Pratite nas

Geopolitika

Ulazak u Eurozonu nije poput ulaska u poštanski savez

Objavljeno

na

Foto: EPA

Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska se obvezala prenijeti dio suverenih državnih nadležnosti na razini Europskih institucija, ali ne se odreći ključnih i strateških nadležnosti nacionalnog državnog suvereniteta, kao što je neovisna monetarna politika. Danas se nameće hrvatskoj javnosti i to često putem medijskom pristranom kampanjom, da ne postoji druge alternative.

U tom pogledu, namjera ulaska u ERM II, unutar dvogodišnjeg tečajnog mehanizma prilagodbe prije ulaska u eurozonu, i to bez prethodne javne rasprave, pokazuje još jednom ne poštivanje suverene narodne volje kao i hrvatskog društva. Taj će prvi korak ulaska u čekaonicu eurozone imati dalekosežne ne samo monetarne već i političke, gospodarske i društvene implikacije za razvoj hrvatskog društva i za opstanka nacionalnih interesa, i kao takav ne bi smio biti puka formalnost poput ulaska u poštanski savez ili učlanjivanje u društvo ljubitelja numizmatike. Neprovođenje potrebne prethodne istinske javne rasprave i informiranja hrvatskog društva glede posljedica nekritičnog pridruživanja eurozoni, pridruživanje eurozoni nameće se u javnosti kao fatalnost, kao neizbježna formalno-pravna mjera u sklopu uhodane mainstream ideološke mantre TINA: „There is no alternative“. Međutim, što se tiče monetarne politike, države članice mogu suvereno odlučiti biti unutar ili izvan eurozone, te treba podsjetiti da alternativa postoji, a da su potpisivanja Danske i Švedske, provođenjem referendumima, odbile uvesti euro. Na drugu stranu, Poljska, Češka, Mađarska su zadržale svoje nacionalne valute. Dakle, pred Hrvatskom su različite opcije: od referenduma kojim bi se ulazak odgodio do daljnjeg do procjene kad bi taj ulazak zemlji najviše odgovarao.

U listopadu 2017. HNB objavila tzv.Strategiju uvođenja eura kao službene valute u Hrvatskoj, kao strateška smjernica vlade i to bez konzultacije hrvatskih građana. Treba napomenuti da odustajanje od monetarnog suvereniteta je ujedno odustajanje od suverene proračunske neovisne politike koja ima izravne implikacije za gospodarstvo, stabilnost cijena i makroekonomsku stabilnost. Iskustvo je pokazalo da sve zemlje sa sličnom krhkom ekonomijom kao što ima Hrvatska, su izloženi neprestanom pritisku financijskih tržišta jer su u potpunosti ovisne od refinanciranja njihovog javnog duga, sa negativnim jakim tečajem valute, što onemogućuje svaki oblik protekcionizma u odnosu na strani uvoz i zemlje sa niskim plaćama i jeftinom radnom snagom.

Treba također naglasiti da ulaskom u eurozonu, centralne banke svih država članica gube u potpunosti svoju monetarnu autonomiju, jer u slučaju financijske krize u bankarskom sektoru, nacionalne centralna banke neće više moći emitirati potrebnu količinu valutu. U slučaju eurozone, središnje banke gube taj autonomni manevarski prostor emisije valute u korist Europske središnje banke koje ima monopol nad emisijom euro valute. Ulaskom u eurozonu, države transferiraju sve poluge proračunske i monetarne politike u korist Europske središnje banke koja postaje nadnacionalni suvereni tutor svih središnje banaka eurozone, i to u trenutku kada EU nema još u praksi usklađenu zajedničku fiskalnu politiku.  Proračunska politika koja u načelu omogućuje korektive i usklađenost sa gospodarskim fluktuacijama, nestaje u korist smjernica jednoobraznog ugovora o stabilnosti, koordinaciji i vladavine iz 2012. koji nameče svim državama članicama jedinstvena monetaristička neoliberalna pravila proračunske ravnoteže i discipline, korekcija i automatskih sankcija u slučaju neravnoteže, te nameće nadzor na razini europskih institucija proračunskih podataka svih vlada država članica EU i eurozone.

Europska centralna banka također, bez prethodnih demokratskih konzultacija, određuje strateške orijentacije monetarne politike za sve države članice EU, i u tom smjeru održava na umjetni i uniformistički način ,  kupovnu moć i stabilnost cijena unutar eurozone, bez obzira na makroekonomske parametre i razlike u plaćama i životnog standarda koji su različiti u državama članicama. Europska središnja banka je ekstenzivno proširila svoje nadležnosti a uz navodne kontrole i regulacije inflacije, u studenom 2014. uspostavom mehanizma jedinstvenog nadzora (Single Supervisory Mechanism), ona nadzire središnje banke država članica i nastoji održavati inflaciju na stopu od 2% i na taj način štiti interese rentijera i banaka, onemogućujući devalvaciju valute. U Europskoj središnjoj banci, sjede članovi međunarodne financijske oligarhije poput Mario Draghia koji proizlazi iz Goldman Sachs, koji nemaju nikakvi demokratski izborni legitimitet, a ne polažu račune nijednoj drugoj instanci. Ta banka koja je inače preslika Njemačke centralne banke ( sa sjedištem u Frankfurtu, a guverner Bundesbanke je jedan od šest članova upravnog odbora Europske centrale banke), ima monopol emisije euro valute, i posuđuje novac sa kamatnom stopom od 1%  a ponekad besplatno privatnim bankarskim kartelima, koji na svoju ruku ponovno posuđuju drugim državama, poduzećima kredite sa kamatnom stopom od  3 do 6% posto, a Grčkoj su posuđivale do 18 % kamate ( zbog rizičnog kredita). Na drugu stranu, Europska središnja banka ne odgovora nikome, jer su se institucije EU, kao i vlade država članica obvezali u skladu sa člankom 130. ugovara o EU, ne utjecati na rad i na članove odlučujućih i izvršnih tijela iste Banke.

Za Hrvatsku je važna opstojnost i zaštita vlastite nacionalne valute i mogućnost unutarnje devalvacije valute, kao instrument korigiranja neravnoteže trgovinske bilance i bilance plaćanja kao ključni uvjet za prevladavanje strukturnih i makroekonomskih nejednakosti, u odnosu na bogate i siromašnije manje države članice. I ako se HNB do sada više ponašala kao mjenjačnica ( stabilnost cijena i očuvanje umjetnog tečaja kune) negoli kao centralna banka, a nije poduzimala nužne mjere za rast zaposlenosti i proizvodnje, još više će izgubiti autonomiju u odlučivanju, te postati poštanski sandučić direktiva Europske središnje banke i nastavljati pogodovanje komercijalnih banaka, uvoznim lobijima i špekulativnim financijskim tržištima glavnih i najjačih ekonomija iz centra EU.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Geopolitika

Berlinska konferencija i libijska kriza

Objavljeno

na

Objavio

Nakon vojne intervencije protiv bivšega libijskog čelnika Muammara Gadafija, koju su najaktivnije podupirale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska, Libija je, kao što je poznato, potonula u  rat koji i danas bijesni, a u koji su – Libija je ipak država bogata naftom i plinom – uključene brojne strane. Osim kao pojam, Libija je danas zapravo nepostojeća država. Odmetnuti general Kalifa Haftar (Haftar se s Gadafijem razišao nakon što je Libija izgubila rat protiv Čada 1987.) sa svojom vojskom (tzv. Libijska nacionalna vojska) drži najveći dio zemlje, a međunarodno priznata Vlada nacionalnog jedinstva na čelu s Fayezom al-Sarrajom praktički kontrolira jedino glavni grad Tripoli. U stvarnosti, niti jedna od sukobljenih strana efektivno ne kontroliraju svoja područja jer ta kontrola često ovisi o dogovorima i pogodbama s lokalnim što plemenskim što islamističkim paravojnim skupinama.

Geopolitički analitičar Zoran Meter ovako sublimira bit podjela u Libiji:

„Libija je duboko podijeljena zemlja, a njezin jedinstveni državni okvir samo je formalan, budući da je država de facto razdvojena na istočni i zapadni dio – svaki sa svojim tijelima vlasti i vojnim snagama. Pritom je istočni dio (pod nadzorom zakonito izabranog (i međunarodno priznatog) parlamenta – Predstavničkog doma sa sjedištem u Tobruku) organizacijski kompaktniji i homogeniji, ima vlastitu vojsku pod zapovjedništvom bivšeg libijskog generala (iz doba vladavine Moammera Gadaffija) Khalife Haftara, koja je pojedinačno najjača libijska oružana formacija i posredstvom koje parlament u Tobruku od nedavno nadzire ključne dijelove strateški najznačajnijeg teritorija Libije – tzv. naftni polumjesec i glavne naftne terminale na sredozemnoj obali. Bitno je napomenuti kako iza vlade u Tobruku (grad na krajnjem sjeveroistoku zemlje nedaleko od libijsko-egipatske granice) stoji Egipat, UAE, Rusija i Francuska, a u određenoj mjeri i Italija. Kairo, kojemu je taj dio Libije važan zbog sprječavanja prelijevanja islamističkog terorizma preko zapadnih egipatskih granica, kroz svoj teritorij na istok Libije dostavlja pomoć, pri čemu oružje isporučuje Moskva, a financiraju ga UAE. S druge strane, glavi libijski grad Tripoli do proljeća 2016. godine bio je u rukama ‘Islamske države’, a i danas se u njegovim kvartovima sukobljavaju različite islamističke frakcije u ime raznih plemenskih interesa, iako su formalno one prihvatile novu Vladu nacionalnog jedinstva na čelu sa Fayezom al-Sarrajem, nametnutu od strane UN-a tj. formalno prihvaćenu od strane ukupne međunarodne zajednice. Najveći problem Saarajeve vlade leži u činjenici što ona ne raspolaže vlastitim oružanim snagama u profesionalnom smislu riječi. Ona ima sebi odane snage, ali sastavljene u prvom redu od boraca iz organizacija bliskih ‘Muslimanskoj braći’ koje financira Katar (Egiptu najopasnije organizacije, zabranjene u zemlji nakon vojnog svrgavanja njezinog čelnika Muhammeda Mursija s mjesta predsjednika države, izabranog na neposrednim izborima na valu tzv. arapskog proljeća)“.

Berlinska konferencija

U nedjelju u Berlinu njemačka kancelarka Angela Merkel bila je domaćin međunarodne konferencije o Libiji (Njemačka je 2011. bila suzdržana oko intervencije u Libiji što joj danas daje bolju poziciju kao potencijalnom medijatoru) na kojoj su nazočili francuski predsjednik Emmanuel Macron, ruski predsjednik Vladimir Putin, ruski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, egipatski predsjednik Fattah el-Sisi, američki državni tajnik Mike Pompeo i predstavnici nekoliko drugih država. Dakako, konferenciji su nazočili i general Kalifa Hafat i predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva Fayez al-Sarraj koji se, međutim, tijekom konferencije nisu izravno susreli.

Sudionici konferencije dogovorili su plan rješavanja krize u Libiji, a taj mirovno plan predviđa sljedeće:

1. Prekid vatre.
2. Formiranje promatračke komisije „pet plus pet“ (pet predstavnika obje strane u sukobu), u okviru koje će se raspravljati o svim pitanjima u vezi s primirjem
3. Uvođenje embarga na isporuke oružja i praćenje njegova poštivanja.
4. Ne-pružanje pomoći zaraćenim stranama u Libiji.
5. Konflikt u Libiji se može riješiti samo političkim putem.
6. Reformu sektora sigurnosti – formiranje jedinstvene vojske i policije pod centralnom civilnom upravom. Demobilizacija i razoružanje paravojnih formacija i njihova integracija u legalne institucije Libije.
7. Ekonomske reforme, poštovanje ljudskih prava.
8. Sve etničke i političke grupe trebaju imati pristup prirodnim bogatstvima zemlje.
9. Nedopustivi su napadi na naftnu infrastrukturu u zemlju.
10. Formiranje jedinstvene i djelotvorne Vlade, nastavak mirovnih pregovora radi završetka prijelaznog perioda i održavanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora.
11. Sudionici konferencije u Berlinu će formirati međunarodnu komisiju koja će pratiti realizaciju usvojenog plana.

Za kršenje sporazuma predviđene su sankcije, a dokument će biti poslan na odobrenje u Vijeće sigurnosti UN-a.

Iako berlinska konferencija predstavlja hvale vrijedan pokušaj u mirnome, diplomatskom rješavanju libijske krize, ona praktično nije dovela ni do kakvih bitnih promjena te se više radi o nastavku procesa koji je započet nedavnim pregovorima u Moskvi. I dalje je na snazi privremeno primirje o prekidu vatre koje su dogovorili ruski predsjednik Putin (Rusija je umjereno podupirala generala Haftara) i turski predsjednik Erdogan (Turska podupire Vladu u Tripoliju, a odlučila joj je u pomoć poslati i svoje vojnike).

Trajno primirje u Berlinu nije dogovoreno, prvenstveno zbog odbijanja od strane tvrdoglavog generala Haftara koji je mnogima u Libiji omražen zbog želje da vlada uz pomoć vojne hunte, ali i zbog bivših veza s SAD-om – Haftar je dugo godina živio u SAD-u i dobio američko državljanstvo). Trenutno primirje je privremenog karaktera, s obzirom na to da je postignuto usmenim putem i bez ikakvih jamstava.

Berlinska konferencija može predstavljati tek početak napora za diplomatskim rješavanjem libijskog sukoba koji bukti od 2011. godine. Stabilizacija Libije od iznimne je važnosti posebno za Europu, iz dva razloga. Prvi je energetski, s obzirom na to da u ovoj zemlji postoje zalihe nafte i plina, a drugi je sigurnosni jer kroz ovu zemlju prolazi jedna od migrantskih ruta (izbjeglice i migranti preko Libije, uz pomoć krijumčara, kreću na put preko Sredozemlja kako bi se domogli Europe). Realnost na terenu govori da smo daleko od kraja vojnog sukoba, a niti novi građanski rat nije isključen. Sve će na kraju ovisiti o geopolitici velikih sila kojima manje države kao Libija obično služe objekti njihovih geopolitičkih eksperimenata.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Geopolitika

Slučaj Rijeka – Udarnik Vojko i pukovnik Nemanja u obrani Tita, petokrake i Jugo-Joge

Objavljeno

na

Objavio

U petoj epizodi podcasta “(Geo)politički objektiv” voditelj i komentator Davor Dijanović komentira najnovija događanja u Rijeci gdje je gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel pokrenuo projekt obnove Titova broda Galeb, a uskoro će na pročelje zgrade u centru grada biti postavljena velika zvijezda petokraka umjetnika Nemanje Cvijanovića.

U 2020. godini, godini kad je Rijeka europska prijestolnica kulture, građani Rijeke moći će vježbati i Jugo-Jogu.

Tito, petokraka i Jugo-Joga prave su pravcate europske kulturne vrijednosti!

U posljednjih sedam godina iz Rijeke se iselilo više od osam posto stanovnika, a obnova Titova broda i postavljanje petokrake očito su za riječke vlasti način kako se boriti protiv demografske i ekonomske devastacije.

Pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti!

Na vrh Riječkog nebodera postavit će se skulptura u obliku zvijezde petokrake

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari