Pratite nas

Kronika

Uhićen muškarac koji je Pupovca ‘gađao limunom’

Objavljeno

na

Zagrebačka policija privela je uz optužni prijedlog za prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira 36-godišnjaka kojeg je osumnjičila da je 28. rujna u 14.10 na tržnici Dolac bacio ostatke hrane na saborskog zastupnika Milorada Pupovca.

Riječ je, saznaje Jutarnji list, o 36-godišnjem muškarcu koji će prekršajno odgovarati zbog kršenja članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, odsnosno zbog incidenta od 28. rujna ove godine kada je u 14.10 sati saborskog zastupnika Milorada Pupovca gađao ostacima hrane.

Članak 6. Zakona kaže da “tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 350 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana”.

Uz optužni prijedlog, policija je osumnjičenog 36-godišnjaka, ističu iz PU zagrebačke, dovela na Prekršajni sud u Zagrebu.

Iako je bacanje hrane na političare, naročito jaja i rajčica, tradicija u svijetu i smatra se izrazom demokracije a bacanje hrane na političare se smatra izražavanjem stava, te iako su nedavno i neki drugi političari u Hrvatskoj poput istarskog župana Flege zasuti hranom, ovaj incident je naišao na oštru osudu svih političkih snaga u zemlji.

“Zastupnici Samostalne demokratske srpske stranke u Hrvatskom Saboru, prof. dr. Milorad Pupovac (predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Hrvatskom Saboru) i Boris Milošević (predsjednik Kluba zastupnika SDSS-a u Hrvatskom Saboru) nakon završetka saborske sjednice prolazili su pored bistroa „Amfora“ na zagrebačkoj tržnici Dolac, iz smjera ribarnice prema Trgu Bana Josipa Jelačića. U jednom trenutku Pupovac je osjetio udarac u desnu stranu tijela, od vrata do zapešća desne ruke, te u trenutku kad se okrenuo vidio je da je pogođen sa većim i manjim ostacima hrane od kojih su se neki zadržali na njegovoj odjeći (mantilu), a neki (krupniji i krući) odbili su se od njegova vrata, ramena i ruku i rasuli po tlu,” kaže se u priopćenju SNV-a.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Leševi Hrvata plovili su Savom mjesecima nakon završetka rata

Objavljeno

na

Objavio

Savom su u Slavoniji plovili leševi Hrvata još mjesecima nakon završetka rata, od proboja Srijemskog fronta u travnju 1945. sve do rujna mjeseca iste godine.

Leševi su plutali Savom još u rujnu 1945. godine,  a postoji i zapis svjedoka Božidara Ručevića o događaju na 21.9.1945., na štitarski kirvaj, piše komunistickizlocin.net

“U rujnu 1945. nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola u Štitaru, nakon duga pješačenja i umora sve od željezničke postaje Ivankovo, i to autor ovog članka kao dvanaestogodišnjak i majčina sestra učiteljica Slavica udova pravnika i suca, koji je 1943. ubijen od partizana, tada domobranski časnik Matija Jerković – došli su u posjet bliskoj rodbini na veliko veselje, ali i iznenađenje, jer su se svi putovi između sela smatrali još uvijek opasnima.

Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s naoružanom milicijom, koji su iz njih izletjeli na savske nasipe braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu svojem vršnjaku i rođaku što mogu – su izvanseoskim puteljcima ipak došli do obale Save. Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu prikazivali kao jasenovačke žrtve. Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve, jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica.“

Uz žrtve partizanskih zločina počinjenim nad hrvatskim življem valja spomenuti  i mnogobrojne civile Nijemce stradale tijekom rata i poraća. Mnogi od njih pogubljeni su u partizanskoj odmazdi ili su tijekom poraća ubijeni ili umrli u koncentracijskim logorima koje su držali komunisti.

Krvavi travanj 1945. u Slavoniji – partizani ubili osam članova HSS-a u Županji

Već polovinom travnja 1945 god., partizanske jedinice prateći njemačke i ustaške jedinice u povlačenju, prolaze kroz Županju i u mjestu ostavljaju pripadnike OZNA-e koji vrše čišćenje i uklanjanje svih nepodobnih i nepoželjnih osoba.

“Kad bi Sava mogla govoriti posvjedočila bi: u noći 14. travnja 1945. godine, na mojoj obali likvidirani su i u moje valove bačeni osmorica članova Hrvatske Seljačke Stranke. Osmorica članova zadnjeg demokratski izabranog Općinskog poglavarstva Županje. Osmorica dobrih i uglednih ljudi. To zlodjelo izvršili su novopridošli komunistički egzekutori OZNA-e, po nalogu lokalne partijske ćelije, bez optužnice i bez suda. Nemojte ih zaboraviti i neka njihova žrtva bude zalog budućim pokoljenjima.“

Taj tekst stoji na crnoj kamenoj ploči na samoj obali Save, uz obnovljenu kapelicu Srca Isusovog, a spomen je na ubijene Županjce pred kraj Drugog svjetskog rata. O samom događaju vrlo se malo zna, jer je od samog početka bio prikrivan od vladajućeg režima i odgovornih ljudi.

Što se u stvari zbilo?

Kada je probijen Srijemski front i partizanske jedinice krenule prema zapadu, pred njima su se počele povlačiti njemačke, ustaške i domobranske jedinice, a zahvaćen panikom i strahom i velik broj žitelja županjskog kraja u strahu pred zločinima partizana koji su sijali smrt, mučenja, silovanja i otmicu.

Osobito su brutalni bili partizanni koji su nadirali iz Srbije, a među njima je bio i veliki broj četnika koji su 1944. šubare zamijenili titovkama. Bio je to soj ljudi koji je osobitom mržnjom mrzio hrvatski narod, te počinio brojna zlodjela na cijelom putu te vojske od granice sa Srbijom prema Zagrebu. Sasvim drugačiji odnos imali su prema Hrvatima, na istoj fronti, Bugari i njihova vojska, čiju je dobrotu i spašavanje Hrvata opisala u svojoj vrijednoj knjizi i dokumentu jednog vremena “Ratnici milosrđa” Diana Glasnova.

 

Županja – zločinačka 8. crnogorska partizanska brigada s velikim brojem amnestiranih četnika ulazi u grad 

Dana 13.travnja nakon kraće borbe u Županju ulazi  8. crnogorska brigada, koja se tada sastojala velikom većinom od prebjeglih i preobučenih četnika, i odmah započinje sa hapšenjem svih utjecajnijih i vodećih Županjaca, prokazanih od domaćih komunista i njihovih simpatizera, a po nalogu i listi koju je izdala lokalna komunistička ćelija. Također su uhapšeni članovi gradskog i općinskog poglavarstva, svi mahom članovi HSS-a, tada najjače i najmoćnije stranke u Hrvatskoj.

Cijelu noć i dan zatvorenici su mučeni i ispitivani, bez hrane i vode, da bi 14. travnja u kasne večernje sate njih osam onako isprebijane i vezane, pod zaštitom noći bili sprovedeni Velikim krajem do Save.

Tamo su bili poredani uz sam rub nasipa i jednostavno poubijani.

Tijela su pobacana u Savu.

Te noći ubijeni su:

Ivan Balentović, rođ. 1901 g.
Mija Juzbašić, rođ. 1900 g.
Antun Bušić, rođ. 1884 g.
Josip Kunčić, rođ. 1901 g.
Nikola Nikolić, rođ. 1872 g.
Đuro Svirčević, rođ. 1921 g.
Đuro Šokičić, rođ. 1900 g.
Ilija Vincetić, rođ. 1910 g.

 

Stotine ubijenih Hrvata u selima oko Županje

Međutim, broj ubijenih Hrvata tih dana u Županji i okolinim hrvatskim selima je daleko veći jer su u mjesto na ispitivanje neprestano dovlačeni mnogi ljudi iz okolice koji su također likvidirani i bačeni u Savu. Svako selo pretrpjelo je strašna ubijanja i razaranja o čemu svjedoči i donja tablica.

Ljudi u donjoj tablici su stradali izvan borbe, u partizanskim zločinima nad civilima i zarobljenicima. U selu Bošnjaci ubijeno je čak 112 Hrvata, a sve skupa partizani su likvidirali krajem rata čak 671 Hrvata i to bez grada Županje. Treba istaknuti da je ovaj kraj i njegov istočni dio bio žrtva četničke agresije 1991. godine, kao i topovskog iživljavanja i brojnih zločina granatiranjem civila u ratu u BiH od 1992. godine nadalje.

Tablica, vidi prilog Zupanjac.net

U stupac su uvrštene žrtve partizana od mjeseca travnja 1945. i kasnije tijekom poraća sve tamo do 1947/8. godine. Većina žrtava stradala je u relativno kratkom vremenu, tijekom travnja, svibnja i lipnja 1945.g. dakle u zadnjih mjesec i pol dana rata i poslije tijekom masovnih likvidacija nakon predaje oružanih snaga NDH na Bleiburgu. Sa masovnim likvidacijama nastavilo se i tijekom „križnog puta“. Godinama po završetku rata OZNA je nastavila sa lovom na  „narodne neprijatelje“ ali više nije bilo tako masovnih pogubljenja.

Stradali iz tablice ubijeni su u odmazdi, dakle ubijeni su izvan borbe.

U popis nisu pribrojane žrtve partizana ubijene od početka rata do travnja 1945. godine, kojih je bilo mnogo.

A danas neki dušmani bez srca i morala pokušavaju, nakon 45 godina tajenja ovih zločina i zabrane čak i govora o njima, zabraniti Hrvatima da oplakuju i komemoriraju svoje žrtve u genocidu koji je izvršen nad hrvatskim narodom 1945. godine!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Sutra, 24. travnja, će se navršiti 26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići u općini Travnik. Ti zločini opisani su u dokaznom materijalu koji se nalazi u sudskom spisu predmeta Blaškić na haškom sudu, i o tome možete pročitati na stranici 53. na ovom službenom linku haškog suda:

http://icr.icty.org/…/NotIn…/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Tu možete vidjeti da su ljudi klani nazubljenim mesarskim lancima, da su im vađene oči i slične stravične stvari koje zdrav um teško može i zamisliti.

Posebno je zanimljiv slučaj ubojstva dva rođaka, Tihomira i Vlade Pavlovića. Kako bi opravdali svoje gnjusne zločine muslimanski vojnici su izmislili da su rođaci držali oružje i time bili legalne mete vojnog napada, ali je u daljnjem tijeku suđenja dokazano da su isti pripadali kršćanskoj sekti “Jehovini svjedoci” kojima vjera zabranjuje držanje i nošenje bilo kakvog oružja. Jedan od počinitelja tih gnjusnih zločina, Hamid Malenković je iz sela Mehurići kod Travnika, a to selo je poznato kao prva baza mudžahedina koji su posredstvom iranske revolucionarne garde i pod krinkom “humanitarnih djelatnika” stigli u BiH. To je i danas, uz nešto poznatiju Gornju Maoču najjače uporište vehabista i salafista u BiH.

Kako se Iranska revolucionarna garda krila u BiH?

Pa imate mudžahedinski zločin u selu Čukle u općini Vitez opisan na stranicama 60. – 61. na gornjem linku.
Dekapitaciju najmanje devetorice Hrvata opisao sam u jednom stausu jučer, tako da ću sad samo ponoviti referencu, a to je stranica 177. također na gornjem linku.

Dva svjedoka u predmetu Delić u Haagu potvrdili su da mudžahedini nisu primali zapovjedi od nikoga osim od emira (vođe) a to je bio Abu Maali, koji je već tad na listama UN-a bio označen kao terorist.  (izvor: https://www.youtube.com/watchv=XphGE7KJAi0&t=2m39s)

Isto tako, isti svjedoci potvrdili su da mudžahedinski emir nije primao zapovjedi ni od koga osim od Alije Izetbegovića.

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću u čast, prošli je tjedan postavljena izložba u Zagrebu. Vi nigdje nećete naći navod koji pokojnog predsjednika Tuđmana ni na indirektan, a kamoli na ovako direktan način kao Izetbegovića povezuje s nekim zločinom, ali pokušajte zamisliti da se doktoru Tuđmanu koji je realno gledajući, spasio državu BiH, održi izložba u Sarajevu a onda još da tamo nazoči Miroslav Tuđman i da drži slovo u ratu u BiH kao što je to Alijin sin Bakir učinio u Zagrebu?

A sad zamislite ovo: Taj Bakir je još i dobar kakvi su ovi ispod i oko njega. Zašto to govorim? Organizator ove izložbe u Zagrebu je islamski radikal Armin Hodžić, čelnik SDA Hrvatske kojem sami članovi SDA osporavaju legitimnost. Osim toga, taj Hodžić je poznat po ponavljanju one prijesne i neprobavljive laži da je ” 25 000 Muslimana branilo Hrvatsku 1991.”.

Ali, to nije sve. Gledao sam “Otvoreno” na HTV-u povodom pravomoćne presude Karadžiću. U studiju su među ostalim sjedili profesor Ivo Lučić i nekakav navodni predsjednik udruge Muslimana branitelja RH. I taj predstavnik te udruge je rekao, obraćajući se prof. Lučiću, da je 30 000 Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” branilo RH od velikosrpske agresije.

To što je dokumentirana, notorna i neoboriva činjenica da je po popisu stanovništva u RH 1991. godine živjelo oko 64 tisuće Muslimana (odbijte od te brojke žene, djecu i starce pa razmislite koliko takve teze drže vodu) takvima koji se razbacuju tim bezočnim lažima ne znači ništa. Kao ni službeni dokument MORH-a u kojem stoji da je RH branilo 928 Muslimana.
U donjem linku stoji izjava Bakira Izetbegovića:

“Branili su je apsolutno kao svoju domovinu. Ako uzmete da je 10 000 vojnih obveznika bilo Bošnjaka, a više od 1500 poginulo ili teški invalidi znači da je ne svaki deseti poginuo nego i preko toga braneći Hrvatsku. Nadam se da će Hrvatska uvijek imati u vidu tu činjenicu kada se odnosi prema Bošnjacima, smatra Izetbegović.”

Kako sad to, od 25 tisuća pa preko 30 tisuća koji su branili došli smo do “10 tisuća vojnih obveznika”? I ta brojka je laž, istina je da je 10 tisuća Srba branilo RH a Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” je bilo manje. I ova brojka o “1500 poginulih i teških invalida” također je laž.
Taj predsjednik udruge obraćajući se prof. Lučiću rekao je i da je “najveća greška bila što se muslimansko-hrvatski sukob dogodio”. Naravno, nije rekao zašto su Muslimani koji su tek kasnije postali “bošnjaci” napali Hrvate, jer da nisu napali taj se rat ne bi uopće dogodio.

Teza Alije Izetbegovića “Ovo nije naš rat” izrečena je u direktnom televizijskom obraćanju dana 6. listopada 1991. godine u trenutku kad su agresori iz užičkog i podgoričkog korpusa tzv. JNA porušili, popalili i opljačkali općinu Ravno,. a tamošnje žitelje pobili ili protjerali metodom brutalnog etničkog čišćenja. Sve se to odvijalo u sklopu napada na Dubrovnik, a općina Ravno nalazi se u BiH i to je neoboriva činjenica.

Kako onda može trenutni predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović tvrditi da to nije njegov rat a ubijaju se i protjeruju građani BiH s teritorija BiH a njihova imovina se pljačka, ruši i pali?

Pokušaj svođenja tog obraćanja, a koje je u duhu “historijskog sporazuma” između Muslimana i Srba kojeg su 2. kolovoza 1991. potpisali Radovan Karadžić i Muhamed Filipović u ime Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića na tezu da je time zapravo Alija poručio bosanskim Muslimanima da se ne odazovu na moblizaciju tzv. JNA teško pije vodu.

U Zagrebu otvorena izložba “Predsjednik izbliza” o Aliji Izetbegoviću

Prema povjesničaru Davoru Marijanu, oko 30 tisuća Muslimana iz BiH sudjelovalo je pod plaštom tzv. JNA u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Bizaran detalj je da je najveći odaziv na mobilizaciju bio na području općine Prijedor. A onda su tom istom Prijedoru Srbi “zahvalili” genocidnim pokoljem u travnj 1992. godine, ma koliko haški sud tvrdio da to nije genocid. Po mnogim ozbiljnim analitičarima ali i po međupresudi po podnesku Radovana Karadžića koje je donijelo žalbeno vijeće pod predsjedanjem suca Theodora Merona, zločin u Prijedoru ima va obilježja genocida, a masovna grobnica Matijašica veća je od ijedne nađene u okolici Srebrenice.
Pitanje je zašto Bakir Izetbegović, a koji je, ponavljam, u usporedbi s alternativama još i dobar, o tome šuti?

Možda zato jer mu je otac prodao Srebrenicu u zamjenu za Ilijaš i Vogošću, a o čemu su posvjedočili Muhamed Filipović, Sefer Halilović i ratni zapovjednik policije u Srebrenici Hakija Meholjić, što možete vidjeti na ovom linku:

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću održava se izložba usred Zagreba? Dok će njegovi sljedbenici govoriti kako mi Hrvati nismo tolerantni, štoviše optuživat će nas da smo genetski zločinci udruženi u UZP.
Sapienti sat!

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari