Pratite nas

“ujo i čedo” ljubavna priča

Objavljeno

na

Poznavali smo se iz viđenja. N. je radio u drugoj hali, drugom odjelu. Viđali smo se pod gablecom u kantini. Negdje u ljeto 81. mi je prišao, pružio mi ruku i rekao:” Dobro si ga sredio, rekao sam mu da će jednom naletit..”

Da pojasnim, odnosilo se na običnu mladalačku tučnjavu na selskom derneku, zabavi, igranki kako hoćete, gdje poslije kad vokalno instrumentalni sastav pokupi instrumente ostanu samo pijanci i par momaka koji se nadaju da će im se posrećiti baš te noći, to jutro pred zoru.

Tad se obično rješavaju neraščišćeni računi od prošle subote ili nekog zbora, zabave.
Maksimalno sam se trudio uvjeriti Radu iz sela BK da sam ozbiljan i da se ove godine ,odslužio sam vojsku, planiram ženiti, a usmjeravao sam je prilikom šetnje u mrak prema poljskom putu iza društvenog doma.

Rada me pozorno slušala ali nikako se nije dala u mrak i najviše je dopuštala da je povremeno privinem uz sebe i dobijem kratku pusu.

Moj prijatelj Darko s kojim sam se dovezao je također na osvjetljenom dijelu ceste sjedio u svom stojadinu i navatavao se s nekom Milicom.

To je obično trajalo do pred jutro kad bi se cure pokupile kući, a mi u većini slučajeva -isto.

Nisam obratio pažnju, da su u blizini mene 3-4 bećara i da se nešto kao naguravaju dok najednom nije jedan drugog gurnuo tako da se ovaj tako zateturao da je naletio na Radu i kao slučajno prolio neko piće iz čaše po njoj.
Ona se na njega otresla, dosta oštro i vidio sam da se poznaju.
Uglavnom, došlo je do dobre stare tučnjave šakama i nogama,bez igrački. Moj pajdo i ja smo ih malo natukli. Njih nekoliko, jer smo mi bili trijezni, sportaši, dok su oni bili pijani đilkoši.
Tada nije bilo mobitela i nikom nije padalo na pamet zvati miliciju, jer onda obično nadrapaju svi.

E jedan koji je imao tamne podočnjake nekoliko tjedana, bio je mlađi brat od N. koji mi se eto u kantini obratio.

Poslije smo se znali vidjeti i u prolazu pozdraviti .

Sad prelazimo na priču.

Jesen 91.magluština, prva linija, noć. Uglavnom, često sam vrijeme kratio pričajući s onima s druge strane preko radio stanice. Mi smo njih zvali Čedo, a oni nas Ujo. To vam je vjerujem, poznato.

-Uuujooo jel spavaš? prepoznajme glas Garavog, tako se predstavljao.
Garavi je uglavnom bio pristojan preko motorole, nije psovao i prijetio.
Martićevac.

Najviše smo se prepirali oko uzroka rata.

-Kojeg oćeš? ubacujem

Imali smo svi u eteru neke nadimke, ajmo reć nickove.

-Đe Plavuša ( jedna se ženskica stalno ubacivala), ako je nema ,dobar je i Drvosjek hahaha ( bio je drugi naziva al ajd zbog vas nek bude ovaj).

-Čedo jebem ti mater marš u kućicu spavat, javlja se neki Ujo
-Ujo,kolješ li štogod, pita neki martićevac
-Čedo, znaš koja je razlika između tebe i Lesi. Lesi se vraća kući a ti nećeš,
neki Ujo sa smislom za humor.
Onda mir u eteru neko vrijeme.
Onda se ja javim :Oj četnici crni vrani crni su vam došli dani..

Iznenadim se. Garavi se javi i pozove me po mom krsnom imenu, kaže da me zna i dodaje da zna gdje sam radio i kaže, ” sjećaš se ono kad si mi buraza natuko, pa smo o tome pričali u kantini, e ja sam taj”.

Zatečen sam.-Što hoćeš,pitam.
Pa kako si?
Tako smo nekoliko puta razgovarali u par dana i jednom on veli.

-Ajd ak imaš muda izađi na prugu da se nađemo, da se vidimo.
-Što jel buraz hoće još batina?-zezam

Tako smo se jedno vrijeme nadmudrivali, i shvatio sam da se on želi naći baš samnom.
Znamo da se ovo što mi brbljamo preko veze čuje i snima, pa se obratim GLAVNOME. Sutradan.
Njega baš nije bilo briga, pa veli da uradim kako hoću, da ga liknem ako budem mogao ili dovedem, svejedno.

Dogovorili smo se da se vidimo kod tog i tog kilometra na pruzi,da će on izaći na prugu kod stanice u mjestu K.i prugom doći do stupa a da ja mogu s druge strane, ako se taj dan ne bude pucalo. Inače, na tom dijelu gdje je ugovarao rendes se i nije pucalo. Mrtvi kut, ničija zemlja a i Sava dio poplavi kad poraste.
Da bih došao do dogovorenog mjesta trebam i ja preći prugom cca 300 m. , a pored je garant minirano.
Naravno, povedem sa sobom četvoricu. Snajperistu postavim tako da štajerom može skinuti bilo koga do 500 m.
Kažem mu, u trenutku kad skinem kapu s glave -pucaj. Kraj njega još jednog s dalekozorom.

Dvojicu postavim bliže da mi ( ako preživim štite odstupnicu ili me ranjenog izvuku). Moji najbolji.

Došao sam dva sata prije dogovorenog. Ne mogu vjerovati, točno u dogovoreno vrijeme vidim čovca kako izlazi na prugu. Snajperist veli; Imam ga. Pogledam kroz dalekozor i prepoznajem N.-a u uniformi teritorijalne obrane. Nema pušku. Ide pješice prema nama, staje kod jednog stupa i stoji…stoji… stoji, puši i čeka.

Malčice sam bio zabrinut i sada ovdje pred vama priznajem da sam samo zbog sujete i želje da ostavim dojam na dečke, ustao i izišao na prugu.

Ne znam, valjda želi preći na našu stranu.

U bedrenoj futroli imam pištolj, iza leđa još jedan, jedan pod pazuhom i skrivene dvije bombe, ali pušku ” vlajnu” ostavljam na pruzi.

Prilazim, prepoznajem ga a i on mene. Pruža ruku a brada mu se trese. Kod sebe nema nikakvo vidljivo oružje. Glas mu podrhtava i očito ga je strah ali do kostiju.
-Jesi sam, pitam.- Da, a ti?… Šutim malo, kratko. – Jebiga nisam,velim.
Sad si na križu snajpera i ako dođe do frke prvi padaš.

Iz džepa hlača izvadim pljosku s viskijem, otvorim i otpijem malo pa ga ponudim. Uzme i potegne. Kaže;-nisam ni ja došo praznih ruku.. i ispod bluze izvadi staklenu litru sa šljivovicom,otvori otpije dobrano i pruži meni.
Naravno prihvatim.

Sad ga pitam o čemu se radi a on predloži da sjednemo na kolosjek.
Pristanem, ali tako da on sjedi na jednom kolosjeku a ja nasuprot, da bi ostao na nišanu snajpera.
Pita me da li poznajem tog i tog iz sela odmah preko Save. Poznajem. E on je oženio njegovu kćerku. Imaju sina 3 godine. On će me svaku večer čekati odmah preko vode nasuprot njihove kuće čija svjetla kad dođe na obalu preko polja može vidjeti. Mogu li nekako da ih čamcem prebacim preko Save, on će mi platiti koliko tražim.
Pa ti oženi Mužicu ( Srbi u mom kraju Hrvatice zovu Mužice ili Šokice), pokušavam se našaliti a on slegne ramenima.

Priča, otišla ona s malim u posjetu svojima i taman sutradan ovi njegovi postavili barikade pred Siskom, zapucalo se i nije se mogla vratiti.

A što ako ona neće, pitam ga. Ma hoće sigurno samo ne može. Hoće znam.
-Kako znaš da hoće?
-Pa znam, znam.

Onda se otvori…

Meni bez nje i malog nema života. Volim je više nego sebe. Pa zar ne vidiš gdje sam sada. Ti me eto (krsno ime) sada možeš ubiti, raditi samnom što hoćeš. Nadam se da si čovjek kakvog sam poznavao. Sve je u tvojim rukama. Suze.

Vjerujte dragi kolege, nije baš lijepo gledati u čovjeka od 35 godina kako mu suze cure dok vas gleda a lice mu se ne grči, tj. ne plače.

Kažem mu -dobro. Učinit ću to, ako ona bude htijela. On vadi neke marke , smotuljak (DM) i pruža mi.
Pravim se da ne vidim, ustajem.

-Ovako, kažem, čekaj me od danas svaku noć između 1 sat poslije ponoći do zore na obali preko vode nasuprot njihove kuće.

Kad primjetiš čamac, vidiš ili čuješ zasvijetli par puta baterijom ili kresni upaljačem da ne veslam bezveze.

Još smo malo utanačili dogovor.

O politici ili ratu ni jedne riječi nismo spomenuli. Pozdravili se i razišli. Pokupio sam dečke i udaljili smo se. Viski smo iz pljoske popili a inzistirao je da ponesem rakiju, kaže da je njegova, ćaća pekao, najbolja što ima.

Katica i Saša.

Sutradan uvečer sam otišao kod tih ljudi. Poznajemo se površno.

Veli stara, mati od Katice kako ova svaki dan plače i da to više nije za trpit.

Razgovarali smo dugo i opširno i ona se odmah počela pakovati da idemo odmah.
Objasnio sam joj da to nije tako jednostavno. Stari se nudi da ide s nama da vidi zeta, ali mu velim da to nije pametno jer ako se kakvo sranje dogodi, bolje da sam sam.
Saša je spavao kako se i pristoji.

Snimio sam na obali nekoliko čamaca, ni jedan zaključan.

Oko pola dva poslije ponoći, uzeo sam njenu torbu a ona Sašu, prešli smo preko ceste i spustili se na obalu.

Kad smo sjeli u čamac udario sam dva puta veslom o vodu, onako malo kao kad se riba baci iz vode. Na drugoj strani se upali baterija koju kroz rijetku izmaglicu vidim.

Kad sam prišao na desetak metara do suprotne obale, ubacim metak u cijev da se čuje i pitam . N. jesi sam. Tiho, ali da se čuje. ( Ono čisto da zna da su ipak njegova žena i dijete samnom).

-Ma sam sam, sam.

Pristanem čamcem. On uhvati naprijed za lanac i navuče ga na obalu toliko jako da ga je skoro nasukao.

Pomognem Katici da izađe a ja iznesem malog koji je sve vrijeme utopljen spavao.

Taj susret. Taj susret i tu sreću Katice i N.-a je teško opisati. Ti zagrljaji, to ljubljenje. Taj plač.

Gledam ih i mislim se…. sad moraju kroz polja i šumu proći do pruge oko 1 Km, pa još oko 2 do njegove kuće. Nije baš prva linija, tu nema straža, ali valjda će imati sreće kad se toliko vole.

N. mi prilazi i pruža smotuljak s markama; hvala ti do Boga.
Spremi novce, kažem, ovo se ne radi zbog novaca.

Pozdravimo se. Oni u mrak i žbunje. Ja preko vode u čamcu.

Dolazim kod staraca. Stari i ja do zore razgovaramo, pijuckamo i poslije se pozdravimo.

N., Katica i Saša su dočekali Oluju, pa onda u Srbiji i bombardiranje NATO-a, pa su se negdje s Kosova vratili svojoj kući. Poslije sam doznao da su njega njegovi uhapsili tri dana poslije , da se ukupno 3 mj. povlačio po zatvorima u tzv. Krajini i da je išao čak u Beograd na ispitivanje. Tukli su ga i sl., ali su ga na kraju pustili. Katicu su također ispitivali nekoliko puta kao da ona neki Q. zna ili ima za reći.

Saša se isto oženio s jednom ” Mužicom” s kojom je jedan moj išao u osnovnu školu i neki dan su krstili dijete.

Bili smo svi na tim krstitcima. Ono, rado viđeni gosti.

Nadam se da ste uživali u priči, ljubavnoj priči, ne ratnoj.

Ja sam svoju volio i danas je jako volim, ali ne bih toliko riskirao kao N.
Ja bih po svoju sam otišao, toliko bih riskirao i vjerovatno bi sve prošlo dobro, ali baš ovo što je N. učinio.
To ja zovem Ljubav.

drvosjek

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari