Pratite nas

Analiza

Ujedinjenje (ni)čega?

Objavljeno

na

Nakon izbornog debakla SDP-a, lider te stranke Zlatko Lagumdžija pozvao je Željka Komšića i njegovu Demokratsku frontu, zatim Ivu Komšića, Miru Lazovića i druge drugove, koje je otjerao iz Partije, na „ujedinjenje socijalademokracije u zemlji“.

Odgovor relativnog dobitnika na nominalno lijevom bošnjačkom političkom spektru Željka Komšića na poziv političkog davljenika Lagumdžije bio je očekivan- „poštenim SDP-ovcima vrata DF-a su uvijek otvorena“. Drugim riječima, Komšić je svom političkom ocu poručio- daleko ti kuća od moje bila.

Poziv na „ujedinjenje socijaldemokracije“ u zemlji potom je upućen sa sesije sarajevskog „Kruga 99“, uz obrazloženje dr Dubravka Lovrenovića, kako „od toga ovisi sudbina zemlje“.

Ako socijaldemokraciju u BiH treba spašavati, „da bi se spasila BiH“, onda to pretpostavlja činjenicu da je ona postojala u BiH, a da ju je ugrozilo to što su se protagonisti te ideje na ovim izborima razjedinili, pa ih sad treba ujediniti i spasiti zemlju.

Je li u BiH uistinu od rata na ovamo postojala socijaldemokratska politička opcija, ili samo stranka koja je svojim nazivom ( SDP) stvarala privid postojanja socijaldemokratske alternative? I, je li SDP BiH kao, kako se tvrdi, utjelovljenje socijaldemokracije spašavao i ujedinjavao zemlju, ili je razjedinjavao i gurao u ambis?

Podsjetimo se najprije kako je suština socijaldemokracije ostvarenje države socijalne pravde, socijalne jednakosti i solidarnosti.

Socijaldemokratske stranke u zemljama zapadne Europe svoju ideju, kad osvoje vlast, materijaliziraju tako što kroz mjere porezne i socijalne politike snažnije oporezuju krupni kapital i bogataše i proračunski novac izdašnije nego desničari, koji su naklonjeniji krupnom kapitalu, usmjeravaju radnicima i siromašnijim slojevima društva , kako bi smanjile drušvtenu nejednakost. Europske socijaldemokratske stranke su na strani radnika, bore se za njihova veća prava, na uštrb kapitalista.

Za razliku od komunista koji su nas u socijalizam, vidjeli smo kakav, uvodili revolucijom, nasilnim rušenjem i preuzimanjem vlasti, socijalisti i socijaldemokrati vjeruju da se do socijalističke države, ili do države socijalne pravde i blagostanja, kao njihovog ideala može doći evolucijom.

Socijaldemokracija, također, uključuje i solidarnost sa žrtvama nepravde i nejednakosti i ne negira nacionalne identitete.

Za razliku od europskih socijaldemokratskih stranaka, SDP BiH nije nastao na ideji socijaldemokracije, već tako što su bosanskohercegovački komunisti samo promijenili ime stranci, a zadržali komunističke ideje i mentalitet. SK BiH postao je SDP BiH

U međuvremenu je SDP izgubio legitimitet bosanskohercegovačke stranke jer njihov politički doseg gotovo da ne prelazi okvire jednog nacionalnog korpusa, tronacionalne BiH, iako čelnici te stranke to odbijaju prihvatiti, insistirajući i dalje na tome da je njihova Partija multietnička.

Osim pridjeva bosanskohercegovački SDP je, de facto, izgubio i legitimitet socijaldemokratske stranke. Uostalom, lider ove stranke Zlatko Lagumdžija, ničim izazvan, u predizbornoj kampanji, sam je odbacio socijaldemokraciju vičući kako je SDP- „Titova partija“. A Tito je kao što znamo bio na čelu Saveza komunista Jugoslavije, a ne neke socijaldemokratske stranke. Istina, Lagumdžija je u pokušaju spašavanja onog što se još spasiti može, u predizbornoj kampanji, u pomoć pozvao i Boga, ali Bog ga, izgleda, nije čuo.

Elem, osvrnemo li se na proteklo četverogodišnje razdoblje vlasti SDP-a, nominalno socijaldemokratske stranke, u F BiH i BiH, nećemo vidjeti ni „S“ od socijaldemokracije, za kojom u Sarajevu suze rone.

Bolje reći socijaldemokratska alternativa, nacionalsitima, kako se u nas ustalio naziv za narodne ili stranke desnog centra, manifestirala se kroz kombinaciju komunizma,autokratizma, šovinizma i lopovluka.

Krenimo redom u argumentiranju ove tvrdnje. Najprije, Lagumdžijina Socijaldemokratska Partija na vlast je došla na nezakonit način pučem ili državnim udarom, što je potvrdila nadležna državna institucija- Središnje izborno povjerenstvo BiH- dakle, ,revolucionarnim metodama“, što je svojstveno komunistima, a strano socijaldemokratama.

SDP BiH , s dominantno bošnjačkim biračkim članstvom i biračkim tijelom, uspostavio je ideološki nekompatibilan savez s, kako su ih do jučer zvali bošnjačkim nacionalistima“- Strankom demokratske akcije, kako bi nametnuli političku volju drugom narodu, čije izabrane pradstavnike nisu uključili u vlast, čime su, umjesto socijaldemokracije manifestirali hegemonizam i šovinizam prema drugoj nacionalnoj zajednici, što je također nespojivo sa socijaldemokracijom.

Uz to, ne samo da je izostala njihova solidarnost sa žrtvama nepravde i nejednakosti, već su i sami Lagumdžijini socijaldemokrati održavali postojeće i generirali nove nepravde .Umjesto ujedinjenja zemlje u različitosti oni su je još više razjedinili i doveli na rub raspada.

U razdoblju vladavine SDP-a u Federaciji BiH društvene nejednakosti se nisu smanjile, već upravo suprotno- povećan je broj siromašnih, dok su vladajući i njima bliski kapitalisti, sumnja se, u mnogim slučajevima, i na nezakonit način, uvećali svoje bogatstvo- što je, također, u opreci sa socijaldemokracijom.

Autokratsko vođenje SDP-a i upravljanje državnim strukturama gdje su njegovi ljudi bili postavljeni, karakterizira proteklo četverogodišnje razdoblje vladavine Zlatka Lagumdžije, -to gotovo nitko ne osporava

Toliko o socijaldemokraciji Lagumdžijinog SDP-a.

No, reći će te nije SDP- Zlatko Lagumdžija? Uredu, postoji li netko tko se nije slagao s Lagumdžijom? Odgovor je postoji- Željko Komšić- čovjek zbog neslaganja otišao iz SDP-a i osnovao stranku kontradiktornog naziva- Demokratska fronta, koja je, na izborima, SDP-u oduzela polovicu nazovi lijevih birača na bošnjačkoj političkoj sceni?

Je li, dakle, DF ta socijaldemokratska alternativa propalom SDP-u? Hoće li, možda, u toj stranci „propupati“ socijaldemokracija?

Teško je u topo vjerovati, ako znamo kako je na čelu ove stranke čovjek, koji je produkt SDP-a, a njegov DF – SDP-ov derivat. Ne zaboravimo, Komšić je simbol SDP-ovog gaženja političke volje naroda u kojem SDP ima zanemarivu podršku- što se može okarakterizirati kao, ponovimo, hegemonizam i šovinizam. On se nikada nije pokajao, niti ispričao zbog toga. Dapače, u tome i dalje ne vidi ništa sporno.

Kad smo već kod simbola, iako Komšićeva stranka- Demokratska Fronta – u vizualnom identitetu ima narančastu boju, Komšić u svom uredu u Predsjedništvu BiH i dalje drži sliku crvenog Josipa Broza Tita, simbola totalitarnog komunističkog režima, a ne nekog socijaldemokratskog mislioca, ili vođe- recimo Willyja Brandta.

Može li se, možda, iz njegovih izjava vidjeti odmak od stavova SDP-a, kako bi se Demokratsku frontu moglo smatrati istinskim utočištem lijevih ideja.

Dok je bio u SDP-u Komšić je zapamćen po izjavama tipa: -„Šta, jel ja to nisam Hrvat, ako su me Bošnjaci birali, jel to hoćete reći?“, „Koštunica bi mogao dobiti po prstima, dirne li u BiH“.

Kad je sa svojom Demokratskom frontom krenuo u predizbornu kampanju njegova najupečatljivija izjava, kojom je biračima preporučivao svog kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva Emira Suljagića, poznatog po nasilju prema svojoj bivšoj supruzi Belmi -glasila je : Vaki je, naki je, a čovjek spreman poginuti za ovu zemlju? I nevalja vam Emir. Pa šta hoćete, vi?.

A Emir se zalagao za tipično socijaldemokratsku ideju- građansku BiH i princip jedan čovjek- jedan glas, koji bi eliminirao jednakopravnost tri naroda i osigurao vladavinu najbrojnijeg Emirovog, nad malobrojnijim Komšićevim narodom.

Možda se netko nadao kako će socijaldemokratskim idejama Komšić zasuti javnost nakon izbora, na kojima je osvojio glasove polovice bošnjačkih nazovi lijevih birača. Kad ono Komšić u „socijaldemokratskom stilu“ poruči: „Dragan Čović od nas nikad neće dobiti treću izbornu jedinicu“. Nemojte mi, sada, samo reći, pa nije Željko Komšić i pridruženi mu Emir Suljagić- Demokratska fronta.

I sad bi ujedinjenje Zlatkovog SDP-a i Komšićevog DF-a trebalo predstavljati „ujedinjenje socijaldemokracije u zemlji“ . I, od toga bi trebala ovisiti sudbina naše zemlje. Što bi narod rekao: Gluho bilo.

Piše Milan Šutalo: HMS.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Neven Pavelić – Analiza aktualne političke situacije (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Analiza aktualne političke situacije, potpora političkim strankama, predsjednička kampanja, štrajk učitelja i ultimatum HNS-a i šef inspekcije Andrija Mikulić u kampanji. Gost Studija 4 HRT-a bio je glavni urednik Hrvatske danas Neven Pavelić.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

GODINU DANA MANDATA SEJDE KOMŠIĆA Politička štetočina i jeftini velikobošnjački populist

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je na današnji dan 2017. godine i po treći put bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U izbornoj noći Hrvatima u BiH rekao je kako je “njihov predsjednik, bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, a tijekom prve godine mandata najavljivao borbu za ukidanje konstitutivnosti i zalaganje za koncept – jedan čovjek – jedan glas. Sastajao se uglavnom s bivšim visokim predstavnicima i bivšim predsjednikom Hrvatske, Stjepanom Mesićem. Smijenio je hrvatske veleposlanike koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatske općine otkazale su mu gostoprimstvo, te je postao “persona non grata”. Hrvatska javnost u BiH naziva ga Sejdom Komšićem, po uzoru na albanskog Sejdu Bajramovića. Pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH gotovo svakodnevno vodi medijske ratove s Hrvatskom i Srbijom, te izaziva diplomatske skandale. Dnevnik.ba donosi kratak pregled prve godine Komšićevog mandata u državnom vrhu…

“Naš ustavni sistem je takav da mi je omogućio da se ovdje nađem. Nemate razloga za strah i brigu. Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne”, bila je to prva poruka Željka Komšića Hrvatima u BiH, a osobito onima u Središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, kako je sam istaknuo.

Tim se riječima, po treći put bošnjačkim glasovima nametnuti Komšić, obratio onima koje bi trebao predstavljati u Predsjedništvu BiH. U izbornoj noći, 7. listopada, 2018. godine dok je Središnje izborno povjerenstvo zbrajalo i zadnje biračke listiće, bilo je posve jasno da je Komšić i treći mandat dobio zahvaljujući bošnjačkim glasovima i potiranjem izborne volje hrvatskog naroda u BiH, odnosno, Federaciji BiH.

“Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne” 

Komšiću je ovo treći mandat u Predsjedništvu BiH, i po treći put je bošnjačkim glasovima dospio u fotelju hrvatskog člana državnog vrha. U međuvremenu, relevantna hrvatska javnost u BiH nazvala ga je “Sejdom Komšićem” po uzoru na Sejdu Bajramovića, čelnika Albanaca koji je, ustvari, bio lutka na koncu velikosrpske i unitarističke politike Slobodana Miloševića, jugoslavensko-srpskog devastatora i tvorca ratova na teritoriju bivše Jugoslavije.

Komšićeva predizborna kampanja bila je šovinistička i nacionalistička:prijetio je okretanjem mitraljeza prema zapadnom Mostaru, konstatirao kako bi “Hrvatima ukinuo konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”, a vrhunac je bila degutantna i seksistička parola njegovih pristaša iz Demokratske fronte u Tuzli na predizbornom skupu “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja”.

Fenomen Komšić nastao u Daytonu: Jozo Križanović, Ivo Miro Jović, i Komšić – treći put 

O Komšiću su godinama pisali brojni znanstvenici, sveučilišni profesori, povjesničari, novinari, analizirali prirodu njegovog političkog ponašanja i karaktera, ideološko-politički habitus kojem pripada, pa je uslijed svih tih  analiza i tekstova stvoren i konstrukt – fenomen Komšić koji simbolizira preglasavanje Hrvata u BiH – nametanje političkih predstavnika Hrvatima bošnjačkim glasovima.

Međutim, politička povijest BiH pamti i “komšiće” prije Željka Komšića, odnosno, i druge političare koji su bošnjačkim glasovima, bilo na izborima, bilo kroz Parlament BiH, dospjeli u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Takav politički scenarij na snazi je od Daytonskog mirovnog sporazuma i to nisu  nikakve mudrolije bošnjačke političke elite nego isključivo važeći zakonski propisi koji im takav inženjering omogućuju. Hrvatsko političko izaslanstvo 1995. godine dalo je kroz Dayton suglasnost OSCE-u  da izradi Izborni zakon BiH prema kojem je Federacija BiH, zajednički hrvatsko-bošnjački entitet, jedna izborna jedinica iz koje dva naroda biraju hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, odnosno da se Hrvat i Bošnjak za Predsjedništvo BiH biraju s teritorija Federacije BiH.

Incident je legitiman izbor hrvatskog člana Predsjedništva 

Rezultat je posve jasan: kroz sve ove godine legitiman izbor hrvatskog člana državnog vrha je uvijek bio gotovo pa politički incident, a nametanje bošnjačkim glasovima, gotovo pa pravilo. Prije samog Željka Komšića, bošnjačkim glasovima u Parlamentu BiH nametnut je Jozo Križanović (Alijansa, 2002. – nakon smjene Ante Jelavića) i Ivo Miro Jović (2006. bošnjačkim glasovima, također, u državnom parlamentu, nakon smjene Dragana Čovića, a uz asistenciju HDZ-a BiH).

Od Gojera do Komšića 

Također, da SDP, samoprozvana ljevičarska stranka velikobošnjačke orijentacije, a čiji je Komšić bivši član, oduvijek gaji takve aspiracije zahvaljujući Izbornom zakonu i Daytonu, dokazuje i činjenica kako su 1998. godine za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kandidirali redatelja Gradimira Gojera koji je  tada osvojio više od  100 tisuća bošnjačkih glasova.

Osim Gojera, međunarodna zajednica tada je isturila i Krešimira Zubaka, predsjednika Nove hrvatske inicijative. Zubak je, tada, dobio oko 40 tisuća glasova, a međunarodni su mu voždovi, planirali i usmjeravanje bošnjačkih glasova jer je tada bilo jasno kako će Alija Izetbegović (SDA) pobijediti u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Ipak, Ante Jelavić tada je pobijedio s gotovo 200 000 hrvatskih glasova što predstavlja najveću pojedinačnu (hrvatskim, a ne bošnjačkim glasovima), ali i HDZ-ovu, stranačku pobjedu u BiH ikad.

Osvojio više glasova nego Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH 

Ilustracije radi, Željko Komšić je osvojio 225.500 bošnjačkih glasova, a Šefik Džaferović, SDA-ov kandidat u utrci za bošnjačkog člana i žestokoj konkurenciji, manje od Komšića, 212. 581 bošnjački glas.

Komšić je u gradovima s apsolutnom/relativnom hrvatskom većinom osvojio: 553 u Orašju, 821 Livnu, 757 Žepču, 1.672. Jajcu, 1.118 Kiseljaku, 1.706 u Novom Travniku, te Mostaru 9. 405 glasova.

Kada se analiziraju mikrolokacije, odnosno, biračka mjesta u navedenim gradovima, jasno je kako se broj Komšićevih glasova povećavao u Središnjoj Bosni i  Hercegovačko-neretvanskoj županiji ne bi li se tako “zakamuflirao” organizirani velikobošnjački inžinjering u kojem je, prema pojedinim izvorima, sudjelovala i sama Islamska zajednica BiH.

Naravno, Komšićevi birači i baza su Bošnjaci, pa je tako u Goraždu s rekordnih 14 Hrvata na zadnjem Popisu stanovništva iz 2013., osvojio 4.842, Zenici 12.283 (gotovo jednako kao Džaferović čija je utvrda Zenica i Zeničko-dobojska županija), Tuzli 13.576 , Bihaću, 6. 075, sarajevskoj općini Centar nešto više od 10 tisuća glasova.

U ovih godinu dana, Komšić, inače nositelj Zlatnog ljiljana – najvišeg vojnog odlikovanja Armije RBiH, davao je uglavnom predvidljive, dosadne i na trenutke bizarne političke izjave koje su se, uglavnom, odnosile na susjedne države – Hrvatsku i Srbiju, te lidere Hrvata i Srba u BiH, Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i Milorada Dodika, Komšićevog kolege u Predsjedništvu i predsjednika SNSD-a-a.

Patriota na megdanu 

“Problem sa Dodikom, kao uostalom i Čovićem, jeste što su oni beskrajno ozbiljni u onome što rade, oni ne blefiraju i oni će ići do kraja ako im se ne suprostavi! Sve što govore, oni to i misle! Dakle, ako im se ne suprostavimo, oni će napraviti i veliku Srbiju i Herceg Bosnu”, kazao je Komšić.

Jeftini, velikobošnjački populizam, zamaskiran u brigu za  BiH i njene sve građane, u Komšićevom liku i djelu, zapravo je, došao do svog silovitog vrhunca. Komšić je, nakon skandalozne poruke u izbornoj noći, upućene Hrvatima u BiH, da je “njihov predsjednik bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, nastavio u jednakom tonu: svega dva dana nakon objave službenih rezultata izbora, najavio je tužbu BiH protiv Republike Hrvatske i zaustavljanje izgradnje Pelješkog mosta.

Nakon što je hrvatski državni vrh reagirao na njegov izbor, a aktualni predsjednik hrvatske Vlade, Andrej Plenković, na sastancima s čelnicima Njemačke i Francuske govorio o gaženju izborne volje Hrvata u BiH, Komšiću je, naravno, stizala podrška iz onih koji doprinijeli i sudjelovali u njegovom izboru: pojedinih sarajevskih akademskih, medijskih i političkih krugova.

Komšić je, i kao politička i javna osoba, u toj mjeri diskreditiran, a njegovo nametanje Hrvatima u BiH, toliko gotovo, svima jasno, da mu zapravo kao sugovornik  u Hrvatskoj ostaje  Stjepan Mesić, bivši predsjednik te države, provjereni bošnjački lobist proustaške orijentacije, poznatiji i kao negator genocida nad Srbima, Romima i Židovima i drugim Hrvatima za vrijeme marionetske fašističke NDH Ante Pavelića.

Tako se, valjda, čuvaju tekovine antifašizam kojeg nam Komšić, a i Mesić nude.

Čak je i Matu Granića uspio šokirati 

Tjednima su trajale medijske i ine rasprave o tomu tko su “predstavnici, a tko pripadnici naroda”, te obrazlaganja da je Komšić izabran protuustavno jer u Daytonu (Aneksu IV) koji je i Ustav BiH, stoji da Hrvati biraju hrvatskog, a Bošnjaci bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Sve to, šokiralo je i Matu Granića koji je na HRT-u tim povodom konstatirao da “u Daytonu nije bilo dogovoreno da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”.  Međutim, za šokantna stanja danas nema mjesta: sve to je bilo posve jasno ili je barem trebalo biti razmatrano kao mogućnost onda kada su takav Dayton pristali potpisati.

 

 

Ukinuo bih Hrvatima konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”  

“Morate svim sredstvima braniti diskriminatorni Ustav BiH kojim se garantira konstitutivnost tri naroda kako bi se taj Ustav jedan dan mogao mijenjati i kako bi BiH mogla biti građanska država”, izjavio je Komšić, te u cresendu podebljao kako je nužno “ukinuti konstitutivnost”.

Izjave o ukidanju konstitutivnosti nisu naišle na “oštru osudu” stranih veleposlanstava u BiH, poglavito onog SAD-a, kao ni OHR-a. Komšić se, tijekom ove godine, osim s Mesićem, sastao s bivšim visokim predstavnikom Schwarzom – Schillingom, otišao na komemoraciju još jednom bivšem – Paddyju Ashdownu, a onda za “popravljanje vlastitog ugleda” kao “džoker zovi” sjetio Wolfganga Petritscha, grobara hrvatske konstitutivnosti, koji mu je dao medijsku podršku.

Održao je “sastanak” s Valentinom Inzkom, aktualnim visokim predstavnikom u BiH, na kojem je zaključeno kako  je “potrebno unaprijediti vladavinu prava u našoj državi, te da u tom smislu treba učiniti sve dodatne napore da se provedu potrebne reforme”.

Kardinal Vinko Puljić, govoreći o Komšićevom izboru, istaknuo je kako on nije etnički Hrvat, te da je i Hitler na vlast došao po zakonu.
Komšić je, pak, dobio javnu podršku svog političkog oca – Zlatka Lagumdžije, a istovremeno se upuštao u različite verbalne ratove, uglavnom, s Miloradom Dodikom i srbijanskim predsjednikom, Aleksandrom Vučićem.

Međutim, kako se on bori za “sve građane ove zemlje”, izjavio je i kako će “biti glas žene muslimanke”, problematizirajući činjenicu kako BiH još uvijek nema potpisan (sporni) ugovor s Islamskom zajednicom u BiH.

 

 

Zlatni ljiljan među svojima 

Komšić je tako u godinu dana mandata posjećivao: bošnjački znanstveni institut u Ljubljani, otvarao spomen sobu poginulim vojnicima Armije BiH u istočnom Mostaru, te nizu drugih gradova gdje su upriličene zlatnoljiljanovske manifestacije, kako je i priliči, bivšem pripadniku Armije RBiH.
U mjesta gdje su Hrvata većina nije dolazio jer su mu, na simboličkoj razini, uskraćena gostoprimstva, te je postao “persona non grata”.

Sve je počelo prosvjedom u Mostaru kojeg je organizirao Studentski zbor Sveučilišta u Mostaru, gdje se nekoliko tisuća prosvjednika, u mirnoj šetnji, noseći transparent “RIP Democracy” uputilo do Ureda hrvatskog člana Predsjedništva BiH kojeg je ranije u Mostaru otvorio Dragan Čović, gdje su zapalili svijeće.

Sam prosvjed dočekan je kao još jedno, tipično “fašističko orgijanje” u nekim bošnjačkim medijima, a vrhunac medijskog rata čije su Hrvati u BiH, već godinama žrtve, bile su snimke na Al Jazeeri gdje su, umjesto mirne šetnje iz Mostara, prikazani kadrovi nereda navijača u Crnoj Gori. Al Jazeera TV kasnije se ispričala zbog “tehničke greške” i “zamjene priloga u desku sarajevske redakcije”, međutim, kasno.

Ipak, Komšiću su gostoprimstvo otkazali načelnici općina/gradova s hrvatskom većinom u četiri županije s hrvatskom većinom:Zapadnohercegovačkoj, Posavskoj, Hercegbosanskoj i Hercegovačko-neretvanskoj.

Načelnici Viteza, Kreševa, Kiseljaka i Dobretića, Žepča i Usore, kao i predsjednici općinskih vijeća u Busovači, Novom Travniku, Jajcu, Bugojnu, Travniku, Fojnici i Gornjem Vakufu – Uskoplju, također su mu poručili da nije poželjan i u županijama Zeničko-dobojskoj i Središnjoj Bosni.

 

“Persona non grata” 

“Željko Komšić nema što tražiti na teritoriju naše županije, neka slobodno zaobiđe područje Središnje Bosne gdje žive Hrvati jer je na tom području ‘persona non grata’”, poručeno je tada u zajedničkom pismu 11 načelnika i predsjednika vijeća u Središnjoj Bosni što je bilo najmasovnije otkazivanje gostoprimstva Komšiću.
Ipak, Komšić je, naravno, posjećivao Središnju Bosnu, te se u Bugojnu sastao s tamošnjim bošnjačkim načelnikom i drugim bivšim suborcima iz Armije RBiH.

Poslušnost mu je otkazao i Klub Hrvata u federalnom Domu naroda, a Komšićeva odmazda je bila smjena veleposlanika BiH, Hrvata, koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatski veleposlanici iz BiH danima su, na Komšićevu patetiku, odgovarali “kmečanjem” samo zato što su smijenjeni, a ne zato što ih je smijenio Komšić.
Da postoji minimum političke kulture i da HDZ-ovi kadrovi, kako u BiH, tako i u bijelom svijetu poštuju principe za koje se navodno zalažu, sami bi otišli jer ne bi htjeli polagati račune pričuvnom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH.

Komšićeva svojevrsna “urbi et orbi” Hrvatima u BiH i Hrvatskoj bilo je gostovanje u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” urednika i voditelja Aleksandra Stankovića.

Patetične i tugaljive priče nisu našle plodno tlo ni u službenom Zagrebu, i kronično neupućenoj hrvatskoj javnosti, jer je Komšić, u uvodnom prilogu  kolegice  Maje Sever – demaskiran i to zahvaljujući, očigledno, svojim bošnjačkim biračima. Anketirana građanka Bihaća  kazala je za HRT kako ga “vole, jer je naš Bošnjak, zlatni ljiljan”.

Gotovo svaki njegov medijski i politički nastup izazove lavinu žestokih reakcija, kod Hrvata i Srba u BiH, a tako je bilo i na posljednjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a gdje je kazao kako se u Hrvatskoj negira genocid za vrijeme NDH-a, kao i u RS-u genocid u Srebrenici.

 

Novi dan – novi skandal 

Na njegove izjave reagirala je i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar – Kitarović, istaknuvši kako je “Hrvatima nametnuti član Predsjedništva Željko Komšić personifikacija preglasavanja Hrvata BiH”, te da “u nedostatku vlastite vizije i sposobnosti za rješavanje problema unutar BiH, svojom stalnom neutemeljenom protuhrvatskom retorikom dodatno potvrđuje kako nije samo nelegitiman, već nije ni relevantan sugovornik kada je riječ o međudržavnim odnosima ili bilo čemu drugome”.

Komšića je, zapravo, nemoguće ignorirati: osim što je politička činjenica, količina medijskih i inih incidenata i skandala koje proizvodi na gotovo dnevnoj razini, postaje gotovo pa nepodnošljiva.

Ipak, ostaje  činjenica, kako Hrvati u BiH, bez obzira na aktualnu kalkulantsku politiku HDZ-a BiH, koja će danas-sutra sudjelovati u vlasti na državnoj razini i čiji će ministri odgovarati i novoizabranom mandataru kojeg i Komšić mora potvrditi, Komšića ne samo da smatraju bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, nego tu hodajuću  štetočinu po BiH zdušno ismijavaju.

 

 

Hodajuća štetočina i dokaz nefunkcionalne BiH  

A, kako se drugačije ponašati prema onom tko je tri puta bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, onom koji se kao zastupnik DF-a u državnom Parlamentu nije javio ni na jednu ozbiljnu raspravu, ponudio inicijativu, prijedlog, bilo što, onom koji nikome, ni Hrvatima kojima je simbol zakonskog političkog nasilja ne nudi ništa, a još manje, onima koji su ga, iz samo njima znanih pobuda i motiva, i treći put nametnuli?

Živući primjer nefunkcionalnosti BiH kao države, njenih institucija i dubokih podjela među njenim građanima, ma kojem oni konstitutivnom narodu pripadali.
Oličenje svega onog zbog čega Bosna i Hercegovina i njene institucije propadaju, a bilo kakav dijalog među Hrvatima i Bošnjacima, ne samo da je nemoguć, nego je pitanje: hoće li ga,  ikada, uopće i biti.

PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari