Connect with us

Reagiranja

Ugroze temelja opstanka Hrvatske su najveće u samoj Hrvatskoj.

Published

on

Oni koji su se posvetili borbi protiv hrvatskog naroda i hrvatske države stalno su napadali blaženog Alojzija Stepinca. Najnoviji takav napad je onaj u Sisku gdje mu „antifašisti“ zabranjuju podizanje spomenika. Napali su i ustašku kunu, ali to je bilo u vrijeme Predsjedinika Tuđmana, pa im je on brzo pokazao gdje im je mjesto. Napadali su i Hrvatski DRŽAVNI Sabor, pa i ZDS. Napadima se pridružuje svojim odlukama Ustavni sud RH a vlast na proslavi oslobođenja Dubrovnika nije smjela ni spomenuti HOS-ovce koji su ginuli na Srđu spašavajući Dubrovnik da se ne zamjere – kako kažu u najnovijem Hrvatskom tjedniku – PUPOVCU!

Pri tome se napadači, po svojim uzorima iz Srbije, stalno koriste lažima.

Tako i predsjednik Židovske općine Zagreb (ŽOZ) Ognjen Kraus na 79. obljetnice Kristalne noći kaže:

„Danas se u Hratskoj izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret. To je naša sramota.”, Tako je Kraus pred pedesetak okupljenih, među kojima su bili i veleposlanici Njemačke i Austrije te diplomatski predstavnici drugih zemalja ponaša kao sljedbenik poznate tvrdnje: „laž je Srbima najviše pomogla u njihovoj povijesti“.

Naime, nitko u Hrvatsko danas ne izjednačava tzv. antifašiste i ustaše. „Antifašisti“ su uvijek bili protiv neovisne hrvatske države, a ustaše su se borile za hrvatsku državu i to nitko kome je strana upotreba laži ne bi izjednačio.Sasvim suprotno, istina je da mnogi danas poistovjećuju taj „antifašizam“ s fašizmom. Zapravo sami „antifašisti“ to čine kada zbog suradnje ustaša s Hitlerovom Njemačkom proglašavaju fašističkim ustaški pokret pa i sve u NDH. Naime, poznato je kako su komunisti surađivali sa Hitlerom prije ustaša pa je SSSR podijelio s njim Poljsku.

Tako, zapravo ŽOZ organizira obiljetnicu prvog masovnog pogroma Židova u nacističkoj Njemačkoj zajedno sasamoproglašenim fašistima.

Kraus se, kao „antifašist“ samo bori za očuvanje jugokomunističke povjesnice bazirane na lažima.

Nedavno sam upozorio i na činjenicu kako su hrvatski komunisti rasli sa spoznajom da su njihovi ideolozi Mars i Engels govorili o Hrvatima kao najgorem narodu na svijetu. Zato je njima bijeg u tzv. Jugoslavenstvo bio nekakav spas od pripadnosti svom narodu. Iako već svi znate ponovit ću i ovdje moju pitalicu:

-Koja je razlika između četnika i Jugoslavena

-Četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je POKVARENI četnik.

Da, zar to nije SAMOMRŽNJA? AŽidovka Hannah Arendt nas uči:

„Odricanje od nacionalnih simbola je akt samomržnje.“

Kraus nije Hrvat, ali sve to dobro zna pa i kaže:

„Nije moguće imenovati komisiju koja bi, kao u Hrvatskoj, odlučivala što znači pozdrav ‘Za dom spremni’, koji je obilježio takozvanu NDH…“

Nemu kao deklariranom „antifašisti“ smetaju nacionalni simboli.

A simbol „antifašizma“ i njihove „borbe za Hrvatsku“ je danas među nama, To je g. NIKOLA ŠTEDUL kome sam i posvetio tekst! Kao što pokušavaju „ubiti“ Hrvatsku „antifašisti“ su pokušali ubiti i Štedula. Dva metka pogodila su ga u usta a četiri u tijelo, od kojih mu je jedan okrznio kralježnicu – nisu ga ubili. Kao što ne mogu ubiti Hrvatsku nisu uspjeli ni Štedula. I ne samo to. Štedul uči današnje vlasti kako se tom zlu treba suprostaviti pa je tako nedavno niz hrvatskih portala objavilo njegovu studijuU prilog raspravi Vijeća za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima. Dat ću ovdje neke djelove te studije o pozdravu ZDS. Naime, s obzirom da sam u mnogim svojim tekstovima i knjigama zastupao slična ili istovjetna gledišta, čini mi se da je dobro ovdje pokazati kakvi su pogledi g. Štedula, pogledi čovjeka čiji život toliko podsjeća na sudbinu naše domovine :

– Mnogi govore da uopće nije potrebno trošiti vrijeme na stvari kao što je ZDS, da to nije bitno … Ne slažem se, …, radi se na podrivaju temelja hrvatske države kao i  nacionalnog identiteta. Nije sam pozdrav kao takav bit problema nego način i razlozi radi kojih ga se osporava. Unatoč brojnim dokazima da je to pozdrav koji je usidren u duhu i povijesti našega naroda, razni “stručnjaci” stalno ponavljaju očite neistine da ZDS nema uporište u našoj ranijoj tradiciji, nego da je nastao za vrijeme NDH i da je stoga isključivofašistički. Kao što rekoh, tvrde to i stalno uporno ponavljaju političari lijevih i desnih opredjeljenja, prominentni intelektualci, akademici, pa i neki povjesničari, koji bi se kao znanstvenici u toj disciplini trebali strogo držati zadanih načela znanosti, a ne tvrditi nešto samo zato što je to u određenom trenutku politički oportuno, popularno, ili zato što mainstream mediji to nekritički prikazuju kao neupitnu istinu.

– Većina članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima izrazila je mišljenje da se o Jasenovcu više nema što raspravljati, a predsjednik Vijeća je odbio podržati inicijativu potpisanu od velikog broja ljudi, u kojoj ugledni akademici i intelektualci traže od HAZU da podrži i zaštiti organizirani znanstveni pristup u istraživanju naše povijesti.

– Pozdrav Za dom spremnipojavljuje se u ovakvom obliku 1932. godine u dokumentima Ustaša, organizacije nastale ubrzo nakon krvoprolića za vrijeme rasprave u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., kad je Puniša Račić ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka i smrtno ranio Stjepana Radića, a Ivan Granđa i Ivan Pernar ranjeni su bez smrtnih posljedica. Dakle ustaški pokret nastao je kao izravna posljedica masakra u beogradskoj Skupštini, izvršenog nad legitimnim i na demokratski način izabranim parlamentarnim zastupnicima hrvatskoga naroda, kao odgovor na teror fašističkoga i terorističkoga nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj Jugoslaviji.

Dakle, ZDS zapravo simbolizira prvi ozbiljan otpor deklariranoj kraljevoj šestosječanjskoj diktaturi odnosno velikosrpskom fašizmu i terorizmu.

– Tadašnji ustaški otpor velikosrpskom fašističkom teroru pozdravilo je čak i onodobno vođstvo komunističke partije. Tj. komunisti tada nisu ZDS smatrali fašističkim pozdravom, niti ustaše fašistima, nego sasvim suprotno, smatrali su poželjnim i  opravdanim ustaški otpor protiv fašističke diktature kralja Aleksandra i njegova velikosrpskoga hegemonizma

–  U svim tadašnjim komunističkim glasilima, od Proletera, Našeg puta pa do partizanskog Vijesnika iz ratnih dana, vodstvo komunističke partije stalno je pisalo o neviđenom nasilju i teroru beogradskog režima, služeći se obično terminom  „vojno-fašistička diktatura i velikosrpska hegemonija“. Upravo u tom razdoblju Ustaše su se čitavo desetljeće borili protiv Fašizma, služeći se pozdravom Za Dom Spremni.

– Ogromna većina Ustaša su i kasnije za vrijeme rata u NDH ostali ono što su bili i kad su se borili protiv krvave fašističke diktature kralja Aneksandra – dakle ostali su borci u obrani svoje tek uspostavljene države, služeći se pozdravom ZDS – doduše, kasnije modificiranim u NDH za određene prigode u  – Za Poglavnika i Dom Spremni.

– Štedul odgovara i na pitanje Kada su i zašto komunisti počeli ustaše nazivati fašistima? Komunisti su se stavili na čelo partizana i NOP-a, s tada glavnim ciljem da tek uspostavljenu NDH unište. To je pravi uzrok i začetak tadašnjega GRAĐANSKOGA RATA. (Treba istaknuti da velik dio partizana možda nije bio ni svjestan o čemu se zapravo radilo.) … Da nije bilo tako onda bi se komunisti i partizani borili protiv Paveličevoga režima, a ne protiv države. I tu leži pravi razlog zašto su komunisti odjednom morali ustaše proglasiti fašistima, izdajicama i tuđim slugama a njihov pozdrav ZDS fašističkim. Paradoksalno, boriti se u obrani svoje domovine i biti izdajicom!? Ali kako bi komunisti inače mogli opravdati svoju borbu protiv ustaša i domobrana, koji se nisu borili za bilo koju ideologiju, nego su se borili protiv – kako su je komunisti zvali – vojno-fašističke velikosrpske monarhije u obrani svoje domovine i svoje tek uspostavljene države -NDH. Komunisti su pak, zajedno s partizanima i po nalogu Kominterne, nakon raskida sporazuma između Hitlera i Staljina, morali promijeniti svoju politiku i boriti se za uspostavu nove Jugoslavije, a to je bilo nespojivo s postojanjem samostalne hrvatske države, pa je i NDH trebalo proglasiti fašističkom, da bi bilo opravdano rušiti ju i boriti se protiv svih onih koji su ju branili, pa i proglasiti ih izdajicama i fašistima, po boljševićkom obićaju ….

– Kad su 1989. Gorbačova pitali što misli o sporazumu između Hitlera i Staljina neposredno prije Drugog svjetskog rata, on je odgovorio da je to bila opravdana odluka jer se radilo o spašavanju SSSR-a i tamošnjih naroda. Zašto bi taj slučaj bio politički i moralno opravdaniji od onoga što je napravio Pavelić? Hrvatski narod u to doba sasvim sigurno nije bio izložen manjoj pogibelji od Rusa i drugih naroda u SSSR-u. Napokon, zašto bi bilo s moralnog stanovišta opravdanije za zapadne sile, zbog ugroze od Hitlera, ući u savezništvo sa Staljinom, koji je imao radikalno drukčija ideološka stajališta i svjetonazorska uvjerenja. Zapadni saveznici su ipak imali veći izbor jer nije im prijetila onakva pogibelj s kakvom je bio suočen Pavelić i hrvatski narod, koji i nije imao stvarnoga izbora.

– Kako se pozdrav ZDS može uspoređivati sa Zig Hail? Kako se Ustaše kao branitelje svoje domovine može uspoređivati s agresorskom vojskom Trećeg Reicha, čiji je cilj bio u ime nazi-fašističke ideologije osvajati i pokoravati svijet?

Zato ću ovaj tekst i završiti Štedulovim riječima:

-A ovih dana imamo priliku vidjeti kako se na očigled istinu krivotvori i tumači kao da smo svi odjednom oboljeli od neke kolektivne amnezije, pa se Domovinski obrambeni rat naziva građanskim, branitelje se proziva fašistima, Tuđmana i sve koji su ga slijedili ustašama. Možemo lako zamisliti kakva bi novija povijest bila da smo rat izgubili, da su tu povijest kao pobjednici tumačili i pisali naši susjedi i domaća peta kolona. Bilo je dosta pokušaja da se i branitelje iz Domovinskog rata stigmatizira kao apsolutno zlo. Da je rat izgubljen lako je zamisliti kakva bi sudbina branitelja bila. Ne treba se zavaravati, bili bi sotonizirani isto kao i ustaše. Progon HOS-a i njihovog vojnoga pozdrava samo je predigra za ono što bi uslijedilo ako se svi skupa ne bismo tomu ozbiljno suprostavili.

HVALA gospodinu Štedulu i svima vama!

Akademik Josip Pečarić

Posvećeno g. Nikoli Štedulu

Nikola Štedul: U prilog raspravi Vijeća za suočavanje s prošlošću nedemokratskih režima.

facebook komentari

Reagiranja

Mladen Pavković: “Vučić nas je opet prevario”

Published

on

Traženje nestalih osoba iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata iznimno je teško i bolno pitanje. Čudno je da ni nakon toliko godina od srbijanske agresije „nitko“ ne zna tko je ubio i gdje su sahranjeni posmrtni ostatci još najmanje 1945 osoba koje traži Republika Hrvatska.

Nu, Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, prigodom nedavnog službenog posjeta Hrvatskoj, u dobroj namjeri, kako ističu u Ministarstvu hrvatskih branitelja, dostavio je podatke o tri nestale osobe koje traži Hrvatska, što je ocjenjeno kao mali, ali vrlo dobar čin. I na tome smo mu bili zahvalni, tim prije što još tražimo 1945 osoba.

Međutim, nije prošlo dugo i opet smo od prvog čovjeka Srbije doživjeli hladni tuš.  Provjerom je utvrđeno kako Hrvatska već dobro zna za te tri osobe, jer su one već ranije pronađene!

Vučić si ovakvu blamažu nije smio dopustiti. To je previše teško i bolno pitanje da se s njim tek tako može „poigravati“. Stoga, u ovom slučaju, najmanje što očekujemo je – isprika.

Čudno je da svih ovih godina o tome šute

Ali, u svemu tome ima i jedna dobra stvar, a ta je da se ponovno počelo, ako ništa drugo, razgovarati o traženju nestalih osoba u vrijeme Domovinskoga rata. Srbi itekako dobro znaju gdje su grobnice poginulih hrvatskih branitelja i civila, ali i tko su njihove ubojice. Čudno je da svih ovih godina o tome šute. Sada se osnivaju i nekakve komisije, povjerenstva koje će raditi na otkrivanju nestalih osoba. A dobro znamo da kad se nešto želi  „zamutiti“ da se tada osnivaju razne komisije i da se na taj način problem vrlo teško riješi, odnosno bolje rečeno da se zna otegnuti i u nedogled. Majke koje već 26 godina čekaju vijesti o svojim mrtvim sinovima i kćerima, ali i drugim članovima obitelji više nemaju vremena čekati. Kolike su probdjele noći u nadi da će njihovi najmiliji zakucati na vrata? Nemaju više ni suza.

A kad su njihovi najmiliji odlazili u rat mnogi su govorili – vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima! Od tih zlatnih slova nije ostalo ni „z“, a nakon 26 godina čekanja sada bi mnoge majke bile najsretnije da im vrate najmilije, da ih mogu dostojno sahraniti i da im imaju gdje zapaliti svijeću.

Njihove ubojice ionako nikada neće biti kažnjene.

Sramotno, ali je tako.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Ministarstvo branitelja: Sastanak predstavnika nadležnih tijela Hrvatske i Srbije o osobama nestalim u Domovinskom ratu

facebook komentari

Continue Reading

Reagiranja

Kako se „znameniti“ (K)ante Tomić još uvijek prežderava vrhnjem, a kad će mu vrhnja nestati – ne zna se!

Published

on

Izdvojeno mišljenje Siniše Posarića nakon dvije godine od zanimljive pritužbe HND-u

Moji dušobrižnici koji uporno misle da na nekoje događaje doslovno gubim vrijeme i bezpotrebno bacam ulje na vatru, a imam pametnijeg posla, sada će imati razloga za opetovano kolutanje očima, stezanje usnica i slijeganje ramenima, jer sam uporno dosadan, a oni su uporno pametniji od mene. Ma eto, kada te ljutnja spopadne zbog novinskog članka koji to nije i „novinara“ kojega načitani hrvatski ljudi ne smatraju drugčije nego ljudskim smećem, onda ipak treba reagirati uljudno pa makar to ništa ne značilo i ne urodilo nikakvim plodom. Kadikad se isplati pričekati odgovore onih koji bi se trebali ozbiljno očitovati.

Naravno, odgovorom koji je uslijedio nisam bio zadovoljan, a mogao sam uložiti i pritužbu na Odluku Novinskog vijeća časti HND-a – kad već ništa ne košta – ali nisam jer mi je i ovo bilo dovoljno! Naravno, predpostavljam da je namjesto mene podpisnik pritužbe na pisanje splitskog redikula netko od državoupravljača, možda bi ova priča svršila samo malo drugčije; novinarski klipan koji je već osjetio kantu govana na svojoj glavi u jednoj splitskoj ulici, bio bi vjerojatno simbolično kažnjen te bi i dalje nesmetano pisao drzke nebuloze poput srednjoškolskog masturbatora kojega, na njegovu žalost i bijes, djevojke u školi ne primjećuju (a to izaziva strahovite, razorne komplekse u psihi), pa se negdje mora istresti. Eto, redikul se i dalje istresa, koliko primjećujem (ne čitam to smeće), ništa mu ne fali, no, govanca sa glave ne će skinuti do kraja života, čak niti onda, ostat će u sjećanju naroda koji je uporno tražio junaka koji je „novinara“ zasuo kantom govana po glavi dok je jednoga nedjeljnog jutra srkao kavu na terasi jednoga splitskog kavotočja…

Siniša Posarić, 30. 10. 2016. – HND, HNiP
Poštovani,
U privitku je članak koji sam pronašao na portalu “Dnevno.hr”, a izvornik je objavljen u “Jutarnjem listu”:

Kako je moguće da se Anti Tomiću dopušta objavljivati tekstove prepune mržnje, rasizma i ponižavanja ratnih žrtava? Uglavnom, pokušavajući biti duhovit, satiričan što li(?), Ante Tomić je već mnogo puta dokazao samo da je običan ideološki provokator, nema to više nikakve veze s novinarstvom niti uljudnošću i sramotno je da to itko dopušta i podržava. Nitko njemu ne brani da misli i piše kako god mu drago, ali kada se bez ikakve uredničke provjere takvi neodgovorni i provokatorski članci pojave u dnevnim novinama, pitamo se s pravom kakva je to uređivačka politika? Naravno da će ovakvo što izazvati kojekakve burne reakcije, odnosno međusobne prijepore među čitateljima bez konca i kraja! Je li to nama u Hrvatskoj potrebno, imamo li pravo tražiti zabranu takvog pisanja i provociranja hrvatske javnosti? Osobno sam protiv bilo kakvih prijetnji novinarima i osuđujem takvo što, no, to ne znači da ti isti novinari (i uredništva, pače i vlastnici tiskovina i elektroničkih glasila) imaju pravo pisati bez ikakvih osjećaja, u ovome slučaju za pijetet spram žrtava partizanskih zločina po okončanju Drugog svjetskog rata te iste uspoređivati sa poginulim agresorskim vojnicima u Domovinskom obrambenom ratu!? Sve je to gnjusno, uvrjedljivo i zaista nema nikakvog smisla, a s obzirom da je taj Ante Tomić bezskrupulozan provokator, predpostavljam da se doma slatko smijulji na sve čitateljske reakcije.

Ovu pritužbu šaljem na oba društva HND i HNIP i pozivam se na svoje pravo, odnosno prema članku 43. točka 3. Statuta Hrvatskoga novinarskog društva i tražim odgovor što ćete poduzeti u s vezi s ovom pritužbom.
Uz osobito poštovanje
Siniša Posarić, vr.
——————
Saša Leković, 30. 10. 2016.
Poštovani gospodine Posarić,
Vaše pismo prosljeđujem Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva pa će Vam se Vijeće časti javiti.
Saša Leković, predsjednik HND-a
——————

Hrvatski Novinari i Publicisti, 31. 10. 2016.
Poštovani,

Ante Tomić nije član naše udruge pa nemamo nikakve ingerencije nad njegovim javnim angažmanom. Također, njegovo pisanje niti ne držimo novinarstvom, nego prozno satiričkim izričajem popularnim na novinskom i knjiškom tržištu. U tom smislu, ne možemo napraviti ništa glede njegovog diskursa.
Srdačan pozdrav – HNiP
——————
Zdenka Seles, 14. 02. 2017.
Poštovani gospodine Posarić,
Prosljeđujemo zaključak novinarskog vijeća časti po vašoj pritužbi. Ukoliko želite potpisani odgovor molim javite adresu.
S poštovanjem,
Zdenka Seleš, poslovna tajnica HND-a
Zaključak 16. sjednice Novinarskog vijeća časti, održane 26. siječnja 2017.

SINIŠA POSARIĆ, HRVATSKO DRUŠTVO ZA ZAŠTITU I PROMICANJE LJUDSKIH PRAVA vs ANTE TOMIĆ

Zahtjev Siniše Posarića i Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava za pokretanje postupka protiv novinara Ante Tomića, autora teksta „Što se točno dogodilo u Hudoj jami…“, objavljenoga u Jutarnjem listu 29. listopada 2016. godine, a preneseno isti dan na portalu direktno.hr. Ante Tomić je član HND-a.

Zaključak: Novinarsko vijeće časti većinom je glasova zaključilo (pet glasova ZA, dva PROTIV i dva SUZDRŽANA) da u navedenom tekstu novinar Ante Tomić NIJE prekršio načela Kodeksa časti hrvatskih novinara. Aleksej Gotthardi-Pavlovsky i Marinko Jurasić najavili su izdvojena mišljenja.
Obrazloženje: U prijavama se autora Antu Tomića optužuje za govor mržnje, rasizam i ponižavanje ratnih žrtava te za lažno ili nepotpuno iznošenje povijesnih činjenica. Vijeće časti nije pronašlo elemente koji bi ukazivali na govor mržnje i slične optužbe, a što se povijesnih činjenica tiče, nije na članovima Vijeća da ih tumače. Ante Tomić je u tekstu „Što se točno dogodilo u Hudoj jami…“ branio tezu da su zločini nad zarobljenicima u Drugom svjetskom ratu i oni u Domovinskom ratu jednako teški te je iznio stav o licemjerju društva koje jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira. Prijaviteljima je posebno zasmetao pojam „gnjila trupla“ u dijelu teksta u kojemu je pisao o Hudoj jami. No, kao što je i Tomić naglasio u svom očitovanju Vijeću časti, „truplo je hrvatska riječ za mrtvo tijelo, a mrtvo tijelo je organska tvar koja gnjili“. Ove prijave protiv Ante Tomića ideološke su naravi. Njegov prepoznatljiv satirični način pisanja prijavitelji su prepoznali kao namjernu provokaciju, zaključivši čak kako je tekst nastao da bi Tomić poboljšao prodaju svojih knjiga u Srbiji. Ante Tomić, prema mišljenju Vijeća časti, nije uvrijedio ratne žrtve niti se na bilo koji način ogriješio o Kodeks časti hrvatskih novinara.

Izdvojeno mišljenje Alekseja Gotthardi-Pavlovskog U prijavljenom članku autora Ante Tomića problematičnu s aspekta Kodeksa časti nalazim (samo) rečenicu koja se odnosi na Ratka Cvetnića, autora knjige „Kratki izlet“: „Jedva stotinjak stranica rastresite proze jednoga precvalog književnog debitanta, inače činovnika u zagrebačkom Savezu sportova, aklamacijom je usvojeno kao najistinitija knjiga o netom minulom ratu“. Budući da je informacija kako je Cvetnić činovnik u zagrebačkom Savezu sportova potpuno irelevantna za kontekst unutar kojega se iznosi – a to je Cvetnićev pristup pojedinim događajima Domovinskog rata, pristup koji Tomić nalazi neprimjerenim – smatram da je u toj rečenici Tomićevog članka upotrijebljena isključivo s ciljem omalovažavanja i diskriminacije Ratka Cvetnića na temelju njegovog društvenog položaja (što potvrđuje i dio jedne od sljedećih rečenica: „Domobranske crtice koje je ovaj ćato bez reda sklepao, čekajući valjda rezultate županijskog natjecanja starijih juniorki…“), čime je prekršen 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara. Ostale dijelove Tomićevog članka ne nalazim problematičnima s aspekta Kodeksa časti.

Izdvojeno mišljenje Marinka Jurasića U spornome tekstu nema govora mržnje i rasizma, ali pišući o masovnom zločinu u Hudoj jami član HND-a Ante Tomić nije obratio “posebnu pozornost, obazrivost i odgovornost” koju zahtijeva Kodeks časti hrvatskih novinara kad se piše o nesrećama, tragedijama i smrtnim slučajevima. Tvrdnju da Hrvati ismijavaju zločine nad srpskim zarobljenicima, autor “potkrepljuje” insinuacijom o reakciji čitatelja na isječke iz književnog djela Ratka Cvetnića u kojima se opisuju likvidacije dvojice srpskih zarobljenika u Domovinskom ratu. Dakle, svoje uživljavanje u književni predložak i neumjereno poopćavanje pretpostavljene reakcije čitatelja, Ante Tomić predstavlja kao stvarne događaje temeljem kojih zaključuje o odnosu Hrvata prema zločinima nad srpskim zarobljenicima. Zatim takvu svoju konstrukciju uspoređuje sa stvarnim događajem, komemoracijom stotinama žrtava zločina iz 1945. u Hudoj jami, kojoj su nazočili i visoki predstavnici hrvatske države, pa donosi zaključak o različitom odnosu Hrvata prema žrtvama zločina. Neodgovorno je i posve neumjesno staviti znak jednakosti između opisa pojedinačnih zločina iz književnog djela i stvarnog masovnog zločina. Tomićeva poruka jest da licemjerno hrvatsko društvo jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira, odnosno da se ne odnosi jednako prema zločinima. Ali, upravo je Huda jama primjer ignoriranja žrtava jer je desetljećima to bila tabu tema u Hrvatskoj pa se i danas taj zločin relativizira, što na satiričan način čini i Ante Tomić. Sudjelovanje na komemoraciji u povodu konačno dostojnog pokapanja kostiju žrtava u organizaciji Slovenije, minimum je civiliziranog odnosa.

Nikad nitko nije procesuiran zbog partizanskih ili komunističkih zločina, dok su brojni hrvatski vojnici, pa i generali, procesuirani, neki i kažnjeni, zbog zločina u Domovinskom ratu, te se ne može govoriti o ignoriranju tih zločina, osobito ne u usporedbi sa zločinima za i nakon Drugog svjetskog rata. “Gnjila trupla” jest izraz koji može poslužiti kako bi se objasnile posljedice kemijskih procesa, ali Tomić se ne bavi time, a niti može jer su nakon 71 godine tamo samo kosti. U svakom slučaju tko ima minimum civiliziranog odnosa prema posmrtnim ostacima pokojnika, bez obzira o kome je riječ, taj izraz neće upotrijebiti u kontekstu komemoracije. Stoga je očito da je sporni izraz upotrijebljen isključivo radi omalovažavanja, a tako se odnositi prema bilo čijim posmrtnim ostacima anticivilizacijski je čin kojem bi novinarska etika trebala biti prepreka u javnoj komunikaciji. I taj izraz kao i cjelokupni pristup baziran na fikciji, neistinama i uvredljivom odnosu govore da u komentiranju osjetljive teme kao što je usporedba zločina, Tomić nije pokazao posebnu obazrivost i odgovornost kakva se očekuje od člana HND-a.

facebook komentari

Continue Reading