni o tome raznorazni pupovci „nemaju“ pojima!

U znak sjećanja na ovog velikog čovjeka u Pakracu je osnovana i „Zaklada dr. Ivan Šreter“, s željom da se rasvijetli njegov životni put i djela.

Treba spomenuti i odličan  dokumentarni film o Ivanu Šreteru, autora već pomalo zaboravljenog Miroslava Mikuljana.

Uspomena na tog divnog čovjeka nikada se ne smije zaboraviti, stoga je Dan sjećanja na njega tek mali, skromni obol, tim prije jer mu se, na žalost, nikada do kraja nećemo odužiti.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori