Connect with us

Komentar

Uhljebništvo – mlinski kamen oko narodnog vrata

Objavljeno

on

Svako malo u novinama možemo pročitati da je osnovno pitanje političkog uspjeha na izborima pitanje gospodarske strategije. Kažu nam novinari da te strategije nema, da stranke ne znaju kako izvući državu iz sve većeg duga, a narod iz dužničkog ropstva. Šefovi stranaka i njihovi pobočnici to niječu, svako malo imamo izjave da političke elite znaju i mogu, da za to imaju i volje, snage, odlučnosti i naravno pameti.

[ad id=”68099″]

Kao intelektualno, ali ne i svjetonazorski, neovisni promatrač političke scene, ja sumnjam u te izjave i pitam se odakle naši politički moćnici skupe toliko pouzdanja u svoje političke šegrte, partnere i stručnjake. Čak i površni pogled na strategije otkriva da je naša gospodarska strategija usko povezana s porezima, EU fondovima i drugim vrstama jasala, a ne s reformama zaostalog komunsitičkog sustava, demografiji, kreativnosti i slobodama. Mi očekujemo da će naše gospodarstvo rasti jer će netko drugi biti kreativan i pribaviti nam novaca. Grčki poučak je već bila moja tema.

millstone02Zašto Hrvati do sada nisu uspjeli od prekrasne zemlje i naroda, naučenog na odricanja, napraviti malu Švicarsku, nego malu Anadoliju, državu iseljavanja umjesto države useljavanja treće i četvrte generacije dijaspore? Kako to da se izraelska dijaspora naseljava u državi pod stalnom ratnom uzbunom, a u Hrvatsku ne dolaze ni oni najvatreniji? Židovi grade državu umjesto da država gradi njihovu karijeru.

Razloga ima mali milijun, svatko će naći neko opravdanje, ali ćemo malo dubljom analizom lako zaključiti da ovoj situaciji najčešće kumuje opći mentalitet, stanje, klima koja vlada u državi i narodu. Tu klimu možemo nazvat uhljebništvom.

Pođimo od onih koji bi naciju trebali spasiti, izvući nas iz problema. Na stranu paradoks da nas baš ti isti spasitelji dovode u probleme. To je neka druga priča.

Ako malo proanliziramo listu imena, stručnjake i eksponente s televizijskih ekrana, bilo u gospodarstvu bilo politici, onda ćemo lako utvrditi da se radi o ljudima koji se odavno frigaju u različitim političkim tavama. Već su i pregorili, ali nam ih serviraju kao friško jelo. Zbog tih imena i njihovog pedigrea optimizam naših političara je neosnovan. Mnogi od aktera su falš karte izvučene iz balavog rukava, kojim su prije njih neki drugi partijski šefovi brisali svoja balava usta.

Razlike među strankama skoro da nema. Eksperti, stručnjaci, spasitelji, ministri i šegrti svih naših stranaka i strančica imaju jednu zajedničku karakternu crtu: svi oni su plod uhljebničkog mentaliteta i uguznog sustava, a taj sustav na jasle pušta samo podobne, neglasne i pokunjene magarce, ovce ili telad.

Mogli bismo reći da je tako u velikim strankama, ali nažalost nije. Nove i male strančice nemaju drugačiji način funkcioniranja. Dovolno je da stranka ima predsjednika i sedam članova. Petorica će se šefu uvuć u guzicu, jednoga će isključit, a jedan će sebe proglasit nestranačkim stručnjakom.

Takvu vrstu ljudi možemo nazivati uguzima, parazitima, jaslašima, nabiguzičinama, dodvoricama, pijunima, lobotomiziranim intelektualcima ili jednostavno hemeroidalnim glistama. Kako god da ih nazovemo pogodit ćemo u sridu.

Uhljebi i uguzi su standardna vrsta populacije u političkom salonu. Oni se uvlače šefovima i potrčkalima tako dugo dok je šefova guzica na fotelji, dovoljno otvorena da i najdeblji korisnik državne kartice u njoj nađe svoje mjesto. Kad šef spadne s fotelje, kad udobnu talijansku kožu zamijeni tvrdim slavonskim hrastom u nekoj ćeliji, ili nestane u anonimnosti, onda ti uguzi naciji i javnosti objave da oni nisu bili paraziti u šefovskom dupetu. Upravo suprotno, oni su svojim negodovanjem pravili nemir u šefovoj stražnjici, a to je na kraju krajeva rezultiralo primoranim odstupanjem ili nestankom lopova.

Politički paraziti i uguzi su standardna pojava, oni su u politici modus operandi, uguzništvo je, izgleda, jedini način napretka u političkoj karijeri.

Uguzništva ima svugdje, u Crkvi, u komorama, kod Nijemaca i kod Francuza. Određeni postotak uguza je čak i bitan da bi i sposobni imali motivaciju da postanu političari. Problem nije u samoj pojavi per se, problem je u epidemiološkim razmjerima koji prijete uništenjem hrvatskog naroda.

Uguzništvo i uhljebništvo nije specifično samo za političke parazite i nesposobne šegrte, koji nam obećavaju da će izgraditi nacionalni dom.

Problem hrvatskog naroda je što je uhljebništvo mentalna okosnica velikog dijela stanovnika naše klimave države i našeg napaćenog naroda. Još od raspada austro-ugarske monarhije, možda i od prije, na ovom prostoru uhljebništvo je bilo modus vivendi. Turci su za poturčivanje davali plugove i određivali niže poreze, jugosrbska žadarmerija je svojim slugama i uhljebima davala pozicije u državnoj službi i besplatnu odjeću. Tito i njegova šumska bratija su uhljebništvo doveli do savršenstva. Dobivanje državnog posla, državni stančić sa zidovima koji ni prdež proletera ne mogu izdržati, a da se ne zatresu, bili su i ostali san poštenog radnika, koji ne voli komunizma, al je bio mali kotačić koji ga je održavao na životu. Žalopojke za blaženim vremenima jugoslavenske diktature su žalopojke za proleterskim i sindikalnim svinjskim polovicama, za navodno sigurnim radnim mjestima i državnim stanovima.

Taj mentalitet uguzništva i očekivanje da će država i politika osigurati egzistenciju je zadržan do dana današnjeg.

No, čak ni to nebi bio problem kad bi barem hrvatski intelektualci, nacionalisti, poduzetnici ili mladež imali dovoljno energije da se suprotstave tom mentalitetu i da konačno otkriju snagu slobodnog života, vjere u vlastiti narod i kreativnost.

Nažalost i taj dio populacije je kapilarno premrežen tim mentalitetom, tako da je skoro nemoguće pronaći inteletkualnu grupu ili društvenu skupinu za koju bi se moglo reći da svoju sigurnost ne gradi na mentalitetu uhljebljavanja, državnih jasala, poslušništva i sagibanja glave pred vlastitom ideološkom ili interesnom hijerarhijom.

Jedini, koji u zadnje vrijeme uporno drže nacionalni barjak slobode, su protestanti iz Savske, al i među njima je bilo pokušaja razbijanja pomoću uhljebničkih zalogaja. Srećom ekipa iz Savske se ne da. 🙂

Najveći broj navodnih intelektualaca ovisi o državnim ili partijskim poslovima, oni su uglavnom na državnim jaslama i jedva sklapaju kraj s krajem. Malo tko od njih je završio školu u slobodnoj državi i na stvarno slobodnom sveučilištu. Većina naših intelekualaca je odgojena u modelu samocenzure i divljenja vođama. Slobodno razmišljanje je njima opasna avantura.

Čak i kad kritiziraju jednu opciju oni to rade da bi si napravili malo više mjesta u drugoj guzici, onoj koja trenutno ima više hranjivih tvari u opticaju.

Postoje i oni koji kritiziraju svaku opciju, članovi obskurnih udruga i uguzi nekih stranih guzica, o njima bi bilo šteta i pisati jer takve je najbolje nahraniti laksativom.

Hrvatski intelektualci su često članovi svih mogućih udruga, stranaka ili komisija, mnogi ne žive više od toga da pomažu svom narodu nego od toga da opravdavaju političke nesposobnjakoviće, tako dugo dok ovi sjede u foteljama, ili imaju izgleda da će uhvatiti kakvu fotelju.

Slobodno razmišljanje, prosuđivnaje u interesu naroda i države, odgovornost naspram vlastite intelektualne i nacionalne pripadnosti, od nižeg je interesa u odnosu na kolektivne prohtjeve onih koji drže katalog dopuštenih i nedopuštenih misaonih pomaka.

Kao u kazalištu lutaka, hrvatska inteligencija je prihvatila ulogu marioneta. Oni su tu da opravdaju očite zablude, lopovluk, izdaje i put prema provaliji. Po svoju pamet, mnogi, odlaze kod dresera koji ni pridjev hrvatski ne znaju napisati bez pogrješke, kod onih kojima je socijalna politika iscrpljena čim socijalno osiguraju svoje parazite.

Gospodarstvenici su četvrta skupina koja je naučila da se bez uhljebničkog mentaliteta i državnih jasala skoro pa ne može napraviti ozbiljan posao. Pogledajmo samo te renomirane hrvatske priče o uspjehu. Ako se ne radi o dijasporcima ili statističkim izletima, onda su to skoro uvijek osobe i tvrtke koje su povezane s državom i partijskim interesima, najviše nastali u privatizaciji ili kao potomci zločinačke jugoelite. U takvoj mreži ovisnosti crknut će i najvitalniji nacionalno i gospodarski samosvjestan poduzetnik. Njemu preostaje samo spoznaja da ima tri mogućnosti: postati dio krvotoka, propasiti ili se iseliti.

Na kraju ove uguzničke i uhljebničke priče ostaje nam pitanje smisla i koristi za narod i političke stranke, koje ovakav mentalitet potpomažu.

Narod od ovakvog mentaliteta ima ogromne štete, čak i onda kad tetkinog maloga uvali na kakve državne jasle. Uhljebi nisu kreativni, oni su paraziti, oni žderu dok domaćin ne crkne, neki čak i nakon toga. Domaćin parazita je u ovom slučaju narod, hrvatski narod!

No, koja je posljedica za političke stranke i državu?

Uhljebništvo i uguzi su smrtna osuda za svaku stranku, za svakoga političara.

Zar Sanadera nisu koštali njegovi mali ježići koji su onako bodljikavi bili u njegovoj utrobi? Čak je i Jugoslavija propala jer su jugofašisti požderali jasle na kojima su živjeli.

Uhljebništvo je smrt za svaki narod, za državu, za stranke, a na kraju krajeva i za same uguze ili uhljebe. Kad tad domaćin, narod, država, crkne. Dovoljno je pogledati grčku tragediju da bismo spoznali što nas čeka.

Stranke i političari, koji se hvale mnoštvom stručnjaka koji nemaju svoje nego partijsko mišljenje, uskoro bi se mogli naći u neugodnoj situaciji. Današnji uguzi i paraziti će, kod neuspjeha, samo promijeniti guzicu ili domaćina.

Uguzi i uhljebi nisu naučili misliti ni na koga osim na sebe i svoje interese. Za te interese oni će šutjeti, pljeskati, čistiti smeće i naguziti se, ako zatreba. Oni nisu kreativni jer je kreativnost prepreka njihovoj karijeri.

Nemišljenje je osnovna prednost u odnosu na one koji su kreativni, nacionalno odgovorni i slobodni. Za njih je to samo lažna prednost jer i državnih tvrtki i pozicija je do sada bilo dovoljno, ali vjerojatno ne zadugo.

Ako se u jasle ne stavlja novo sijeno, ako se ne obrađuju polja i livade, ako nitko ne kosi i ne promišlja o novim rješenjima, onda će kad tad doći trenutak u kojem je omjer žderača i punjača nepovoljan.

Kad se u društvu ili državi stvori previše onih koji ne misle, nego slijede, kad je više onih koji otvarju usta od onih koji otvaraju perspektive, onda nije daleko trenutak kad će nas intelektualni, nacionalni ili socijalni slijepci na čelu, ili na krilu, sve zajedno survati u provaliju.

P.S. Mala napomena za one koji će misliti da riječ “uhljeb” nije hrvatska.

Prije pisanja ovog teksta sam se raspravljački i stručno informirao i dobio potvrdu da je “uhljeb” izvorna hrvatska riječ, pa molim da izostavite jezične poučke u komentarima. Hvala!

Vinko Vukadin / kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari