Connect with us

BiH

Ulica Aleksandre Zec u Zagrebu? Možda, kad Beograd dobije ulice Stjepana Radića i Siniše Glavaševića

Published

on

O čemu se zapravo radi, i zašto treba otkloniti prijedlog Inicijative mladih za ljudska prava?

Inicijativa mladih za ljudska prava, kako je već javljeno, predlaže da jedan od zagrebačkih parkova u novoizgrađenom naselju na Selskoj cesti dobije ime po stradaloj srpskoj porodici Zec.

“Ova inicijativa predložila je zagrebačkom Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova da se neke ulice i parkovi imenuju po ljudima čije su žrtve i aktivistički rad obilježili tranzicijske devedesete godine prošlog vijeka”, kaže se u priopćenju: Tako bi jedan park dobio ime po porodici Zec, a ulice po Milanu Levaru, Josipu Reihl-Kiru, Slobodanu Budaku i Vladimiru Primorcu, navode hrvatski mediji.

Navlačenje nesretne mrtve djevojčice i stavljanje iste Hrvatima pod nos od strane onih koji su rat i izazvali je davno prešlo mjeru pijeteta i dobrog ukusa. No, stvarno, zašto ne bismo dali ulicu obitelji Zec i ostalima?

Iz mnogo razloga: prije svega zato jer se time insinuira da je ubijena “samo zato jer je Srpkinja”, što je više nego dvojbeno, ali i zato što se time na suptilan način provodi povijesni revizionizam, a najviše zato što Srbija i dalje nije spremna dati imenima ulica u Beogradu po žrtvama srpskog imperijalizma i posezanja spram Hrvatske počev od 1918. na dalje. A i zato jer imenovanja ulica imaju svoju semantiku, značenje, a nitko od navedenih ne zadovoljava kriterije koje netko u normalnoj državi mora zadovoljiti da bi dobio svoju ulicu, dakle da je na neki način značajan za zajednicu.

Zašto je ubijena obitelj Zec?

Krenimo redom. Srpski mediji navode: “Porodica Zec ubijena je u Zagrebu 7. decembra 1991. godine. Petorica hrvatskih vojnika usmrtili su Mihajla Zeca, njegovu suprugu Mariju i njihovu 12-godišnju kćerku Aleksandru. Jedini “grijeh” bio im je to što su bili Srbi. Taj zločin je vlast Franje Tuđmana godinama zataškavala i marginalizirala.” To je laž. Ne postoje nikakvi dokazi, niti je uopće vjerojatno, da je obitelj Zec ubijena “jer su bili Srbi”, niti su počinitelji bili dio regularne vojske, niti su djelovali po nečijem naređenju, niti u skladu s politikom Franje Tuđmana i hrvatskih vlasti, koje takve stvari definitivno nisu aktivno poticale, niti je obitelj Zec pobijena iz čista mira.

Naprotiv, prema svemu što se zna, radilo se prvenstveno o pljački i “rješavanju dugova”, a možda dijelom i o osveti, a osoba koja je ubila Aleksandru, Munib Suljić, je i prije rata bio osuđivan za teška kriminalna djela. Merčepovac Erkapić, njegov zapovjednik, je na suđenju rekao: “Bolesniji tip bio je Munib Suljić. On je bio jedan od onih koji nisu slušali zapovijedi već su radili gnjusobe kao što je ubojstvo obitelji Zec. Mi u postrojbi bili smo ljuti na ljude poput Suljića koji su koristili rat za krađe. No Suljić je bio krimos i prije rata. U postrojbi je bilo 90 posto ljudi koji su ratovali i borili se, dok je preostalih 10 posto poput Suljića bilo sinonim zla” .

Ljudi iz skupine koja je izvršila ubojostvo su također uglavnom bili kriminalci koji su rat koristili za pljačke, a Suljić se bavio i reketarenjem i to ne samo Srba, već i bogatih Hercegovaca, a nakon rata se bavio i kamatarenjem. Munib je ubijenom Zecu, kako je poznato, bio dužan veliku svotu novca, pa je gotovo sigurno da je zapravo ubijen upravo zbog toga, a i zbog činjenice da su počinitelji znali da je bogat i da drži veliku svotu novca u kući. To što je bio Srbin, po svemu sudeći, ima malo ili nimalo veze s tim što je ubijen: “poslovni odnos” s ubojicom Aleksandre Zec, Munibom, međutim, i te kako ima.

Nadalje, Mihajlo Zec, u hrvatskim medijima često predstavljan kao ugledni zagrebački mesar i donator HDZ-a, je bio umiješan u šverc i ratno profiterstvo, što je bila javna tajna. Usto, vjerojatno je radio za KOS, na što upućuje činjenica da je često, prema našim izvorima, zalazio u  lokal na uglu Amruševe i Petrinjske u Zagrebu, koji je držao otac odvjetnice iz Nobilova ureda Sanje Ormuž, koja je nedavno branila Mustača od izručenja, a jedan od gostiju prije rata je navodno bio i Arkan. Tadašnji vlasnik, otac Nobilove kolegice i Mustačeve braniteljice, se spominje kao jedan od čelnika UDBA-e. Petorica koja su Zecu upala u kuću su ga navodno htjeli privesti zbog veza s pobunjenim Srbima u Krajini, tj. regrutiranja četnika, no vjerojatno je to bio tek puki izgovor da ga smaknu i opljačkaju. Rimac, koji je ubio Mihajla Zeca, je molio Muniba da ne ubije malu Aleksandru, ali on je rekao da ne želi ostavljati svjedoke. I to je po svemu sudeći pravi razlog zašto je Aleksandra ubijena: zato jer je bila svjedok ubojstva, a ne zato jer je bila srpkinja.

Dakle, predstavljati taj zločin kao dio politike Franje Tuđmana – a upravo to bi značilo imenovanje ulice po obitelji Zec – je zapravo pokušaj blaćenja Hrvatske, time se insinuira da su se Srbi zapravo morali braniti od “genocidne politike hrvatskih vlasti”, što je zapravo otvorena podrška srpskom fašizmu devedesetih umotana u “antifašistički celofan” i ljudska prava. Na taj način se zamagljuju pravi ciljevi rata, revidira povijest i skreće pažnja na jedno marginalno ubojstvo koje je uostalom posljedica srpskih akcija koje su mu prethodile: jednom od ljudi koji su sudjelovali u ubojstvu, Rimcu, je gotovo cijela obitelj smaknuta u Vukovaru. I to, za razliku od obitelji Zec – samo zato jer su bili Hrvati, i ne zbog nečeg drugog.

To je činjenica preko koje razni Oliveri Frljići i slični, koje se Hrvatska zapravo malo tiče i još ih se manje treba ticati, jer su ionako građani susjedne države, olako prelaze, i nikad im nije palo na pamet tražiti da se ulica u Vukovaru zove po nekoj obitelji Rimac. Jer, i da prihvatimo da je obitelj Zec ubijena “jer su Srbi”, onda bi trebalo prihvatiti i da se u tom slučaju radi o osveti počinitelja za ubojstvo njegove obitelji jer su Hrvati, pa dati ulici i njima. Usto, Rimac je osuđen na osam godina zbog ubojstva jednog Srbina u Pakračkoj poljani 1991: srpske vlasti nikad nisu osudile, niti optužile, niti jednog pripadnika svoje vojske niti paravojnih snaga zbog ubojstava Hrvata na okupiranim teritorijima, među kojima preko 400 djece. Često se spominje da to što su oslobođeni “dokazuje genocidnost Tuđmanovog režima” – međutim oslobođeni su zbog ozbiljne proceduralne greške zbog koje bi bili oslobođeni svugdje: priznanja su uzeta bez prisustva odvjetnika, a svjedoka ubojstva nije bilo.

Ekipa iz snova

To je tamo, za razliku od Hrvatske, bio dio sustavne politike genocida, no “Iniciijativu mladih” se to očito nimalo ne tiče, niti im je na kraj pameti tražiti da se i jedna ulica igdje imenuje po kojem djetetu stradalom u granatiranju, primjerice, Slavonskog Broda. Ipak je to radila “njihova” JNA. Kad se vidi tko je podržao tu inicijativu – Ivo Josipović i Stjepan Mesić, Milorad Pupovac, Oliver Frljić, Nadežda Čačinović, Aleksandar Stanković, Boris Dežulović, Ante Tomić, Predrag Matvejević, Miljenko Jergović, Zoran Pusić, Vesna Teršelič… postaje jasno i zašto. Naime svi su oni prominentni apologeti jugoslavenstva, i nikad neće osuditi niti jedan zločin rađen u ime Jugoslavije, ali hoće svaki za koji mogu ikako iskonstruirati i slagati da je urađen u ime Hrvatske. Zato treba jasno reći: Aleksandra Zec nije ubijena u ime Hrvatske, niti treba imati svoju ulicu u Zagrebu.

Slična je stvar i s ostalima: nejasno je tko je i zašto naredio smaknuće Reihl Kira, no lako je moguće da je to naredio i sam Boljkovac, kog je Tuđman idućeg dana smijenio, vjerojatno upravo zbog toga. Naime udbaš Boljkovac je to ubojstvo htio podmetnuti Šušku i Glavašu te temeljem toga tražio od Tuđmana njihovu smjenu, a umjesto toga je Tuđman uklonio – njega. Vjerojatno je Tuđman znao što radi, i ne treba zanemariti veliku vjerojatnost da je to bio tek pokušaj udbaških struktura u Tuđmanovoj blizini da izoliraju Tuđmana i nametnu se kao jedina snaga. Naime treba znati da je tada bjesnio “unutarnji rat” za prevlast između udbaške i “iseljeničke” struje u Hrvatskoj. A Boljkovcu ne bi bilo prvi put da da nekog smaknuti, pa da to onda podmetne “narodnom neprijatelju”.

Beogradske ulice

No, na kraju svega, ja ipak nemam ništa protiv da se jedna ulica zove po Aleksandri Zec. Čak i ako se ne dokaže nedvojbeno da nije ubijena zato jer je srpkinja. Ali tek nakon što Beograd dobije šetalište Siniše Glavaševića, novinara kog je ubila srpska vojska. I kad dobije ulicu Stjepana Radića, koji je tamo ubijen u parlamentu samo zato jer je bio Hrvat. I ulicu obitelji Čengić, koje su Martićevci smaknuli u Erveniku, jer su bili Hrvati. I kad iz Beograda ukloni Trg Gavrila Principa, terorista koji je ubio hrvatskog prestolonsaljednika i otvorio put velikosrpskoj diktaturi. I kad Zagreb dobije Trg prosinačkih žrtava, prosvjednika koji su pobijeni na Trgu Bana Jelačića jer su mirno prosvjedovali protiv uspostave Jugoslavije protiv volje naroda. Otvaranje vatre na njih je naredio brat djeda jednog od potpisnika ove inicijative, Zorana Pusića, jugoslavenski ultranacionalist i žandar Grga Anđelinović. Moralno je apsolutno nedopustivo da on traži kolektivnu krivicu Hrvata zbog Aleksandre Zec, a dolazi iz obitelji prominentnih hrvatoubojica kojih se nikad nije odrekao, nikad ih nije jednom rječju osudio. Zato dodatni uvjet za ulicu Aleksandre Zec treba biti da brat i seka Pusić osobno podrže imenovanje jednog trga u Zagrebu po prosinačkim žrtvama, i da osobno otkriju ploču s imenom trga i ispričaju se hrvatskim građanima u ime svoje obitelji.

Imenovanje trga u Zagrebu po Aleksandri Zec, dok Beograd ne obavi sve navedeno, je politički, ljudski, i moralno apsolutno neprihvatljivo i nije ništa do li potpora velikosrpskim ambicijama i “regionalnim integracijama” bez da su krivci za “regionalnu dezintegraciju” u moru krvi uopće pokazali i najmanji znak kajanja. To je kao kad biste u Londonu imali trg žrtava Dresdena, bez da u Berlinu imate i jedan trg koji podsjeća na žrtve nacizma. Uostalom, očito da onima koji to traže nije do pijeteta spram ubijene djevojčice čiji leš razvlače po medijima do besvijesti, nego do upiranja prsta u Hrvate koji im ionako smetaju i idu na živce.

A što se tiče Olivera Frljića, koji uporno Aleksandru Zec gura Hrvatima pod nos pa sad radi predstavu o njoj, bilo bi mu dobro da razmisli zašto su ga Poljaci spakirali van iz države po kratkom postupku kad je tamo htio raditi neku predstavu koja je Poljake predstavljala kao naciste. Tako to rade normalne države s Frljićima: nemaju ni on ni ostali što nas niti Poljake  suočavati s našom prošlošću, dok su se oni sami nespremni suočiti sa svojom prošlošću, prošlošću svojih obitelji, i sa svim bezbrojnim zločinima počinjenima u ime te njihove Jugoslavije. Uostalom, može se u svom Sarajevu baviti imenovanjem trgova i ulica po žrtvama Armije BIH. A može ih imenovati i po svom zemi krimosu Munibu, ako ga je baš volja. To se nas ne treba ticati.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

facebook komentari

Advertisement
Comments

BiH

Stjepan Šterc: BiH bi uskoro mogla ostati bez pola milijuna stanovnika

Published

on

By

Bosna i Hercegovina bi, ukoliko se nastave ovakvi trendovi iseljavanja, uskoro mogla ostati bez pola milijuna stanovnika, kao i brojne zemlje iz regije, upozorava demograf Stjepan Šterc iz Zagreba.

On je takva predviđanja napravio prvenstveno za Hrvatsku, a zatim i za zemlje iz regije, nakon što su objavljeni zabrinjavajući podaci da se u Hrvatskoj prošle godine rodilo najmanje djece u posljednjih 100 godina, javlja Anadolija.

Za to vrijeme stručnjaci tvrde da natalitet nije jedini faktor koji određuje ovakvo stanje, kriveći pasivnost političara u borbi protiv iseljavanja stanovništva s ovih prostora i upozoravajući na opasnu paradigmu razvijenih europskih zemalja koje gospodarski razvoj temelje na jeftinoj radnoj snazi koja dolazi iz manje razvijenih zemalja.

Stjepan Šterc, koji je demograf na Sveučilištu u Zagrebu, kaže kako su sva ranija predviđanja i analize išle u prilog ovim podacima koje je objavio Državni zavod za statistiku. “Za Hrvatsku je 2017. godina bila apsolutno, po svim demografskim pokazateljima, najgora otkad uopće i postoji Hrvatska. Ono što je ozbiljnije jeste da se ti procesi nastavljaju i u budućnosti i njihov intenzitet zapravo u ovako negativnom obliku može ugroziti sve sustave u državi“, poručuje Šterc.

Problem iseljavanja

Hrvatska nije posebnost u ovom užem i širem području, jer vrlo sličnu situaciju s prirodnim padom, a i s negativnom vanjskom i gradskom bilancom imaju i Bosna i Hercegovina i Srbija. Šterc uočava kako Srbija u apsolutnom iznosu ima veće negativne brojeve, dok u relativnom iznosu, u odnosu na ukupan broj stanovnika, tu zasigurno prednjači Hrvatska.

“Potpuno je jasno da razvijena Europa ima veliku potražnju za radnom snagom i da će ona radnu snagu primarno dohvaćati s jugoistoka i juga Europe, i to visokoobrazovanu, mladu radnu snagu, a pritom je manje važno što domaćem gospodarstvu neće ostati takav potencijal za inovativne djelatnosti. Interes europskog gospodarstva je velik i poprilično sebičan, a na kraju, nije ih briga što te zemlje iseljavanja troše iz svog proračuna za obrazovni sustav i obrazuju ljude koji praktički iseljavaju“, kaže Stjepan Šterc. Smatra kako je problem iseljavanja ozbiljan za cijelu regiju, jer povlačenje na godišnjoj razini može premašiti 100, možda čak i 200 tisuća ljudi, a slični procesi se događaju u Rumuniji, Poljskoj, Portugalu itd.

“Ukoliko te zemlje, Hrvatska posebno, ne poduzmu ključne strateške mjere i ne shvate da je to ključna problematika razvojne budućnosti, negativni procesi će se intenzivirati i apsolutni broj stanovnika će se smanjiti bitno. Ali ono što je još važnije, s obzirom na strukturu stanovništva, bit će ugroženi osnovni sustavi: mirovinski, zdravstveni, obrazovni i sustav radne snage u svim zemljama“, kaže Šterc.

On upozorava kako je iz svega lako zaključiti da će zemlje regije, ako se ovakav trend nastavi, vrlo brzo ostati bez velikog broja stanovnika. “Ako napravimo jednostavnu matematičku ekstrapolaciju, ono što se može dogoditi je da Hrvatska u sljedećih deset godina izgubi preko devedeset tisuća stanovnika, vjerojatno će i Bosna i Hercegovina, s obzirom na ove trendove, izgubiti preko 500 tisuća, a Srbija preko milijun ili milijun i 200 tisuća stanovnika“, procjenjuje Šterc i dodaje: “To su vrlo ozbiljni procesi na koje, nažalost, nema nikakve ozbiljnije reakcije.

Iznenađuje muk hrvatske politike s obzirom da godišnje osamnaest tisuća ljudi više umire nego što se rađa, što nam godišnje odlazi grad veći nego Poreč.“

Demografska revitalizacija

Šterc poručuje svim vladama u okruženju da je demografska problematika temelj gospodarskog i ukupnog razvitka, te da onome tko ne shvati da je to ključna razvojna priča, budućnost neće biti izvjesna.

U političkom djelovanju treba shvatiti da je to strateško pitanje i da je bitno preusmjeriti sredstva sa manje važnih segmenata na demografsku revitalizaciju, poručuje. “Europska paradigma dohvaćanja jeftine radne snage kroz emigraciju, na koju se u kasnijoj fazi puno više troši kroz socijalne programe iz državnih proračuna nego što bi to bila sredstva potrebna kroz klasičnu populacijsku revitalizaciju, ta paradigma će se morati promijeniti i sve će zemlje morati krenuti dohvaćati radnu snagu kroz klasičnu populacijsku politiku“, upozorava Šterc.

Stjepan Šterc: Marin Strmota je moj heroj

 

facebook komentari

Continue Reading

BiH

Nije postignut dogovor o reformi Izbornog zakona BiH

Published

on

By

Na pregovorima koji su danas održani u Sarajevu između predstavnika parlamentarnih stranaka iz FBiH i međunarodne zajednice o reformi Izbornog zakona BiH nije postignut dogovor.

Nakon sastanka novinarima je rečeno da nisu usvojeni nikakvi zaključci. Najavljeno je da će pregovori biti nastavljeni uz podršku Europske unije i SAD, javlja Fena.

Sastanku su nazočili specijalni predstavnik Europske unije u BiH Lars-Gunnar Wigemark, uime SDA Šefik Džaferović, HDZ-a Borjana Krišto, SBB-a Damir Arnaut, DF-a Damir Bećirović, te SDP-a Damir Mašić.

Šefik Džaferović iz SDA rekao je novinarima nakon sastanka da je razgovarano o izborima za Dom naroda Parlamenta FBiH, Predsjedništvo BiH, Grad Mostar i o provođenju odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, ali da nije pronađeno rješenje.

– Pregovori će biti nastavljeni uz podršku Europske unije i SAD-a – rekao je Džaferović i dodao da nisu usvojeni nikakvi konkretni zaključci. Borjana Krišto iz HDZ-a navela je da je dogovoreno da razgovori o Izbornom zakonu budu intenzivirani u smislu dostavljanja prijedloga i traženja zajedničkih rješenja.

Damir Bećirović iz DF-a izjavio je da je najviše razgovora bilo o izborima za Grad Mostar i Dom naroda Parlamenta FBiH, te da su izneseni prijedlozi koje ća na narednim sastancima pokušati usaglasiti. Damir Mašić iz SDP-a istaknuo je da su stajališta prilično različita i da je pitanje koliko se može uraditi budući da vrijeme ističe, posebno ako se rješenja budu tražila kako odgovara samo “određenoj političkoj stranci”. 

– Mi nećemo sudjelovati u stvaranju privida i farse dok se u pozadini pokušavaju uraditi neke druge stvari – kazao je Mašić. Damir Arnaut iz SBB-a naglasio je da na ovim sastancima nitko ne treba iznositi liste želja već da treba raditi na iznalaženju kompromisnog rješenja. Datum održavanja narednog sastanka bit će određen naknadno, piše vecernji.ba.

facebook komentari

Continue Reading